Tajna Edwina Drooda - Charles Dickens

dušnog razgovorasložili su se dazauvijek raskinu svoje dosadašnje odnose.“ Grewgious gleda kako se iz naslonjača diže sablasna prilika, otvorenih usta, i po‐ diže raširene ruke premasvojoj glavi. „Jedno iz toga mladog para, a to je vaš nećak, plašeći se da biste u vašem njež‐ nom osjećanju prema njemu bili gorko razočarani zbog toliko velikog odstupanja u njegovu isplaniranom životu, uzdržavao se nekoliko dana da vam oda tajnu i osta‐ vio je da vam je ja otkrijem kad budem dolazio s vama razgovarati, kad on već bude otišao. Jarazgovaram s vama,a on je otišao.“ Gospodin Grewgious gleda kako sablasna prilika zabacuje glavu, rukama grabi kosu i u grču se okreće od njega. „Sad sam rekao sve što imam reći, osim toga, da se ovaj mladi par rastao, odluč‐ no, premda ne bez suza i tuge, one večeri kad ste ih vi posljednji put vidjeli zajed‐ no.“ Gospodin Grewgious začuo je strašan krik i više nije vidio sablasnu priliku ni kako sjedi ni kako stoji, nije vidio ništa drugo, osim hrpe od poderanog i blatnjavog odijela na podu. Čak ni tada ne mijenjajući svoj položaj, on je otvarao i zatvarao dlanove svojih ruku dok ih je grijao i zurio u vatru. 151 www.balkandownload.org

XVI. ODAN Kad se John Jasper oporavio od svojeg napadaja ili nesvijesti, on shvati kako ga dvore gospodin i gospođa Tope, a koje je njegov posjetitelj radi toga i pozvao. Nje‐ gov posjetitelj, drvena izgleda, kruto je sjedio u stolici s rukama na koljenima pro‐ matrajući kako se oporavlja. „Eto! Sad ste lijepo došli k sebi, gospodine“, reče uplakana gospođa Tope. „Bili ste sasvim iscrpljeni,a nije ni čudno!“ „Čovjek“, reče gospodin Grewgious sa svojim uobičajenim izrazom kao da po‐ navlja lekciju, „ne može prekinuti svoj odmor i duša mu ne može biti surovo muče‐ nai tijelo preopterećeno umorom a dase sasvim ne iscrpi.“ „Bojim se da sam vas uznemirio?“ tiho se ispričao Jasper kad su mu pomogli da sjedne u naslonjač. „Ni najmanje, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious. „Vi ste odviše oprezni.“ „Ni najmanje, hvala“, ponovno je odgovorio gospodin Grewgious. „Morate popiti malo vina, gospodine“, reče gospođa Tope, „i žele koji sam vam pripremila, a do podneva vi to niste htjeli ni kušati, premda sam vas opomenula što će se dogoditi, znate, a niste ni doručkovali. Morate uzeti i krilo pečene kokoši koja je, sigurno, već dvadeset puta vraćena. Bit će na stolu za pet minuta i ovaj dobri gospodin će, možda, ostati vidjeti kako ćete jesti.“ Na to dobri gospodin odgovori gunđanjem koje je moglo značiti i da i ne, bilo što i ništa, i što bi gospođa Tope smatrala krajnje tajanstvenim da joj pozornost nije bila usredotočena na postavljanje stola. „Hoćete li pojesti nešto sa mnom?“ reče Jasper kad je prostrt stolnjak. „Ni zalogaj ne može kroz moje grlo, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious. 152

Jasper je gotovo lakomo jeo i pio. Očita je bila njegova ravnodušnost prema okusu jela i pića, što je otkrivalo kako je jeo i pio da bi se okrijepio a ne da bi zado‐ voljio svoje prohtjeve. Gospodin Grewgious u međuvremenu je sjedio uspravno, a na licu mu se mogao vidjeti neopozivi uljudni protest kao da bi nekomu, tko ga po‐ ziva na razgovor, odgovorio: „Uopće se ne bih mogao upuštati ni u kakve primjed‐ be bilo o čemu daje riječ, hvala“. „Znate li“, reče Jasper kad je odgurnuo tanjur i čašu i nakon što je nekoliko tre‐ nutaka samo zamišljeno sjedio: „Znate li da pronalazim neke mrvice utjehe u vijes‐ ti kojom ste me toliko iznenadili?“ „Doista?“ odgovorio je gospodin Grewgious, prilično jasno nagovijestivši neiz‐ govoreni kraj: „Ja, ne, hvala.“ „Pošto sam se oporavio od šokantne vijesti o svojemu dragom dječaku, toliko neočekivane i toliko razorne za sve kule koje sam sagradio za njega, i pošto sam imao vremenarazmisliti o tome, mogu reći – da.“ „Jako bi me radovalo skupljanje vaših mrvica“, suho reče gospodin Grewgious. „Nema li ili ima – ako se varam, recite mi i skratite moje muke – nema li ili ima nade da je, pošto se našao u novoj situaciji, i postao bolno osjetljiv na nezgodan te‐ ret objašnjavanja, a zbog nečega drugog, čime bi ga ta situacija opteretila, izbjegao neugodnosti i pobjegao?“ „To bi moglo biti istina“, zamišljeno reče gospodin Grewgious. „Događale su se takve stvari, čitao sam o slučajevima u kojima su ljudi radije od‐ lazili nego se suočavali sa sedam dana čuda i polaganjem računa o njima bijesnim i drskim ljudima. Za njih se dugo ne bi čulo.“ „Vjerujem da su se događale takve stvari“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno. „Kada bih, i kako, posumnjao u to“, nastavi Jasper nastavivši novim tijekom, „da je dragi, izgubljeni dečko tajio bilo što od mene, a ponajmanje tako važnu stvar kao što je ova, i kakav sam tračak svjetla mogao očekivati na krajnje crnom nebu? Kako sam mogao pretpostaviti da se njegova buduća žena nalazi ovdje i daje njego‐ vo vjenčanje tako blizu, kako sam mogao pomišljati na mogućnost da je dobrovolj‐ no napustio ovo mjesto, a na način koji bi bio tako neobjašnjiv, inatljiv i okrutan? Ali sad kad znam ono što ste mi ispričali, zar ne postoji mala pukotina kroz koju probija svjetlo? Pretpostavljajući da se namjerno izgubio, zar mi njegov nestanak nije razumljiviji i manje okrutan? Sama je po sebi neki razlog za njegov odlazak i či‐ 153 www.balkandownload.org

njenica da se tek rastao od vaše štićenice. Točno je da zbog toga njegov tajanstveni odlazak nije za mene manje okrutan,ali oslobađa gasurovosti prema Rosi.“ Gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego se s time složiti. „Čak i prema meni“, nastavio je Jasper još uvijek vatreno slijedeći novu stazu. Putujući njome, vedro je dodao: „On je znao da ćete vi doći k meni, znao je da vam je povjereno da mi kažete ono što ste mi rekli. Iako je to u mojoj zbunjenoj duši probudilo novi tijek misli, proizlazi da je on, zbog istih razloga, mogao predvidjeti i zaključke koje bih ja izvukao. Neminovno ih je predvidio, čak i surovost prema meni. A tko sam ja – John Jasper, glazbeni učitelj.“ Još jednom gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego dase složi. „Imao sam ja svojih sumnji, užasnih sumnji“, reče Jasper, „ali vaše otkriće u prvi mah me je slomilo – otkrilo mi je kako je moj dragi dječak skrivao veliku tajnu od mene, a ja sam ga toliko iskreno volio, no sad u meni raspiruje nadu. Vi je ne gasite, već priznajete da je opravdana. Počinjem vjerovati da je moguće“, ovdje on sklopi ruke, „daje svojevoljno nestao i daje, možda, još uvijek živ i zdrav.“ Gospodin Crisparkle uđe upravo u tom trenutku. Gospodin Jasper ponovi: „Počinjem vjerovati da je on nestao po svojoj volji i da je, možda, još uvijek živ i zdrav.“ Gospodin Crisparkle sjedne i upita: „Kako to?“ gospodin Jasper ponovi argu‐ mente koje je baš bio iznio. Da su bili manje vjerojatni nego što su bili, mlađi kano‐ nik bio bi ih spreman primiti, jer maknuli bi odgovornost njegova nesretnog đaka. Ali i on je davao veliku važnost tomu što je izgubljeni mladić bio, neposredno prije svog nestanka, stavljen u nov i neugodan položaj prema svima koji su znali za nje‐ gove planove i poslove. Izgledalo mu je i datačinjenica baca novu svjetlost nacijelu stvar. „Rekao sam gospodinu Sapsei, kad smo bili kod njega“, reče Jasper, što je stvar‐ no i učinio: „Da nije bilo svađe ni neslaganja između dvaju mladića na njihovu pos‐ ljednjem sastanku. Mi svi znamo da njihov prvi susret, na nesreću, nije bio nimalo prijateljski. Ali sve je bilo u redu kad su posljednji put bili zajedno u mojoj kući. Moj dragi dečko nije bio raspoložen kao i inače, bio je potišten, to sam primijetio, i sad sam sklon razmišljati više o toj okolnosti, kad znam da je postojao osobiti raz‐ log da bude neraspoložen, štoviše, razlog koji gaje možda prisilio da ode.“ „Molim nebesa datomu bude tako!“ uzviknu gospodin Crisparkle. „I ja se molim nebesima da tomu bude tako!“ ponovio je Jasper. „Vi znate, i gos‐ podin Grewgious bi trebao to isto znati, da sam imao velikih predrasuda s obzirom 154

na gospodina Nevillea Landlessa, što je bilo posljedica njegova divljeg ponašanja pri prvom boravku u mojoj kući. Vi znate da sam došao k vama neobično zabrinut za svoga dragog dječaka, a zbog Nevilleova ludog nasilja. Vi znate da sam to unio čak i u svoj dnevnik i pokazivao vam zabilješku o svojim čudnim predosjećajima glede njega. Gospodin Grewgious trebao bi biti upoznat s cijelim slučajem. On neće ni‐ kada, prešućivanjem s moje strane, biti samo djelomično informiran o događaju. Ja želim da bude toliko dobar da shvati kako je u meni svojim vijestima probudio nadu, unatoč tomu što sam prije ovoga čudnog slučaja bio duboko protiv mladog Landlessa.“ Tolika iskrenost veoma je mučila mlađeg kanonika. Osjećao je da on sam nije bio toliko otvoren. Prijekorno je optuživao sebe zbog toga što je zasad prešutio dvi‐ je točke Nevilleova drugog snažnog izljeva mržnje prema Edwinu Droodu i što nije ništa rekao o strašnoj mržnji koja je plamtjela u Nevilleovim grudima. On je bio uvjeren da Neville ni u jednom trenutku nije bio kriv za ovaj tajanstveni nestanak, a ipak se toliko malenih okolnosti toliko zloslutno posložilo protiv njega da se pla‐ šio njihovoj težini dodati još i dvije nove. On je bio jedan od najiskrenijih ljudi, ali odmjeravao je u sebi, na svoju veliku žalost, bi li njegovo dobrovoljno iznošenje ovih dvaju kamenčićaistine, u ovo vrijeme, poslužilo lažima umjesto istini. Međutim, pred sobom je imao uzorak. Više nije oklijevao. Obraćajući se gospo‐ dinu Grewgiousu, kao nekomu tko je postao autoritet time što je otkriće postavio nasuprot misteriju (a gospodin Grewgious postao je posebice nespretan kad se na‐ šao u ovom neočekivanom položaju), gospodin Crisparkle iznio je svoje dokaze pred nepokolebljivi osjećaj pravde gospodina Jaspera i, izražavajući svoje potpuno povjerenje u svoga đaka, što će se prije ili poslije pokazati opravdanim, on je priz‐ nao kako je stekao povjerenje u ovoga mladog gospodina, unatoč tomu što je znao da je njegova narav vatrena i nemirna te da je izravno raspaljena protiv nećaka gos‐ podina Jaspera zato što je on romantično smatrao da je zaljubljen u Edwinovu za‐ ručnicu. Reakcija puna nade koja se vidjela na gospodinu Jasperu bila je dokaz čak i protiv ove netražene izjave. Malčice je problijedio zbog toga, ali je ponovio da će podržavati nadu koju je u njemu probudio gospodin Grewgious. Ako ne bude ot‐ kriven nikakav trag na temelju kojeg bi se došlo do strašne spoznaje da je njegov dragi dečko ubijen, on će vjerovati da je možda nestao po svojoj vlastitoj nemirnoj volji. Sada je zbilo da je gospodin Crisparkle, koji je otišao s ovog sastanka još uvijek nesređen i uznemiren zbog mladića kojega je držao kao zarobljenika u svojoj kući, 155 www.balkandownload.org

odlazio u svoju svakodnevnu noćnu šetnju. Hodao je do Cloisterham Weira. To je često činio i stoga nije bilo ništa osobito u tome što se uputio tim putem. Ali prezauzetost njegovih misli toliko ga je omela u planiranju bilo kakve šetnje ili davanju pozornosli predmetima pokraj kojih je prolazio, tako dase osvijestio tek u blizini brane kad je čuo šum vode. „Kako sam došao ovamo?“ bilaje njegova prva misao kad se zaustavio. „Zašto sam došao ovamo?“ drugaje misao. „Stajao je tu napeto slušajući vodu. Poznati odlomak iz njegove knjige o živah‐ nim jezicima koji izgovaraju ljudska imena sam od sebe pojavi mu se u uhu, no on gaje odgurnuo rukom kao daje nešto opipljivo. Noć je bila puna zvijezda. Brana se nalazila puna tri kilometra iznad točke gdje se mladić zaputio promatrati oluju. Ovdje nitko nije tragao jer je dolje niže plima bila jaka u ono doba noći na Badnji dan i najvjerojatnija mjesta gdje bi se moglo pronaći tijelo, ako se kobni nesretni slučaj dogodio, ležala su – kad se plima povuk‐ la i kad je ponovno naišla – između ovog mjesta i mora. Voda je prelazila preko brane žuboreći kao i obično u hladnoj zvjezdanoj noći i malo se toga moglo vidjeti. Ipak, gospodin Crisparkle je imao neki neodređeni osjećaj da je nešto neobično op‐ sjedalo ovo mjesto. Mislio je u sebi: „Što je to? Gdje je to? Treba dokaz. Na koje je osjetilo utjeca‐ lo?“ Nijedno osjetilo ovdje nije pokazivalo ništa neobično. On ponovno posluša i njegovo osjetilo sluha ponovno otkrije da voda pada preko brane uobičajeno šume‐ ći u ovoj hladnoj zvjezdanoj noći. Veoma dobro znajući da misterij koji je zaokupio njegov um i samom mjestu može dati ovakav osjećaj opsjednutosti, on je naprezao svoje oči sokolove da bi pot‐ vrdio ono što vidi. Približio se brani i pogledao njezine dobro poznate stupove i grede. Nije bilo baš ničega neobičnog u okolnim sjenama. Ali on je odlučio da će se ovamo ponovno vratiti rano ujutro. Brana je cijele noći tekla njegovim nemirnim snom i on se u zoru ponovno tamo vratio. Bilo je vedro, hladno jutro. Cijeli prizor ispred njega, gdje je stajao prošle noći, mogao se vidjeti jasno u svakom detalju. Nekoliko minuta on gaje pro‐ matrao veoma pozorno i već je želio odvratiti pogled kad mu jedno mjesto iznena‐ da privuče pozornost. Leđa je okrenuo brani i pogledao daleko u nebo, i zemlju, pa onda ponovno to mjesto. Odmah je ponovno privuklo njegovu pažnju i on usredotoči pogled. Sad ga 156

nije mogao izgubiti, iako je bila riječ o neobično malenom mjestu. Njegov je pogled bio očaran njime. Ruke su mu počele kidati kaput. Jer sinulo mu je kako na tom mjestu u uglu brane nešto svjetluca, a nije se micalo i nije klizilo sa svjetlucavim kapljicama vode, nego je stajalo na mjestu. Kad se u to uvjerio, svukao je odjeću, skočio u ledenu vodu i doplivao do toga mjesta. Popeo se na deblo i izvadio iz jedne pukotine zlatni sat s lančićem, koji je na poleđini imao ugraviranaslova E. D. „Odnio je sat do obale, ponovno otplivao do brane, popeo se i skočio. Poznavao je svaku rupu i kut u ovim dubinama i ronio je i ronio sve dok je mogao izdržati hladnoću. Mislio je da će možda naći tijelo, ali našao je tek iglu za kravatu zabode‐ nu u mulj. „S ovim otkrićima on se vratio u Cloisterham te s Nevilleom Landlessom otišao ravno k gradonačelniku. Poslali su po gospodina Jaspera pa su sat i igla identificira‐ ni. Neville je pritvoren: golema količina bijesa i pripisivanja zla sruči se na njega. On je bio krajnje osvetoljubive i nasilne prirode i, da nije bilo njegove jadne sestre, koja je jedino mogla utjecati na njega, on bi svakog dana nekog mogao ubiti. Prije dolaska u Englesku on je bio uzrokom strašnog bičevanja raznih domorodaca, no‐ mada koji su živjeli sad u Aziji, sad u Africi, sad u Zapadnoj Indiji ili na Sjevernom polu, za koje se u Cloisterhamu neodređeno pretpostavljalo da su uvijek crni, uvi‐ jek krajnje nevini, koji uvijek nazivaju sebe mi, a druge oslovljavaju gos’on ili gđs’ođo (prema spolu) i uvijek čitaju knjižice krajnje nejasna smisla, iskrivljenim engleskim jezikom, ali uvijek ih točno shvaćajući na svojemu čistom materinskom jeziku. On je sjedine gospođe Crisparkle, zbog tuge, gotovo doveo do groba. (Izvorni izrazi potjecali su od gospodina Sapsee.) On je neprestano ponavljao da će oduzeti život gospodinu Crisparkleu, da će oduzeti svima život i zapravo ostati posljednji čovjek. U Cloisterham ga je doveo iz Londona neki istaknuti filantrop, a zašto? Zato što je filantrop izričito izjavio: „Dugujem svojima bližnjim da ga smjestim na ono mjesto gdje će, Benthamovim riječima, biti uzrokom najveće opasnosti za što je moguće manji broj ljudi.“ Ti hitci šeprtlja nad šeprtljama ne bi njega pogađali u vitalno mjesto. Međutim, ipak se trebalo oduprijeti izvježbanoj i dobro usmjerenoj preciznoj paljbi. On je zloglasno prijetio izgubljenu mladiću i imao je, prema iskazu njegova vlastitog vjer‐ nog prijatelja i skrbnika, koji se toliko trudio oko njega, razloga za gorko neprija‐ teljstvo, koje je sam stvorio i potvrdio prema tom nesretnom čovjeku. Naoružao se napadačkim sredstvom za tu kobnu noć i otišao rano ujutro, pošto je prije toga na‐ 157 www.balkandownload.org

pravio pripreme za odlazak. Pronađen je s tragovima krvi na sebi. Doista, one su mogle nastati onako kako je on rekao, ali to i nije moralo biti točno. Kako je izdan nalog za pretres i premetačinu sobe, odijela i tako dalje, utvrđeno je da je uništio sve svoje papire, i uredio sve svoje stvari onog popodneva prije nestanka mladog Drooda. Draguljar je potvrdio da je sat koji je nađen pokraj brane isti onaj koji je on navio i dotjerao za Edwina Drooda u dva sata i dvadeset minuta istoga tog pos‐ lijepodneva. Sat je stao prije nego je bačen u vodu. Zlatar je bio čvrsto uvjeren da nije ponovno navijan. To bi opravdalo hipotezu da je sat skinut s Drooda nešto na‐ kon izlaska iz kuće gospodina Jaspera u ponoć, u društvu osobe koja je posljednja viđena s njim, i da je bačen pošto je prethodno zadržan nekoliko sati. Zašto je ba‐ čen? Ako je mladić bio ubijen, i tako vješto unakažen ili sakriven, ili jedno i drugo, budući da se ubojica nadao da će identifikacija biti nemoguća, osim po nečemu što je nosio, što bi to, sigurno, ubojica pokušao ukloniti kao najtrajnije, najpoznatije i najlakše za prepoznavanje? Pa te stvari bile bi sat i igla za kravatu, jer to bi mogao baciti u rijeku. Ako bi sumnja pala na njega, to bi bilo najlakše. Jer njega je vidjelo mnogo osoba kako luta u tom dijelu grada – zaista, vidjeli su ga posvuda – u jad‐ nom i naizgled očajnom stanju. Što se tiče izbora mjesta, svakako da bi bilo bolje da se takvi optužujući dokazi nađu bilo gdje drugdje nego na njemu ili u njegovu po‐ sjedu. Što se pak tiče pomirljive prirode zakazanog sastanka između dvaju mladića, veoma malo toga moglo bi ići u prilog mladom Landlessu, jer se jasno vidjelo da taj sastanak nije potekao od njega, već od gospodina Crisparklea i da ga je tražio gos‐ podin Crisparkle. I tko bi mogao reći koliko je bezvoljno, ili u kakvom mračnom raspoloženju, njegov prisilni đak otišao na sastanak? Što se više razmatrao cijeli slu‐ čaj, tvrdnje su bivale sve neuvjerljivije. Čak i ona široka pretpostavka da se izgublje‐ ni mladić sakrio, postala je nevjerojatna nakon izjave mlade dame od koje se nedav‐ no rastao na onakav način. A što je rekla s velikom ozbiljnošću i tugom kad su je is‐ pitivali? Da je on, otvoreno i oduševljeno, planirao s njom pričekati dolazak njezi‐ na staratelja, gospodina Grewgiousa. A ipak, primijećeno je, on je nestao prije nego što je taj gospodin došao. I na temelju sumnji što su bile iskazane i podržane na ovaj način, Neville je za‐ držan u zatvoru, istraga se nastavila, Jasper je radio dan i noć, ali ništa više nije se pronašlo. Nikakvo otkriće nije se dogodilo koje bi dokazalo da je izgubljeni mladić mrtav, tako da je napokon bilo nužno oslobađanje osobe osumnjičene za ubojstvo. Neville je pušten na uvjetnu slobodu. Onda je došlo do posljedica koje je gospodin Crisparkle veoma dobro predvidio. Neville mora otići iz mjesta jer su ga se ljudi 158

klonili i odbacivali ga. Čak i da nije bilo tako, draga stara pastirica od porculana do smrti bi strahovala za svog sina, pogotovo zbog toga što ima takvog ukućana. Vlast pod koju je mlađi kanonik službeno spadao to bi zahtijevalačak i da nije bilo tako. „Gospodin Crisparkle“, reče dekan, „ljudska pravda može griješiti, ali ona mora postupati u svom duhu. Dani sklanjanja su prošli. Ovaj mladić više se ne smije skri‐ vati kod nas.“ „Mislite da mora otići iz moje kuće, gospodine?“ „Gospodine Crisparkle“, odgovorio je mudri dekan, „ne preuzimam pravo na vlast u vašoj kući. Jednostavno se savjetujem s vama o bolnoj nuždi da ovog mladi‐ ćališite velike prednosti vašeg savjetai instrukcija.“ „To je baš žalosno, gospodine“, reče gospodin Crisparkle. „Da, veoma“, složio se dekan. „Ako postoji potreba...“, gospodin Crisparkle zastane. „A vi, nažalost, vidite da postoji“, odgovori dekan. Gospodin Crisparkle se pokorno naklonio: „Teško je unaprijed zaključivati, gospodine,ali ja osjećam da...“ „Upravo tako. Savršeno. Kao što vi rekoste, gospodine Crisparkle“, prekinuo ga je dekan pravilno kimajući glavom, „ništa drugo ne može se učiniti. Nesumnjivo, nesumnjivo. Nema druge, kao što vam to vaš zdrav razum i reče.“ „Međutim, jasam u potpunosti uvjeren u njegovu nevinost, gospodine.“ „Pa-a-a!“ reče dekan povjerljivijim glasom polako pogleda oko sebe. „Ja uopće ne bih tako govorio. Uopće ne. Dovoljno je sumnji povezano s njim... ne, mislim da ne bih tako govorio, uopće ne.“ Gospodin Crisparkle ponovno se nakloni. „Možda i nije u redu od nas“, nastavio je dekan, „da budemo pristaše. Pristaše, to ne. Mi svećenici moramo imati toplo srce i hladne glave i držati se srednjeg puta.“ „Nadam se da nemate ništa protiv, gospodine, da javno i glasno izjavim da će on ponovno doći ovamo kad god se pojavi neka nova sumnja, ili neke nove okolnosti koje mogu osvijetliti ovu neobičnu stvar?“ „Ne, ni najmanje“, odgovorio je dekan. „A ipak, znate li, ja ne mislim“, vrlo ugodno i blago naglašavajući ove dvije riječi, “ja ne mislim da bih to jasno i glasno izjavio. Izjavio? To da! Ali jasno i glasno? To ne. Zapravo, gospodine Crisparkle, čuvajući naša srca da ostanu topla i glave hladne, mi, svećenici, ne bismo trebali ni‐ šta previše glasno i jasno izjavljivati.“ 159 www.balkandownload.org

Tako dom mlađeg kanonika više nije znao za Nevillea Landlessa. I on je otišao kamo je mogao, ili želio, s mrljom nasvom imenu i ugledu. Tek tada je John Jasper ponovno i tiho zauzeo svoje mjesto u zboru. Oronuo i crvenih očiju, njegove su ga nade očito napustile, njegovo je vedro raspoloženje nestalo i sve su njegove najgore sumnje opet bile tu. Dan ili dva nakon toga, dok je svlačio odjeću, on je iz džepa izvadio svoj dnevnik, okrenuo nekoliko listova pa ga s dojmljivim pogledom i bez ijedne riječi pružio gospodinu Crisparkleu da pročita ovu zabilješku: „Moj dragi dečko je ubijen. Pronalazak njegova sata i igle za kravatu uvjeravaju me da je ubijen one noći i da je njegov nakit skinut s njega kako bi se pošto-poto spriječila identifikacija. Prepuštam vjetru sve varljive nade koje sam stvorio zbog njegova rastanka od njegove zaručnice. One su nestale pred ovim kobnim otkri‐ ćem. Sad se zaklinjem, i zapisujem prisegu na ovoj stranici da nikad više neću govo‐ riti o ovoj tajni s bilo kojim ljudskim bićem sve dok ne budem u svojoj ruci imao dokaz. Da nikad neću popustiti u čuvanju tajne ili traganju. Da ću ja pronaći zlo‐ činca koji je kriv za ubojstvo moga dragog dečka. I da ću se posvetiti njegovu uni‐ štenju.“ 160

XVII. ČOVJEKOLJUBLJE, STRUČNO IAMATERSKO „Prošlo je cijelih pola godine i gospodin Crisparkle sjedio je u čekaonici u Lon‐ donskom glavnom uredu Nebeskog čovjekoljublja, čekajući da bude primljen kod gospodina Honeythundera. „U svojim školskim danima atletskih vježbi gospodin Crisparkle poznavao je profesora plemenite umjetnosti šakanjai posjetio dvaili tri njihova okupljanjas ru‐ kavicama. On je sad mogao primijetiti da su, po frenološkoj formaciji njihovih za‐ tiljaka, profesionalni čovjekoljupci bili neobično slični boksačima. U razvoju svih onih organa koji čine ili pomažu u nagnuću nokautiranja bližnjih, čovjekoljupci su bili neobično nadareni. Bilo je tu nekoliko profesora koji su ulazili i izlazili sa sa‐ svim jednakim napadačkim izrazom kao da su se spremni uhvatiti ukoštac s bilo kojim početnikom koji bi se našao pri ruci, čega se gospodin Crisparkle veoma do‐ bro sjećao iz tih ćudljivih krugova. U tijeku su bile pripreme za maleno poučno boksanje negdje u seoskom krugu. I ostali profesori podržavali su ovog ili onog te‐ škaša pogodnog za ovaj ili onaj prepričavanja vrijedan udarac, što rado čine sport‐ ski krčmari, tako da rezolucije lako mogu biti runde. U jednom od službenih rav‐ natelja ovih događaja gospodin Crisparkle je prepoznao (u crnom odijelu) protiv‐ nika jednoga pokojnog dobrotvora svoje vrste, jedan poznati javni lik, koji je odav‐ no bio znan kao Fogo Smrznuta Lica, a koji je davnih dana nadzirao formiranje magičnoga kruga konopaca i stupova. Nedostajala su samo tri uvjeta u sličnosti iz‐ među profesora i ovih ovdje. Prvo, čovjekoljupci su bili u veoma lošoj formi, previ‐ še mesnati, i u licu i tijelu svjedočili su obilju koje je boksačkim stručnjacima poz‐ nato kao „puding od loja“. Drugo, čovjekoljupci nisu imali dobru narav kao boksa‐ či i koristili su se gorim jezikom. Treće, njihova borbena pravila zahtijevala su veli‐ ki popravak, jer su ih osnaživala ne samo da čovjeka dovedu do konopca nego i do i 161 www.balkandownload.org

ludila. Jednako tako i da ga udare kad već leži na zemlji, da ga udare bilo gdje i bilo kako, nogom, da ga gaze, dave, bez milosti mlate s leda. U ovim, zadnjim detaljima profesori plemenite vještine bili su mnogo plemenitiji od profesoračovjekoljublja. Gospodin Crisparkle bio toliko izgubljen i zadubljen u razmišljanja o ovakvim sličnostima i razlikama, istodobno promatrajući ljude koji su dolazili i odlazili, uvi‐ jek, kako se činilo, nekim poslom da neprijateljski zgrabe nešto od nekoga, i da ni‐ kad ništa ne daju nikomu, tako da je njegovo ime prozvano prije nego što ga je i sam čuo.knjiguobradio:boden Ipak se na kraju javio pa je uveden k bijednom, otrca‐ nom i slabo plaćenom najamniku čovjekoljublja (koji možda ne bi gore prošao da je stupio u službu objavljenog neprijatelja ljudske rase), u sobu gospodin Honeyt‐ hundera. „Gospodine“, reče gospodin Honeythunder gromkim glasom kao učitelj koji iz‐ daje naredbe dječaku o kojemu imaloše mišljenje, „sjedite“. Crisparkle sjedne. Gospodin Honeythunder potpisao je preostalih dvadesetak od nekoliko tisuća okružnica, koje su pozivale siromašne obitelji da pristupe u redove čovjekoljublja i da odmah održe političke zborove, ili da idu kvragu, neki drugi otrcani unajmljeni čovjekoljubac (veoma nezainteresirano, no ozbiljno) pokupio je sve u košaricu i iz‐ ašao. „Pa, gospodine Crisparkle“, reče gospodin Honeythunder okrenuvši svoju stoli‐ cu dopola prema njemu kad su ostali sami. Skupljenih obrva stavio je laktove na koljena kao da je želio dodati sad-ću-ja-vas-na-brzinu-riješiti: „Pa, gospodine Cris‐ parkle, mi imamo različita gledišta, vi i ja gospodine, o svetosti ljudskog života.“ „Imamo li?“ odgovorio je mlađi kanonik. „Da, gospodine.“ „Mogu li vas upitati“, reče mlađi kanonik, „kakvo je vaše mišljenje o tome?“ „Ljudski je život stvar kojatreba biti sveta, gospodine.“ „Mogu li vas upitati“, nastavio je mlađi kanonik kao i prije, „što vi mislite kako ja gledam nato pitanje?“ „Bože moj, gospodine!“ odgovorio je čovjekoljubac jače pritišćući ruke dok se mrštio gospodinu Crisparkleu: „Najbolje to sami znate.“ „Rado to priznajem. Ali vi ste počeli rekavši da mi imamo različita gledišta, zna‐ te. Stoga (ili ne biste mogli tako reći) vi ste usvojili neka gledišta slična mojima. Molim vas, kojaste gledištasmatrali mojima?“ „Ovdje je čovjek – k tomu mladić“, reče gospodin Honeythunder kao da je to 162

beskrajno pogoršavalo stvar i da bi on lako mogao podnijeti gubitak nekog starca, „činom nasiljaizbrisan s licazemlje. Kako to zovete?“ „Ubojstvo“, reče mlađi kanonik. „Kako zovete izvršiteljatog dijela, gospodine?“ „Ubojica.“ „Drago mi je čuti da toliko priznajete, gospodine“, odgovorio je gospodin Ho‐ neythunder nasvoj krajnje napadački način, „i iskreno vam kažem dato nisam oče‐ kivao“. Ovdje se on ponovno ružno namrštio na gospodina Crisparklea. „Budite tako dobri i objasnite što mislite pod tim veoma neopravdanim izrazi‐ ma.“ „Ne sjedim ovdje, gospodine“, odgovori čovjekoljubac podižuči svoj glas do grmljavine, „da netko prema meni bude osoran.“ „Pošto sam ja jedina druga prisutna osoba, to nitko ne može bolje znati od mene“, odgovori mladi kanonik sasvim tiho. „Ali ja sam prekinuo vaše objašnje‐ nje.“ „Ubojstvo“, nastavio je gospodin Honeythunder u nekoj vrsti hvalisavog sanja‐ renja, križajući ruke kao na političkoj govornici i s govorničkim klimanjem glave i duboko zamišljen nakon svake kratke rečenice ili riječi. „Prolijevanje krvi! Abel! Kain! S Kainom nemam veze. S užasom odbijam krvavu ruku kad mi je netko pru‐ ži.“ Umjesto da trenutačno skoči iz svoje stolice i da viče dok mu ne pukne glas, a kako bi bratstvo na javnim zborovima neizostavno učinilo na ovaj znak, gospodin Crisparkle samo tiho prekriži noge i blago reče: „Ne dopustite mi da prekidam vaše objašnjenje kad započnete.“ „Deset zapovijedi kažu „ne ubij“, Ne ubij, gospodine!“ nastavio je gospodin Ho‐ neythunder zastavši govornički kao da je zadužio gospodina Crisparklea da jasno potvrdi dasu zapovijedi govorile da možete počiniti malo ubojstvo i onda prestati. „One također kažu dase ne svjedoči lažno“, primijetio je gospodin Crisparkle. „Dosta!“ rikne gospodin Honeythunder, s ozbiljnošću i strogošću koja bi srušila kuću na nekom mitingu. „Do-o-sta! Moji posljednji štićenici sada su punoljetni, a ja sam razdužen zadatka kojeg se ne mogu sjetiti bez strave i užasa: postoje računi koje ste vi odlučili prihvatiti u njihovo ime, a postoji i izjava o razlici koju ćete ta‐ kođer primiti, ali koju ne možete primiti prebrzo. I dopustite da vam kažem, gos‐ podine, kako bih želio da ste kao čovjek i mlađi kanonik više zaposleni“, kimne gla‐ vom. “Više zaposleni“, još jednom kimne glavom. „Vi-še zapo-sleni!“ kimne još ne‐ 163 www.balkandownload.org

koliko puta. Gospodin Crisparkle ustane s malo crvenila u licu,ali savršeno vladajući sobom. „Gospodine Honeythunder“, reče on uzevši papire o kojima se govorilo: „jesam li više ili manje zaposlen nego sada, stvar je ukusa i mišljenja. Možda biste mislili kako sam više zaposlen kad bih se upisao u članove vašeg društva. „ „Je, tako je, gospodine!“ odgovorio je gospodin Honeythunder prijeteći odma‐ hujući glavom. „Za vas bi bilo bolje daste to još davno učinili!“ „Ja mislim drukčije.“ „Ili bih ja“, reče gospodin Honeythunder ponovno odmahujući glavom, „mo‐ gao misliti da je netko u vašem zanimanju više zaposlen ako bi se posvetio otkriva‐ nju i kažnjavanju grijeha,a ne dase ta dužnost ostavljalaicima.“ „Na svoje zanimanje ja mogu gledati s položaja koji me uči da je njegova prva dužnost prema onima koji su u nevolji i bijedi, koji su napušteni i potlačeni“, reče gospodin Crisparkle. “Međutim, budući da sam sasvim načisto sa sobom da u dio mog zanimanja spada ispovijedanje, neću više ništa reći o tome. Ali dugujem gos‐ podinu Nevilleu, i njegovoj sestri (i u mnogo manjoj mjeri sebi samom), pa ću vam reći kako sve znam i da sam bio sasvim upoznat sa stanjem duše i srca gospodina Nevillea u vrijeme ovog događaja. I da sam, bez najmanje prikrivanja onoga što se može željeti i zahtijevati da bude ispravljeno, siguran da je njegova priča točna. Osjećajući da je to sigurno, ja sam mu prijatelj. I dok je tako, ja ću mu biti prijatelj. A ako me ikakve okolnosti budu pokolebale u ovoj odluci, toliko ću se stidjeti zbog svoje podlosti tako da mi dobro mišljenje nijednog čovjeka ni žene, stečeno o meni natakav način, neće moći nadoknaditi gubitak moga vlastitog.“ Dobar čovjek, muževan čovjek! On je bio tako skroman. Mlađi kanonik nije se nametao ništa više nego kakav đak koji stoji na vjetrovitu igralištu i brani svoja vra‐ ta. On je bio jednostavno i čvrsto dosljedan svojoj dužnosti podjednako u velikim i malim slučajevima. Takve su uvijek istinite duše. Takva je svaka istinita duša uvijek bila, jest i uvijek će ostati. Nema ništa maleno u zaista velikom duhu. „Onda, koga držite odgovornim za to nedjelo?“ upita gospodin Honeythunder iznenada mu se obrativši. „Bože, ne dopusti“, reče gospodin Crisparkle, „da u svojoj želji da opravdam jednog čovjeka olako ne okrivim drugog! Ne okrivljujem nikoga.“ „Ma da!“ poviče gospodin Honeythunder krajnje prijezirno, jer ovo uopće nije bio princip po kojemu je čovjekoljubivo bratstvo inače postupalo. „I, gospodine, vi niste nezainteresirani svjedok, to moramo imati na umu.“ 164

„Kako sam to ja zainteresiran?“ upita gospodin Crisparkle osmjehnuvši se nevi‐ no ne uspijevajući to zamisliti. „Bila je tu određena stipendija, gospodine, koju ste primali za svog đaka, koja je možda malo izopačila vaše mišljenje“, reče gospodin Honeythunder promuklo. „Možda očekujem da je još uvijek zadržim?“ odgovorio je gospodin Crisparkle shvativši o čemu je riječ, „jeste li to mislili?“ „Pa gospodine“, odgovori profesionalni čovjekoljubac podižući se i stavivši ruke u džepove hlača, „ja ne ocjenjujem ljude po cipelama. Ako primijete da imam par koji im odgovara, mogu ga uzeti i nositi,ako žele. To je njihova briga, ne moja.“ Crisparkle ga pogleda opravdano se ljuteći i na ovaj način pozove na odgovor‐ nost: „Gospodine Honeythunder, kad sam došao ovamo, nadao sam se da neću biti prisiljen objašnjavati bilo što o uvođenju govorničkih pravila ili govorničkih mane‐ vara kad je u pitanju uljuđeno obuzdavanje osobnog života. Ali vi ste mi dali pri‐ mjer za jedno i drugo kao da bih ja bio pogodan za oba ako bih šutio s obzirom na njih. To je odvratno.“ „Ne pristaje vam, usuđujem se reći, gospodine.“ „To je“, ponovi gospodin Crisparkle ne obrativši pozornost na upadicu, „od‐ vratno. To podjednako krši pravdu, koja bi trebala pripadati kršćanima, i suzdržlji‐ vost koja bi trebala pripadati čovjeku na svom mjestu. Vi pretpostavljate da je veli‐ ki zločin počinio netko – a pošto sam bio upoznat s okolnostima i budući da imam mnoge svoje razloge – za koga ja iskreno mislim da je nedužan. Zato što se razliku‐ jem od vas s obzirom na tu važnu točku, čemu pribjegava vaša taktika s političke govornice? Odmah se okreće na mene, da me optužite kako nemam osjećaja za značaj samog zločina, nego da sam njegov pomagač i huškač. Tako, još jednom – uzimajući mene kao svog protivnika u drugim slučajevima – vi pribjegavate politič‐ koj lakovjernosti, ispovijedanju vjere radi neke smiješne obmane ili prijevare. Od‐ bijam vjerovati u to i vi opet pribjegavate vašem govorništvu tvrdeći da ne vjerujem ni u što, da se odričem pravoga Boga zato što se neću pokloniti lažnom bogu, kojeg ste vi stvorili! Još jednom vi na političkoj govornici otkrivate da je rat nesreća i predlažete ukidanje nizom iskrivljenih rezolucija bačenih u zrak poput zmajeva repa. Ne priznajem da je to vaše otkriće i nemam zrnaca vjere u vaš lijek. Sa svojega govorničkog utočišta predstavljate me kao nekog notornog neprijatelja koji uživa u užasima na ratnom polju. Drugi put, u još jednom od vaših nekritičkih govornič‐ kih juriša, vi kažnjavate trijezne zbog pijanih. Ja tražim da trijeznima bude udobno, 165 www.balkandownload.org

dobro i da imaju svoju okrepu, a vi sada s govornice objavljujete da ja imam izopa‐ čenu želju Božja stvorenja pretvoriti u svinje i divlje zvijeri! U svim takvim slučaje‐ vima vaši pokretači i vaše pristaše i oni koji vas podržavaju – vaši redoviti profesori svih zvanja, pobješnjeli su kao toliki ludi Malajci. S krajnjom bezobzirnošću ne‐ prestano pripisujući najniže i najpodlije motive (dopustite da vam skrenem pozor‐ nost na vaš nedavni slučaj zbog kojeg biste se trebali crvenjeti), i navodeći iznose za koje znate da su isto toliko namjerno jednostrani, kao i izjava o nekom komplicira‐ nom računu gdje bi trebala biti samo rubrika za kredit bez dužnika ili samo za duž‐ nika bez kredita. Stoga, gospodine Honeythunder, ja smatram da je govornica do‐ voljno loš primjer i dovoljno loša škola čak i u javnom životu. Ali zapamtite da,.ako se ona unese i u osobni život, onda postaje neizdrživa muka!“ „Snažne su to riječi, gospodine!“ uzvikne čovjekoljubac. „Nadam se“, reče gospodin Crisparkle. „Doviđenja.“ On hitro izađe iz ureda Nebeskog čovjekoljublja, ali uskoro krene svojim ujed‐ načenim, živahnim korakom. Zatim mu se pojavio osmijeh na licu dok je išao, pita‐ jući se što bi pastirica od porculana rekla da ga je vidjela kako je u posljednjoj maloj živahnoj raspravi očitao bukvicu gospodinu Honeythunderu. Jer gospodin Cris‐ parkle imao je u sebi toliko bezopasne taštine da se nada da ga je dobro pretresao, i žario se od uvjerenja daje pošteno potkresao filantropske rogove. Otišao je u Staple Inn, ali ne i do M. J. T-a i gospodina Grewgiousa. Mnogo je škripavih stuba prešao dok je došao do tavanske sobe u kutu, okrenuo kvaku nje‐ nih nezaključanih vratai stao pokraj stola Nevillea Landlessa. Ozračje povučenosti i osamljenosti prožimalo je sobu i njezinog stanara. On je bio istrošen, a jednako tako i ona. Njezin ukošeni strop, sasvim zahrđale brave i re‐ šetke te teške drvene škrinje i grede, koje su polako trunule, imale su zatvorski iz‐ gled, a on je imao oronulo lice zatvorenika. Ipak je Sunčeva svjetlost sjala kroz ru‐ žan tavanski prozora, koji je imao nadstrešnicu što je visjela na ciglama. Po ispuca‐ nom i od dima crnom niskom zidu iza njega, gdje su neki iznemogli vrapci reuma‐ tično skakutali, kao maleni pernati bogalji koji su ostavili štake u svojim gnijezdi‐ ma, vidjela se igra živog lišća u blizini koje je pokretao vjetar pjevajući neku pjesmu koja bi zvučila melodično samo naselu. Prostorije su bile oskudno namještene, ali sadržavale su dosta knjiga. Sve je upu‐ ćivalo na stan siromašnog studenta. Da je gospodin Crisparkle izabrao, posudio ili darovao sve te knjige, moglo se lako vidjeti po prijateljskom sjaju u njegovim očima kad je ušao. 166

„Kako je, Neville?“ „Dobro sam raspoložen, gospodine Crisparkle, latio sam se posla. „ „Želio bih da vam oči ne budu tako krupne i užarene“, reče mlađi kanonik pola‐ ko puštajući Nevilleovu ruku koju je bio uhvatio. „Zasjaju kad vas ugledaju“, odgovori Neville. „Kad biste me napustili, one bi se ubrzo zamutile.“ „Priberite se, priberite se“, tražio je drugi ohrabrujućim glasom. „Borite se za to, Neville!“ „Kad bih umirao, osjećam, i samo jedna vaša riječ bi me ohrabrila, kad bi mi puls stao, osjećam, dodir vaše ruke ponovno bi ga probudio“, reče Neville. „Ja se je‐ sam pribrao i silno radim.“ Gospodin Crisparkle gazajedno s njegovim licem okrene premasvjetlu. „Želio bih ovdje vidjeti malo crvenila, Neville“, reče on pokazujući kao primjer svoje zdrave obraze. „Želim da vas sunce češće obasjava.“ Neville se naglo opustio i odgovorio tihim glasom: „Nisam još dovoljno dobar za to, još ne. Možda ću postati, ali još uvijek ga ne mogu podnijeti. Da ste vi prola‐ zili kroz one cloisterhamske ulice poput mene, da ste vi kao i ja vidjeli one okrenu‐ te oči i ljude koji su mi nijemo davali previše prostora da prođem da ih možda ne bih dodirnuo ili im se odviše približio, tada vi ne biste mislili kako je krajnje glupo što ne mogu izlaziti na danje svjetlo.“ „Jadni moj čovječe!“ reče mlađi kanonik glasom toliko punim sućuti da ga je mladić uhvatio za ruku: „Ja nikad nisam rekao da je glupo, nikad nisam tako mis‐ lio. Ali volio bih dato činite.“ „A to bi za mene bio najsnažniji razlog da to i učinim. Ali još uvijek ne mogu. Ne mogu primorati sebe da me čak i oči mnoštva stranaca, pokraj kojih prolazim u ovom velikom gradu, gledaju sumnjičavo. Osjećam se žigosan i uprljan, čak i kad izlazim noću. Međutim, tada me skriva mrak i nataj sam način slobodniji. Gospodin Crisparkle stavi ruku na njegovo rame i ukočio se promatrajući ga. „Kad bih mogao promijenio svoje ime“, reče Neville, „promijenio bih ga. Ali, kako ste vi mudro rekli, ne mogu to napraviti jer bih potvrdio da sam krivac. Kad bih mogao otići u neko daleko mjesto, možda bih u tome našao olakšanje, ali zbog istog razloga na to se ne može misliti. Skrivanje i bježanje povlačilo bi za sobom određena tumačenja. Izgleda malo teško biti vezan za stup, k tomu nedužan, ali ja se ne žalim.“ „I ne smiješ očekivati nikakvo čudo koje će pomoći, Neville“, sućutno reče gos‐ 167 www.balkandownload.org

podin Crisparkle. „Ne, gospodine, to znam. Uobičajeni protok vremena, i okolnosti, to je sve na što mogu računati.“ „Što će vas na kraju i osloboditi, Neville.“ „Vjerujem u to i nadam se daću to doživjeti.“ No, uvidjevši da je malodušno raspoloženje u koje je padao bacilo sjenu na mla‐ đeg kanonika, uz (možda) osjećaj da široka ruka na njegovu ramenu nije bila toliko čvrsta kao što bi po svojoj prirodnoj snazi mogla biti kada ga je maloprije prvi put dodirnula, on se razvedri i reče: „Kako bilo, ovo su izvrsni uvjeti za učenje, a vi znate, gospodine Crisparkle, ko‐ liko mi je učenje potrebno. Da ne spominjem da ste me vi savjetovali da pogotovo samostalno učim teško pravo, a ja se prirodno rukovodim savjetom takvog prijate‐ ljai pomagača. Tako dobrog prijateljai pomagača!“ Primio je ohrabrujuću ruku na svom ramenu ramena i poljubio je. Gospodin Crisparkle se nasmiješi knjigama,ali ne onoliko kao kad je ušao. „Po vašoj šutnji zaključujem da je moj bivši skrbnik na drugoj strani, gospodine Crisparkle?“ Mlađi kanonik odgovori: „Bivši skrbnik je – veoma nerazumna osoba i za bilo kojeg razumnog čovjeka ništa ne znači je li on na suprotnoj strani, protiv‐ noj ili oprečnoj.“ „Za mene je dobro što imam dovoljno sredstava za život“, uzdahnuo je Neville pomalo klonulo, pomalo veselo, „dok ne završim školu i ne budem oslobođen! Ina‐ če bih mogao potvrditi poslovicu: Dok travaraste, stoka gladuje!“ Otvorio je neke knjige dok je ovo govorio i ubrzo je bio zadubljen u sadržaj koji je bio ispisan na papirima umetnutima između listova i na podcrtane odlomke, dok je gospodin Crisparkle sjedio pokraj njega tumačeći, ispravljajući i savjetujući. Dužnosti mlađeg kanonika u katedrali činile su ove posjete veoma teškima i rijetki‐ ma i mogle su se događati tek u razmaku od mnogo tjedana. Ali one su Nevilleu Landlessu bile isto toliko korisne koliko i dragocjene. Kada su prešli gradivo koje im je bilo pri ruci, naslonili su se na prozor proma‐ trajući mali dio vrta. „Od idućega tjedna“, reče gospodin Crisparkle, „više nećete biti sami i imat ćete odanog druga.“ „Kako bilo“, odgovorio je Neville, „ovo se čini kao neugodno mjesto za moju sestru.“ „Ne mislim tako“, reče mlađi kanonik. „Ovdje ima posla, a tu je potrebno i žen‐ 168

skog osjećanja, smislai hrabrosti.“ „Mislio sam“, objasnio je Neville, „da je okolina toliko sumorna i neženstvena i da Helena ne može naći primjerene prijateljice ili društvo.“ „Samo se trebate sjetiti“, reče gospodin Crisparkle, „da ste vi ovdje sami i da vas ona moraizvući nasunce.“ Neko su vrijeme šutjeli i onda gospodin Crisparkle ponovno krene: „Kad smo prvi put razgovarali, Neville, rekli ste mi da se vaša sestra, jača od vas, uzdigla iznad nedaća vašega ranijeg života kao što se toranj cloisterhamske katedrale uzdiže iznad dimnjaka doma mlađeg kanonika. Sjećate li se toga?“ „Jako dobro!“ „U to sam vrijeme bio sklon mišljenju da je to smo uzlet oduševljenja. Nije važ‐ no što sad mislim. Sad bih naglasio da je, što se tiče ponosa, vaša sestra velik i prik‐ ladan primjer za vas.“ “Kad se uzme sve od čegase sastoji dobar karakter – tako je.“ “Recimo tako, ali uzmimo u obzir i ovo. Vaša je sestra naučila kako vladati oni‐ me što je ponosno u njezinoj prirodi. Ona može time vladati čak i kad je ozlijeđeno u suosjećanju s vama. Nema dvojbe da je ona veoma trpjela na onim istim ulicama na kojima ste vi toliko duboko patili. Nema sumnje da je njezin život zamračen is‐ tim oblakom koji zamračuje i vaš. Ali savijanjem ponosa u veliku pribranost koja nije ni naduta ni agresivna, s potisnutim povjerenjem u vas i istinu, ona je probila svoj put na istim ulicama tako da ona sad njima stupa i prolazi jednako poštovana kao i drugi ljudi. Svakoga dana i sata od nestanka Edwina Drooda ona se susretala sa zlobom i glupošću – zbog vas – kako samo to može hrabra i dobro vođena priro‐ da. Tako će biti s njom sve do kraja. Druge i slabije vrste ponosa mogle bi se slomiti i utopiti, ali nikad takav ponos kao njezin, koji ne zna za poniženje i koji je ne može nadvladati.“ Blijedi obraz pokraj njega pocrveni zbog ove usporedbe i nagovještaja koji je bio u njoj. „Učinit ću sve što mogu i ugledati se u nju“, reče Neville. „Učinite tako i budite istinski hrabar čovjek, kao što je ona istinski hrabra žena“, odgovorio je snažno gospodin Crisparkle. „Sve je mračnije. Hoćete li poći sa mnom kad bude sasvim mračno! Pazite, ja nisam taj koji čeka mrak.“ Neville odgovori da će ga spremno slijediti. Ali gospodin Crisparkle reče da iz pristojnosti mora na trenutak posjetiti gospodina Grewgiousa i da će prijeći preko puta do sobe tog gospodina i susresti se s Nevilleom pokraj njegovih vrata ako bi 169 www.balkandownload.org

on pošao dolje njemu ususret. Gospodin Grewgious, uspravan kao i obično, sjedio je i pio vino u sumraku po‐ kraj otvorena prozora. Njegova vinska čaša i vrč na okruglom stolu pokraj njegova lakta, on sam i njegove noge na prozorskom pragu; samo presavijen tek u jednom tjelesnom dijelu kao daje izuvač začizme. „Kako ste, ugledni gospodine?“ reče gospodin Grewgious pretjerano gostoljubi‐ vo, a što je jednako tako srdačno odbijeno kao što je i učinjeno. „I kako vaš štićenik napreduje u sobi preko puta koju sam ja imao zadovoljstvo preporučiti vam kao praznu i poželjnu?“ Gospođin Crisparkle odgovorio je primjereno. „Sretan sam što ste se suglasili“, reče gospodin Grewgious, „jer ja nekako volim imati ga na oku.“ Ako je gospodin Grewgious morao pošteno okrenuti oko prije nego što bi mo‐ gao vidjeti sobu, rečenicase moglashvatiti jedino slikovito, ne doslovno. „A kako ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ upita gospodin Grewgious. Bio je sasvim u redu kad gaje gospodin Crisparkle ostavio. „A gdje ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ Gospodin Crispark‐ le gaje ostavio u Cloisterhamu. „A kadaste ostavili gospodinaJaspera, ugledni gospodine?“ Istogatog jutra. „Ups!“ reče gospodin Grewgious. „On nije rekao daće doći?“ „Doći – kamo?“ „Bilo kamo, na primjer“, reče gospodin Grewgious. „Ne.“ „Zato što je on ovdje“, reče gospodin Grewgious, koji je postavljao sva ova pita‐ nja gledajući kroz prozor. „I on ne izgleda baš ugodno, zar ne?“ Gospodin Crisparkle je ispružio vrat pre‐ ma prozoru kad gospodin Grewgious reče. „Ako biste bili ljubazni prijeći ovamo iza mene, u tamni dio sobe, i baciti pogled na prozor na drugom katu na odmorištu u onoj kući, mislim da nećete moći ne vi‐ djeti mršavu individuu u kojoj ja prepoznajem našeg prijatelja.“ „U pravu ste!“ povikao je gospodin Crisparkle. „Ups!“ reče gospodin Grewgious. Ondaje dodao okrenuvši svoje lice tako naglo da mu se glava umalo nije sudarila s glavom gospodina Crisparklea: „Što to smjera ovaj naš domaći prijatelj, što mislite?“ Posljednji odlomak koji mu je pokazan u dnevniku pojavio se u sjećanju gospo‐ 170

dina Crisparklea, i to toliko snažno da je zadrhtao te upitao gospodina Grewgiousa misli li da bi se moglo dogoditi da Neville bude uznemirivan stalnim praćenjem? „Praćenjem?“ ponovio je gospodin Grewgious zamišljeno. „Jest!“ „Što ne bi bilo samo uznemirivanje i mučenje“, reče toplo gospodin Crisparkle, „već bi gastalno mučila misao da u njegasumnjaju što god radio i kamo god išao.“ „Jest“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno. „Da li to vidim kako vas čeka?“ „Nedvojbeno.“ „Hoćete li onda biti toliko ljubazni i ispričati me što ne mogu ustati i poći s vama ne obraćajući nikakvu pozornost na našeg prijatelja?“ rekao je gospodin Grewgious. „Ali nekako sam sebe uvjerio kako ga večeras moram držati na oku, shvaćate?“ Gospodin Crisparkle se složio značajno klimajući glavom i, pridružujući se Ne‐ villeu, krenuo s njim. Zajedno su večerali i rastali se pokraj nedovršene željezničke stanice. Gospodin Crisparkle trebao je poći kući, Neville šetali ulicama, prijeći mostove, napraviti veliki krug po gradu u prijateljskom mraku i izmoriti se. Bila je ponoć kad se vratio sa svoje osamljeničke šetnje i popeo stubama. Noć je bila topla, a prozori na stubama bili su širom otvoreni. Došavši do vrha, osjetio je prolaznu jezu od iznenađenja (budući da gore nije bilo drugih soba osim njegove), što je zatekao stranca kako sjedi na prozoru ne poput nekog smjelog stakloresca, nego nekog amatera koji je obično oprezan kako ne bi slomio vrat. Stranac je bio mnogo više izvan prozora nego unutra, što je nagovješćivalo da je došao uz oluk, a ne stubama. Stranac nije ništa rekao sve dok Neville nije stavio kljuć u vrata. Tada, naočigled siguran u njegov identitet, on reče: „Ispričavam se“, rekao je sišavši s prozora iskrena smiješka na licu i privlačnim riječima: „Grašak“. Neville nije ništarazumio. „Puzavac“, reče njegov posjetitelj. „Crveni. Druga vratasastražnje strane.“ „Oh“, odgovorio je Neville. „I rezedai šeboj?“ „Isto“, reče gost. „Uđite, molim vas.“ „Hvala.“ 171 www.balkandownload.org

Neville zapali svijeću i gost sjedne. Zgodan gospodin mlada lica, koji je izgledao starije zbog svog snažnog tijela i širokih ramena: recimo kao čovjek od dvadeset osam godina, najviše trideset. Bio je toliko preplanuo od sunca da bi kontrast izme‐ đu njegova crnog lica i bijelog čela, koje je bilo zaklonjeno šeširom i djelićima bije‐ log vrata ispod šala, bio gotovo smiješan da nije bilo njegovih širokih sljepoočnica, zamršene smeđe kose, svijetloplavih očiju i nasmijanih zuba. „Primijetio sam“, reče on. „Moje ime je Tartar.“ Neville nakloni glavu. „Primijetio sam (oprostite) da ste se poprilično zatvorili i da vam se ovdje gore, čini se, sviđa moj vrt. Ako biste voljeli nešto više, mogao bih prebaciti nekoliko ko‐ nopaca i špaga između mog prozora i vašeg, a kojima bi stabljike odmah pošle. Imam neke lončanice s rezedama i šebojem, koje bih mogao gurnuli preko oluka (kukom koju imam kod sebe) do vašeg prozora i opet ih povući kad bude potrebno zalijevati ih i njegovati, nakon čega bih vam ih opet vratio tako da ne biste imali muke s njima. Bez vašeg dopuštenja nije trebalo biti ovako slobodan.“ „Veomaste ljubazni.“ „Ni najmanje. Trebao bih se ispričati što sam došao tako kasno. Ali pošto sam primijetio (oprostite) da vi uglavnom izlazite noću i pomislio sam kako bi vama najmanje smetalo ako pričekam vaš povratak. Uvijek se plašim da neću uznemiriti zaposlene ljude, jer jasam čovjek bez posla.“ „Po vašem izgledu ne bih rekao daje tako.“ „Ne? To smatram komplimentom. Zapravo, stasao sam u Kraljevskoj mornarici i bio sam natporučnik kad sam je napustio. Ali, jedan ujak razočaran u svoju službu ostavio mi je imanje pod uvjetom da napustim mornaricu. Ja sam prihvatio bogat‐ stvo i napustio službu.“ „Nedavno, pretpostavljam?“ „Pa, smucao sam se uokolo nekih dvanaest ili petnaest godina. Ovamo sam do‐ šao devet mjeseci prije vas. Imao sam jednu žetvu prije nego što ste vi došli. Izabrao sam ovo mjesto zato što sam zadnje služio na korveti pa sam znao da ću se osjećati ugodnije ako ne budem stalno udarao glavom o strop. Osim toga, nikad nije dobro za čovjeka koji se od svog djetinjstva nalazi na brodu da odjednom počne luksuzno živjeti. Usto, pošto sam naučio na sasvim male prihode na kopnu, mislio sam kako ću svoj put u vođenju imanja naći tako što ću skromno početi.“ Bilo je ovo izgovoreno na neobičan način, no u svemu je bilo i vesele iskrenosti kojaje sve to učinilajoš čudnijim. 172

„Međutim“, reče poručnik, „govorio sam dovoljno dugo o sebi. Mislim da ipak ja to ne radim tako. To je jednostavno bilo zato da bih vam se predstavio na priro‐ dan način. Ako biste mi dopustili da učinim ono o čemu sam vam govorio, jer bi mi pružilo mogućnosti da nešto više radim, to bi bilo milosrđe. I nemojte misliti da će to značili smetanjaili nametanje – to je daleko od moje nakane.“ Neville je odgovorio kako je veoma zahvalan i da će sa zahvalnošću prihvatili ljubazni prijedlog. „Stvarno sam sretan što ću moći preuzeti brigu o vašim prozorima“, reče poruč‐ nik. „Na osnovi onoga što sam vidio kod vas dok sam vrtlario, a vi ste promatrali, mislio sam (oprostite) da ste prilično vrijedni i nježni. Mogu li pitati je li vaše zdravlje ugroženo?“ „Preživio sam određene mentalne muke“, reče Neville zbunjeno, „koje su me pokosile umjesto bolesti.“ „Ispričavam se“, reče Tartar. S najvećom mogućom pažnjom on je ponovno započeo razgovor o prozorima i zapitao bi li mogao pogledati jedan od njih. On odmah iskoči van čim je Neville otvorio prozor, kao da se penje gore s čitavom stražom u nekom hitnom slučaju i svima daje primjer. „Zaime Boga“, uzvikne Neville, „nemojte to činiti! Kamo idete, gospodine Tar‐ tar? Razbit ćete se na komadiće!“ „Sve je u redu“, reče poručnik hladno gledajući oko sebe na vrh kuće. „Sve je na‐ peto i podrezano. Oni konopci i špage bit će postavljeni ovdje prije nego ustanete. Mogu li ovim prečacem kući i pozdraviti vas?“ „Gospodine Tartar!“ zamolio je Neville. „Molim vas! Hvata me vrtoglavica dok vas gledam! Ali gospodin Tartar je mahnuo rukom i vješto kao mačka hitro skočio kroz otvore svojih crvenih puzavacaa da nijedan list nije slomio, i otišao dolje. Gospodin Grewgious, držeći rukom kapak iz svoje spavaće sobi, po zadnji put te večeri promatrao je Nevilleovu sobu. Srećom, njegovo je oko bilo upravljeno na fasadu kuće, a ne na stražnju stranu, jer bi ovo čudno pojavljivanje i nestajanje mo‐ glo poput neke čudne pojave poremetiti njegov mir. Međutim, gospodin Grewgi‐ ous nije ništa vidio, čak ni svjetlo na prozorima, pa pogled makne s prozora na zvi‐ jezde, kao da je u njima želio pročitati nešto što je skriveno od njega. Mnogi bi od nas to voljeli, ali ne mogu jer nitko još ne zna čitati iz zvijezda, a čini se da nikada neće ni znati u ovom našem stanju postojanja - gotovo ništa se neće moći pročitati 173 www.balkandownload.org

dok se ne svlada njihovaabeceda. 174

XVIII. NASEIJENIKUCLOISTERHAMU Otprilike u ovo vrijeme pojavio se stranac u Cloisterhamu: osoba sijede kose i crnih obrva. Bio je zakopčan u uski plavi ogrtač, nosio je tamnožuti prsluk i sive hlače, što mu je davalo nekako vojnički izgled. Međutim, on se u „Crozieru“ (pra‐ vovjerni hotel gdje se pojavio s putničkom torbom) predstavio kao lijeni pas koji živi od svog novca. I govorio je da se kani nastaniti u slikovitome starom gradu na mjesec ili dva dana kako hi vidio bi li se tu mogao stalno nastaniti. Obje je izjave dao u kavani hotela „Crozier“, svima kojih hi se to moglo ticati ili ne ticati, stranac koji je stajao leđima okrenut praznom kaminu, čekajući prženu ribu, teleće prženo meso i polalitre sherryja. I konobar (budući da u „Crozieru“ nikad nije bilo mnogo posla), kao predstavnik svih onih kojih se to moglo ticati ili ne ticati, upio je svaku riječ. Sijeda glava ovog gospodina bila je neobično velika, a zamršena sijeda kosa neo‐ bično gustai bogata. „Pretpostavljam, konobaru“, reče on, odmahujući svojom kosom kao što bi se pas Newfoundland stresao prije nego što bi večerao, „da bi se u ovom kraju mogao naći pristojan stan zajednog momka, ha?“ Konobar nije imao sumnji. „Nešto staro“, reče gospodin. „Na trenutak uzmite moj šešir s vješalice, hoćete li? Ne, ne treba mi, pogledajte unutra. Vidite li što piše? Konobar je pročitao: „Datchery.“ „Sad znate moje ime“, reče gospodin. „Dick Datchery. Vratite ga na mjesto. Go‐ vorio sam da bih više volio nešto staro, nešto čudno i neobično, nešto cijenjeno, ar‐ hitektonski, i neprikladno.“ „Imamo dobar izbor neprikladnih stanova u gradu, gospodine, barem tako mis‐ lim“, odgovorio je konobar umjereno uvjeren u obilje takvih stanova. „Zapravo, ne 175 www.balkandownload.org

sumnjam da bismo vas u tome mogli zadovoljiti, gospodine, bez obzira na prohtje‐ ve. Ali arhitektonski stan?“ To je, čini se, mučilo konobarovu glavu i on odmahuje njome. „Bilo što katedralno“, predložio je gospodin Datchery. „Gospodin Tope“, reče konobar razvedrivši se dok je rukom trljao bradu, „bio bi najpogodnija osobazatakve informacije.“ „Tko je gospodin Tope?“ upita Dick Datchery. Konobar objasni kako je on crkvenjak i da je i sama gospoda Tope doista jed‐ nom primala ljude u sobe ili ih je iznajmljivala, ali, budući da se nikad nitko nije za njih zanimao, prozorski oglas gospođe Tope – u jednoj cloisterhamskoj instituciji – nestao je. Vjerojatno se jednog dana odlijepio i nikada više nije zalijepljen. „Posjetit ću gospođu Tope“, reče gospodin Datchery, „nakon ručka.“ Pa kad je isplatio račun, saslušao je iscrpne upute kako da dođe do cilja. Uputio se k njoj. Ali, budući da je hotel „Croizer“ veoma povučen, a konobarove upute kobno precizne, on se uskoro zbunio i počeo se vrtjeti oko tornja katedrale, koji je povremeno uspijevao vidjeti. Imao je dojam da se gospoda Tope nalazi negdje ve‐ oma blizu i prožimao gaje, kao u dječjoj igri vrućeg i hladnog, osjećaj topline kad bi u svojem traganju naišao natoranj,a hladnoće kad ga ne bi vidio. Doista ga je prožimala hladnoća kad je naišao na dio groblja na kojemu je pasla neka nesretna ovca. Nesretna, zato što ju je strašni dječak gađao kroz ogradu i već joj je ozlijedio jednu nogu. Bio je veoma uzbuđen ovim dobrohotnim sportskim ci‐ ljem nastojeći mu slomiti i njezine druge tri noge i srušiti je natlo. „Opet je dobila!“ uzvikne dječak kad je jadno stvorenje poskočilo. „Vuna će joj otpasti.“ „Ostavi je na miru“, reče gospodin Datchery. „Zar ne vidiš dasi je osakatio?“ „Lažeš“, odgovori sportaš. „Pasla je i sama se osakatila. Vidio sam to i viknuo joj da prestane i više ne sakati gospodarevu ovčetinu.“ „Dođi ovamo“. „Neću! Doći ću kad me uhvatiš.“ „Ostani ondatamo i pokaži mi gdje živi gospodin Tope.“ „Kako mogu ostati ovdje i pokazati gdje su Topeovi kad su Topeovi s druge strane katedrale, preko prijelazai iza bezbroj uglova? Gluuupo! Ju hu!“ „Pokaži mi gdje je to i dat ću ti nešto.“ „Hajde onda.“ „Živahni razgovor je završen i momak pođe putem i napokon se zaustavi na 176

određenoj udaljenosti pokazujući kod nekog nadsvođenog prolaza,: „Gledaj tamo. Vidiš li onaj prozor i vrata?“ „Je li to Topeov stan?“ „Lažeš, nije. To je Jasperov.“ „Doista?“ reče gospodin Datchery pogledavši još jednom sazanimanjem. „Da,aja ne idem bliže, budi siguran u to.“ „Zašto ne?“ „Zato što neću da me netko digne u zrak, da mi iščupa ruke iz ramena i da me uguši – neću jer znam da bi, pogotovo on. Čekaj samo dok jednog dana ne krenem sa žestokom paljbom po zatiljku njegove divne glave! Sad gledaj s druge strane svo‐ da; ne nastranu gdje su Jasperova vrata... S druge strane.“ „Vidim.“ „Malo dalje, niz dvije stube, niska su vrata. Tu su Topeovi. Ime piše na ovalnoj ploči.“ „Dobro. Pazi“, reče gospodin Datchery vadeći šiling, „duguješ mi polovicu od ovog.“ „Lažeš! Ne dugujem ti ništa, nikadate nisam vidio.“ „Kažem ti da mi duguješ polovicu zato što nemam šest penija u džepu. Zato ćeš idućeg puta kad me vidiš učiniti nešto drugo za mene, kako bi otplatio dug.“ „U redu. Daj zlato.“ „Kako se zoveš i gdje živiš?“ „Deputy. Sirotinjsko prenoćište, preko livade.“ Momak brzo odleti sa šilingom kako se gospodin Datchery ne bi predomislio, ali zaustavio se na sigurnoj udaljenosti odakle ga je podbadao demonskom igrom kojaje izražavalasvu njegovu neodgovornost. Gospodin Datchery je skinuo šešir kako bi još jednom pretresao svoju sijedu kosu. Činio se sasvim pomiren sasudbinom i krenuo je tamo kamo je bio upućen. Službeno prebivalište gospodina Topea, koje je preko gornjih stuba imalo vezu sa stanom gospodina Jaspera (otuda posao gospođe Tope kod tog gospodina), bilo je veoma skromnih proporcija i izgledalo je poput hladne tamnice. Stari su zidovi bili masivni i prije bi se moglo reći da su sobe bile iskopane u njemu nego da su bile prethodno planirane bez ikakve veze sa zidovima. Glavna vrata vodila su u jednu sobu koja se i ne može opisati, s gredama po stropu, a iz nje se išlo u još jednu sobu koja se isto tako ne može opisati, također s gredama po stropu. Imale su malene prozore koji nisu bili deblji od zida. Ove dvije sobe, isto toliko slične po ozračju u 177 www.balkandownload.org

njimai mračne koliko i njihova osvijetljenost prirodnom svjetlošću, činile su stano‐ ve koje je gospoda Tope već dugo nudila gradu koji ih nije cijenio. Međutim, gos‐ podin Datchery znao je to mnogo više cijeniti. On je shvatio kako bi, držeći otvo‐ rena glavna vrata, mogao uživati u društvu prolaznika i da bi imao dovoljno svje‐ tlosti. Smatrao je da bi, ako bi gospodin i gospođa Tope, koji su živjeli iznad tih soba, upotrebljavali male sporedne stube koje su se spuštale na ograđeni prostor s vratima, koja su se otvarala prema van, na iznenađenje i nepriliku ograničenog bro‐ ja pješaka u uskom putu, on mogao bili sam kao u odvojenom stanu. Smatrao je da je stanarina skromna i da je sve drugo neprikladno koliko se samo poželjeti može. Stoga je odlučio da tu odmah uzme stan i položi novac, a da se useli iduće večeri, pod uvjetom da mu dopuste da od gospodina Jaspera čuje nešto o svojim stanodav‐ cima, jer on stanuje u vratarevoj kućici s druge strane prolaza kojemu pripada crk‐ venjakovarupa u zidu, kao njegov sastavni dio ili dodatak. Jadni dragi gospodin veoma je osamljen i veoma tužan, reče gospođa Tope, ali ona ne sumnja da će on „govoriti njoj u prilog“. Možda je gospodin Datchery čuo nešto o tome što se ovdje dogodilo prošle zime? Gospodin Datchery imao je zbrkano sjećanje o tome događaju i teško ga se pri‐ sjećao. Zamolio je gospođu Tope za ispriku što ga je morala stalno ispravljati pri iz‐ nošenju činjenica i reče kako je on samo osamljeni momak koji se probija kroz ži‐ vot na svoj način, što besposlenije može, te da mnogo ljudi neprestano ubija mno‐ go drugih ljudi i kako je teško takvom momku dobroćudne naravi da u svojoj glavi ne pomiješačinjenice nekoliko takvih slučajeva. Gospodin Jasper bio je voljan reći nešto u prilog gospođi Tope. Gospodin Datc‐ hery, koji je poslao svoju posjetnicu, bijaše pozvan da se popne stubama. “Tamo je gradonačelnik“, reče gospodin Tope, „ali njega ne treba promatrati u svjetlu toga društva, jer su on i gospodin Jasper veliki prijatelji.“ „Oprostite“, reče gospodin Datchery kad se naklonio sa šeširom pod rukom, is‐ todobno se obraćajući obojici gospode. „Sebičan oprez s moje strane, ali nisam osobno zainteresiran ni za koga drugog osim samog sebe. Kao momak koji živi od svojih sredstava i budući da kanim ostatak života provesti u ovom lijepom mjestu u miru i tišini, mogu li upitati je li obitelj Tope doista ugledna?“ Gospodin Jasper mogao je nato odgovoriti bez i najmanje oklijevanja. „To je dovoljno, gospodine“, reče gospodin Datchery. „Moj prijatelj, gradonačelnik“, dodao je gospodin Jasper pokazujući rukom pre‐ ma tom gospodinu, „čija je preporuka zapravo mnogo važnija za stranca od prepo‐ 178

ruke jedne sitne osobe kao što sam ja, svjedočit će njima u prilog, u to sam siguran.“ „Velepoštovanom gradonačelniku“, reče gospodin Datchery duboko se poklo‐ nivši, „beskrajno sam dužan.“ „Veoma dobri ljudi, gospodine, gospodin i gospođa Tope“, reče gospodin Sap‐ sea ljubazno. „Jako dobro mišljenje imam o njima. Veoma se lijepo ophode. Veoma su uljudni. Dekan i kanonici veomaih hvale.“ „Veleštovani gradonačelnik cijeni njihov karakter“, reče gospodin Datchery, „na što oni zaista mogu biti ponosni. Zapitao bih veleštovanog (ako smijem) pos‐ toje li kakvi zanimljivi predmeti u gradu koji je pod njegovom milostivom upra‐ vom?“ „Mi smo, gospodine“, odgovori gospodin Sapsea, „starinski grad i svečenički grad. Mi smo ustavni grad, kao što to i pristoji takvom gradu, i mi se držimo naših slavnih privilegijai branimo ih. „ „Veleštovani“, reče gospodin Datchery klanjajući se, „budi u meni želju da saz‐ nam više o gradu i učvršćuje me u mojoj nakani dazavršim život u ovom mjestu.“ „Jeste li umirovljeni iz vojske, gospodine?“ upita gospodin Sapsea. „Veleštovani gradonačelnik mi iskazuje previše časti“, odgovori gospodin Datc‐ hery. „Iz mornarice, gospodine?“ predloži gospodin Sapsea. „Ponovno“, ponovio je gospodin Datchery. „Veleštovani predsjednik mi iskazuje previše časti.“ „Diplomacijaje krasno zanimanje“, reče općenito gospodin Sapsea. „Moram priznati, veleštovani gradonačelnik mi daje previše časti“, reče gospo‐ din Datchery prostodušna osmijeha i s naklonom. „Čak i diplomatska ptica mora pasti pred takvom puškom.“ Ovo je bilo veoma umirujuće. Ovdje se nalazio gospodin visokog, da ne kažemo velebnog držanja, naučen na činove i dostojanstvo, zaista dajući divan primjer kako bi se trebalo ponašati prema predsjedniku. Bilo je nečeg u tom stilu trećeg lica ko‐ jim mu se obraćao, u čemu je gospodin Sapsea posebice vidio priznanje za svoje zas‐ luge i položaj. „Molim da oprostite“, reče gospodin Datchery. „Veleštovani predsjednik će mi oprostiti ako sam na trenutak bio zaveden da mu oduzmem vrijeme i zaboravio na svoje ponizne zahtjeve u mojem hotelu „Crazier“. „Ni najmanje, gospodine“, reče gospodin Sapsea. „Ja se vraćam kući i, ako biste voljeli usput vidjeti katedralu s vanjske strane, bio bih sretan da vam je mogu poka‐ 179 www.balkandownload.org

zati.“ „Veleštovani gradonačelnik“, reče gospodin Datchery, „više je nego ljubazan i milostiv.“ Kako se gospodin Datchery, nakon što je izrazio svoje poštovanje prema gospo‐ din Jasperu, nije mogao nagovoriti da izađe iz sobe prije veleštovanog, Veleštovani je pošao niz stube; gospodin Datchery ga je pratio sa šeširom ispod ruke i bijelom kosom kojaje lepršala na večernjem povjetarcu. „Smijem li veleuvaženog pitati“, reče gospodin Datchery, „jesu li gospodin kojeg smo upravo ostavili onaj za kojeg sam čuo u susjedstvu da je veoma pogođen gubit‐ kom svog nećakai daje njegov život usmjeren na osvećivanje tog gubitka?“ „To je taj gospodin. John Jasper, gospodine.“ „Bi li mi veleštovani dopustio pitanje postoji li velikasumnja na nekog?“ „I više nego sumnja, gospodine“, uzvratio je gospodin Sapsea, „Sve se zna.“ „Pazamislite vi to!“ povikao je gospodin Datchery. „Ali dokazi, gospodine, moraju se slagati kamenčić po kamenčić“, rekao je gra‐ donačelnik. „Kao što rekoh, konac djelo krasi. Nije dovoljno da pravda bude mo‐ ralno sigurna, mora biti i nemoralno sigurna, zakonski.“ „Veleštovani“, reče gospodin Datchery, „podsjetili ste me na prirodu zakona. Nemoralnost. Pravaistina!“ „Kao što kažem, gospodine“, pompozno nastavi gradonačelnik, „ruka pravde snažnaje ruka, i dugačka. Slobodno tako mogu reći. Jakai dugačkaruka.“ „Kako je to snažno! A, s druge strane, i istinito!“ promumljao je gospodin Datc‐ hery. „I ne otkrivajući što mislim pod zatvorskom tajnom“, reče gospodin Sapsea. „Zatvorskaje tajnatermin kojim se koristim nasudu.“ „A kojim se još terminom veleštovani koristi?“ reče gospodin Datchery. „Kažem, ja ih ne otkrivam, ja predviđam, poznajući željeznu volju gospodina kojeg smo upravo napustiti (hrabro se usuđujem nazivati je željeznom zbog njezine snage), da će u ovom slučaju dugačka ruka dosegnuti i da će snažna ruka udariti. Evo naše katedrale, gospodine. I najbolji suci joj se odsrca dive, a oni najbolji među našim stanovnicima malčice su tašti zbog loga. Cijelo je to vrijeme gospodin Datchery hodao sa šeširom ispod svoje ruke dok mu je kosa lepršala. Na časak mu se učinilo kako je zaboravio svoj šešir, sad kad ga je gospodin Sapsea dotaknuo, i on se udari rukom po glavi kao da je na njoj nekako maglovito očekivao neki drugi sherry. 180

„Molim vas, stavite šešir“, zamolio je gospodin Sapsea na krasan mu način dodi‐ javajući: „Neću imati ništa protiv, vjerujte mi.“ „Veleštovani je veoma dobar, ali učinit ću to zbog hladnoće“, reče gospodin Datchery. Onda se i gospodin Datchery stao diviti katedrali, a gospodin Sapsea je istaknuo kako ju je on sam smislio i sagradio. Doduše, bilo je tu nekoliko detalja koje nije odobravao, ali to je pripisivao radnicima koji su griješili dok ga nije bilo. Kad su za‐ vršili s katedralom, on ih je poveo preko crkvenog groblja, pa zastao kako bi se di‐ vio prekrasnoj večeri – baš slučajno pokraj epitafa gospođe Sapsea. „I usput“, reče gospodin Sapsea kao da se spustio s visina i iznenada svega sjetio poput Apolona što se spušta s Olimpa da uzme liru što ju je zaboravio, „ovo je je‐ dan od naših malih lavova. Naklonost naših ljudi takvim ga je napravila i može se vidjeti strance koji povremeno psuju, (a osobno ne mogu suditi, jer to je djelce mo‐ jih ruku. Međutim, bilo gaje teško sročiti, bilo je teško postići profinjenost.“ Gospodin Datchery toliko se oduševio sastavkom gospodina Sapseae da je, us‐ prkos svojoj nakani da smrt dočeka u Cloisterhamu, i što će stoga vjerojatno imati mnogo prilike da ga prepiše, izvadio svoju bilježnicu i odmah bi ga zabilježio da se nije prišuljao njegov materijalni stvaratelj koji ga je ovjekovječio, Durdles, kojeg je gospodin Sapsea pozdravio, zadovoljan što mu može pokazati primjer dobrog po‐ našanja premastarijima. „Ah, Durdles! Ovo je kamenoklesar, gospodine, jedna od zaslužnih cloister‐ hamskih osoba. Gospodin Datchery, Durdles, gospodin koji će se ovdje naseliti.“ „Da sam na njegovu mjestu, ja to ne bih činio“, progunđao je Durdles. „Mi smo previše zamršeni.“ „Sigurno ne govorite za sebe, gospodine Durdles“, uzvratio je gospodin Datc‐ hery, „kao ni o veleštovanom.“ „Tko je to veleštovani?“ upitao je Durdles. „Veleštovani gradonačelnik.“ „Nikada nisam imao priliku izaći pred njega“, reče Durdles ponajmanje grado‐ načelnika gledajući očima lojalnog građanina. „Ali bit će dovoljno vremena da mu iskažem čast kad se to dogodi. A do tadai onda: Gospodin Sapsea mu je ime Engleska mu je domovina U Cloisterhamu on živi Dražbovatelj je po zanimanju 181 www.balkandownload.org

„Tada se Deputy pojavio na sceni (čemu je prethodila leteća školjka kamenice) i zatraži svotu od tri penija, koju mu je odmah „dobacio“ gospodin Durdles, koji ga je uzaludno tražio gore-dolje zbog zaostale nadnice koje mu po zakonu pripadaju. Dok je taj gospodin, sa zavežljajem ispod ruke, lagano tražio i brojio novac, gospo‐ din Sapsea obavijestio je novog stanovnika o Durdlesovim navikama, ciljevima, sta‐ nu i glasu. „Pretpostavljam da bi čudni stranac mogao doći k vama u posjet da vidi što radite, gospodine Durdles, u bilo koje vrijeme?“ rekao je gospodin Datchery na‐ kon loga. „Svaki je gospodin dobrodošao u bilo koje vrijeme ako sa sobom donese pića za dvojicu“, odgovorio je Durdles držeći peni između zuba i sitniš u rukama. „Ako mu se sviđa, može donijeti i po dvaput za dvojicu, bit će dvostruko dobrodošao.“ „Doći ću. Gospodaru Deputy, što mi dugujete?“ „Posao.“ „Pazi da mi pošteno platiš time što ćeš mi pokazati kuću gospodin Durdlesa kad budem poželio otići k njemu.“ Deputy prodorno zazviždi kroz svoje kreštave zube potvrđujući time da prizna‐ je dug i zatim nestane. Veleštovani i njegov poštovatelj krenuli su tada zajedno dalje dok se nisu rastali, u pravom ceremonijalu, pokraj vrata veleštovanog. Čak i tada poštovatelj je nosio šešir ispod ruke prepuštajući svoju lepršavu kosu povjetarcu. Iste večeri Datchery reče sebi kad je pogledao i protresao svoju sijedu kosu is‐ pred osvijetljenog ogledalaiznad kamina u hotelskoj kavani u „Crozieru“: „Kao osamljeni, stari jarac blage naravi, koji lijeno živi od svojih sredstava, danas poslijepodne bio sam poprilično zaposlen!“ 182

XIX. SJENA NASUNČANOM SATU Ponovno je gospođica Twinkleton održala svoj oproštajni govor popraćen bije‐ lim vinom i kolačem od voća i ponovno su mlade dame otišle svojim kućama, He‐ lena Landless je napustila dom redovnica kako bi se pridružila svome bratu u ne‐ sreći, i lijepa Rosa ostalaje sama. Cloisterham je tako vedar i sunčan u ove ljetne dane da jaki zidovi katedrale i samostanske ruševine izgledaju kao da su prozirni. Čini se kao da mekani sjaj dopi‐ re iz njih, a ne izvan njih, takva je njihova vedrina kad se usporede s toplim kuku‐ ruznim poljima i prašnjavim putovima što krivudaju u daljini. Cloisterhamski vr‐ tovi crvene se od zrelog voća. To je vrijeme kad prašnjavi putnici prolaze u bučnim skupinama kroz gostoljubive i sjenovite gradske ulice. To je vrijeme kad se putnici koji žive ciganskim životom između košnje i žetve, i izgledaju toliko prašnjavi kao da su stvoreni od prašine, zadržavaju na sjenovitim pragovima pokušavajući popra‐ viti svoje nepopravljive cipele, ili ih bacaju u ulične kanale tražeći druge u svojim zavežljajima u kojima se nalaze još nekorišteni srpovi povezani slamnatim trakama. Pokraj svih javnih slavina hlade se bose noge dok se niz grla ovih beduina voda klo‐ koćući slijeva. U međuvremenu cloisterhamska policija poprijeko gleda sa svojih stražarskih mjesta i pokazuje da nestrpljivo čeka da ovi uljezi što prije napuste grad i još jednom počnu se pržiti na uzavrelim cestama. Poslijepodne jednog takvog dana, kad je završena posljednja misa u katedrali i kad je ona strana glavne ulice na kojoj se nalazi Dom redovnica u zahvalnoj sjeni, sobarica obavještava Rosu, na njezin užas, daje gospodin Jasper želi vidjeti. Da je birao gore vrijeme da je posjeti u ovako lošem stanju, ne bi ga mogao iza‐ brati. Možda ga je baš zato i izabrao. Helena Landless je otišla, gđa Tisher je na od‐ moru,a gospođica Tvvinkleton je (u svom amaterskom stanju postojanja), ponijev‐ 183 www.balkandownload.org

ši teleću pitu, otišla naizlet. „O, zašto, zašto, zašto ste rekli da sam kod kuće!“ uzviknula je Rosa bespomoć‐ no. Služavka odgovori da gospodin Jasper uopće nije postavio to pitanje. Rekao je dazna daje kod kuće i zamolio dajoj kaže kako je želi vidjeti. „Što daradim! Što daradim!“ pomislilaje Rosasklopivši ruke. Sva u nekom svojem očaju ona sa sljedećim udisajem doda kako će se s gospodi‐ nom Jasperom sastati u vrtu. Ona se naježi pri pomisli da bude s njim u kući. U vrt gledaju mnogi prozori, tu je mogu vidjeti i čuti, tu može slobodno vrisnuti, odatle može pobjeći. Takve divlje misli prozujale su joj glavom. Ona ga uopće nije vidjela od one kobne noći, osim kad ju je ispitivao gradona‐ čelnik, a onda je on bio tu sumorno promatrajući kao da gleda svoga izgubljenog nećaka i izgara od želje da ga osveti. Ona uzme šešir preko ruke i izađe. Onoga tre‐ nutka kad ga je ugledala s praga naslonjena na sunčani sat, ponovno ju je obuzeo star i grozan osjećaj da on njome vlada. Najradije bi se okrenula da on njezine kora‐ ke ne vodi prema sebi. Ne mogavši se oduprijeti, ona sjede, oborene glave, na klupu pokraj sunčanog sata. Od užasa nije ga mogla niti pogledati, ali primijetila je da je odjeven u crninu. Kao i ona. Tako nije bilo u početku, ali je izgubljeni već dugo oplakivan kao daje mrtav. Počinjao bi dodirivanjem njezine ruke. Ona je osjetila tu nakanu i povukla ju je. Njegove su oči uprte u njezine, onato zna, iako ne vidi ništa drugo osim trave. „Čekao sam“, počne on, „već duže vrijeme da ponovno budem pozvan na svoju dužnost pokraj vas.“ Nakon što je nekoliko puta pokušala posložiti usne, a znala je da on to uporno promatra, i oklijevajući dati neki drugi odgovor, onareče: „Dužnost, gospodine?“ „Dužnost da vas poučavam, služiti vam kao vaš vjerni učitelj glazbe.“ „Ostavilasam se tog učenja.“ „Ne bih rekao ostavila, prije prekinula. Vaš mi je skrbnik rekao kako ste preki‐ nuli zbog traume koju smo svi tako strašno osjetili. Kadaćete ponovno nastavili?“ „Nikada, gospodine.“ „Nikada? Niste mogli učiniti ništa drugo ako ste voljeli moga dragog nećaka.“ „Voljelasam ga!“ uzviknu Rosaljutito. „Da, ali, ne sasvim – ne baš na pravi način, rekao bih? Ne na očekivani način. Ma koliko moj dragi dečko bio, na nesreću, odviše samosvjestan i samozadovoljan 184

(u tom pogledu neću povlačiti nikakvu paralelu između njega i vas), pa voli kao što bi trebalo voljeti, ili kao što bi svatko na njegovu mjestu morao voljeti – morao vo‐ ljeti!“ Onaje sjedilajoš uvijek u istom položaju, međutim, blago se povlačeći u sebe. „Znači da je to što je rečeno, da ste prekinuli s učenjem kod mene, bio samo uljudan način dase kaže kako ste gasasvim napustili?“ predložio je on. „Da“, reče Rosa nenadano vedro. „Uljudan je bio moj staratelj, a ne ja. Rekla sam mu kako sam odlučila napustiti učenje glazbe i daću ostati pri svojoj odluci.“ „I još uvijek tako mislite?“ „Još uvijek, gospodine. I molim vas da me više o tome ne ispitujete. U svakom slučaju, neću više odgovarati, o tome mogu odlučivati.“ Ona je toliko svjesna njegova zluradog divljenja u pogledu na njenu srdžbu, va‐ tru i živost koju povlači sa sobom. Njezine vedrine nestane i sad se već borila protiv osjećajasramote, uvrede i straha,a baš kao što je to bilo one večeri za klavirom. „Neću vas više ispitivati jer se toliko protivite. Priznat ću...“ „Ne želim vas slušati, gospodine“, uzvikne Rosa ustajući. Ovaj put on ju je dotaknuo svojom ispruženom rukom. Skupljajući se u sebe, ona ponovno sjedne nasvoje mjesto. „Pokatkad moramo raditi i protiv svojih želja“, reče joj on tiho. „Morate to sad učiniti, inače ćete drugima učiniti više zla nego što ste ikad učinili dobra.“ „Kakvog zla?“ „Evo, evo. Vi mene ispitujete, vidite, i to svakako nije ispravno jer mi zabranju‐ jete da ja vas pitam. Ipak, ja ću sad odgovoriti na pitanje. Najdraža Rosa! Čarobna Rosa!“ Ona ponovno ustaje. Ovaj put nije ju dotaknuo. Ali njegovo je lice izgledalo tako zlo i prijeteće dok je stajao oslonjen na sunčani sat – bacajući crnu sjenu na samo lice dana – da se njezi‐ naželja da pobjegne sledila od užasa kad gaje pogledala. „Ne zaboravljam koliko prozora gleda na nas“, reče on pogledavši prema njima. „Neću vas više dodirivati, neću prići bliže nego što sam sada. Sjednite i neće biti velikog čuda u tome što je vaš učitelj glazbe lijeno oslonjen na postolje i razgovara s vama o svemu što se dogodilo i o našem udjelu u tome. Sjednite, najdraža.“ Ona bi ponovno otišla – već je krenula – ali je ponovno zaustavi njegovo lice mračno prijeteći da će je pratiti ako pođe. Gledajući ga licem koje se u času sledilo, ona opet sjedne na klupu. 185 www.balkandownload.org

„Rosa, čak i kad je moj dragi dečko bio zaručen s vama, ludo sam vas volio, čak i kad sam mislio da je njegova sreća što će vas uzeti za ženu bila sigurna, ludo sam vas volio. Čak i onda kad sam ga pokušavao učiniti još odanijeg, ludo sam vas volio, kad mi je dao sliku vašeg divnog lica koje je tako nemarno klevetao, koju sam tobo‐ že zbog njega objesio na vidnom mjestu, i onda sam vas ludo volio, u svakodnev‐ nom odvratnom poslu, u bijednim besanim noćima mučen odvratnom stvarnošću, ili jureći kroz raj ili pakao vizija, noseći vašu sliku u rukama, ludo sam vas volio.“ Ako bi išta moglo te njegove riječi učiniti užasnijima, to bi bio kontrast između bijesa u njegovu izrazu i govoru i njegovaležerna držanja. „Sve sam to nijemo podnio. Sve dotle dok ste bili njegovi, ili sve dok sam pret‐ postavljao daste njegovi, vjerno sam krio svoju tajnu. Nisam li?“ Ta laž, tako velika, dok su obične riječi kojima je izrečena tako istinite, više je nego što Rosa može podnijeti. Ona odgovori raspaljeno i ogorčeno: „Sve vrijeme ste bili neiskreni, gospodine, kao što ste i sada. Bili ste neiskreni prema njemu, sva‐ kog dana, svakoga sata. Vi znate da ste svojim proganjanjem uništili moj život. Znate kako ste me preplašili da ne otvorim njegove velikodušne oči i da ste me pri‐ silili, radi njegova dobra, dasakrijem od njegaistinu, daste vi loš, loš čovjek!“ Ostao je pri svojemu ležernom držanju, zbog čega su crte njegova lica i grčevite ruke izgledale gotovo vražje, te uzvratio krajnje strastvenim divljenjem: „Kako ste lijepi! Još ste ljepši kad ste ljuti nego kad ste spokojni. Ne tražim od vas ljubav, dajte mi sebe i svoju mržnju, dajte mi sebe i taj lijepi bijes, taj čudesan prijezir – to će mi biti dovoljno.“ Suze nestrpljenja pojaviše se u očima uzdrhtale male ljepotice i njezino lice pla‐ ne. Ali, kad se ponovno podigla da ga s ogorčenjem ostavi i zatraži zaštitu u kući, on je ispružio svoju ruku prema vratima kao daje poziva neka ude. „Rekao sam vam, vi rijetka čarobnice, vi slatka vještice, da morate ostati i saslu‐ šati me ili ćete učiniti više zla nego što se ikad može popraviti. Pitali ste me kakvo zlo. Ostanite i reći ću vam. Otiđite i jaću ga napraviti.“ Ponovno Rosa zadrhti pred njegovim prijetećim licem. Premda nesigurna u nje‐ govo značenje, ona ostane. Toliko se zadihala da se činilo kako će se ugušiti. Ali pritisnulaje rukom grudi i ostala. „Priznao sam vam da je moja ljubav luda. Ona je toliko luda da sam ga čak bio kadar maknuti od vas dok ste mu bili naklonjeni, samo da su veze između mene i moga dragog izgubljenog dečka bile samo zasvilenu nit slabije.“ Kao da će se onesvijestiti, izmaglica joj padne joj na oči koje je na trenutak podi‐ 186

gla. „Čak i njega“, ponovi on. „Da, čak i njega! Rosa, vidite me i čujete me. Procije‐ nite i sami hoće li vas ijedan drugi obožavatelj moći voljeti dok mu je život u mo‐ jim rukama?“ „Kako to mislite, gospodine?“ „Mislim vam pokazati koliko je luda moja ljubav. Napadnuta je posljednjim obavijestima gospodina Crisparklea, koje kažu kako je mladi Landless priznao da je bio suparnik moga izgubljenog dječaka. U mojim očima to je neoprostiva uvreda. Isti gospodin Crisparkle zna, jer sam mu rekao, da sam se zakleo kako ću otkriti ubojicu i uništiti ga, patko god on bio, i dasam odlučio kako o loj tajni neću razgo‐ varati ni s kim sve dok ne budem imao ključ s pomoću kojeg ću ubojicu uhvatiti u mrežu. Otad je strpljivo razvlačim i razvlačim, a razvlačim je polako i dok govo‐ rim.“ „Vaše uvjerenje, ako vjerujete u krivnju gospodina Landlessa, nije uvjerenje gos‐ podina Crisparklea,a on je dobar čovjek“, odgovori Rosa. „Moje uvjerenje samo je moje vlastito, ostavljam ga za sebe i duša ga moja cijeni! Okolnosti u velikoj mjeri mogu ići čak i protiv nedužnog čovjeka te ga uperene protiv njega mogu doći glave. Jedna karika koja je nedostajala, a koja je pronađena upornim radom protiv tog čovjeka, dokazat će njegovu krivnju bez obzira na to ko‐ liko bili slabi dokazi prije toga, i on će umrijeti. Mladi Landless svakako se nalazi u smrtnoj opasnosti.“ „Ako doista držite“, molila ga je Rosa sva blijeda, „da mi je gospodin Landless drag, ili da mi se gospodin Landless na bilo koji način bilo kada obratio, onda grije‐ šite.“ On to odbaci od sebe prijezirnim pokretom ruke i napučujući usnu. „Želio sam vam pokazati koliko vas ludo volim. Luđe nego ikad, jer spreman sam napustiti drugu stvar koja se pojavila u mom životu kako bih je podijelio s vama. Odsad ne želim ništa drugo osim vas. Gospođica Landless postala je vaša prisna prijateljica. Vi marite za njezin duševni mir?“ „Jako je volim.“ „Marite za njezino dobrog ime?“ „Reklasam daje jako volim.“ „Ja sam vas nesvjesno“, primijeti on osmjehnuvši se te postavljajući ruke preko sunčanog sata i naslanjajući bradu na njih kako bi njegov razgovor s prozora (zato što su se tamo povremeno pojavljivale i nestajale osobe) izgledao veseo i nestašan, 187 www.balkandownload.org

“ja sam vas nesvjesno uvrijedio time što sam ponovno pitao. Zato ću, jednostavno, iznositi činjenice i neću postavljati pitanja. Vama je stalo do dobrog imena vaš pris‐ ne prijateljice i stalo vam je do njezina duševnog mira, Onda maknite sjenu vješala s nje, draga moja.“ „Vi se usuđujete meni nuditi...“ „Draga, usuđujem vam se nuditi brak. Ostanite ovdje. Ako je loše nekoga obo‐ žavati, onda sam najgori od svih ljudi. Ali, ako je dobro, onda sam najbolji. Moja ljubav prema vama je iznad svih drugih ljubavi i moja iskrenost prema vama iznad je svake druge iskrenosti. Poklonite mi nadu i naklonost i ja ću se zbog vas i lažno zakleti.“ Rosa stavi ruke na sljepoočnice, odgurne kosu, pogleda ga divljim i odbojnim pogledom kao da pokušava dokučiti dublji smisao onoga što joj je on iznosio samo u fragmentima. „Ne računaj ni na što u ovome trenutku, anđele, osim na žrtve koje polažem pred te drage noge, pred koje bih mogao skrušeno pasti i ljubiti ih i staviti svoju glavu na njih kao neki bijedni divljak. Evo moje vjernosti mom dragom dečku na‐ kon smrti. Zgazite je!“ zamahne on rukom kao da dolje baca nešto dragocjeno. „Evo i neoprostive uvrede koju ste mi nanijeli zbog toga što vas obožavam. Odgur‐ nite je nogom!“ napravio je sličan pokret. „Eto mojih napora za pravednu osvetu tijekom šest mučnih mjeseci. Smrvite ih!“ još jednom ponovio je isti pokret. “Evo moga prošlog i sadašnjeg upropaštenog života. Eto moga napuštenog srca i duše. Evo mog mira, evo očaja. Smrvite ih u prašinu tako da ih ne možete uzeti, bez obzi‐ ra nato što me smrtno mrzite!“ Zastrašujuća žestina čovjeka, koja je sada dostigla vrhunac, još je više užasava tako da nestaje opčinjenosti koja ju je dosad držala na tom mjestu. Ona brzo krene prema vratima,ali u tren oka on je pokraj nje i šapće joj u uho: „Rosa, ponovno sam pribran. Idem mirno pokraj vas prema kući. Pričekat ću ohrabrenje i nadu. Neću udariti prebrzo. Dajte mi znak da me slušale.“ Polako i jedva primjetno ona pomakne ruku. „Ni riječi o ovome nikome ili će to dovesti do udarca – sigurno je to kao što noć slijedi dan. Još jedan znak da me slušate.“ Ona ponovno pomakne ruku. „Volim vas, volim vas, volim vas! Kad biste me sad odbacili, ali nećete, nikada me se ne biste riješili. Nitko ne smije biti između nas. Ustrajat ću do smrti.“ Služavka je izašla kako bi mu otvorila vrata. On tiho skine šešir u znak oproštaj‐ 188

nog pozdrava i ode ne pokazujući više uzbuđenja nego što se vidi na slici oca gospo‐ dina Sapsee s druge strane. Rosa se onesvijestila na stubama, odakle je pažljivo od‐ nesena u svoju sobu i položena na krevet. Približava se oluja, pričale su djevojke, pa je vruć i zagušljiv zrak uznemirio lijepu dušu. Nije ni čudno. Cijelog su dana osjeća‐ le kako im koljena drhte. 189 www.balkandownload.org

XX. BIJEG Rosa još nije bila sasvim došla k sebi kad joj se cijeli razgovor ponovno vratio. Čak joj se činilo kako ju je pratio i u nesvijesti, da ga ni na trenutak nije bila nes‐ vjesna. Što joj je činiti, pitala je plašeći se odgovora. Samo joj je bilo jasno kako mora pobjeći od ovogastrašnog čovjeka. Ali gdje da nađe utočište i na koji bi način mogla otići? Nikom nije rekla ni rije‐ či o tome da ga se boji, osim Heleni. Kad bi otišla Heleni i rekla joj što se dogodilo, to bi moglo izazvati nepopravljivo zlo kojim je prijetio i koje bi, svakako, mogao učiniti. I što je više u njezinu uzbuđenom sjećanju i mašti izgledao strašniji, to joj se većom činila njezina odgovornost, jer shvatila je da bi i najmanja njezina greška, bilo činjenjem bilo odgađanjem, mogla razotkriti njegovo neprijateljstvo prema Heleninu bratu. Rosina je duša tijekom proteklih šest mjeseci bila nevjerojatno zbunjena. Napo‐ la oblikovana i ni na koji način izrečena sumnja kovitlala se sad se podižući, sad du‐ boko tonući, sad postajući opipljiva, sad se gubeći. Jasperova obuzetost dječakom dok je bio živ, i njegovo neprestano istraživanje kako gaje snašlasmrt,ako je mrtav, bile su toliko raširene teme u mjestu da nitko, čini se, nije bio kadar pomisliti na mogućnost obmane s Jasperove strane. Postavila si je pitanje: „Jesam li u svojoj duši toliko zla da mogu zamisliti zlo koje drugi ne mogu zamisliti?“ Onda bi razmišljala je li počela sumnjati u njega zbog prijašnje odbojnosti, a ne činjenica. Ako je tako, zar to nije dokaz njezine neosnovanosti! Zatim bi mislila: „Kakav bi on motiv imao za ubojstvo?“ Sramila se odgovoriti u sebi: „Motiv da mene dobije!“ I pokrila je lice kao da je gotovo isto toliki zločin i sama pomisao da se ubojstvo može temeljiti na tako glupoj taštini. Ponovno je prolazila sve što je rekao pokraj sunčanog sata u vrtu. On je uporno 190

nestanak držao ubojstvom, dosljedno cijelomu svojem javnom stajalištu od prona‐ laska sata i igle za kravatu. Ako bi se plašio da zločin ne bude otkriven, zar ne bi prije podupirao ideju o dobrovoljnom nestanku? On je izjavio kako bi mogao čak i njega pomesti samo da veze između njegai njegova nečaka nisu bile toliko jake. Je li to značilo da je to zaista i učinio? On je govorio o polaganju pred njezine noge šes‐ tomjesečnih napora za pravednu osvetu. Bi li o tome govorio onako žestoko stras‐ no kad bi to bilo samo pretvaranje? Bi li ih stavio u isti red sa svojim napuštenim srcem i dušom, upropašten životom, mirom i očajem? Prvu svoju žrtvu koju bi uči‐ nio za nju bila bi vjernost prema njegovu dragom dečku nakon smrti. Naravno, ove su činjenice bile dovoljno jake protiv maštarija koje jedva da su se usuđivale pojavi‐ ti. A ipak je on bio tako grozan čovjek! Ukratko, jadna djevojka (jer što je ona mo‐ gla znati o zločinačkom umu, koji i sami studenti koji ga proučavaju uvijek pogreš‐ no procjenjuju, a zato što ga uporno pokušavaju pomiriti s prosječnim intelektom prosječnog čovjeka, umjesto da ga identificiraju sa zasebnim i monstruoznim ču‐ dom) nije mogla doći ni do kakvoga drugog zaključka nego da je on bio užasan čo‐ vjek od kojegase mora bježati. Ona je bila Helenina potpora i utjeha cijelo to vrijeme. Ona ju je stalno uvjera‐ vala da je potpuno sigurna u nedužnost njezina brata i da suosjeća s njom u njego‐ voj nesreći. Ali nijednom ga nije vidjela nakon Edwinova nestanka. Niti je Helena ikada rekla ijednu riječ o njegovu priznanju gospodinu Crisparkleu glede Rose, premda je to kao zanimljiv dio slučaja bilo poznato svima i svakomu. Uvjeravanja koja je ona pružila svom obožavatelju bila su potpuno točna, iako bi bilo bolje (sad je razmišljala) da se mogla suzdržati da ih ne daje. U njoj uplašenoj, kao što može biti uplašeno nježno, malo stvorenje, njena duša drhti od pomisli daje on to saznao s njezinih usana. Ali kamo da ode? Bilo kamo izvan njegova dosega – nije to bio odgovor na pita‐ nje. Mora nešto smisliti. Odlučila je otići k svojem skrbniku, odmah. Osjećaj koji je povjerila Heleni one noći kad su se prvi put prijateljski ispovjedile jedna drugoj, bio je toliko snažan – osjećaj da nije sigurna i da čak ni čvrsti zidovi starog samos‐ tan ne mogu zadržati njegovo sablasno praćenje - da nikakvo razmišljanje o tome nije moglo umanjiti njezin strah. Pogledala je prema prozoru te ju je, čak i sad kad je ustala da se odjene, prošla jeza i odmaknula se od njega kad je zapazila sunčani sat na koji se on oslanjao pri svojoj izjave – kao da ga je zarazio nekom grozomor‐ nom osobinom svoje vlastite prirode. Na brzinu je napisala poruku gospođici Twinkleton otkrivajući joj da ima izne‐ 191 www.balkandownload.org

nadni razlog zbog kojeg odmah mora vidjeti svojeg skrbnika i da je otišla k njemu. Također, zamolila je dobru damu da se ne brine jer će biti sve u redu. Ona brzo sta‐ vi nekoliko sasvim nepotrebnih stvari u veoma, veoma malu torbu, ostavi poruku na vidnom mjestu i izađe tiho zatvorivši vratazasobom. Prvi put je bilasama nacloisterhamskoj glavnoj ulici. Međutim, dobro je pozna‐ vala svako skretanje te ona požuri ravno na ugao odakle je polazio omnibus. U tom trenutku baš je odlazio. „Stanite i povežite me,ako može, Joe. Moram ići u London.“ Za manje od minute bila je na putu prema željezničkoj stanici pod Joeovom za‐ štitom. Joe joj je pomogao kad je stigla, smjestio je u vagon i predao joj malecku torbu, kao da je bila riječ o nekom golemom kovčegu, stotinjak kilograma teškom, a koji ona nikako ne smije podići. „Možete li, kad se vratite, otići i reći gospođici Twinkleton da ste me ispratili, Joe?“ „Kako vi kažete, gospođice.“ „I pozdravite je, Joe, molim vas.“ „Da, gospođice – ne bih imao ništa protiv da i ja dobijem pozdrav.“ Ali Joe nije izgovorio ovo posljednje, samo je pomislio. Sad, dok se doista kotrljala prema Londonu, Rosa je mogla nastaviti iscrpno razmišljanje koje je zaustavila žurba. Odvratna misao da je njegova izjava ljubavi prlja, da se od te mrlje može očistiti samo time što će se obratiti poštenima i iskre‐ nima, neko ju je vrijeme u branila od straha i uvjeravala je u ispravnost njene brze odluke. No, kako je mrak bivao gušći i kako se veliki grad sve više približavao, u njoj su se počele pojavljivati sumnje, uobičajene u takvim slučajevima. Možda je ovo ipak suludi čin, kako će to shvatiti gospodin Grewgious, hoće li će ga zateći kod kuće, kako postupiti ako ga ne nade, što joj se može dogoditi samoj u mjestu tako čudnom i velikom, kako bi bilo da je čekala i najprije dočekala savjet, bi li bilo bolje kad bi se sad vratila? Mnoštvo ju je takvih neugodnih misli mučilo, a što su bivale brojnije, to je bilo gore. Napokon vlak preko nadvožnjaka pristigne u Lon‐ don – dolje su ležale pošljunčane ulice sa svojim nepotrebnim svjetiljkama, jer bila je toplai vedraljetna noć. „Hiram Grewgious, Esquire, Staple Inn, London.“ To je bilo sve što je Rosa znala o svom cilju, ali bilo je dovoljno da se uputi tandarajući se u fijakeru pošljun‐ čanim ulicama, gdje su ljudi izlazili na čist zrak skupljajući se po kutovima dvorišta, gdje su mnogi drugi ljudi hodali monotono vukući noge po vrelom pločniku i gdje 192

su svi ljudi i njihova okolina bili toliko sivi i otrcani. Tu i tamo čula se glazba, ali ona nije udahnjivala život. Nijedan vergl nije mo‐ gao popraviti stvar, ni veliki bubanj odagnati mračnu brigu. Ni zvona s kapela koja su se čula izdaleka i za koja se činilo da se odbijaju s površine cigala i dižu prašinu sa svega ostalog. Što se tiče instrumenata na navijanje, oni su izgledali kao da slamaju svojasrcai duše u težnji za prirodom. Njezino oronulo prijevozno sredstvo napokon se zaustavilo pred čvrsto zaklju‐ čanim vratima, koja su izgledala kao da pripadaju nekomu tko je otišao rano u pos‐ telju i veoma se bojao lopova. Rosa pušta dalje svoje prijevozno sredstvo i stidljivo zakuca na vrata. Vratar je pušta unutras njezinom veoma malom torbom. „Živi li ovdje gospodin Grewgious?“ „Gospodin Grewgious živi ovdje, gospođice!“ reče pazikuća pokazavši da je unutra. Pa Rosa pođe dalje unutra i, dok su satovi udarali deset sati, ona je stajala na pragu M. J. T-a, pitajući se što je M. J. T. napravio sasvojim uličnim vratima. Vođena slikovitim imenom gospodina Grewgiousa, ona se popne stubama i la‐ gano zakuca na njegovim vratima. Međutim, nitko nije odgovorio, a kvaka na vra‐ tima gospodina Grewgiousa popusti pri dodiru njezine ruke, ona uđe i ugleda svog skrbnika kako sjedi pokraj otvorena prozora. Svjetiljka sa sjenilom nalazi se daleko od njega nastolu u kutu. Rosa mu se približi u sumraku sobe. On je ugleda i reče poluglasno: „Bože dra‐ gi!“ Sasuzama u očima Rosa ga uhvati oko vratai on reče uzvraćajući zagrljaj: „Dijete moje, dijete moje! Mislio sam da je to tvoja majka! Ali što, što, što...“, doda on mirnije, „što se dogodilo? Draga moja, što te je dovelo ovamo! Tko te je doveo ovamo?“ „Nitko. Došlasam sama.“ „Bog me blagoslovio!“ uzvikne gospodin Grewgious. „Došlasama! Zašto mi nisi pisala da dođem po tebe i date dovedem?“ „Nisam imala vremena. Odlukaje brzo došla, jadan, jadan Eddy!“ „Ah, jadan mladić, jadan mladić.“ „Njegov mi je ujak izjavio ljubav. Ne mogu to podnijeti“, reče Rosa odjednom briznuvši u plač i udarajući svojom malom nogom. „Tresem se od užasa pred njim i došlasam k vama da od njegazaštitite mene i sve nas,ako hoćete?“ „Hoću“, viknu gospodin Grewgious dok je u njemu naglo nadolazila neobična 193 www.balkandownload.org

energija. „Proklet bio!“ „Prokleta njegova politika! Uništiti njegove lupeške trikove! Natebe je on usmjerio svoje nade? Bio proklet zauvijek!“ Nakon ovoga krajnje neobičnog ispada gospodin Grewgious, sasvim izvan sebe, počeo je juriti po sobi kao da nije bio sasvim načistu je li u stanju privrženog zanosa ili borbenog optuživanja. Zaustavio se je i rekao obrisavši lice: „Oprosti mi, draga moja,ali tebi će biti dra‐ go znati da se bolje osjećam. Sad mi više ništa nemoj pričati jer ovo bi se moglo po‐ noviti. Moraš se osvježiti i razveseliti. Kad si posljednji put jela? Je li to bio doru‐ čak, ručak, užina ili večera? I što ćeš sada? Treba li to sada biti doručak, ručak užina ili večera?“ Uljudna nježnost koju je pokazao, na jednom koljenu pred njom, pomažući joj da skine šešir i oslobodi svoju lijepu kosu, bio je pravi viteški prizor. Ipak tko bi od gospodina Grewgiousa, znajući ga samo površno, mogao očekivati viteštvo – ono istinsko,a ne lažno? „Moramo ti osigurati boravak“, nastavio je on. „Imat ćeš najljepšu sobu u Furni‐ valu. Treba se pobrinuti za tvoju odjeću i imat ćeš sve što i jedna prava glavna soba‐ rica može pripraviti: Želim reći, glavna sobarica neće imati ograničena sredstva. Je li to torba?“ on je čvrsto pogleda. Istini za volju, trebalo je posebice dobro gledati da bi se uopće vidjela u slabo osvijetljenoj sobi. “I je li to tvoje, draga moja?“ „Da, gospodine. Donijelasam je sasobom.“ „To nije neka velika torba“ reče gospodin Grewgious iskreno, „premda je dobra za nošenje hrane za kanarinca, zajedan dan. Moždasi donijelai kanarinca?“ Onase nasmije i odmahne glavom. „Da si ga donijela, poželio bih mu dobrodošlicu“, reče gospodin Grewgious, „i mislim da bi bio zadovoljan da njegov kavez objesimo na čavao vani, pa da se natje‐ če s našim vrapcima čija umjetnost, mora se priznati, sudeći po izvođenju, nije baš jednaka njihovoj namjeri. To je slučaj i s mnogima od nas! Nisi rekla kakvo jelo že‐ liš, draga moja. Uzmimo od svega pomalo.“ Rosa mu je zahvalila i rekla kako bi samo najradije popila šalicu čaja. Gospodin Grewgious nekoliko je puta istrčavao da bi naručio još dodatnih stvari kao što su: marmelada, jaja, salata, slana riba i pržena šunka. Bez šešira odlazio je preko puta u 194

Furnival kako bi dao svoje razne upute. I uskoro su se one ostvarile i stolnjak je bio prostrt. „Bog me blagoslovio“, uzvikne gospodin Grewgious stavivši lampu nastol te sje‐ dajući preko puta Rose, „kakav novi doživljaj za jadnoga starog nespretnog neže‐ nju!“ Rosine izražajne malene obrve upitale su ga kako to misli. „Doživljaj da se na ovom mjestu osjeća slatka prisutnost mladosti koja ga čisti, boji, oblači tapetama, ukrašava zlatom i čini ga prekrasnim!“ reče gospodin Grewgious. „Jao meni, jao meni!“ Budući da je bilo nečega tužnog u njegovu uzdahu, Rosa ga dodirne svojom šali‐ com začaj pase onda usudi dodirnuti gai svojom malenom rukom. „Hvalati, draga moja“, reče gospodin Grewgious. „Aha! Porazgovarajmo!“ „Oduvijek živite ovdje, gospodine?“ upita Rosa. „Da, draga moja.“ „Uvijek sami?“ „Uvijek sam, osim toga što danju imam društvo gospodina imena Bazzard, mo‐ jegačinovnika.“ „On ne živi ovdje?“ „Ne, on odlazi svojim putem nakon rada u uredu. Zapravo, on je sada na odmo‐ ru i nije ovdje. Poduzeće s donjeg kata, s kojim imam poslovne veze, posudilo mi je drugoga. No bilo bi veomateško zamijeniti gospodin Bazarda.“ „On vas, sigurno, jako voli“, reče Rosa. „Ako je tako, protiv toga se bori pohvalnom čvrstinom“, odgovorio je gospodin Grewgious nakon što je razmislio o tome. „Ali sumnjam. Nije tomu tako. Vidiš, on je nezadovoljan i jadan momak.“ „Zašto nije zadovoljan“, bilo je prirodno pitanje. „Promašen“, reče gospodin Grewgious krajnje tajanstveno. Rosine obrve po‐ novno poprime svoj upitan i zbunjeni izraz. „Toliko promašen“, nastavio je gospodin Grewgious, „da stalno osjećam kako mu se moram ispričavati. I on osjeća(iako to ne spominje) daimam razlogazato.“ Gospodin Grewgious sada je postao veoma tajanstven, tako da Rosa nije znala kako nastaviti. Dok je razmišljala o tome, gospodin Grewgious ponovno se iznena‐ datrznuo. „Pričajmo. Govorili smo o gospodinu Bazzardu. To je tajna, štoviše, to je tajna gospodina Bazzarda. Međutim, vaša slatka prisutnost za mojim stolom čini me to‐ 195 www.balkandownload.org

liko neobično razgovorljivim da osjećam kako je, u najvećemu povjerenju, moram izreći. Što mislite što je gospodin Bazzard učinio?“ „Oh, Bože!“ uzvikne Rosa pomaknuvši stolicu bliže i odmah pomislivši na Jas‐ perareče: „Ništastrašno, nadam se?“ „Napisao je dramu“, rekao je gospodin Grewgious ozbiljnim šapatom. „Trage‐ diju.“ Rosi kao daje laknulo. „I nitko“, nastavio je gospodin Grewgious istim glasom, „nitko neće ni čuti, nemate cijene daje objavi.“ Rosa se činila zamišljenom i polako je klimala glavom kao da ti želi reći: „Tako je to,ali zašto je tako!“ „Sad znaš“, reče gospodin Grewgious, „Ja ne bih mogao napisati dramu.“ „Nije loš, gospodine?“ upita Rosa naivno ponovno mičući obrvama. „Ne. Ni kada bih bio osuđen na odsijecanje glave, koje bi odmah uslijedilo, ni kad bih teklić donio pomilovanje za osuđenog zatvorenika Grewgiousa ako on na‐ piše dramu, ja bih bio primoran vratiti se do panja i zamoliti krvnika da poduzme krajnje mjere“, reče gospodin Grewgious prešavši rukom ispod brade, „a koje se tiču moje glave.“ Činilo se da Rosa razmišlja o tome što bi ona napravila ako bi se nezgodni iz‐ mišljeni događaj odnosio na nju. „Prema tome“, reče gospodin Grewgious, „gospodin Bazzard u svakom bi sluča‐ ju shvaćao tu moju nesposobnost, ali kako sam ja njegov gospodar, znate, onda je slučaj mnogo gori.“ Gospodin Grewgious odmahne ozbiljno glavom kao da je osjećao kako je uvre‐ da malo pretjerana, premdase ticala njegasamog. „Kako ste vi postali njegov gospodar, gospodine?“ upita Rosa. „Pitanje koje prirodno slijedi“ reče gospodin Grewgious. „Popričajmo. Otac gospodina Bazzarda, koji je bio farmer u Norfolku, bijesno bi se oboružao mlati‐ lom, vilama i svim drugim poljoprivrednim alatima pogodnima za napad kad bi samo naslutio da je njegov sin napisao dramu. Tako mi je sin, donijevši očevu za‐ kupninu (koju ja primam), povjerio tu tajnu i naglasio kako je odlučan slijediti svoj genij,ali i da bi gato dovelo u sve opasnosti od gladovanja,a on zato nije stvoren.“ „Daslijedi svoj genij, gospodine?“ „Ne, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „nije stvoren za gladovanje. Bilo je nemoguće poreći činjenicu kako gospodin Bazzard nije stvoren za gladovanje. Gos‐ 196

podin Bazzard je onda istaknuo kako bi bilo poželjno da ja stanem između njega i sudbine koja mu uopće nije bila naklonjena. Na taj je način gospodin Bazzard pos‐ tao moj činovnik i on to veoma dobro osjeća.“ „Sretnasam što je zahvalan“, reče Rosa. „Nisam baš to mislio, draga moja. Mislio sam da osjeća poniženje. Postoje i neki drugi geniji s kojima se gospodin Bazzard upoznao i koji su isto tako napisali trage‐ dije, koje jednako tako nitko neće ni pod koju cijenu objaviti i ti odabrani duhovi posvećuju svoje drame jedan drugomu na veoma panegiričan način. Gospodin Ba‐ zzard bio je predmet jedne od takvih posveta. Pa, znaš, meni nije nikad nitko po‐ svetio dramu!“ Rosa ga pogleda kao da mu je željela da on bude čovjek koji je primio tisuću po‐ sveta. „S druge strane, što je prirodno, to žulja gospodina Bazzarda“, nastavi gospodin Grewgious. „Katkad je on prema meni veoma otresit i onda osjećam da misli ova‐ ko: ’Ovaj je glupan moj gospodar! Čovjek koji ne bi mogao napisati tragediju ni u bolu zbog smrti i kojemu nikad nije posvećena nijedna tragedija uz najpohvalnije čestitke zbog visokog položaja koji će zauzeti u očima potomaka!’ Jako neugodno, jako neugodno. Međutim, prije nego što mu dam obveze, uvijek prethodno razmis‐ lim: ’Možda mu se ovo neće svidjeti!’ Ili: ’Možda će mi uzeti za zlo ako bih to pi‐ tao’, pase tako veoma dobro slažemo. Zapravo, bolje nego što sam očekivao.“ „Imali tatragedijaime, gospodine?“ pitalaje Rosa. „Samo među nama“, odgovorio je gospodin Grewgious, „jer ima krajnje nepri‐ mjereno ime. Zove se Trn tjeskobe. Međutim, gospodin Bazzard se nada, i ja se na‐ dam daće na kraju biti objavljena“ Nije bilo teško shvatiti da je gospodin Grewgious ovako iscrpno ispričao Ba‐ zzardovu povijest radi skretanja misli njegove štićenice s predmeta koji ju je doveo ovamo,ali i radi opravdanjasvoje težnje da bude društven i pristupačan. „A sad, draga moja“, reče on, „ako nisi previše umorna, ispričaj mi što se danas dogodilo, ali samo ako osjećaš da to možeš, jer radovalo bi me to čuti. Ako uopće noćas zaspim, bit će mi bolja probava.“ Rosa je sad bila pribrana i vjerno mu je prikazala tijek razgovora. Gospodin Grewgious često je gladio svoju glavu dok je slušao. Zamolio ju je da mu još jednom ispriča one dijelove koji su se odnosili na Helenu i Nevillea. Kad je Rosa završila, on je sjedio ozbiljan i nijem te još neko vrijeme zamišljen. „Jasno ispričano“, bila je njegova jedina primjedba. „I ja se nadam, jasno shvaće‐ 197 www.balkandownload.org

na“, reče gladeći se ponovno po glavi. „Vidiš, draga moja“, odveo ju je do otvoreno‐ ga prozora, „gdje oni žive! Mračni prozori s druge strane.“ „ Mogu li sutra otići k Heleni?“ pitalaje Rosa. „Volio bih prespavati pa ti onda odgovoriti“, reče on sumnjičavo. „Dopusti mi sad date odvedem na odmor. Potreban ti je.“ S tim riječima gospodin Grewgious pomogne joj da stavi šešir i da preko ruke objesi veoma malu torbu, koja nije bila za ovozemaljsku uporabu, i odvede je za ruku (s određenom uzvišenom tvrdoćom, kao da je želio zaplesati menuet) preko puta Holborna, u Furnival’s Inn. Na hotelskim ju je vratima on predao svemoćnoj glavnoj sobarici i rekao da će, dok ona ode vidjeti svoju sobu, ostati dolje u slučaju ako je poželi zamijeniti drugom ili shvati dajoj je potrebno još nešto. Rosina je soba bila svijetla, čista, udobna, gotovo vesela. Svemoćna je donijela sve što je nedostajalo u njezinoj veoma maloj torbi (a to znači sve što će, možda, biti potrebno). I Rosa, poskakujući, siđe niz dugačke stube kako bi zahvalila svom staratelju na njegovoj nježnoj brizi. „Ma ne treba, draga moja“, reče gospodin Grewgious beskrajno zahvalan. „Ja tebi zahvaljujem na tvomu ugodnom povjerenju i ugodnom društvu. Doručak će ti biti poslužen u urednoj, lijepoj i ugodnoj maloj primaćoj sobi (prikladnoj za tvoj stas) i ja ću doći u deset sati ujutro. Nadam se da se ne osjećaš čudno na ovome čudnom mjestu.“ „Oh, ne, osjećam se sasvim sigurna!“ „Da, možeš biti sigurna da su stube zaštićene od vatre“, rekao je gospodin Grewgious, „i daće svaku pojavu te pohlepne sile čuvar primijetiti i suzbiti.“ „Nisam mislila na to“, odgovorila je Rosa. „Mislim, od njega se osjećam sasvim sigurnom.“ „Tu su snažna vrata od željeznih šipki koja će ga zadržati“, reče gospodin Grewgious s osmijehom. „Furnival je zaštićen i posebno čuvan i osvijetljen, a i ja ži‐ vim nasuprot!“ Pun hrabrosti zbog svoga viteštva kao daje posljednju navedenu za‐ štitu smatrao sasvim dovoljnom. U istom duhu on reče vrataru kad je izlazio: „Ako tko tko stanuje u hotelu bude zaželio tijekom noći poslati po mene, sitniš će biti spreman za kurira.“ Gotovo je cijeli sat u istom raspoloženju osamljeno šetao gore-dolje ispred že‐ ljeznih vrata, povremeno gledajući kroz rešetke kao da je stavio golubicu na visoku motku u kavez s lavovima,asad mu je neprestano na umu da bi mogla pasti. 198

XXI. PREPOZNAVANJE Tijekom noći nije se dogodilo ništa što bi uznemirilo umornu golubicu i ona se probudila osvježena. S gospodinom Grewgiousom, kad je došlo deset, dođe i gos‐ podin Crisparkle, koji je jednom već bio ronio u rijeci u Cloisterhamu. „Gospođica Twinkleton se tako brinula, gospođice Rosa“, objasnio joj je on, „i s vašom porukom došla je k mami i meni u takvom strahu da sam se ja, da bih je umirio, dobrovoljno javio za ovu službu, prvim vlakom koji sam mogao izjutra uhvatiti. U to sam vrijeme želio da dođete k meni, ali sad mislim da je najbolje što ste ovako učinili i došli svojemu staratelju.“ „Pomislila sam na vas“, reče mu Rosa, „ali dom mlađeg kanonika tako je blizu njega...“ „Razumijem. To je sasvim prirodno.“ „Ispričao sam gospodinu Crisparkleu“, reče gospodin Grewgious, „sve što si mi ispričala prošle noći, draga moja. Svakako da bih mu odmah pisao, ali on je došao u pravi trenutak. I bilo je od njega veomaljubazno što je došao jer tek se vratio kući.“ „Jeste li odlučili“, zapita Rosa obraćajući se obojici, „što će u budućnosti biti sa životom Helene i njezina brata?“ „Pa, zaista“, reče gospodin Crisparkle, „ja sam veoma zbunjen. Čak je i gospo‐ din Grewgious neodlučan, a njegova je pamet mnogo duža od moje i on je imao ci‐ jelu noć zarazmišljanje više nego ja, pa kako je ondatek meni!“ Svemoćna gurne glavu kroz vrata, nakon što je pokucala i dobila dopuštenje da uđe, najavljujući kako jedan gospodin želi vidjeti gospodina po imenu Crisparkle, ako je gospodin koji se tako zove ovdje. Ako taj gospodin nije ovdje, on moli za is‐ priku zbog pogreške. „Taj gospodin je ovdje“, reče gospodin Crisparkle, „ali trenutačno je zauzet.“ 199 www.balkandownload.org

„Je li gospodin crnomanjast?“ upita Rosa povlačeći se do svogaskrbnika. „Ne, gospođice, gospodin je više smeđ.“ „Sigurni ste da nemacrnu kosu?“ upita Rosa ohrabrena. „Sigurna, gospođice. Imasmeđu kosu i plave oči.“ „Možda bi“, dodao je gospodin Grewgious uz uobičajenu opreznost, „ bilo do‐ bro da ga vidite, ugledni gospodine, ako nemate ništa protiv. Kad čovjek ima neki problem ili doživi gubitak, nikad se ne zna gdje leži izlaz. To je moj poslovni prin‐ cip, a ovo je takav slučaj da ne bi trebalo zatvarati nijedan put, nego držati oko na svakom izlazu koji se može ukazali. Mogao bih ispričati jednu anegdotu o ovome, ali bilo bi to preuranjeno.“ „Pa, ako mi gospođica Rosa dopusti? Neka gospodin uđe unutra“, reče gospo‐ din Crisparkle. Gospodin uđe unutra, ispriča se s iskrenom, ali skromnom ljupkošću što nije našao samog gospodina Crisparklea, okrene se prema gospodinu Crisparkleu i s osmijehom postavi neočekivano pitanje: „Tko sam ja?“ „Vi ste gospodin kojega sam prije nekoliko minuta vidio kako puši ispod drveća u Staple Innu.“ „Istina. Tamo sam i ja vas vidio. Ali tko sam jazapravo?“ Gospodin Crisparkle svoju je pozornost usmjerio na lijepo lice, duboko prepla‐ nulo. I duh nekog nestalog dječaka polako se počeo pojavljivati u sobi. Gospodin je vidio kako se nakon teškoga prepoznavanja obasjalo lice mlađeg kanonika. Ponovno se osmjehnuo i rekao: “Što ćete jutros za doručak? Nestalo vam je džema.“ „Pričekajte trenutak!“ povikao je gospodin Crisparkle podignuvši desnu ruku. „Još samo trenutak. Tartar!“ Druga su se dvojica najsrdačnije rukovala, za Engleze neobično dugo, stavljajući jedan drugomu ruke narame i radosno se gledajući u lica. „Moj stari drug“, reče gospodin Crisparkle. „Moj stari gospodar!“ reče gospodin Tartar. „Ti si me spasio dase ne udavim!“ reče gospodin Crisparkle. „Nakon čegasi počeo plivati, sjećaš li se!“ reče gospodin Tartar. „Bog mi dušu blagoslovio!“ reče gospodin Crisparkle. „Amen!“ rekao je gospodin Tartar. Ponovno su se stali najsrdačnije rukovati. „Zamislite“, uzvikne gospodin Crisparkle sjajnih očiju: „Gospođica Rosa Bud i 200