Tajna Edwina Drooda - Charles Dickens

„Kako mu se sviđa?“ ponovio je gospodin Grewgious. „Ma ne! Jadni čovjek, sa‐ svim ste ga pogrešno shvatili. Kad bi radio kako mu se sviđa, on ne bi uopće bio ov‐ dje. „ „Pitam se gdje bi bio!“ pomisli Edwin. Ali nije rekao ništa zato što je gospodin Grewgious ustao i okrenuo leđa prema kaminu, lopatice je naslonio na rub i na‐ brao svoj kaput spreman zalagodan razgovor. „Pretpostavljam, bez nekog dara za proricanje, da ste mi učinili čast time što ste došli reći mi daidete tamo – gdje vas očekuju mogu vam reći – i da mi ponudite za‐ vršavanje nekog poslića za moju lijepu štićenicu i možda da me malo požurite u ne‐ kim poslovima? Ha, gospodine Edwine?“ „Posjetio sam vas, gospodine, prije odlaska, u znak pažnje.“ „Pažnje?“ reče gospodin Grewgious. „Oh, svakako ne zbog nestrpljenja?“ „Nestrpljenja, gospodine?“ gospodin Grewgious želio je ispasti prepreden – premda ni na koji način nije izrazio takvu želju – i približio se u jedva podnošljivu blizinu vatre, kao da je žalio tu svoju prepredenost ugrijati poput plitkih rezbarija što se rastope u čvrstim metalima. Ali, budući da je prepredenost u njemu iznenada nestala pred sabranim licem i ponašanjem njegova gosta, a ostala je samo vatra, on ustukne trljajući lice i ruke. „Nedavno sam bio tamo“, reče gospodin Grewgious popravljajući svoj kaput, „i nato sam mislio kad sam kazao kako mogu reći da vas očekuju.“ „Zaista, gospodine! Da, znao sam da me Maca očekuje.“ „Tamo držite neku mačku?“ upita gospodin Grewgious. Edwin se blago zacrve‐ ni i objasni: „Ja Rosu zovem Maca.“ „Oh, zaista“, reče gospodin Grewgious gladeći se po glavi, „to je baš zgodno.“ Edwin pogleda njegovo lice nesiguran je li ozbiljno zamjerio tom nadimku. Ali Edwin je jednako tako mogao pogledati i nasat. „Ime odmilja“, ponovno je objasnio. „Aha“, reče gospodin Grewgious klimajući glavom. Ali toliko neobično i kom‐ promisno, između neodređene potvrde i određenog neslaganja, da je njegov gost ostao veomazbunjen. „Je li Ma... Rosa...“ krenuo je Edwin kako bi se pribrao. „Ma... Rosa?“ ponovi gospodin Grewgious. „Želio sam reći Maca i predomislio se. Je li vam ona rekla nešto o Landlessovi‐ ma?“ 101 www.balkandownload.org

„Ne“, reče gospodin Grewgious.“ „Što znači to Landlessovi? Neko imanje? Vila? Farma?“ „Brat i sestra. Sestraje u domu redovnicai postalaje velika prijateljica M...“ „Ma... Rose“, gospodin Grewgious upadne tvrdalica. „Ona je veoma lijepa djevojka, gospodine, i pomislio sam da vam ju je možda netko opisao ili vas upoznao s njom. „Ni jedno ni drugo“, reče gospodin Grewgious. „Ali evo Bazzarda.“ Bazzard se vratio u pratnji dvaju konobara – jednog nepomičnog i jednog lete‐ ćeg konobara. Njih trojica donijela su toliko magle da se i vatra rasplamsala. Leteći konobar, koji je sve donio na svojim ramenima, zadivljujućom brzinom i lakoćom postavio je stolnjak dok je nepomični kelner, koji nije ništa donio, ovomu pronala‐ zio greške. Leteći je konobar tada obrisao sve čaše koje je donio,a nepomični pogle‐ da kroz njih. Leteći konobar odletio je preko Holborna po juhu, ponovno doletio natrag i onda još jednom odletio po jelo i ponovno doletio, a potom još jednom odletio po pečenje i perad i ponovno se vratio, a u međuvremenu je još nekoliko puta odjurio po razne stvari koje je nepomični konobar zaboravio. No, bez obzira na to koliko je leteći konobar parao zrak, uvijek bi ga, čim bi stigao, kudio onaj ne‐ pomični što je sa sobom donio maglu i nije mogao doći do zraka. Na kraju večere, kad je leteći konobar bio već ozbiljno zadihan, nepomični svečana izraza pokupi stolnjak pod ruku i, nakon što je oštro (da ne kažemo prijezirno) pogledao letećeg konobara dok je ovaj postavljao čiste čaše, uputio je oproštajni pogled prema gos‐ podinu Grewgiousu kao da mu želi reći: „Neka medu nama bude jasno da je nagra‐ da moja, a da je zarada ovog roba jednaka nuli“, i izgurao letećeg konobara ispred sebe iz sobe. Bilo je to poput savršene minijaturne slike koja predočuje veleumnu vladinu gospodu u velebirokratskom uredu, te velevažne upravljače svih vrsta. Bila je to sa‐ svim malena poučnaslika koja bi se moglaizložiti u Nacionalnoj galeriji. Budući da je magla bila neposredni uzrok ove raskošne večere, tako je mogla poslužiti i kao umak. Čuti kako činovnici vani kišu, teško dišu i gaze po šljunku, bio je začin koji je daleko nadmašivao doktora Kuhara. Uzdrhtalo od letećeg kono‐ bara zatražiti da zatvori vrata prije nego ih je i otvorio, bio je začin još jači nego Harveyjev. 1 ovdje možemo primijetiti, u zagradi, daje noga ovog mladića, pri upo‐ rabi na vratima pokazivala tankoćutan osjećaj dodira; uvijek se pojavljivala nekoli‐ ko sekundi prije njega i pladnja (kao da je željela nešto upecati u zraku), i zadržava‐ 102

la se uvijek pošto bi on i pladanj nestali, kao Macbethova noga koja ga je nevoljko pratilas pozornice kad je krenuo ubiti Duncana. Domaćin je otišao u podrum i donio boce boje rubina, zlata i slame, a koje su odavno dozrele u zemljama gdje nema magle i koje su otada drijemale u sjeni. Is‐ kreći i šušteći nakon tako dugoga sna, izvlačila su svoja pluta da pomognu otvaraču za boce (kao što zarobljenici pomažu ustanicima da nasilno otvore vrata) i veselo plesala. Daje M. J. T. u tisuću sedamsto četrdeset sedmoj, ili bilo kojoj drugoj godi‐ ni svog života, pio ovakva vina, onda bi sigurno inicijali M. J. T. značili: Molim, još točite! Izvana gospodin Grewgious nije pokazivao nikakve znakove da se oraspoložio ovim sjajnim pićima. Umjesto da ih pije, ona su mogla biti i prelivena po njegovoj osobi od neobično suhoga praška za šmrkanje, i tako uludo potrošena na izazivanja ikakve svjetlosti i sjena na njegovu licu. Ni njegovo se ponašanje nije promijenilo. Ali na svoj, drveni način on je uporno gledao Edwina. I kad ga je nakon večere po‐ zvao rukom neka sjedne u njegov naslonjač u kutu pokraj kamina, i kad se Edwin raskošno namjestio nakon veoma kratkog odupiranja, gospodin Grewgious, dok je okretao svoju stolicu prema vatri i gladio glavu i lice, izgledalo je kao da svoga gosta gleda kroz svoje raširene prste. „Bazzard!“ reče gospodin Grewgious naglo se okrenuvši prema njemu. „Pratim vas, gospodine“, odgovori Bazzard koji je obavio svoj posao tako što je nastručan način i nečujno progutao meso i piće. „Nazdravljam ti, Bazzard. Gospodine Edwin, za uspjeh gospodina Bazzarda!“ „Za uspjeh gospodina Bazzarda!“ ponovio je Edwin sa savršeno neosnovanim izrazom oduševljenjai prešućenim dodatkom: „U čemu samo, pitam se.“ „I neka!“ nastavio je gospodin Grewgious. „Nemam dopuštenje biti izravniji. Neka! Moje su razgovorne moći toliko ograničene da ne znam kako ću se izvući iz ovoga. Neka! Trebalo bi to reći s mnogo mašte, ali ja nemam mašte. Neka! Trn strepnje gotovo je isto što i cilj do kojeg ću vjerojatno doći. Neka napokon izađe!“ Gospodin Bazzard namršteno se osmjehnuo pokraj vatre, stavio ruku na svoje zamršene kovrče, kao da se tamo nalazi taj trn strepnja, zatim u svoj prsluk, kao da je tamo, pa onda u džepove kao da je u njima. Sve te pokrete napregnuto je pratio Edwin, kao da je očekivao da stvarno ugleda takav trn. Međutim, gospodin Ba‐ zzard ga nije izvukao nego je samo rekao: „Shvaćam vas, gospodine, i hvala vam.“ „Sada ću“, reče gospodin Grewgious, okrećući čašu na stolu jednom rukom i na‐ ginjući se nastranu te zaklanjajući drugom da bi šapnuo Edwinu, „nazdraviti mojoj 103 www.balkandownload.org

štićenici. Ali na prvo mjesto stavio sam Bazzarda. Inače, možda mu se ne bi svidje‐ lo.“ Ovo je bilo rečeno s tajanstvenim namigivanjem, ili nečim što bi se moglo na‐ zvati namigivanjem, da je gospodin Grewgious to bio sposoban brzo napraviti. I Edwin namigne odgovarajući mu ni sam ne znajući što je time mislio. „I sad“, reče gospodin Grewgious, „nazdravljam punom čašom lijepoj i privlač‐ noj gospođici Rosi. Bazzard, lijepoj i privlačnoj gospođici Rosi!“ „Pratim vas, gospodine“, reče Bazzard, „i pridružujem vam se.“ „I jatakođer!“ rekao je Edwin. „Bog da me blagoslovi“, uzviknuo je gospodin Grewgious prekinuvši mučnu šutnju koja je, prirodno, tada nastala. A zašto, kad izvršavamo neki maleni društve‐ ni obred, nastane takva stanka, je li ona neizravni uvod u vlastito preispitivanje ili duševni očaj, tko to može reći?“ „Ja sam napose nespretan čovjek, a ipak razmišljam (ako mogu upotrijebiti tu riječ jer nemam ni mrvice mašte), da bih večeras bio kadar naslikati sliku pravog ljubavnika.“ „Ma hajde, gospodine“, reče Bazzard, „dajte sliku.“ „Gospodin Edwin će me ispraviti ako pogriješim“, nastavio je gospodin Grewgi‐ ous, „i dodat će nekoliko poteza iz života. Usuđujem se reći kako će ona biti po‐ grešna u mnogim pojedinostima i da će biti potrebni mnogi potezi iz života, jer ja sam rođen kao krhotina i nisam imao tankoćutnih osjećaja ni tankoćutnih iskusta‐ va. Dakle! Usuđujem se reći kako je pravi ljubavnik sasvim prožet voljenim pred‐ metom svojih osjećaja. Usuđujem se reći kako je njezino drago ime dragocjeno za njega, da se ne može čuti ili ponoviti bez uzbuđenja i da se čuva kao svetinja. Ako ima neko posebno ime od milja, ono se čuva za nju i nije za obične uši. Ime kojim će je zvati samo kad je sam s njom i kojim se ne smije hvalisati nigdje na svijetu, jer bi takvaslobodai nedostatak osjećajnosti urodili prekidom povjerenja.“ Bilo je krasno vidjeti gospodina Grewgiousa kako uspravno sjedi s rukama na koljenima, neprestano sjeckajući ove riječi iz sebe, kao što bi dječak iz dobrotvorne ustanove s odličnim pamćenjem govorio naizust svoj katekizam, ne pokazujući ni‐ malo prikladnih osjećaja, osim ako se nisu mogli pripisati određenom povreme‐ nom i jedvazamjetnom podrhtavanju vrška nosa. „Moja slika“, nastavio je gospodin Grewgious, „predočuje (uz vaš ispravak, gos‐ podine Edwine) pravog ljubavnika koji uvijek nestrpljivo čeka da bude blizu ili po‐ kraj voljenoga predmeta svojih osjećaja, kojemu je veoma malo stalo do osobne 104

udobnosti u ijednom drugom društvu i koji stalno to traži. Da sam rekao da traži kao što ptica traži svoje gnijezdo, napravio bih magarca od sebe, zato što bi to išlo prema onome što ja nazivam poezijom. A ja sam tako daleko od toga da ikada idem prema poeziji i nisam se joj nikad, koliko znam, približio ni na deset tisuća milja. Osim toga, uopće ne poznajem navike ptica, osim ptica u Staple Innu, koje traže svoja gnijezda među gredama, u olucima i dimnjacima, što za njih nije napravila milosrdna ruka prirode. Stoga molim da me razumijete što se tiče spomenutoga ptičjeg gnijezda. Međutim, moja slika predočuje pravog ljubavnika čiji život nije odvojen od života voljenog bićai koji živi istodobno dvostrukim i polovičnim živo‐ tom. I ako ne izrazim točno što pod tim razumijevam, to je ili zato što nemam moć izražavanja, i ne mogu izraziti ono što mislim ili zato što ne mislim ono što nisam kadar izraziti, što, prema mojemu najboljem uvjerenju, nije slučaj.“ Edwin se crvenio i bijelio ovisno o tome kako bi se određene točke ove slike iz‐ lazile nasvjetlo. Sad je sjedio gledajući vatru i grizao usne. „Razmišljanja jednoga nespretnog čovjeka o takvom svjetskom pitanju“, nastavi gospodin Grewgious još uvijek sjedeći i govoreći jednako kao i prije, „vjerojatno su pogrešna. Ali ja zamišljam (što je podložno, kao i prije, ispravcima gospodina Edwina) da ne može biti hladnoće, tromosti, sumnje, ravnodušnosti, polovične va‐ tre i polovična dima u duhu pravog ljubavnika. Molim vas, jesam li blizu cilja kad dajem ovakvu sliku?“ Nagao u svome zaključku kao i u početku i u tijeku izlaganja, on je odbacio ovo pitanje upućeno Edwinu i zaustavio se baš kad bi čovjek mogao pretpostaviti da je usred govora. „Rekao bih, gospodine“, promuca Edwin, „budući da mene pitate...“ „Da“, reče gospodin Grewgious, „vas pitam kao stručnjaka.“ „Rekao bih, onda, gospodine,“ nastavio je zbunjeno Edwin, „da je slika koju ste dali uglavnom točna. Međutim, mislim da ste možda preoštri prema nesretnom ljubavniku.“ „Najvjerojatnije“, složio se gospodin Grewgious, „najvjerojatnije. Ja sam u srži oštar čovjek.“ „On, možda, ne bi pokazivao“, reče Edwin, „sve svoje osjećaje. Ili možda ne bi...“ Tad je napravio predugu stanku kako bi našao riječi kojima bi završio, a gospo‐ din Grewgious učinio je njegovu teškoću tisuću puta težom time što je neočekiva‐ no uzviknuo: „Ne, naravno, možda ne bi!“ 105 www.balkandownload.org

Nakon toga svi su zašutjeli. Šutnja gospodina Bazzarda bila je povremeno po‐ praćena drijemežom. „Njegova je odgovornost ipak veoma velika“, reče napokon gospodin Grewgi‐ ous gledajući u vatru. Edwin je kimnuo u znak suglasnosti također gledajući u va‐ tru. „I neka bude siguran da se ni s kime ne šali“, reče gospodin Grewgious, „ni sa sa‐ mim sobom ni s kim drugim.“ Edwin se ponovno ugrizao za usnicu još uvijek gle‐ dajući u vatru. „On ne smije napraviti igračku od blaga. Jao si ga njemu ako to učini! Neka to pošteno primi naznanje“, reče gospodin Grewgious. Iako je te stvari izrekao kratkim rečenicama, upravo poput izmišljenoga dječaka iz doma kojega smo spomenuli i koji bi ponavljao jedan ili dva stiha iz knjige poslo‐ vica, bilo je nečeg sanjarskog (za takvog poslovnog čovjeka) u načinu na koji je on sad mahao svojim desnim kažiprstom na oživljeni ugljen u kaminu i ponovno šu‐ tio. Ali ne zadugo. Kad se uspravio i ukrutio u svojoj stolici, iznenada se udario po koljenima, kao da se isklesana slika nekog neobičnog kineskog božanstva, ili nečega sličnog, iznenada budi iz sna, on reče: „Moramo isprazniti ovu bocu, gospodine Edwine. Dopustite mi da vas poslužim. Poslužit ću i Bazzarda, iako je on zaspao. Inače mu se, možda, ne bi svidjelo.“ Poslužio ih je obojicu, i sebe, ispraznio svoju čašu i postavio je na stol naopako, dnom okrenutim prema gore, kao daje u nju uhvatio muhu zujaru. „A sad, gospodine Edwine“, nastavi on obrisavši usne i ruke maramicom, „da malo prijeđemo na posao. Vi ste prije neki dan od mene primili ovjereni prijepis oporuke oca gospođice Rose. Vi ste i prije znali za njegov sadržaj, ali ste ga sada od mene primili službeno. Trebao sam ga poslati gospodinu Jasperu, ali gospođica Rosaželjelaje da ga predam vama. Jeste li ga primili?“ „Sasvim sigurno, gospodine.“ „Morali ste potvrditi primitak“, reče gospodin Grewgious. „Posao je posao po cijelom svijetu. Međutim, vi to niste učinili.“ „Mislio sam potvrditi odmah čim sam stigao večeras, gospodine.“ „To nije poslovna vrsta potvrde“, odgovorio je gospodin Grewgious. „Međutim, neka bude tako. U tom ste dokumentu primijetili nekoliko ljubaznih riječi da je meni usmeno povjereno i prepušteno predati maleni polog u vrijeme kad mislim daće to biti najbolje.“ „Da, gospodine.“ 106

„Gospodine Edwine, sad mi je baš palo na pamet, dok gledam u vatru, da bih se mogao, prema mojem mišljenju, sada riješiti tog pologa jer boljeg vremena neće biti. Poklonite mi vašu pozornost, na pola minute.“ Uzeo je svežanj ključeva iz džepa, na svjetlu svijeće izabrao je ključ koji je želio, i onda, sa svijećom ruci, pošao do velikog stola ili komode, otključao, dotaknuo oprugu malene tajne ladice i iz nje uzeo običnu kutiju za jedan prsten. S time u ruci vratio se do svoje stolice. Ruke su mu drhtale kad je stvar podigao daje mladić vidi. „Gospodine Edwine, ova ruža od dijamanata i rubina, nježno utisnuta u zlato, bio je prsten koji je pripadao majci gospođice Rose. Skinut je s njene mrtve ruke u mojoj nazočnosti i ja sam tada osjetio toliko duboku žalost kakvu, nadam se, više nikada neću doživjeti. Jesam tvrd čovjek, ali slab sam u takvim trenutcima. Vidite kako se samo blista ovo kamenje!“ reče otvarajući kutiju. „A oči pak, koje su bile toliko svjetlije od ovih dragulja i koje su ih tako često gledale vedro i ponosno, već su godinama pepeo pepela, prah praha! Da imam maštu (a nepotrebno je reći kako je nemam), mogao bih zamisliti daje vječnaljepota ovih dragulja gotovo okrutna.“ Zatvorio je kutiju dok je još govorio. „Njezin muž ovaj je prsten poklonio mladoj dami, koja se veoma brzo utopila prekinuvši prekrasnu i sretnu karijeru, kad su prvi put dali zavjete jedno drugom. On je bio taj koji ga je skinuo s njezine mrtve ruke i on je bio taj koji mi ga je pre‐ dao kad mu se smrt približila. Uzdao se u mene da ću vam ga predati kad vi i Rosa postanete punoljetni, kad vaše zaruke sazru, kako biste ga stavili na Rosinu ruku. Ako do toga ne dođe, ondatreba ostati u mojem vlasništvu.“ Na licu mladog čovjeka pojavio se neki nemir, a u pokretima ruke osjetila se neodlučnost dok mu je gospodin Grewgious, gledajući ga ravno u lice, pružao pr‐ sten. „Stavljajući ga na njezin prst“, reče gospodin Grewgious, „dat ćete svečani pečat svojoj čvrstoj vjernosti po svemu živom i mrtvom. Idete k njoj obaviti posljednje neopozive pripreme za vaš brak. Ponesite ga.“ Mladić uzme malu kutiju i položi je nasvoja prsa. „Ako nešto ne bude na svojem mjestu, ako nešto ne bude i u najmanjem redu, ako budete imali i najmanjih tajnih osjećaja da se na ovaj korak upuštate samo zato što ga već dugo očekujete, onda“, reče gospodin Grewgious, „zaklinjem vas još je‐ danput, živimai mrtvima, da mi vratite taj prsten.“ Baš tada se Bazzard probudio od vlastita hrkanja i, kao što je običaj u takvim slučajevima, ostao je sjediti i paralizirano buljeći u prazno, kao da se suprotstavlja 107 www.balkandownload.org

dosadi što ga optužuje zbog spavanja. „Bazzarde!“ reče gospodin Grewgious oštrije nego ikad. „Slušam vas, gospodine“, reče Bazzard, „i slušao sam vas.“ „Izvršavajući posljednju želju predao sam gospodin Edwinu Droodu prsten od dijamanatai rubina. Vidiš?“ Edwin izvadi malu kutiju i otvori je pa Bazzard pogleda u nju. „Slušam vas obojicu, gospodine,“ reče Bazzard, „i svjedok sam predaje.“ Naočigled pun želje da ode i bude sam, Edwin Drood se odjene i promuca nešto o vremenu i sastancima. Magla, javljeno je, nije se razrijedila(javio je leteći konobar koji se pojavio zbog kave), ali je on ipak izašao u nju. Po svojem običaju, Bazzard ga je pratio. Gospodin Grewgious, sada sâm, više od cijelog sata lagano je šetao gore-dolje. Večeras je bio uznemiren i izgledao je žalosno. „Nadam se da sam dobro učinio“, reče on. „Čini se kako je ozbiljno obraćanje bilo nužnost. Bilo je teško ostati bez prstena, no on je jako brzo morao otići od mene.“ Uzdišući, zatvorio je malenu praznu ladicu, zatvorio i zaključao stol, te se vratio do osamljenog kamina. „Njezin prsten“, nastavi on. „Hoće li mi se vratiti? Zbog tog prstena večeras se u duši osjećam vrlo nelagodno. Ali to je i objašnjivo. Imao sam ga tako dugo i toliko sam gacijenio! Pitam se...“ Bio je u stanju začuđenosti i zadivljenosti. Zastao je u jednom trenutku, ponov‐ no se prošetao,a kad je sjeo, nastavio je sasvojim upitnim razmišljanjima. „Pitam se (po desettisućiti puta, kakvasam ja bijedna budala, jer što to sad može značiti) je li on povjerio njihovo siroče meni, jer znao je on – dobri Bože, kako je postalasličnasvojoj majci! Pitam se je li on ikada posumnjao da je netko u nju ludo zaljubljen, na beznad‐ noj, nijemoj udaljenosti, kad se on pojavio i pridobio je. Pitam se je li mu ikad do‐ prlo do svijesti tko je taj nesretni netko! Pitam se hoću li večeras zaspati! U svakom slučaju, krevetninom ću se ograditi od svijetai pokušat ću zaspati.“ Gospodin Grewgious se popeo uz stube do svoje hladne i maglovite spavaće sobe i brzo se spremio za spavanje. Nejasno uhvativši sliku svog lica u zamagljenu ogledalu, on natrenutak približi svijeću. „Postoji li kakva vjerojatnost da ti na takav način osvojiš nečije misli!“ uzviknuo 108

je. „Evo, evo, evo! Idi naspavanje, jadniče, i prestani pričati gluposti.“ Rekavši to, ugasio je svjetlo, oko sebe navukao posteljinu i s još jednim uzda‐ hom pobjegao od svijeta. Jer ipak postoje takve neistražene, romantične izbe i u najneobičnijim ljudima da je možda čak i stari raspaljivi i ganutljivi M. J. T. (pričao je takve gluposti), u neko neobično doba, ili oko tisuću sedamsto četrdeset sedme. 109 www.balkandownload.org

XII. NOĆSDURDLESOM Kad gospodin Sapsea predvečer nema pametnog posla, kad mu razmišljanje o njegovoj vlastitoj dubini postane monotono unatoč kolosalnoj temi, on često odla‐ zi u šetnju do dvorišta katedrale, i oko njega. On voli proći crkvenim grobljem s nadobudnim izrazom vlasnika kako bi u svojim grudima izazvao ugodan vlasnički osjećaj, a stoga što je bio velikodušan prema hvalevrijednom stanaru, gospođi Sap‐ sea, i što joj je javno odao priznanje. Drago mu je vidjeli jedno ili dva zalutala lica što gledaju kroz ogradu i možda čitaju njegov natpis. Ako bi susreo stranca koji od‐ lazi s crkvenog groblja brzim korakom, bio bi uvjeren da se neznanac povlači crve‐ nalica, kako se to naspomeniku i traži. Važnost gospodina Sapsea bila je još veća jer je postao predsjednik gradonačel‐ nik Cloisterhama. Ne može se poreći kako bi se bez gradonačelnika općina, sav društveni poredak – gospodin Sapsea je uvjeren da je on izmislio tu silovitu figuru – i sve ostalo raspalo na komadiće. Gradonačelnici su bili proglašavani vitezovima zbog nevjerojatnih govora: eksplozivni su to strojevi koji neustrašivo ispaljuju met‐ ke i šrapnele u englesku gramatiku. Gospodin Sapsea će se možda uzdići s pomoću takvog govora. Ustanite, Sir Thomas Sapsea! Takvaje sol zemlje. Gospodin Sapsea je učvrstio poznanstvo s gospodinom Jasperom nakon njihova prvog sastanka kad su zajednički jeli i pili vino. Gospodin Sapsea je u vratarevu ku‐ ćicu priman jednako gostoljubivo i tom bi prigodom gospodin Jasper sjedao za kla‐ vir i pjevao mu, dražeći mu uho – figurativno – dovoljno dugo da bi ga zadovoljio. Ono što se gospodinu Sapsei sviđalo kod mladog čovjeka bila je njegova spremnost da se uvijek koristi mudrošću starijih i da je zdrav, kao gospodin, do svoje srži. Do‐ kaz je tomu to što te večeri gospodinu Sapsei nije pjevao neke besmislice omiljene nacionalnim neprijateljima, već mu je pružio pravog Georgea trećeg i domaćeg, po‐ 110

buđujući ga(kao poput mojih hrabrih dječaka) dasmanji, da uništi sve druge otoke osim ovog, i sve druge kontinente, poluotoke, prevlake, rtove i druge geografske zemljane oblike i da, usto, mora razgrne u svim smjerovima. Ukratko, on je prilič‐ no jasno pokazao da je Providnost napravila očitu pogrešku kad je stvorila tako malenu naciju hrastovasrcai toliko mnogo ostalih podmuklih ljudi. Gospodin Sapsea polako je hodao ove vlažne večeri u blizini groblja, s rukama na leđima i, pogledom tražeći stranca koji se povlači crven u licu, zaobišao je iza ugla i umjesto toga naišao na ugledno društvo – dekana koji je razgovarao s crkve‐ njakom i gospodinom Jasperom. Gospodin Sapsea izrazio je svoje poštovanje i od‐ mah se počeo vladati kao da je veći duhom od nekog nadbiskupa od Yorka ili Can‐ terburyja. „Vi ćete očito napisati knjigu o nama, gospodine Jasper“, citirao je dekan, „napi‐ sati knjigu o nama. Eto! Mi smo svi veoma stari i zato bi trebalo napisati dobru knjigu. Mi nismo toliko bogati posjedom koliko starošću; ali možda ćete vi to, među ostalim, iznijeti u vašoj knjizi i skrenuti pozornost na naše pogreške.“ Gospodin Tope, koji kao daje na dužnosti, ovom se nemalo raduje. „Doista ne kanim, gospodine“, odgovorio je Jasper, „postati pisac ili arheolog. To je samo neki moj hir. Kad se uzme u obzir moja ćud, gospodin Sapsea je ovdje odgovorniji od mene.“ „Kako to, gospodine gradonačelniče?“reče dekan dobrodušno klimnuvši gla‐ vom u znak prepoznavanja njegove smicalice. „Kako to, gospodine gradonačelni‐ ce?“ „Nisam upoznat“, primijeti gospodin Sapsea gledajući oko sebe ne bi li saznao o čemu je riječ, „na što velečasni dekan misli.“ I onda ponovno nastavi detaljno pro‐ učavati svoj original. „Durdles“, napominje gospodin Tope. „Aha!“ ponavlja dekan. „Durdles, Durdles.“ „Istina je, gospodine“, objasnio je gospodin Jasper, „da je moje zanimanje za tog čovjeka najprije pobudio gospodin Sapsea. Sapseino poznavanje ljudi i moć da iz‐ vuče sve što je povučeno ili čudno oko njega, navelo me je da ponovno razmišljam o tom čovjeku, iako sam ga, svakako, stalno susretao. Ne biste bili ovime iznenađe‐ ni, gospodine dekane, da ste vidjeli kako je gospodin Sapsea s njim razgovarao u svojoj kući,a kao što sam jato vidio.“ „O!“ vrisnuo je gospodin Sapsea prihvativši loptu koja mu je dodana neizrecivo samodopadno i pompozno, „da, da. Velečasni dekan misli na to? Da. Zbilo se da 111 www.balkandownload.org

sam ja bio taj koji je doveo u vezu Durdlesa i gospodina Jaspera. Ja smatram da je Durdles poseban karakter.“ „Karakter, gospodine Sapsea, s nekoliko spretnih osobina kad ga preokrenete.“ „Ne, ne baš tako“, odgovori moćni dražbovatelj? „Možda imam malo utjecaja na njega, možda imam i maleni uvid u njegov karakter, možda. I više nego velečas‐ nom dekanu bit će drago imati na umu da sam ja vidio svijeta.“ Ovdje gospodin Sapsea malo zastane iza dekana da bi pogledao puceta na kaputu. „Dobro!“ reče dekan gledajući oko sebe da bi vidio što se dogodilo s njegovim imitatorom. „Nadam se, gospodine gradonačelniče, da ćete upotrijebiti vašu uče‐ nost i znanje da opomenete Durdlesa da ne slomi vrat našem vrijednom i cijenje‐ nom zborskom dirigentu. To ne možemo dopustiti: njegova glava i glas previše su nam važni.“ Gospodin Tope ponovno se dobro zabavljao i, nakon što se uljudno i grčevito nasmijao, počeo je pokorno mrmljati dajući na znanje kako bi, naravno, svaki džentlmen smatrao pravim zadovoljstvom i čašću da mu se slomi vrat, što bi bilo uzvraćanje takvom komplimentu iz takvog izvora. „Preuzet ću ja na sebe, gospodine“, rekao je Sapsea s visine, „brigu glede vrata gospodina Jaspera. Reći ću Durdlesu da bude nježan. On će paziti na ono što ja ka‐ žem. Što gatrenutačno ugrožava?“ upita, gledajući oko sebe s dubokim pokrovitelj‐ stvom. „Samo to što s Durdlesom po mjesečini odlazi na izlete među grobove, svodove, tornjeve i ruševine“, odgovorio je Jasper. „Pamtite li svoj prijedlog, kad ste nas upoznali, da bi zato što volim slikovitost to moglo biti vrijedno moje pozornosti?“ „Sjećam se!“ odgovorio je dražbovatelj. I uobraženi idiot zaista je povjerovao kako se sjeća. „S vašom napomenom na umu“, nastavi Jasper, „danju sam po nekoliko putalu‐ tao s neobičnim, starim čovjekom. I noćas po mjesečini moramo krenuti u ispitiva‐ nje rupai kutova.“ „Pa, evo ga“, reče dekan. Durdles, sa svojim zavežljajem hrane u ruci zaista se mogao vidjeti kako prilazi. Prilazeći bliže, i primijetivši dekana, on je skinuo šešir i tromo prišao držeći šešir is‐ pod ruke, kad gaje gospodin Sapseazaustavio. „Pazite da vodite brigu o mojem prijatelju“, bila je ozbiljna opomena gospodina Sapsea. „Koji je vaš prijatelj mrtav“, upitao je Durdles. „Nisu došle nikakve naredbe ni 112

zajednoga vašeg prijatelja.“ „Mislim nasvogaživog prijatelja ovdje.“ „Oh, na njega?“ reče Durdles. „On može sam o sebi voditi brigu, zar ne, gospo‐ dine Jasper.“ „Međutim, i vi se pobrinite za njega“, reče Sapsea. Njega je Durdles (jer njegov glas nije bio zapovjedan) mrzovoljno promatrao od glave do pete. „Uz poštovanje velečasnom dekanu, gledajte svoja posla, gospodine Sapsea, a Durdles će gledati svoja.“ „Uzrujali ste se“, reče gospodin Sapsea namignuvši društvu da gledaju kako će lako s njim na kraj. „Moj se prijatelj tiče mene, a gospodin Jasper je moj prijatelj. I ti si moj prijatelj.“ „Nemojte se hvaliti“, odgovorio je Durdles klimajući glavom u znak upozore‐ nja. „Prijeći će vam u naviku.“ „Ti si se uzrujao“, opet reče Sapsea pocrvenjevši te ponovno namigujući druš‐ tvu. „Imam pravo nato“, odgovorio je Durdles. „Ne volim slobodu.“ Gospodin Sapsea i po treći put namigne društvu kao da govori: „Mislim da ćete se složiti sam s njim uredio stvar“, te se iskoprcaiz prijepora. „Durdles onda poželi laku noć dekanu i doda stavljajući šešir: „Naći ćete me kod kuće, gospodine Jasper, kao što je dogovoreno, kad to budete željeli. Sad se idem kući očistiti“, i ubrzo nestane. Ovo odlaženje kući da se očisti jedan je od naj‐ neshvatljivijih kompromisa ovog čovjeka pred neporecivim činjenicama. On, i nje‐ gov šešir i čizme i odijelo nikad ne otkrivaju tragove čišćenja, već su uvijek jednako puni prašine i pijeska. Kad je nažigač počeo ukrašavati tihi park svijetlim točkama, brzo trčeći goredolje po svojim ljestvicama (njegove ljestvice u čijoj su svetoj i neudobnoj sjeni odrasle generacije i zato bi sad cijeli Cloisterham oštro protestirao i na samu pomi‐ sao da se izbace iz upotrebe), dekan se povukao na večeru, gospodin Tope na uži‐ nu, a gospodin Jasper do svog klavira. Tamo, pokraj svjetla vatre, on je sjedio i ti‐ him, divnim glasom pjevao zborsku pjesmu, po dva ili tri sata, ukratko, sve dok nije već odavno pao mrak,a Mjesec se stao penjati po nebu. On tada lagano zatvara klavir, tiho mijenja svoj kaput kratkim mornarskim ka‐ putom od gruboga platna, s povećim demižonom u najvećem džepu pa, stavivši ni‐ ski šešir s velikim obodom lagano izađe van. Zašto se večeras tako tiho kreće? 113 www.balkandownload.org

Nema nikakva vidljivog razloga za to. Može li postojati kakav simpatičan razlog koji se mračno uvukao u njega? Otišao je prema Durdlesovoj nedovršenoj kući, ili rupi u gradskom zidu, i pošto je vidio svjetlo u njoj, on tiho odabire put između nadgrobnih ploča, spomenika i nagomilanog kamenja u dvorištu, sa strane, tu i tamo već obasjanog Mjesecom što se penjao. Dva nadničara ostavila su svoje dvije velike pile zaglavljene u kamenim blokovima, a dva kostura što sudjeluju u plesu smrti možda se smiješe u svojim skrovitim stražarnicama, spremni udariti i odlomiti nadgrobne kamene ploče za sljedeće dvije osobe koje su određene da umru u Cloisterhamu. Vjerojatno da ta dvojica malo misle o smrti, sad dok su živi,a moždai radosni. Neobično je nagađati o dvojici budućih mrtvaca – ili, možda, jednom od dvojice! „Hej! Durdles!“ Svjetlo se pomaknulo i on se s njim pojavio na vratima. Mogao bi čovjek pomis‐ liti kako će se on očistiti s pomoću boce, vrča i čaše, jer nikakva drugog alata za čiš‐ ćenje nije se moglo vidjeti u praznoj, sobi od cigle s gredama na krovu i neožbuka‐ nim stropom,a u koju on uvede svoga gosta. „Spreman?“ „Spreman, gospodine Jasper. Neka stari redovnici izađu ako se usuđuju kad se pojavimo među njihovim grobovima. Moj duh je za njih spreman.“ „Misliš li naživotinjske ili plamene duhove?“ „Jedan je isto što i drugi“, odgovori Durdles, „aja mislim na oba.“ S kuke je olkvačio svjetiljku, u džep gurnuo jednu ili dvije šibice da je kasnije upali ako bude potrebe. I oni zajedno izađu, sa zavežljajem u kojemu je bila večera, i svime ostalim. Riječ je o doista neobičnom izletu! To što se Durdles, koji uvijek luta medu starim grobovima i ruševina poput kakvog demona, sad šulja i luta bez cilja, to nije ništa neobično. Ali da dirigent zbo‐ ra, ili bilo tko drugi, smatra kako je vrijedno biti s njim i proučavati mjesečinu u takvom društvu, to je drugastvar. Riječ je dakle o doista neobičnom izletu! „Vidite li onaj brežuljak pokraj ograde, gospodine Jasper.“ „Vidim, što je to?“ „Vapno.“ Gospodin Jasper je stao i čekao ga, jer ovaj je zaostao iza njega. „Ono što naziva‐ te živim vapnom?“ „Da“, reče Durdles, „dovoljno živo da vam pojede čizme. A uz malo miješanja, 114

dovoljno živo da vam pojede i kosti.“ Nastavljaju i sad prolaze pokraj crvenih prozora sirotinjskoga prenoćišta i izlaze na mjesečinu pokraj samostanskog vinograda. Zatim nailaze na dom mlađeg kano‐ nika, čiji veći dio leži u sjeni sve dok se Mjesec ne podigne više. Do njihovih ušiju dopro je zvuk zatvaranja kućnih vrata i oni vidješe dva čovje‐ ka kako izlaze. To su bili gospodin Crisparkle i Neville. Jasper, s neobičnim i na‐ glim osmijehom nasvom licu, položio je dlan na Durdlesova prsai zaustavio ga. S te strane doma mlađeg kanonika sjena je pri takvoj svjetlosti tamna, a s iste strane također se nalazi i ostatak starog, niskog zida visine metar i pol, jedine preos‐ tale granice nekadašnjeg vrta, a gdje je sad bio prolaz. Jasper i Durdles već bi u idu‐ ćem trenutku zaobišli taj zid: međutim, zaustavili su se i stali iza njega. „Ova dvojica samo lunjaju“, šapnuo je Jasper. „Ubrzo će izbiti na mjesečinu. Ostanimo ovdje jer će nas oni zadržati, poželjeti da nam se pridruže, ili što već.“ Durdles kimne u znak pristanka i počne žvakati nešto iz svog zavežljaja. Jasper nasloni ruke na vrh zida, nasloni bradu i stane gledati. On uopće ne gleda mlađeg kanonika, nego gleda Nevillea, kao da mu je oko na nišanu napunjene puške, naci‐ ljao ga je i samo još treba okinuti. Osjećaj razorne snage toliko se dobro vidi na nje‐ govu licu dačak i Durdles prestaje sažvakanjem i gleda ga ne progutavši zalogaj. U međuvremenu gospodin Crisparkle i Neville šeću amo-tamo tiho razgovara‐ jući. Ono što govore ne može se čuti, ali gospodin Jasper već je više od jedanput ra‐ zabrao svoje ime. „Ovo je prvi dan tjedna“, može se jasno čuti kako kaže gospodin Crisparkle kad su skrenuli prema natrag, „azadnji dan u tjednu je Badnjak.“ „Možete biti sigurni u mene, gospodine.“ Jeka je u ovome trenutku povoljna, ali, kad su se ta dvojica približila, njihov go‐ vor ponovno je postao nejasan. Riječ povjerenje, razbijenu jekom, ali još uvijek ra‐ zumljivu, izgovorio je gospodin Crisparkle. Kad su se približili, čuo se ovaj dio od‐ govora: „Još uvijek ne zaslužujem, ali tako će biti, gospodine.“ Kad su se okrenuli, Jasper je ponovno čuo svoje ime koje je bilo povezano s riječima gospodina Cris‐ parklea. „Znate da sam rekao kako s punom odgovornošću jamčim za vas.“ Zatim je razgovor ponovno postao nejasan. Zastali su natrenutak i činilo se kao daje slije‐ dila neka usrdna Nevilleova molba. Kad su krenuli, vidjelo se kako gospodin Cris‐ parkle gleda u nebo pokazujući nešto ispred sebe. Tada oni lagano nestaše u mjese‐ čini izasuprotnog ugla. Gospodin Jasper se pokrenuo tek kad su oni otišli. Ali onda se okrenuo prema 115 www.balkandownload.org

Durdlesu i prasnuo u žestok smijeh. Durdles, koji još uvijek ima nešto u ustima i koji ne vidi ništa smiješno, buljio je u njega sve dok gospodin Jasper nije spustio lice na ruke da bi ugušio smijeh. Onda Durdles naglo proguta svoj zalogaj kao da se očajnički prepustio slaboj probavi. Malo se tko kreće tim skrivenim kutovima poslije mraka. I danju je to rijetkost, a kamoli noću. Osim toga, rado posjećivana glavna ulica leži gotovo usporedo s ovim mjestom (stara se katedrala uzdiže između tih dvaju mjesta) i to je prirodan kanal kojim protječe cloisterhamski promet. Kad padne mrak, stare drvene stupo‐ ve, samostane i crkveno dvorište obavije neka strašna tišina koju mnogi ljudi ne bi željeli osjetiti. Upitajte prvih stotinu građana Cloisterhama, što biste ih slučajno susreli u podne na ulici i, ako vjeruju u duhove, plaše li se te tišine: oni bi vam od‐ govorili ne. „Ne“. Međutim prepustite li im da noću biraju između ovih užasnih mjesta i ulice gdje se nalaze radionice i trgovine i prometniji prolazi, utvrdili biste kako imate devedeset devet onih koji vole življe ulice pa makar to bio i duži put. Uzrok ovomu ne može se naći u nekoj lokalnoj predrasudi u odnosu prema ovim mjestima – osim na tajanstvenu ženu s djetetom u rukama i konopcem oko vrata, koju su vidjeli razni svjedoci kako ovuda brzo hoda, a koji su isto tako tajanstveni kao i ona sama. Uzrok se može tražiti u uvlačenju prašine s prvim životnim dahom iz praha od kojeg je nastao život. Ali i u veoma rasprostranjenom i gotovo jednako tako nepriznatom mišljenju: „Ako postoje te okolnosti pod kojima živi mogu vi‐ djeti mrtve, onda je najvjerojatnije riječ o sličnoj sredini. Iz koje ću se ja izvući što prije mogu.“ Zato, kad su se gospodin Jasper i Durdles zaustavili da pogledaju oko sebe, a pri‐ je nego što će sići u podzemnu grobnicu kroz mala bočna vrata, čiji je ključ imao Durdles, cijeli prostor obasjan mjesečinom ispred njih bio je sasvim pust. Čovjek bi mogao zamisliti da je oseka života zaustavljena pokraj samih vrata vratareve kućice gospodina Jaspera. Šum oseke čuje se i dalje, ali nijedan val ne prelazi preko nad‐ svođenog prolaza, iznad kojeg je svjetiljka crveno svjetlucala iza svog sjenila kao da je ova građevinasvjetionik. Ušli su, zaključali vrata i sišli oronulim stubama u podzemnu grobnicu. Svjetilj‐ ka nije bila potrebna, jer mjesečina je prodirala kroz rebra prozora, bez stakla, čiji potrgani okviri stvaraju uzorke po podu. Teški stupovi što podupiru krov proizvo‐ dili su mnoštvo crnih sjena, no među njima nalazili su se obasjani puteljci. Njih dvojica šeću gore-dolje po tim puteljcima dok Durdles govori o „starim redovnici‐ ma“ koje će, sigurno, pronaći, pa udara o zid za koji drži kako je u njemu zazidana i 116

pokrivena zemljom „cijela jedna njihova porodica“, a on kao da je bio neki njihov obiteljski prijatelj. Durdlesova mučaljivost neko je vrijeme svladavana demižonom gospodina Jaspera što je slobodno išao od jednog do drugog, a to je značilo kako je njegov sadržaj slobodno ulazio u grlo gospodina Durdlesa, dok je gospodin Jasper samo jedanput isprao usta. Na red je došlo penjanje na visoki toranj. Na stubama kojima se penju u kate‐ dralu, Durdles je zastao kako bi predahnuo. Stube su veoma mračne,ali iz mrakasu se mogli vidjeti svijetli puteljci kojima su prolazili. Durdles je sjeo na jednu stubu, a gospodin Jasper na drugu. Miris iz boce (koja se nekako našla kod Durdlesa) ubrzo je otkrio kako je čep izvađen; ali ovo se ne može utvrditi osjetilom vida jer jedan drugog ne mogu vidjeti. Ali ipak, dok govore, okreču se jedan prema drugom pa se čini kao daće im se licaspojiti. „Ovo je dobrastvar, gospodine Jasper!“ „Nadam se daje dobra. Namjerno sam to kupio.“ „Oni se ne pokazuju, vidite, ti stari redovnici, gospodine Jasper!“ „Kad bi se pokazivali, svijet bi bio još zbrkaniji.“ „Pa, to bi doista dovelo do zbrke“, složio se Durdles zaustavivši se na toj pri‐ mjedbi kao da mu misao o duhovima prije nije pala na pamet u poprilično neugod‐ noj svjetlosti, domaćoj ili kronološkoj. „Mislite li dai druge stvari mogu biti Duh, ne samo ljudi i žene?“ „Kakve stvari? Cvjetne gredice i kante zazalijevanje? Konj i konjska oprema?“ „Ne. Zvukovi. „ „Kakvi zvukovi?“ „Krikovi.“ „Na kakve krikove mislite? Stolice za popravak?“ „Ne. Mislim na kriještanje. Sad ću vam reći, gospodine Jasper. Pričekajte malo dok sredim bocu.“ Očito je čep ponovno bio izvađen i ponovno stavljen. „Eto! Sad je u redu! U ovo doba prošle godine, samo nekoliko dana poslije, zbi‐ lo se da sam radio ono što se tada radi, izražavajući dobrodošlicu što se s pravom očekivala kad su ti gradski dječaci svom snagom navalili na mene. Na kraju sam i utekao i došao ovamo. I ovdje sam zaspao. I što me je probudilo? Duh vriska. Duh jednog od onih jezivih krikova, krikova koje je popratio duh psećeg lajanja: dugo, zloguko, zloslutno zavijanje, onako kako pas laje kad netko umre. Tako je bilo moga prošlog Badnjaka.“ „Što želite reći?“ glasilo je vrlo kratko i, čovjek bi rekao, bijesno pitanje. 117 www.balkandownload.org

„Želim reći da sam se posvuda raspitivao i da nijedno živo uho, osim mojega, nije čulo taj uzvik ni to zavijanje. Zato mislim da su to bili duhovi. Premda nikada nisam otkrio zašto su mi došli.“ „Mislio sam daste vi drukčiji čovjek“, reče Jasper prijezirno. „Tako sam i ja mislio“, odgovori Durdles sa svojim uobičajenim spokojem, „a ipak sam bio izabran zato.“ Jasper je naglo ustao kad ga je pitao što je mislio. Sad reče: „Hajdemo, ovdje ćemo se smrznuti. Vodite.“ Durdles posluša, ali ne krajnje oduševljeno. Na vrhu stuba, ključem koji je već upotrijebio, otvorio je vrata i tako se oni nađoše u katedrali, u prolazu pokraj mjes‐ ta za zbor. Ovdje je mjesečina opet tako jaka da se boje najbližeg obojenog prozora čije se boje prelijevaju preko njihovih lica. Pojava nesvjesnog Durdlesa s purpur‐ nom rukom preko lica, i žutom mrljom na čelu, kao da je ustao iz groba koji drži otvorena vrata da njegov suputnik prođe, dovoljno je užasna, ali on podnosi ispiti‐ vački pogled suputnika iz blizine, iako to traje sve vrijeme dok ovaj posljednji po džepovima traži ključ koji mu je povjeren, a koji otvara željezne vratnice kroz koje će do stuba velike kule. „To i boca dovoljno je za tebe“, reče on, pružajući ključ Durdlesu. „Daj mi svoj zavežljaj: ja sam mlađi i snažnijeg daha od tebe.“ Durdles trenutak oklijeva koleba‐ jući se između boce i zavežljaja, ali dao je prednost boci kao mnogo boljem društvu i pruži suhi teret svom drugu u lutanju. Zatim oni krenuše zavojitim stubama veli‐ kog tornja, vukući se, skrećući i skrećući, pognutih glava da bi izbjegli gornje stube ili grube kamene klinove oko kojih zaobilaze. Durdles je zapalio fenjer izvlačeći iz hladnoga tvrdog zida iskru tajanstvene vatre koja se u sve zavlači, i vodeni tom čes‐ ticom uspinju se kroz paučinu i prašinu. Njihov put vodi kroz čudna mjesta. Dva ili tri puta izlaze na ravne i nisko nadsvođene galerije, odakle mogu pogledati dolje na crkvenu lađu obasjanu mjesečinom. Tu Durdles, mašući svojim fenjerom, maše nejasnim anđeoskim glavama – ukrasima na stupovima koji podupiru krov, a koji kao da su pratili njihovo napredovanje. Odmah zatim naišli su na uže i strmije stu‐ be, i noćni zrak stane puhati iznad njih bacajući prašinu i slamu na njihove glave, a cvrkut neke uznemirene čavke ili preplašene vrane zbio se malo prije lupanja krila u skučenu prostoru. Najzad, ostavivši svoju svjetiljku iza jedne stube, jer ovdje hladno puše, oni pogledaše Cloisterham koji lijepo izgleda po mjesečini: njegove razorene nastambe i utočišta mrtvih pri dnu tornja, njegovi mahovinom omekšani krovovi od crvenih crjepova i kuće živih od crvene cigle, rijeku koja se, krivudajući, 118

spušta iz izmaglice horizonta, kao da je to njezin izvor, već sada stenjući pod tere‐ tom spoznaje dase približava moru. Ponovno – koliko je samo neobičan taj izlet! jasper (koji se uvijek tiho kreće bez nekoga vidljivog razloga) promatrao je prizor, a napose onaj najmirniji dio koji katedrala natkriljuje svojom sjenom. Ali on isto tako radoznalo promatra i Durdle‐ sai Durdles je s vremena na vrijeme svjestan njegovih promatračkih očiju. Samo s vremena na vrijeme, jer Durdles postaje pospan. Kao što zrakoplovci smanjuju teret kad se žele podići, isto je lako i Durdles tijekom penjanja smanjivao težinu demižona. San ga hvata na nogama i zaustavlja u govoru. Hvataju ga blagi grčevi groznice u kojoj mu se čini da je zemlja, koja je tako daleko dolje, ovdje u vi‐ sini tornja i da bi drage volje zakoračio s tornja u zrak. U takvom je stanju bio kad su se počeli spuštati. I kako se zrakoplovci opterećuju teretom kad žele sići, tako se i Durdles još više puni tekućinom iz boce da bi se mogao bolje spustiti. Kad su stigli do željeznih dveri i zaključali ih, ali ne prije nego što se Durdles dvaput spotaknuo i jednom rasjekao obrvu, oni se ponovno spustiše u podzemnu grobnicu s nakanom da odmah izađu. Međutim, vraćajući se onim svijetlim puta‐ njama, Durdles je postao toliko nesiguran, i u hodu i govoru, da je napola pao, a napola se bacio na tlo pokraj jednog od teških stupova, tek nešto manje teškog od njih samih, na nejasan način moleći svog drugaza nekoliko sekundi odmora. „Želio ti to ili ne želio,“ odgovori Jasper, „neću te ostaviti ovdje. Odmori se dok ja prošećem amo-tamo.“ Durdles je odmah zaspao, i usnio san. To nije bogzna kakav san, imajući u vidu prostrane granice zemlje snova i njena divna djela; san je tek značajan po tome što je neobično nemiran i neobično stva‐ ran. Sanjao je da tu leži, u snu, da čak broji korake svog druga dok on šeće amotamo. On sanja da se koraci gube u vremenu i prostoru, da ga nešto dodiruje, da nešto pada iz njegove ruke. Onda nešto zvecka i tapka u mraku, a on sanja da je sam veoma dugo, da svijetle putanje mijenjaju smjer kako se Mjesec pomiče na svom. Iz nesvijesti on prelazi u san o blagoj neugodi zbog hladnoće. Bolno se budi kako bi shvatio da su svijetle putanje stvarno izmijenjene – baš kao što je sanjao – i daJasper šeće između njih lupkajući rukamai nogama. „Hej!“ uzvikne Durdles bezrazložno uznemiren. „Napokon se probudio?“ reče Jasper prilazeći mu. „Znadeš li da se tvojih neko‐ liko sekundi protegnulo u tisuće?“ „Ne.“ 119 www.balkandownload.org

„Ipak je tako.“ „Koliko je sati?“ „Čuj! Zvone zvona natornju!“ Zvona uđariše četiri četvrtine,azatim je udarilo veliko zvono. „Dva!“ uzvikne Durdles pridižući se. „Zašto me niste pokušali probuditi, gos‐ podine Jasper?“ „Pa jesam. Ali isto tako mogao sam pokušavati probuditi mrtve – vašu obitelj mrtvih tamo u onom kutu.“ „Jeste li me dodirivali?“ „Dodirivao? Da. Tresao.“ Dok se Durdles polako prisjećao tog dodirivanja u snu, pogledao je pod i ugle‐ dao ključ grobnice koji je ležao blizu mjesta gdje je i on sam bio. „Ispustio sam te, zar ne?“ reče on podižući ga i prisjećajući se i tog dijela svoga sna. Kad se opet podigao u uspravan položaj, ili u položaj koji je najbliži usprav‐ nom položaju koji on može postići, postao je svjestan da ga njegov drug promatra. „Pa?“ reče Jasper osmjehnuvši se, „jesi li sasvim spreman? Molim te nemoj žuri‐ ti.“ „Dopustite mi da sredim zavežljaj, gospodine Jasper, i brzo sam s vama.“ Dok ponovno zavezuje, još jednom osjeća da gaJasper veoma pažljivo promatra. „Zar sumnjate u mene, gospodine Jasper?“ upita s pijanim nezadovoljstvom. „Reciteako imate kakvih sumnji u Durdlesa.“ „Ne sumnjam u vas, dobri moj gospodine Durdles, ali sumnjam da je moja boca bila napunjena nečim jačim nego što smo nas dvojica pretpostavljali. I jednako tako mislim“, dodao je Jasper uzevši je s podai preokrenuvši, „daje prazna.“ Durdles se na ovo udostojio nasmiješiti. Nastavljajući sa svojim cerekanjem, kao da samog sebe kori zbog svoje sklonosti piću, on se odgega do vrata i otvori ih. Obojicaiziđoše i Durdles ih ponovno zaključastavivši ključ u džep. „Tisuću puta hvalazačudnu i zanimljivu noć“, reče Jasper pružajući mu ruku; „Možete li sami kući?“ „Mislim da mogu!“ odgovorio je Durdles.“ Da ste htjeli uvrijediti Durdlesa po‐ nudom da mu pokažete put kući, on onda ne bi išao kući.“ „Durdles neće ići kući do jutra: i onda Durdles ne bi išao kući, ne, Durdles ne bi.“ Ovo reče s krajnjim prkosom. „Onda, laku noć.“ „Laku noć, gospodine Jasper.“ 120

Svaki ode svojim putem kad tišinu prolomi oštar zvižduk i kreštanje: „Vidi, vidi ti taj svijet! Hvatam ga vani poslije deset! Kad neće ići, onda krećem ja Hej, hej pijetao već se glasa! Opominje iz sveg glasa.“ Neposredno nakon toga brza paljba kamenja zazvoni na zidu katedrale i strašni se mali dječak pojavi s druge strane plešući na mjesečini. „Što! Zar je ova vražja beba ovdje na straži!“ poviče Jasper bijesno, toliko se na‐ glo uzbudivši i toliko žestoko da sad i sam izgleda kao stari vrag. „Prolit ću krv tom vražjem bijedniku! Znam da ću to učiniti!“ Bez obzira na paljbu, iako ga je pogodi‐ lo više od jedanput, on pojuri na Deputyja, uhvatiti gaza ovratnik i pokuša prevesti preko ulice. Ali Deputy se ne dade tako lako prevesti. Vraški uvidom u najjaču stra‐ nu svoje pozicije, savio je noge, ali ne prije nego ga je Jasper uhvatio za grlo, prisiliv‐ ši tako svog napadača da ga drži obješenog: stao je krkljati, uvijati i previjati tijelo kao da se već nalazi u agoniji. Ništa drugo nije preostajalo nego da ga pusti. On se odmah diže, trči do Durdlesa i vikne škrgućući pun bijesa i mržnje na svog napada‐ ča: „Oslijepit ću te, tako mi svega! Kamenjem ću ti oči izbiti, tako mi svega! Ako li vid ne uništim, nekacrkne!“ Istodobno skrivajući se iza Durdlesa i režući na Jaspera, sad mu s jedne, sad s druge strane, spreman, ako se na njega skoči da se izvuče na sve načine krivudave pravde i, ako ga nakon svega uhvate, da se baci u prašinu i vikne: „Sad, udari me dok ležim! Udari!“ „Nemojte ozlijediti dječaka, gospodine Jasper,“ naglasio je Durdles štiteći ga. „Priberite se.“ „On nas je noćas pratio otkad smo došli ovamo!“ „Lažeš, nisam“, odgovori Deputy nasvoj jedini način uglađena protivljenja. „Sve otada on se vukao oko nas!“ „Lažeš, nisam“, odgovori Deputy. „Ovamo sam došao samo zbog zdravstvenih razloga kad sam vidio vas dvojicu kako izlazite iz katedrale. Ako ga uhvatim-na-polju-poslije deset (s uobičajenim rit‐ mom i plesom, premdaskrivajući se iza Durdlesa), to moja greška nije, zar ne?“ „Onda ga odvedi kući“, odvratio je Jasper bijesno, premda se s naporom obuz‐ davao, „i nekate moje oči više ne vide!“ 121 www.balkandownload.org

Deputy, još jednom oštro zviznuvši i pošto je odmah pokazao olakšanje i počeo kamenovati gospodina Durdlesa, počeo je kamenjem tjerati kući tog uglednog gos‐ podina kao daje kakav lijeni vol. Gospodin Jasper neraspoloženo ode u svoju vrata‐ revu kućicu. I, kao što se sve svršava, tako se završio i ovaj zasad neobjašnjivi izlet. 122

XIII. DVOJE NAJBOLJIH Ustanova gospođice Twinkleton bila je ogrnuta vedrim mirom. Bližio se božič‐ ni raspust. Ono što je jednom, i to ne u neko daleko doba, čak i učena gospođica Twinkleton nazivala „polugodištem“, a sad se nazivalo elegantnije i primjerenije koledžu „semestrom“, trebalo je završiti sutra. Primjetno popuštanje discipline već nekoliko dana prevladavalo je u Domu redovnica. Zajedničke su se večere održava‐ le po spavaćim sobama i kuhani jezik rezan je škarama i posluživan na jezičcima za uvijanje kovrča. Isto tako je i marmelada posluživana na tanjurićima napravljenima od papira za zamatanje kovrča. I vino od jaglaca pilo se iz male plosnate čaše za mjerenje, iz koje je mala Rickitts (djevojka krhke građe) uzimala svakodnevno svo‐ je kapljice za jačanje. Pomoćnice su podmićivane raznim mašnama i raznovrsnim cipelama manje ili više izlizanih peta,asamo dase ne spominju mrvicama po kreve‐ tima. Najživahniji kostimi nosili su se u ovakvim blagdanskim prilikama; i smjela gospođica Ferdinand čak je iznenadila društvo živahnom solo točkom koju je izvo‐ dila s pomoću češlja i papira za kovrče, dok je njezinim vlastitim jastukom nisu ugušila dvarazbarušenaizvršitelja kazne. Nisu to bili jedini znakovi raspuštenosti. Kutije su se pojavile u spavaćim soba‐ ma (gdje su inače bile zabranjene) i nastalo je nevjerojatno pakiranje, nerazmjerno količini stvari koje je trebalo spakirati. Bogati darovi u obliku ostataka hladnih kre‐ ma i pomada, također i ukosnice, velikodušno su dijeljeni pomoćnicama. Pod pri‐ segom nepovredive tajne povjeravale su priče o zlatnoj mladeži Engleske, čiji su se posjeti „kod kuće“ očekivali prvom prigodom. Gospođica Giggles (lišena osjećaja) zaista je tvrdila da ona sa svoje strane takvo iskazivanje poštovanja pozdravlja time što se rugazlatnoj mladeži. Ali ova mlada dama nadglasanaje golemom većinom. Zadnje večeri prije raspusta uvijek je bilo pitanje časti da nitko ne spava i da se 123 www.balkandownload.org

duhovi ohrabre svim mogućim sredstvima. Ovaj sporazum stalno se krši i sve mla‐ de dame brzo su zaspale i ustale veomarano. Završna ceremonija održavala se u dvanaest sati na dan odlaska. Kad je gospođi‐ ca Twinkleton, potpomognuta gospođom Tisher, primala u salonu u svome vlasti‐ tom stanu (globusi su već bili prekriveni nebijeljenim platnom), gdje su se na stolu mogle pronaći čaše bijelog vina i tanjuri s izrezanim voćnim kolačem. Gospođica Twinkleton onda bi rekla: „Dame, prošla je još jedna godina i dovela nas do onoga blagdanskog razdoblja u kojemu su se prvi osjećaji naše prirode zadržavali u našim (gospođica Twinkleton svake je godine htjela dodati ’grudima’, ali svake bi se godi‐ ne zaustavila na rubu tog izraza i zamijenila to sa ’srcima’), srcima, našim srcima. Hm! Ponovno nas je godina dovela do stanke u našem učenju – nadajmo se u na‐ šem velikom, naprednom učenju – i kao mornar u svojoj barci, ratnik u svom šato‐ ru, zarobljenik u tamnici, ili kao putnik, svi smo mi čeznuli za kućom. Jesmo li rek‐ li, u jednoj takvoj prigodi, početne riječi dojmljive tragedije gospodina Addisona: Mračna je zora, jutro se spušta I težina u oblacima donosi dan. Velik, i važni dan...? Ne tako. Od horizonta do zenita sve je bilo couleur de rose, jer je sve mirisalo na naše rođake i prijatelje. Hoćemo li ih zateći onako dobro kako smo očekivali; hoće li nas ugledati onoliko dobre koliko su to očekivali? Dame, sad ćemo, međusobno izražavajući ljubav, poželjeti jedna drugoj zbogom i sreću do ponovnog viđenja. I kad dođe vrijeme da ponovno nastavimo potragu koja (ovdje zavlada sveopća de‐ presija), potragu koja, potragu koja... Dakle, hajdemo se prisjetiti što je rekao spar‐ tanski general, riječima odviše otrcanim da bi se ponovile, prije bitke koju je nepo‐ trebno spomenuti.“ Sobarice te ustanove u svojim najboljim kapama s pladnjevima obiđu mlade dame što su malo popile i gricnule, a zatim naručene kočije počnu gušili ulicu. Oproštaj više nije bio tako daleko. Gospođica Twinkleton, dotičući oba obraza mlade dame, povjerava joj neobično uredno pismo, upućeno skrbniku, „uz najljep‐ še pozdrave gospođice Twinkleton“ pri dnu. Ovu poslanicu ona je predavala s tak‐ vim izrazom kao da nema ni najmanje veze s računom nego kao da je to nešto slič‐ no nekom nježnom i radosnom iznenađenju. Toliko je puta Rosa već vidjela takav razlaz, i toliko je malo znala o bilo kakvom drugom Domu, da je bila zadovoljna ostankom, zadovoljnija čak nego ikad prije jer imala je ovdje svoju novu prijateljicu. Ali ipak u njezinu posljednjem prijateljstvu 124

postojala je praznina koju nije mogla ne osjetiti. Helena Landless, pošto je prisus‐ tvovala ispovijesti svog brata o Rosi i nakon što je s gospodinom Crisparkleom sklopila sporazum o šutnji, izbjegavala je svaku aluziju na ime Edwina Drooda. Za‐ što ga je tako izbjegavala, bila je to tajna za Rosu, ali ona je savršeno uočila tu činje‐ nicu. Da nije bilo te činjenice, a time što bi se povjerila Heleni, ona bi mogla svoje malo zbunjeno srce rasteretiti nekih sumnji i kolebanja. Ovako, ona nije imala is‐ pušnog otvora: tek je mogla razmišljati o svojim teškoćama i sve se češće pitati za‐ što to izbjegavanje Edwinova imena toliko traje sad kad je znala – jer joj je Helena rekla – da će se ponovno uspostaviti dobri odnosi između dvaju mladića kad se Edwin bude vratio. Bila bi to lijepa slika – toliko mnogo lijepih djevojaka koje ljube Rosu pred hladnom vratima doma redovnica i to vedro malo stvorenje što proviruje iz zagrlja‐ ja (nesvjesno podmuklih lica urezanih na otvoru oluka i zabata koja su zurila u nju), mašući kočijama koje su odlazile, kao da ona predočuje duh ružičaste mlados‐ ti koji će ostati na tom mjestu kako bi ga održao vedrim dok nikog ne bude. Pro‐ mukla glavna ulica postane melodična zbog uzvika raznih srebrnastih glasova: „Zbogom, Rosebud, dušo!“, i slikai prilika oca gospodina Sapsea nasuprotnim vra‐ tima izgledala je kao da govori čovječanstvu: „Gospodo, udostojite me vaše pažnje za ovaj posljednji dio koji je ostao i ponudite cijenu duhom dostojnim ove prilike!“ Onda ozbiljna ulica, toliko neobično blistava, mladenačka i svježa za nekoliko žu‐ borećih trenutaka, presuši i Cloisterham opet postane ono što jest. Rosebud je u svojem kutku sad očekivala dolazak Edwina Drooda tjeskobna srca, no i Edwin se osjećao jednako tjeskobno. Mnogo manje odlučan nego obda‐ ren djetinjastom ljepotom, koja je aklamacijom pripala čarobnoj kraljici ustanove gospođice Twinkleton, on je imao savjest, a gospodin Grewgious ju je bocnuo. Čvrsta uvjerenja tog gospodina o onome što je ispravno, a što pogrešno u slučaju kao što je njegov, nisu bila niti da se čovjek na njih namršti niti da ih s osmijehom odbaci. Ona se nisu mogla pokrenuti. Da nije bilo večere u Staple Innu, i prstena koji je nosio u kaputu na prsima, on bi se prepustio struji da ga dovede do vjenča‐ nja ne zastavši da ozbiljno razmisli, maglovito se nadajući kako će sve biti dobro. Ali ono ozbiljno pitanje istine u odnosu prema živima i mrtvima navelo ga je da zastane. On prsten mora dati Rosi ili ga mora vratiti. Kad se jednom našao na ova‐ ko uskom putu djelovanja, počeo je razmišljati o Rosinim obvezama prema njemu manje sebično nego ikad prije i postao je manje siguran u sebe nego što je bio ikad u svojim bezbrižnim danima. 125 www.balkandownload.org

„Vodit ću se onime što ona kaže i time kako ćemo se slagati“, donio je odluku idući od vratareve kućice prema domu redovnica. „Što god da se dogodilo, imat ću na umu njegove riječi i pokušat ću biti iskren premaživimai mrtvima.“ Rosa je bila odjevena za šetnju. Očekivala ga je. Bio je vedar, hladan dan i gospo‐ đica Twinkleton je već milostivo odobrila izlazak na svjež zrak. Tako zajedno izi‐ đoše prije nego što se pojavila potreba da gospođica Twinkleton, ili zamjenik glav‐ nog svećenika, gospoda Tisher, iznesu čak i samo jednu od onih uobičajenih žrtava na oltar Pristojnosti. „Dragi moj Eddy“, reče Rosa, kad su izašli iz glavne ulice i krenuli tihim stazama u okolici katedrale i rijeke: „Želim ti reći nešto veoma ozbiljno. Mislila sam o tome puno, puno vremena.“ „I jaželim s tobom biti ozbiljan, draga Rosa. Kanim biti ozbiljan i iskren.“ „Hvala ti, Eddy. I nećeš misliti da sam neljubazna zato što prva počinjem, zar ne? Nećeš pomisliti da govorim samo zbog sebe zato što prva govorim? To ne bi bilo velikodušno, je li? A znam dasi ti velikodušan!“ On reče: „Nadam se da nisam neplemenit prematebi, Rosa.“ Više je nije zvao Maca. Nikad više. „I nema straha“, nastavi Rosa, „da ćemo se svađati, zar ne? Jer, Eddy“, primila ga je za ruku,“ imamo toliko razloga da budemo veoma popustljivi jedno prema dru‐ gom!“ „Bit ćemo, Rosa.“ „Ti si drag, dobar dečko! Eddy, budimo hrabri. Postanimo od danas samo brat i sestra.“ „Nikada nećemo biti muž i žena?“ „Nikada!“ Određeno je vrijeme oboje šutjelo. Ali nakon te stanke on s mukom progovori: „Naravno da znam kako smo oboje nosili to u sebi, Rosa, i čast mi nalaže da slo‐ bodno kažem dato ne potječe od tebe.“ „Ne, ni od tebe, dragi“, odgovori ona, s patetičnom iskrenošću. „To je iskrsnulo između nas. Ti nisi bio istinski sretan našim zarukama, a nisam ni ja. O, tako mi je žao, tako žao!“ U tom trenutku briznulaje u plač. „I meni je beskrajno žao, Rosa. Beskrajno mi je žao zbog tebe.“ „Meni zbog tebe, jadni dečko! Da, zbog tebe!“ Ovaj čisti mladenački osjećaj, ovaj nježni i blagi osjećaj što su ga gajili jedno pre‐ ma drugome, donio je sa sobom nagradu u obliku mekane svjetlosti koja kao da je 126

obasjavala njihov položaj. U takvoj svjetlosti njihovi međusobni odnosi nisu više izgledali svojeglavi, ćudljivi ili bezuspješni; oni su se uzdigli od samoodricanja, časti, nježnosti i istine. „Da smo jučer znali“, reče Rosa dok je brisala oči, „da smo znali jučer i mnogo, mnogo prije, da smo bili daleko od toga da se zadržimo u odnosima koje nismo sami odabrali, ne bismo danas shvaćali kako je najbolje da ih promijenimo? Prirod‐ no, žao nam je, i vidiš kako smo oboje žalosni. Ali koliko je bolje biti žalostan sad nego poslije!“ „Kad poslije, Rosa?“ „Kad bi bilo prekasno. I tada bi oboje bili ljuti.“ Još su jednom zašutjeli. „I znaš“, reče Rosa nevino, „ti me ne bi onda mogao voljeti, a sad me uvijek mo‐ žeš voljeti, jer neću biti vezana za tebe i neću se brinuti. Sad me uvijek možeš voljeti i tvoja te sestra neće peckati ni bockati. Često sam to činila dok ti nisam bila sestra, ali sad te molim za oprost.“ „Ostavimo to po strani, Rosa, jer morat ću zatražiti više oproštaja nego što mis‐ lim.“ „Ne, doista, Eddy. Ti si previše strog prema sebi, moj velikodušni dječače. Sjedi‐ mo, brate, na ove ruševine, i dopusti mi da ti ispričam kako se to s nama dogodilo. Mislim da znam jer sam o tome puno razmišljala od našega posljednjeg susreta. Vo‐ lio si me, zar ne? Mislio si dasam zgodno malo biće?“ „Svi tako misle, Rosa.“ „Ma da?“ Ona na trenutak nabra čelo pa bljesne s blistavom i sitnim prizna‐ njem: „Recimo da je tako. Svakako nije bila riječ o tome da ti o meni misliš samo ono što i drugi ljudi, zar ne?“ Ova napomena nije se moglazanemariti. Nije bilariječ samo o tome. „A to je upravo ono što mislim, upravo je tako bilo između nas“, reče Rosa. „Ti si me veoma volio, navikao si na mene i navikao si na misao daćemo se vjen‐ čati. Situaciju si prihvatio kao neizbježnu, zar ne? Tako je moralo biti, mislio si, i zašto onda o tome razgovarati ili to poricati?“ Bilo mu je novo i strano to što čuje da ga pred njim opisuje na tako jasan način. On se uvijek prema njoj držao pokroviteljski u svojoj nadmoćnosti prema njenoj ženskoj inteligenciji. Je li bilo još nečega radikalno pogrešnog u odnosu koji je je‐ drio prema doživotnoj vezi? „Sve ovo što kažem jednako tako vrijedi i za mene, Eddy. Da nije tako, možda 127 www.balkandownload.org

ne bih bila dovoljno hrabra da ti to kažem. Jedina razlika između nas bila je u tome što se u moj duh malo-pomalo uvlačila navika razmišljanja o tome, umjesto da se toga rješavam. Moj život nije toliko ispunjen kao tvoj, shvaćaš, i nema toliko stvari o kojima bih razmišljala. Pa sam puno o tome razmišljala, i plakala veoma mnogo (iako to nije bila tvoja greška, jadni dečko), kad odjednom moj staratelj dođe ova‐ mo kako bi sve pripremio za moj odlazak iz Doma redovnica. Pokušala sam mu na‐ pomenuti da nisam sasvim sigurna, ali oklijevala sam i nisam uspjela, a on me nije razumio. Međutim, on je dobar, dobar čovjek. I on mi je obrazložio tako nježno, s druge strane toliko uvjerljivo, da bi trebalo ozbiljno razmotriti našu situaciju, da sam odlučila s tobom porazgovarati prvom prigodom kad budemo sami. Ako čini se da je sad jednostavno došlo do toga jer odmah sam prešla na stvar, nemoj misliti daje tako doistai bilo, Eddy, jer bilo je jako, jako teško i meni je jako, jako žao!“ Ona ponovno zaplače iz sve snage. On je zagrli oko struka pa su tako šetali po‐ kraj rijeke. „Tvoj skrbnik razgovarao je i sa mnom, draga Rosa. Vidio sam ga prije nego što sam krenuo iz Londona.“ Desna ruka bila mu je na prsima, gdje je tražila prsten. No, stala je kad je pomislio: „Ako ga moram vratiti, zašto bih joj onda govorio o tome?“ „I to te potaknulo da ozbiljnije razmisliš o tome, zar ne, Eddy? Da ja nisam rek‐ la tebi, a rekla sam, ti bi rekao meni? Nadam se da mi to možeš reći? Ne bih željela dasamo ja budem sve kriva, premdaje tako mnogo bolje za nas.“ „Da, rekao bih. Sve bih ti objasnio. Došao sam s nakanom da to učinim. Ali ja tebi nikad ne bih mogao govoriti onako kao što si ti, Rosa, meni govorila“ „Ako možeš, molim te, ne govori da misliš tako hladno ili bezosjećajno, Eddy.“ „Mislim tako razumno i tankoćutno, tako mudro i osjećajno.“ „To je moj dragi brat!“ Ona ushićeno poljubi njegovu ruku. „Drage djevojčice bit će strašno razočarane“, dodala je Rosa smiješeći se s kapljicama rose u svojim svijetlim očima. „One su se toliko beskrajno nadale, jadne moje miljenice.“ „Ah! Međutim, ja se plašim da će ovo biti veće razočaranje za Jacka“, reče Edwin Drood, trgnuvši se. „Uopće nikad nisam mislio na Jacka!“ Poput munje si‐ jevnuo je njezin brz i uporan pogled na njega dok je izgovarao ove riječi. Ali činilo se kao da ga je htjela odmah skrenuti, jer zbunjeno je pogledala u zemlju i počela ubrzano disati. „Ti ne sumnjaš daće to biti udarac zaJacka, Rosa?“ Zašto bi sumnjala, njezin je odgovor kratak, neodređen i brz. O tome nije raz‐ 128

mišljala. Njoj se činilo da on imajako malo veze s time. „Dijete moje drago, možeš li pretpostaviti da bi netko drugi toliko obuzet ne‐ kim, što je izraz gospođe Tope, a ne moj, kao što je Jack sa mnom, mogao kao iz ve‐ dra neba biti pogođen ovakvom naglom i potpunom promjenom u mojem životu? Kažem naglom jer će to biti naglo za njega, znaš.“ Ona dvaput ili triput kimne i otvori usne kao da će se složiti. Ali nema zvuka iz nje te onai dalje ubrzano diše. „Kako reći Jacku?“ reče Edwin premišljajući. Da je bio manje zaokupljen ovom mišlju, sigurno bi primijetio njezinu jedinstvenu vrstu uzrujanosti. „Uopće nisam mislio na Jacka. Mora mu se reći prije nego to sazna gradski vikač. S tim dragim čo‐ vjekom večerat ću sutra i prekosutra, na Badnjak i Božić, ali nema smisla da mu pokvarim blagdane. On se uvijek brine za mene i pretjeruje u najobičnijim sitnica‐ ma. Ovaće ga vijest, sigurno, uznemiriti. Kako ću, za Boga miloga, to reći Jacku?“ „Pretpostavljam da mu se morareći?“ reče Rosa. „Draga moja Rosa, tko bi trebao imati naše povjerenjeako ne Jack?“ „Moj je staratelj obećao da će doći ako mu pišem i zamolim ga da dođe. Tako ću napraviti. Želiš li to prepustiti njemu?“ „Sjajna ideja!“ uzviknuo je Edwin. „Drugi staratelj. Ništa nije prirodnije. On će doći, otići k Jacku, ispričati mu što smo dogovorili i iznijeti naš slučaj bolje nego što bismo mi mogli. On je već razgovarao s tobom, on je već razgovarao i sa mnom i on će cijelu stvar prenijeti Jacku. Tako je! Nisam kukavica, Rosa, ali da ti odam tajnu: malo se plašim Jacka.“ „Ne, ne, ti gase ne plašiš!“ povikalaje Rosasva blijedai sklapajući ruke. „Zašto, sestro Rosa, sestra Rosa, što to vidiš sa svog tornja?“ upita Edwin pri‐ družujući joj se. „Draga moja djevojko!“ „Uplašio si me.“ „Sasvim nenamjerno, ali jednako mi je žao kao da sam i namjerno. Zar bi i na trenutak mogla pretpostaviti, na temelju mojih nepovezanih riječi, da se doslovce plašim dragog privrženog čovjeka. Ono što mislim jest da on pati od neke vrste na‐ padaja – jednom sam ga takvog vidio – i nisam siguran da ovako veliko iznenađe‐ nje, koje bi poteklo izravno od mene kojemu je on toliko privržen, možda ne bi iza‐ zvalo napadaj. To je onatajna koju sam htio reći – to je drugi razlog da mu tvoj sta‐ ratelj sve kaže. On je tako čvrst, precizan, točan, da će on bez ikakvih problema svojim riječima uobličiti Jackove misli, dok je sa mnom Jack uvijek impulzivan i nagao i, mogao bih reći, gotovo kao žena.“ 129 www.balkandownload.org

Rosa se činila uvjerenom. Možda se zbog svog sasvim drukčijeg gledanja na Jac‐ ka sad osjećala mirnijom i zaštićenijom, jer između nje i njega posredovao je gospo‐ din Grewgious. I sad se desnaruka Edwina Drooda ponovno našla blizu prstena u malenoj kuti‐ ji i ponovno se zaustavila zbog njegova razmišljanja: „Sad je sigurno da ću mu ga vratiti. Zašto da joj onda pričam o njemu?“ Ta ugodna, suosjećajna priroda, koja je mogla biti toliko tužnazbog propasti njihovih djetinjastih nada u zajedničku sreću, i koja bi se brzo mogla zateći u novom svijetu, gdje sama plete vijence od svježeg cvijeća, nakon što su stari uvenuli, bila bi ožalošćena ovim tužnim draguljima. A čemu to? Oni su samo znak prekinutih radosti i neosnovanih planova: u svojoj lje‐ poti oni su bili (kao što najrazličitiji među ljudima reče) gotovo surova satira ljuba‐ vi, nade, planova, ljudske prirode, koja nije kadra ništa predvidjeti i koja je u velikoj mjeri samo oštra prašina. Neka tako bude. Vratit ću ih njezinu staratelju kad dođe ovamo. On će ih pak vratiti u blagajnu iz koje ih je tako nerado izvadio. I tako, kao stara pisma ili stare zakletve, ili drugi zapisi starim željama koji ništa ne pretpostav‐ ljaju, bit će zapostavljeni dok ne budu, jer su dragocjeni, ponovno došli u promet kako bi ponovili svoj prethodni krug. Neka tako bude. Neka ostanu bez riječi na njegovim prsima. Koliko se on odre‐ đeno, ili neodređeno, prepuštao ovim mislima, on je došao do zaključka neka tako bude. U golemu skladištu prekrasnih lanaca koji se stalno kuju, danju i noću, u prostranim kovačkim radionicama vremena i okolnosti, iskovan je i jedan lanac u trenutku te male odluke, vezan za temelje neba i zemlje, i obdaren nesavladivom snagom da drži i vuče. Šetali su pokraj rijeke. Počeli su govoriti o svojim zasebnim planovima. On će ubrzati svoj odlazak iz Engleske, ona će ostati ovdje, bar dok Helena bude tu. Jadne drage djevojke razočaranje bi trebale prihvatiti nježno i kao prvu stvar, gospođicu Twinkleton trebala bi obavijestiti Rosa čak prije ponovnog dolaska gospodina Grewgiousa. Trebalo bi svuda jasno dati na znanje da su ona i Edwin ostali najbolji prijatelji. Otkad su zaručeni, nikad među njima nije postojalo potpunije razumije‐ vanje. A ipak je postojala rezerva s obiju strana. S njezine da se uz pomoć svoga skr‐ bnika kani odmah osloboditi svog nastavnika glazbe. S njegove da se već prepustio lutajućim razmišljanjima o tome hoće li ikad saznati nešto više o gospođici Land‐ less. Vedar i mrazovit dan gubio se dok su šetali i razgovarali. Kad se njihova šetnja približila kraju, Sunce je već daleko iza njih bilo utonulo u rijeku, a pred njima je 130

ležao stari grad sav u plamenu. Voda je jecajući izbacila travu pred njihove noge kad su se okrenuli da napuste riječnu obalu. I vrane, kao crne mrlje u sve većem mraku, prelijetale su preko njih s pokojim promuklim krikom. „Ja ću pripremiti Jacka za svoj brzi odlazak“, reče Edwin tihim glasom, „i vidjet ću se samo s tvojim skrbnikom kad dođe i onda otići prije nego što oni porazgova‐ raju. Bit će bolje bez moje nazočnosti. Ne misliš li i ti tako?“ „Da.“ „Mi znamo dasmo ispravno postupili, Rosa?“ „Da.“ „Mi znamo da nam je bolje ovako, čak i sada?“ „I s vremenom će biti sve bolje.“ U njihovim je srcima još uvijek bilo nježnosti prema starom odnosu koji napu‐ štaju tako da su odgodili svoj rastanak. Kad su došli među brijestove pokraj kate‐ drale, gdje su posljednji put zajedno sjedili, zaustavili su se kao po dogovoru i Rosa je svoje lice podigla prema njegovu kako ga nikada prije nije podigla. „Nekate Bog blagoslovi, dragi! Zbogom!“ „Nekate bog blagoslovi, draga! Zbogom!“ Vatreno su se poljubili. „Sad, molim te, otprati me kući, Eddy.“ „Nemoj se okretati, Rosa“, opomenu je kad ju je uzeo pod ruku i poveo dalje: „Zar nisi vidjelaJacka?“ „Ne! Gdje?“ „Ispod drveća. Vidio nas je kad smo se opraštali. Jadni čovjek! On nema pojma o tome dasmo prekinuli. Mislim daće to zaista biti udarac za njega!“ Ona požuri, ne zaustavljajući se, i nastavila je žuriti sve dok nisu prošli pokraj vratareve kućice i stigli na ulicu. Upitalaje: „Je li nas pratio? Ti se možeš neprimjetno osvrnuti. Je li iza nas?“ „Ne. Da, jest! Sad je prošao ulaz. Dragi, privrženi čovjek voli nas imati na oku. Bojim se daće biti gorko razočaran!“ Ona hitro povuče polugu promukloga starog zvona i vrata su se ubrzo otvorila. Prije nego je ušla, ona ga pogleda posljednji put svojim širokim, začuđenim pogle‐ dom kao da ga želi naglašeno molećivo upitati: „Oh, zar ne razumiješ?“ I s tim po‐ gledom zatvorilaje vrata. 131 www.balkandownload.org

XIV. KADĆE SE TROJKAPONOVNO SUSRESTI? Badnjak u Cloisterhamu. Nekoliko nepoznatih osoba na ulicama, nekolicina drugih osoba, polustranaca i poludomaćih, nekada lica cloisterhamske djece, sada lica ljudi i žena koji se nakon dužega vremena vraćaju iz dalekoga svijeta kako bi pronašli grad neobično skupljen u sebe kao da se u međuvremenu nije prao na is‐ pravan način. Njima udaranje sata na katedrali i roktanje vrana s tornja predočuje zvukove djetinjstva. U samrtnim trenutcima daleko odavde njima se činilo da za‐ mišljaju kako je pod njihove sobe posut jesenskim lišćem što je palo s brijestova u parku katedrale. Tako su zvuci i svježi mirisi njihova najranijega djetinjstva oživlja‐ vali kad se zatvarao njihov životni krug i kad su se početak i kraj približavali jedan drugomu. Sve je puno znakova praznika. Crvene bobice svjetlucaju ovdje-ondje na rešet‐ kama doma mlađeg kanonika; gospodin i gospođa Tope pažljivo kite grančicama božikovine svjetiljke i rezbarije katedrale, ali i umeću ih u rupice kaputa dekana i kanonika. Rastrošno bogatstvo po radionicama i trgovinama. Posebice mnogo ima grožđica, začina, ušećerenih korica voća. Sve to stvara neobično ozračje obilja i ra‐ sipništva, a vrhunac su golema kita imele koja visi iznad vrata u voćarnicu, te male‐ ni, bijedni dvanaesti kolač s figurom harlekina – toliko je jadan taj maleni dvanaes‐ ti kolač da bi ga čovjek prije mogao nazvati dvadeset četvrtim ili četrdeset osmim kolačem – a koji će se izvući kod slastičara na lutriji za jedan šiling po osobi. Javnih zabava ne nedostaje. Predmeti od voska, koji su ostavili toliko dubok dojam nafilo‐ zofski duh kineskog cara, mogu se vidjeti samo na temelju posebno izražene želje i samo tijekom božičnoga tjedna u prostorijama bankrotiranog konjušara gore po‐ kraj puta. Nova, velika, šaljiva božična pantomima izvodi se u kazalištu. Ovu pred‐ stavu najavljuje bijedni portret signora Jacksoninija, klauna, koji u gotovo prirod‐ 132

noj veličini govori: „Dobar dan sutra?“ Ukratko, Cloisterham je uzbuđen i živ, premda se iz ovog opisa moraju izostaviti gimnazija i ustanova gospođice Twinkle‐ ton. Iz prve ustanove učenici su otišli kući, gotovo svaki od njih zaljubljen u neku od mladih dama gospođice Twinkleton (koja ne zna ništa o tome), a u drugoj tek povremeno sobarice zalepršaju na prozorima. Usput rečeno, primjećuje se da ove gospođice postaju, u granicama pristojnosti, mnogo nestašnije kad im je na ovaj na‐ čin bude povjereno konkretno predstavljanje njihova spola nego kad to predočiva‐ nje dijele s mladim damama gospođice Twinkleton. Večeras će se trojica susresti kod vratareve kućice. Kako svaki od te trojice pro‐ vodi dan? Neville Landless, iako zasad oslobođen knjiga gospodina Crisparklea – čija svje‐ ža priroda nije neosjetljiva prema čarima odmora – čita i piše u svojoj tihoj sobi, napeta izraza, sve do dva sata poslijepodne. Onda počinje raščišćavati svoj stol, ure‐ đivati knjige, kidajući i paleći zalutale papire. Zatim sprema sve što je neuredno na‐ gomilano, uređuje ladice, ne ostavlja neuništenu nijednu zabilješku ni komad papi‐ ra, osim onih zabilješki koje se odnose izravno na njegovo učenje. Pošto je to na‐ pravio, odlazi k ormaru, bira nekoliko komada obične odjeće – među njima, za promjenu, teške cipele i čarape za pješačenje – i sve gura u naprtnjaču. Naprtnjača je nova, kupio ju je jučer u glavnoj ulici. Jednako tako kupio je, u isto vrijeme i na istom mjestu, i težak štap za pješačenje, snažne ručke i okovan željezom. Isprobao ga je, zaljuljao i ostavio s naprtnjačom na prozorskoj dasci. Sad su njegove pripreme bile završene. Odjenuo se za izlazak i već bi otišao – zapravo je već izašao iz sobe i susreo mla‐ đeg kanonika na stubama koji je izlazio iz svoje spavaće sobe na istom katu – da se nije ponovno vratio po svoj štap s mišlju kako će ga ipak ponijeti. Gospodin Cris‐ parkle, koji je zastao na stubama, vidio ga je u njegovoj ruci odmah čim se pojavio, uzeo gai pitao s osmijehom zašto je izabrao štap? „Zaista nisam siguran da li se ja u to razumijem“, odgovorio je on. „Biram po te‐ žini.“ „Pretežak je, Neville, pretežak.“ „Za odmor u dugoj šetnji, gospodine?“ „Za odmor?“ ponovio je gospodin Crisparkle zauzevši položaj pješaka. „Ne od‐ marate se na njemu. S pomoću njega održavate ravnotežu.“ „Kasnije ću, nakon vježbe, biti pametniji, gospodine. Nisam prije živio u kraju pogodnom zašetnje, znate.“ 133 www.balkandownload.org

„Istina“, reče gospodin Crisparkle. „Nakon malo vježbe prošetat ćemo zajedno nekoliko poštenih kilometara. Sad bih te ostavio daleko iza sebe. Hoćeš li se vratiti prije večere?“ „Mislim da neću. Rano je večera.“ Gospodin Crisparkle vedro mu kimne i veselo ga pozdravi odajući svoje (ne bez nakane), potpuno povjerenje i neusiljenost. Neville se uputi prema Domu redovni‐ ca i zamoli da obavijeste gospođicu Landless kako je, sukladno dogovoru, njezin brat došao. On pričeka pokraj vrata ne prelazeći prag, jer dao je riječ da se neće po‐ javljivati pred Rosom. Njegova je sestra jednako toliko pažljiva prema toj obvezi koliko i on te ne gubi ni trenutka da mu se pridruži. Oni se nježno susreću i, izbjegavajući zadržavanje na tom mjestu, odlaze prema gornjem kraju grada. „Neću zakoračiti na zabranjeno tlo, Helena“, reče Neville kad su već malo od‐ makli i okrenuli se. „Ti ćeš brzo shvatiti da ne mogu ne spomenuti – kako da ka‐ žem – svoju zaluđenost.“ „Zar nije bolje dato izbjegavaš, Neville? Ti znaš dato ne smijem slušati.“ „Smiješ, draga moja. Ono što je i gospodin Crisparkle čuo, i to s odobrava‐ njem.“ „Da, toliko mogu čuti.“ „Dobro, evo ovako. Ja ne samo da sam nesređen i nesretan nego sam svjestan toga da uznemirujem i smetam drugim ljudima. Kako ne bih znao bi li, da nije moje nesretne nazočnosti i ostatak prošle grupe, bez našega privlačnog skrbnika, mogli sutra veselo večerati u domu mlađeg kanonika? Zaista, tako bi vjerojatno i bilo. Sasvim mi je jasno da stara gospođa nema o meni dobro mišljenje i lako je ra‐ zumjeti da moram biti dosadna smetnja nametnuta gostoljubivosti njezine uredne kuće – napose u ovo vrijeme godine – kad se moram držati odvojeno od one sobe i kad postoji dobar razlog da ne budem doveden u kontakt s njom, a do mene je do‐ šao i neugodan glas druge slične osobe, i tako dalje. Sve ovo sam veoma nježno iz‐ nio gospodinu Crisparkleu, jer ti poznaješ njegovo samoodricanje kad je u pitanju povjeravanje ovakve vrste. Ovaj put sam mu posebice naglasio da sa samim sobom vodim bijedan sukob te da bi mi malo promjene i izbivanja omogućilo da bolje prođem. Tako, budući da je vrijeme vedro i suho, idem na izlet, pješačit ću. Već od sutrašnjeg jutra kanim se svimaskloniti s puta(i sebi samom, nadam se).“ „Kad bi se vratio?“ „Za dvatjedna.“ 134

„I ideš sasvim sam?“ „Puno mi je bolje bez društva, čak i kad ne bi bilo nikog drugog, osim tebe, dra‐ ga moja Helena.“ „Gospodin Crisparkle se u potpunosti slaže, kažeš?“ „U potpunosti. Nisam siguran da nije u prvo vrijeme nije bio sklon misli kako je ovo prilično loš plan koji bi mogao samo nauditi nesigurnoj glavi. Međutim, proš‐ log ponedjeljka šetali smo po mjesečini i iscrpno o svemu porazgovarali. Slučaj sam mu izložio točno onakvim kakav jest. Pokazao sam mu da želim pobijediti samoga sebe, i da bi bilo mnogo bolje da u takvim trenutcima budem daleko odavde. Ovdje ne bih mogao izbjeći susret s ponekim ljudima što zajedno šeću, a to ne bi bilo do‐ bro, i svakako nije način da se stvari zaborave. Četrnaest dana od danas tih moguć‐ nosti vjerojatno neko vrijeme neće biti. A kad se ponovno pojave, po posljednji put, pa onda opet mogu otići. Nadalje, ja zaista vjerujem u napornu vježbu i veliki umor. Ti znaš da gospodin Crisparkle takvim stvarima pridaje veliku važnost u ču‐ vanju zdravog razuma u zdravom tijelu i da njegov pravedan duh neće samo tako dopustiti da jedni prirodni zakoni vrijede za njega, a drugi za mene. On je popustio mojem gledištu u odnosu prema ovoj stvari kad sam ga uvjerio kako mislim sasvim ozbiljno i pošteno. I tako, uz njegov pristanak, sutra ujutro ja odlazim. Dovoljno rano da uteknem ne samo iz građa nego i izvan dosega zvona što pobožne ljude zovu u crkvu.“ Helena je razmišljala o ovome, pošteno je razmišljala. Pošto je gospodin Cris‐ parkle postupio na taj način, i ona će tako učiniti, ali ona misli povoljno o tome, kao zdravom planu koji pokazuje iskreno nastojanje i aktivni bratov pokušaj da se popravi. Ona je sklona žaliti jadnog dečka što odlazi tako osamljen na ovaj veliki božični blagdan. Ali onasmatra daje mnogo boljeako ga ohrabri. I ona gasokoli. Hoće li joj pisati? Pisat će joj svakog drugog danai opisati sve svojeavanture. Je li unaprijed poslao odijelo? „Draga moja Helena, ne. Putujem poput hodočasnika s putničkom torbom i štapom. Moja putnička torba – ili moja naprtnjača – napunjena je i spremna da je stavim naleđa. Evo i moje palice!“ On ju joj je pružio. Primijetila je isto što i gospodin Crisparkle, da je veoma te‐ žak. Vratila mu gaje pitajući od kakvog je drveta? Najtvrđeg. Sve do ovog trenutka on je bio neobično radostan. Možda je zato što joj je svoj slučaj želio prikazati u najvedrijemu svjetlu namjerno bio raspoložen. Možda je u 135 www.balkandownload.org

njegovu raspoloženju nastao maleni preokret nakon što je uspješno ostvario naka‐ nu. I on postaje sve manje raspoložen kako se dan gasi, a gradske svjetiljke počinju paliti. „Želio bih da ne moram ići na ovu večeru, Helena.“ „Dragi Neville, vrijedi li se toliko brinuti o tome? Misli na to kako će uskoro sve biti gotovo.“ „Koliko brzo će biti gotovo!“ ponavlja on sumorno. „Da. Ali ne sviđa mi se.“ Možda će postojati samo jedan neugodan trenutak, ona mu radosno predočuje, ali to može trajati samo jedan trenutak. On je sasvim siguran u sebe. „Želio bih biti toliko siguran u sve drugo kao što sam u sebe“, odgovorio je. „Baš čudno govoriš, dragi! Kako to misliš?“ „Helena, ne znam. Samo znam da mi se ne sviđa. U zraku se osjeća neka čudna, samrtnatežina!“ Ona mu skrene pozornost na bakrene oblake iza rijeke i na vjetar koji počinje puhati. Jedva da je izustio koju riječ do rastanka pred vratima Doma redovnica. Ona nije odmah ušla, već je ostala gledajući za njim niz ulicu. On dvaput prođe po‐ kraj vratareve kućice oklijevajući s ulaskom. Napokon, kad je sat na katedrali uda‐ rio prvu četvrt, on se brzo okrenuo i ušao je unutra. I ondaje sporednim stubama krenuo gore. * * * Edwin Drood osamljeno je proveo dan. Ne što dublje nego što je on mislio nes‐ talo je iz njegova života. U tišini svoje sobe on je prošle noći plakao za time. Iako slika gospođice Landless još uvijek treperi u dnu njegove duše, lijepo malo, nježno, stvorenje, mnogo čvršće i mudrije nego što je on pretpostavljao, zadržalo je svoje uporište. S određenom sumnjom u svoju vlastitu vrijednost misli on o njoj i o tome što su mogli biti jedno drugom daje prije određenog vremena bio ozbiljniji, daju je više cijenio, da njihove međusobne odnose nije shvaćao kao prirodno nasljeđe, nego da je našao način da se poboljšaju i postanu odraz njihovih osjećaja. Ali ipak, i unatoč tomu, iako sve to toliko boli, taština i ćud mladosti održava u dnu njegove duše lijepu pojavu gospođice Landless. Neobičan je bio Rosin pogled kad su se rastali kod vrata. Je li on značio da je prodirala ispod površine njegovih misli i u njihove dubine u sumraku? Na neki na‐ čin taj je pogled sadržavao začuđenost i oštro pitanje. Zaključio je da ga ne može odgonetnuti, iako je bio veomasnažan. 136

Kako sada samo čeka gospodina Grewgiousa i kako će odmah otići čim ga vidi, on se lijeno oprosti od starog grada i njegove okolice. Sjeća se vremena kada su ovu‐ da šetali Rosa i on, puka djeca puna dostojanstva što su zaručena. Jadna djeca! Mis‐ li on žalosno. Shvativši da mu je sat stao, svratio je u draguljarnicu da ga naviju i namjeste. Draguljar se jako dobro razumije u narukvice i na krajnje ih bezazleni način nudi. Jedna bi savršeno odgovarala (smatra on) mladoj nevjesti, pogotovo ako nije previ‐ še lijepa. Primijetivši kako je na narukvicu bačen tek hladan pogled, zlatar skrene pozornost na pladanj s prstenjem za gospodu. Ovakvu vrstu prstena, primjećuje on – veoma jednostavan pečat – koji su gospoda sklona kupovati kada mijenjaju svoje stanje. Prsten krajnje dostojna izgleda. S ugraviranim datumom njihova vjenčanja, što neka gospoda vole više od ikakve druge uspomene. Prstenje je dobilo jednako hladan pogled kao i narukvice. Edwin reče da ne nosi drugi nakit, osim satai lančića koji su mu ostali od oca. I njegovu iglu za kravatu. „To sam znao“, odgovara zlatar, „jer je gospodin Jasper neki dan svratio po stak‐ lo za sat i tada sam mu zapravo pokazao ove stvari, primijetivši da ako želi poklon za nekog gospodina rođaka, bez obzira na priliku... Ali on je rekao, osmjehnuvši se, da zna kakav nakit nosi njegov gospodin rođak, naime, sat, lančić i iglu za kravatu.“ Ipak (razmišlja zlatar) to možda neće vrijediti za sva vremena, ali zasad vrijedi. „Dva i dvadeset minuta, gospodine Drood. Namjestio sam vam sat. Dopustite pre‐ poruku: nemojte dopustiti dastane, gospodine.“ Edwin uze svoj sat, stavi ga, i izađe misleći: „Dragi stari jack! Ako bih napravio i jedan nabor više u šalu oko vrata, on bi smatrao daje to vrijedno dase zapazi!' 1 Šetao je okolo-naokolo kako bi mu prošlo vrijeme do večere. Nekako se čini kao da mu Cloisterham danas nešto predbacuje. Pronalazi mu neke greške kao da se prema njemu nije dobro ponio. No ipak kao da je mnogo više sjetan nego ljut na njega. Njegovu uobičajenu bezbrižnost zamijenilo je žalosno promatranje i zadrža‐ vanje na starim mjestima. Uskoro će biti daleko i možda ih nikad više neće vidjeti, razmišlja on. Jadni mladić! Jadni mladić! Dok se spuštao sumrak, šetao je po samostanskom vinogradu, šetao je ovamoonamo već pola sata, po otkucajima s katedrale, i već se spustio mrak kad je primi‐ jetio ženu koja se šćućurila na zemlji pokraj pokrajnjih vrata u kutu. Vrata vode do križanja staza kojima se u suton služi malo ljudi. Ta pojava mora da je tu bila sve vrijeme, iako ju je on tek sadarazabrao. 137 www.balkandownload.org

On ode do staze i došeta do pokrajnjih vrata. Pod svjetlom obližnje svjetiljke ugledao je oronulu ženu koja je na rukama odmarala svoju ostarjelu bradu te uko‐ čenim, praznim pogledom zurila ispred sebe. Uvijek milosrdan, ali večeras više nego obično, on se odmah sagnuo i obratio se toj ženi. „Jeste li bolesni?“ „Nisam, dragi moj“, odgovori ona ne gledajući u njega i ne skrećući svoj neobi‐ čan, sljepački pogled. „Jeste li slijepi?“ „Nisam, dragi moj.“ „Jeste li se izgubili, beskućnica ste, nemoćni ste? U čemu je problem, zbog čega ste ovdje na hladnoći tako dugo, zašto se ukočeni?“ Činilo se kao da je sporim i ukočenim naporima usredotočila pogled i zaustavila ga na mladiću,a ondaje prekrije neobična koprenai onase počelatresti. On se uspravio, učinio korak unatrag te ju je, jer mu se učinilo da je poznaje, za‐ prepašteno i začuđeno pogledao dolje. „Bože dragi!“ povikao je on istog trenutka. „Kao Jack one noći!“ Dok je on dolje promatra, ona ga pogleda i poče jadikovati: „Pluća su mi slaba, pluća su mi jako slaba. Jadna ja, jadna ja, kašalj mi suho pišti!“ i strašno se zakašlja kao dokaz tomu. „Odakle ste došli?“ „Iz Londona, dragi moj.“ (Kašalj je još uvijek muči.) „Kamo idete?“ „Natrag u London, dragi moj. Došla sam ovamo tražeći iglu u plastu sijena i ni‐ sam je našla. Gledaj, dragi moj, daj mi tri šilinga i šest penija i nemoj me se bojati. Vratit ću se u London i nikoga neću gnjaviti. Ja radim... Ah, jao meni! Loše je, loše je,a vremenasu nikakva! ...ali mogu se nekako snaći i živjeti od toga.“ „Uzimate li opijum?“ „Pušim ga“, odgovori ona teško još uvijek mučena kašljem. „Daj mi tri šilinga i šest penija i ja ću ih dobro uložiti i vratiti se. Ako mi nećeš dati toliko, onda mi ne treba ni bakreni novčić. A ako mi daš tri šilinga i šest penija, dragi moj, reći ću ti nešto.“ On izbroji novac i stavi joj ga u ruku. Ona ga odmah čvrsto zgrabi i ustane na noge graktavo se smijući od zadovoljstva. „Blagoslovljen budi! Čuj me, dragi gospodine. Koje ti je krsno ime?“ 138

„Edwin.“ „Edwin, Edwin, Edwin“, ponavlja ona prepuštajući se sanjivu ponavljanju riječi. Odjednom upita: „Je li kraticazato ime Eddy?“ „Katkad se tako kaže“, odgovori on sasve više crvenila u licu. „Odabranice srcatako govore?“ upita onazamišljeno. „Jato ne znam?“ „Nemaš odabranicu srcasvog, tako ti svega?“ „Nemam.“ Ona krene govoreći još jednom: „Blagoslovljen budi, i hvalati, dragi moj!“ Tad on doda: „Obećali ste daćete mi nešto reći. Morali biste.“ „I htjela sam, htjela sam. Dobro onda. Šapatom. Budi sretan što ti ime nije Ned.“ On gleda u nju i upita: „Zašto?“ „Zato što sad nije dobro imati takvo loše ime.“ „Zašto loše?“ „Ugroženo ime. Opasno ime.“ „Poslovica kaže da ugroženi ljudi dugo žive“, odgovorio joj je jednostavno. „Onda bi Ned, pred kojim je takva prijetnja gdje god da bio dok ja s tobom pri‐ čam, dragi moj, trebao živjeti čitavu vječnost“, odgovorilaje žena. Ona se nagnula naprijed da bi mu to izgovorila u uho usput tresući kažiprstom ispred njegovih očiju. Zatim se je šćućurilai još jednom rekla: „Blagoslovljen budi, i hvalati!“ te ode u smjeru putničkog prenoćišta. Ovo nije ugodan završetak sumornog dana. Sam, u ograđenu prostoru, opko‐ ljen tragovima starog vremena i propadanja, sve to izazva jezu. On pođe u bolje osvijetljene ulice odlučivši tijekom šetnje da o ovome večeras neće ništa reći, već će to sutra spomenuti Jacku kao čudnu slučajnost (koji ga jedini naziva Ned). Svaka‐ ko, samo kao slučajnost,a ne kao nešto što bi bilo vrijedno zapamtiti. Ipak, to ga još uvijek drži, i to mnogo jače nego mnoge stvari koje bi mnogo više vrijedilo zapamtiti. Do večere imalaganim korakom prijeći još jednu milju. I dok je šetao preko mosta i pokraj rijeke, ženine su riječi dolazile s vjetrom koji je počeo puhati, one su se nalazile i na ljutom nebu, u nemirnim vodama i treptavima svje‐ tiljkama. Čak je i neki njihov svečani odjek odzvanjao u otkucajima s katedrale, što je izazvalo naglo lupanje Edwinova srca dok je ispod luka prolazio do vratareve ku‐ ćice. 139 www.balkandownload.org

I ondaje sporednim stubama krenuo gore. * * * John Jasper proveo je ugodniji i veseliji dan od obaju svojih gostiju. Budući da za blagdana nije imao satove glazbe, slobodan je, osim kad u vrijeme službe svira u katedrali. On je rano krenuo po dućanima naručujući za svoj stol luksuzne stvari što ih njegov nećak voli. Njegov nećak neće ostati dugo s njim, pričao je trgovcima, i zato ga mora maziti i ugađati mu. U tim svojim gostoljubivom pripremama on je svratio do gospodina Sapsee i napomenuo da će dragi Ned i ona zapaljiva mlada is‐ krica gospodina Crisparklea večeras večerati kod njega u vratarevoj kućici i izgladiti svoj spor. Gospodin Sapsea uopće nije prijateljski raspoložen prema mladoj zapalji‐ voj iskrici. On reče da su crte njegova lica „neengleske“. A kad bi gospodin Sapsea nešto nazvao „Neengleskim“, on je smatrao da je ta stvar zauvijek potonula u bez‐ dan. John Jasper je istinski žalostan što čuje da gospodin Sapsea ovako govori, jer on dobro zna da gospodin Sapsea nikad ne govori a da i ne misli ono što kaže i da on nekom posebnom majstorijom uvijek bude u pravu. Gospodin Sapsea (veoma čud‐ nom slučajnošću) imao je isto mišljenje. Predivan glas tog dana imao je gospodin Jasper. U patetičnoj i poniznoj molbi i srce mu se pridružuje te on sasvim iznenađuje prijatelje snagom svoje melodije. Ni‐ kad nije pjevao teške stvari tako vješto i harmonično kao u današnjoj himni. Nje‐ gov nervozni temperament povremeno je sklon teške stvari ubrzavati, ali danas je njegov ritam savršen. Ovi rezultati najvjerojatnije su postignuti zahvaljujući velikoj uravnoteženosti njegova raspoloženja. Puki mehanizam u njegovu grlu jest pomalo nježan i zato on nosi, osim svoje pjevačke odjeće i običnog odijela, i veliki crni šal od jake, gusto tkane svile, a koji je čvrsto omotan oko njegova vrata. I njegova je sa‐ branost toliko očita da gospodin Crisparkle govori o njoj kao da se vraćaju s večer‐ njice. „Moram vam zahvaliti, Jaspere, za zadovoljstvo koje sam osjetio slušajući vas da‐ nas. Divno! Prekrasno! Niste mogli nadmašiti samog sebe, nadam se, a da se osjeća‐ te izvrsno.“ „Osjećam se izvrsno.“ „Ništa neujednačeno“, reče mlađi kanonik ravnomjerno pomičući ruku: „Ništa nesigurno, ništa usiljeno, ništaizostavljeno, sve savršeno učinjeno na majstorski na‐ čin, sasavršenom samodisciplinom.“ 140

„Hvala vam. Nadam se daje tako,ako to nije malo pretjerano.“ „Čovjek bi pomislio, Jaspere, da ste iskušali novi lijek protiv onih vaših povre‐ menih neraspoloženja.“ „Ma, zar je moguće! Dobro primijećeno – jesam.“ „Onda se i dalje njime koristite, prijatelju moj dragi“, reče gospodin Crisparkle lupnuvši ga po ramenu prijateljski ga ohrabrujući. „Držite gase.“ „Hoću.“ „Čestitam vam“, nastavi gospodin Crisparkle kad su izašli iz katedrale, „na sve‐ mu.“ „Hvala vam još jednom. Odšetat ću s vama do ugla, ako nemate ništa protiv. Do dolaska mojeg društva imam još dosta vremena i želim vam nešto reći, nešto što mislim daće vam biti drago čuti.“ „Što je to?“ „Dobro. Jedne večeri govorili smo o mojim ranim raspoloženjima.“ Lice gospodina Crisparkleasmračilo se i on žalosno odmahne glavom. „Rekao sam, znale, da bih trebao od vas napraviti protuotrov protiv tih crnih raspoloženja. Vi ste i rekli kako se nadate daću ih bacili u vatru.“ „I još uvijek se tomu nadam, Jaspere.“ „Imam sve razloge ovoga svijeta! Na kraju godine kanim spaliti svoj ovogodišnji dnevnik.“ „Razlog je...?“ gospodin Crisparkle se veomarazvedrio zbog ovakvog početka. „Preduhitrili ste me. Zato što osjećam da sam bio zlovoljan, sumoran, mrzovo‐ ljan, potišten. Rekli ste dasam pretjerivao. I jesam.“ Crisparkleovo vedro lice postalo je još vedrije. „Tada to nisam mogao shvatiti jer sam bio zlovoljan, ali sad sam u zdravijemu stanju i priznajem to s velikim zadovoljstvom. Pravio sam od muhe medvjeda; to je činjenica.“ „Ugodno mi je“, uzvikne gospodin Crisparkle, „dačujem to od tebe.“ „Čovjek koji vodi monoton život“, nastavi Jasper, „i poremeti svoje živce ili tr‐ buh, zastane nad nekom idejom dok se ne ispuše. To je bio moj slučaj s idejom o kojoj je riječ. Zato ću spaliti dokaze o svom slučaju kad knjiga bude puna i početi novu s vedrijim pogledima.“ „To je bolje“, reče gospodin Crisparkle zaustavivši se na stubama pred kućom kako bi se rukovao, „nego što sam se mogao nadati.“ „Pa, naravno“, odgovorio je Jasper. „Imali ste veoma malo razloga da se nadate 141 www.balkandownload.org

da ću postati nešto poput vas. Vi ste oduvijek vježbali biti u glavi i tijelu čisti kao kristal i uvijek ste isti, nikad se ne mijenjate, dok sam ja blatnjav, osamljen i poti‐ šten korov. Međutim, svladao sam tu potištenost. Da pričekam vaše pitanje je li gospodin Neville pošao prema mojoj kući?. Ako nije, on i ja možemo zajedno doći.“ „Mislim“, reče gospodin Crisparkle otvarajući ulaznaratasvojim ključem, „daje on otišao već prije. Znam da je otišao i mislim da se nije vratio. Ali ću pitati. Vi ne‐ ćete ući?“ „Moje društvo čeka“, reče ‘Jasper osmjehnuvši se. Mlađi je kanonik nestao i na‐ kon nekoliko trenutaka se vratio. Kao što je mislio, gospodin Neville nije se vratio. On se sad sjeća kako je gospodin Neville rekao da će vjerojatno otići ravno do vra‐ tareve kućice. „Loše navike domaćina!“ reče Jasper. „Moje će društvo biti tamo prije mene! U što se kladite dasvoje društvo neću zateći u zagrljaju.“ „Kladit ću se – zapravo, kladio bih se da se inače kladim“, odgovorio je gospo‐ din Crisparkle, „daće vaše društvo večeras imati veselog domaćina.“ Jasper kimne i kroz smijeh reče laku noć. Vratio se do vrata katedrale i pokraj njih otišao prema vratarevoj kućici. Pjeva tihim glasom i nježna izraza dok hoda. Još uvijek izgleda kao da se večeras pogrešna nota ne nalazi u okviru njegovih moći, kao da ga ništa ne može požuriti ili zaustavi‐ ti. Došavši tako do nadsvođenog ulaza u stan, on na trenutak zastane u udubljenju kako bi skinuo svoj veliki crni šal i u obliku omče objesio ga preko svoje ruke. U tom kratkom vremenu njegovo je lice namršteno i ozbiljno. Ali ono brzo postaje vedro te on nastavlja dalje pjevajući. I onda je sporednim stubama krenuo gore. Crveno svjetlo cijelu večer mirno gori u svjetioniku na rubu plime bučnog života. Utišani zvuci i šum prometa prola‐ ze pokraj njega i remete osamljeni mir oko katedrale. Međutim, što drugo veoma rijetko prolazi, osim snažnih navala vjetra. Sad počinje puhati silan, jak vjetar. Područje oko katedrale nije nikad osobito dobro osvijetljeno; snažni naleti vje‐ tra gase mnoge svjetiljke (u nekim slučajevima razbijajući i svjetiljke dok se staklo uz zveket prosipa po zemlji), pa je i večeras posebice mračno. Mrak je dublji i zbog uskovitlane prašine koja se diže sa zemlje, suhih grančica s drveća i otrcanih djelića vranina gnijezda s kule. Samo je drveće veoma uznemireno i škripi dok se ovaj opipljivi dio mraka ludo kovitla oko stabala, pa izgleda kao da su stabla u opasnosti da budu iščupana iz zemlje. Neprestana i opetovana lomljava te nagli pad otkrivaju 142

daje neka velika grana popustila pred olujom. Ovako snažan vjetar već odavno nije puhao u zimskoj noći. Dimnjaci se ruše po ulicama i ljudi se drže za stupove, kutove i jedan za drugog da bi se održali na noga‐ ma. Žestoki naleti vjetra ne popuštaju, već su sve češći i bjesniji do ponoći, kad su ulice prazne i kad oluja tutnji kroz njih, zvecka kvakama i udara po svim prozor‐ skim kapcima, kao da opominje ljude da se dignu i odlete s njom prije nego im kro‐ vovi padnu na glave. Još uvijek mirno gori crveno svjetlo. Ništa nije mirnije od crvenogasvjetla. Cijele noći vjetar puše i ne popušta. Ali rano ujutro, kad je jedva toliko svjetla na istoku da zamagli zvijezde, on počinje slabjeti. Otada, tek katkad divlje nasrnuv‐ ši kao ranjeno čudovište koje umire, on slabi i tone. I umire u osvit dana. Poslije se vidjelo kako su iščupane kazaljke na satu katedrale, da je u park odne‐ sen lim s krova i da je neko kamenje palo s vrha velikoga tornja. Iako je božično ju‐ tro, potrebno je poslati radnike kako bi procijenili štetu. Oni su se, predvođeni Durdlesom, popeli gore, dok se gospodin Tope i grupa ranih besposličara okuplja pokraj doma mlađeg kanonika, zaklanjajući oči i očekujući dase pojave na vrhu. Ovaj skup iznenada je rasuo i odgurnuo rukom gospodin Jasper; svi uprti pogle‐ di oboriše se na zemlju zbog glasnog pitanja upućena gospodinu Crisparkleu, koji stoji pokraj otvorenog prozora: „Gdje je moj nećak?” „Nije bio ovdje. Zar nije kod vas?“ „Ne. Otišao je prošle noći na rijeku s gospodinom Nevilleom kako bi gledao oluju i nije se vratio. Pozovite gospodina Nevillea!“ „On je otišao rano jutros.” „Otišao je rano jutros? Pustite me unutra! Pustite me unutra!“ Sad više nitko ne gleda gore na toranj. Sve su se oči okrenule prema gospodinu Jasperu, blijedom, napola obučenom, zadihanom i priljubljenom uz ogradu doma mlađeg kanonika. 143 www.balkandownload.org

XV. OPTUŽENI Neville Landless pošao je rano i hodao brzim korakom tako da je bio već dvana‐ est kilometara daleko kad su crkvena zvona u Cloisterhamu počela zvoniti za jutar‐ nju misu. Kako je u ovo vrijeme već poželio doručkovati, pošto je pošao samo s ko‐ rom kruha, on se zaustavio u prvoj cestovnoj gostionici kako bi se osvježio. Gosti koji žele doručak – ako nisu konji ili stoka, za koje ima dovoljno sprem‐ ljene hrane u obliku sijena i vode u koritu - bili su toliko neobična pojava u gosti‐ onici naziva „The Tilted Wagon“, da je trebalo dugo da bi se dobio čaj, pečen kruh i slanina. Neville u međuvremenu, sjedeći u blagovaonici s pješčanim podom, pitao se koliko će vremena proći nakon njegova odlaska dok vlažna drva počnu nekog grijati. Dakle,“The Tilted Wagon“je hladna gostionica na vrhu brijega, gdje je zemlja pred vratima bila ukaljana od vlažnih papakai ugažene slame, gdje je ljuta gazdarica pokraj šanka tukla vlažnu bebu (s jednom bosom nogom i jednom s crvenom čara‐ pom), gdje se sir nasukao na polici zajedno s pljesnivim stolnjakom i nožem sa zele‐ nim drškom, gdje je blijedi kruh prosipao suze od mrvica nad svojim brodolomom u nekom drugom čamcu, gdje je obiteljsko rublje, napola oprano i vlažno vodilo javni život tako što je posvuda ležalo, gdje se sve pilo iz krčaga i gdje je sve drugo podsjećalo na vrč. „The Tilted Wagon“, imajući u vidu sve ove stvari, teško da se držao svojeg napisanog obećanja o pružanju dobre zabave ljudima i životinjama. Međutim, čovjek u ovom slučaju nije bio kritičan, nego je prihvatio zabavu koju je mogao dobiti i nastavio put nakon odmora dužeg no što mu je bio potreban. On zastade kakvih pola kilometra dalje od kuće, oklijevajući hoće li nastaviti cestom ili da pođe putem za kola između dviju visokih živica, koji je vodio preko strme vjetrovite pustare i očito ponovno izlazio na cestu. On se odlučio za put ko‐ 144

jim idu kola i pošao njime nešto teže jer je uspon bio velik, a put ispresijecan dubo‐ kim brazdama. Mučio se on tako kad je osjetio iza sebe neke druge pješake. Kako su išli bržim korakom od njega, on stane sa strane, pokraj jedne od živica da ih propusti. Ali nji‐ hovo je ponašanje bilo veoma neobično. Samo njih četvero je prošlo. Ostala četvo‐ rica usporila su korak i oklijevala kao da ga kane pratiti čim krene. Ostatak grupe (možda njih šest) okrene se i hitro pođe natrag. On pogleda četvoricu iza sebe i onu četvoricu ispred sebe. Oni mu uzvrate po‐ gled. On nastavi svoj put, a četvorica ispred njega krenuše naprijed neprestano se osvrćući. Četvoricas leđasu se približilai opkolila ga. Sad su se svi odvojili od uskog kolnika i prešli na otvoreni prostor vrištine i dalje jednako raspoređeni, ostavljajući mu prostor da krene na jednu ili drugu stranu. Nije bilo više mjesta sumnji da su ga ovi ljudi opkolili. On zastane pokušavajući ih se osloboditi po zadnji put. „Zašto me slijedite?“ upitao ih je. „Jeste li vi neki lopovi?“ „Ne odgovaraj mu“, reče jedan od njih. On nije vidio koji. „Bolje budi tih.“ „Bolje budi tih?“ ponovio je Neville. „Tko je to rekao?“ Nema odgovora. „To je dobar savjet, bez obzira na to tko ga je od vas plašljivaca dao“, nastavio je on ljutito. „Neću dopustiti da me u tor tjeraju četvorica ovdje, četvorica tamo. Že‐ lim proći i mislim daću proći pokraj one četvorice naprijed.“ Svi su mirno stajali, kao i on sam. „Ako osmero ljudi ili četvero ili dvojica napadnu na jednog“, nastavio je on bi‐ vajući sve bjesniji, „onda on nema drugog izbora nego da se lati jednog od njih. I, bogami, učinit ću to ako mi i dalje budete sprečavali!“ Položivši na rame svoj teški štap i ubrzavši korak, pojuri on pokraj one četvorice naprijed kaneći proći. Najkrupniji i najjači čovjek od njih brzo prijeđe na stranu s koje je on prilazio, okretno se bacio na njega i pao zajedno s njim. Međutim, to se nije zbilo prije nego što gaje pošteno pogodio težak štap. „Neka mu bude!“ reče ovaj čovjek prigušenim glasom dok su se koprcali po tra‐ vi. „Poštena borba! On je poput djevojčice u usporedbi sa mnom, a, osim toga, on imai teret naleđima. Pustite ga. Jaću gasrediti.“ Nakon malo kotrljanja, u tijesnom hrvanju zbog kojeg su obje osobe bile umr‐ ljane krvlju, čovjek skloni koljeno s Nevilleovih prsai ustane govoreći: „Evo ga! Sad neka ga dvojica od vas uhvate ispod ruke!“ 145 www.balkandownload.org

To je odmah učinjeno. „Sto se tiče tvrdnje da smo lopovi, gospodine Landless“, reče čovjek pljunuvši malo krvi i još je više obrisavši s lica, „znat ćete više o tome u podne. Ne bismo vas ni dotaknuli da nas niste na to natjerali. Odvest ćemo vas do glavne ceste, bilo kako, a tamo ćete naći dovoljno pomoći protiv lopova, ako je želite. Neka mu net‐ ko obriše lice. Vidite kako curi krv niz njega!“ Kad su mu očistili lice, Neville prepozna govornika, Joea, vozača cloisterham‐ skog omnibusa,a kojegaje vidio samo jednom, i to onog dana kad je došao. „I ono što vam zasad preporučujem jest da ne govorite, gospodine Landless. Naći ćete prijatelja koji vas čeka na glavnoj cesti – koji je otišao naprijed drugim putem kad smo se podijelili u dvije skupine – i bolje da ništa ne govorite dok se s njim ne susretnete. Neka netko ponese taj štap, i krenimo!“ Krajnje zaprepašten, Neville je buljio oko sebe ni riječi ne govoreći. Hodajući iz‐ među svoja dva pratitelja, koji su ga držali za ruke, on je koračao kao u snu, a sve dok ponovno nisu stigli na cestu usred male skupine ljudi. Ljudi koji su se vratili sad su bili u grupi, a njezini središnji likovi bili su gospodin Jasper i gospodin Cris‐ parkle. Nevilleovi su ga pratitelji odveli do mlađeg kanonika i tamo ga oslobodili, kao u znak poštovanja premalom gospodinu. „Što sve ovo treba značiti, gospodine! O čemu je riječ! Osjećam se kao da sam poludio!“ poviče Neville dok se oko njegazatvarao krug. „Gdje je moj nećak?“ upitao je gospodin Jasper sav izvan sebe. „Gdje je vaš nećak?“ ponovi Neville. „Zašto to mene pitate?“ „Pitam vas“, odgovori Jasper, „zato što ste vi bili posljednja osoba u njegovu društvu,asad ga ne možemo naći.“ „Ne možete naći!“ poviče Neville prestravljeno. „Stanite, stanite!“ reče gospodin Crisparkle. „Dopustite mi, Jaspere. Gospodine Neville, vi ste smeteni, priberite se, jako je važno dase priberete. Slušajte me.“ „Pokušat ću, gospodine,ali čini mi se ludim.“ „Vi ste prošle noći otišli od gospodinaJasperas Edwinom Droodom?“ „Da.“ „U koje vrijeme?“ „Je li bilo dvanaest sati?“ upita Neville držeći ruku na svom zbunjenom čelu kao da molećivo pitaJaspera. „Sasvim točno“, reče gospodin Crisparkle. „To mi je već rekao gospodin Jasper. 146

Zajedno ste otišli do rijeke?“ „Nesumnjivo! Da vidimo kako tamo puše vjetar.“ „Što je bilo poslije! Koliko ste ostali tamo?“ „Oko deset minuta, ne bih rekao više. Ondasmo zajedno došli do vaše kuće i on se na vratima oprostio od mene.“ „Je li rekao da ponovno ide do rijeke?“ „Ne. Rekao je daide ravno natrag.“ Gledatelji pogledaše jedan drugog pa gospodina Crisparklea. Gospodin Jasper, koji je netremice promatrao Nevillea, reče mu tihim, jasnim, sumnjičavim glasom: „Kakve su to mrlje na njegovoj odjeći?“ Sve se oči okrenu prema krvi na njegovu odijelu. „A ovdje na štapu imamo iste mrlje!“ reče Jasper uzevši ga iz ruke čovjeka koji gaje držao. „Znam daje štap njegov i sinoć gaje nosio. Što to znači?“ „U ime božje, reci što to znači, Neville!“ preklinjao je gospodin Crisparkle. „Taj čovjek i ja“, reče Neville, pokazavši na svoga posljednjeg protivnika, „malo‐ prije smo se borili oko štapa. I iste takve mrlje možete vidjeti na njemu, gospodine. Što sam mogao pretpostaviti kad sam se našao uznemiren od osmorice? Jesam li mogao i sanjati o pravom razlogu kad mi ga nisu htjeli reći?“ Osi su priznali da su mislili kako je potrebno šutjeti i zato je došlo do borbe. A ipak, ti isti ljudi koji su je vidjeli mračno su se zagledali u mrlje koje je svjež hladni zrak već osušio. „Moramo se vratiti, Neville“, reče gospodin Crisparkle. „Naravno da ćete biti sretni dase vratite kako bi sasebe skinuli sumnju?“ „Dakako, gospodine.“ „Gospodin Landless će ići pokraj mene“, nastavi mladi kanonik pogledavši oko sebe. „Idemo, Neville!“ Oni krenuše natrag,a ostali, osim jednoga, klipsali su za njima naraznim udalje‐ nostima. Jasper je išao s druge Nevilleove strane i uporno se držao tog položaja, šu‐ tio je, dok je gospodin Crisparkle više nego jednom ponavljao svoja prijašnja pita‐ nja. Neville je, isto tako, ponavljao svoje prijašnje odgovore, a obojica su pri objaš‐ njavanju riskirala s pretpostavkama. Jasper je bio tvrdoglavo nijem, iako mu se gos‐ podin Crisparkle izravno obraćao da sudjeluje u razgovoru, ali nikakva molba nije mogla pokrenuti njegovo ukočeno lice. Kad su se približili gradu, i kad je mladi ka‐ nonik predložio da bi mogli odmah otići do gradonačelnika, on se složio ozbiljnim kimanjem glave. Ali nije progovorio ni riječi dok nisu došli u primaću sobu gospo‐ 147 www.balkandownload.org

dina Sapsee. Kad je gospodin Crisparkle obavijestio gospodina Sapseu o okolnostima u koji‐ ma su željeli dati dobrovoljnu izjavu pred njim, gospodin Jasper prekinuo je šutnju izjavom da je sve svoje povjerenje, ljudski govoreći, poklonio pronicavosti gospodi‐ na Sapsee. Nije postojao nikakav shvatljiv razlog zašto bi njegov nećak naglo iščez‐ nuo, ako gospodin Sapsea ne bi mogao naći neki, i onda bi on to poštovao. Nije postojala nikakva shvatljiva vjerojatnost da se ponovno vratio na rijeku i slučajno utopio u mraku, osim ako to ne izgleda vjerojatno gospodinu Sapsei, što bi on ta‐ kođer prihvatio. On svoje ruke pere što je moguće više od svih užasnih sumnji, osim ako se gospodinu Sapsei ne čini da se one ne bi mogle odvojiti od Edwinova druga s kojim je bio prije nestanka (a s kojim nije bio u dobrim odnosima) i onda, još jednom, on bi i to prihvatio. U stanje njegove vlastite duše, budući da garazdiru sumnje i muče strašne bojazni, ne može se sa sigurnošću pouzdati, ali u gospodina Sapseu može. Sapsea je izrazio svoje mišljenje da je slučaj obavijen velom mraka. Ukratko (i ovdje se njegove oči zaustaviše na Nevilleovu licu), neengleske je ćudi. Pošto je dao ovu važnu izjavu, odlutao je u gušću maglu i labirint gluposti, u kojemu se moglo očekivati da čak i gradonačelnik može uživati, i izađe iz njega s briljantnim otkri‐ ćem da bi oduzeti život bratskom biću značilo isto što i uzeti stvar koja ti ne pripa‐ da. Nećkao se bi li odmah izdao nalog za uhićenje gospodina Nevillea Landlessa, a pod okolnostima ozbiljne sumnje. Možda bi otišao i toliko daleko da nije bilo ogorčena prosvjeda mlađeg kanonika, koji je na sebe preuzeo odgovornost da mla‐ dić ostane u njegovoj kući i da će ga on osobno dovesti kad god se to zatraži. Gos‐ podin Jasper je shvatio Sapsein prijedlog da se pretraži rijeka, da obale budu detalj‐ no pregledane, da se podatci o nestanku pošalju u sva mjesta na obali, i u London, i da se posvuda istaknu plakati i oglasi u kojima bi se molio Edwin Drood, da se (ako se zbog nekog nepoznatog razloga povukao iz kuće svog ujaka i društva) sažali na gorku tugu i žalost rođaka koji ga voli i neka ga nekako obavijesti da je još živ. Gos‐ podina Sapseu su savršeno shvatili, jer ovo je bilo točno ono što je i on mislio (iako on nije ništarekao o tome). Sukladno tomu odmah su bile poduzete određene mje‐ re. Bilo bi teško reći tko je bio više iznenađen i užasnut: Neville Landless ili John Jasper. Dok je njega Jasperova pozicija prisiljavala da bude aktivan, Nevilleova je njega primorava da bude pasivan, pa se zato i nisu razlikovali. I jedan i drugi bio je pognut i slomljen. 148

S najranijim svjetlom idućeg jutra ljudi su započeli s pretraživanjem rijeke dok su drugi, većinom dobrovoljci, pretraživali obale. Cijelog dana tragali su na rijeci s pomoću barke i štapa, drljače i mreže, a na blatnjavoj obali punoj trske i s čizmama iznad koljena, sjekirom, lopatom, konopcima, psima i svim mogućim sredstvima. Čak i noću rijeka je bila prošarana svjetiljkama i žarila se od plamenova. Udaljeni potoci, u koje nije nadirala plima, imali su svoje skupine promatrača koji su slušali žuborenje potoka i tražili u njima neki teret. I na udaljenim šljunčanim nasipima pokraj mora, i pokraj osamljenih mjesta gdje je istjecala voda, gorjele su sjajne buk‐ tinje koje su sve do idućeg jutra svijetlile ljudskim prilikama u grubim kaputima koje su tu pretraživale. Međutim, nisu našli ni najmanji trag Edwina Drooda. Cijeloga tog dana nastavljeno je traganje. Sada, u čamcima i barkama, na obali medu vrbama ili tumarajući po blatu usred kolja i hrapavog kamenja, po niskim mjestima gdje su se osamljene bare i upozorenja čudnih oblika ukazivali poput utvara, John Jasper je neumorno radio. Ali bez uspjeha jer još uvijek nije bilo ni‐ kakva traga o Edwinu Droodu. Ostavivši noćne stražare, tako da bi budne oči pra‐ tile svaku promjenu plime i oseke, on sav iscrpljen ode kući. Zapušten i neuredan, prljav od blata koje se osušilo na njegovu odijelu koje se pretvorilo u dronjke, tek što se spustio u svoj naslonjač kad se pojavi gospodin Grewgious. „Ovo je neobična vijest“, reče gospodin Grewgious. „Neobičnai zastrašujuća vijest.“ Jasper samo podigne svoje teške oči kako bi to izrekao pa ih ponovno obori. Za‐ tim se opusti i iscrpljen nasloni na jednu stranu svoje fotelje. Grewgious se pogladi po glavu i lice pastane zagledavši se u vatru. „Kako je vaša štićenica?“ blijedim i promuklim glasom upita Jasper nakon ne‐ kog vremena. „Jadno malo stvorenje! Možete zamisliti njezino stanje.“ „Jeste li vidjeli njegovu sestru?“ upitaJasper kao i prije. „Čiju?“ U bilo kojem drugom slučaju razdražljiv utjecaj mogli su imati kratkoća ovog protupitanjai hladan te spor način na koji je gospodin Grewgious skrenuo pogled s vatre na lice svoga sugovornika. A sad, Jasper samo otvori oči i reče: „Osumnjiče‐ nog mladića.“ „Vi sumnjate na njega?“ pita gospodin Grewgious. „Ne znam što bih mislio. Ne mogu se odlučiti.“ „Ni ja“, reče gospodin Grewgious. „Ali budući da ste o njemu govorili kao o 149 www.balkandownload.org

osumnjičenu mladiću, mislio sam da ste odlučili. Sad baš dolazim od gospođice Landless.“ „U kakvom je stanju?“ „Odbacuje svaku sumnju i neograničeno vjeruje u svog brata.“ „Jadno stvorenje!“ „Međutim“, nastavi gospodin Grewgious, „nisam došao razgovarati o njoj. Do‐ šao sam vam reći nešto o svojoj štićenici što će vas iznenaditi. Bar je mene iznenadi‐ lo.“ Jasper je uzdahnuo i umorno se okrenuo u svojoj stolici. „Da to ostavim do sutra?“ upita gospodin Grewgious. „Pazite, opominjem vas, mislim daće vas to iznenaditi.“ U očimaJohnaJaspera pojavi se više pozornosti i koncentracije kad ugleda kako gospodin Grewgious opet gladi svoju glavu i gleda u vatru, ali sada stisnutih i od‐ lučnih usta. „Što to?“ upitaJasper uspravivši se u svojoj stolici. „Zaista“, reče gospodin Grewgious izazivački sporo i još uvijek zamišljeno gleda‐ jući u vatru: „Mogao sam to znati i prije, ona mi je nagovijestila, ali ja sam krajnje nespretan čovjek i to mi uopće nije palo na pamet, sve sam uzimao zdravo za gotovo.“ „U čemu je stvar?“ upitaJasper još jednom. Grewgious je naizmjenično otvarao i zatvarao svoje šake dok ih je grijao pokraj vatre te gaiskosa uporno i nepomično promatrao. Odgovorio je: „Taj mladi par, izgubljeni mladić i gospođica Rosa, moja štićenica, premda tako dugo zaručeni, što i priznaju, paskoro i vjenčani...“ Grewgious ugleda zapiljeno blijedo lice, dvije drhtave blijede usne i dvije blat‐ njave ruke kako se grčevito drže za naslon fotelje. Izuzevši ruke, mogao bi pomisliti kako nikad nije vidio tog čovjeka. „Taj mladi par je postupno došao do otkrića (istodobno s obiju strana, mislim) da će biti sretniji i zadovoljniji, u sadašnjem i budućem životu, ako budu nježni pri‐ jatelji ili, bolje rečeno, brat i sestra nego muž i žena.“ Grewgious vidi olovno obojeno lice u naslonjaču i na njegovoj površini strašne kapljice ili mjehuriće koji kao dasu bili od čelika. „Ovaj mladi par je na kraju došao do zdrave odluke da izmijeni svoja otkrića – otvoreno, razumno i nježno. Oni su se zbog toga i našli. Nakon nevinog i veliko‐ 150