Tajna Edwina Drooda - Charles Dickens

širio u upaljenu oteklinu. Iako to nije bilo sasvim točno, u javnosti su ga nevjernici u šali optuživali da glasno dovikuje svojoj subraći: „Prokleta bila vaša tijela i duše, dođite ovamo i budite blagoslovljeni!“ No svakako da je njegovo dobrotvorstvo bilo eksplozivne vrste i bilo je vrlo teško odrediti razliku između nje i mržnje. On je smatrao da bi trebalo ukinuti vojnu silu, ali prvo da se svi zapovjedni časnici koji su ispunjivali svoju dužnost izvedu pred prijeki sud za taj prekršaj i da se strijeljaju. Treba ukinuti rat, ali prije treba pridobiti pristaše druge ideje time što bi im obja‐ vio rat optužujući ih da vole rat kao zjenicu svoga oka. Trebalo bi ukinuti tjelesnu kaznu, ali prvo s lica zemlje treba izbrisati sve zakonodavce, pravnike i sudce koji misle drukčije od njega. Trebalo bi uspostaviti jedinstveno mišljenje o svemu, a to postići eliminiranjem svih ljudi koji ne bi htjeli, ili zbog savjesti ne bi mogli, s time biti suglasni. Svojeg brata trebali bi voljeti kao sebe sama, ali tek pošto ste ga neo‐ dređeno vrijeme klevetali (kao da ga mrzite), a nakon što ste ga ga nazvali svakoja‐ kim imenima. Iznad svega, ne biste smjeli ništa raditi za sebe ili za svoj vlastiti ra‐ čun. Trebate samo otići u ured Luke čovjekoljublja i postati član i zavjetovani do‐ brotvor. Onda trebate plaćati članarinu, dobiti člansku iskaznicu, vrpcu i medalju, i otada živjeti kako propisuje politički program. Uvijek morate govoriti ono što bi rekli gospodin Honeythunder, blagajnik, ili zamjenik blagajnika, odbor ili podod‐ bor, tajnik ili zamjenik blagajnika. A ovo je obično rečeno u jednoglasno donesenoj rezoluciji s potpisom i pečatom, a koja glasi: „Ovi pogledi okupljenoga tijela zavje‐ tovanih dobrotvora, s krajnjim prijezirom i ogorčenošću, pomiješani s krajnjim ga‐ đenjem i gnušanjem...“ ukratko, riječ je o niskosti svih onih koji im ne pripadaju i zaklinjanju da će dati što je moguće više štetnih izjava o njima, ni najmanje ne uzi‐ majući u obzir činjenice. Ručak je bio doista prava tragedija. Dobrotvor je pokvario simetriju stola, sme‐ tao posluživanju, zatvorio prolaz i doveo gospodina Topea(koji je pomagao sobari‐ ci) do granica ludila dodavanjem tanjura i zdjela preko svoje glave. Nitko nije mo‐ gao ni s kim razgovarati, zato što se on svima obraćao u isti mah, kao da društvo nije bilo sastavljeno od pojedinaca, već kao da je riječ o sastanku. On je onemogu‐ ćio velečasnoga gospodina Septimusa, obraćajući mu se kao službenoj osobi, ili ne‐ koj vrsti ljudskoga klina o koji bi objesio svoj govornički šešir. Pao je u razdražljivu naviku, zajedničku svim takvim govornicima, pa prikazao mlađeg kanonika kao lo‐ šeg čovjekai slabog protivnika. Tako bi on pitao: „I biste li vi, gospodine, sad bili toliko blesavi da mi kažete...“, i tako dalje, da ne‐ dužan čovjek nije ni usta otvorio, niti je kanio otvarati ih. Ili bi rekao: „Sad vidite, 51 www.balkandownload.org

gospodine, u kakav ste položaj natjerani. Neću vam ostavili izlaz. Nakon što ste ti‐ jekom godina iscrpili sve izvore laži, nakon što ste pokazali kukavičku podlost udruženu s krvničkom smjelošću kakvu svijet odavno nije vidio, sad ste toliki lice‐ mjer da klečite pred najnižim među ljudima, da preklinjete, plačete i molite za mi‐ lost!“ Na to bi nesretni mlađi kanonik gledao istodobno ozlojeđeno i zbunjeno, dok bi njegova poštovana majka sjedila ukočeno, sa suzama očima, a ostatak druš‐ tva utonuo bi u neku vrstu želatinastogastanja, zbog čega nije mogao pružiti otpor. Ali izljev dobrotvorstva koji je izbio kad se počeo približavati odlazak gospodi‐ na Honeythundera, sigurno je bio veoma ugodan osjećajima toga istaknutog čovje‐ ka. Kava mu je donesena, zahvaljujući osobitoj aktivnosti gospodina Topea, čitav sat prije nego što je to želio. Gospodin Crisparkle sjedio je sa satom u ruci gotovo isto toliko dugo kako ne bi ostao predugo. Četiri mlada stvorenja izrazila su jedno‐ glasno uvjerenje da je sat na katedrali udario tričetvrt sata, a kad je zapravo udario samo jednom, gospođica Twinkleton je procijenila kako je do omnibusa potrebno četrdeset pet minuta hoda, dok je zapravo trebalo samo pet. Nježnaljubaznost cije‐ loga kruga umota ga u zimski kaput i izgura na mjesečinu kao da je bio odbjegli iz‐ dajica, a s kojim su simpatizirali dok se konjički vod nalazio pred sporednim vrati‐ ma. Gospodin Crisparkle i njegov novi štićenik, koji su ga otpratili, bili su toliko revni u brizi da se gost ne prehladi da su ga odmah zatvorili u kola i ostavili tamo cijelih polasata prije polaska omnibusa. 52

VII. IVIŠE NEGO POVJERLJIVO „Gospodine, ja znam vrlo malo o tom gospodinu“, reče Neville mlađemu kano‐ niku kadasu se vratili. „Vi znale tako malo o svojemu skrbniku?' 1 ponovio je mlađi kanonik. „Gotovo ništa.“ „Kako je onda on...“ „Postao moj skrbnik? Reći ću vam, gospodine. Pretpostavljam da znate kako mi potječemo (mojasestrai ja) s Cejlona?“ „Zapravo, ne“. „Čudim se tomu. Živjeli smo lamo s očuhom. Naša je majka ondje umrla kad smo još bili djeca. Imali smo jadan život. Ona ga je odredila za našeg skrbnika, a on je bio škrti bijednik koji nam nije davao ni hranu ni odjeću. Na samrti nas je pre‐ dao ovom čovjeku, ni zbog kakva drugog razloga za koji bih znao, samo zato što je on bio njegov prijatelj ili poznanik čije je ime bilo objavljivano u tisku i privlačilo njegovu pozornost.“ „Pretpostavljam daje to bilo nedavno.“ „Nedavno, gospodine. Naš je očuh bio okrutan čovjek i grubijan. Dobro je da je umro, inače bih ga ubio.“ Gospodin Crisparkle zaustavi se na mjesečini i zaprepa‐ šteno pogledasvoga budućeg đaka. „Iznenađuje vas, gospodine?“ rekao je on odjednom sav ponizan. „Zaprepašćuje, neizrecivo me zaprepašćuje.“ Dok su hodali, učenik je nakratko oborio glavu, a onda je rekao: „Niste ga nikad vidjeli kako tuče vašu sestru. Ja sam ga vidio kako tuče moju, više od jednom ili dvaput, i to nikad nisam zaboravio.“ „Ništa“, reče gospodin Crisparkle, „čak ni suze voljene lijepe sestre na toliko po‐ dao način zlostavljane“, postaje on manje oštar, iako je bio sve ogorčeniji, „ne bi 53 www.balkandownload.org

mogle opravdati te strašne izraze koje ste upotrijebili.“ „Žao mi je što sam ih upotrijebio, i to napose u vašoj prisutnosti, gospodine. Molim vas da ih zaboravite. Ali dopustite da vas ispravim u jednom. Govorite ste o suzama moje sestre. Moja sestra bi ga pustila da je rastrga na komade prije nego bi dopustila da on povjeruje kako je može natjerati da pusti ijednu suzu. Gospodin Crisparkle se prisjeti svojih mentalnih zapažanja pa se i nije iznena‐ dio ovime što čuje, niti je bio raspoložen dato dovodi u pitanje. „Možda ćete smatrati čudnim, gospodine“, ovo je bilo rečeno oklijevajućim gla‐ som, „što ću vas tako brzo zamoliti da mi dopustite da vam se povjerim i biti lju‐ bazni dasaslušate jednu ili dvije riječi u moju obranu?“ „Obranu?“ ponovio je gospodin Crisparkle. „Vi se ne morate braniti, gospodine Neville.“ „Mislim da trebam, gospodine. Zapravo, znam da bih trebao, kako biste bolje upoznali moju narav.“ „Dobro, gospodine Neville,“ glasio je odgovor. „Kako bi bilo da ja to sam otkri‐ jem?“ „Ako tako želite, gospodine“, odgovorio je mladić. Odmah se počeo ponašati mrzovoljno i razočarano, „budući da je vaša želja da me zaustavite u mojoj težnji, moram se pokoriti.“ U tonu ovoga kratkog odgovora bilo je nečega što je u savjes‐ nom čovjeku, kojemu je bio upućen, izazvalo nelagodu. Reklo mu je to da je savjes‐ ni čovjek, možda nenamjerno, odbacio blagotvorno povjerenje prema neobuzda‐ nom mladom duhu,a moždai svoju vlastitu moć da njime rukovodi i da ga poprav‐ lja. Nalazili su se pred snopom svjetlosti koja je prodirala s njegovih prozora i on stane. „Vratimo se i prošećimo malo gore-dolje, gospodine Neville, jer možda nećete imati vremena završiti ono što mi želite reći. Požurili ste s mišlju da vas ja želim spriječiti. Baš suprotno tomu. Želim da mi se povjerite.“ „Otkako sam došao ovamo vi ste to tražili, gospodine, a da i niste bili svjesni. Kažem otkako kao da sam ovdje već tjedan dana. Istina je, mi smo došli ovamo (moja sestra i ja) da se svađamo s vama, da vam se suprotstavljamo i da ponovno pobjegnemo.“ „Zaista?“ reče gospodin Crisparkle nemajući pojmašto bi drugo mogao reći. „Znate, nismo mogli unaprijed znali tko ste vi, gospodine. Zar smo mogli?“ „Svakako da ne“, reče gospodin Crisparkle. „Budući da nismo voljeli nikoga drugog s kim smo do sada došli u dodir, odluči‐ 54

li smo se i vas mrziti.“ „Zaista?“ opet reče gospodin Crisparkle. „Ali vi nam se sviđate, gospodine, i mi nepogrešivo vidimo razliku između vaše kuće i vašeg prijema, i svega drugoga što smo dosad upoznali. Ovo – i slučajnost da sam sâm s vama - i da sve oko nas izgleda tako tiho nakon odlaska gospodina Ho‐ neythundera – i Cloisterham koji je tako star i ozbiljan i lijep, i mjesec koji sja nad njim – sve ovo me je navelo da otvorim svoje srce.“ „To potpuno razumijem, gospodine Neville. Pohvalno je što slušate glas svog srca.“ „Pri opisivanju mojih vlastitih nedostataka, gospodine, moram vas zamoliti da ne pretpostavljate kako opisujem i nedostatke svoje sestre. Ona je izašla iz nesreća našeg bijednog života mnogo bolje od mene, moglo bi se reći za onoliko bolje koli‐ ko je toranj katedrale viši od ovih dimnjaka.“ Gospodin Crisparkle u sebi nije bio tako siguran u ovo. „Morao sam, gospodine, od najranijega djetinjstva u sebi potiskivati strahovitu mržnju. Zbog toga sam postao zatvoren i osvetoljubiv. Oduvijek sam bio tiranski pritiskan snažnom rukom. To me je nagnalo, jer sam bio slabiji, da postanem prije‐ tvoran i zao. Bio sam lišen obrazovanja, slobode, odjeće, osnovnih životnih potre‐ ba, najobičnijih dječjih zadovoljstava i mladalačkih ludosti. To je gušilo u meni sve osjećaje, sjećanja ili dobre instinkte – čak nemam ni imena za to, shvaćate – koje ste njegovali i razvijali u drugim mladićimašto ste ih podučavali.“ „To je svakako točno. Ali to nije ohrabrujuće“, mislio je gospodin Crisparkle kad su se ponovno okrenuli. „I da završim, gospodine: odrastao sam među primitivnim i ropskim svijetom jedne niže rase i veoma lako sam se u određenoj mjeri srodio s njima. Katkada, ne znam, kao da u njimaima poneka kapljicatigrove krvi.“ „Kao maločas u njemu kad je govorio o očuhu“, pomisli gospodin Crisparkle. „Kad je riječ o mojoj sestri, gospodine (mi smo blizanci), treba znati da je ništa u našoj bijedi što joj može služiti na čast - nikada nije moglo pokoriti, iako je mene često strašilo. Kad god smo bježali iz te bijede (a bježali smo četiri puta u šest godi‐ na, da bi nas uskoro vratili i surovo kaznili), svaki put je ona predložila i organizira‐ la bijeg. Tada se oblačila kao dječak i pokazivala smjelost muškarca. Mislim da smo imali sedam godina kad smo prvi put pobjegli, ali sjećam se, kad sam izgubio džep‐ ni nožić kojim je ona trebala skratiti kosu, kako ju je očajnički pokušavala iščupati ili pregristi. Nemam ništa drugo reći, gospodine, osim da se nadam da ćete za mene 55 www.balkandownload.org

imati strpljenjai razumijevanja.“ „U to, gospodine Neville, možete biti sigurni“, odgovorio je mlađi kanonik. „Ja ne prodikujem više nego što moram i neću vam ovo povjeravanje platiti prodikom. Ali molim vas, ako želite da vam pomognem, stalno imajte na umu da se to jedino može ostvariti uz vašu pomoć i da samo vi to možete postići tražeći pomoć i od Nebesa.“ „Pokušat ću dati sve od sebe, gospodine.“ „Ja od sebe, gospodine Neville. Evo ruke. Neka Bog blagoslovi naše napore!“ Sad su stajali pred kućnim vratima, a iznutra se čuo veseo žagor glasova i smije‐ ha. „Još jednom ćemo se prošetati prije nego što uđemo“, reče gospodin Crisparkle, „jer vam želim postaviti jedno pitanje. Kad ste rekli da ste promijenili svoje mišlje‐ nje u odnosu prema meni, vi ste govorili ne samo o sebi nego i o vašoj sestri, tako‐ đer?“ „Svakako, gospodine.“ „Oprostite gospodine Neville, ali mislim da niste imali priliku s njom razgova‐ rali otkako smo se ovdje susreli. Gospodin Honeythunder bio je veoma rječit. Ali možda bih se mogao usuditi reći, bez pakosti, daje on poprilično monopolizirao priliku. Da niste možda vi govorili u ime vaše sestre bez dovoljno ovlasti?“ Neville odmahne glavom uz ponosan osmijeh. „Vi još uvijek ne znate, gospodine, kakvo savršeno razumijevanje postoji izme‐ đu moje sestre i mene, i to bez ijedne izgovorene riječi – dovoljno je možda da samo izmijenimo poglede. Ona ne samo da osjeća da je onako kao što sam rekao već veoma dobro zna da sam iskoristio ovu priliku razgovarati s vama u moje i nje‐ zino ime.“ Gospodin Crisparkle pogleda u njegovo lice s određenom nevjericom, ali njego‐ vo je lice izražavalo takvu apsolutnu i čvrsto uvjerenost u istinitost onoga što je re‐ kao da gospodin Crisparkle pogleda u pločnik i onda ostane zamišljen sve dok opet nisu stigli do njegovih vrata. „Ja ću vas ovaj put zamoliti za još jedan krug, gospodine,“ reče mladić pocrve‐ njevši. „Da nije bilo gospođe Honeythunder - mislim da ste je nazvali rječitošću, gospodine?“ (Primijetio je to pomalo lukavo.) „Ja – da, nazvao sam je rječitošću“, reče gospodin Crisparkle. „Da nije bilo Honeythunderine rječitosti, možda ne bih imao potrebe da vas ovo upitam. Onaj gospodin Edwin Drood, gospodine. Mislim dase tako zove?“ 56

„Sasvim točno“, reče gospodin Crisparkle. „Drood.“ „Njega podučavate, ili ste podučavali, gospodine?“ „Nikada, gospodine Neville. On ovamo dolazi u posjet svom rođaku gospodinu Jasperu.“ „Je li gospođica Bud također njegovarođakinja, gospodine?“ („Zašto sad to pita s toliko naglom nadutošću“, pomisli gospodin Crisparkle.) Zatim objasni, naglas, što je sve znao o kratkoj povijesti njihovih zaruka. „Oh, u tome je stvar, zar ne?“reče mladić. „Sad razumijem njegovo vlasničko pravo!“ Ovo je očito rekao samom sebi, ili svakom drugom prije negoli gospodinu Crisparkleu, tako da je ovaj osjetio kako bi to – ako bi pokazao da je to primijetio – bilo isto kao da je, slučajno preko ramena onoga tko piše, pročitao odlomak pisma. Trenutak poslije oni su ušli u kuću. Kad su ušli u salon, gospodin Jasper sjedio je za klavirom i pratio gospođicu Rosebud dok je ona pjevala. Kako ju je pratio bez nota i budući da je ona bila nesmotreno maleno stvorenje veoma sklono griješiti, on je veoma pažljivo očima pratio njene usne, s vremena na vrijeme pažljivo i meko udarajući ključni ton. Stojeći s jednom rukom grleći Rosebud, ali obraćajući više pozornosti na gospodina Jaspera nego na njezino pjevanje, nalazila se Helena. U trenutku se izmijeni znalački pogled izme‐ đu nje i brata, a u njemu je gospodin Crisparkle vidio, ili mislio da je vidio, razumi‐ jevanje koje je spomenuto. Gospodin Neville zauzeo je svoj stav pun divljenja nas‐ lonivši se na klavir nasuprot pjevačici. Gospodin Crisparkle sjeo je pokraj pastirice od porculana; Edwin Drood je širio i skupljao lepezu gospođice Twinkleton. A ta je dama pasivno polagala pravo na takvu vještinu, koju je svakog dana ispunjavao gospodin Tope, crkvenjak, tijekom katedralnoga posla. Pjesma se nastavi. Bila je to tužna melodija rastanka, a svjež mladi glas bio je ve‐ oma tužan i nježan. Dok je Jasper promatrao lijepe usne te stalno i neprestano na‐ glašavao jedan ton, kao da je to bio njegov tihi šapat, glas postane manje siguran, a tada odjednom pjevačica brižne u plač i vrisne pokrivši rukama oči; „Ovo ne mogu podnijeti! Plašim se! Odvedite me!“ Brzim pokretom svoje vitke figure Helena, kao da je nije ni dotaknula, položi malu ljepoticu na sofu. Onda, klečeći na jednom koljenu pokraj nje, s jednom ru‐ kom preko njezinih ružičastih usana, a drugom umirujući ostale, Helena im reče: „Nije to ništa, već je prošlo. Nemojte s njom pričati koji trenutak i bit će joj do‐ bro.“ Jasperove ruke istog su se trenutka podigle s tipki i zaustavile kao da čekaju nastavak. U tom stavu on je još uvijek mirno sjedio, čak i ne gledajući oko sebe, 57 www.balkandownload.org

dok su svi ostali promijenili svoja mjestai umirivali jedni druge. „Maca nije navikla na publiku, to je činjenica“, reče Edwin Drood. „Postala je nervozna i nije mogla izdržati. Osim toga, Jack, ti si tako savjestan učitelj i zahtije‐ vaš toliko mnogo da vjerujem kako si je prestrašio. Nije ni čudo.“ „Nije čudo“, ponovilaje Helena. „Eto, Jack, čuješ li! Vi biste ga se plašili, u sličnim okolnostima, zar ne, gospođi‐ ce Landless?“ „Ni u kakvim okolnostima“, odgovorilaje Helena. Jasper je spustio ruke, pogledao preko ramena i zahvalio je gospođici Landless na obrani njegova karaktera. Onda počne nijemo svirati, ne dodirujući tipke, dok su njegovu malu učenicu odvodili do otvorenog prozora na čist zrak, umirivali je i pomagali joj. Kad su je vratili, njegovo je mjesto bilo prazno. „Jack je otišao, Maco“, reče joj Edwin. „Gotovo sam uvjeren da mu se nije dopala optužba da je čudovište koje te je za‐ plašilo.“ Ali ona ne odgovori već se strese kao dajoj je prehladno. Gospođica Twinkleton sada reče gospođi Crisparkle da je zaista već kasno, taj njihov boravak izvan Doma redovnica, i da smo mi, koji smo preuzeli na sebe od‐ goj budućih engleskih žena i majki (zadnje su riječi izrečene tihim glasom, kao da njihovo izgovaranje zahtijeva povjerenje), zaista primorani (glas se opet pojačavao) da damo neki bolji primjer od raskalašenih navika. Doneseni su tada ogrtači i dva mlada kavalira ponudila su se da će ispratiti dame do kuće. Uskoro je to učinjeno i za njimase zatvoriše vrata Domaredovnica. Učenice su se već povukle i samo je gospođa Tisher u osamljenom bdjenju oče‐ kivala novu učenicu. Njezina se spavaća soba nalazila pokraj Rosine, pa je bilo po‐ trebno veoma malo upoznavanja ili objašnjavanja prije nego što ju je prepustila bri‐ zi njene nove prijateljice i otišla naspavanje. „Ovo je blagoslovljeno olakšanje, draga moja“, reče Helena. „Cijelog sam se dana bojala daće me ovaj put uhvatiti.“ „Nema nas mnogo“, odgovorila je Rosa, „i sve smo dobroćudne djevojke, bar os‐ tale jesu. Za njih mogu jamčiti.“ „Ja mogu jamčiti za tebe“, nasmije se Helena promatrajući lijepo malo lice svo‐ jim sjajnim tamnim očima i nježno milujući sitni lik. „Ti ćeš mi biti prijateljica, ho‐ ćeš li?“ „Nadam se. Premda mi se pomisao dati ja budem prijateljicačini apsurdnom.“ „Zašlo?“ 58

„Oh, ja sam toliko sitno stvorenje, a ti tako ženstvena i lijepa. Čini se kako imaš dovoljno odlučnosti i snage da me svu skršiš. Pokraj tebe jasasvim nestajem.“ „Ja sam zapušteno stvorenje, moja draga, u svemu nesavršeno, sasvim svjesno da moram samo učiti i duboko posramljeno zbog svoga vlastitog neznanja.“ „A ipak mi sve priznaješ!“ reklaje Rosa. „Ljepotice moja, zar mogu drukčije? Ima u tebi neke čarolije.“ „Oh? Zar ima?“ naprći Roza usne napola u šali, napola ozbiljno. „Kakvašteta da mladi gospodin Eddy to više ne osjeća.“ Naravno da je njezin odnos prema tom mladom gospodinu već obznanjen u domu mlađeg kanonika. „Pa, sigurno te on mora voljeti svim srcem!“ uzvikne Helena sa žarom koji se lako mogao rasplamsati u bijes da nije tako. „Oh, pretpostavljam da me voli“, reče Rosa ponovno napućivši usne. „Sigurna sam da nemam pravo reći da me ne voli. Možda je sve moja greška. Možda nisam takva prema njemu kao što bi trebalo biti. Mislim da nisam. Ali to je toliko smiješ‐ no!“ Helenine su je oči upitno pogledale. „Mi“, reče Rosa odgovarajući kao da je Helena progovorila, „mi smo tako smije‐ šan par. I uvijek se svađamo.“ „Zašto?“ „Zato što oboje znamo da smo smiješni, draga moja!“ odgovorila je Rosa kao da je to bio najlogičniji odgovor nasvijetu. Helenin zapovjednički pogled nekoliko se trenutaka uporno držao njezina lica. Ubrzo onastrasno ispruži obje ruke i reče: „Bit ćeš moja prijateljicai pomoći ćeš mi?“ „Zapravo, draga moja, i hoću“, odgovori Rosa glasom nježnim i djetinjastim koji je dolazio ravno iz njezina srca. „Bit ću toliko dobra prijateljica koliko to svako malo stvorenje može biti tako plemenitom stvorenju kao što si ti. I budi ti meni prijateljica, molim te. Ja ne razumijem samu sebe. I veoma želim prijateljicu koja me može shvatiti.“ „Helena Landless je poljubi te reče i dalje je držeći za obje ruke: „Tko je gospodin Jasper?“ Rosa okrene glavu u stranu i odgovori joj: „Eddyjev ujak i moj učitelj glazbe.“ „Ne voliš ga?“ 59 www.balkandownload.org

„Fuj!“ Rukamase uhvati zalice i zadrhti od strahai užasa. „Ti znaš date on voli?“ „Oh, nemoj, nemoj, nemoj!“ poviče Rosa padajući na koljena i privijajući se uz svoju novu prijateljicu. „Šuti o tome! Užasava me. Opsjeda moje misli kao strašna utvara. Osjećam se kao da nikada nisam sigurna. Osjećam se kao da on može doći kroz zid kad se o njemu govori.“ Ona se sad okrenula oko sebe kao da se bojala da će ga ugledali kako stoji u sjeni iza nje. „Pokušaj mi još togaispričati o tome, draga.“ „Da, hoću, hoću. Zato što si ti tako jaka. Ali pridrži me još malo i ostani poslije sa mnom.“ „Dijete moje! Govoriš kao dati je prijetio na neki grozomoran način.“ „Nije mi nikadatako govorio – o tome. Nikada.“ „Što je onda učinio?“ „Svojim izrazom učinio je od mene roba. On me prisilio da ga razumijem a da ne kaže ni riječ. I primorao me je da šutim a da mi nije zaprijetio. Kad sviram, on nikada ne skida pogled s mojih ruku. Kad pjevam, on nikad ne skida pogled s mo‐ jih usana. Kad me ispravlja i udara neki ton ili akord, ili svira neki prijelaz, on bude sav u tim zvucima i šapatom me goni kao ljubavnik, naređujući da čuvam njegovu tajnu. Izbjegavam njegove oči, ali me on prisiljava da ih vidim i ne gledajući izravno u njih. Čak i kad brzini pogledom prijeđem preko njih (što je katkad slučaj), on iz‐ gleda kao da je odlutao u neki strašan san u kojem najviše prijeti i primorava me da to znam, kao i daznam da on sjedi blizu mene strasniji nego ikad.“ „Kakve su te zamišljene prijetnje, lijepa moja? Što prijeti?“ „Ne znam. Nisam se nikad usudilačak ni pomisliti ili pitati što je to.“ „I dali se sve to ponovilo večeras?“ „Da, sve. Osim toga, ja sam se večeras, kad je promatrao moje usne tako napeto dok sam pjevala, osjećala uplašeno, postiđeno i strašno uvrijeđeno. Činilo mi se kao da me je poljubio. To nisam mogla podnijeti, nego sam vrisnula. O ovome ne smi‐ ješ nikada nikomu ni pisnuti. Eddy mu je privržen. Ali ti si večeras rekla da ga se ne bi plašila ni u kakvim okolnostima, i to mi daje – meni koja ga se toliko plašim – hrabrosti da to povjerim samo tebi. Drži me! Ostani sa mnom! Previše sam uplaše‐ na da bih ostalasama.“ Blistavo cigansko lice nagnulo se nad sklopljene ruke i grudi. Bujna crna kosa zaštitnički padne preko djetinjaste prilike. Sanjivi plamen vatre zasvijetli u neobič‐ no crnim očima, koje su sad bile blaže zbog suosjećanja i divljenja. Neka bilo tko, 60

kogase to najviše tiče, dobro pripazi na njih! 61 www.balkandownload.org

VIII. ISUKANI MAČEVI Dva mladića, nakon što su ispratili gospođice, svoje štićenice, do dvorišta Doma redovnica, i našavši se pred mjedenom pločom na vratima koja ih je hladno proma‐ trala, kao što bi drsko gledao kakav otrcani stari kicoš s monoklom, pogledaše je‐ dan drugog, palagano krenuše kući niz ulicu obasjanu mjesecom. „Hoćete li dugo ostati ovdje, gospodine Drood?“ pitao je Neville. „Ne ovog puta“, glasio je bezbrižan odgovor. „Sutra ponovno idem u London. Ali bit ću ovdje, s vremena na vrijeme, sve do ljeta. Onda ću se od Cloisterhama i Engleske oprostiti na mnogo dugačkih dana, nadam se.“ „Odlazite u inozemstvo?“ „Idem malo razbuditi Egipat“, bio je ljubazan odgovor. „Studirate?“ „Studiram?“ ponovio je Edwin Drood pomalo prijezirno. „Ne. Radim, stvaram, gradim. Maleno nasljeđe, kao dio kapitala tvrtke u kojoj radim, ostavio je moj otac, bivši partner. Do punoljetnosti sam štićenik tvrtke. Zatim ću dobiti skroman udio u poduzeću. Jack, upoznali ste gatijekom večere, dotad je moj skrbnik i staratelj.“ „Čuo sam od gospodina Crisparklea da vas je sreća poslužilai na drugoj strani.“ „Što razumijevate pod tim?“ Neville je ovo izrazio oprezno, premda pomalo podmuklo i na lukav način, što je bilo veoma karakteristično za taj već spomenuti osobiti izraz, svojstven istodob‐ no lovcu i lovini. Edwin je odgovorio žestoko i nimalo pristojno. Stali su i izmijeni‐ li poprilično ljutite poglede. „Nadam se“, reče Neville, „da vas nisam uvrijedio, gospodine Drood, ako sam naivno spomenuo vaše zaruke?“ 62

„Oh, Bože moj!“ uzviknuo je Edwin pošavši opet nešto bržim korakom, „svatko u ovom brbljavom, starom Cloisterhamu to spominje. Čudim se da nije otvorena gostionica s mojim portretom kao simbolom zaručničke glave. Ili portretom Mace. Jednim ili drugim.“ „Ja nisam odgovoran zato što je gospodin Crisparkle sasvim otvoreno spome‐ nuo tu stvar“, počne Neville. „Ne, to je točno, niste“, složio se Edwin Drood. „Ali“, nastavio je Neville, „ja sam odgovoran što sam vam to spomenuo. A ja sam to učinio pod pretpostavkom da ne možete drugo nego biti veoma ponosni na to.“ Eto, bile su ovdje dvije čudne ljudske prirode koje su pokretale tajne opruge ovog dijaloga. Neville Landless već je dovoljno pod dojmom male Rosebud da bi osjećao ogorčenost zbog toga što Edwin Drood (koji joj nije ni do koljena) tako olako shvaća svoj zgoditak. Edwin Drood je već dovoljno pod Heleninim dojmom da bi bio ogorčen zato što mu je Helenin brat (koji joj nije ni do koljena) tako hla‐ dan prema njemu i što gasasvim odbacuje. Međutim, bolje je odgovoriti na posljednju primjedbu. Pa Edwin reče: „Ne znam, gospodine Neville,“ reče obraćajući se načinom usvojenim od gospo‐ dina Crisparklea, „zašto ljudi obično najviše pričaju o onome na što su najponosni‐ ji. Ne znam ni ja na što su najponosniji, a oni vole da drugi o tome najviše pričaju. Pa ja sam poslovan čovjek i dopuštam vama učenjacima, koji bi trebali znati sve, barem mislim daje tako, da me ispravite.“ Sad su se već obojica razbjesnila. Gospodin Neville otvoreno, a Edwin Drood pod prozirnim paravanom popularne melodije, zaustavljajući se tu i tamo te se pre‐ tvarajući kako se divi slikovitoj igri mjesečine. „Ne čini se previše uljudnim s vaše strane“, primijeti Neville, „što okrivljujete stranca koji je ovamo došao, a koji nije imao vaše prednosti, da niste nikada nadok‐ nadili izgubljeno vrijeme. No, svakako, ja nisam odrastao u poslovnom svijetu i moji pojmovi o uljudnosti formirali su se među divljacima!“ „Možda je najbolja vrsta uljudnosti, bez obzira na to medu kojom smo vrstom ljudi odrasli“, odgovori Edwin Drood, „gledati svoja posla. Ako mi dadete neki pri‐ mjer, obećavam daću gaslijediti.“ „Znadete li vi da sebi previše dopuštate?“ glasio je ljutiti odgovor, „i da biste u onom dijelu svijeta odakle dolazim bili pozvani dazato položite račun?“ „Od koga, na primjer?“ upita Edwin Drood zaustavivši se i pun prijezira proma‐ 63 www.balkandownload.org

trajući svog sugovornika. Međutim, tada je naglo jedna desna ruka položena na Edwinovo rame i Jasper stane između njih. Jer čini se da je i on, također, šetao oko doma redovnica i došao njimaizaleđaiz zasjenjene strane ulice. „Nede, Nede, Nede!“ reče on, „ovo se ne smije ponoviti. Ne volim to. Čuo sam ljutite riječi između vas dvojice. Sjeti se, dragi moj dečko, da si ti večeras gotovo u položaju domaćina. Slučajno i pripadaš ovom mjestu i na određeni ga način pred‐ stavljaš strancu. Gospodin Neville je stranac i ti bi morao poštovati obveze gosto‐ ljubivosti. Gospodine Neville,“ reče stavivši svoju lijevu ruku na rame toga mladog gospodina i tako ude između njih, s rukama na njihovim ramenima, „oprostit ćete me ali, ja vas molim da obuzdate svoju narav. Sad, u čemu je problem? Ali zašto pi‐ tati! Neka ne bude ništa pa je pitanje nepotrebno. Mi smo se sva trojica dobro ra‐ zumjela, zar ne?“ Nakon nijeme borbe između dvaju mladića, onaj koji je zadnji govorio, Edwin Drood, ispali; „Što se mene tiče, Jack, jase ne ljutim.“ „Ni ja“, reče Neville Landless, premda ne tako slobodno, ili možda ne tako bez‐ brižno. „Ali da je gospodin Drood upoznat sa svime onime što leži iza mene, daleko odavde, on bi možda bolje znao kako te riječi imaju oštrice i mogu me raniti.“ „Možda je bolje“, reče Jasper umirujući ih, „da ne govorimo više ništa sad kad smo se lijepo sporazumjeli. Bolje da ne kažemo ništa što bi nalikovalo na prigovor ili uvjet. To ne bi izgledalo velikodušno. Iskreno i slobodno govoreći, vi vidite da se Ned ne ljuti,a ni vi se ne ljutite, gospodine Neville?“ „Ni najmanje, gospodine Jasper,“ odgovorio je Neville još uvijek ne toliko iskre‐ no i slobodno, ili, bolje rečeno, ne sasvim bezbrižno. „Onda je sve gotovo! Eto, moja momačka kućica samo je nekoliko koraka uda‐ ljena odavde i peć gori, vino i čaše su na stolu, a to nije dvadeset metara od doma mlađeg kanonika. Ned, ti ujutro putuješ. Povest ćemo gospodina Nevillea na jednu čašu zasretan put.“ „Od svegasrca, Jack.“ „Jednako vrijedi i za mene, gospodine Jasper“. Neville osjeti kako ne može reći ništa manje, ali radije ne bi nikamo išao. Imao je dojam da je izgubio vlast nad so‐ bom. Osjeća da ga hladnokrvnost Edwina Drooda, tako daleko od toga da bude za‐ razna, samo raspaljuje. 64

Gospodin Jasper, koji još uvijek hoda u sredini s rukama na njihovim rameni‐ ma, divno pjeva refren zdravice. Tako oni pođoše njegovoj kući. Tamo, kad se po‐ javila svjetlost svjetiljke, prvo što se vidjelo bio je portret iznad kamina. To nije predmet koji bi mogao poboljšati razumijevanje između dvaju mladića, već prije na neugodan način oživjeti predmet njihova spora. Tako ga obojica samosvjesno pro‐ matraju i ništa ne govore. Jasper, međutim (koji po svojem ponašanju izgleda kao da je stekao netočan zaključak o uzroku njihovih žustrih riječi), odmah im skreće pozornost nato. „Prepoznajete li tu sliku, gospodine Neville?“ upita okrenuvši svjetiljku kako bi je osvijetlio. „Prepoznajem je,ali je daleko od loga da bi joj se moglo laskati kao originalu.“ „Ma vi ste strogi! Ned ju je naslikao i poklonio mi je.“ „Žao mi je, gospodine Drood,“ reče Neville s iskrenom nakanom da se ispriča. „Dasam znao dasam u nazočnosti umjetnika...“ „Oh, šala, gospodine, samo šala“, Edwin ga prekine pa slane provocirati zijeva‐ njem. „Malecko ismijavanje Macinih osobina! Naslikat ću je ozbiljno jednog ne tako dalekog dana kad bude dobra.“ To ležerno pokroviteljstvo i ravnodušnost, koja se odražavala u govornikovim riječima dok se zavaljivao u naslonjač i sklapao ruke na zatiljku, veoma je mučno djelovala na osjetljivog i uzbuđenog Nevilla. Jasper ispitivački pogleda jednog pa drugog, smješka se i okreće leđa da bi vruće vino promiješao u vrču na vatri. To kao datraži mnogo miješanjai pretakanja. „Pretpostavljam, gospodine Neville,“ reče Edwin odmah uvrijeđen zajedljivim prosvjedom na licu mladog Landlessa, koje se sasvim dobro vidi kao i portret, vatra ili svjetiljka. „Kad biste vi slikali, pretpostavljam, portret vaše ljubavi...“ „Ne znam slikati“, brzo gaje prekinuo. „To je vaša nesreća, a ne vaša mana. Da znadete, slikali biste. A kad biste znali, pretpostavljam da bi ste je naslikali (nije važno kakva bi ona stvarno bila) kao Ju‐ nonu, Minervu, Dijanu i Veneru, sve u jednom. Ha?“ „Nemam svoju ljubav i ne mogu nato odgovoriti.“ „Kad bih ja okušao ruku“, reče Edwin hvaleći se poput dječaka, „na portretu gospođice Landless, ozbiljno, pazite, ozbiljno, vidjeli biste što bih mogao učiniti!“ „Nakon što biste dobili pristanak moje sestre da vam pozira, pretpostavljam? Kako to nikad nećete dobiti, bojim se da neću nikada vidjeti što to možete učiniti. Moram se pomiriti s gubitkom.“ 65 www.balkandownload.org

Jasper se okrenuo od vatre, napunio stakleni pehar za Nevillea, zatim stakleni pehar za Edwinai svakomu dodao piće. Onda napuni i zasebe govoreći: „Hajdemo, gospodine Neville, nazdraviti mojemu nećaku, Nedu. Budući da je njegova noga na izlasku, metaforički, naša oproštajna zdravica mora biti njemu po‐ svećena. Ned, moj najdraži druže, mojaljubavi!“ Jasper je dao primjer gotovo ispraznivši svoju čašu, a Neville se ugleda u njega. Edwin Drood reče: „Mnogo hvala obojici“, i učini što i oni. „Pogledaj ga“, reče Jasper nježno i naklono pruži ruku, iako pomalo šaljivo. „Po‐ gledajte ga kako lijepo ljenčari, gospodine Neville! Svijet je pred njim i na njemu je samo da bira. Život interesantan i pun uzbudljiva posla, život pun promjena i uz‐ buđenja, život domače udobnosti i ljubavi! Gledajte ga!“ Lice Edwina Drooda brzo i primjetno se zarumeni od vina. Isto se dogodi i li‐ cem Nevillea Landlesa. Edwin je još uvijek sjedio zavaljen u svom naslonjaču nasla‐ njajući glavu nasvoje sklopljene ruke. „Pazite kako se on ni na što ne obazire!“ nastavi Jasper u šaljivu tonu. „Jedva bi se udostojio ubrati zlatno voće koje za njega zrelo visi s grane. A ipak razmotrite kontrast, gospodine Neville. Vi i ja nemamo mogućnosti raditi bilo što uzbudljivo i zanimljivo niti očekivati promjene i uzbuđenja, domaću udobnost i ljubav. Vi i ja nemamo drugih izgleda (ako vi niste sretniji od mene, što lako može biti), osim su‐ mornog, jednoličnog života na ovome monotonom mjestu.“ „Duše mi, Jack,“ reče zadovoljno Edwin, „osjećam se kao da se moram ispričati zato što mi je životni put olakšan na način koji ti opisuješ. Ali ti znaš ono što ja znam, Jack, i možda ipak neće biti lako kao što izgleda. Zar ne, Maco?“ rekao je portretu pucnuvši palcem i prstom. „To tek moramo uskladiti, zar ne Maco? Ti znaš što mislim, Jack.“ Govorio je smeteno i nejasno. Jasper, miran i pribran, pogleda u Nevillea kao da očekuje njegov odgovor ili komentar. Kad je Neville progovorio, njegove riječi bile su isto tako smetene i nejasne. „Možda bi bolje bilo da je gospodin Drood upoznao neke teškoće“, reče on pr‐ kosno. „Molim“, odgovori Edwin okrenuvši samo oči u tom smjeru, „molim, zašto bi bilo bolje daje gospodin Drood upoznao neke teškoće?“ „Da“, potvrdi Jasper zainteresirano, „moramo znati zašto?“ „Zato što bi ga možda učinile osjetljivijima“, reče Neville, „prema sreći koja ni‐ kako nije rezultat njegovih zasluga.“ 66

Gospodin Jasper brzo pogledasvog nećakazbog odgovora. „Jeste li vi upoznali takve teškoće, smijem li pitati?“ upita Edwin Drood usprav‐ ljaju ći se. Gospodin Jasper brzo pogleda na drugog očekujući njegov odgovor. „Jesam.“ „I jesu li vas učinile osjetljivim?“ Jasperov ples očiju traje cijelo vrijeme dok ova dvojicarazgovaraju. „Rekao sam vam već jednom večeras.“ „Niste ništarekli.“ „Kažem vam dajesam. Pretjerujete. Previše toga vi sebi dopuštate.“ „Dodali ste još nešto tomu ako se dobro sjećam?“ „Da, rekao sam i nešto drugo.“ „Ponovite.“ „Rekao sam da biste u mojemu rodnom kraju bili pozvani položiti račun.“ „Samo tamo?“ uzvikne Edwin Drood prijezirno se smijući. „Daleko je to, vjeru‐ jem? Da, shvaćam! Samo taj kraj svijetaje predaleko.“ „Onda, recimo, ovdje,“ odgovori drugi bijesno ustajući. „Recimo, bilo gdje! Vaša taština je nepodnošljiva, vaša uobraženost neizdržljiva. Vi govorite kao da ste neka rijetka, skupocjena nagrada, a ne najobičniji hvalisavac. Vi ste vulgaran čovjek i vulgaran hvalisavac.“ „Hu, hu“, reče Edwin Drood podjednako bijesan, ali pribraniji, „otkuda vi to znate? Vi možda možete prepoznati crnoga vulgarnog tipa ili crnoga vulgarnog hvalisavca kad ga vidite (i nema dvojbe da imate mnogo takvih poznanstava), ali vi ne možete suditi o bijelim ljudima.“ Ova uvredljiva aluzija na njegovu tamnu kožu u tolikoj je mjeri razbjesnila Ne‐ villea da je on bacio ostatak vina na Edwina Drooda i zamahnu da baci i čašu posli‐ je toga,ali Jasper mu je zadržao ruku u posljednjem trenutku. „Nede, druže moj dragi!“ povikao je on glasno, „molim te, naređujem ti, budi miran!“ Užurbala su se sva trojica, čaše su zveckale i prevrtale se stolice. „Gospodi‐ ne Neville, sramite se! Dajte mi tu čašu. Otvorite ruku, gospodine. Jaću je uzeti!“ Ali Neville ga je odgurnuo te zastao za trenutak, plamteći od bijesa, još uvijek s čašom u uzdignutoj ruci. Onda ju je takvom silinom bacio pod rešetku kamina da su komadići stakla poletjeli kao pljusak i izašao iz kuće. Kad je izašao na noćni zrak, ništa oko njega nije bilo ni mirno ni spokojno; ništa nije izgledalo onakvo kakvo zapravo jest; samo je znao da gologlav stoji usred krva‐ 67 www.balkandownload.org

vocrvenog vrtlogačekajući borbu, borbu naživot i smrt. Ali, budući da se ništa nije dogodilo, a Mjesec ga je gledao kao da je umro nakon grčevita gnjeva, on se uhvati za glavu i srce, u kojima je sve lupalo kao parni čekić, i teturajući krene dalje. Onda postane polovično svjestan, da je isključen i zarobljen poput životinje te stane razmišljati što mu je činiti? Nemirne i nagle misli na rijeku rastopile su se zbog čarolije mjesečine koja je obasjavala katedralu i groblje, zbog sjećanja na sestru, ali i sjećanja što ih duguje do‐ brom čovjeku koji je toga istog dana zadobio njegovo povjerenje i kojemu je dao svoju riječ. Vratio se u dom mlađeg kanonikai tiho pokucao na vrata. Običaj gospodina Crisparklea bio je da liježe posljednji od svih ukućana, koji su odlazili rano na počinak, da vrlo tiho svira klavir i vježba svoje najomiljenije dijelo‐ ve koncertne vokalne glazbe. Južni vjetar, koji se stišavao pokraj doma mlađeg ka‐ nonika u mirnoj noći, nije u ovo doba bio tiši od gospodina Crisparklea, koji je bio pun pažnje premasnu porculanske pastirice. Na njegovo kucanje odmah je odgovorio sam gospodin Crisparkle. Kad je otvo‐ rio vrata, sa svijećom u ruci, njegovo se vedro lice oneraspoloži i na njemu se pojavi razočaranje i čuđenje. „Gospodine Neville! U takvom stanju? Gdje ste bili?“ „Bio sam kod gospodinaJaspera, gospodine. S njegovim nećakom.“ „Uđite.“ Mlađi ga kanonik zadrži laktom snažne ruke (na strogo znanstven način dosto‐ jan njegovih jutarnjih vježbi) i, zatvorivši vrata, okrene ga prema svojoj maloj rad‐ noj sobi. „Loše sam počeo, gospodine. Počeo sam grozno loše.“ „Sasvim točno. Vi niste trijezni, gospodine Neville.“ „Bojim se da nisam, gospodine, iako vam mogu drugom prigodom pružiti do‐ kaz o tome da sam doista jako malo pio i da me je svladalo na veoma čudan način i naglo.“ „Gospodine Neville, gospodine Neville“, reče mlađi kanonik tužna osmijeha odmahujući glavom, „i ranije sam slušao takva obećanja.“ „Mislim – moj mozak je prilično zbrkan, ali ja mislim – isto to vrijedi i za neća‐ ka gospodinaJaspera, gospodine.“ „Najvjerojatnije“, čuo se suhi odgovor. „Posvađali smo se, gospodine. On me je jako uvrijedio. Raspalio je onu tigrovu krv o kojoj sam vam danas govorio.“ 68

„Gospodine Neville“, odgovorio je mlađi kanonik blago, ali odlučno: „Zahtije‐ vam da ne govorite sa mnom držeći stisnutu desnu šaku. Otvorite je, molim vas.“ „On me je izazivao, gospodine“, nastavi mladić odmah ga poslušavši, „tako da se to nije moglo izdržati. Ne mogu reći je li otpočetka to želio ili nije, ali napravio je to. Svakako je to želio na kraju. Ukratko, gospodine“, reče u neukrotivu izljevu, „u bijesu koji je u meni izazvao sasjekao bih ga da sam mogao, i pokušao sam to napra‐ viti.“ „Opet ste stisnuli šaku“, mirno primijeti gospodin Crisparkle. „Oprostite, molim vas, gospodine.“ „Vi znate gdje vam je soba jer sam vam je pokazao prije večere, no još jednom ću vas tamo otpratiti. Dajte mi ruku, molim vas. Tiho, jer cijela kućaspava.“ Zgrabivši ga vješto laktom kao i prije, i podupirući ga snagom svoje ruke, vješto kao neki policijski stručnjak, naočigled smiren, što je početnicima krajnje nedoku‐ čivo, gospodin Crisparkle odvede svog učenika u ugodnu i urednu staru sobu pri‐ premljenu za njega. Kad su stigli, mladić se spustio na stolicu i položio ruke na svoj stolić začitanje te naklonio glavu na njih u ozračju kukavnasamooptuživanja. Nježni mlađi kanonik u mislima je bez riječi kanio napustiti sobu. Ali, pogle‐ davši iza vrata i vidjevši ovaj snuždeni lik, on se vratio k njemu, dodirnuo ga blago rukom i rekao: „Laku noć!“ Jecanje je bilo jedini odgovor. Možda je mogao biti i mnogo gore,ali moždai malo bolje. Još jedno tiho kucanje na vanjskim vratima privuče njegovu pozornost dok je si‐ lazio niz stube. On otvori vrata gospodinu Jasperu, koji je u ruci držao šešir njegova đaka. „Imali smo groznu scenu s njim“, reče Jasper tihim glasom. „Zar je bilo baš tako grozno?“ „Smrtonosno.“ Gospodin Crisparkle se pobunio: „Ne, ne, ne. Nemojte upotrebljavati tako snažne riječi.“ „Pred mojim je očima mogao ubiti moga dragog dječaka. I nije njegova zasluga što nije. Da nisam bio zahvaljujući Bogu brz i jak, on bi ga sasjekao na mojem og‐ njištu.“ Rečenica pogodi u sredinu. „Ah!“ pomisli gospodin Crisparkle, „to su samo nje‐ gove riječi!“ „Nakon onoga što sam vidio i čuo večeras“, dodao je Jasper veoma ozbilj‐ no,“„više neću biti miran dok bude postojala opasnost da se njih dvojica susretnu 69 www.balkandownload.org

bez nazočnosti nekoga tko bi se mogao umiješati među njih. Bilo je strašno. Ima nešto od tigra u njegovoj tamnoj krvi.“ „Ah!“ pomisli gospodin Crisparkle, „i on je to rekao!“ „Vi, dragi moj gospodine“, nastavi Jasper hvatajući ga za ruku, „čak ste i vi pri‐ hvatili opasnu odgovornost.“ „Ne treba se bojati za mene, Jaspere“, odgovorio je gospodin Crisparkle mirno se osmjehnuvši. „Jase ne bojim.“ „Ja se ne bojim“, odgovori Jasper naglašavajući zamjenicu, „zato što ja nisam niti mogu biti predmet njegova neprijateljstva. Ali vi to možete postati, a moj dragi ne‐ ćak je to već bio. Laku noć!“ Gospodin Crisparkle uđe sa šeširom koji je tako lako, gotovo neprimjetno, ste‐ kao pravo da visi u njegovu predsoblju. Objesio ga je i zamišljeno otišao na spava‐ nje. BalkanDownload.org 70

IX. PTICEUGRMU Rosa, budući da na ovome svijetu nije imala rođaka za koje bi znala, od svoje sedme godine nije poznavala drugi dom osim Doma redovnica i drugu majku osim gospođice Twinkleton. Majke se sjećala kao lijepoga malog stvorenja, kao što je i ona sama bila (činilo joj se, ne mnogo starije od nje same), a koje je njezin otac do‐ nio kući u naručju, utopljenu. Nesretni se slučaj dogodio na izletu. Svaki nabor i boja lijepe ljetne haljine, čak i duga mokra kosa s otpalim laticama cvijeća što su os‐ tale zalijepljene za nju, kao i mrtvo mlado tijelo u njegovoj tužnoj ljepoti, položeno na postelju, neizbrisivo su se urezali u Rosino sjećanje. Toliko je nepodnošljivo očajanje i nepodnošljiva bol bila njezina jadnog mladog oca da je umro slomljena srca na prvu godišnjicu togatragičnog događaja. Rosine zaruke dogodile su se tijekom te, prve godine njegove žalosti, a kao pos‐ ljedica težnje njegova dobrog prijatelja i staroga školskog druga Drooda da ga utje‐ ši, jer i on sam je bio udovac. I on je, također, pošao nijemom stazom na koju se sli‐ jevaju sva zemaljska putovanja, neka ranije, neka kasnije; i tako je mladi par postao ovo što je sad bio. Ozračje sažaljenja, koje je okruživalo malu djevojčicu, siroče, kad je prvi put došla u Cloisterham, nije nikada prestalo. To je ozračje bivalo to vedrije što je Rosa bivala starijom, sretnijom, ljepšom – sad je bilo zlaćano, sad ružičasto, sad plavkas‐ to, no uvijek je djevojku ukrašavalo nekom posebnom mekom svjetlošću. Opća že‐ lja daje tješe i miluju učinilaje das njom u početku postupaju kao s djetetom mno‐ go mladim nego što je bila. Posljedica te iste želje bila je da su je mazili i kad više nije bila dijete. Tko će biti njen miljenik, tko će prije pripremiti ovaj ili onaj mali poklon ili joj učiniti ovu ili onu malu uslugu, tko će je odvesti kući za vrijeme praz‐ nika; tko će joj najčešće pisati dok nije s njima i komu će se ona najviše obradovati 71 www.balkandownload.org

kad ponovno budu zajedno. Čak i ta nježna suparništva nisu prolazila bez mlake ogorčenosti u Domu redovnica. To je bilo dobro za jadne redovnice u njihovim tužnim danima,ako pod svojim velovimai krunicama nisu krile neke teže sukobe. Tako je Rosa odrasla u ugodno, prevrtljivo, samovoljno, privlačno maleno biće. Razmaženo u tom smislu što je računala na ljubaznost svih oko sebe. Međutim, na sve to nije uzvraćala ravnodušnošću. Imala je u svojoj prirodi neiscrpan izvor osje‐ ćaja, čija je bistra voda godinama osvježavala i razvedravala Dom redovnica, čija du‐ bina nije bila nikad uznemirena. Ali što će biti kad se to dogodi, kakve će promjene tadazadesiti bezbrižnu glavu i vedro srce, to ćemo tek vidjeti. Nemoguće je reći kojim je putem još prije doručka u ustanovu gospođice Twin‐ kleton prodrla vijest kako je tijekom noći došlo do svađe između dvaju mladića, da se čak dogodila neka vrsta napada gospodina Nevillea na gospodina Edwina Dro‐ oda. Jesu li je donijele ptice ili je došla s otvorenim zrakom dok su bili otvoreni prozori, da li ju je donio pekar u tijestu ili mljekar kao nevaljalu primjesu u mlije‐ ku, ili su je sluškinje čule iz gradskoga zraka dok su istresale otirače o dovratnike, no ta je vijest prožela svaki kut stare zgrade prije no što je gospođica Twinkleton sišla. I sama gospođica Twinkleton čula ju je od gospođe Tisher još tijekom oblače‐ nja. Ili (kako bi ona mogla to izraziti nekom roditelju ili staratelju na mitološki na‐ čin) pri podnošenju žrtve Graciji. Brat gospođice Landless bacio je bocu na gospodina Edwina Drooda. Brat gospođice Landless bacio je nož na gospodina Edwina Drooda. Nož je podsjećao na vilicu i brat gospođice Landless bacio je vilicu na gospodina Edwina Drooda. Kao što je u dobro poznatom slučaju Petera Pipera, za kojega se tvrdi da je uzeo papar iz posude, bilo poželjno da se dokaže fizičko postojanje tog papra koji je na‐ vodno Peter Piper uzeo, tako se u ovom slučaju smatralo da je potrebno znati zašto je brat gospođice Landless bacio bocu, nož ili vilicu – ili vilicu, bocu i nož – jer je kuharici bilo rečeno daje sve troje bačeno na gospodina Edwina Drooda? Eto, tako. Brat gospođice Landless rekao je da se divi gospođici Bud. Gospodin Edwin Drood rekao je bratu gospođice Landless da ga nije briga za gospođicu Bud. Brat gospođice Landless onda je zgrabio (ovo su bile točne informacije kuharice) bocu, nož, vilicu i vrč (vrč je sada hladno bacan na svačiju glavu, bez i najmanjeg uvoda), i sve ih bacio na gospodina Edwina Drooda. Jadna, mala Rosa začepila je kažiprstima oba uha, kad su počele kružiti ove gla‐ sine, i povukla se u kut preklinjući da joj ništa više ne govore. Ali, gospođica Land‐ 72

less, zamolivši dopuštenje od gospođice Twinkleton da izađe i razgovara sa svojim bratom, pokazujući prilično jasno da bi ga i sama uzela ako ga ne bi dobila, otišla je gospodinu Crisparkleu po točne obavijesti. Kad se vratila (pošto je prvo bila zatvorena kod gospođice Twinkleton da bi se bilo što nepoželjno u njenim vijestima moglo zadržati ovim diskretnim cjedilom), ona je prenijela samo Rosi ono što se dogodilo. Zadržala se, pocrvenjevši na provo‐ kaciju koja je bila upućena njezinu bratu, ali se graničila na onu posljednju veliku uvredu kao i ’neke druge riječi između njih’, i iz obzira prema svojoj novoj prijate‐ ljici, prošla lako preko činjenice da su te druge riječi proizišle iz toga što je Rosin dragi uopće stvari uzimao tako olako. Osobno je Rosi prenijela molbu svoga brata da mu oprosti. Nakon što je to prenijela sestrinski usrdno, završila je izlaganje o toj temi. Gospođici Twinkleton preostalo je da umiri javno mnijenje Doma redovnica. Iako je ta dama, nakon što je na dostojanstven način ušla u ono što bi plebejci mo‐ gli nazvati učionicom, ali što je na plemićkom jeziku glave Doma redovnica na umjetan način, da ne kažemo kičast, nazvano prostorijom za učenje, svečano rekla: „Dame!“, nakon čega svi ustanu. Gospođa Tisher postavila se iza svoje šefice, kao da predstavlja prvu prijateljicu kraljice Elizabete u tvrđavi Tilbury. Gospođica Twinkleton je onda nastavila govoreći: „Glasine su se, dame, pojavile zahvaljujući bardu s Avona, nepotrebno je spominjati ime besmrtnog Shakespearea koji je isto tako nazivan labudom svoje rijeke, vjerojatno ne bez neke veze sa starim praznovje‐ rjem da ta ptica nježnog perja (gospođica Jennings će sada ustati) ljupko pjeva o približavanju smrti, za što nemamo ornitoloških potvrda... Glasine, dame, pojavile su se zahvaljujući tom bardu – dakle... koji je naslikao slavnog Židova kako slika pun jezika. Glasine u Cloisterhamu (gospođica Ferdinand neka me udostoji svoje pozornosti), ne razlikuju se od portreta velikog slikara Glasina bilo gdje. Malecki okršaj između dvaju mladih gospodina koji se dogodio prošle noći stotinu milja daleko od ovih mirnih zidova (gospođica Ferdinand, koja je, čini se, nepopravljiva, neka bude ljubazna napisati večeras, u originalu, prva četiri stiha na‐ šega živahnog susjeda gospodina La Fontainea), bio je krajnje preuveličan Glasina‐ ma. U prvoj razini uzbuđenja i strepnji, koja dolazi zbog naših simpatija prema ljupkom mladom prijatelju,a koje se ne mogu sasvim odvojiti od simpatijaza gladi‐ jatora u areni bez krvi (nedoličnost gospođice Reynolds koja kao da se želi ubosti 73 www.balkandownload.org

iglom u šaku previše je očita i krajnje neprikladna za damu da bi se spominjala), mi smo se spustile s naših djevojačkih visina kako bismo razgovarale o ovoj neugodnoj i nedostojnoj temi. Odgovorna propitkivanja uvjerila su nas da je to bila jedna od onih praznih priča koje spominje Pjesnik (čije će ime i datum rođenja gospođica Giggles saznati i reći nam u roku od pola sata), te ćemo sada odbaciti taj predmet i koncentrirati se nazahvalni dnevni posao.“ Tema je unatoč svemu preživjela taj dan, i to tako je da gospođica Ferdinand ponovno zapala u novi problem time što je u vrijeme večere krišom zalijepila brko‐ ve od papira i pretvarala se kao da zamahuje bocom za vodu na gospođicu Giggles, kojaje izvukla veliku žlicu u obranu. Rosa je pak bila sasvim uronjena u misli o ovoj nesretnoj svađi, neugodno osje‐ ćajući da je i ona umiješana u nju kao uzrok, ili posljedica, ili što već, time što se na‐ lazila u sasvim pogrešnom položaju s obzirom na pitanje svoje udaje. Nikad slobod‐ na od takvog neugodnog osjećaja kad se nalazila u društvu svoga budućeg muža, nije bilo vjerojatno da će ga biti lišena ni onda kad nisu bili zajedno. Danas je, opet, bila zatvorena u sebe i lišena olakšanja u slobodnom razgovoru sa svojom novom prijateljicom, a zato što se svađa odigrala s Heleninim bratom, i Helena je neprikri‐ veno izbjegavala tu temu kao osjetljivu i tešku za sebe. U ovo vrijeme, kritičnije od svih ostalih, najavljen je Rosin staratelj koji ju je došao vidjeti. Gospodin Grewgious je bio dobar izbor za svoju dužnost kao neobično pošten čovjek, ali svakako ne i zbog nekih drugih kvaliteta koje bi se odmah mogle uočiti. To je bio mršav, bljedunjav čovjek koji bi, ako bi ga samljeli u mlinu, postao suhi prašak za šmrkanje. Imao je rijetku, potkračenu kosu, koja je po boji i čvrstoći bila jako slična olinjalom žutom komadiću krzna, jer toliko nije sličila na kosu da je iz‐ gledala kao perika, kad bi se moglo povjerovati da bi je itko dobrovoljno nosio. Njegovo je lice bilo izbrazdano oštrim, tvrdim linijama, koje su izgledale više kao kakav umjetni proizvod, i imao je određene ureze po čelu koji su izgledali kao da je priroda njima htjela nešto reći o osjećaju ili plemenitosti, ali je nestrpljivo odbacila dlijeto i rekla: „Zbilja mi se više ne gnjavi s ovim čovjekom – neka ostane kakav jest.“ Premda je imao predugi vrat i ispupčene gležnjeve i pete, nezgrapno i tromo dr‐ žanje, nespretan hod, iako je bio kratkovidan – što ga je možda sprečavalo da pri‐ mijeti kako je previše otkrivao bijele pamučne čarape koje su odudarale od njegova crnog odijela – gospodin Grewgious još je uvijek imao neku čudnu sposobnost da u cjelini ostavi ugodan dojam. 74

Gospodina Grewgiousa njegova je štićenica zatekla veoma uznemirena zato što je bio u društvu gospođice Twinkleton u njenoj vlastitoj svetoj sobi. Maglovit pre‐ dosjećaj da ga u nečemu iskušavaju, i da se iz toga neće brzo izvući, kao da je tištio nesretnog gospodina kad se našao u ovakvim okolnostima. „Draga moja, kako si? Sretan sam što te vidim. Draga moja, koliko si se samo popravila. Dopusti mi dati približim stolicu, draga moja.“ Gospođica Twinkleton ustane od svoga malenog pisaćeg stola rekavši ljupko, kao dase obraća uglađenu svijetu: „Hoćete li mi dopustiti dase povučem?“ „Nikako, gospođo, što se mene tiče. Molim vas dase ne mičete.“ „Moram zamoliti dopuštenje da se mičem“, odgovorila je gospođica Twinkle‐ ton ljupko ponavljajući tu riječ, „ali neću se povući jer ste tako ljubazni. Ako po‐ maknemo stol od ovog prozora u kutu, neću smetati, zar ne?“ „Gospođo! Smetati?“ „Veomaste ljubazni. Rosa, draga moja, sigurnasam dase nećeš ustručavati.“ Tada je gospodin Grewgious, ostavljen pokraj vatre s Rosom, ponovno rekao: „Draga moja, kako si? Sretan sam što te vidim, draga moja.“ Pošto je pričekao da onasjedne, sjeo je i on sam. „Moji su posjeti“, reče gospodin Grewgious, „kao posjeti anđela – bez primisli dase želim uspoređivati s nekim anđelom.“ „Ne, gospodine“, reče Rosa. „Svakako da ne“, složio se gospodin Grewgious. „Samo se osvrćem na posjete koji su rijetki. Anđeli su, znamo to vrlo dobro, gore.“ Gospođica Twinkleton pogleda oko sebe ukočenim pogledom. „Mislim, draga moja“, reče gospodin Grewgious položivši svoju ruku na Rosinu, jer kao da je njegovu unutrašnjost sledila pomisao da bi se moglo učiniti kako sebi dopušta gospođicu Twinkleton osloviti s draga moja, „mislim na druge mlade dame.“ Gospođica Twinkleton nastavi pisati. Gospodin Grewgious, osjećajući da nije uspio da njegov uvod bude tako lijep kao što je želio, pogladi se po glavi od zatiljka prema čelu, kao da je bio zaronio u vodu pa je sad cijedi - što je, bez obzira na to koliko suvišna, bila njegova navika – i izvadi iz džepasvog kaputa bilježnicu i malu običnu olovku iz džepa od prsluka. „Napravio sam“, reče on okrećući listove, „napravio sam podsjetnik, ili tako ne‐ što, kako to obično radim, jer uopće nemam smisla za vođenje razgovora, kojim ću se, uz tvoje dopuštenje, draga moja, pomoći. ’Dobra i sretna.’ Zaista. Ti si dobra i 75 www.balkandownload.org

sretna, draga moja? Izgledaš tako.“ „Da, zaista, gospodine“, odgovori Rosa. „Čemu“, reče gospodin Grewgious naklonivši glavu prema prozoru u kutu, „du‐ gujemo našu najtopliju zahvalnost i siguran sam da je upućujemo materinskoj lju‐ baznosti i stalnoj brizi i pažnji gospođe koju imam čast vidjeti pred sobom.“ Ni ova pohvala gospodina Grewgiousa nije doprla do svog cilja, jer je gospođica Twinkleton, osjećajući da pristojnost od nje zahtijeva da sad već bude sasvim izvan razgovora, grickala kraj svog pera i gledala gore kao da čeka da joj siđe neka ideja bilo kojeg člana božanske devetorice. Gospodin Grewgious opet pogladi svoju glatku glavu i onda se opet obrati svo‐ joj bilježnici, prekriživši dobrai sretna kao riješeno. „’Funte, šilinzi i peniji’ – moja je sljedeća bilješka. Suhoparna tema za mladu damu, ali isto tako i važna stvar, život se sastoji od funti, šilinga i penija. Smrt je...“ Naglo prisjećanje na smrt njezinih roditelja čini se da ga je zaustavilo i on reče bla‐ žim tonom i očito ubacujući negaciju kao da se tek poslije sjetio: “Smrt nisu funte, šilinzi i peniji.“ Glas mu je bio oštar i suh, kao i on sam, i mašta bi ga odmah mogla samljeti, kao i njega samog, u veoma suhi prašak za šmrkanje. A ipak je i s veoma ograničenim sredstvima za izražavanje, kojima je raspolagao, izgledalo kao da izražava blagost. Da ga je Priroda završila, blagost bi se u ovom trenutku mogla prepoznati na njego‐ vu licu. No, ako njegove bore na čelu nisu mogle nestati, a lice nije moglo izraziti ništa drugo osim muke, što je jadnik tu mogao! „Funte, šilinzi i peniji. Je li tvoj prihod uvijek dovoljan za tvoje potrebe, draga moja?“ Rosa nije ništaželjelai, sukladno tome, to joj je bilo dovoljno. „Nemaš li dugova?“ Rosa se nasmije na pomisao da ima dugova. To joj se, onako neiskusnoj, činilo kao smiješna ludorija mašte. Gospodin Grewgious napreže svoje kratkovidne oči kako bi se uvjerio da ona doistatako misli. „Ah!“ reče on kao komentar uplašeno pogledavši gospođicu Twinkleton te pre‐ križivši funte, šilinge i penije: „Spomenuh kako sam došao među anđele. I jesam!“ Rosa je osjetila koja će biti njegova sljedeća zabilješka i već je pocrvenjela i zbu‐ njeno previjalarukom nabor haljine prije nego što ju je on pronašao. „Udaja. Hm!“ Gospodin Grewgious spusti svoju ruku preko očiju i nosa čak do brade, prije nego što je privukao stolicu malo bliže i počeo malo povjerljivije govo‐ 76

riti: „Sad sam došao, draga moja, do točke kojaje izravni povod što te uznemirujem ovim posjetom. Inače, budući da sam krajnje nespretan čovjek, ne bih ovamo upa‐ dao. Ja sam posljednji čovjek koji bi ušao tamo gdje nimalo ne pristaje. Osjećam se u ovim prostorijama kao da sam medvjed – na lancu – koji pleše mladenački Cotil‐ lon.“ Njegova nespretnost činila ga je sličnim tomu smiješnom prizoru pa se Rosa od‐ srca nasmijala. „I vi shvaćate da je tako“, reče gospodin Grewgious savršeno mirno. „Svakako. Da se vratim na moju zabilješku. Gospodin Edwin je ovamo dolazio i odlazio, kao što je dogovoreno. Vi ste to spominjali u vašim tromjesečnim pismima. I on vam se sviđai vi se njemu sviđate.“ „Jako mi se sviđa, gospodine“, reklaje Rosa. „To sam i rekao, draga moja“, odgovori njezin skrbnik za čije je uho ovo plaho isticanje bilo previše nježno. „U redu. Dopisujete se?“ „Pišemo jedno drugomu“, reče Rosa napućivši se zbog prisjećanja na njihove pi‐ sane nesporazume. „Takvo i jest značenje koje pridajem riječi dopisivanje u ovom slučaju, draga moja“, reče gospodin Grewgious. „Dobro. Sve je dobro, vrijeme prolazi, i ovog Bo‐ žića bit će potrebno, u formalnome smislu, dati vrloj dami pokraj prozora u kutu, kojoj toliko dugujemo, službenu obavijest o tvom odlasku u prvoj polovici iduće godine. Vaši su međusobni odnosi i više nego službeni, nema dvojbe; međutim određeni dio poslovnog ostaje u njima, a posao je uvijek posao. Ja sam poprilično nespretan čovjek“, nastavi gospodin Grewgious kao da mu je iznenada palo na pa‐ met da to treba spomenuti, „i nisam naučio da bilo što dajem. Ako bi te zbog ovih dvaju razloga neki sposobniji opunomoćenik predao, bio bih veomazahvalan.“ Rosa prihvati to na znanje, pogleda uprta u zemlju, misleći kako bi se opuno‐ moćenik mogao pronaći,ako bude potrebno. „Naravno, naravno“, reče gospodin Grewgious. „Na primjer, gospodin koji ovdje podučava ples – on bi znao kako to učiniti ljupko i prikladno. On bi prišao i povukao se na način koji bi zadovoljio tvoje i sve‐ ćenikove osjećaje, mladoženju i sve zainteresirane. Jasam... jasam krajnje nespretan čovjek“, reče gospodin Grewgious kao daje napokon to odlučio izbaciti iz sebe: „I samo bih sve pokvario.“ Rosa je sjedila mirno i tiho. Možda njezin um još nije mogao znati što je zapra‐ vo vjenčanje,ali bilaje na najboljem putu. 77 www.balkandownload.org

„Bilješka... oporuka. Sad, draga moja“, reče gospodin Grewgious osvrnuvši se na svoje zabilješke, prekriživši olovkom udaju i vadeći nekakav papir iz džepa, „iako sam te prije upoznao sa sadržajem oporuke tvog oca, mislim da je pravilno da sad ostavim kod tebe i ovjerenu kopiju. Premda je i gospodin Edwin upoznat s njezi‐ nim sadržajem, mislim da je pravilno da sad dam i jednu ovjerenu kopiju gospodi‐ nu Jasperu...“ „Ne njemu u ruke!“ reče Rosa brzo podigavši pogled. „Zar ne može ta kopija samo Eddyju?“ „Pa, da, draga moja,ako to izričito želiš. No jasam spomenuo gospodinaJaspera zato što mu je on staratelj.“ „Jako to želim, molim vas“, reče Rosa brzo i iskreno. „Ne bih voljela da se gos‐ podin Jasper umiješaizmeđu nas, na bilo koji način.“ „Prirodno je, pretpostavljam“, reče gospodin Grewgious, „da mladi muž bude u sve upućen. Da. Pretpostavljam kako si primijetila da sam spomenuo činjenicu da sam ja krajnje nespretan čovjek i da ja to ne znam iz vlastita iskustva.“ Rosa ga po‐ gleda pomalo se čudeći. „Mislim“, objasni on, „da putovi mladih nikada nisu bili moji putovi. Bio sam jedini potomak roditelja u poodmaklim godinama pa mi se čini da sam se i prestar rodio. Kad kažem kako izgleda da gotovo svi ljudi dolaze na svijet kao pupoljci, a ja sam, čini se, došao na svijet kao krhotina, nema tu ničega osobnog što bi bilo veza‐ no za ime koje ćeš tako brzo promijeniti. Bio sam krhotina – i to veoma suha – kad sam postao svjestan sebe. Što se tiče druge ovjerene kopije, tvoja će želja biti ispu‐ njena,a, što se tiče nasljeđa, mislim dasve znaš. To je godišnji prihod od dvije stoti‐ ne pedeset funti. Ušteda od toga godišnjeg prihoda, još neka dodatna sredstva sa‐ vjesno su prenesena na račun i to će ti donijeti jednokratnu isplatu koja dobrano prelazi tisuću sedamsto funti. Ovlašten sam da ti od te svote dam unaprijed koliko je potrebno zatroškove oko tvoje udaje. Sve je rečeno.“ „Hoćete li mi, molim vas, reći“, upita Rosa ljupko i namrštena čela uzimajući papir, ali ga ne otvarajući, „jesam li u pravu u ovome što ću reći? Mnogo bolje nego ono što čitam u pravnim zapisima mogu razumjeti ono što mi vi kažete. Moj jadni tata i Eddyjev otac složili su se kao veoma dobri, odani i stari prijatelji kako bismo i mi nakon njih postali veoma bliski, odani stari prijatelji?“ „Baš tako.“ „Radi našegazajedničkog dobrai naše vječne sreće.“ „Baš tako.“ 78

„Eddyju nije nametnuta obveza i ni ja nisam obvezna, bez ikakvih posljedica, u slučaju...“ „Nemoj se uzbuđivati, draga moja. U slučaju koji izaziva suze u tvojim nježnim očima već i pri samoj pomisli – u slučaju da se ne vjenčate – ne nikakvih obveza nema ni s koje strane. Ti bi onda bila moja štićenica dok ne postaneš punoljetna. Ništa gore od toga ne bi ti se dogodilo. A moždaje i to dovoljno loše!“ „A Eddy?“ „On bi dobio svoj ortački dio koji mu je ostavio otac, a s njim i zaostatke (ako ih ima) kad postane punoljetan.“ Rosa zbunjena lica i namrštena čela odgrize ugao svoje ovjerene kopije dok je sjedila glave nagnute na jednu stranu, povučeno gledajući u pod i trljajući ga no‐ gom. „Ukratko“, reče gospodin Grewgious, „ove zaruke su želja, osjećaj, prijateljski sporazum na nježan način izražen s obiju strana. Nema nikakve dvojbe da se to snažno osjećalo i da je postojala nada kako će se pozitivno razvijati. Kad ste vas dvoje bili djeca, počeli ste se na to navikavati i išlo je u pozitivnom smjeru. Ali okolnosti mijenjaju stvari. I ja sam te danas posjetio, djelomično, zapravo uglav‐ nom zbog toga da bih se riješio dužnosti i da ti kažem, draga moja, da dvoje mlađih ljudi mogu sklopiti brak samo (osim iz koristi, što je bijedna lakrdija) po slobodnoj volji i samo na temelju uzajamne privrženosti i vlastita uvjerenja da će odgovarati jedno drugome i da će usrećiti jedno drugo. (To se može pokazati kao točno ili po‐ grešno, ali moramo prihvatiti rizik). Može li se pretpostaviti, na primjer, da bi bilo koji od vaših očeva, ako bi bio sada živ, i najmanje sumnjao, promijenio svoje miš‐ ljenje izmjenom okolnosti koje bi nastale zbog promjene u vašim godinama? Neo‐ drživo, nerazumno, neuvjerljivo i besmisleno!“ Gospodin Grewgious rekao je sve ovo kao da je čitao naglas, ili prije, kao da je ponavljao lekciju. Njegovo lice i ponašanje bili su lišeni svega što bi i sličilo na spontanost. „Sada sam se, draga moja“, dodao je olovkom križajući riječ oporuka, „riješio onoga što je nedvojbeno formalna dužnost u ovom slučaju, ali ipak dužnost. Bilje‐ ška... želje. Draga moja, imaš li neku želju koju bih ti mogao ispuniti?“ Rosa odmahne glavom u pomalo tugaljivu ozračju neodlučna datraži pomoć. „Imaš li još kakvih uputa glede svojih poslova?“ „Ja... ja bih voljela to prvo riješiti s Eddyjem ako može, molim vas“, reče Rosa previjajući nabor nasvojoj haljini. 79 www.balkandownload.org

„Naravno, naravno“, odgovori gospodin Grewgious. „Vas dvoje bi trebali biti istomišljenici u svim tvarima. Da li se mladi gospodin uskoro očekuje?“ „On je već jutros otišao. Vratit će se za Božić.“ „Ništase bolje nije moglo dogoditi. Vi ćete, kad se vrati za Božić, s njim dogovo‐ riti sve detalje; vi ćete se onda meni obratiti i ja ću se riješiti (kao običan poslovni poznanik) poslovnih obaveza prema obrazovanoj dami pokraj prozora u kutu. Njih će biti više u to vrijeme.“ Križajući ponovno olovkom, ovaj put zabilješku od‐ lazak, on reče: „Da, sadaću, draga moja, ja otići.“ „Mogu li vas“, upita Rosa ustajući kad se on na svoj nespretni način izvukao iz stolice. „Mogu li vas najljubaznije zamolili da dođete za Božić, ako bih vam možda imala nešto važno reći?“ „Pa, naravno, naravno“, odgovorio je on naočigled, ako se tako može reći za ne‐ koga tko nema vidljiva sjaja ili sjena po sebi - polaskan ovim pitanjem. „Kao krajnje nespretan čovjek ne uklapam se lako u društvo i stoga nemam drugih obvezaza Bo‐ žić osim da dvadeset petog zajednički pojedem pečenu puricu i umak od celera s krajnje nespretnim činovnikom, kojega nasreću imam i čiji otac, farmer iz Norfol‐ ka, kao poklon šalje puricu iz okoline Norwicha. Zbilja moram biti ponosan što me želiš vidjeti, draga moja. Kao profesionalnog skupljača renti toliko malo ljudi želi me vidjeti daće ova novina biti ohrabrujuća.“ Poslije ovoga pristanka zahvalna Rosa položi ruke na njegova ramena, stane na prste i odmah ga poljubi. „Neka me Bog blagoslovi!“ uzviknu gospodin Grewgious. „Hvala, draga moja! Čast je gotovo jednaka zadovoljstvu. Gospođice Twinkle‐ ton, madam, održao sam razgovor sasvojom štićenicom, kojim sam vrlo zadovoljan i sad ću vas osloboditi teretasvoje nazočnosti. „ „Ma ne, gospodine“, ustajući odvrati gospođica Twinkleton milostivo i popust‐ ljivo, „kakav to teret spominjete? Ni u kom slučaju. Ne mogu vam dopustiti da tako govorite.“ „Hvala, gospođo. Čitao sam u novinama“, reče gospodin Grewgious blago za‐ muckujući, „da, kad neki istaknuti posjetitelj (ne da sam ja to, daleko od toga) po‐ sjeti neku školu (ne da je ovo takva škola, daleko od toga), on mora zatražiti dopu‐ štenje za otpust, ili neku sličnu milost. Budući da je sad poslijepodne, u koledžu čiji ste vi vrli vođa, mlade dame ne bi ništa dobile, osim na riječi, time što bi im se pok‐ lonio ostatak dana. Ali, ako postoji neka mlađa dama u nemilosti, mogu li zamoli‐ 80

ti...“ „Ah, gospodine Grewgious, gospodine Grewgious!“ povikala je gospođica Twinkleton prijeteći kažiprstom. „Oh, vi džentlmeni, džentlmeni! Sramota što ste tako okrutni prema nama, jadnim zlim odgojiteljicama našeg spola, i to zbog sebe! Ali kako se gospođica Ferdinand trenutačno mora mučiti“, s prepisivanjem stihova gospodina La Fontainea, mogla je dodati gospođica Twinkleton, „otiđi do nje, dra‐ ga moja Roso, i reci joj da se kazna skida zahvaljujući molbi tvog skrbnika, gospodi‐ na Grewgiousa.“ Gospođica Twinkleton tada se nakloni, što je bilo pravo čudo za njezine pošto‐ vane noge, no dostojno se podiglatri metraiza polazne točke. Budući da je smatrao obveznim posjetiti i gospodina Jaspera prije odlaska iz Cloisterhama, gospodin Grewgious pođe do vratareve kućice i popne se uz stražnje stube. Ali, kako su vrata stana gospodina Jaspera bila zatvorena i na njih je bio zali‐ jepljen komad papira na kojemu je pisalo Katedrala, do svijesti gospodina Grewgi‐ ousa doprla je činjenica da je vrijeme mise. On tada siđe niz stube i, prelazeći preko dvorišta katedrale, zaustavi se ispred velikih zapadnih vrata, koja su ovoga lijepog i svijetlog, premda kratkotrajnog poslijepodneva, radi provjetravanja bila napola otvorena. „Bože dragi“, reče gospodin Grewgious provirujući unutra, „ovo je kao da čo‐ vjek gleda niz grlo starih vremena.“ Stara vremena pljesnivo uzdahnu iz grobnica, lukova i svodova. Mračne sjene u kutovima postadoše još tamnije i vlaga se počela dizali sa zelenih mrlja po kamenju. I drago kamenje, koje je Sunce na zalasku rasijalo po pločniku lađe kroz vitraj, po‐ čelo je nestajali. Iza rešetkastih vrata mjesta za zbor, pokraj stuba uz prijeteće i sve mračnije orgulje, bijele halje jedva da su se mogle primijetiti, a jedan slab glas, koji se uzdizao i padao u hrapavom, monotonom mrmljanju, čuo se blijedo s vremena na vrijeme. Vani rijeka, zeleni pašnjaci i smeđe plodne površine, rodni brežuljci i udoline – sve je to plamtjelo od Sunčeva zalaska dok su u daljini, kao mrlje blista‐ voga kovanog zlata, svjetlucali mali prozori na vjetrenjačama i seoskim kućama. U katedrali je sve postalo sivo, tamno i pogrebno, a monotono se mrmljanje produži‐ lo kao glas smrtnika sve dok nisu zabrujali orgulje i zbor i ugušili ga u moru glazbe. Onda se more ponovno povuklo i samrtnički glas učini još jedan slab napor, a za‐ tim se more uzdiže visoko i uništi život u njemu i probije krov i, izlivši se po luko‐ vima, dopre do visina velike kule; onda more presuši i sve postane mirno. Gospodin Grewgious već je do stuba koje vode do mjesta za zbor, a gdje se su‐ 81 www.balkandownload.org

sreo s izvorom žive rijeke. „Nešto se dogodilo?“ tako mu se obratio Jasper prilično užurbano. „Nisu nikog poslali po vas?“ „Ne, ne, nisu. Došao sam na svoju ruku. Bio sam kod svoje lijepe štićenice i sad ponovno idem kući.“ „Pupali?“ „Zapravo, rascvjetala se. Baš se rascvjetala. Došao sam amo da joj kažem, na oz‐ biljan način, kakvo značenje imaju te zaruke s obzirom na umrle roditelje.“ „I kakvo imaju – prema vašem mišljenju?“ Gospodin Grewgious primijeti bljedilo usana koje su postavile pitanje i to pripi‐ še hladnoći u katedrali. „Došao sam joj samo reći da se ne može smatrati obveznom u slučaju ikakvih razlogazaraskid zaruka, kao što je nedostatak osjećajaili volje s bilo koje strane.“ „Mogu li pitati jeste li imali neki poseban razlog dajoj to kažete?“ Gospodin Grewgious odgovorio je pomalo oštro: „Poseban razlog da ispunim svoju dužnost, gospodine. Samo to.“ Još je dodao: „Ma hajde, gospodine Jasper. Znam za vašu privrženost vašem nećaku, kao i to da ste uvijek spremni zauzeti se za njega. Uvjeravam vas da ovo ne znači nikakvu sum‐ nju ili nepoštovanje prema vašem nećaku.“ „Ne možete“, reče Jasper prijateljski stežući njegovu ruku dok su išli jedan po‐ kraj drugoga, „reći ništaljepše.“ Gospodin Grewgious skinuo je svoj šešir kako bi se pogladio po glavi i, nakon toga, zadovoljno kimne i ponovno stavi šešir. „Kladim se“, reče Jasper smiješeći se. Usne su mu bile još uvijek tako blijede da je bio svjestan toga te ih je grizao i vlažio pri govoru, „kladim se da nije nagovijestila nikakvu želju dase oslobodi Neda.“ „I dobit ćete okladu ako se okladite“, odgovorio je gospodin Grewgious. „Pret‐ postavljam da bi u takvim okolnostima trebalo dopustiti malo djevojačke stidlji‐ vosti mladom stvorenju bez majke. To nije moj posao, što mislite?“ „U to nema nikakve sumnje.“ „Sretan sam što tako kažete. Zato“, nastavio je gospodin Grewgious, cijelo vrije‐ me pipkajući uokolo kako bi zaobišao dužnost koju je pamtio kao stvar što ju je ona napomenula u vezi s gospodinom Jasperom, „zato što se čini da ona ima neki mali nježni instinkt, bit će najbolje dasve pripreme obave gospodin Edwin Drood i onasama, razumijete? Ona nas ne želi, shvaćate?“ 82

Jasper dotakne svoja prsai reče pomalo nerazgovijetno: „Mislite, mene?“ Gospodin Grewgious dotakne svoja prsai reče: „Mislim, nas. Zato ih pustimo neka održe svoje male razgovore i savjetovanja kad se gospodin Edwin Drood ovamo vrati za Božić. Zatim ćemo se vi i ja pojaviti i dodati završni sloj čitavoj stvari.“ „Znači vi ste se s njom dogovorili daćete doći za Božić?“ primijeti Jasper. „Shva‐ ćam. Gospodine Grewgious, vi ste maloprije sasvim dobro zapazili da smo moj ne‐ ćak i ja neobično privrženi jedan drugomu i dasam osjetljiviji nasretnog, radosnog, radosnog mladića nego na sebe. Međutim, zbilja je ispravno uzeti u obzir i mladu damu, kao što ste vi istaknuli, i da bi trebalo prihvatiti vaš prijedlog. Pristajem. Ra‐ zumio sam daće ovog Božića oni završiti pripreme za mjesec svibanj, daće oni sami dogovoriti sve za svoje vjenčanje i da nama ništa drugo neće preostati nego da se priključimo i da na Edwinov rođendan budemo sasvim spremni za naše formalno oslobađanje od dužnosti.“ „Tako i jato shvaćam“, složio se gospodin Grewgious rukujući se narastanku. „Nekaih oboje Bog blagoslovi.“ „Nekaih oboje Bog spasi!“ uzviknuo je Jasper. „Rekao sam blagoslovi“, primijeti prvi pogledavši preko svog ramena. „Rekao sam, spasi“, odgovori drugi. „Imali tu kakve razlike?“ 83 www.balkandownload.org

X. UTIRANJE STAZE Mnogo puta je već rečeno da žene imaju čudnu moć da naslute muškarčeve oso‐ bine, što bi se moglo činiti urođenim i instinktivnim, jer zna se da se do toga ne do‐ lazi strpljivim procesom razmišljanja i da se ono samo po sebi ne može objasniti i da je veoma često suprotno onim uobičajenim shvaćanjima drugoga spola. Ali ne primjećuje se dovoljno često da je ta moć (pogrešna kao i sve druge ljudske karakte‐ ristike) uglavnom apsolutno nesposobna za samopopravak. Premda je na temelju te moći stvoreno jedno suprotno mišljenje, koje se poslije pod svakom ljudskom svjetlošću pokazalo pogrešnim, ono se ne može razlikovati od predrasuda čiji se za‐ ključak ne ispravlja. Sama mogućnost suprotstavljanja ili protivljenja, bez obzira na to koliko dalekih, nikako se ne prenosi na ovo žensko mišljenje od početka, u devet do deset slučajeva, slabost kojoj je u svjedočenju izložen zainteresirani svjedok. To‐ liko se osobno i snažno lijepi prorok vezuje sasvojim proročanstvom. „Zar ne misliš, draga majko“, reče mlađi kanonik svojoj majci jednog dana kad je sjedila pletući u njegovoj maloj radnoj sobi, „da si previše oštra prema gospodinu Nevilleu?“ „Ne, ne mislim, Septe“, odgovori stara dama. „Darazgovaramo o tome? marna.“ „Nemam ništa protiv razgovora o tome, Septe. Mislim, dragi moj, da sam ja uvi‐ jek spremna za razgovor.“ Kapica stare gospođe podrhtavala je dok je nastavljala: „I željela bih vidjeti razgovor koji bi promijenio moje mišljenje!“ „Jako dobro, mama“, reče njezin pomirljivi sin. „Ništa nije dobro kao biti spre‐ man zaraspravu.“ „Nadam se tomu, dragi moj“, odgovorila je stara gospođa naočigled spremna ga prekinuti. 84

„Pa, gospodin Neville onom se nesretnom prilikom kompromitirao zbog pro‐ vokacije.“ „I zbog vrućeg vina“, dodalaje stara gospođa. „Moram priznati da je tako, iako vjerujem da su oba mladića u tome bila po‐ djednaka.“ „Ja ne“, reče stara gospođa. „Zašto ne, mama?“ „Zato što ne mislim“, reče stara gospođa. „Ipak, ja sam sasvim spremna za razgo‐ vor.“ „Ali, draga moja mama, ne znam kako ćemo razgovarati ako tako ne misliš.“ „Krivi gospodina Nevillea za to, Septe, a ne mene“, reče stara gospođa državnič‐ kom ozbiljnošću. „Draga moja mama, pazašto gospodina Nevillea!“ „Zato što je“, reče gospođa Crisparkle držeći se svojih prvih principa, „došao pi‐ jan kući i napravio veliku bruku ovoj kući i pokazao veliko nepoštovanje prema ovoj obitelji.“ „To se ne može poreći, mama. Njemu je bilo onda, a i sada je, veoma žao zbog toga.“ „Da nije bilo gospodina Jaspera, i njegove uljudne pažnje, kad mi je prišao idu‐ ćeg dana poslije mise u samoj crkvi, prije nego je i skinuo halju, i izrazio nadu da ni‐ sam bila uznemirena ili da mi nije previše pokvaren praznik, vjerujem da nikad ne bih čulazataj sramotan događaj“, reče stara gospođa. „Da budem iskren, mama, mislim da ti ne bih ništa rekao o tome da sam mogao – iako to nisam sasvim odlučio. Slijedio sam Jaspera kako bih s njim razgovarao o tome i da bih razmotrio mogućnost da zajednički zataškamo cijelu stvar, ali zate‐ kao sam ga kako razgovaras tobom. Tadaje bilo prekasno.“ „Previše kasno, zaista, Septe. On je bio još uvijek blijed kao krpa zbog onoga što se te noći dogodilo u njegovoj kući.“ „Da sam to prešutio, mama, možeš biti sigurna da bi to bilo samo zbog tvog mira i odmora, i za dobro mladića, jer sam smatrao da na taj čin najbolje obavljam svoju dužnost.“ Stara gospoda prijeđe preko sobe i poljubi ga govoreći „Naravno, dragi moj Sep‐ te, u to sam sigurna.“ „Međutim, to je postalo predmet razgovora u gradu“, reče gospodin Crisparkle trljajući uho dok je njegova majka ponovno sjedala kako bi nastavila plesti, „i bilo 85 www.balkandownload.org

je onkraj mojih moći.“ „I ja sam onda rekla, Septe“, odgovorila je stara gospođa, „da sam loše mislila o gospodinu Nevilleu. Ja i sada kažem da loše mislim o gospodinu Nevilleu. Rekla sam onda, a kažem i sada, da se nadam kako će gospodin Neville dobro proći, ali da u to ne vjerujem.“ Njezinaje kapica ponovno podrhtavala. „Žao mi je što tako govoriš, mama...“ „I meni je žao što tako govorim, dragi moj“, prekine ga stara gospođa i dalje brzo pletući, „ali ne mogu pomoći.“ „... jer“, nastavi mlađi kanonik, „ne mogu poreći da je gospodin Neville krajnje vrijedan i marljiv, da se brzo popravlja i da gaji, nadam se da to mogu reći, određe‐ nu sklonost prema meni.“ „Nema smisla u ovoj tvojoj posljednjoj tvrdnji, dragi moj“, reče brzo stara gos‐ pođa, „i ako on kaže da gaji, ondajoš gore mislim o njemu zbog hvalisanja.“ „Ali, draga moja mama, on nikad nije rekao daje tome tako.“ „Možda nije“, odgovori stara gospođa, „ali ipak ne vidim da je to od velike važ‐ nosti.“ Nije bilo nestrpljivosti u ugodnom pogledu kojim je gospodin Crisparkle pro‐ matrao taj lijep, star komad porculana što je pleo, ali, naravno, da je imao smiješan osjećaj dato nije komad porculanas kojim se može ozbiljno raspravljati. „Osim toga, Sept, upitaj se samo što bi on radio bez svoje sestre. Ti znaš koliko ona utječe na njega, ti znaš kakve su njezine sposobnosti, ti znaš da sve ono što on uči s tobom, uči poslije i s njom. Udjeljuješ njoj veći dio tvoje pohvale, a koliko onda ostavljaš za njega?“ Slušajući ove riječi, gospodin Crisparkle je pomalo sanjario, istodobno misleći o nekoliko stvari. Mislio je o vremenima kad je viđao brata i sestru zajedno dok oz‐ biljno razgovaraju o nekoj od njegovih starih školskih knjiga, o jutrima punima mraza kad je išao na ona osvježavajuća putovanja do Cloisterham Weira, o sumor‐ noj večeri kad je prkosio vjetru pri zalasku Sunca pošto bi se popeo na svoj najdraži vidikovac od stršećih ostataka samostanskih ruševina, o dvjema zadubljenim prili‐ kama što su prošle obalom rijeke u kojoj su se već zrcalile vatre i svjetla grada čineći okolicu još više bijelom. Mislio je kako mu se u svijest uvukla spoznaja kako će, učeći jedno, učiti dvoje, i kako je gotovo neosjetljivo prilagodio svoja objašnjenja za oba uma - za onaj s kojim je svakodnevno bio u kontaktu i za onaj drugi do kojeg je dopirao samo posredno. Mislio je o glasinama koje su doprle do njega iz Doma re‐ dovnica o tome da se Helena, u koju nije imao povjerenja zbog prgavosti i žestine, 86

pokorila bajkovitoj nevjesti (kako je on nazivao Rosu) i učila od nje ono što je ona znala. Mislio je o slikovitoj vezi ovih dviju izvanatako različitih djevojaka. Mislio je – možda najviše od svega – je li moguće da su sve te stvari stare samo nekoliko tje‐ danai dasu postale već sastavni dio njegovaživota? Pošto je, kad god bi poštovani Septimus zapao u sanjarenje, njegova dobra maj‐ ka to smatrala nepogrešivim znakom da mu je „potrebna pomoć“, rascvjetana stara gospoda pohitala bi do uzidanog ormara u blagovaonici i iz njega vadila pomoć utjelovljenu u čaši Constantiae i domaćem biskvitu. To je bio najdivniji ormar, dostojan Cloisterhama i doma mlađeg kanonika. Iznad njega portret Hendela s le‐ pršavom vlasuljom gledao je promatrača sa znalačkim izrazom čovjeka kojemu je poznat sadržaj ormara i koji kao da je želio sve njegove harmonije spojiti u jednu divnu lugu. Nije to bio običan ormar s običnim vratima na šarkama koji se odmah otvara i ne ostavlja ništa što bi se malo-pomalo otkrivalo. Ovaj rijetki ormar imao je bravu u sredini gdje su se susretale dvije vertikalne ploče, jedna koja ide prema dolje i druga prema gore. Gornja ploča, pošto bi se povukla prema dolje (čineći do‐ nji dio dvostruko tajanstvenijim) otkrivala je duboke redove staklenki s octom, lončića s pekmezom, metalnih kutija, kutija za začine i ugodnim, inozemnim pla‐ vim i bijelim posuđem, slasnim obitavalištem konzerviranog tamarinda i đumbira. Svaki dobrohotni stanovnik ovoga skrovišta imao je na sebi ispisano ime. Povrće u octu, u uniformi bogatih mrkih kaputa na preklop i vezanje te žutim ili tamnim su‐ mornim hlačama, najavljivalo je svoju dostojanstvenu pojavu tiskanim slovima kao: orasi, krastavci, luk, kupus, cvjetača, miješano i drugi članovi te plemenite obi‐ telji. Pekmezi, budući da su slabije muške naravi, a koji kao da nose papire uvojke, najavljivali su se ženskim rukopisom, kao nekim blagim šaptom, da su oni malina, ogrozd, marelica, šljiva, damaška šljiva, jabuka i breskva. Pošto bi se zavjesa spustila nad tim dražesnim bićima i podigla donja ploča, otkrile bi se naranče, u pratnji ve‐ likih kutija za šećer s japanskim kako bi se ublažila njihova oporost ako bi bile nez‐ rele. Domaći keksi dvorili su na Dvoru ovih Moći, u pratnji komada dobrog kolača od šljiva i raznih vitkih damskih prstiju koje je trebalo zamočiti u vino i poljubiti. Na dnu svega, okovana olovna polukružna posuda čuvala je slatka vina i zalihe voć‐ nih sokova; odatle su dopirali šapati seviljske naranče, limuna, badema i kima. Ne‐ što kraljevsko davalo je tom ormaru nad ormarima vjekovno brujanje zvona s kate‐ drale i orgulja dok su ove cijenjene pčele u med pretvarale sve ono što se u njemu nalazilo. I opažalo se uvijek da svatko tko se zavlači među police (duboke, kao što se vidi, u koje stanu glava, ramena i laktovi) pojavljuje blažena lica, kao da je bio 87 www.balkandownload.org

prošao šećerni preobražaj. Ugledni Septimus prepuštao se kao sasvim dobrovoljna žrtva ormariću s ljeko‐ vitim travama koje su izazivale mučninu, a nad kojima je, kao i nad ovim slavnim ormarom, jednako tako predsjedala pastirica od porculana. Kakvim se čudotvor‐ nim mješavinama gencijana, metvice, klinčića, peršina, majčine dušice, rutvice, ru‐ žmarina i maslačka podvrgavao njegov hrabri želudac! U kakve bi divne obloge od sušena lišća on zavijao svoje ružičasto i zadovoljno lice ako bi njegova majka po‐ sumnjala da ga boli zub! Kakve bi on botaničke mrlje veselo zalijepio na svoj obraz, ili čelo ako bi ga draga stara gospođa optužila da ima neki neprimjetni prištić! U ovaj herbarijski kazneni zavod, koji se nalazio na odmorištu gornjih stuba, u niskoj uskoj bijelo obojenoj ćeliji, gdje su kite suhog lišća visjele sa zahrđalih kukica na stropu i bile razastrte po policama zajedno sa zloslutnim bocama – ugledni Septi‐ mus dopuštao bi pokorno da bude odveden kao omiljeno janje koje mirno ide na klanje, samo on, za razliku od tog janjeta, odlazio je tamo sam. Ali on to nije često činio, nego je, da bi stara gospođa imala što raditi i bila zadovoljna, mirno gutao ono što bi mu ona dala, tek zaronivši ruke i lice u veliku posudu sa sušenim ruži‐ nim listićima, i u drugu veliku posudu suhe lavande. Onda bi izašao, toliko pun po‐ vjerenja u ublažujuće snage Cloisterhams Weira i u zdrav duh koliko Lady Mac‐ beth nije vjerovala u snagu svih uzburkanih mora. Ovaj je put dobri mladi kanonik uzeo krajnje otmjeno svoju čašu Constantia, pa se okrijepljen, na zadovoljstvo svoje majke, prepustio preostalim dužnostima toga dana. Svojim urednim i točnim napredovanjem one su dovele do večernje službe i sumraka. Budući da je u katedrali bilo veoma hladno, on nakon službe ode živah‐ nim korakom. Taj brzi korak završavao je napadom na njegov omiljeni dio ruševi‐ ne, koji će jednog dana oluja odnijeti ne čekajući čak ni da predahne. On to izvede na vješt način, ne predahnuvši ni sad kad je zastao gledajući rijeku. Rijeka u Cloisterhamu toliko je blizu mora da često izbacuje morsku travu. Neo‐ bična količina trave ostala je od posljednje oseke, a ona, i uzburkana voda i nemir‐ no zaranjanje i lepetanje bučnih galebova i bijesna svjetlost mrkih jedrenjaka koji su bivali sve crnji, nagovješćivali su olujnu noć. U sebi je uspoređivao divlje i bučno more s mirnom lukom doma mlađeg kanonika, kad Helena i Neville Landlles pro‐ đoše dolje ispod njega. On ih je cijelog dana nosio u svojim mislima i odmah je si‐ šao das njimarazgovara. Stazaje pri slaboj svjetlosti bila nesigurnazasvakog putni‐ ka, osim za dobrog planinara, ali mlađi je kanonik bio isto toliko dobar planinar kao i većina muškaraca i našao se pokraj njih mnogo prije nego što bi mnogi drugi 88

dospjeli i do pola puta. „Surova večer, gospođice Landless! Zar ne mislite da je za vašu uobičajenu šet‐ nju s bratom previše hladno za ovo doba godine? U svakom slučaju, nije ugodno kad Sunce zađe,as mora nailazi nevrijeme.“ Helena je mislila da nije tako. To je bila njihova najomiljenija šetnja. Bilo je ve‐ omatiho. „Veoma je tiho“, složio se gospodin Crisparkle iskoristivši odmah ovu priliku da pođe s njima. „To je jedino mjesto gdje čovjek može govoriti bez prekidanja, kao što ja to že‐ lim, gospodine Neville. Vjerujem da sestri prenosite sve o čemu nas dvojica razgo‐ varamo.“ „Sve, gospodine.“ „Prema tome“, reče gospodin Crisparkle, „vaša sestra zna da sam vas nekoliko puta molio da se ispričate za nesretni događaj koji se dogodio one noći kad ste došli ovamo.“ Govoreći ovo, on je gledao u nju, a ne u njega; zato je ona, a ne on, odgo‐ vorila: „Da.“ „Nazivam to nesretnim, gospođice Helena“, nastavio je gospodin Crisparkle, „utoliko što je to svakako stvorilo određenu predrasudu s obzirom na Nevillea. Kruže glasovi da je on opasno razdražljiv čovjek, neobuzdane i bijesne naravi. Kao takvog, doista gaizbjegavaju.“ „Ne sumnjam da ga izbjegavaju, jadnog mladića“, reče Helena ponosno izraža‐ vajući suosjećanje s bratom i duboko uvjerenje da se prema njemu ne postupa veli‐ kodušno. „Morala bih biti sasvim sigurna, jer vi tako kažete. Ali ono što mi vi govorite po‐ tvrđuje se i neizrečenim primjedbamai aluzijama na koje nailazim svakoga dana.“ „Pa sad“, nastavi opet gospodin Crisparkle glasom blagog, iako upornog uvjera‐ vanja. „Zar to nije vrijedno žaljenja i zar ne bi to trebalo popraviti? Ovo su prvi Nevil‐ leovi dani u Cloisterhamu, i ne plašim se da on neće živjeti duže od takve predrasu‐ de i pokazati da je pogrešno shvaćen. Ali koliko bi bilo pametnije odmah poduzeti nešto nego se prepustiti nesigurnom vremenu! Osim toga, iako bi to bilo pametno, to je i ispravno. Jer nemasumnje da Neville nije bio u pravu.“ „Bio je izazvan“, primijetilaje Helena. „On je bio taj koji je nasrnuo“, primijetio je gospodin Crisparkle. 89 www.balkandownload.org

Išli su šuteći sve dok Helena nije podigla oči do lica mlađeg kanonika i gotovo uvredljivo rekla: „Oh, gospodine Crisparkle, želite li da se Neville baci pred noge mladom Droodu, ili gospodinaJaspera, koji gasvakog dana ocrnjuje? Daste na nje‐ govu mjestu, u svojem se srcu ne bi mogli složiti s tim.“ „Ja sam rekao gospodinu Crisparkleu, Helena“, reče Neville, pogledavši s pošto‐ vanjem svog učitelja, „da, kad bih mogao to učiniti po svojem srcu, ne bih se predo‐ mišljao. Ali ne mogu, a grozim se pretvaranja. Međutim, zaboravljaš da navoditi ovaj slučaj kao slučaj gospodina Crisparklea, znači pretpostavljati da je gospodin Crisparkle učinio ono što sam ja učinio.“ „Molim gaispriku“, reče Helena. „Vidite“, nastavi gospodin Crisparkle ponovno se koristeći ovom prilikom, premda umjerenim i nježnim naglaskom, „vi oboje instinktivno osjećate da je Ne‐ ville pogriješio. Zašto se ondazaustavljati na pola putai ne priznati?“ „Zar ne postoji razlika“, upita Helena oklijevajući malo, „između pokoravanja pred plemenitom dušom te niskom i sitnom?“ Prije nego što je vrli mlađi kanonik bio sasvim spreman sa svojim argumentom na ovu lijepu razliku, upao je Neville: “Pomozi mi da se očistim pred gospodinom Crisparkleom, Helena. Pomozi mi uvjeriti ga da ja prvi ne mogu praviti ustupke bez izrugivanja i pretvaranja. Moja bi se priroda morala promijeniti prije nego bi to napravio, a ona se ne mijenja. Osjećam neizrecivu uvredu i namjerno potenciranje te uvrede i ljut sam. Živa je istina da se ja još uvijek, kad god je se sjetim, jednako razljutim kao i one noći.“ „Neville“, primijetio je mlađi kanonik mirno, „ponovio si onaj pokret rukama koji mi se nimalo ne sviđa.“ „Žao mi je zbog toga, gospodine, bilo je nesvjesno. Priznao sam samo da sam još uvijek jednako ljut.“ „A ja priznajem“, reče gospodin Crisparkle, „dasam se nadao nečem boljem.“ „Žao mi je što vas razočaravam, gospodine, ali bilo bi mnogo gore da vas obma‐ njujem, i strašno bih vas obmanuo da sam se pretvarao da ste me smekšali kad je to u pitanju. Možda će doći vrijeme kad ćete svojim snažnim utjecajem postići i to, ali ono još nije došlo. Zar nije tako, unatoč mojoj borbi sasamim sobom, Helena?“ Ona, čije su tamne oči promatrale učinak njegovih riječi na licu gospodina Cris‐ parklea, odgovori gospodin Crisparkleu,a ne njemu: „Tako je.“ Nakon kratke stanke ona je odgovorila na jedva primjetan upitni po‐ gled svog brata blagim potvrdnim klimanjem glave. On je nastavio: 90

„Još nikada nisam imao hrabrosti reći vam, gospodine, ono što je trebalo sasvim otvoreno reći onda kad ste prvi put sa mnom razgovarali o ovoj temi. Nije to lako reći, i priječio me je strah da ne ispadnem smiješan. Taj je strah u meni veoma jak i ovoga trenutka i on bi me, da nije moje sestre, spriječio da budem sasvim otvoren prema vama, čak i sada. Ja se divim gospođici Bud, gospodine, toliko mnogo da ne mogu podnijeti da se s njom postupa uobraženo ili ravnodušno. Čak i da ne osje‐ ćam kako sam osobno uvrijedio mladog Drooda, osjećao bih se pogođenim zbog togašto je nju uvrijedio.“ Gospodin Crisparkle, krajnje zapanjen, pogledao je Helenu tražeći potvrdu – i našao je na njezinu izražajnom licu potpunu potvrdu i molbu zasavjet. „Mlada dama o kojoj govorite, kao što znate gospodine Neville, uskoro će se udati“, reče ozbiljno gospodin Crisparkle, „stoga vaše divljenje, ako je i osobne pri‐ rode kao što ste rekli, uopće nije na mjestu. Štoviše, užasno je preuzimati na sebe dužnost zaštitnika mlade dame od njezina budućeg supruga. Osim toga, vi ste ih vi‐ djeli samo jedanput. Mlada damaje postala prijateljica vaše sestre i čudim se da vaša sestra, bar zbog toga, nije spriječila ovu vašu nerazumnu i grešnu pomisao.“ „Ona je pokušala, gospodine, ali uzalud. Muž ili ne, taj je čovjek nesposoban osjetili ono što ja osjećam prema divnom mladom stvorenju s kojim postupa kao s lutkom. Ja kažem da je on nesposoban za to isto toliko koliko je nje i nedostojan. Kažem da je ona žrtvovana time što je namijenjena njemu. Kažem da je volim, a njega prezirem i mrzim!“ Ovo je rekao toliko se zacrvenjevši i učinivši toliko žestok pokret da gaje sestra uhvatilazaruku koreći ga: „Neville, Neville!“ To ga je smirilo, brzo je osjetio da je popustila brana koje je postavio svojoj va‐ trenoj naravi te kao pokajnik i jadnik rukom prekrio lice. Gospodin Crisparkle ga je pažljivo promatrao i istodobno razmišljao kako da nastavi. Šutke je napravio nekoliko koraka,a onda progovorio: „Gospodine Neville, gospodine Neville, duboko sam ožalošćen što u vama nala‐ zim tragove karaktera toliko zlovoljnog, Ijutitog i nemirnog kao što je ova noć koja se spušta. Ovo sve je previše ozbiljno da bi mi ostala mogućnosti gledati vaš zanos kao stvar koja ne zaslužuje ozbiljno razmatranje. Ja o tome vrlo ozbiljno razmišljam i na temelju toga vam tako i govorim. Ovaj spor između vas i mladog Drooda ne smije se nastaviti. Ne mogu dopustiti da se nastavi znajući ono što sam sad saznao od vas, i zato što živite pod mojim krovom. Ma kakve bile predrasude i neosnovane izmišljotine koje je vaša slijepa i zavidna ljutnja bacila na njegov karakter, riječ je o 91 www.balkandownload.org

iskrenom i dobrom karakteru. Znam da u to mogu vjerovati. Sad, molim vas, za‐ pamtite što ću reći. Pošto sam razmislio i čuo objašnjenje vaš sestre, voljan sam priznati da u pogledu mirenja s mladim Droodom imate pravo da vam se izađe na pola puta. Pretpostavljam da ćete vi, a možda i mladi Drood, učiniti prvi korak. Kad se to dogodi, vi ćete mi nazdraviti čašću kršćanskog gospodina što je ta svađa, što se tiče vas, zauvijek završena. Što će biti u vašem srcu kad mu pružite ruku, znat će samo poznavatelj svih srdaca, ali za vas neće biti dobro ako u njemu bude imalo izdaje. Toliko o tome. Sljedećastvar koju moram reći tiče se vaše zanesenosti. Shva‐ tio sam da ste to samo meni povjerili i da to nije poznato nijednoj drugoj osobi, osim vašoj sestri. Jesam li sam dobro razumio?“ Helena odgovori tihim glasom: „To znamo samo nas troje koji smo ovdje.“ „Nije poznato mladoj dami, vašoj prijateljici?“ „Tako mi duše moje, nije!“ „Onda od vas tražim da mi dadete sličnu svečanu prisegu, gospodine Neville, da će to ostati tajna kao i dosad te da nećete poduzimati nikakve druge korake, osim pokušaja (i to najiskrenijeg) da to izbrišete iz svoje svijesti. Neću vam reći da će to brzo proći, neću vam reći da je to trenutačna ludost, kao ni to da takve mušice sva‐ koga sata nastaju i nestaju u mladim i vatrenim ljudima. Ostavit ću vas u uvjerenju daima malo sličnih slučajeva, daće se dugo zadržati u vamai daće to biti veomate‐ ško pobijediti. Utoliko ću više pridati važnosti prisezi koju tražim od vas, ako je budete dali bez ograničenja.“ Mladić je pokušavao dvaput ili triput progovoriti,ali nije uspio. „Ostavit ću vas s vašom sestrom koju, vrijeme je, treba odvesti kući“, reče gospo‐ din Crisparkle. „Naći ćete me samog u mojoj sobi.“ „Molim vas, nemojte nas još ostaviti“, molila gaje Helena. „Još samo minutu.“ „Ja ne bih“, reče Neville pritišćući rukom svoje lice, „trebao još jednu minutu da ste bili manje strpljivi prema meni, gospodine Crisparkle, da ste bili manje pažljivi prema meni i manje dobri i iskreni. Oh, dasam u djetinjstvu imao takvog učitelja!“ „Slijedi sad svog učitelja, Neville“, promumljalaje Helena, „slijedi ga u Nebo!“ U njezinu je glasu bilo nečega što zatomi glas dobroga mlađeg kanonika, nešto što je bilo suprotno njezinu divljenju tom čovjeku. On je stavio prst na usne i po‐ gledao njezina brata. „Reći da dajem obje prisege, gospodine Crisparkle, iz dubine svog srca, i reći da u njemu nemaizdaje, znači ne reći ništa!“ rekao je Neville veoma uzbuđen. „Molim 92

vas da mi oprostite moj bijedni ispad u izljevu strasti.“ „Nemoj, Neville, nemoj. Ti znaš tko oprašta, kao najviši sudac. Gospođice He‐ lena, vi i vaš brat ste blizanci. Vi ste došli na ovaj svijet s istom naravi, djetinjstvo ste proveli zajedno, okruženi istom neprijateljskom okolinom. Zar ne možete u njemu svladati ono što ste svladali u sebi? Pogledajte tu stijenu koja mu se ispriječi‐ la na putu. Tko ga,ako ne vi, može sačuvati?“ „Tko, ako ne vi, gospodine?“ odgovorila je Helena. „Što je moj utjecaj, ili moja bijedna mudrost, u usporedbi s vašom?“ „Vi imate mudrost ljubavi,“ odgovorio je mlađi kanonik, „i zapamtite da je to najviša mudrost koja je ikada postojala na zemlji. Što se tiče moje mudrosti – što je manje rečeno o toj jednostavnoj robi, to bolje. Laku noć!“ Ona prihvati ponuđenu ruku i zahvalno i gotovo pobožno podigne je do svojih usana. „Ma svašta!“ reče nježno mlađi kanonik, „ja sam i više nego počašćen“, i okrene se. Krenuvši ponovno svojim brzim koracima prema katedrali, on je pokušavao, ga‐ zeći u mraku, smisliti najbolji način kako provesti u djelo ono što je obećao, i što se nekako mora učiniti. „Vjerojatno će od mene zatražiti da ih vjenčam“, mislio je, „pa poželjeti da vjenčani odu! Ali ovo je prvo naredu!“ On je ponajprije razmišljao o tome bi li trebalo pisati mladom Droodu ili bi tre‐ bao razgovarati s Jasperom. Svijest o tome da ga u katedrali svi vole navodila ga je na ovo, potonje, i osvijetljena vratareva kućica, koju je ugledao u pravom trenutku, potaknula ga je na to. „Željezo se kuje dok je vruće, pa ću tako napraviti“, reče on, „i sad ću ga potražiti.“ Jasper je spavao na kauču pokraj vatre kad je gospodin Cris‐ parkle, pošto se popeo uz stražnje stube i pošto nije dobio odgovor kad je pokucao na vrata, pažljivo okrenuo kvaku i ušao. Dugo još poslije togaimao je razlogasjećati se kako je Jasper buncajući skočio s kaučai uzviknuo: „Što je? Tko je to učinio?“ „To sam samo ja, Jaspere. Žao mi je što sam te uznemirio.“ Bljesak njegovih očiju smirio se u pogled prepoznavanja i on pomakne jednu ili dvije stolice kako bi oslobodio put do kamina. „Živo sam sanjao i sretan sam što sam uznemiren u snu koji nastaje od loše pro‐ bave nakon večere. Da ne govorimo daste uvijek dobrodošli.“ „Hvala. Nisam siguran“, odgovori gospodin Crisparkle kad je sjeo u naslonjač namješten za njega, „da će moja tema na prvi pogled biti isto toliko dobrodošla kao i ja sam, ali ja sam poslanik mira i idem za onim što je u interesu mira. Jednom rije‐ čju, Jaspere, želim uspostaviti mir između ona dva mladića.“ 93 www.balkandownload.org

Krajnji izraz zbunjenosti pojavi se na licu gospodin Jaspera, a taj je izraz zabri‐ njavao jer u njemu gospodin Crisparkle nije uspijevao ništa vidjeti. „Kako?“ upitaJasper tihim i sporim glasom nakon šutnje. „Zbog kako sam došao k vama. Želim vas zamoliti da mi učinite veliku uslugu i da posredujete kod vašeg nećaka (ja sam već posredovao kod gospodina Nevillea) i da ga pridobijete neka vam napiše kratko pismo, na svoj slikovit način, u kojem će izraziti svoju privolu da se rukuje. Znam kako je on dobrodušan mladić i kakav utjecaj vi imate na njega. 1 ni najmanje ne braneći gospodina Nevillea, moramo svi priznati daje on bio oštro napadnut.“ Jasper svoje zbunjeno lice okrene prema vatri. Gospodin Crisparkle, neprestano ga gledajući, primijetio je još veću zbunjenost nego prije, koja kao da je odražavala (što je teško moglo biti) neko pomno unutarnje računanje. „Znam da niste naklonjeni gospodinu Nevilleu...“, nastavi mlađi kanonik, ali Jasper ga prekine: „Imate dobar razlog što to kažete, doista nisam.“ „Nesumnjivo. I priznajem da je njegova narav žalosno nasilna, premda se na‐ dam da će se on uz nas popraviti. Međutim ja sam od njega izvukao svečano obeća‐ nje o njegovu budućem ponašanju prema vašem nećaku, ako milostivo posredujete. I siguran sam daće ga on održati.“ „Vi ste uvijek odgovorni i pouzdani, gospodine Crisparkle. Jeste li zaista toliko sigurni datoliko samouvjereno možete jamčiti za njega?“ „Jesam.“ Zbunjeni i zbunjujući izraz se povukao. „Onda mi s duše skidate veliku strepnju i teret“, rekao je Jasper. „Učinit ću to.“ A gospodin Crisparkle, radostan zbog brzog i potpunog uspjeha, pohvalio je to svojim najbiranijim riječima. „Učinit ću“, ponovio je Jasper, „umiren što imam vaše jamstvo nasuprot svojim nejasnim i maglovitim strahovima Smijat ćete se – vodite li dnevnik?“ „ Jedan redak na dan – ne više.“ „Jedan bi redak bilo baš toliko koliko bi mom neuzbudljivom životu bilo po‐ trebno, Nebo to zna“, reče Jasper uzimajući knjigu sa stola, „ali moj dnevnik zapra‐ vo je dnevnik Nedova života. Smijat ćete se ovoj zabilješci. Pogodit ćete kad je na‐ pisana: „Nakon ponoći, nakon onoga što sam upravo vidio, predosjećam da će se nešto strašno dogoditi mojemu dragom dečku, protiv čega se ne mogu ničim boriti. Svi 94

su moji napori uzaludni. Zapanjuje me demonski nagon tog Nevillea Landlessa, njegova snaga kad se razbjesni, kao i njegova težnja da uništi uzroke svog divljeg bi‐ jesa. Sve je to ostavilo na mene toliko dubok dojam da sam već dvaput otišao do sobe moga dragog dečka da bih se uvjerio kako mirno spava i da ne leži mrtav u krvi! Evo još jedne zabilješke sljedećeg jutra: Ned je ustao i otišao. Čista srca i nesumnjičav kao i uvijek. Smijao se kad sam ga upozorio, a on reče da je isto toliko dobar čovjek koliko i Neville Landless. Rekao sam da to može biti, ali da on nije toliko loš. On je nastavio s olakim uzimanjem stvari, međutim, jasam putovao s njim što sam dalje mogao i ostavio ga protiv svoje volje. Nisam kadar otarasiti se tih mračnih, neshvatljivih slutnji – ako se osjećaji zasnovani na vidljivim činjenicamatako mogu nazvati.“ „Neprestano sam“, reče Jasper završavajući i okrećući listove knjige prije nego će je ostaviti, „zapadao u ovakva raspoloženja, što i ostali zapisi pokazuju. Ali sad kad imam vaše uvjeravanje, stavit ću to u knjigu i smatrati to protuotrovom za moje crne misli. „ „Takvim protuotrovom, nadam se“, odgovorio je gospodin Crisparkle, „koji će vas uskoro navesti da svoje crne misli predate plamenu. Ja sam zadnji čovjek koji bi na vama ove večeri mogao pronaći neku manu, jer ste tako slobodno izašli ususret mojim željama. Ali moram reći, Jaspere, da je ovdje vaša privrženost vašem nećaku navela na pretjerivanje.“ „Vi ste mi svjedok“, reče Jasper sliježući ramenima, „kakvo je bilo moje pravo duševno stanje one noći, prije nego što sam sjeo kako bih to zapisao i kakvim sam se riječima izrazio. Sjećate li se da ste mi zamjerili na rijeći koju sam upotrijebio – bila vam je prejaka? Taje riječ bilajača od ijedne druge u mom dnevniku.“ „Dobro, dobro. Probajte taj protuotrov,“ složio se gospodin Crisparkle, „i neka vam omogući da jasnije i bolje vidite stvari! Nećemo više razgovarati. Moram vam zahvaliti i zahvaljujem vam najiskrenije.“ „Vidjet ćete“, reče Jasper nakon što su se rukovali, „da neću samo polovično iz‐ vršiti stvar koju želite. Vodit ću računa o tome da Ned, ako popusti, da popusti do kraja.“ Trećeg dana nakon ovog razgovora, on je gospodina Crisparklea pozvao sljede‐ ćim pismom: „Dragi moj Jack, 95 www.balkandownload.org

dirnut sam tvojim prikazom razgovora s gospodinom Crisparkleom, kojega ja mnogo cijenim i poštujem. Odmah otvoreno izjavljujem da sam se onom prilikom zaboravio isto toliko koliko i gospodin Landless i kako želim da ono što se dogodi‐ lo predamo zaboravu i da ponovno sve bude u redu. Gledaj ovako, dragi stari momče: pozovi gospodina Landlessa na Badnju večeru (što je bolji dan, bolje je i djelo) i pobrini se da budemo samo nas trojica, da se svi rukujemo i da o tome više ne razgovaramo Dragi moj Jack, uvijek tvoj s puno ljubavi Edwin Drood P. S. Pozdravi gospođicu Macu naidućem glazbenom satu.“ „Dakle, očekujete gospodina Nevillea?“ reče gospodin Crisparkle. „Računam na njegov dolazak“, reče gospodin Jasper. 96

XI. SLIKAI PRSTEN Iza najstarijeg dijela Holborna u Londonu, gdje neke kuće sa zabatima, stare ne‐ koliko stoljeća, još uvijek stoje i gledaju javni put kao da neutješno traže stari potok koji je odavno presušio, postoji jedan kutak koji čine dva nepravilna kvadrata, a na‐ zivaju se Staple Inn. To je jedna od onih izbi koje, kad se u nju uđe s bučne ulice, izaziva u smirenom pješaku osjećaj da je stavio pamuk u uši i đon od baršuna na čizme. To jedna od onih izbi gdje nekoliko čađavih vrabaca cvrkuće na jednako tako čađavom drveću kao da dovikuju jedan drugome hajdemo se igrati u polju, gdje im nekoliko metara vrta i nekoliko kvadrata šljunka omogućuje da čine one silne štete kojima osvježavaju svoje malene umove, štoviše, to je jedna od onih izbi, pravnih izbi; i u njoj se nalazi maleno predvorje s malenim fenjerima na stropu; kakvim razornim ciljevimaje posvećen, i koji su troškovi, to povijesti nije poznato. U danima kad se Cloisterham vrijeđao zbog postojanja udaljene željeznice, kao da ugrožava osjetljivi sustav, vlasništvo nas Britanaca: našu osebujnu sreću čije je sveto pravilo da se o njoj u podjednakoj mjeri gunđa, da se za nju strepi i da se njo‐ me hvali bilo što da se dogodilo i bilo gdje u svijetu. Tih dana nije izrasla nijedna susjedna zgrada većih dimenzija koja bi Staple Inn bacila u sjenu. Sunce na zalasku bacalo je blistave poglede na nju, a jugozapadni vjetar nesmetano ju je zapuhivao. Međutim, ni vjetar ni sunce nisu bili blagonakloni prema Staple Innu jednog prosi‐ načkog poslijepodneva oko šest sati, kad je bio ispunjen maglom i kad su svijeće prosipale blijede i nejasne zrake kroz prozore svih njegovih zauzetih soba; pogoto‐ vo iz niza soba u kutu kuće u malenom unutarnjem četverokutu iznad čijeg je ruž‐ nog ulaza bio misteriozni crno-bijeli natpis: M 97 www.balkandownload.org

J T 1747. U tom nizu soba, nikad ne razbijajući glavu o tome što bi taj natpis trebao zna‐ čiti, osim toga što bi se možda, pogledavši na njega, podsjetio na neobična stara vre‐ mena i pomislio da može značiti Možda John Thomas ili Možda Joe Tylor, sjedio je gospodin Grewgious pišući pokraj kamina. Tko bi mogao reći, gledajući gospodina Grewgiousa, je li on ikada upoznao am‐ biciju ili razočaranje? On je odrastao na sudu i pripremao se za odvjetnika, pisanje ugovora, prenošenje mudrosti koja je tu nužna, kako je to Pistol rekao. Ali to pre‐ nošenje mudrosti i on sklopili su toliko ravnodušan brak da su se dobrovoljno ra‐ zišli – ako se može reći dase razići može ono što nikad nije činilo zajednicu. Ne. Čedno prenošenje neće doći gospodinu Grewgiousu. Zaprošeno je, ali nije dalo pristanak, i oni su pošli svojim različitim putovima. Međutim, neki neobjaš‐ njivi vjetar mu je donio arbitražu i on je stekao veliko poštovanje zbog neumorna traženja pravde i njezina ispunjavanja, a veoma izdašni stečajevi bili su sljedeće što mu je vjetar donio u džep i tu je trag bilo lakše slijediti. Tako je on slučajno našao svoje mjesto u životu. Sakupljač starina i sada upravitelj dvaju bogatih imanja te zastupnik njihovih pravnih poslova za svotu koja je bila pozamašna i za odvjetnika na nižem katu, ugasio je svoju ambiciju (pretpostavimo li da je nekad bila zapalje‐ na) i pripremio se da ostatak života provede pod suhom lozom i smokvom M.J.T.- a, koji ih je posadio tisuću sedamsto četrdeset sedme godine. Mnogi računi i računovodstvene knjige, mnogi fascikli s korespondencijom i nekoliko tvrdih kutija ukrašavali su sobu gospodina Grewgiousa. Teško bi se mo‐ glo reći da su bile nagomilane zbrda-zdola, jer savjesno su i uredno bile raspoređe‐ ne. Pomisao da bi mogao iznenada umrijeti i ostaviti neku činjenicu ili neku broj‐ ku nepotpunu ili nejasnu bilo kad i bilo gdje, svakog dana prijetila je smrću gospo‐ dinu Grewgiousu. Najjače povjerenje u dužnost proizlazi iz krvi čovjekove. Ima krvi koje cirkuliraju brže, veselije, privlačnije, ali nema bolje u krvotoku od krvi gospodina Grewgiousa. U ovoj sobi nije bilo raskoši. Sva udobnost bila je ograničena na suho i toplo i na udoban premda izblijedjeli kamin. Ono što bi se moglo nazvati njezinim privat‐ nim životom bilo je ograničeno na ognjište, jedan naslonjač i starinski okrugli stol koji je nakon radnoga vremena prenošen na tepih, a iz kuta gdje je inače stajao okrenut kao blistavi štit od mahagonija. Iza njega, dok je tako ležao u defenzivi, na‐ 98

lazio se ormar u zidu, u kojemu se obično nalazilo neko dobro piće. U vanjskoj prostoriji nalazio se činovnik; spavaća soba gospodina Grewgiousa bila je preko puta zajedničkih stuba. I imao je neke popunjene podrume ispod stuba. Najmanje tristo puta u godini prelazio je preko puta do hotela u Furnivals Inn na večeru i na‐ kon večere vraćao se ponovno da bi obavio većinu onih svakodnevnih besmislica, sve dok ponovno ne bi svanuo blistavi poslovni dan, s M. J. T.-ovim datumom tisu‐ ću sedamsto četrdeset sedam. Dok je gospodin Grewgious tog poslijepodneva sje‐ dio pokraj svoje vatre i pisao, činovnik gospodina Grewgiousa sjedio je i pisao po‐ kraj svoje vatre. Blijeda, nadutalica, crne kose, osoba od trideset godina, s krupnim, tamnim očima, kojima je sasvim nedostajao sjaj, i bojom kože poput tijesta koja kao da je tražila slanje pekaru, ovaj je pomoćnik bio tajanstveno biće koje je imalo neku čudnu moć nad gospodinom Grewgiousom. Kao da je bio pozvan u stvar‐ nost, poput bajkovitoga obiteljskog duha zaštitnika, čudotvornom moći koja je nestajala kad je bilo potrebno da se otpusti, čvrsto se zalijepio za stolicu gospodina Grewgiousa, iako bi se udobnost i ugodnost gospodina Grewgiousa povećala kad bi ga izvlastio. Gospodin Grewgious ipak je postupao neobjašnjivo pažljivo s mrkom osobom zamršenih kovrča i općenito izrazom kao da je odrasla u sjeni onoga zlo‐ kobnog drvetas Jave koje je lažima dalo više utočišta nego cijelo botaničko carstvo. „Sad, Bazzarde“, reče gospodin Grewgious kad je ušao njegov činovnik pogle‐ davši sasvojih papira koje je spremao zatu noć, „što ima novo, osim magle?“ „Gospodin Drood“, reče Bazzard. „Što je s njim?“ „Došao je“, reče Bazzard. „Mogao si ga uvesti.“ „To i činim“, reče Bazzard. Patako posjetitelj uđe. „Bože moj!“ reče gospodin Grewgious gledajući preko svojih dviju uredskih svi‐ jeća. „Mislio sam da ste došli, samo ostavili posjetnicu i otišli. Kako ste, gospodin Edwine? Bože, vi se gušite!“ „To je samo magla“, reče Edwin, „a ona mi tjerasuze na oči kao ljuta paprika!“ „Zar je doista tako strašno? Molim vas, skinite ogrtač. Sreća je da imam ovako dobru vatru. Gospodin Bazzard vodi računa o meni.“ „Ne vodim“, reče gospodin Bazzard s vrata. „Ah! Onda znači da sam ja vodio računa o sebi a da to nisam niti primijetio“, 99 www.balkandownload.org

reče gospodin Grewgious. „Molim vas sjednite u moju stolicu. Ne. Molim vas! Do‐ lazite po tako lošemu vremenu. Samo sjednite u moju stolicu.“ Edwin privuče naslonjač iz kuta, a maglu koju je donio sa sobom i koju je ski‐ nuo sazimskim kaputom i šalom, brzo je polizaiaživahna vatra. „Izgledam“, reče Edwin osmjehujući se, „kao dasam došao da bih ostao.“ „Pa da“, uzviknu gospodin Grewgious, „oprostite što vas prekidam, ostanite. Magla će se možda razići za jedan ili dva sata. Možemo donijeti večeru preko puta Holborna. Bolje da ovdje dobijete ljutu papriku nego vani. Molim vas, ostanite i večerajte.“ „Veoma ste ljubazni“, reče Edwin gledajući oko sebe kao privučen mišlju na neku novu i ugodnu cigansku zabavu. „Ne ni najmanje“, reče gospodin Grewgious. „Vi ste veoma ljubazni što se pridružujete neženji u komori i dijelite s nama što imamo. I ja ću pozvati“, reče Grewgious, a oči mu zasjaše kao da ga je inspirirala neka vesela misao, „i pozvat ću Bazzarda. Možda mu se to i neće svidjeti. Bazzard!“ Bazzard se ponovno pojavi. „Večeraj sa mnom i gospodinom Droodom.“ „Ako mi se naredi večerati, svakako da ću to i učiniti, gospodine“, glasio je zlo‐ voljni odgovor. „Da Bog čuvačovjeka!“ uzviknuo je gospodin Grewgious. „Ne naređuje se – po‐ zvani ste.“ „Hvala, gospodine“, reče Bazzard. „Onda mi je svejedno.“ „Sređeno. I možda nećete imati ništa protiv da“, reče gospodin Grewgious, „odete do hotela kod Furnivala i zamolite ih da pošalju sve što je potrebno za pos‐ tavljanje stola. Za večeru ćemo imati zdjelu najvrelije i najjače juhe koja se može dobiti i najbolje jelo koje se može preporučiti, i pečenje (poput ovčjeg buta), i gu‐ sku ili puricu, ili neku sličnu punjenu stvarčicu što se slučajno nađe na jelovniku – ukratko, uzet ćemo sve što imaju pri ruci.“ Ova slobodna uputa gospodina Grewgiousa izrečena je uobičajenim izrazom kao da čita popis inventara, ponavlja lekciju ili radi nešto drugo. Bazzard, pošto je privukao okrugli stol, otišao je da bi proveo naredbu. „Bio sam malčice oprezan, shvaćate“, reče gospodin Grewgious nižim glasom nakon odlaska svog činovnika, „da ga ne zaposlim u odjelu za nabavu namirnica ili krame. Jer to mu se možda ne bi svidjelo. „ „Čini se, gospodine, da on radi kako se njemu sviđa“, primijetio je Edwin. 100