gospodin Grewgious, zamislite Tartara dok je bio najmanji od svih juniora kako skače u vodu, hvata me, velikog, teškog, studenta zadnje godine, drži za kosu i pro‐ bijase do obale sa mnom poput vodenog diva!“ „Zamislite, ja nisam dopustio da potone, a bio sam njegov podređeni!“ reče gos‐ podin Tartar. „Ali, istina je da je on bio moj najbolji zaštitnik i prijatelj i da mi je učinio više dobra nego svi profesori zajedno. Neki me je nerazumni nagon uhvatio da gaili izvučem ili potonem zajedno s njim.“ „Hm! Dopustite mi, gospodine, što imam čast“, reče gospodin Grewgious pri‐ šavši ispružene ruke, „jer doista smatram da je to čast. Ponosan sam što sam vas upoznao. Niste se prehladili, nadam se. I nadam se da vam nije bilo zlo zato što ste progutali previše vode. Kako se osjećate otada?“ Uopće se nije moglo primijetiti da je gospodin Grewgious znao što je rekao, premdase vidjelo daje želio reći nešto veoma prijateljski i pohvalno. „Da je barem Nebo, pomisli Rosa, poslalo takvu hrabrost i vještinu u pomoć njenoj jadnoj majci! A on je bio tadatako slab i mlad!“ „Ne želim za to primali komplimente. Hvala, ali mislim da imam jednu ide‐ ju“,objavio je gospodin Grewgious pošto je u sobi poskočio jednom ili dvaput tako neočekivano i neobjašnjivo da su svi buljili u njega misleći da se guši ili ga hvata grč. “Mislim da imam jednu ideju. Vjerujem da sam imao zadovoljstvo vidjeti ime gos‐ podina Tartara kao stanara na uglu, na posljednjem katu?“ „Da, gospodine“, odgovori gospodin Tartar. „Zasad ste u pravu.“ „U pravu sam zasad“, reče gospodin Grewgious. „To je riješeno“, što on pokaže prekriživši lijevi palac desnim. „Možda znate ime vašeg susjeda na vrhu s druge strane zida?“ Prišao je veoma blizu gospodinu Tartaru kako zbog kratkovidnosti ne bi izgubio nijedan detalj na njegovu licu. „Landless“. „I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši i ponovno se vrativši. „Držim, gospodine, da u pitanju nije osobno poznanstvo?“ „Malo,ali jest“. „I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši još jednom i ponovno se vrativši. „Kakvaje priroda poznanstva, gospodine Tartare?“ „Pomislio sam kako tom mladiću nije lako i zamolio sam ga, tek neki dan, da sa 201 www.balkandownload.org
mnom podijeli cvijeće, zapravo, dajasvoj vrt proširim do njegovih prozora.“ „Hoćete li biti toliko ljubazni da sjednete?“ rekao je gospodin Grewgious. „Imam jednu ideju!“ Popustili su. Gospodin Tartar, budući da je bio sav zbunjen, ne toliko spremno. Tada je gospodin Grewgious, sjedeći u sredini s rukama na koljenima i na svoj uobičajeni način, kao daje sve naučio napamet, ovako iznio svoju ideju: „Ne mogu se još odlučiti ju li mudro održavati otvorenu komunikaciju u sadaš‐ njim okolnostima s gospodinom Nevilleom ili gospođicom Helenom, a s obzirom na najljepšega člana ovoga društva. Imam razloga zaključiti kako naš lokalni prija‐ telj (za kojega molim dopuštenje da ga blagoslovim prolaznim, ali srdačnim prok‐ letstvom, uz ljubaznu dopusnicu našega uglednog prijatelja) njuška uokolo i šulja se gore-dolje. Kad to ne radi sam, možda ima nekog doušnika koji se šulja kao neki čuvar, vratar ili netko sličan kod Staplea. S druge sirane, gospođica Rosa sasvim pri‐ rodno želi vidjeti svoju prijateljicu, gospođicu Helenu i bilo bi važno da barem gos‐ pođica Helena (ako ne i njezin brat preko nje) privatno od gospođice Rose čuje što se dogodilo i kakva opasnost prijeti. Slažete li se sa mnom u vezi s gledištima koja iznosim?“ „Sasvim se slažem s njima“, rekao je gospodin Crisparkle koji je vrlo pozorno slušao. „Ne bi trebalo biti sumnje da se i ja slažem“, reče gospodin Tartar osmjehnuvši se. „Ako sam ih shvatio.“ „Mirno i polako, gospodine“, reče gospodin Grewgious. „Mi ćemo vas sasvim uputiti u stvar, ako nam date dopuštenje. Sad, ako bi naš lokalni prijatelj imao ne‐ kog doušnika na licu mjesta, onda je dovoljno jasno da bi takav doušnik mogao tek promatrati sobe koje nastanjuje gospodin Neville. On bi našega mjesnog prijatelja obavijestio o tome tko tamo dolazi i odlazi, a naš bi mjesni prijatelj mogao sam, na temelju onoga što mu je prije bilo poznato, pretpostaviti tko su gosti. Nitko ne bi mogao promatrati cijeli Staple ili pratiti druge došljake i pješake, osim mene.“ „Počinjem shvaćati na što ciljate“, reče gospodin Crisparkle, „i veoma se slažem s vašim oprezom.“ „Ne bi trebalo ponavljati kako još ništa ne shvaćam o tome zašto i kako“, reče gospodin Tartar, „ali i ja shvaćam na što vi ciljate, ako mi dopustite da odmah ka‐ žem kako vam moje sobe stoje naraspolaganju“. „Eto!“ uzviknu gospodin Grewgious pobjedonosno gladeći svoju glavu, „sad svi imamo ideju. Jeste li razumjeli, draga moja?“ 202
„Mislim dajesam“, reče Rosa pocrvenjevši malo kad je gospodin Tartar brzo po‐ gledao prema njoj. „Vidite, vi ćete otići u dvorište zajedno s gospodinom Crisparkleom i gospodi‐ nom Tartarom“, reče gospodin Grewgious. „Ja ću ulaziti i izlaziti sam, na uobičaje‐ ni način. Vi ćete otići s tom gospodom do stana gospodina Tartara. Promatrat ćete cvjetnjak gospodina Tartara. Pričekat ćete da se gospođica Helena tamo pojavi ili ćete joj dati znak da ostane blizu. Slobodno ćete s njom razgovarati, u čemu nije‐ dan špijun neće vidjeti ništasumnjivo“. „Jako se plašim daću biti...“ „Biti što, draga moja?“ upitao je gospodin Grewgious kad je zastala. „Pa ne valj‐ da uplašena?“ „Ne, ne to“, reče Rosa stidljivo: „Da ću smetati gospodinu Tartaru. Čini se da mi svi tako drsko prisvajamo stan gospodina Tartara.“ „Imam primjedbu na to“, reče taj gospodin, „jer mislim kako će biti bolji ako se u njemu i samo jednom začuje vaš glas.“ Rosa, ne znajući što reći na to, obori pogled i, okrenuvši se prema gospodinu Grewgiousu, pokorno upita bi li trebalo staviti šešir. Gospodin Grewgious bio je mišljenja da ništa bolje ne bi mogla učiniti i ona se povuče da to i učini. Gospodin Crisparkle iskoristio je ovu priliku da gospodinu Tartaru ispriča o Nevilleovoj i Heleninoj nesreći. Mogućnost je bila dovoljno duga jer se činilo kako je potrebno malo više vremena dase namjesti šešir. Gospodin Tartar pružio je ruku Rosi,a gospodin Crisparkle išao je ispred njih. „Jadan, jadan Eddy!“ mislilaje Rosa dok su hodali. Gospodin Tartar je mahao desnom rukom saginjući glavu prema Rosi dok je ži‐ vahno pričao. „Nije bila toliko snažna ni preplanula kad je spasila gospodina Crisparklea“, mislila je Rosa gledajući je. „Ali, sigurno, ja sam čak i onda bila veoma pouzdana i odlučna.“ Gospodin Tartar rekao joj je kako je bio mornar i da je godinama plovio po svi‐ jetu. „Kad ćete opet ići na more?“ upita Rosa. „Nikada.“ Rosa se upita što bi djevojke rekle kada bi je mogle vidjeti kako preko široke uli‐ ce prelazi s mornarom ispod ruke. I ona je zamišljala kako prolaznici, sigurno, mis‐ le da je veoma mala, bespomoćna, u usporedbi sa snažnom figurom koja bi je mogla 203 www.balkandownload.org
iznijeti iz bilo kakve opasnosti i kilometrima nositi bez odmora. I mislila je da njegove dalekovidne plave oči izgledaju kao da su navikle na pro‐ matranje opasnosti izdaleka i da su je netremice gledale kako se sve više približava‐ ju, kad slučajno, podignuvši pogled, ona primijeti da je, čini se, i on nešto mislio o njezinim očima. Ovo je malo zbunilo Rosebud i moglo bi objasniti činjenicu zašto ona poslije ni‐ kada nije znala kako se popela (uz njegovu pomoć) do njegova vrta u zraku, gdje joj se činilo kao da je došla u čudesnu zemlju, gdje je sve iznenada procvjetalo kao u zemlji na vrhu čarobne stabljike graška. Neka vječno cvjeta! 204
XXII. DUHOVI SE SMIRUJU Sobe gospodina Tartara bile su najurednije, najčistije i najugodnije od svih do‐ sad viđenih pod suncem, mjesecom i zvijezdama. Podovi su bili izribani do te mjere da ste mogli pretpostaviti kako je londonska čađa zauvijek otišla i nestala iz zemlje. Svaki centimetar mjedi bio je toliko ulašten da je sjajio poput besramnog ogledala. Nijedna trunčica, mrlja, ni kapljica nije remetila čistoću ijednog domaćeg boga gos‐ podina Tartara, velikog, malog ili srednjeg rasta. Njegova dnevna soba bila je kao kabina admirala, njegova kupaonica kao mljekara, spavaća soba, sa škrinjama i ladi‐ cama, bila je kao prodavaonica sjemena; i njegov lijepo spremljeni krevet micao se na sredini kao da diše. Sve što je pripadalo gospodinu Tartaru imalo je svoje odre‐ đeno mjesto: njegove karte i zemljovidi imali su svoje mjesto, knjige su imale svoje, četke i cipele svoje, njegova odijela, boce, teleskopi i drugi instrumenti imali su ta‐ kođer svoje mjesto. Sve je bilo lako dostupno. Police, zidni svijećnjak, kuka i ladica bili su podjednako blizu i podjednako uređeni kako bi se najbolje iskoristila soba i pružilo nekoliko centimetara za smještaj nečega što nigdje drugdje ne bi odgovara‐ lo. Njegovi sjajni mali tanjuri bili su tako uredno smješteni na ormaru da bi se pr‐ ljava žličica od soli odmah izdala, osobne stvari za higijenu bile su tako posložene da se prljava čačkalica na stolu mogla vidjeti na prvi pogled. Isto tako uredno bile su poredane i raznovrsne sitnice koje je donio sa svojih putovanja. Punjene, sušene, uglačane ili drukčije spremljene već prema svojoj vrsti: ptice, ribe, reptili, oružje, odjeća, školjke, morske trave, korov ili uspomene od koralja. Svaka je bila izložena na svom posebnom mjestu i ni za jednu od njih nije se moglo poželjeti bolje mjes‐ to. Boje i lak izgleda da su držani negdje drugdje, uvijek pri ruci, kako bi zbrisali pojedine zalutale tragove prstiju kad god bi se primijetili u stanu gospodina Tarta‐ ra. Nijedan ratni brod nikad nije održavan tako čist i uredan kad su u pitanju ne‐ 205 www.balkandownload.org
marni tragovi. Ovog svijetlog ljetnog dana iznad vrta gospodina Tartara bio je po‐ dignut šator tako uredno kako to samo mornar može napraviti i intenzivno se osje‐ ćalo ugodno morsko ozračje pa se činilo kako bi se ovaj cvjetni vrt mogao nalaziti i na prozoru krme broda i da bi se sve moglo prenijeti na brod samo kad bi gospodin Tartar prinio ustima trubu, koja je bila obješena u kutu, i dao graktave naredbe da se digne sidro, daljudi živnu i razapnu jedra! Gospodin Tartar je činio čast ovom otmjenom brodu što je počivao u miru. Kad čovjek ima neku ugodnu strast koja ne strši niti kome smeta, ugodno ga je promatrati kako stvari čini sa šaljivim smislom smiješne strane svog bića. Kad je čo‐ vjek srdačan i po prirodi iskren i usto savršeno svjež i otvoren, može li se sumnjati da se ikad mogao vidjeti u boljim okolnostima. Rosa bi, prirodno, mislila (čak i da nije provedena po brodu sa svim dužnim poštovanjem prema prvoj dami admirali‐ teta ili prvoj morskoj vili) da je ugodno vidjeti i čuti gospodina Tartara kako se smije i uživa u svojim raznim majstorijama. U svakom slučaju Rosa bi mislila kako se preplanuli mornar pokazuje u najboljem svjetlu kad bi se, nakon izvršen nadzor, pažljivo izvlačio iz svoje admiralske kabine i molio je da se smatra njegovom Kralji‐ com, mašući joj cvijetom iz vrtarukom kojaje u sebi sadržavala vitalnost gospodina Crisparklea. „Helena! Helena Landless! Jesi li tamo?“ „Tko me zove! Ne... Rosa?“ Tadase pojavilo drugo lijepo lice. „Da, draga moja!“ „Pa kako si došla ovamo, najdraža moja?“ „Ja... nisam sigurna“, reče Rosa pocrvenjevši.“Moždasanjam!“ A zašto je pocrvenjela, jer samo su njihova dva lica bila medu cvijećem! Spada li rumenilo u plodove zemlje čarobne stabljike graška? „Ja ne sanjam“, reče Helena osmjehnuvši se. „Smatrala bih to stvarnijim da sanjam. Kako smo došle zajedno, tako blizu, i tako neočekivano?“ Doista neočekivano, među otrcanim zabatima i dimnjacima M. J. T.-a, i cvijeća koje je niklo iz morske soli. Ali Rosa se razbudila i na brzinu ispričala kako je došlo do toga dase susretnu i svegašto je s lime bilo povezano. „I gospodin Crisparkle je ovdje“, reče Rosa, brzo zaključivši. „Možeš li zamisliti da mu je jednom davno spasio život!“ „Mogla bih vjerovati u sve što se tiče gospodina Crisparklea“, odgovorila je za‐ mišljeno Helena. 206
(Još više rumenila u zemlji graška!) „Da,ali to nije bio gospodin Crisparkle“, reče Rosa brzo je ispravljajući. „Ne razumijem, ljubavi“. „Bilo je veoma lijepo od gospodina Crisparklea što se spasio“, reče Rosa,“ i on nije mogao bolje izraziti svoje visoko mišljenje o gospodinu Tartaru. Ali njega je gospodin Tartar spasio.“ Helenine tamne oči pogledaše veoma ozbiljno vedro lice između lišća i ona upi‐ tatiho i još zamišljenija: „Je li gospodin Tartar sadas tobom, draga?“ „Nije. A zato što mi je ustupio svoj stan – nama, mislim. To je tako divno mjes‐ to!“ „Je li?“ „Unutra je kao na nekom najljepšem brodu koji je ikad plovio. Sve je kao... kao...“ „Kao san?“ predloži Helena. Rosa odgovori lagano kimnuvši te pomiriše cvijeće. Helena nastavi poslije kratke stanke tijekom koje je izgledala kao da (ili je to bilo Rosa umislila) nekog sažalijeva: „Moj jadni Neville uči u svojoj sobi pošto je sunce sad tako jako s ove strane. Mislim daje bolje da ne zna dasi tako blizu.“ „Oh, i jatako mislim!“ uzvikne Rosa veomaspremno. „Pretpostavljam“, nastavi Helena sumnjičavo, „da on u budućnosti mora sazna‐ ti sve što si mi rekla, ali nisam sigurna da li je to dobro. Pitaj gospodina Crisparkle za savjet, draga moja. Pitaj ga da li mogu reći Nevilleu sve, ili nešto, od onoga što si mi ispričala.“ Rosa se povuče u kabinu i postavi pitanje. Mladi kanonik je bio za to da Helena sama odluči. „Mnogo mu hvala“, reče Helena kad se Rosa ponovno pojavila s izvješćem. „Pi‐ taj ga da li bi bilo bolje pričekati dok taj bijednik ne bude još više klevetao i progo‐ nio Nevillea ili je bolje da pokušamo to spriječiti. Želim reći, kako bi bilo da prije provjerimo širi li ružne priča o nama?“ Mlađi kanonik je smatrao da je ovo pitanje preteško da bi pružio pouzdan od‐ govor na njega, pa je nakon dva ili tri neuspješna pokušaja predložio da pitaju gos‐ podina Grewgiousa. Helena se složila i on se uputi (krajnje loše se praveći da je rav‐ nodušan) preko puta bloka zgrada do M. J. T.-a, gdje je iznio o čemu je riječ. Gos‐ podin Grewgious se odlučno držao općeg načela da ako čovjek može preduhitriti 207 www.balkandownload.org
razbojnikaili divlju životinju, ondato treba učiniti. On je u ovom posebnom sluča‐ ju smatrao daje John Jasper ujedno razbojnik i divljazvijer. Primivši takav savjet gospodin Crisparkle se vratio i obavijestio Rosu, koja je pak sve prenijela Heleni. Ona je sad neprestano na svom prozoru gdje prati tijek svojih misli. „Mi možemo računati na spremnost gospodina Tartara da nam pomogne, Rosa?“ pitalaje Da! Rosa je stidljivo tako mislila. O, da. Rosa je stidljivo vjerovala da je gotovo mogla to potvrditi. Međutim, bi li trebala pitati gospodina Crisparklea? „Mislim da je tvoja vjerodostojnost jednako vrijedna i dobra koliko i njegova, draga moja“, reče Helena mirno, „i da ne moraš ponovno odlaziti zbog toga“. To je čudno od Helene. „Vidiš“, nastavila je Helena nakon izvjesnog razmišljanja, „Neville ne poznaje nikoga ovdje. S nikim ovdje nije izmijenio gotovo nijednu riječ. Ako bi gospodin Tartar dolazio otvoreno ga i često viđati, ako bi često mogao odvojiti malo vreme‐ nazato, kad bi to činio gotovo svakodnevno, nešto bi se moglo izroditi.“ „Nešto bi se moglo izroditi, draga?“ ponovila je Rosa veoma zbunjeno proma‐ trajući ljepotu svoje prijateljice. „Nešto bi moglo?“ „Ako se Nevilleovo kretanje doista prati i ukoliko je cilj da se on zaista odvoji od svojih prijatelja i poznanika i da se njegov svakodnevni život malo po malo na‐ griza (u čemu se i sastojala Jasperova prijetnja tebi), zar ne izgleda vjerojatno“, reče Helena, “da bi se njegov neprijatelj na neki način povezao s gospodinom Tartarom da ga opomene neka se čuva Nevillea? U tom slučaju, mi možemo ne samo saznati zatu činjenicu već možemo od gospodina Tartarasaznati i kako je to priopćeno.“ „Shvaćam!“ uzviknula je Rosa i odmah se povukla u svoju dostojanstvenu kabi‐ nu. Zatim se ponovno pojavila, njezino lijepo lice bilo je znatno rumenije, i onareče kako je rekla gospodinu Crisparkleu, da je gospodin Crisparkle pozvao gospodina Tartara i da je gospodin Tartar (... sad čeka u slučaju da ti je potreban, dodala je Rosa napola se okrenuvši i pogledavši unatrag nemalo zbunjena zbog unutrašnjosti kabine i osobe koja je bila vani), izrazio svoju spremnost da postupi onako kako je ona predložilai još istog danastupi natu dužnost. „Hvala mu od sveg srca“, reče Helena. „Molim te reci mu tako“. Ponovno se našla nemalo zbunjena između cvjetnog vrta i kabine. Zato Rosa nestane sa svojom porukom, ali vratila se s još više uvjeravanja gospodina Tartara. 208
Stala je odlučujući se za Helenu ili njega, a što je otkrilo da zbunjenost nije uvijek samo neugodna već koji put može biti i veoma ugodna pojava. „Sad, draga moja“, reče Helena, „morat ćemo voditi računa o opreznosti koja nas je, zasad, primorala na ovakav razgovor. I moramo se rastati. Čujem da se i Ne‐ ville pokreće. Vraćaš li se?“ „Gospođici Twinkleton?“ pitalaje Rosa. „Da.“ „Oh, ne bih više nikad mogla tamo otići. Ne bih, zaista, poslije onog strašnog razgovora!“ reklaje Rosa. „Pa kamo ondaideš, lijepa moja?“ „Pa, kad o tome razmišljam... ne znam“, reče Rosa. „Još uvijek nisam ništa odlu‐ čila. Staratelj će se pobrinuti za mene. Nemoj se brinuti, draga moja. Negdje ću se skrasiti, sigurno.“ (To je izgledalo vjerojatno). „I jaću od gospodina Tartaračuti o svojoj Rosebud?“ upita Helena. „Da, pretpostavljam, od...“, Rosa ponovno zbunjeno pogleda unatrag umjesto da kaže ime. „Ali reci mi jednu stvar prije nego što se rastanemo, najdraža Helena. Reci mi dasi sigurna, sigurna, sigurna, da nisam mogla pomoći.“ „Pomoći, ljubavi?“ „Pomoći da ne bude pakostan i osvetoljubiv. Nisam se mogla s njim nagađati, zar ne?“ „Ti znaš koliko te volim, draga“, odgovori Helena ogorčeno: „ali radije bih te vi‐ djela mrtvu ispod njegovih zlih nogu.“ „To mi je velika utjeha! I hoćeš li tako reći tvom jadnom bratu, molim te? I ho‐ ćeš li mu prenijeti moje pozdrave i simpatije? I hoćeš li mu reći da me ne mrzi?“ Žalosno odmahujući glavom, kao da je to sasvim suvišna molba, Helena s puno ljubavi poljubi dlanove i okrene ih prema prijateljici, njena prijateljica poljubi svoje i okrene ih prema njoj. Tada ona ugleda i treću ruku (smeđu) kako se pojavljuje iz‐ među cvijećai lišćai pomaže prijateljici da nestane. Zakuska koju je gospodin Tartar priredio u admiralskoj kabini time što je samo dotaknuo puce opruge jedne ladice i jednu dršku, bio je sjajan, izvrstan objed. Krasna tjestenina, svjetlucavi likeri, na čaroban način očuvani tropski začini i voćni sokovi od božanstvenog tropskog voća, stvarali su se tu u trenutku i u izobilju. Ali gospodin Tartar nije mogao zaustaviti vrijeme. I vrijeme svojom brzinom tvrda 209 www.balkandownload.org
srca išlo je toliko brzo da je Rosa bila primorana sići sa svijeta na vrhu graška na zemlju i u stan svog skrbnika. „Pa sad, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „što dalje? Da kažemo istu mi‐ sao na drugi način: što ćemo s tobom?” Rosa je uspjela tek pokazati da se osjeća dužnom ispričati što je takva smetnja, i sebi i drugima. Neka prolazna ideja da će provesti život, zaštićena od vatre, iznad mnogo stepenica u Furnivals Innu nekako je bio jedini plan koji joj je pao na pa‐ met. „Palo mi je na pamet“, reče gospodin Grewgious, „da pošto ta poštovana dama, gospođica Twinkleton, tijekom praznika povremeno dolazi u London, da bi proši‐ rila svoje veze i vodila razgovore s roditeljima iz metropole, ako neki zažele, sve dok ne budemo imali vremena snaći se, možemo je pozvati da dođe i s tobom ostane mjesec dana?“ „Gdje, gospodine?“ „Možemo li“, objasnio je gospodin Grewgious, „uzeti namješteni stan u gradu na mjesec dana i tamo pozvati gospođicu Twinkleton kako bi preuzela nadzor nad tobom?“ „A poslije?“ upita Rosa. „Poslije“, reče gospodin Grewgious, „nećemo biti u gorem položaju nego što smo sada.“ „Mislim da bi to moglo utrti stazu“, složilase Rosa. „Onda idemo“, reče gospodin Grewgious ustajući, „potražiti namješteni stan. Ništa ne bi moglo biti ljepše za mene od tvoje slatke prisutnosti, ali ovo nije pogod‐ na okolina za mladu damu. Hajdemo u potragu za pustolovinama i tražiti namje‐ šteni stan. U međuvremenu, pošto je gospodin Crisparkle ovdje i odmah se vraća kući, on će, bez sumnje, ljubazno otići do gospođice Twinkleton i pozvati tu damu dasurađuje u ostvarenju našeg plana.“ Gospodin Crisparkle rado je prihvatio ponudu i otišao. Gospodin Grewgious i njegovaštićenica pođoše u svoju ekspediciju. Njihovo napredovanje je bilo veoma sporo jer se ideja gospodina Grewgiousa o traženju namještenog stana sastojala u tome da prijeđe na suprotnu stranu ulice do kuće s odgovarajućom tablom u prozoru, da je pogleda, da zatim poput kornjače odlazi iza, samo gleda i ne uzlazi, pa isto čini i kod sljedeće kuće i s jednakim rezul‐ tatom. Najzad se on sjetio jedne rođake gospodina Bazzarda, udovice, koja je jed‐ nom trebala njegov utjecaj u svijetu podstanara i koja je živjela u Southampton 210
Streetu, Bloomsbury Square. Ime ove dame, napisano nepomirljivim slovima zna‐ čajne veličine na mjedenoj ploči na vratima, a ipak ne tako jasno što se tiče spola ili uvjeta, bilo je BILLICKIN. Osobna slabost i izraženo osobno poštenje bile su istaknute odlike organizacije gospođe Billickin. Ona je malaksalo izašla iz svoje posebne primaće sobe, s izrazom kao daje tek sad došla k svijesti, koju je prije toga nekoliko putaizgubila. „Nadam se da ste dobro, gospodine“, reče gospoda Billickin prepoznavši posje‐ titeljai naklonivši se. „Hvala, jako dobro. A vi gospođice?“ odvratio je gospodin Grewgious. „Ja sam isto tako dobro“, reče gospođa Billickin zadihavši se od pretjerane sla‐ bosti, „koliko to mogu biti.“ „Moja štićenica i jedna starija dama“, reče gospodin Grewgious, „žele naći pris‐ tojan stan na mjesec dana. Imate li slobodnih soba, gospođo?“ „Gospodin Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin,“ neću vas prevariti, da‐ leko od toga. Imam slobodnih prostorija.“ Dodala je u tom ozračju: „Nabodite me na kolac, ako hoćete, ali dok živim, bit ću uvijek poštena.“ „Pa, kakav stan, gospođo?“ upita blago gospodin Grewgious kako bi umirio određenu strogost kojase vidjela kod gospođe Billickin. „Ovo je dnevna soba – koja je, nazovite je kako hoćete, prednja primaća soba, gospođice“, reče gospođa Billickin uvlačeći Rosu u razgovor: „A ja sam u stražnjoj sobi i ne odvajam se od nje. I na vrhu kuće su dvije spavaće sobe s plinom. Ne ka‐ žem vam da su katovi vaših spavaćih soba sigurni, jer nisu. Sam radnik koji je uvo‐ dio plin rekao je da bi, kako bi bile sigurne, cijev trebala ići točno ispod vašeg poda, a nije vrijedilo toliko trošiti pošto sam zakupila na godinu dana. Cijevi su zato stav‐ ljene iznad i najbolje je da vam to kažem.“ Gospodin Grewgious i Rosa izmijenili su obeshrabrene poglede, iako nisu imali pojma kakve bi moguće užase mogle izazvati te cijevi. Gospođa Billickin stavila je ruku nasrce, kao dajoj je neki kamen pao s njega. „Pa! Krov je u redu, bez sumnje“, reče gospodin Grewgious sabravši se malo. „Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „kad bih vam rekla, gospodine, da nemate ništa iznad vas, a da je gore kat, onda bih vas prevarila, što neću napraviti. Ne, gospodine. Vaš krov će škripati kad se bude ljuljao po vjetrovi‐ tom vremenu, što god da vi napravili, najbolje ili najgore! Gospodine, tko god da ste, samo čvrsto držite škriljevac na mjestu.“ Ovdje se gospođa Billickin, pošto je 211 www.balkandownload.org
bila topla prema gospodinu Grewgiousu, malo ohladila da ne bi izgubila moralnu premoć koju je imala nad njime. „Stoga“, nastavila je gospođa Billickin nešto blaže, ali još uvijek uporna u svojoj neuništivoj iskrenosti, “stoga ne bi imalo smisla da vas uhvatim i pođem s vama do vrha kuće i da vi kažete: ‘Gospođo Billickin, kakva je to mrlja na stropu, jer mislim da mrlja jest gore?’ a ja da odgovorim: ‘Ne razumijem vas gospodine.’ Ne, gospodine, neću biti toliko podmukla. Ja znam za to prije nego što vi pokažete. Vlagaje to, gospodine. Ta mrljase pojavi i iščezne. Možete tamo le‐ žati suhi pola svog života. A doći će vrijeme, i najbolje je da to znate, kad ćete biti mokri kao čep!“ Gospodin Grewgious je izgledao krajnje osramoćen time što je bio opisan na ovaj način. „Imate li neke duge prostorije, gospođo?“ upita on. „Gospodine Grewgious“, odgovori gospođa Billickin veoma svečano, „imam. Vi me pitate imam li, i moj otvoren i pošten odgovor glasi: imam. Prvi i drugi kat su prazni. Lijepe sobe.“ „Hajde, hajde. Nemate valjda ništa protiv njih“, reče gospodin Grewgious umi‐ rujući samog sebe. „Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „oprostite, tu su stu‐ be. Ako vam um nije spreman na stube, to će dovesti do neizbježnog razočaranja. Ne možete, gospođice“, reče gospođa Billickin, prijekorno se obraćajući Rosi, „sta‐ viti prvi kat, a još manje drugi, u istu ravan sa salonom. Ne, ne možete to učiniti, gospođice, to je izvan vaše moći i zašto onda pokušavati?“ Gospođa Billickin je to rekla veoma suosjećajno, kao da je Rosa pokazala tvrdo‐ glavu odlučnost držati se svoje neodržive pozicije. „Možemo li vidjeti te sobe, gospođo?“ pitao je staratelj. „Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „možete. Nemam što skrivati od vas, gospodine. Možete.“ Gospođa Billickin onda pošalje u salon po svoj šal (pošto je bilo neizostavno, što je datiralo od nezapamćenih davnina, da ona nikad nikamo ne može ići gola vrata). Nakon što ju je njezina pomoćnica ovila, krene pokazati put. Kratko se za‐ ustavljala na stepenicama da predahne i hvatala za srce u dnevnoj sobi kao da se ono gotovo sasvim otkačilo,a ona gaje uhvatila u trenutku kad je htjelo odletjeti. „A drugi kat?“ reče gospodin Grewgious pošlo mu je prvi bio zadovoljavajući. „Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin svečano mu se okre‐ nuvši kao da je sad došlo vrijeme kad se razumijevanje glede najteže točke mora os‐ 212
taviti i kad se treba postići povjerenje: „Drugi kat je iznad ovoga.“ „Možemo li i njega vidjeti, gospodo?“ „Da, gospodine“, odgovorilaje gospođa Billickin, „to je jasno kao dan.“ Pošto se i taj stan pokazao zadovoljavajućim, gospodin Grewgious se s Rosom povukao do prozora kako bi se s njom nakratko posavjetovao. Tada je zatražio pero i tintu i napisao jedan ili dva retka u vidu sporazuma. U međuvremenu gospo‐ da Billickin sjedne i objelodani kao neki popis ili izvadak iz upitnika. „Četrdeset pet šilingatjedno u točno određeno vrijeme, gospodine“, reče gospo‐ đa Billickin, „jedina je razumna pogodba za obje strane. To nije ni Bond Street ni palača Sv. Jamesa, međutim, niti se tvrdi da jest. Niti se pokušava poreći – i zašto bi? – da trijem vodi u konjušnicu. Konjušnice moraju postojati. Što se tiče posluge, tu je dvoje za pogođenu nadnicu. Ugljen je ili po paljenju ili po kanti.“ Ona naglasi prijedloge kao da to čini suptilnu, ali ogromnu razliku.“ Na pse se ne gleda blago‐ naklono. Osim prljanja, njih kradu i može doći do sumnji i neugodnosti.“ Za to vrijeme gospodin Grewgious već je potpisao sporazum i pripremio kapa‐ ru. „Potpisao sam u ime dama, gospođo“, reče on, „a vi budite ljubazni pa potpišite sami, krsno ime i prezime, ovdje,ako hoćete, molim.“ „Gospodine Grewgious“, rekla je gospođa Billickin u novom nastupu iskrenos‐ ti, „ne, gospodine! Morate me ispričati zbog krsnog imena“. Gospodin Grewgious je zurio u nju. „Ploča na vratima služi kao zaštita“, reče gospođa Billickin, „vrijedi kao takva i od nje neću odstupiti.“ Gospodin Grewgious pogleda Rosu. „Ne, gospodine Grewgious, morate me ispričati. Sve dotle dok je ova kuća koli‐ ko-toliko poznata kao Billickina i sve dok običan svijet dvoji gdje se krije Billickin, blizu uličnih vrata ili dolje na propuhu, i koliko bi mogao biti težak i visok, sve do tada ja se osjećam sigurnom. Ali da potpišem kao sama žena neku izjavu, ne, gospo‐ đice! Niti biste vi to htjeli“, reče gospođa Billickin s jakim osjećajem povrijeđenos‐ ti, „iskoristiti prednost svog spola, a da do toga niste dovedeni nepromišljenim pri‐ mjerom.“ Rosa se zacrvenjela, kao da je napravila neki krajnje odvratan pokušaj nadmu‐ drivanja dobre žene, te zamoli gospodina Grewgiousa da bude zadovoljan s bilo kakvim potpisom. Pa je tako, kao da je riječ o barunici, vlastoručni potpis BILLIC‐ KIN dodan dokumentu. Onda su detaljnije dogovorili da se usele prekosutra, kad se mogla očekivati gos‐ 213 www.balkandownload.org
pođica Twinkleton. I Rosa pođe natrag u Furnival’s Inn ispod ruke sa svojim stara‐ teljem. Spazili su gospodina Tartara koji je hodao gore-dolje ispred Furnivals Inna. Za‐ ustavio se kad ih je vidio kako mu prilaze. „Palo mi je na pamet“, reče gospodin Tartar, „da bi mogli otići na rijeku, jer vri‐ jeme je tako lijepo i plima povoljna. Imam svoj čamac pokraj stepenica kod Tem‐ plea.“ „Nisam bio narijeci već ne znam koliko dana“, reče gospodin Grewgious u isku‐ šenju. „Ja nisam nikad bila narijeci“, dodalaje Rosa. Za pola sata oni su dogovorili što će i otišli na rijeku. Struja ih je nosila, a po‐ podne je bilo prekrasno. Čamac gospodina Tartaraje bio savršen. Gospodin Tartar i Lobley (pomoćnik gospodina Tartara) su veslali. Gospodin Tartar imao je jahtu, izgledalo je, negdje dolje pokraj Greenhithea; pomoćnik gospodina Tartara je bio odgovoran za ovu jahtu i sad je bio pozvan da ovdje odradi posao. On je bio veseo čovjek, žutosmede kose i zalizaka te velikog, crvenog lica. Bio je prava pravcata preslika sunca u starim drvorezima, kosa i zalisci su odgovarali zrakama oko njega. Sjajan na prednjem dijelu čamca, on je bio blistava slika, s vojničkom košuljom, ili bez nje, kakve je već bio volje - jer su mu i ruke i grudi bili tetovirani kojekakvim slikama. Činilo se da mu je lagano sve što čini, jednako tako i gospodinu Tartaru. Ipak su se njihova vesla savijala dok su veslali i čamac klizio ispod njih. Gospodin Tartar je s Rosom razgovarao kao da nije ništa radio, dok ona stvarno nije ništa ra‐ dila, i s gospodinom Grewgiousom, koji je radio utoliko što je pogrešno upravljao. Ali kakve je to imalo veze kad bi sve ispravili vješti pokreti zapešća gospodina Tar‐ tara ili samo osmijeh gospodina Lobleyja iz prednjeg dijela čamca! Struja ih je nosi‐ la krajnje veselo i pjenušavo sve dok se nisu zaustavili kako bi večerali u jednom vje‐ čito zelenom vrtu, gdje nije bilo potrebno nikakve stvarne identifikacije. A onda se struja okrenula – pošto je ovog dana bila naklonjena samo njima. I dok su oni tako lijeno plovili između vrba, Rosa je pokušala veslati te je uz veliku pomoć lijepo na‐ predovala. I gospodin Grewgious je pokušao ono što je mogao i pao je na leđa s ves‐ lom ispod brade pošto njemu nitko nije pomagao. Zbio se tada odmor za sve ispod debelih grana. (Kakav počinak!) Za to vrijeme gospodin Lobley je brisao i uređivao jastuke, sjedala i slično, čitavom dužinom čamca plesao po zategnutom konopcu kao čovjek za kojega su cipele bile praznovjerje, a čarape ropstvo. Kasnije je došao slatki povratak u ugodan miris procvjetale lipe i melodično šuštanje lišća. I doista je 214
prebrzo veliki crni grad bacio svoju sjenu na vodu i njezini tamni mostovi raširili su se preko rijeke kao što se smrt širi nad životom, a vječno zeleni vrtovi izgledali su zauvijek ostavljeni, nedokučivi i daleki. „Pitam se zar ljudi ne mogu proći kroz život bez sumornih stanja?“ mislila je Rosa idućeg dana kad je grad ponovno bio sumoran i sve je imalo čudan i neugo‐ dan izgled kao da čeka nešto što neće doći. Ne. Sad kad su cloisterhamski školski dani prošli, pomislila je, ove će se sumorne faze početi javljati u određenim razma‐ cima! Međutim, što je Rosa očekivala? Je li očekivala gospođicu Twinkleton? Gospo‐ đica Twinkleton je došla. Iz svoje primaće sobe izašla je Billickinova primiti gospo‐ đicu Twinkleton i od tog trenutka Billickinine oči plamtjele su ratnim sjajem. Gospođica Twinkleton donijelaje mnogo prtljage sasobom, jer uz svoju donije‐ la je i Rosinu. Billickinova je zamjerila što je gospođica Twinkleton, pošto je bila veoma uznemirena ovom prtljagom, propustila primiti njezin osobni identitet s jasnoćom shvaćanja koja je odgovarala njezinim zahtjevima. Nakon toga dostojans‐ tvenost se popela na svoje sumorno prijestolje Billickinina čela. I kad je gospođica Twinkleton, uzbuđeno prebrojavajući svoje kovčege i pakete, bilo ih je sedamnaest, posebno uračunala i samu Billickinovu kao broj jedanaest, gospođa Billickin je naš‐ la potrebnim pobuniti se. „Stvari se ne mogu tako brzo srediti“, reče ona otvoreno i demonstrativno, go‐ tovo nametljivo, „jer domaćica nije kutija, niti zavežljaj ili rola tepiha. Ne, ja sam vam zahvalna gospođice Twinkleton,ali još nisam prosjakinja.“ Taj zadnji prosvjed imao je veze s tim što je gospođica Twinkleton njoj, umjesto kočijašu, zbunjeno pružala dvašilingai šest penija. Nakon takve odbojnosti gospođica Twinkleton ljutilo upita kojem gospodinu treba platiti? Tu su bila dva gospodina u tom položaju (jer je gospođica Twinkle‐ ton došla s dva fijakera). Nakon što je svakom gospodinu plaćeno, oni su na otvo‐ renim dlanovima ispružili svoja dva i pol šilinga te nijemim pogledima i opušte‐ nom vilicama pokazivali nebu i zemlji tu nepravdu. Uplašena ovim uznemirujućim prizorom, gospođica Twinkleton stavilajoš po jedan šiling u svaku ruku istovreme‐ no se nervoznim riječima obraćajući zakonu te ponovno prebrojavajući prtljagu, a ovaj put zajedno s dva gospodina koji su doprinijeli da zbroj opet postane kompli‐ ciran. U međuvremenu dva gospodina, svaki gledajući veoma strogo i gunđajući zbog posljednjeg šilinga, kao da bi se on time mogao pretvorili u šiling i pola, sišla su niz stube, popeli se u svoja kola i otišli, ostavljajući gospođicu Twinkleton u su‐ 215 www.balkandownload.org
zama na kutiji od šešira. Billickinova je promatrala ovaj izljev slabosti bez suosjećanja i dala upute neka se nađe momak koji će se pohrvati s prtljagom. Kad se taj gladijator povukao iz are‐ ne, nastao je mir i novi stanari su večerali. Ali Billickinova je nekako saznala da je gospođica Twinkleton vodila školu. Skok od tog saznanja na primjedbe da ju je gospođica Twinkleton pokušala neče‐ mu podučavati, bio je lak. “Ali nemoj to pokušati“, govorila je sama sebi Billickino‐ va: „Ja nisam tvoja učenica, bez obzira na to što ona, jadno stvorenje“, mislila je na Rosu, „morato biti!“ Gospođica Twinkleton, s druge strane, nakon što je promijenila haljinu i povra‐ tila svoje raspoloženje, živnula je u slijepoj želji da na svaki način poboljša stanje i da svima bude primjer sa svojom vedrinom. U sretnom kompromisu između svoja dva različita stanja postojanja, ona je brzo postala, sa svojom košaricom za ručni rad ispred sebe, staloženo živahna suputnica s blagim pronicavim začinom glede obavijesti, no tad najavilase Billickinova. „Neću kriti od vas, dame“, reče gospođa Billickin, uvijena u svoj dostojanstveni šal, „jer ja nisam takva da bih sakrivala svoje motive ili postupke, da sam toliko slo‐ bodna da dođem k vama i izrazim nadu da je večera bila po vašem ukusu. Iako je nije spremala profesionalna nego priučena kuharica, njene nadnice trebale bi biti dovoljan motiv dateži nečem iznad običnog pečenjai prženja.“ „Večerale smo jako dobro“, reče Rosa, „hvala vam.“ „Naviknuti“, reče gospođica Twinkleton milostivo, što je ljubomornim ušima Billickinove izgledalo kao da dodaje ženo moja draga, „naviknuti na obilnu i hra‐ njivu, iako jednostavnu i zdravu prehranu, nemamo razloga žaliti se što smo napus‐ tili naš stari grad i uredno kućanstvo, gdje smo s drugima navikli na spokojnu ruti‐ nu.“ „Mislila sam da je dobro reći mojoj kuharici“, primijeti Billickinova u naletu is‐ krenosti, „s time ćete se složiti, gospođice Twinkleton, nadam se, da je bilo isprav‐ no pretpostaviti kako je mlada dama naviknuta na ono što bi mi ovdje smatrali sla‐ bom prehranom i da je bolje da se s time ide postupno. Jer nagao prijelaz sa slabe prehrane na dobru, i s onoga što biste vi mogli nazvati brljanjem na ono što biste vi mogli nazivati metodom, zahtijevaju snažnu konstituciju, koja se nalazi često u mladosti, posebice kod one omladine u internatima kojaje pothranjena!“ I tako se Billickinova sada otvoreno suprotstavila gospođici Twinkleton, kao nekome kogaje ona u potpunosti ocijenila kao svog prirodnog neprijatelja. 216
„Vaše primjedbe“, odgovori gospođica Twinkleton s udaljene moralne visine, „su dobronamjerne, ne sumnjam; ali dopustit ćete mi primijetiti da se često ima pogrešan stav kad je riječ o tom pitanju, što se često može pripisati krajnjem nedos‐ tatku točnosti vaših podataka.“ „Moje informacije“, odgovorila je Billickinova ubacivši još jedan slog zbog na‐ glaska, a koji istovremeno bijaše uljudan i snažan, „moje informacije, gospođice Twinkleton, posljedica su mog osobnog iskustva, za koje vjerujem da se obično može smatrati dobrim. Međutim, bilo tako ili ne, ja sam u mladosti bila u veoma otmjenoj privatnoj školi, gdje gospođa učiteljica nije bila ništa manje dama od vas, vaših godina, ili možda nekoliko godina mlađa, i zbog njenih bijednih obroka u meni cijelog mog životateče slaba krv. „ „Najvjerojatnije“, reče gospođica Twinkleton, još uvijek sa svojih dalekih visina. „Što je za veliko žaljenje. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“ „Gospođice Twinkleton“, nastavila je Billickinova uljudno, „prije nego što se povučem na dani znak, kako bi svaka dama trebala, želim vas pitati, kao dama, da li bi trebalo smatrati kako postoje sumnje u moje riječi?“ „Ne znam na temelju čega biste to mogli o pretpostaviti“, počela je gospođica Twinkleton kad se Billickinova uredno zaustavila. „Nemojte, molim vas, tvrditi da su pretpostavke izašle iz mojih usta kad ih ja uopće i nisam izgovorila. Vaša bujica riječi je snažna, gospođice Twinkleton, i nema sumnje da to vaše učenice i očekuju od vas smatrajući to velikom vrijednoš‐ ću. Nema sumnje, sigurna sam. Ali ja ne plaćam za vaše riječi i ne tražim da ovdje njima budem obasipana, želim ponovno postaviti svoje pitanje.“ „Ako mislite na svoj loš krvotok“, reče gospođica Twinkleton kad ju je Billicki‐ nova ponovno uljudno zaustavila. „Nemani potrebu koristiti takve izraze.“ „Dakle,ako mislite naslabokrvnost...“ „Što sam je zaradila“, jasno je zaključila Billickinova, „u internatu...“ „Onda“, nastavi gospođica Twinkleton, „sve što mogu reći jest to da moram vjerovati, na temelju vaših tvrdnji, da je zaista veoma loša. Ne mogu se suzdržati a da ne dodam kako je to žaljenja vrijedno, ako ta nesretna okolnost utječe na vaš razgovor, i da je očigledno poželjno da vam krv bude bogatija. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“ „Ehm! Prije nego se povučem, gospođice“, Billickinova se obratila Rosi, oholo zanemarujući gospođicu Twinkleton, „željela bih da se shvati kako ću se ubuduće 217 www.balkandownload.org
obraćati samo vama. Ne znam ni za kakvu stariju damu ovdje, gospođice, ni za koju stariju od vas.“ „Veomalijep raspored, Rosa, draga moja“, primijeti gospođica Twinkleton. „Ja nemam tvrtku o kojoj sam čula“, reče Billickinkova sarkastično se osmjeh‐ nuvši, „u kojoj se stare neudane dame mogu pomladiti (kakav bi to bio dar za neke od nas), pase ograničavam samo na vas.“ „Kad budem imala želju izreći neki zahtjev gospodarici kuće, draga Rosa“, pri‐ mijeti gospođica Twinkleton čarobnom vedrinom, „onda ću to reći tebi, a ti ćeš biti ljubazna, sigurnasam, to prenijeti na pravo mjesto.' 1 „Laku noć, gospođice“, reče odjednom Billickinova istovremeno raspoloženo i odbojno. „Pošto ste u mojim očima sami, s najboljim željama želim vam laku noć i, doista sam sretna da to mogu reći, izraziti svoj prezir za jednu osobu koja vam, na vašu nesreću, pripada.“ Billickinova se tada umiljato povuče sa svojim oproštajnim govorom i od tog vremena Rosa je imala nemirni položaj loptice između dva reketa. Ništa se nije mo‐ glo učiniti a da se ovaj lijepi meč ne odigra. Ovako, kad bi se poveo svakodnevni razgovor o ručku, gospođica Twinkleton bi rekla, dok su sve tri bile zajedno: „Možeš li se, ljubavi moja, konzultirati s domaćicom da nam dade janjeće peče‐ nje. Ako ne to, onda pečenu kokoš.“ Nakon toga Billickinova bi uzvratila (pošto Rosa ne bi rekla ni riječi): „Da ste bolje naviknuti na meso iz mesnice, gospođice, vi ne biste ni pomislili na janjeće pečenje. Prvo zato što je janje dugo bila ovca, i drugo, zato što postoje i takve stvari kao što su dani kad mesa ima i kad ga nema. Što se tiče pečene kokoši, gospođice, mislim, da ste siti pečenih kokoši, da ne govorimo samo o kupovanju najstarijih kokoši s najkrastavijim nogama, na koje kao da ste sasvim navikli zbog njihove jef‐ tinoče. Poslužite se malo maštom, gospođice. Naučite malo voditi domaćinstvo. Hajde, smislite nešto drugo.“ Na takvo ohrabrenje, pruženo s popustljivim strpljenjem mudrog stručnjaka, gospođica Twinkleton bi odgovorilasvacrvena u licu: „Ili, draga moja, domaćici možeš predložiti patku.“ „Pa, gospođice!“ Billickinova bi uzviknula (još uvijek Rosa nije izgovorila ni ri‐ ječi), iznenađujete me kad govorite o patkama! Pa ne govorimo da im sad nije sezo‐ na i da su veoma skupe, zaista me veoma pogađa što vidim da želite patku. Kad su u pitanju prsa, koja su jedini dobar komad patke, ona uvijek odu u tuđi tanjur, a vaš bude tako bijedan pun kostiju i kože! Pokušajte ponovno gospođice. Razmislite 218
više svojom glavom, ne tuđom. Sad, teletina ili komad ovčetine. Nešto od čega bis‐ te mogli dobiti podjednako dobar komad.“ Tu i tamo ova bi igra postala veoma živahnom, ali brzo su one postale vješte, što bi je činilo sasvim pitomom. Međutim Billickinova bi neizostavno odnijela pobje‐ du. Ona bi uvijek upala kad bi izgledalo da nema mogućnosti za neobičan i neoče‐ kivan udarac. Ni sve ovo nije poboljšalo sumorno stanje stvari u Londonu, ni izgled Londona koji je, kako se Rosi činilo, čekao na nešto što nikako ne dolazi. Umorna od rada i razgovora s gospođicom Twinkleton, ona je predložila da se radi i čita. S time se gospođica Twinkleton spremno složila, jer ona je bila sjajan čitač oprobanih kvali‐ teta. Ali Rosa je uskoro otkrila da gospođica Twinkleton ne čita ispravno. Izostav‐ ljala je ljubavne scene, umetala stavove hvaleći neudavanje žena te je bila kriva i za druge strašne krivotvorine. Kao primjer za ovo uzmite sljedeći odlomak: „Najdraža i najobožavanija’ rekao je Edward privlačeći dragu glavu svojim gru‐ dima i provlačeći svilenu kosu kroz svoje prste koji su je milovali, a koja mu se čini‐ la kao da pada poput zlatne kiše’, oduvijek najdraža i najobožavanija, bježimo iz ovog bezosjećajnog svijetai jalove hladnoće kamenih srca u bogati i topli Raj Povje‐ renjai Ljubavi.“ Lažljiva verzija gospođice Twinkleton glasilaje ovako: „Uvijek zaručena za mene s obostranom suglasnošću naših roditelja i suglasnoš‐ ću dekana srebrne kose’, reče Edward s poštovanjem podižući do svojih usana tan‐ ke prste krajnje vješte u pletenju, vezenju, kukičanju i drugim pravim ženskim umjetnostima, ’dopusti mi da pozovem tvog oca ovamo kad se sutrašnja zora bude utopila na zapadu i odaberimo kuću u predgrađu, ma kako bila mala, samo da je u skladu s našim mogućnostima, gdje će on uvijek biti dobrodošao večernji gost i gdje će sve odražavati štednju i stalno usklađivanje školskih postignuća s osobina‐ maanđela koji pridonosi domaćoj sreći.“ Kako su dani prolazili i ništa se nije događalo, susjedi su počeli pričati da je lije‐ pa djevojka kod Billickinove, da izgleda beskrajno tužno i neraspoloženo na su‐ mornim prozorima dnevne sobe – činilo im se da je sva klonula duhom. Lijepa dje‐ vojka bi možda i klonula duhom da nije slučajno naišla na neke knjige o putovanji‐ ma i pomorskim avanturama. Kao naknadu za njihovu romantiku, gospođica Twinkleton, čitajući ih naglas, pretjerivala je u vezi svih zemljopisnih širina i duži‐ na, položaja broda, vjetrova, struja, mjerenja i ostale statistike (jer osjećala je da i ona nije ispravna pošto joj ništa nije značila). Dok se Rosa, napeto slušajući, najviše 219 www.balkandownload.org
oslanjala na ono što je bilo najbliže srcu. Tako im je objema bilo ljepše nego ranije. 220
XXIII. PONOVNO SVITANJE Iako su se gospodin Crisparkle i John Jasper svakodnevno sretali pod krovom katedrale, ništa nijednom nije rečeno između njih u odnosu na Edwina Drooda, a nakon onog vremena, prije više od pola godine, kad je Jasper nijemo pokazao mla‐ đem kanoniku zaključak i svoju odluku zabilježenu u dnevniku. Malo je vjerojatno da su se ijednom sreli, iako su se tako često viđali, a da misli obojice nisu krenule u tom smjeru. Malo je vjerojatno da su se ikad sreli, a da svaki od njih nije osjećao kako onaj drugi predstavlja za njega zamršenu tajnu. Jasper kao tužitelj i progoni‐ telj Nevillea Landlessa, a gospodin Crisparkle kao njegov stalni odvjetnik i zaštit‐ nik, nedvojbeno su međusobno bili bar toliko na suprotnim stranama da bi s veli‐ kim zanimanjem razmišljali o upornosti i sljedećem koraku koji je planirao onaj drugi. Ali niti jedan nije nikad spomenuo to pitanje. Kako se po svojoj prirodi nije mogao pretvarati, mlađi kanonik nesumnjivo je i otvoreno pokazivao da bi on u svako vrijeme ponovo oživio taj slučaj, čak i da bi želio razgovarati o njemu. Međutim, Jasper je uporno šutio i nije mu se na taj način moglo prići. Beživotan, zlovoljan, usamljen, odlučan, tako koncentriran na jednu misao i na njezin određeni cilj da to nije želio podijeliti ni s jednim drugim stvore‐ njem, živio je odvojeno od ljudskog života. Čudno je pomisliti da duh čovjeka koji se stalno bavio umjetnošću, koja ga je dovodila u mehaničku harmoniju s drugim ljudima i koja se nije mogla pratiti ukoliko on i oni nisu bili u najskladnijem meha‐ ničkom odnosu i zajednici, da nije bio u moralnom skladu i odnosima s bilo kim oko sebe. Ovo je on zaista i povjerio svom izgubljenom nećaku prije nego se pojavi‐ la mogućnost da postane ovako nesavitljiv kao što je bio sada. Nije se moglo sumnjati kako je znao za Rosin nagli odlazak i da je nagađao nje‐ gov uzrok. Dali je pretpostavljao daju je strahom natjerao našutnju? Ili je pretpos‐ 221 www.balkandownload.org
tavljao daje ona dala bilo kome, recimo samom gospodinu Crisparkleu, na primjer, podatke o njegovom posljednjem razgovoru s njom? Gospodin Crisparkle u svojoj glavi to nije mogao odrediti. Kao pravedan čovjek on je, međutim, mogao tek priz‐ nati, da zaljubiti se u Rosu samo po sebi nije bio zločin, ne više nego što je bio zlo‐ čin ponuditi dase ljubav stavi iznad svega. Ogromna sumnja u Jaspera, zbog koje je Rosa doživjela toliku traumu što je pla‐ nula u njezinoj mašti, izgleda da nije našla utočište kod gospodina Crisparklea. Ako je ta sumnja ikad pratila Helenine ili Nevilleove misli, ni jedno ni drugo nije nikad o njoj riječ progovorilo. Gospodin Grewgious se nije trudio da sakrije svoju nepomirljivu nenaklonost prema Jasperu, mada on nije nikad, ni izdaleka, spomi‐ njao tako nešto. Ali on je istovremeno bio povučen i ekscentričan čovjek i nije spo‐ minjao onu večer kad je svoje ruke grijao na vatri vratarske kućice i gledao na podu hrpu poderane, blatnjave odjeće. Uspavani Cloisterham, kad god bi se probudio u prolaznom sjećanju na priču staru više od šest mjeseci, a o kojoj je i porota raspravljala, bio je prilično podjedna‐ ko podijeljen u mišljenju da li je voljeni nećak Johna Jaspera bio ubijen od svog iz‐ dajničkog, vatrenog suparnika ili u otvorenoj borbi. Ili je iz svojih vlastitih razloga sam nestao. Kad bi podigao glavu, primijetio bi da se ožalošćeni Jasper još uvijek posvećuje otkrivanju zločina i osveti, a zatim bi opet utonuo u san. Tako je bilo po‐ svuda u vrijeme kad se čula ova priča. Vrata katedrale su se zatvorila za ovu noć. Zborovođa, na kratkom dopustu tije‐ kom dvije-tri mise, uputio se u London. On putuje tamo prijevoznim sredstvom, kojim je i Rosa putovala i dolazi, kao što je i Rosa došla, jedne krajnje prašnjave ve‐ čeri. Svoju prtljagu lako nosi u ruci i ide pješke do hotelskog križanca na malom trgu iza Aldersgate Streeta te u blizini glavne pošte. To je hotel, pansion ili kuća gdje se iznajmljuju sobe – kako posjetitelj već želi. Taj hotel sam sebe reklamira u novom željezničkom imeniku kao novo poduzeće koje stidljivo raste. On plašljivo, gotovo ispričavajući se, daje putniku do znanja da ga po dobrim starim hotelskim običaji‐ ma nije očekivao, da naruči pola litre slatkog crnila za piće i da ga onda baci. Zapra‐ vo, neizravno mu govori da bi mogao imati čiste cipele umjesto trbuha te možda jednako tako po određenoj stalnoj cijeni dobiti krevet, doručak, poslugu i vratara. Na temelju ovih i sličnih pretpostavki, mnogi pravi Britanci u svojim najgorem ras‐ položenjima izvode zaključak kako su ovo vremena uravnilovke, osim možda u po‐ gledu pravih putova kojih uskoro neće biti u Engleskoj. 222
Jeo je bez apetita i ubrzo je opet izašao. Prema istoku, samo prema istoku odlazi prljavim ulicama, a sve dok ne dođe do svog cilja: bijednog dvorišta, znatno bjedni‐ jeg od mnogih sličnih. Sišao je oštećenim stubama, otvorio vrata, pogledao u mračnu zagušljivu sobu i rekao: „Jeste li sama?“ „Sama, zlato. Loša sreća za mene, bolja za vas“, odgovorio je promukli glas. „Uđite, tko god bio. Ne mogu vas vidjeti dok ne zapalim šibicu, ali glas mi se čini poznatim. Poznajemo se, zar ne?“ „Zapalite šibicu i pokušajte se uvjeriti.“ „I hoću, zlato, ali ruka mi drhti i ne mogu je odmah staviti na šibicu. I tako kaš‐ ljem da ostavim šibicu negdje pa je kasnije nikako ne mogu pronaći. One skaču i poskakuju dok ja kašljem, baš kao žive stvari. Jeste li došli s puta, zlato?“ „Ne.“ „Ne idete na more?“ „Ne.“ „Pa, ima mušterija s kopna, a ima i mušterija s mora. Ja sam majka i jednima i drugima. Drukčije od Jacka Kinezas druge strane dvorišta. On nije otac nijednima. Ne ide mu to. I on ne zna pravu tajnu miješanja, iako on naplaćuje isto toliko koli‐ ko i ja, i više ako uspije. Evo šibice. A sad, gdje je svijeća? Ako me uhvati kašalj, po‐ tratit ću dvadeset šibica prije nego što jednu zapalim.“ Ali pronašla je svijeću i zapalila je prije nego ju je napao kašalj. On ju je uhvatio u trenutku kad je uspjela. Sjela je ljuljajući se amo-tamo i jadikujući u određenim vremenskim razmacima: „O, moja pluća su strašno loše! Moja pluća su se pretvori‐ la u kašu!“ i tako sve dok napadaj nije prošao. Dok je trajao, ona nije mogla gledati ni činiti bilo koju stvar što nije imala veze s borbom protiv kašlja. Ali kad je popus‐ tio, ona napregne oči i, čim je bila u stanju nešto reći, uzviknulaje buljeći: „Pa, to ste vi?“ „Zar ste toliko iznenađeni što me vidite?“ „Mislila sam da vas više nikad neću vidjeti, zlato. Mislila sam da ste mrtvi i da ste otišli na nebo.“ „Zašto?“ „Nisam ni sanjala da ćete se održati tako dugo, daleko od jadne stare duše koja ima pravi recept za miješanje. I vi tugujete! Zašto niste došli i uzeli jednu ili dvije lule za utjehu? Jesu li vam možda ostavili novac pa niste tražili utjehu?“ 223 www.balkandownload.org
„Ne.“ „Tko vam je umro, dušo?“ „Rođak.“ „Od čegaje umro, ljubavi?“ „Najvjerojatnije – smrt.“ „Kratki smo večeras!“ uzvikne žena pomirljiva smiješka. „Kratki i prgavi smo! Mrzovoljni smo jer nam nedostaje dima. Nemirni smo, zar ne, zlato? Ali ovo je mjesto gdje se to liječi, ovo je mjesto gdje se umor pretvara u dim.“ „Ondaih možete pripremiti“, odgovorio je gost, „čim vam bude zgodno.“ Skinuo je cipele, olabavio kravatu i legnuo preko zapuštenog kreveta ostavivši glavu nalijevoj ruci. „Sad sličite na sebe“, reče ta žena s odobravanjem. „Sad doista počinjem prepoz‐ navati svoju staru mušteriju! Jeste li pokušavali sami miješati u tom dugačkom vre‐ menu, lutko?“ „Pripremao sam tu i tamo nasvoj način.“ „Nemojte ga nikad uzimati sami. To nije dobro za moj posao, a nije dobro ni za vas. Gdje je moja tintarnica, gdje je moj naprstak, gdje je moja žlica? Odsad ćete ga uzimati na umjetnički način, dušo moja draga!“ Krenuvši s procesom i počevši puhati u slabu iskru što ju je štitila u šaci, ona tu i tamo nešto kaže glasom prigušena zadovoljstva, ne prekidajući puhanje. Kad on progovara, ne radi to gledajući u nju i kao da mu misli već unaprijed lutaju. „Jasam vam spremila prave dimove, do prvog do zadnjeg, zar ne, srce?“ „Prave.“ „Kad ste prvi put došli, bili ste sasvim novi u ovome?“ „Da, ondasam lako padao od toga.“ „Ali vi ste se snašli u svijetu i lagano mogli popušiti lulu s najboljima, zar ne?“ „Da – i s najgorima.“ „Sad vam je upravo spremna. Kako ste lijepo pjevali kad ste prvi put došli! Obi‐ čavali ste zabaciti glavu i pjevati kao ptica! Sad vam je spremna, zlato.“ On je veoma pažljivo uzme iz njezine ruke i stavi umetak na usne. Ona sjedne pokraj njegaspremna dalulu ponovno napuni. Nakon što je šutke uvukao nekoliko dimova, on će joj sumnjičavo: „Je li jak kao što je bio?“ „O čemu govorite, dušo?“ „O čemu bih govorio nego o onome što imam u ustima.“ 224
„Baš je isto. Uvijek sasvim isto.“ „Ne izgledatako. Sporije je.“ „Naučili ste se na njega, shvaćate.“ „To bi mogao biti uzrok, naravno. Pazite.“ On se ukoči, postane sanjiv i kao da je zaboravio daje skrenuo njezinu pozornost. Onase nagne prema njemu i kaže mu u uho: „Slušam vas. Baš ste rekli da pazim. Sad ste to rekli i ja slušam. Govorili smo da ste se baš naviknuli.“ „Znam sve to. Samo sam mislio. Pazi. Pretpostavimo da imate nešto u glavi, stvar koju ste krenuli napraviti.“ „Da, zlato; nešto sam krenula napraviti?“ „Ali niste bili sasvim sigurni.“ „Da, zlato.“ „Mogli ste i niste mogli to napraviti, razumijete.“ „Da.“ Vrškom igle pomiješalaje sadržaj lule. „Dali bi to uradili u mislima dok ste ovdje ležali i radili?“ Ona klima glavom. „Neprestano.“ „Isto tako i ja! Radio sam to stalno. Napravio sam to stotinama tisuća puta u ovoj sobi.“ „Nadam se daje bilo ugodno, zlato.“ „Bilo je ugodno!“ On ovo kaže sav u bijesu, skoči i krene prema njoj. Sasvim mirna, ona ponovno žlicom miješa i dopunjuje sadržaj lule. Vidjevši je usredotočenu na to, on se opušta u svoj raniji stav. „To je bio put, težak i opasan put. Ta mi je tema bila u glavi. Rizičan i opasan put, preko ponora gdje bi i najmanja greška značila propast. Gledajte dolje, gledajte dolje! Vidite li što leži tamo na dnu?“ Nagnuo se je naprijed da to izgovori. Pokazuje zatim u pod, kao na neki zamiš‐ ljeni predmet daleko ispod njega. Žena ga gleda dok se njegovo lice u grčevima pri‐ bližava njenom, a ne onom što pokazuje. Ona izgleda kao da zna kakav je utjecaj njezine savršene mirnoće. Ako je tako, ona to nije pogrešno proračunata, jer se on opet opuštao. „Pa, rekao sam vam. Učinio sam to ovdje stotinama tisuća puta. Što sam rekao! Učinio sam to milijun i bilijun puta. Činio sam to toliko često i tako dugo da kad je stvarno učinjeno, izgledalo je da nije bilo vrijedno tolikog truda, jer je veoma 225 www.balkandownload.org
brzo bilo gotovo.“ „To je bio put na kome si bio“, primjećuje onatiho. On zuri u nju dok puši i ondazamagljenih očiju odgovara: „To je putovanje.“ Događa se šutnja. Njegove oči su sad zatvorene sad otvorene. Žena sjedne po‐ kraj njega pomno pazeći nalulu kojaje sve vrijeme u njegovim ustima. „Sigurno“, primjećuje ona dok je on u nju nekoliko trenutaka uporno gledao s takvim izrazom u očima da se činilo kako je daleko, ne tu u blizini: „Sigurno ste to činili na mnogo načina kad je bilo tako često?“ „Ne, uvijek naisti način.“ „Uvijek naisti način.“ „Da.“ „Na način na koji je napokon napravljeno?“ „Da.“ „I uvijek ste osjećali isto zadovoljstvo?“ „Da.“ Neko vrijeme on izgleda nedorastao ikakvom odgovoru osim ovog lijenog jed‐ nosložnog potvrđivanja. Vjerojatno da bi se uvjerila kako to nije samo automatsko potvrđivanje, ona preformulirasvoju sljedeću rečenicu. „Jeste li se ikada umorili od toga, zlato, i za promjenu pokušali napraviti nešto drugo?“ Dok pokušava sjesti on će joj oštro: „Kako to mislite? Što sam želio? Zašto sam došao?“ Ona ga ponovno nježno gura u ležeći položaj. Nakon toga vratila mu je njegov instrument koji je ispustio, raspirila vatru u njemu svojim dahom pa mu onda umi‐ rujući rekla: „Sigurno, sigurno, sigurno! Da, da, da! Sad ću poći s vama. Bili ste previše brzi za mene. Sad vidim. Došli ste zbog odlaska na putovanje. Da, mogla sam znati, jer to je baš slično vama.“ Isprva je odgovorio smijehom i onda strasnim stiskanjem zuba: „Da, došao sam namjerno. Kad nisam više mogao podnositi život, došao sam po utjehu, i dobio sam je. Jesam! Jesam!” Ponavljao je to krajnje žestoko i režući poput vuka. Ona je veoma oprezno promatrala, kao da u sebi traži put za svoju sljedeću pri‐ mjedbu: „Bio je tu i još jedan putnik, zlato.“ „Ha, ha, ha!“ Počeo se zvonko smijati, prije kriještali. „Zamislite“, povikao je, „koliko je bio često suputnik, a ipak to nije znao. Po‐ 226
misliti koliko je putaišao na putovanje,a da nikad nije vidio cestu!“ Žena kleči na podu, blizu njega držeći na pokrivaču kreveta prekrižene ruke i na njima vršak brade. Gledala ga je u tom položaju. Lula mu je pala iz usta. Ona ju je vratila, stavila ruku na njegove grudi te ga polako njihala s jedne strane na drugu stranu. Poslije toga on progovori kao daje ona nešto bilarekla. „Da! Uvijek, sam prvi putovao, prije nego što bi se počele mijenjati boje i veliki pejzaži i sjajne procesije. Nisu mogli početi prije nešto bi ih se otarasio. Nisam imao mjesta dotad ni zašto drugo.“ Još jednom on zašuti. Još jednom ona položi ruku na njegove grudi i pokreće ga lako amo-tamo kao što mačka ljulja poluživog miša. Još jednom on progovori kao daje ona nešto rekla. „Što? Rekao sam vam. Kad je napokon bilo stvarno, bilo je tako kratko da je prvi put izgledalo nestvarno. Čujte!“ „Da, zlato. Slušam.“ „Vrijeme i mjesto su pri ruci.“ On je na nogamai govori šapatom kao daje u mraku. „Vrijeme, mjesto i suputnik“, ona predlaže usvajajući njegov ton i lagano ga dr‐ žeći zaruku. „Kako bi vrijeme moglo biti pri ruci kad ne bi bilo suputnika? Pst! Putovanju je kraj. Gotovo je.“ „Tako brzo?“ „To sam rekao. Tako brzo. Čekajte malo. Ovo je vizija. Prespavat ću je. Bilo je suviše kratko i lagano. Moram imati bolju viziju od ove, ovo je najgora od svih. Bez borbe, bez osjećaja opasnosti, bez preklinjanja, a ipak nikad to nisam prije vidio.“ Stresao se. „Što ste vidjeli, zlato?“ „Gledajte! Gledajte kako je to bijedna, zla, jadna stvar! To je stvarno. Gotovo je!“ Te nepovezane riječ popratio je divljim i besmislenim pokretima. Ali oni se gube u sve jačoj obamrlosti i on se ispruži na krevetu. Međutim, žena je još uvijek radoznala. Ponavljajući svoje mačje pokrete, ona ponovno polako pokreće njegovo tijelo i sluša. Ljulja ponovno i sluša, šapće mu i sluša. Vidjevši da ga neko vrijeme neće moći probuditi, ona se lagano i s izrazom ra‐ zočaranja podiže na noge, nježno mu rukom udaralice okrećući se od njega. Ali nije otišla dalje od stolice pokraj ognjišta. Sjela je na nju s jednim laktom na 227 www.balkandownload.org
naslonu i bradom naslonjenom na ruku uporno ga gledajući. „Čula sam vas jed‐ nom kako govorite“, krekeće si u bradu, „čula sam vas jednom kako govorite, dok sam ležala gdje vi ležite, a vi ste razmišljali o meni: ‘Nejasno!’, čula sam da kažete, i za još dvojicu osim mene. Ali nemojte uvijek biti previše sigurni, nemojte uvijek biti sigurni, ljepotane!“ Ona dodaje netremice i napeto kao mačka: „Nije tako jako kao prije? Ah! Možda ne u početku. Možda ste glede toga u pra‐ vu. Praksa ga čini savršenim. Možda sam naučila tajnu kako vas primorati da govo‐ rite, srce.“ Više ništa nije rekao. S vremena na vrijeme ružno bi mu se grčili lice i udovi dok je teško i nijemo ležao. Nesretna svijeća dogorijeva. Žena taj posmrtni ostatak uzme među prste, zapali drugu, ugasi fitilj u svijećnjaku i puni ga novom svijećom kao da puni neko zlokobno i neprilično čarobnjačko oružje. 1 nova svijeća dogori‐ jeva, a on još uvijek leži bez svijesti. Na kraju dogorijeva i ono što je ostalo od zad‐ nje svijeće pa dnevno svjetlo uđe u sobu. Činilo se da nije prošlo mnogo vremena kad je on ustao, hladan i drhteći, pola‐ ko shvaćajući gdje se nalazi i spremajući se da ode. Žena uzima svoju plaću zahva‐ ljujući: „Blagoslovljeni, blagoslovljeni bili, zlato!“ Čini se da je umorna pa se poči‐ nje pripremati zaspavanje dok on izlazi iz sobe. Ali ono što se čini može biti lažno i istinito. U ovom slučaju lažno. Jer onog tre‐ nutka kad su stube prestale škripati pod njegovim koracima, ona se iskrala za njim odlučno mucajući: “Dvaput te neću izgubiti!“ S dvorišta nema posebnog izlaza, samo ulaz. Kao vještica naginje se na vratima i gleda da li se osvrće. On se nije osvrnuo prije nego što je nestao kolebljiva koraka. Ona ga prati, proviruje iz dvorišta, vidi da još uvijek nesigurno hoda i da se ne osvr‐ će. Drži ga na oku. On je krenuo natrag u Aldersgate Street, gdje su se vrata odmah otvorila na nje‐ govo kucanje. Ona se šćućurila u drugim vratima i promatrala ga. Shvatila je kako je on samo privremeno u toj kući. Njezino strpljenje traje satima. Jer ona može iz‐ držati, i izdržala je. Kupila je kruh kakvih stotinjak metara dalje i mlijeko koje su nosili pokraj nje. On opet izađe u podne, pošto je promijenio odijelo, ali ne noseći ništa u ruci, i nitko ništa nije nosio za njim. On se, znači, još ne vraća u naselje. Ona ga kratko prati, oklijeva, odmah se okreće i odlazi ravno u kuću koju je on napustio. „Je li onaj gospodin iz Cloisterhama unutra?“ 228
„Upravo je izašao.“ „Na nesreću. Kad se gospodin vraća u Cloisterham?“ „Večeras u šest.“ „Blagoslovljeni bili i hvala. Neka Gospodin ide na ruku onima gdje se na uljud‐ no pitanje, čak i bijednoj duši, odgovara natako uljudan način!“ „Neću te dvaput izgubiti!“ ponavlja bijedna duša na ulici, ali ne tako uljudno. „Posljednji put sam te izgubila kad se onaj omnibus, koji si uzeo u noći na kraju tvog puta, zaustavio između stanice i mjesta. Sad znam tko je to bio. Moj gospodi‐ ne iz Cloisterhama, bit ću tamo prije vas i sačekati vaš dolazak. Zaklela sam se da vas neću dvaput izgubiti.“ Shodno tome, iste te večeri bijedna duša stoji u glavnoj cloisterhamskoj ulici gledajući krajnje neobične oluke ženskog samostana i provodeći vrijeme do devet sati najbolje što može. U to vrijeme ona ima razloga vjerovati da bi se pridošli put‐ nici iz omnibusa mogli zainteresirali za nju. Prijateljski mrak olakšava joj utvrditi da je li tako ili nije. A tako je, jer putnik koji se ne smije dvaput izgubiti dolazi s drugima. „Sad da vidim što će biti od vas. Idemo!“ Primjedba upućena zraku, a ipak bi se mogla odnositi na putnika koji glavnom ulicom ide do jednih vrata ispod luka, gdje je neočekivano nestao. Bijedna duša ubrzala je svoj korak. Brza je i brzo za njim stiže do vrata, ali samo vidi stepenice s jedne strane i s druge jednu starinsku sobu ispod luka, u kojoj jedan gospodin veli‐ ke glave i sijede kose piše pod čudnim okolnostima pokraj otvorenih vrata koja gle‐ daju na prolaz, promatrajući sve koji prolaze, kao da ga naplaćuje iako je prolaz slo‐ bodan. „Hej!“ poviče on tihim glasom primijetivši kako se zaustavila: „Kogatražiš?“ „Ovudaje maloprije prošao jedan gospodin, gospodine.“ „Naravno daje prošao. Što želite od njega?“ „Gdje on živi, srce?“ „Živi? Gore uz stube.“ „Blagoslovljeni bili!“ Šapuće: „Kako se zove, srce?“ „Prezime Jasper, krsno ime John. Gospodin John Jasper.“ „Imali on zanimanje, dobri gospodine?“ „Zanimanje? Da. Pjeva u zboru.“ „U zvonu?“ „U zboru.“ 229 www.balkandownload.org
„Što je to?“ Gospodin Datchery se ostavio svojih papira i prišao k pragu. „Znadete li što je to katedrala?“ šaljivo je upita. Žena kimne. „Što je?“ Čini se zbunjenom, pretražuje misli da nađe definiciju, kad joj padne napamet da je lakše pokazati taj veliki predmet, glomazan naspram tamnoplavog neba i pr‐ vih zvijezda. „To je odgovor. Uđite u nju sutra ujutro u sedam i moći ćete vidjeti gospodina JohnaJaspera,ali gai čuti.“ „Hvala vam. Hvala vam!“ Izljev naslađivanja kojim mu ona zahvaljuje ne prolazi neopaženo od neoženje‐ nog momka dobre ćudi koji lagodno živi od svojih prihoda. On je pogleda, prekriži ruke na leđima, kakav je običaj takvih momaka, i prođe s njom kroz prolaz u kome je odjekivalo. „Ili“, predloži on pokazujući natrag glavom, „možete otići odmah tamo u stan gospodinaJaspera.“ Žena ga gledalukavo se smiješeći i odmahuje glavom. „O, vi ne želite razgovarati s njim?“ Ona ponovi svoj nijemi odgovor i usnama oblikuje nijemi odgovor: „Ne.“ „Možete mu se s distance diviti triput dnevno, kad god želite. Ipak dug ste put prevalili zato.“ Žena brzo pogleda gore. Ako gospodin Datchery misli kako će je na taj način navesti da kaže odakle dolazi, on je onda mnogo naivniji od nje. Ali ona mu pripi‐ suje takvu vještu misao dok on lagano hoda, kao poznata dosadna ličnost u gradu, s nepokrivenom razbarušenom sijedom kosom i besposlenim rukama zveckajući sit‐ nišem u džepovima hlača. Zveket novca privlači njezine požudne uši. „Zar mi nećete, dragi gospodine, pomoći platiti prenoćište i put? Ja sam bijedna duša, zbilja, koju muči jak kašalj.“ „Znate gdje je prenoćište, koliko shvaćam, pa idite ravno tamo“, odgovara gos‐ podin Datchery još uvijek zveckajući sitnišem. „Jeste li često dolazili ovamo, dobra ženo?“ „Samo jednom u životu.“ „Da, da?“ 230
Stigli su do ulaza u samostanski vinograd. Jedno prikladno sjećanje, pred pri‐ mjerenim modelom za kopiranje, oživljava u mislima žene dok gleda to mjesto. Za‐ ustavilase pokraj vratai energično je rekla: „Pokraj njih, iako to možda nećete vjerovati, jedan mladi gospodin dao mi je tri šilinga i šest penija kad sam iskašljavala dušu baš na ovoj tu travi. Tražila sam ga tri šilingai šest penijai on mi ih je dao.“ „Zar nije bilo malo drsko tražiti određenu sumu?“ napominje gospodin Datc‐ hery još uvijek zveckajući novcem. „Zar nije običaj da se suma ne govori? Zar nije, možda, izgledalo mladom gospodinu – samo izgledalo – da mu se nešto naređuje?“ „Pazite, srce“, odgovori ona povjerljivim i uvjerljivim glasom, „željela sam novac da bih kupila lijek koji mi pomaže – i to sam učinila. Tako sam rekla mladom gos‐ podinu, on mi ga je dao i ja sam ga pošteno utrošila do posljednjeg novčića. I sada želim isto takvu sumu potrošiti na isti način, ako mi dadete novac. Potrošit ću ga pošteno do posljednjeg penija, duše mi moje!“ „Kakav je to lijek?“ „Bit ću poštena prema vama prije nego što dobijem novac, kao i poslije. To je opijum.“ Gospodin Datchery je pogleda naglo promijenivši držanje. „To je opijum, srce. Ni manje ni više. I u čovjekovoj prirodi je da uvijek govori protiv opijuma,arijetko kada njemu u prilog.“ Gospodin Datchery počeo je veoma polako brojati novac koji ga je tražila. La‐ komo promatrajući njegove ruke, ona mu i dalje nastavi prikazivati veliki primjer. „Bilo je to posljednje Badnje večeri, malo poslije mraka. Tada sam bila ovdje kad mi je mladi gospodin dao tri šilinga i šest penija.“ Gospodin Datchery se zaus‐ tavio u brojanju, shvatio da je pogrešno izbrojio, ponovno promiješao novac i kre‐ nuo ispočetka. „ A ime mladog gospodina“, dodaje ona, „bilo je Edwin.“ Gospodinu Datcheryju palo je nešto novca – sagnuo se je i podigao ga. Pocrve‐ nio je od naporai pitao: „Otkudaznate ime tog mladog gospodina?“ „Pitala sam ga i on mi je rekao. Postavila sam mu samo dva pitanja: koje mu je krsno ime i da li ima djevojku. I on je odgovorio da se zove Edwin i da nema djevoj‐ ku.“ Gospodin Datchery zastane s izabranim novčićima u ruci kao da proučava nji‐ hovu vrijednost i ne može se od njih rastati. Žena ga nepovjerljivo pogleda. U njoj je kipjela ljutnja zbog toga što se predomišlja o poklonu. Međutim, on joj ga da kao 231 www.balkandownload.org
da odvajasvoje misli od žrtve i ona ode podanički se zahvaljujući. Svjetiljka Johna Jaspera je gorjela i njegov svjetionik bio je osvijetljen kad se gos‐ podin Datchery sam vratio k njemu. Kao što pomorci na opasnom putu, približa‐ vajući se stjenovitoj obali, gledaju kroz zrake signalne svjetlosti prema luci koja leži iza nje i do koje, možda, neće stići, tako je i zamišljeni pogled gospodina Datcheryja usmjeren na ovu svjetlost i ono iza nje. Cilj njegova ponovnog dolaska u stan jest samo staviti šešir, a koji izgleda toliko nepotrebnim dijelom njegove garderobe. Na satu katedrale bilo je pola jedanaest kad je on ponovno izašao na ulicu. Oklijeva i gleda oko sebe kao da je sad odzvonio radosni sat kad se gospodin Durdles kamenjem može otjerati kući i kao da očekuje pogled na nevaljalca koji je imenovan daizvrši zadaću kamenovanja. Zapravo, Zla Sila je na slobodi. Ali kako nema ničeg živog što bi mogla ovog tre‐ nutka kamenovati, gospodin Datchery otkriva da to Zlo kroz ogradu groblja kame‐ nuje mrtve. Nevaljalko nalazi da je ovo ugodna i zanimljiva zabava. Prvo zato što se smatra da je ovo mjesto odmora sveto, a drugo zato što su visoki nadgrobni spome‐ nici, koji stražare u mraku, dovoljno slični mrtvima da bi opravdali krasnu misao kako su ozlijeđeni pri pogotku. Datchery ga pozove s: „Ejhej, Winks!“ On potvrđuje uzvik s: „Ejhej, Dick!“ Njihovo poznanstvo, čini se, ima prijateljske osnove. „Ma, rekao sam“, žali se, „da ne govoriš javno moje ime. Nikad se nisam izjašnja‐ vao o imenu, pusti to. Kad mi oni tamo u zatvoru kažu da će me zapisati u knjigu i pitaju: ‘Kako se zoveš?’ ja im kažem: ‘Otkrijte’. Isto tako kad kažu: ‘Koje si vjere?’ ja kažem: ‘Otkrijte? ’“ To bi vlastima, usput se može primijetiti, bilo iznimno teško, bez obzira na svu statistiku. „Osim toga“, dodao je dečko, „ne postoji obitelj Winks.“ „Mislim da mora postojati.“ „Lažeš, nema je. Putnici su mi dali to ime zato što ne spavam redovito i što se mučim cijele noći. Zato je meni jedno oko otvoreno prije nego što zatvorim drugo. To znači Winks. Deputy mi je najbolje ime, ali me nećeš uhvatili da i to tvrdim, shvaćaš? „Dobro, neka onda uvijek bude Deputy. Mi smo dobri prijatelji, Deputy?“ „Jako dobri.“ „Oprostio sam dug koji si mi dugovao od kada smo se prvi put vidjeli, a otada 232
mnoge su moje kovanice našle put do tebe. Ha, Deputy?“ „Aha! I što je još više, ti nisi Jasperov prijatelj. Zašto me je morao dizati na noge?“ „Da, zašto! Ali pusti ga sada. Večeras ćeš dobiti jedan moj šiling, Deputy. Sad je kod tebe došao jedan putnik s kojim sam razgovarao – jedna nemoćna žena koja kašlje.“ „Puffer“, složio se Deputy. Nakrivio je glavu pa izbuljenih očiju rekao lukavim, zlobnim pogledom prepoznavanja pućkajući zamišljenu lulu: „Hopeum Puffer.“ „Kako se zove?“ „Njezino kraljevsko veličanstvo princeza Puffer.“ „Onaimai neko drugo ime osim toga. Gdje živi?“ „U Londonu, među plovcima.“ „Mornarima?“ „To sam i rekao. Kinezima, i drugim koljačima.“ „Volio bih saznati, uz tvoju pomoć, gdje onatočno živi.“ „U redu. Daj zlato.“ Šiling je predan. Tada, u duhu povjerenja koje bi trebalo vladati među svim pos‐ lovnim transakcijamačasnih stranaka, smatralo se kako je ovaj posao završen. „Ali evo ševe!“ uzvikne Deputy. Što misliš kamo sutra ujutro ide Njezino Veli‐ čanstvo? Proklet bio ako ne ide u KI-TI-DRI-LU!“ U svom zanosu on namjerno razvlači riječ, lupa nogom i previjase od svog grčevitog i reskog smijanja. „Kako si to saznao, Deputy?“ „Zato što mi je upravo sad rekla. Rekla je da zato mora ustati. Rekla je: ‘Deputy, moram se rano umiti i urediti što bolje mogu jer idem u KI-TI-DRI-LU!‘“ Kao i prije s užitkom razdvaja slogove, no kao da mu za pokazivanje koliko je ovo smiješ‐ no nije dovoljno udaranje nogama po pločniku, počinje on polako i dostojanstve‐ no plesati, moždazamišljajući daje tako radio Dekan. Gospodin Datchery primio je ovu novost poprilično zadovoljnim, premda za‐ mišljenim licem, i prekinuo je razgovor. Vrativši se u svoj neobičan stan, i pošto je dugo sjedio nad večerom koja se sastojala od kruha, sira, salate i piva, što mu je sve gospođa Tope pripremila, ostao je i dalje sjediti i kad je večera završila. Napokon se podigao, otvorio vrata ormara u kutu i nacrtao nekoliko neobičnih poteza kredom po njegovoj unutarnjoj strani. „Volim“, reče gospodin Datchery, „stari gostioničarski način pisanja računa. Nečitljivo, osim onom koji piše. Ako ovaj što zapisuje nije pošten, dužnik zadužuje 233 www.balkandownload.org
samog sebe. Hm, ha! Jako mali račun, ovo je jako, jako mali račun!“ On uzdiše razmišljajući o svojoj bijedi, s jedne police ormara uzima komad kre‐ de i zastane držeći je u ruci neodlučan što dodati računu. „Mislim da je mali dodatak“, zaključi on, „sve ono na što imam pravo.“ Nakon što je svoje riječi popratio kredom, on zatvara ormar i odlazi u postelju. Sjajno jutro blista nad starim gradom. Nedostižno lijepe su njegove starine, ru‐ ševine s bršljanom koji se presijava na suncu, bogato drveće koje leluja u mirnom zraku. Blistavo svjetlo što se odbija od nemirnih grana, pjevanje ptica, mirisi iz vrta, šume i polja – prije iz jednog velikog vrta u cijelosti njegovana otoka u ovo plodno vrijeme – prodiru u katedralu, potiskuju njen zemaljski miris i propovijedaju Uskr‐ snuće i Život. Ugrijali su se stoljeća i stoljeća stari hladni kameni grobovi. I mrlje svjetla uvlače se u najneprijatnije mramorne kutove zgrade gdje lepršaju poput kri‐ la. Gospodin Tope dođe s velikim ključevima, zijevajući otključa i otvori vrata. Dođe gospođa Tope s priborom za čišćenje. U određeno vrijeme dođe orguljaš i momak koji pokreće mjehove, zure iza crvenih zavjesa na galeriji, neustrašivo otre‐ saju prašinu s knjiga na odijeljenoj visini i brišući je sa žica i pedala. Pojavile su se i razne vrane, stigle su iz raznih predjela neba natrag na veliki toranj. Može se pret‐ postaviti da vole vibriranje i da znaju kako će im zvono i orgulje to pružiti. Dođe i veoma mali broj vjernika, uglavnom iz okolice katedrale i doma mlađeg kanonika. Dođe i gospodin Crisparkle, svjež i vedar. I njegova pastorska braća, ne tako svježai vedra. Dođe i zbor, u žurbi (uvijek u žurbi i žurno u posljednjem trenutku odijeva‐ jući svoje spavaćice kao djeca koja bježe u krevet), i John Jasper kao njihov vođa. Zadnji je došao gospodin Datchery, u ložu, jednu od praznih koja je odabrana za njega, osvrćući se za Njenim Kraljevskim Veličanstvom, Princezom Puffer. Misa je već bila daleko odmakla kad je gospodin Datchery uspio razabrati Nje‐ zino Kraljevsko Veličanstvo. Razabrao ju je u sjeni. Nalazila se iza stupa, pažljivo sklonjena s vidika dirigentu zbora, ali promatrala ga je s najvećom pažnjom. On re‐ citira i pjeva sasvim nesvjestan njene nazočnosti. Ona se smiješi kad je on glazbeno najvatreniji. Da, gospodin Datchery ju je vidio kako to čini. I zamahne šakom pre‐ ma njemu iza dobrodošlog zaklonastupa. Gospodin Datchery ponovno pogleda kako bi se uvjerio. Da, ponovno! Ružna i uvela kao neka fantastična rezbarija ispod sjedala u loži, jednako toliko zla kao i ne‐ častivi, jednako toliko oštra kao i veliki brončani orao koji drži svete knjige na svo‐ jim krilima (i sudeći po kiparevu dočaravanju njegovih divljih osobina, njima ni 234
najmanje obraćena), onaskupljasvoje mršave ruke i onda ponovo s obje šake zama‐ huje prema dirigentu zbora. U tom trenutku ispred rešetkastih zborskih vrata, nakon što je prevario oprez‐ nog gospodina Topea lukavštinama u kojima je on pravi majstor, Deputy oštra oka proviri kroz rešetke zapanjeno prelazeći pogledom s onog koji prijeti na onog kome se prijeti. Misa se završi i svi se raziđoše na doručak. Ispred katedrale dok se zbor razilazio (jednako toliko u žurbi da skine svoje spavaćice koliko se žurio odjenuti ih), gospo‐ din Datchery priđe svojoj novoj poznanici. „Pa, gospođo. Dobro jutro. Jeste li ga vidjeli?“ „Vidjelasam ga, srce. Vidjelasam ga!“ „I poznaješ ga?“ „Poznajem! Bolje od svih velečasnih pastorazajedno!“ Brižna je gospođa Tope veoma uredno prostrla doručak za svog stanara. Prije nego što je sjeo on je u kutu otvorio vrata svog ormara. S police uzeo je komad kre‐ de, računu dodao jednu debelu dugačku crtu, od vrha vrata ormara sve do dna, i ondas tekom krenuo jesti. Kraj 235 www.balkandownload.org
Bilješka o piscu Charles Dickens bio je engleski pisac koji je stvorio neke od najpoznatijih i najne‐ zaboravnijih književnih likova svih vremena (da samo spomenemo Olivera Twista ili Davida Coppefielda), i do danas ostao zapamćen kao najveći pisac viktorijan‐ skog razdoblja engleske književnosti. Njegova su djela tijekom njegova života uži‐ vala veliku popularnost, dok ga je književna kritika dvadesetog stoljeća prepoznala kao književnog genija. Charles Dickens je rođen 7. veljače 1812. godine. U dvanaestoj je godini preki‐ nuo školovanje zbog oca koji je zapao u dugove i završio u zatvoru. Zaposlio se u tvornici laštila, a kasnije u odvjetničkom uredu. Nakon toga postaje politički novi‐ nar – izvještavao je o parlamentarnim debatama i putovao Britanijom izvještavaju‐ 236
ći o izbornoj kampanji za Morning Cronicle. U to vrijeme počinje i njegov književ‐ ni rad. Godine 1833. svoju prvu priču šalje u londonski časopis Monthy Magazine, da bi 1836. objavio svoju prvu knjigu, Bozove crtice, koja je nastala zahvaljujući nje‐ govom novinarskom radu. Djelo je doživjelo uspjeh, te Dickens dobiva ponudu za pisanje romana u nastavcima u časopisu, iz čega će se kasnije roditi Pickwickovci, roman o komičnim zgodama u Engleskoj prije industrijske revolucije. Premda ne‐ koliko prvih priča nije doživjelo uspjeh, uvođenje lika imena Sam Weller u četvr‐ tom nastavku donijelo je nagli porast čitanosti. Dvije godine kasnije, 1839., objav‐ ljuje svoje najpoznatije djelo – Oliver Twist. Bilo je to prvo viktorijansko djelo u kojemu je dijete bilo glavni junak. U samo par godina, do 1841., napisao je nekoli‐ ko važnih djela, koja su najprije bila objavljena u mjesečnicima prije nego su ukori‐ čena: Nickolas Nickleby, Stari dućan rijetkosti te njegov prvi povijesni roman Bar‐ naby Rudge. Godinu dana kasnije on i njegova supruga po prvi put kreću u posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Svoje impresije zapisao je u putopisu Bilješke iz Amerike. Nakon povratka Dickens počinje rad na Božičnoj priči, nakon kojeg ubrzo slijedi još jedno remek-djelo, 1845., Cvrčak na ognjištu. Nakon što je 1844. kratko živio u Italiji, Dickens je otišao u Švicarsku, gdje je započeo rad na djelu Dombay i sin, romanu čija je tematika bila vezana uz poslovne krugove lon‐ donskog Cityja. Nakon toga posvetio se još jednom svom djelu koje je ostalo za‐ pamćeno do današnjeg dana, Davidu Copperfieldu, koje je ujedno označilo svojevr‐ snu prekretnicu u njegovom stilu – djela mu postaju mnogo ozbiljnija i pisac poči‐ nje mnogo pažljivije pristupati njihovu planiranju. Ta su djela također mračnijeg ozračja i sklonija simboličkim strukturama, likovi su slojevitiji, te Dickens počinje radikalnije propitkivati društvene institucije i konvencije. Pedesetih godina objavljuje djela Sumorna kuća, Teška vremena, Malena Dorrit, Priča o dva grada, a početkom šezdesetih Velika očekivanja, koje se danas smatra njegovim najzaokruženijim ostvarenjem, u kojem pisac tematizira odnos moral‐ nosti i društvenog položaja. Ova dva posljednja djela doživjet će ogroman uspjeh. Na knjizi Tajna Edwina Drooda, koja je usredotočena na temu zločina i zla, zapo‐ čet će raditi pred kraj života 1869. godine i, nažalost, neće je dovršiti. Charles Dickens umro je 9. lipnja 1870. godine. 237 www.balkandownload.org
238
Sadržaj Tajna Edwina Drooda 3 I. SVITANJE 4 II. JEDAN DEKAN I JEDNO POGLAVLJE 7 III. DOM REDOVNICA 18 IV. GOSPODIN SAPSEA 29 V. GOSPODIN DURDLES I PRIJATELJ 38 VI. ČOVJEKOLJUBLJE U KUĆI MLAĐEG KANONIKA 44 VII. I VIŠE NEGO POVJERLJIVO 53 VIII. ISUKANI MAČEVI 62 IX. PTICE U GRMU 71 X. UTIRANJE STAZE 84 XI. SLIKA I PRSTEN 97 XII. NOĆ S DURDLESOM 110 XIII. DVOJE NAJBOLJIH 123 XIV. KAD ĆE SE TROJKA PONOVNO SUSRESTI? 132 XV. OPTUŽENI 144 XVI. ODAN 152 XVII. ČOVJEKOLJUBLJE, STRUČNO I AMATERSKO 161 XVIII. NASEIJENIK U CLOISTERHAMU 175 XIX. SJENA NA SUNČANOM SATU 183 XX. BIJEG 190 XXI. PREPOZNAVANJE 199 XXII. DUHOVI SE SMIRUJU 205 XXIII. PONOVNO SVITANJE 221 Bilješka o piscu 236 239 www.balkandownload.org