se i cepala među golim granama šipraga. Tamo, ispod obale, pod maglenim pokrivačem, na reci iznenada se razleže tako strašna vika da Daša pritisnu šakama uši, Kuzma Kuzmič pade ničice. Udarci, zveket, pucnjava, jauci, pljeskanje vode, detonacija ručnih granata. Zatim se iz šipraga pojavi Ivan Gora. On je išao, gutajući vazduh, teško duvajući. Na njegovoj glavi nije bilo kape, ali je zato nosio u ruci dve kozačke sa crvenom ivicom. Približivši se Daši, reče: – Poslaću nosila, a vi trčite na reku, – treba previti dva druga… On pogleda na kozačke kape, jednu baci a drugu naglo natače na čelo. – Hteli su da nas zaobiđu, nitkovi, na čamcima… Idite, ne plašite se, tamo smo sa svima svršili…
V Šumele su obale Dona među kozačkim selima Nižnje-Čirskom i Kalačom, – preko tri ploveća mosta, na skelama i čamcima prebacivali su se konjički i pešadijski pukovi Velike donske vojske. U ratnom stroju išla je konjica u novim mundirima, posuvraćenih kapa, po običaju opuštenih na čelo čuperaka, opevanih u pesmama. Šarenile su se zastave na kopljima, prštala je među daskama na mostovima voda ispod kopita mladih konja, koji su plašljivo gledali na sivi Don. Plovili su preko reke dugački čamci, natovareni pešadijom – golobradom omladinom; otvorenih usta posmatrali su neviđeno nagomilavanje kozaka, konja, kola, skakali su iz čamaca u vodu, pentrali se uz strmu obalu, postrojavali se – pušku k nozi, – skidali kape; đakoni razbarušene kose rikali su kao zverovi, zveckajući kadionicama, prote slične zlatnim zvonima u odeždama s raskošnim ružama, blagosiljale su vojsku. Na brežuljku – ispred pukovnika i njegove pratnje – stajao je pod svojom zastavom komandant, general Mamontov, nadgledajući prelaz preko reke. Njega su svi dobro videli, kao salivenog, u paradnom crnom kozačkom džamadanu, na srebrnastom konju, koji je kopitom grebao po brežuljku. Vojska je prolazila s pesmama, grmeli su talambasi, po vazduhu su proletali konjski repovi bunčuka. Na istoku mrke stepe, prekrivene prašinom zbog vojske koja je prolazila, razlegao se topovski pucanj. Komandant, podigavši ruku o kojoj je visila kamdžija, zaklonio se od sunca, gledajući kako plove aeroplani lako povijenih unazad krila; on ih je izbrojao i pratio pogledom, dok se oni, spuštajući se, nisu izgubili iza horizonta. Pored brežuljka prošle su tek istovarene s parobroda haubice, njihovi grudobrani i cevi bili su išarani izlomljenim linijama, zaprege raznobojnih, rutavih, niskih, dlakavih konja, projuriše teškim galopom, bradati jahači u žestini udarali su ih bičevima. Još se nije bila slegla prašina – pošli su tenkovi, ogromni, iz kovanih ploča, sa podignutim njuškama guseničnih lanaca. On ih je izbrojao – deset čeličnih čudovišta, koja će gaziti
crveni ološ po ulicama Caricina. On kasom siđe s brežuljka i pojuri duž obale, zastavnik – za njim, na pola dužine iza njega, nadnevši nad njim crnosivu zastavu, koja se lepršala. Pridolazila je i ulazila u čamce nova vojska, plovile su skele s kolima sena i svakog vojničkog blaga. Blizu prelaza stajale su taljige, bričke, velika teretna kola, na kojima se nose snopovi s polja. Pored njih mirno su očekivali na prelaz, šetajući se, ugledni kozaci, poneki od njih su jeli, sedeći pored vatre. To su iz sela bili poslati svojim odredima – četama i pukovima – trgovci kozaci. Oni su vodili domaćinstvo, uzimali plen, – bio to novac, stoka, žito, hrana za stoku ili ma koje druge potrebne stvari – odelo, pokrivači, perine, ogledala, oružje; od tog plena snabdevali su svoje jedinice stočnom i ljudskom hranom, ako je bilo potrebno – odelom i oružjem, a sve ostalo su zapisivali, tovarili na kola, i sa decom ili ženama slali u selo. Mamontov projaha kroz poljsko imanje Ričkov, gde je polovina dvorišta bila spaljena a guvna su se crnela od pepela, i skrenu duž železničke pruge, očekujući kad će s desne strane Dona da se približi blindirani voz. Donska armija, sa dvanaest konjičkih i osam pešadijskih divizija približavala se u pet kolona. Svih pet kolona kretale su se brzim maršem do poslednje linije odbrambenih utvrđenja Caricina. Deseta crvena armija, izgubivši vezu sa severnim i južnim delovima, odstupala je, sabijajući se na sve užem frontu. Njenih pet malobrojnih divizija trošile su poslednje metke i poslednje snage. Viši vojni savet Republike, koji je bio dužan tih dana da ukaže odlučnu pomoć Desetoj armiji, bio je paralisan tajnim, dobro prikrivenim izdajstvom – ono se ogledalo u krajnjoj sporosti svih pokreta i u tome, što se stvar Caricina smatrala kao da je drugorazredne važnosti, koja ništa ne rešava, a raspoloženje Caricinskog vojnog saveta – paničnim. Caricin je bio ostavljen da se svojim snagama odbrani od kozaka. Tih dana Vojni savet Desete izdao je dva naređenja: prvo – da se oteraju iz Caricina na sever svi parobrodi, šlepovi, čamci i skele, da se ne bi moglo ni pomisliti na neko odstupanje vojske na levu obalu Volge, i – drugo – armiji: sa zauzetih položaja ne odstupati do naredbe; oni koji odstupe, moraju se streljati.
Kod Teljeginove baterije prva polovina dana prošla je mirno. Gruvalo je negde iza horizonta, ali je ravnica bila pusta. Mornari su kopali skloništa. Anisja, ne pitajući nikoga, otišla je na stanicu, a posle tri dana vratila se sa dva džaka, – jedva ih je donela: hleba i lubenica. Prostrla je ispražnjene džakove na zemlju među topovima, isekla hleb, rasekla svaku lubenicu na četiri dela: „Jedite!..“ A sama je stala po strani, skromna, zadovoljna, gledajući kako gladni mornari halapljivo jedu lubenice. Mornari, ne brišući obraze, jeli su i hvalili. – Bravo, Anisja! – Teško je takvu naći. – Mora da proputuješ… Ozbiljan i ljubomoran na svaki razgovor, Šarigin reče: – Ona ima inicijative, to vredi. – Mornari, pođigavši glave sa komada lubenica, odjednom prsnuše u glasan smeh. On se natmuri, ustade, uze lopatu. – Predlažem, drugovi, da iskopamo za Anisju zasefono sklonište, takve drugove treba čuvati, drugovi… Mornani prestadoše da se smeju i iskopaše iza baterija u jaruzi mali šanac za Anisju, – da se skloni u slučaju bombardovanja. Nije imalo više šta da se radi. Stotina granata, istovarenih sa parobroda, bilo je složeno u redove, pored topova. Puške su očišćene. Sapoškov je udesio vezu sa komandantom diviziona. Mornari su polegali u jarak, na suncu. A sad izvoli k nama, generale Mamontove. Ivan Iljič je sedeo na lafetu, vrteo je, lomeći, suvu stabljiku. Ivan Iljič nije se upuštao u neka duboka razmišljanja, njemu je bio drag ovaj mali svet ljudi, koji su se sakupili sa raznih krajeva zemlje, koji nisu ličili jedan na drugog, a koji su tako drugarski povezali svoje sudbine. Eno – Sergej Sergejevič, izgleda da ga ne možeš nikakvim lepkom ma sa kime slepiti, večito naježen u svojim mislima, – odjednom je postao svima potreban; odjednom se navikao, ušao u kolosek i diše kao i oni! Šarigin, – častoljubivi, mladić ne baš velike pameti, ali tvrdoglav, svetle duše bez mrlje, – mirno spava na boku, podmetnuvši pesnicu pod obraz. Zadujviter veličanstveno se ispružio na pesku, izloživši suncu svoje grubo izrađeno, lepo lice: lukav seljak, odvažan, štedljiv, – ako ostane živ, vratiće se kući kao domaćin. Drugi junak, iz Kerženskih šuma, Latugin, snažno hrče, zaklonivši lice kapom, – taj je mnogo složeniji, bez lukavstva, – ono mu nije potrebno, – on još i sam ne zna
na kakvo se nebo penje s nožem i ručnom granatom… Dvanaest ljudi poverili su Ivanu Iljiču svoj život. Vojni savet poverio mu je bateriju u tako odgovornom trenutku… Istina, on se ponešto razume u matematici, ali je ipak trebalo odlučno reći da baterijom ne bi trebalo on da komanduje… – Slušaj, Gagine, da li neko od vas ume da izračunava ove uglove za nišan? Daljinar nemamo… Gagin, koji je stajao na stepeništu, otkuda je kroz grudobran gledao na stepu, okrenu se. – Daljinar? – mračno je zapitao i zaustavio na Teljeginu svoj mrki pogled. – Šta će ti daljinar? Ugao, nišan će nam odrediti telefonom s mesta komande. – Aha, tačno… – Uglove, nišan, distancione cevi – sve mi to znamo, nije u tome stvar, druže Teljegine… Bitka će biti strašna, bez daljinara, ljuta… Creva namotaj na ruku, ali tuci do poslednjeg metka, eto o čemu treba da misliš… Hodi ovamo, da ti pokažem. Teljegin se pope do njega na stepenik. Artiljerijska paljba se pojačala, kao da se približila, vidik se na zapadu i jugu prevukao maglom od dima. Prateći prst Gagina, on je mogao da vidi u ravnici kako sa severa puze gomile ljudi i povorke kola. – Naši beže, – reče Gagin i pokaza na ogroman dim koji se podizao kao pečurka na jugu, sa strane Sarepte. – Ja odavno gledam: ovim putem su projurile hiljade i hiljade… Vidiš li eksplozije? A ranije ih nije bilo. Iz teških tuče. Sutra izjutra čekaj ovde generala. Ivan Iljič još jednom pregleda opremu baterije. Prebroja granate, metke, dolazilo je po dva šaržera na pušku. Njega je naročito uznemirivalo to što baterija nije obezbeđena. Na dvesta hvati odatle videli su se sveže iskopani šančevi, ali se u njima nije moglo primetiti nikakvo kretanje, jedinice crvene vojske prolazile su mnogo dalje. On čučnu pored Sapoškova, – lice Sergeja Sergejeviča bilo je naborano, kao da mu san nije bio lak. – Sergeje Sergejeviču, oprosti što ču te uznemiriti… Daj mi vezu s komandantom diviziona… Sapoškov otvori mutne oči:
– Zašto? Naredba je data – ne pucati. Kad bude potrebno, reći će… Što se uzrujavaš? – On se privuče točku, zevnu, ali, očigledno, pretvarajući se. – Trebalo bi da legneš, da se ispavaš – to je najvažnije. Ivan Iljič se vrati na stepenik i dugo je stojao nepokretno, naslonivši ruke na grudobran. Ogromno tamnonarandžasto sunce spuštalo se u maglu, koju su podigle negde iza horizonta kopite bezbrojnih kozačkih pukova. Noćna tmina spuštala se na ravnicu, – nije više bilo moguće razlikovati na njoj kretanje vojske. Ispod svetle Večernjače nebo je na zapadu dobijalo izgled fantastične zemlje pored zelenog mora, tamo su se podizale kineske kule, jedna se odvojila i zaplovila, pretvorila se u konja sa dve glave, postala žena i zabacila ruke… Izgledalo je: samo izići iz jarka, preplićući nogama, kao što se to dešava u snu, doletećeš do te divne zemlje. Ta ona se pokazuje zbog nečega, ona nešto znači za tebe u času samrtne borbe?.. – Eh, crna čavka, siva poljana, – reče Sergej Sergejevič, prislonivši mu ruku na leđa, – to je čisti idealizam, Vanjka, buljiti oči na slike… Da zavijemo malo krdže? Ukrao sam u bolnici paklo, čuvam ga – da popušimo pred smrt… On je, kao i uvek, govorio podrugljivo, iako se u tužnim borama oko usta, i u umornim očima krila tuga. Zavili su, zapušili: Teljegin – ne uvlačeći, Sapoškov udišući dim, daveći se. – A ti zapevao pogrebnu pesmu? – tiho ga zapita Teljegin. – Počeo sam da se bojim smrti. Bojim se kuršuma u glavu; na drugo mesto – neće da ubije, a u glavu se bojim. Glava – nije meta, načinjena je za drugo. Zao mi je svojih misli… – Svi se mi bojimo, Sergeje Sergejeviču, – samo o tome ne treba misliti… – A jesi li se interesovao kadgod mojim mislima? Sapoškov – anarhist, Sapoškov istresa alkohol, – eto šta ti znaš… Tebe ja, kao da si od stakla, vidim do poslednje vijuge, od tebe ću ja živim ljudima predati ceduljicu, a ti od mene nećeš predati ceduljicu… i to mi je mnogo žao… Eh, zavidim ti, Vanja. – Na čemu, upravo, imaš meni da zavidiš? – Ti si – kao na dlanu: dužnost, odana ljubav i samokritika. Najčestitiji službenik i najbolji drug. I žena će te obožavati, kad je prođe bes. I tebi je još
i zato život lak, što si ti staromodni tip… – Gle, hvala ti za svedočanstvo. – A ja, Vanjka, žalim što me letos Gimza nije ubio… Čekali smo revoluciju, drhteći od nestrpljenja… Izbacili smo u svet gomilu ideja: eto ti zlatni vek filozofije, više slobode! I – katastrofa, najstrašnija katastrofa, – i strašno opsova… On lupi sebe dlanom po očima, tako, da mu kapa odlete na potiljak… – Hteo sam povodom toga da dam čovečanstvu saopštenje – nipošto manjoj auditoriji, – saopštenje isključivo zlo, i to ne za korist, – do đavola s njom, – već za zlo… Ali nemam rukopisa, nisam ga još napisao… Oprosti… Bio je već mrak. Na horizontu su plamsali požari, mutno crvenilo razbuktavalo se sve više i šire, naročito na jugu, od Sarepte. Gorela su mala poljska imanja, osvetljavajući put neprijatelju, koji je brzo nadirao. Teljegin je sada slušao jednim uhom, – daleko, pravo na zapadu, kao da su zmije pomaljale svetleće glave iza horizonta, podizale su se zelene rakete po tri odjednom. Sergej Sergejevič, tvrdoglavo ne hoteći da vidi sav taj vatromet, govorio je drhtavim glasom, zbog čega je Ivana Iljiča s vremena na vreme obuzimala jeza: – Da ne živimo samo zato da jedemo? Onda neka mi kuršum raznese glavurdu, i moj mozak, koji sam sasvim pogrešno smatrao velikim kao cela vasiona, neka se razleti, kao mehur od sapuna… Život, vidiš, to ti je zbir ugljenika plus azota, plus još neke gadosti… Iz prostih molekula stvaraju se složeni, veoma složeni, zatim – strašno složeni… Zatim – krah! Ugljenik, azot i ostala gadost počinju da se raspadaju u najprostije sastojke. I to je sve. Sve, Vanjka… Kakve tu veze ima revolucija? – Šta ti lupaš, Sergeje Sergejeviču? Upravo revolucija uzdiže čoveka nad svakidašnjicom… – Ostavi me na miru! Ja i ne govorim s tobom, mnogo se ti razumeš u revoluciju. Ona je završena… Ona je uništena, – pogledaj ispred nosa… Sovjetska Rusija je već sada – u granicama do Ivana Groznog… Ubrzo će svi putevi biti beli od kostiju… I veseliće se zbirovi ugljenika i azota, eto baš onih koji će doći sutra izjutra na konjima… Teljegin je ćutao, stojeći pravo, sa rukama na leđima, – u mraku je bilo
teško razlikovati njegovo lice crveno od odbleska vatre. – Ivane!.. Vredi živeti samo radi fantastične budućnosti, radi velike i trajne slobode, kad čoveku niko i ništa neće smetati da smatra sebe velikim kao cela vasiona… Koliko sam večeri proveo u razgovoru o tome sa svojim momcima! Nad nama su bile iste zvezde, kao i za vreme velikog Homera. Gorele su iste vatre koje su osvetljavale put kroz vekove. Momčad je slušala o budućnosti i verovala mi, u njihovim očima odsjajivale su zvezde, a na ratnim bajonetima odražavala se logorska vatra… Oni svi leže po stepama… Svoj puk nisam doveo do pobede. Znači prevario sam ih! S desne strane, na jedno sto pedeset koračaja, ču se stražarev uzvik, a zatim tihi razgovor. Teljegin se okrenu, zagledavši se, – mora biti da je Gaginu, koji je stajao na straži s te strane, došao neko od svojih. – Ivane, a ako je ta budućnost samo čarobna skaska, ispričana u ruskim glupim stepama? Ako se… ona ne ostvari? Ako je tako, tada u svetu nastupa užas. Sapoškov mu se sasvim približi i poče da govori šapatom. – Užas je već nastupio a niko stvarno u to ne veruje. Samo užas proba snagu otpora. Četiri godine uništavanja čovečanstva – sitnica, ako uporedimo s onim što se sprema. Uništavanje revolucije kod nas i u celom svetu – eto to je glavno… A tada – opšta, bez izuzetka mobilizacija ličnosti – obrijane glave i lisice na rukama… A nad sivim zgarištem sveta – naduveni pobedonosni užas. Stoga je bolje da odmah poginem od snažnog udarca kozačke sablje… – Da, Sergeje Sergejeviču, tebi treba da se odmoriš, da se lečiš, – reče Teljegin. – Drugog odgovora od tebe nisam ni očekivao!.. U kotlinu se spusti Gagin zajedno s nekakvim visokim pogurenim vojnim licem. Teljegin se vanredno obradova – završiće se neizdržljivo težak razgovor. Pridošli čovek, sav ulepljen blatom, s otkinutim pešem od šinjela i, zbog nečega, u kozačkoj kapi, reče tako promuklo, kao da je nedelju dana presedeo do grla u bari: – Zdravo, druže komandire, no, kako stoje stvari kod vas, imate li municije? – Zdravo, – odgovori Teljegin, – ko ste vi? – Ja sam komandir čete Kačalinskoga puka, naređeno nam je da zauzmemo položaj ispred vas.
– Veoma mi je milo. A ja sam se bojao, – rovovi iskopani, a odbrane nemamo… – Eto, mi smo ih zauzeli. Dovezli smo ranjenike, i smeštamo ih u transport. Hteo sam da tražim hleba od komandanta, kaže da je sav potrošen, sutra će biti… Lako je reći – sutra, – četa treći dan kako nije jela… Možda vi imate? Makar po komadić, miris da mu osetimo… Sutra bismo vam vratili. A možemo vam kravicu pokloniti. – Ivane Iljiču!.. – Teljegin se okrenu, Anisja se, kao senka, približila i slušala… – Hleba sam ja spremila za tri dana, – može im se dati… Sutra ću opet nabaviti… Teljegin se nasmeši: Dobro, izdajte drugu komandiru četiri velika hleba… Komandir čete nije očekivao da će mu tako lako dati hleb. „No? – zapita. – E, pa hvala…“ I, uzevši hleb koji je Anisja donela čvrsto pod obe ruke oseti se nelagodno da odmah s njim ode. Priđoše mornari, ježeći se posle sna, razgledajući tako prljavog i iscepanog čoveka. On im poče pričati o podvizima puka, koji se posle deset dana spasao od opkoljavanja, ne izgubivši ni jedan top, ni jedna kola s ranjenicima, ali je pričao tako nejasno i isprekidano, da mnogi od mornara, mahnuvši rukom, otide. Latugin reče, hladno gledajući ga: – Ti se ispavaj, posle ćeš pričati… A gle, da li znaš zašto je tamo tako jako osvetljeno? – I pruži ruku u pravcu Sarepte. – Znam, – odgovori Ivan Gora, – na stanici sam sreo jednog čoveka otuda… General Denisov napada na Sareptu. Kaže – za vreme rata s Nemcima takve vatre nije bilo, artiljerija prosto briše. Kozačke lave46 puštaju iz jaruga, prosto, – užas, – kao da su im brade u peni… Dakle takva seča, – žive ne uzimaju… od Morozovske divizije pola je ostalo. A on – vidiš – navaljuje prema Volgi, da bi među Sareptom i Čapurnikom izbio na Volgu, – i onda amin! On klimnu glavom mornarima i iziđe iz kotline. Teljegin ga zapita: – Ko je komandant vašeg puka? Ivan Gora odgovori, već iz mraka: – Meljšin Petar Nikolajevič…
VI Pod pritiskom pete kolone, cele noći i idućeg dana Morozovska divizija polako je odstupala ka Sarepti i selu Čapurniku, koje se nalazilo pored jezera. Stotinama leševa ležalo je u ravnici. General Denisov nije dozvoljavao crvenima ni da predahnu. Posle svakog odbijenog napada počinjao je novi. Iznad šančeva prštao je i zviždao šrapnel; zemlju su potresale eksplozije, vojnike su zatrpavali stubovi zemlje. Kad bi ućutali kozački topovi, vojnici su pomaljali iz šančeva svoja lica izobličena mržnjom, bolom, umrljana krvlju… Iza brežuljaka, iz jaruga pojavile su se guste gomile konjanika, u trku su se širili u lavu; – prašina se pušila ispod kopita… Mašući sabljama, urlali su, po starom tatarskom običaju. Da se uplaši, da pobegne makar samo jedan borac pred lavom koja je jurila, pred gomilom riđih konja i crnih konjanika, poleglih po grivama u zamahu da što pre natope sablju vrelom krvlju, – jedinica boraca bila bi razbijena, posečena, zgažena… Krila morozovaca, potisnuta ka baštama Sarepte i gumnima Čapurnika, držala su se čvrsto, ali se centar povijao ka Volgi, – tako neumoljivo, kao što se opuštaju mišići ruke kada natovareni teret premaša snagu. Komandant divizije, zajedno sa komesarom, ađutantom i ordonansima koji su čučali pored poleglih konja, nalazio se tu, u centru, u prvim redovima. Ubijene i ranjene zamenjivao je sve ređim pojačanjima, koja je uzimao sa krila. Ali rezerve nije tražio od komandanta armije: iz Caricina nije imalo više šta da se uzme. Tamo se jutros na glavnoj odbrambenoj liniji desila nesreća: dva puka, Prvi i Drugi seljački, mobilisani sa poljskih imanja i obližnjih sela, iznenada su izišli iz rovova i, podigavši puške nad glavama, krenuli su da se predadu kao zarobljenici belima. U štabu Prvog puka nekoliko komandira, koji su se sastali pored pokretne kujne, opkoliše pukovskog komesara i komuniste i sve ih streljaše. U tom istom trenutku i u Drugom puku streljali su komandira, komesara i nekoliko komunista. Samo dve čete nisu podlegle provokaciji i otvorile su vatru na izdajnike, koji su trčali u ropstvo sa belim zastavama.
Mamontove jedinice, kad su izdaleka opazile one gomile, smatrale su da ove idu u napad i otvorile su strašnu vatru na njih. Ostaci oba seljačka puka zbunili su se, bacili oružje i krenuli natrag. Njih su opkolili i odveli. Front je skoro na pet vrsta bio otvoren. U Caricinu su uznemireno svirale sirene na fabrici municije, na mehaničkoj i na svima pilanama. Komunisti, koje je poslao Vojni savet, obilazeći radionice, govorili su: – Drugovi, ostavite posao, uzmite oružje da spasavamo front. Radnici – u fabrikama su bili ostali starci, sakati i podmladak – napuštali su posao, skrivali alat, zaustavljali mašine, gasili visoke peći i trčali u magazine, gde se čuvalo njihovo oružje. Iza kapije su se postrojavali i išli na stanicu. Iz periferijskih kuća istrčavale su žene i majke, gurale im u ruke zavežljaje s hranom i mnoge su išle za odredima vojnika, koji nisu išli ukorak, do železničke stanice, a mnoge su ih pratile i dalje, do samih položaja. I tamo su još majke i žene dugo stojale na brežuljcima, dok ne dojaha komandant armije, i, mećući ruku na srce, žalostivo ih zamoli da idu kući, jer ovde nisu potrebne, već samo smetaju, – predstavljajući na brežuljcima odličan nišan za nišandžije Mamontovljeve artiljerije. Još pre večeri tri hiljade caricinskih radnika je ispunilo otvor na frontu, gde su već pokušavali da se uvuku beli, i sa, teškim gubicima po sebe, odbacili ih. To je bilo u vreme kad je Morozovska divizija izdržavala nečuveno očajan napad konjice i pešadije. Centar divizije bio je pritešnjen skoro do same Volge. Granate su već prštale po ulicama Sarepte. Selo Čapurnik počelo je da gori, i plamen je lizao po slamnim krovovima, gorela trska po obalama ravnog stepskog jezera. Komandant divizije dvogledom je pregledao ravnicu. Sunce je već bilo na zalasku. On je video kako se skupljaju i razilaze kozačke jedinice, kako se otvoreno i drsko formiraju. Veštim okom on je po živosti konja zaključio da su to sveži odredi, koji se spremaju za poslednji napad. Očigledno će, pri zalasku sunca cela Morozovska divizija poći teškim maršem preko polja istorije sa svojim komandantom na čelu. On spusti dvogled, izvadi pocrnelu malu lulu, ne žureći se nasu u nju malo saratovske krdže, poče da traži žižice, pipajući se po džepovima šinjela.
Žižica nije bilo. On se obazre desno i levo, – na nekoliko koračaji ispred njega ležali su pred nabacanim gomilama zemlje borci: jednome se na boku po suknenoj košulji širila crna mrlja, drugi je krkljao, kao sumanut, tarući obraz o kundak. Komandant divizije pažljivo baci lulu na zemlju, a ona se otkotrlja u pelen. Opet je uzeo dvogled. I ruke su mu nehotice zadrhtale… Na jugozapadu videlo se novo ogromno gomilanje konjice. Ona se odnekuda stvorila, dok je on nabijao lulu… Mnogo hiljada konjanika izlazilo je iza brežuljaka, podižući prašinu, obasjanu kosim zracima sunca. Takva sila će jednim zamahom zgnječiti i pogaziti!.. Komandant divizije se za trenutak odvoji od dvogleda. U šančevima je sve zamrlo, sve je bilo na oprezu, borci su ustali, potpuno se ispravili, stežući puške. Komandant divizije ne uspe ni usta da otvori, da im izgovori koju toplu reč, – izdaleka dopre tresak topa. Komandant divizije se opet priljubi uz dvogled. Kakva su to đavolja posla! Oko dvadeset eksplozija videlo se u ravnici u blizini kozačkih sotnji, koje su se približavale… Kozačke sotnje brzim kasom razvijale su se u lavu, – i u njenoj sredini zalepršala se atamanska zastava. Kozaci su se okretali i išli u susret onim konjičkim gomilama, koje su jurile sa brežuljaka… Sabijena kozačka lava, bodljikava od kopalja, uzmicala je, postrojavala se i odjednom poterala konje, – dve lave, ova i ona sa brežuljaka, približavale su se i spojile… Strahovit oblak prašine podigao se na tom mestu… Komandant divizije primače dvogled i ugleda kako se u paničnom strahu podižu polegli lanci kubanskih kozaka… – Aha, – reče za sebe komandant divizije, – eto zašto je predsednik Vojnog saveta toliko nastojao na telefonu da se držimo do poslednje kapi krvi… Dakle, došla je Čelična divizija Dimitrija Šelesta…“ Odmah iza konjice koja je naletela na kozake, pojavili su se iza brežuljaka gusti redovi strelaca Čelične divizije. A dalje, na samom horizontu, videle su se već kroz prašinu, kamile, kola, gomile naroda. To je bila ogromna komora divizije koja je vukla za sobom, kao što se uskoro moglo utvrditi, desetine hiljada pudova pšenice, burad s alkoholom, stotine izbeglica, stada krava i ovaca… Mnogo je kozaka palo u toj borbi. Razbijena bela konjica otišla je na zapad, pešadija, koja je zapala između jedinica Čelične divizije i morozovaca, delom je bila pobijena, a delom se predala. Kad se sve svršilo, – a bitka je trajala oko jednog sata, – komandant divizije sede na konja i korakom pojaha
po ravnici, prekrivenoj palim ljudima i konjima. Još se ponegde pušila zemlja i stenjali nepokupljeni ranjenici. U susret komandantu divizije pojavi se grupa konjanika. Prvi ispred njih, odeven po kubanski, s gazirima 47, s velikim jataganom na trbuhu i bašljikom na plećima, oznojio crnog konja, dojurio do komandanta divizije i zaustavivši ga, rekao odsečnim, zapovedničkim glasom: – Zdravo da ste, druže, s kim ja govorim? – Vi govorite sa komandantom Morozovske donske divizije; zdravo, druže, a ko ste vi? – Ko sam ja? – smešeći se odgovori jahač. – Pogledaj me… Ja sam glavom onaj koga je glavnokomandujući Jedanaeste stavio van zakona i hteo da strelja u Nevinominskoj, a ja – vidiš, – došao u Caricin i to, izgleda, na vreme. Komandantu divizije nije se baš mnogo svideo tako dug, hvalisav govor; namrštivši se, reče: – Znači, vi ste Dimitrij Šelest… – Tako su me, izgleda, zvali od detinjstva. De, pokaži mi gde mogu ovde da razgovaram telefonom s Vojnim savetom. – Ja sam već razgovarao. Vojnom savetu sve je poznato. – Šta me se tiče što si ti razgovarao, neka čuju moj glas, – oholo odgovori Dimitrij Šelest i tako udari konja da crni ždrebac skoči kao besan.
VII Tada, dockan uveče, Ivan Iljič posla pukovniku Meljšinu ceduljicu: „Petre Nikolajeviču, ja sam ovde, i veoma želim da te vidim…“ Meljšin mu odgovori po istom kuriru. „Jako se radujem, kad svršim poslove dolazim, ima mnogo da se priča… Među ostalim, ovde je tvoja…“ Ali mora biti da mu se olovka slomila, ili je pisao u mraku, tek Ivan Iljič nije razumeo poslednje reči, iako je izgoreo nekoliko žižica… I Meljšin nije došao. Posle ponoći stepa poče da se osvetljuje raketama. Baterija dobi naredbu da se sprema. – Dakle, drugovi, moramo računati da počinje, – reče Ivan Iljič momcima. – Znači, treba se potruditi da se nijedan metak ne ispali uzalud… I još nešto, znači, poznata vam je naredba komandanta armije da se bez naročitog naređenja ni koraka ne sme odstupiti. U borbi se svašta dešava, znači… („Gle, đavola, – pomisli – šta mi se prikačilo ovo „znači“). Petnaeste godine kod nas u pozadini postavljali su mitraljeze u potiljak, generali se nisu nadali da će seljak svu svoju krv dati za cara baćušku… Mada su, mora se priznati, po šančevima častili Nidžu, Rusija je ipak bila otadžbina… Ničeg strašnijeg u tom ratu nije bilo od ruskih napada bajonetom… – Komandire, šta nam ti tu pevaš? – odjednom promuklo zapita Latugin. – Čemu? No? Ivan Iljič, kao da to nije čuo: – Sad za našim leđima nema mitraljeza… Strašnije od same smrti za svakog od nas je – izdati revoluciju, znači – da bi naša koža ostala čitava… Evo kako treba razumeti naredbu komandanta armije: u odlučnom trenutku, kad zemlja uzavri pod tobom, ne sme se popustiti. Kažu ima ljudi bez straha, – to je glupo… Strah živi, podiže glavicu – a ti mu zavrni šiju… Sramota je jača od straha… A ja zato govorim, druže Latugine, što mi imamo drugova koji još nisu isprobali sebe u ozbiljnim bojevima… I ima drugova bolesnih nerava… Dešava se, i najiskusniji čovek odjednom se zbuni… I tako, ako ja,
komandir, recimo, popustim, napustim bateriju, – naređujem da me na mestu streljate… A ja ću sa svoje strane, znači, takvoga streljati… Evo, to je sve… Pušenje do zore zabranjujem… On se opet nakašlja i neko vreme šetaše iza topova… Hteo je mnogo da kaže, ali nije ispalo… – Ne zabranjujem da razgovarate, drugovi… – Druže Teljegine, – zovnu ga opet Latugin, i Ivan Iljič mu se približi, zaturivši ruke iza leđa. – Još pre nego što sam stupio u vojsku, kretao sam se među ljudima… Go i bos i ćudljiv – na pristaništima kao nosač, i trgovcima drva cepao, nužnike čistio, kod arhijereja bio sam konjušar, ali sam se posvađao sa preosveštenstvom zbog prazne čorbe… Jedno vreme bio sam se združio s lopovima… Svega sam se nagledao! Oh, kakva sam budala bio, svađalica; tukli su me pijanoga, da ne preterujem, namrtvo. – Zbog žena, treba razumeti, – reče Bajkov, i slaba svetlost u daljini rasprsle rakete osvetli njegove sitne zube u gustoj bradi… – I zbog žena su me tukli… Nije o tome reč. A evo o čemu je: ti nam, druže Teljegine, nisi rekao ono što treba, – sve nešto okolo naokolo a ne pravu suštinu… Dug prema revoluciji, – lepo, tačno. A zašto smo mi taj dug primili na sebe dobrovoljno? Eto, odgovori na to? Ne možeš? Drugu Si hranu jeo. A nas u tri ceđa kuvali, dušu su iz nas istresali – čini mi se, nijedna životinja takvu strahotu ne bi izdržala… Ti bi na našem mestu odavno, kao parip, otromboljio usnu i vukao am. Čekaj, ne vređaj se, mi razgovaramo kao ljudi. Zašto se moja majka celog života vukla po svetu? Po čemu je ona gora od grčke kraljice? – Ej, pretera! – opet ga prekide Brajkov. – Trinaeste godine videli smo grčku kraljicu u Atini, otkuda si se nje sada setio? – Zašto je moj otac živeo kao svinja, pretukla ga je straža u polju i još ispljuvala? Zašto da me zovu pasjim sinom? – Tako ne vredi, reče Šarigin, podižući se, – on je sedeo na svom mestu pored granata. – Latugine, vodiš neorganizovan razgovor. Kakve veze ima tu – pasji sin, a kakve – grčka kraljica? To je sve doziđivanje. A suština je u klasnoj borbi. Ti moraš da se opredeliš – ko si ti: proleter ili si deklasirani element… – Idi ti do đavola! Ja sam car prirode, – izdra se na njega Latugin. Razumeš li ti to, ili si još mlad?.. Pročitao sam jednu knjigu, tamo stoji:
čovek je car prirode. Eto zašto ja stojim pored ovoga topa. U nama živi car prirode. Dužnost, dužnost, strah, strah! Ja ću danas po gospodu bogu da tresnem, a ne samo po generalu Mamontovu, – eto ti doziđivanja! Zubima ću zglobove gristi… – Mir drugovi! – viknu iz zaklona Sergej Sergejevič, koji je sedeo pored poljskog telefona. – Izveštavam vas: kod Sarepte imali smo veliki uspeh. Razbijena su dva puka konjice i puk plastuna, hiljadu i po ubijenih, osam stotina zarobljenih… Vest o uspehu kod Sarepte oblete ceo front. Jedan odred Desete armije, koji je bio odsečen napadom pete kolone, konjička brigada Buđonijeva, – probijala se u to vreme iz Soljskih stepa prema Caricinu. Kretanje je bilo teško, i ljudi i konji bili su umorni. A kad su na jednom malom odmorištu slučajno uspeli da dobiju telefonsku vezu sa morozovskim štabom, i kad je nečiji veseo glas, uplićući u govor jako paprene uzrečice, dreknuo u slušalicu: „Pa zašto spavate, zar ne znate da su kod Sarepte isekli na komade dve konjičke divizije gadova, dođite da izbrojite zarobljenike…“ – kad su čuli za tako čuveno delo, iako možda mnogo preuveličano, brigada ostavi pod stražom svoju komoru i maršem od sto vrsta krenu na sever – u susret gadovima generala Denisova. Ali je uspeh kod Sarepte ipak bio delimičan, na glavnim položajima Caricina nije zbog toga bilo lakše, već teže. Mamontov najvećom brzinom iskoristi srećni slučaj sa ona dva seljačka puka, noću napravi drugi raspored jurišnih kolona i u zoru svu snagu napada prenese na onaj najslabiji deo fronta od pet vrsta, retko popunjen radničkim odredima. Ravnicu, preko koje je prelazio cvet donske vojske, presecale su sa zapada na istok dve ogromne duboke jaruge, – one su presecale front i pružale se do same varoši. Po njima se kozačka konjica počela približavati neposredno šančevima crvenih. Cela ravnica bila je prekrivena gomilicama zemlje kao mravinjacima; to je puzila pešadija. Pred njom, tamo-amo, kao slepe gusenice, kretali su se ogromni tenkovi. Aeroplani su kružili nad baterijama, nad redovima komore, koji su se kretali preko stepe iz Caricina i u Caricin, bacajući male kruškaste bombe, koje su se rasprskavale strašnom silinom. Blindirani voz Mamontova dimio se na horizontu. Desno i levo od njega cela stepa ispunjavala se kozačkim kolima. Probijajući se osovina uz osovinu, ona su se kretala neposredno za vojskom. Trgovci kozaci već su videli varoš
sa kubetima i fabričkim dimnjacima i sa dimom od požara na periferiji. Oh, kako su gorele oči pod natmurenim obrvama ovih ljudi, koji su bili prožeti mirisom dima, slanine i katrana. Preko stepe, pritiskujući vazduh, letele su granate i s treskom obavijale crvena utvrđenja vodoskocima zemlje, koji su se razletali i padali. Iz dubokih jaruga s cikom je izletala konjica, i ne gledajući ni na šta, išla preko žica na šančeve sa tako pijanim besom da je po nekog kozaka već bio udario metak i u očima mu bio samrtnički mrak, a on još uvek u trku seče vazduh sabljom, dok se ne izvrne u sedlu i, raširivši ruke, kao od ludačkog smeha, ne skotrlja s konja, koji bi odskočio. Pešački lanci, puzeći, išli su napred. U šančevima crvenih mešale su se u borbi konjica i pešadija. Mamontov je tog dana naredio svima kozacima da vežu belu traku oko kapa, da u žestini ne bi sekli jedan drugoga. I utoliko je strašniji i uporniji bio boj što su se sa obe strane borili Rusi… Jedni za nepoznati novi život, drugi – zato da bi staro ostalo nepokolebljivo. I svaki put talasi napada rasprštali bi se, odbačeni crvenim „broneletučkama“. Ovi na brzinu načinjeni u caricinskim fabrikama blindirani vozovi – od dve cisterne za benzin ili od dve teretne platforme sa lokomotivom u sredini, – išli su kružnom prugom čas ispred, a čas iza fronta. Sa mitraljezima i topovima oni su povremeno ulazili u najžešći okršaj. Cedeći iz starih lokomotiva – kukavica poslednju snagu, oni su se između eksplozija, u oblacima pare koja je kuljala sa strane probijenih lokomotiva teturali po razrivrenim kolosecima, raznoseći po rovovima vodu, hleb i municiju. – Lezi! U blizini je tako tresnulo da svetlost potamne a telo bi kao pridavljeno, a odmah zatim po leđima, po glavama, obuhvaćenim rukama, počelo je padati razno komađe. – K topovima… Na svoja mesta! – vikao je Teljegin, skočivši i nejasno kroz prašinu razlikujući pretureni sa točkom uvis top, i ljude koji mu jarosno priskočiše… „Jeste li svi čitavi – Latugin, Bajkov, Gagin, Zadujviter… Nema Šarigina… Ovde je… čitav… Drugi top u redu, – Pečenkin, Vlasov, Ivanov… maše glavom…“ – Više na levo, šest osamdeset, nišan šest nula, baterija pali! – vikao je promuklo Sapoškov, pomaljajući se sa telefonskom slušalicom iza zatrpanog
skloništa. Iskašljujući prašinu, Teljegin je ponavljao naredbe. Šarigin je bacao granate Bajkovu, ovaj je pregledao kapislu i dodavao Gaginu, koji je punio top, Zadujviter je odvrtao ručicu, Latugin, nameštajući nišan, podizao je ruku. – Pali!.. Topovske cevi su se trzale, granate letele… Užurbani pokreti ljudi prestajali su, kao pri prekidu filmske pantljike u bioskopu… I opet, – još jednom sinu svirepa senka, – grom u zemlju, sasvim blizu. – Lezi! I sve se ponavljalo – tresak, stubovi zemlje, gušenje… Bes je bio takav, – izgledalo je, žile će popucati… Ali šta se moglo učiniti, kad s one strane nisu metke žalili, a ovde ih je bilo još toliko – da se prebroje, a na divizijskoj osmatračnici sedeo je slepi đavo, i nije mogao kako treba da napipa tešku bateriju… Ovoga puta bio je ranjen Latugin. Sedeo je, škripeći zubima. Pored njega lako i okretno kretala se Anisja, – nepojmljivo je gde se ona krila, otkuda se pojavljivala – brzo je svukla s njega mornarski kaput, majicu, previla rame. „Baćuška – rekla je, čučnuvši pred njegovim očima, – baćuška, hajdemo, ja ću te odvesti do previjališta.“ On go do pojasa, sav krvav, iskežen, kao da je zaista grizao zglobove, odgurnu Anisju, jurnu ka topu. Najzad se desilo ono što je s nestrpljenjem očekivala mržnja, koja je već nekoliko časova ispunjavala sve od početka ovog nejednakog artiljerijskog dvoboja. Sapoškov tek što je bio dao izveštaj na pitanje komandira diviziona o količini metaka koji su još ostali i čekao je na njegov odgovor; prljave suze tekle su iz njegovih zapaljenih očiju i klizile po licu; s vremena na vreme skidao je sa uveta telefonsku slušalicu i duvao u nju. U samom se vazduhu najedared nešto desilo: nastala je tišina i zašumela je u bubnim opnama. Teljegin, uznemiren, puzao je trbuhom uz grudobran i – baš kad je trebalo… Otpočeo je odlučujući opšti napad. Golim okom mogle su se razlikovati tamne gomile kozačke konjice i pešadije i po gdegde među njima – sjaj zlatnih crkvenih zastava – to su popovi, koji su se dovezli automobilima, blagosiljali vojsku, na otvorenom polju, na očigled crvenih baterija… I mornari se uspuzali – trbusima uz grudobran. Disali su teško. Bajkov reče, da bi ih nasmejao: – Eh, na anđele bi pravo trebalo gađati.
Niko se nije nasmejao. Latugin je rekao odsečno, zapovednički: – Komandire, daj da izvučemo topove otvoreno – šta smo se tu, kao pacovi, u jami… – Bez zaprege nećemo moći, Latugine. – Moći ćemo… – Ne smeš, ne smeš ti za vreme borbe da se prepireš s komandirom, to je anarhija, – povika Šarigin tako neočekivano, ružno, detinjasto, da ga mornari natmureno pogledaše. On zgrabi u obe šake peska i poče sebi trljati lice iz sve snage. Vratio se na mesto pored topa i stajao nepokretno, samo su mu duge trepavice podrhtavale nad uprljanim licem. Teljegin siđe s grudobrana, priđe topu, dodirnu ga za točak. – Latugin je učinio pravilan predlog, drugovi… Za svaki slučaj dajte da ovde rasturimo zemlju. Mornari, koji su dotle pratili njegove pokrete, ćuteći zgrabiše lopate i otpočeše razbacivati nasip u kotlini na onom mestu gde će se najlakše izvući top na otvoren prostor. – Teljegine, – cepajući promuklo grlo povika Sapoškov, – Teljegine, komandant pita – da li je moguće da sami izvučemo topove na otvoren prostor? – Odgovor: moguće. Teljegin je to rekao mirno i s uverenjem. Latugin, radeći lopatom, iako ga je strašno peklo i bolelo ranjeno rame i krv tekla kroz zavoj, gurnu laktom Bajkova: – Volim telegente. A? Bajkov odgovori: – Naučiće još u rešetu vodu da nose, naučiće se oni koječemu od seljaka. Odjednom se tišina prolomi od uraganske vatre. Teljegin jurnu na grudobran. Ravnica je bila sva ispunjena vojskom koja se kretala. S desne strane prema njima – niskom prugom, zavijajući, pušeći se, izbacujući zarđali dim, letele su broneletučke komandira Aljabjeva, koji se tog dana proslavio. Pažnja Ivana Iljiča bila je usredsređena na obližnju zaštitnicu – četu Kačalinskog puka, koja je ležala iza žica i to ne u šančevima, već u jamama. Tek što su im dovezli bure s vodom. Konj se uznemirio, okrenuo se, prevrnuo
bure i odjurio s kolima. Teljegin ugleda jučerašnjeg osobenjaka, ljudeskaru Ivana Goru. On, kao da je igrao rusku igru, jurio je čučeći duž šančeva, – mora biti, da je delio metke – poslednji šaržer na strelca… Malo više ulevo od raspoređene čete (i Teljeginove baterije), na daljini manje od pola vrste, nalazio se onaj jarak, koji je prosecao front do same varoši. Celoga dana jarak je bio pod vatrom, i kozačke lave izlazile su iz njega odnekud daleko. Ivan Iljič, primećujući naročitu uzbunu među borcima Ivana Gore, odmah je shvatio da su se zacelo kozaci morali probiti kroz jarak dublje – da su napali šančeve iz pozadine i bateriju s boka i da su im priredili neprijatnosti. Tako je i bilo… Iz jarka, sasvim blizu utvrđenja, izleteše konjanici, podeliše se, – jedan deo otpoče zaokretati u pozadinu Ivana Gore, a drugi pojuri na bateriju. Teljegin jurnu topovima. Mornari, brekćući i psujući, vukli su top iz kotline na brežuljak, točkovi su se bili zarili u pesak. – Kozaci! – što je mogao mirnije reče Teljegin. – Navali! – i dohvatio je točak tako da su mu pucala leđa. – Brzo, karteč! Već se čula divlja kozačka dreka, kao da su ih žive drali. Gagin leže pod lafet i izdiže ga ramenima: „Sad složno!“ Top su izvukli iz peska, i već je stajao na brežuljku, iskrivivši se, sa spuštenom cevi. Gagin dohvati velikim rukama granatu i, kao ne žureći se, stavi je u top. Oko trideset jahača, nagnuvši se nad grivama, mlatarajući sabljama, jurili su na bateriju. Kad im u susret izlete dugi plamen i zazvižda karteč, – nekoliko konja se prope, drugi skrenuše, a desetak jahača, koji nisu mogli da zadrže konje, uzleteše na brežuljak. Tu se iskalila nakupljena mržnja. Go do pojasa Latugin promuklo uzviknu, prvi jurnu sa krivim nožem-bebutom i zabi ga ispod pojasa u crni kozački džemadan… Zaduvijter pade pod konja i u besu mu raspori trbuh, a jahača koji još i ne uspe da se spusti na zemlju, udari bebutom. Gagin, sklanjajući se od udarca sablje, uhvati se u koštac sa snažnim poručnikom, Novgorodac s Doncem, – svuče ga s konja, obori ga i skameni se na njemu. Drugi iz posluge, stojeći iza topovskog branika, pucali su iz karabina. Teljegin, sporo i mirno, kao što je uvek bilo kod njega u takvim trenucima (preživljavanja su počinjala tek docnije, unatrag), pritiskao je na oroz zakočenog revolvera. Borba je bila kratka, četiri kozaka ležala su mrtva, na brežuljku, dvojica su pokušali da pobegnu pešice ali su pali pod kuršumima.
Poslednji napad odbijen je isto tako kao i ostali toga dana. Nisu uspeli da probiju crveni front, – samo na jednom, najbolnijem mestu, streljački strojevi Kubanaca zabili su dubok klin između dve crvene divizije. Približavalo se veče. Usijala su se ždrela topova, umorili konji, oslabila je mržnja kod konjice, i pešake je sve teže bilo kretati iz zaklona. Borba se završila, utišali su se pucnji na pustoj ravnici, po kojoj su samo puzili bolničari, skupljajući ranjenike. Na baterije i u šančeve krenula su burad s vodom i kola s hlebom i lubenicama, – na povratku skupljali su ranjenike. Gubici u svim jedinicama Desete armije bili su strašni. Ali strašnije od gubitaka bilo je to što se toga dana morala rashodovati sva rezerva, – varoš više ništa nije mogla dati. U putnički vagon, koji je stojao iza stanice Voroponovo, vratio se komandant armije. On polako siđe s konja, pogleda na one koji su mu prišli, na komandante armijske artiljerije – onog visokog rumenog, bradatog čoveka, koji je dolazio da razgovara s inteligencijom u Teljeginovoj bateriji, – na zbunjenog komandanta blindiranih vozova Aljabjeva, koji je ličio na studenta koji se vraća sa barikade. Oba druga odgovorila su mu na pogled osmejkom: oni su se radovali njegovom povratku s prednjih linija, gde je komandant armije toga dana bio prinuđen nekoliko puta da učestvuje u borbama na bajonet. Bunda mu je bila probijena metkom, a kundak karabina, koji mu je visio o ramenu, razmrskan. Komandant armije ode u salonska kola i zatraži vode. Popi nekoliko velikih čaša i zatraži cigaretu. Zapalio je, – suve oči mu se zamagliše, spusti cigaretu na kraj stola, primaknu izveštaje i nagnu se nad njima. Da… Gubici su teški, preko mere teški i municije je za sutra ostalo malo, očajno malo. On razvi mapu i sva trojica se nagnuše nad njom. Komandant armije polako povuče parčetom olovke liniju, – ona se samo gdegde prelomila toga dana, ali vrlo neznatno, a kod Sarepte čak se i pomakla daleko prema belim; ali na onom delu gde se juče desila ona neprijatnost sa seljačkim pukovima, frontovska linija oštro se okretala Caricinu. Sve se sporije kretala olovka komandanta armije. „Pa hajde, – reče on, – da proverimo još. – izveštaji su bili tačni. Olovka se zaustavila sedam kilometara od Caricina, upravo na koritu jarka, i naglo se okrenula natrag na zapad. Stvoren je klin. Komandant armije baci olovku na mapu i šakom udari po tome klinu: – To sve rešava.
Komandant artiljerije, namrštivši se i okrenuvši pogled, reče tvrdoglavo: – Primam se da zbrišem taj klin, ako dobijem preko noći municiju. Komandant blindiranih vozova reče: – Raspoloženje u jedinicama je borbeno: ješće, odspavaće sat-dva, – izdržaćemo. – Malo je izdržati, – odgovori komandant armije, – treba razbiti, a linija fronta za to nije podesna. Reci, je li lokomotiva prikačena? Dobro je, ja idem… On posede još trenutak, prikovan umorom, podiže se, zagrli drugove: – No, neka je sa srećom… Komandant artiljerije i komandant blindiranih vozova vratiše se na osmatračnicu, na železnički vodovod, koji je usamljen štrčao celog dana snažno bombardovan sa zemlje i iz vazduha. Popevši se gore gde su se nalazili telefoni, nađoše donesenu im večeru: dva komada tvrda hleba i za obojicu pola zelene lubenice. Komandant artiljerije bio je punokrvan, veseo čovek, i tako bedan obrok ogorči ga. – Đubre od lubenice – govorio je, stojeći pored otvora probijenog zida od cigala, – kad se lubenica seče nožem, to više nije lubenica, – lubenicu treba razbiti pesnicom. – Pljujući koštice, žmireći, gledao je na ravnicu, koja se videla kao na dlanu, pri zalasku sunca. – Činija vrelih valjušaka, eto što bi nas zasitilo. A šta ti misliš, Vasilije, izgleda da će noćas biti naređenje – da se odstupi… – To jest, kako da se odstupi? Predati im okružni put? Jesi li pri sebi? – A jesi li ti bio pri sebi kad si dozvolio prodor, – što su dremale tvoje broneletučke? Komandant artiljerije, razgovarajući, s vremena na vreme prinosio bi očima dva raširena prsta ili je vadio iz džepa kutiju žižica i, držeći je u ispruženoj ruci, određivao uglove i daljinu s tačnošću do pedeset koraka. – Njihova su inženjerska odeljenja išla za strelcima i uspela da miniraju put: na desetak mesta. – Pa ipak nije smeo da se dozvoli klin, – tvrdoglavo ponovi komandant artiljerije, – pogledaj, ti ništa ne primećuješ? Samo oštro, izvežbano oko moglo bi primetiti da mrka ravnica koja se
pružala na zapad nije bila prosta i mirna, već se na njoj primećivalo neko obazrivo kretanje. Sva ispupčenja zemlje, svi brežuljci, koji su ličili na hiljade mravinjaka, bacali su dugačke senke, a po neke od tih senki lagano su se premeštale. – Smena jedinica, – reče komandant artiljerije. – Puze, lepotani… Uzmide dvogled… Primećuješ li kako se blistaju pruge… – Jasno vidim… Oficirske epolete… Naravno, oficirske epolete blistaju… Uh, kako puze, majko mila, gledaj, kao pauci!… Nešto mnogo oficirskih epoleta… Druge se i ne vide… – Da, čudnovato… – Prekjuče nas je Staljin obavestio da to očekujemo… Eto, izgleda da su baš oni… Aljabjev pogleda na njega. Skide kapu, pređe noktima po lobanji, razbarušivši slepljenu od znoja kosu, sive mu se oči ugasiše, spusti glavu. – Da, – reče, – razumljivo je zašto su se oni danas tako rano smirili. To smo morali da očekujemo… To će biti teško… On brzo sede pored telefona i poče zvoniti. Zatim natuče kapu i sjuri se niz vijugave stepenice. Komandant artiljerije posmatrao je ravnicu dok sunce nije zašlo. Tada je pozvonio u Vojni savet i rekao tiho i jasno u slušalicu: – Na frontu Oficirska brigada smenjuje Kubance, druže Staljine. Na to su mu odgovorili: – Znam. Uskoro očekujte naređenje. I zaista, ubrzo se ču zvuk motocikla. Po stepenicama koje su škripale zakloparaše koraci, kroz otvor se jedva provuče čovek u crnoj koži. Komandant artiljerije nije bio mali rastom, ali ovaj motociklista bio je viši od njega. – Gde je armijski komandant artiljerije? I, kad ču: „To sam ja,“ – motociklista zatraži legitimaciju, upali žižicu i otpoče da čita, dok žižica ne dogore do nokata. Tek tada s najvećim podozrenjem predade koverat i zaklopara spuštajući se. U kovertu je bilo pola četvrtine žute hrapave hartije, na njoj je rukom predsednika Vojnog saveta bilo napisano:
„Naređujem da se noću, do svitanja, prikupi sva („sva“ je bilo podvučeno) artiljerija i municija koje se nalaze tu na licu mesta na sektoru od pet vrsta u oblasti Voroponovo–Sadovaja. Pokret izvesti po mogućnosti neprimetno za neprijatelja.“ Komandant artiljerije čitaše i pročitavaše neočekivanu i strašnu naredbu. Bila je više nego smela, izvršenje njeno neverovatno teško, to je značilo: usredsrediti na malom prostoru (u oblasti prodora) svih dvadeset sedam baterija – dvesta topova… ali, ako neprijatelj ne zaželi da pođe baš na to mesto, već udari više udesno ili ulevo, ili što je još opasnije, – na bokove, na Sareptu i Gumrak? Tada – opkoljavanje, propast!… U dubokom duševnom uzbuđenju komandant artiljerije sede pored telefona i poče da doziva komandire diviziona, izdajući im naređenja kojim će putevima i na koja će mesta premestiti ogromni i glomazni aparat: hiljade ljudi, konja, dvokolica, kola, šatora – sve je to moralo da se natovari, pošalje, premesti, stovari, postavi na svoje mesto, da se ukopaju topovi, sprovede žica, i sve to za nekoliko sati do svitanja. Ne odmičući se od telefona, on viknu dole da donesu fenjer i da kažu svima seizima da drže konje u pripravnosti. Otkopčavši okovratnik čojane bluze, gladeći čisto obrijanu glavu, on je diktirao kratke naredbe. Ordonansi, čim bi ih primili, izjurili bi iz zgrade, skakali na konje i jurili u noć. Komandant artiljerije bio je lukav, – on je naredio da na mestima gde su bile baterije, – posle njihovog odlaska – zapale vatre, ne mnogo velike, već takve da to izgleda prirodno, kako bi neprijatelj pomislio da crveni u hladnoj noći pored vatre greju svoje bose noge. Još jednom pročitavši naređenje, on pomisli da ne treba sasvim ogoliti knila i reši se da ostavi ispod Sarepte i Gumraka trideset topova. Kad su ga komandiri diviziona izvestili da su zaprege na svojim mestima, da su granate i sanitetski materijal natovareni i da su vatre, kako je naređeno, zapalili po gdegde, – komandant artiljerije sede u stari automobil, koji se kretao pomoću mešavine špiritusa i gasa, i tandrčući košem, kao ciganska kola, krenu u Caricin, u štab. On protutnja po mračnom i pustom gradu, zaustavi se pred trgovačkom vilom, ustrča po neosvetljenim stepenicama na drugi sprat i uđe u veliku sobu sa gotskim prozorima i tavanicom od hrastovine, osvetljenu samo dvema svećama: jedna je stojala na dugačkom stolu, pretrpanom hartijama, a drugu je visoko u ruci držao komandant armije, – on je stojao pored zida pred
mapom. Pored njega predsednik Vojinog saveta crvenom olovkom obeležavao je raspored vojske za sutrašnju borbu. Iako su u sobi bila samo ova dvojica starijih drugova, – prijatelja – komandant artiljerije prišao je po svim vojničkim pravilima, zaustavio se i podneo raport da je izvršenje naređenja u toku. Komandant armije spusti sveću i okrenu se prema njemu. Predsednik Vojnog saveta odvoji se od njega i sede za sto. – Dvadeset baterija biće premešteno do zore na istureni sektor, – rekao mu je komandant artiljerije, – sedam sam baterija ostavio na krilima, kod Sarepte i Gumraka. Predsednik Vojnog saveta, paleći lulu, otera od lica dim i zapita tiho i strogo: – Kakva krila! Šta će tu Sarepta i Gumrak? U naređenju nije bilo ni reči o krilima – vi niste razumeli naređenje. – Ne, ja sam razumeo naređenje. – U naredbi je rečeno (donji mu kapci uzdrhtaše i on skupi oči), – u naredbi je jasno rečeno: skoncentrisati na isturenom delu svu artiljeriju, svu do poslednjeg topa. Komandant artiljerije pogleda komandanta armije, ali je i ovaj gledao na njega ozbiljno i predostrožno. – Drugovi, – Vatreno otpoče da govori komandant artiljerije, – ali ta naredba – to je igra na život i smrt. – Tako je, – potvrdi predsednik Vojnog saveta. – Tako je, – reče komandant armije. – No, pa šta imamo od toga, ako na isturenom mestu skupimo snažnu pesnicu a ogolimo bokove? Gde je garantija da će beli jurnuti na istureno mesto? A ako otpočnu borbu na drugom mestu? Sama pešadija ne može izdržati napad, pešadija je iznurena današnjim danom. A ponovo premeštati baterije bilo bi dockan… Eto čega se ja bojim… Bronaletučke neće nam pomoći, pešadiju ćemo morati i tako odvući preko noći od okružnog puta… Eto čega se bojim. – Ne smete se bojati! – predsednik Vojnog saveta udari prstom o sto jedan i drugi put. – Ne smete se bojati! Ne smete se kolebati! Zar vam nije jasno da će beli sve svoje snage morati sutra baciti upravo na to istureno
mesto… To neumoljivo diktira cela situacija jučerašnjih vojnih operacija. Njihov ozbiljan neuspeh je kod Sarepte, – da jurnu tamo po drugi put oni neće hteti, oni znaju za pokret Buđonijeve brigade u pozadinu pete kolone. Njihov jučerašnji uspeh na središnom sektoru je uspeli prodor u naš front. Najzad sva pogodnost terena kod Voroponova–Sadovaje jesu jaruge i najkraće rastojanje do Caricina. Vi ste mi sami javili za smenu Kubanaca oficirskom brigadom. Izvedite iz toga zaključak. Oficirska brigada – to su dvanaest hiljada dobrovoljaca, oficira kadrovaca, koji znaju da se bore. Mamontov ne bi izbacio takav odred radi demonstracije… Mi imamo osnova da budemo uvereni u napad na izbočinu. – Jučerašnji izveštaji to nam potvrđuju, – reče komandant armije, – beli su povukli sa južnog i severnog pravca četrnaest ili petnaest pukova i premeštaju ih drumovima… i to – ne računajući oficirsku brigadu… – I tako, – reče predsednik Vojinog saveta, – neprijatelj sam za sebe stvara takvu situaciju, u kojoj će – ako mi budemo odlučni i smeli bez kolebanja – on sam izložiti svoje glavne snage propasti. I naš je zadatak sutra – ne odbiti napad, već uništiti jezgro Donske armije. Komandant artiljerije zadovoljno se osmehnu, sede, udari se pesnicom po kolenu: – Smelo! – reče, – smelo! Nema šta da se kaže. Ja ću im već takav tuš spremiti, da će kao bez glave bežati od samog Dona. Predsednik Vojnog saveta približi sveću mapi razmera od tri vrste, i komandant artiljerije poče davati objašnjenja, kako misli da rasporedi baterije, – sabijeno, top do topa, u nekoliko redova. – Ne ukopavaj se u zemlju, – reče mu komandant armije, – postavi topove na otvorene brežuljke. Pešadiju ćemo primaći sasvim uz baterije. Idi telefoniraj komandantima. Kroz nekoliko minuta na celom frontu od četrdeset vrsta otpočeo je ćutljiv i užurban pokret. Po mračnoj ravnici, nad kojom se osulo nebo zvezdama i Kumova Slama se sijala kao išto biva samo retko u jesenjim noćima, kretale su se konjske zaprege s topovima i haubicama, puzali su – po osam parova konja – teški topovi, jurila su kola i dvokolice. Neprimetno su odstupale pešačke jedinice, zbijajući se na suženom polukrugu odbrane. Na sedoj od inja ravnici trubači Objaviše zoru, podižući u boj kozačke
pukove. Pojavi se sunce iza Volginih stepa. Zagrmeše u daljini topovi. Zaštektaše mitraljezi. Crveni front je ćutao. On je bio sav u senci, nasuprot sunca. Svima je baterijama rečeno: čekati na znak – četiri visoke eksplozije šrapnela. Napad belih otpočeo je uraganskom vatrom sa linije horizonta. Sve je živo prileglo, skupilo se, pritajilo, svaki humić, svaka jama postala je zaklonom. Kroz grmljavinu čuo se ponekad divlji krik, pa je zajedno s grudvama izrivene zemlje leteo kolski točak ili vojnički šinjel, koji se pušio. Četrdeset pet minuta trajala je artiljerijska priprema. Kad su ljudi mogli podići glave – cela ravnica već se lelujala od vojske u pokretu. Išli su u nekoliko redova, uperenih bajoneta, oficirski streljački lanci, ne žureći se i ne ležući; za njima su u dvanaest kolona išli oficirski bataljoni, s rastojanjima kao na paradi. Lepršale su se dve pukovske zastave, visoko podignute. Treštali su doboši. Zviždale flaute. A pozadi za pešadijom, lelujale su se crne mase bezbrojnih kozačkih sotnji… – … Ivane Iljiču, eto to su – klasni neprijatelji! Eto to su ratnici! – Obuveni… Odeveni… Hranjeni mesom… – Oh, šteta će biti takvo odelo cepati… – Drugovi, prestanite brbljati, budite oprezni. – Pa mi od straha govorimo, druže Teljegine… … Prednji redovi ubrzaše korak, bili su već na pet stotina koračaji… Mogla su se raspoznati lica… Ne daj bože ugledati još jednom takva lica, utonulih, pobelelih od mržnje očiju, zategnutih jagodica, napregnutih pre nego što će razglaviti vilice rikom: „Ura!“ Komandant artiljerije provukao se do pojasa kroz otvor zida od cigala na vodovodu, ispružio iza sebe ruku, da bi dao znak telefonisti: četiri šrapnela! Čekao je još minut: ljuljajući se odmerenim korakom, uz lupu doboša i zvuk flaute, lanci i kolone moraju preći liniju železničke pruge… još minut… samo da oni, đavoli, ne pređu iz koraka u trk… – Druže četni… ne mogu više… boga mi… – Lezi natrag u šanac, tvoju ti… – Povraća mi se… idem samo… – Ubiću te, tvoju ti… – Druže, Ivane Gora… Ne treba!
– Uzmi pušku! … Komandant artiljerije pomisli: „Eto ovi prednji doći će do stubića… Prednji deo već krivuda, koleba se, ljudi već idu nezgrapno, bez reda… Zažmirivši, on je jasno video iskrivljeni stubić s otkinutim parčetom žice… On je baš i rešavao sudbinu celog napada, sudbinu današnjeg dana, sudbinu Caricina, sudbinu revolucije, do đavola!… Eto onaj – u žutim čizmama – iskoči prvi, koraknu iza stuba… Komandant artiljerije otvori pesnicu iza leđa, raširi prste, pomoli se kroz otvor na zidu, dreknu telefonisti: „Signal!“ Visoko nad kolonama koje su se kretale, na svetlom nebu rasprsnula su se kao oblaci od vatre četiri šrapnela. Teški tutanj, koji još nikad niko nije čuo, potrese vazduh. Zatresao se kameni vodovod. Telefonista ispusti slušalicu i pritisnu uši. Komandant artiljerije udarao je nogama, kao da igra, i mahao rukama kao da je pred orkestrom… Ravnica, po kojoj su se malopre kretali strašni sivozeleni bataljoni, počela je da liči na krater vulkana koji vri u vatri i dimu. Kroz prašinu i dim moglo se videti kako, zaprepašćeni, polegaše prednji streljački lanci i kako se pomešaše zadnji. Sa severa, po kružnoj železnici koja nije bila zauzeta, već su im letele s leđa broneletučke. Iz šančeva digoše se crvene čete i krenuše u protivnapad. Komandant artiljerije istrže telefonisti slušalicu: „Prenesite vatru dublje!“… I kad vatreni talas pregradi odstupnicu belima, u njihovo jezgro probiše se kamioni s mitraljezima i poče uništenje.