Hladna vatra-Dean Koontz

DEAN R. KOONTZ HLADNA VATRA Cold Fire Novinarku Holly Thorne zaintrigirao je čudan spasitelj – Jim Ironhart. Čak se i zaljubljuje u njega. Ali koja je to moć prisilila obična čovjeka da spasi dvanaest života u tri mjeseca? Kakve su vizije opsjedale njegove snove? Zašto je u snu šaputao: Postoji neprijatelj. On dolazi. Sve će nas ubiti...

Nicku i Vicky Page, koji znaju biti dobri susjedi i prijatelji – kad bi samo pokušali! Dicku i Pat Karlan, jednima od malobrojnih u "Hollywoodu" koji su sami gospodari svojih duša – i koji će takvi i ostati! Moj je život bolji otkad vas poznajem. Čudniji, no i bolji! PRVI DIO HEROJ I PRIJATELJ U stvarnom svijetu kao i u snovima, ništa nije baš onako kako se čini. – Knjiga nabrojenih tuga Život bez smisla ne može se podnijeti. Pronalazimo misiju na koju smo zakleti – ili se odazivamo zovu Smrtne mračne trublje. Bez pabirka smisla u životu nemamo nikakve vizije, te živimo u razdoru, ili pak puštamo krv da kapne na nožu samoubojstvenom. – Knjiga nabrojenih tuga 12. KOLOVOZA 1. Još prije zbivanja u samoposluživaonici Jim Ironheart trebao je znati da ga čeka nevolja. Te noći sanjao je da ga preko polja proganja jato velikih kosova koji su kriještali oko njega, grozničavo udarajući krilima i kljucajući ga svrnutim kljunovima oštrima poput kirurških noževa. Kad se probudio nije mogao disati. Odvukao se na balkon u donjem dijelu pidžame, da udahne malo svježeg zraka. No u pola deset tog jutra temperatura, koja je već dosegnula trideset i dva stupnja, samo je pojačala osjećaj gušenja s kojim se probudio. Osvježilo ga je dugotrajno tuširanje i brijanje. U hladnjaku je imao samo ostatak pljesniva industrijskog kolača. Nalikovao je laboratorijskoj kulturi nekakva novog, vrlo otrovnog botulinskog soja. Mogao je birati da gladuje ili da izađe na užareno sunce. Kolovoski dan bio je tako vruć da su ptice, sada s one strane granica noćnih mora, radije bile u krošnjama nego na suncem oprženim prostranstvima južnokalifornijskog neba. Stajale

su tiho u svojim lisnatim skrovištima, rijetko cvrkutale, a i tada bez ikakva zanosa. Psi su mačjom brzinom cupkali nogostupima zagrijanim poput tignja. Nitko nije zastao provjeriti može li se na asfaltu ispržiti jaje. To se razumijevalo. Nakon lagana doručka u sjeni suncobrana za stolom kavanske terase na obali u Laguna Beachu, još je bio isrcpljen a tijelo su mu prekrivale znojne kapljice. Bio je to jedan od onih rijetkih dana kad s Tihog oceana nije puhao lahor. Odatle je otišao u samoposluživaonicu, gdje mu se isprva činilo da je našao utočište, jer su ga osvježavali klimatizacijski uređaji i svježe strujanje s rashladnih polica. Bio je među policama sa smjesama za slatkiše i uspoređivao sastojke kolačića s karamelom s onima u štapićima od ananasa, kokosa i badema, pokušavajući odlučiti koji paketić manje šteti dijeti, kad ga je spopao napadaj. Nije to bio posebno jak napadaj – nije se trzao, nije se jako grčio, nisu ga iznenada oblili potoci znoja i nije progovorio nepoznatim jezikom. Samo se naglo okrenuo ženi koja je razgledavala police pokraj njega i rekao: – Spas. Bilo joj je oko trideset godina. Odjevena u kratke hlače i majicu s leđnim izrezom, bila je dovoljno privlačna i zacijelo su joj udvarali mnogobrojni muškarci. Oprezno ga je pogledala i kazala: – Molim? Opusti se, uvjeravao se. Nemoj se bojati. Počeo je drhtati, ne zbog klimatizacije nego zbog toga što su ga preplavili unutarnji valovi studeni. Sva snaga iscijedila mu se iz ruku i ispustio je kutije kolačića. Bio je postiđen, no nije se mogao obuzdati i ponovio je: – Spas. – Ne shvaćam – rekla je. Premda mu se to dogodilo već devet puta, on odgovori: – Ni ja. Grčevito je držala kutiju vafla od vanilije kao da će mu je baciti u lice i pobjeći ako zaključi da bi on mogao biti u naslovu sutrašnjih novina POMAHNITALI REVOLVERAŠ UBIO ŠESTERO LJUDI U SUPERMARKETU. Usprkos tome, bila je dovoljno samaritanska duša da ga upita: – Je li vam dobro? Nedvojbeno je bio blijed. Osjećao se kao da mu se sva krv iscijedila iz lica. Pokušao je hiniti ohrabrujući osmijeh, no bio je svjestan da pokazuje sablasnu grimasu, pa je rekao: – Moram ići. Jim se okrenuo, ostavio kolica i izašao iz samoposluživaonice na kolovosku vrućinu. Zbog razlike u temperaturi dvadesetak stupnjeva, istog je trenutka morao zadržati zrak u plućima. Asfalt na parkiralištu mjestimice je bio ljepljiv. Sunce se srebrnim sjajem prelijevalo na vjetrobranskim staklima i rasprskavalo u blješteće krhotine na kromiranim dijelovima automobila. Otišao je do svojeg Forda. Imao je klimatizacijski uređaj, no premda je prešao čitavo parkiralište i skrenuo na aveniju Crown Vallev, zrak koji je strujao iz ventilacijskih otvora bio je osvježavajući samo u odnosu prema kipućoj temperaturi u automobilu. Isprva nije znao kamo se uputio. Onda je mutno osjetio da bi se trebao vratiti kući. Taj je osjećaj prerastao u odlučnost, pa u uvjerenje, a ono je preraslo u nagon. Morao se pod svaku cijenu vratiti kući. Ponovno si je govorio da se mora opustiti. To je bilo lako, jer nije mogao birati. Govorio si je i da se ne boji, no strah je bio njegov stalni suputnik. Kad je skrenuo na puteljak ispred svoje kuće u Laguna Niguelu, šiljaste sjene palminih listova izgledale su kao pukotine na blistavo bijeloj žbuci zidova njegove male kuće, kao da se zdanje isušilo i popucalo od vrućine. Činilo se da se crveni crijepovi ljeskaju poput preklapajućih valova vatre.

U njegovoj je spavaonici sunčeva svjetlost prostirala bakrene pruge preko kreveta i prljavobijelog tepiha, između sjena koje su bacali poluotvoreni prozorski kapci. Jim je upalio svjetiljku na noćnom ormariću. Nije znao da će spremiti stvari za put dok nije shvatio da iz ormara vadi kovčeg. Prvo je skupio brijaći aparat i toaletne potrepštine. Nije znao kamo ide ni koliko će se zadržati, no spakirao je dovoljno rublja za dva dana. Ti pothvati – pustolovine, misije, tko zna što su oni zapravo – obično nisu trajali duže od dva-tri dana. Oklijevao je. Bojao se da možda nije uzeo dovoljno stvari. No ta su putovanja opasna; svako bi moglo biti i posljednje, a u tom slučaju svejedno je hoće li uzeti previše ili premalo. Zatvorio je kovčeg i zurio u njega ne znajući što još treba učiniti. Onda je izustio: – Idem – i znao je. Do zračne luke John Wayne na jugoistočnom rubu Santa Ane stigao je za manje od pola sata. Putem je u krajoliku opazio jedva zamjetljive tragove koji podsjećaju da je južna Kalifornija bila pustinja prije nego što su doveli vodu akvaduktima. Velika oglasna ploča upozoravala je da vodu treba štedjeti. Ispred nove stambene zgrade sagrađene u jugozapadnom stilu vrtlari su sadili kaktuse i druge ukrasne biljke koje uspijevaju u sušnim uvjetima. Između pojasa zelenila i četvrti s bogato oblikovanim vrtovima, biljni pokrov neurbaniziranih polja i brežuljaka bio je opržen i smeđ iščekujući dodir šibice u dršćućoj ruci jednog od piromana koji pridonose godišnjoj sezoni katastrofalnih požara. U glavnoj zgradi zračne luke putnici su se slijevali prema izlazima za ukrcaj i iz njih. Svjetina u kojoj su se miješali pripadnici više rasa opovrgnula je mit da je okrug Orange kulturno jednolično područje koje nastanjuju samo bijeli anglosaski protestanti. Hodajući do mnogobrojnih televizijskih ekrana koji prikazuju dolaske i odlaske zrakoplova na linijama PSA, Jim je, osim engleskoga, čuo još četiri jezika. Pročitao je čitav popis odredišta. Pretposljednji grad na popisu – Portland u Oregonu – u njemu je pobudio iskru nadahnuća, pa se odmah uputio prema uredu za prodaju karata. Poslužio ga je mladi službenik koji je, barem na prvi pogled, bio čist i uredan poput osoblja u Disnevlandu. – Imate let u Portland za dvadeset minuta – reče Jim. – Ima li slobodnih mjesta? Službenik je provjerio na računalu. – Imate sreću, gospodine. Imamo tri slobodna mjesta. Dok je službenik ispunjavao formular za kreditnu karticu i izdavao kartu, Jim je opazio da ima probušene uši. Na poslu nije nosio naušnice, no po rupicama se moglo zaključiti da ih je u slobodno vrijeme redovito nosio i da voli nositi teški nakit. Kad je Jimu vraćao kreditnu karticu, podignuo mu se rukav košulje i iznad zapešća desne ruke pokazala se iskežena gubica bogato ukrašenog utetoviranog zmaja koji se vjerojatno protezao dužinom cijele ruke. Zglobovi prstiju te ruke bili su mu prekriveni krastama, kao da ih je ogulio u tučnjavi. Na putu do izlaza Jim je razmišljao o tome kojoj se subkulturi taj službenik pridružuje kada skine radnu odoru. Činilo mu se da nije običan dečko na motoru. Zrakoplov je uzletio prema jugu, a sunce se nesmiljeno probijalo kroz prozore na strani gdje je Jim sjedio. Zatim je skrenuo prema zapadu i, iznad oceana, polagano prema sjeveru. Vidio je samo sunčev odraz u moru i činilo se kao da njegov odbljesak pretvara morsku površinu u magmu koja izbija ispod zemljine kore. Jim je odjedanput shvatio da stišće zube. Spustio je pogled na naslone svojeg sjedala, koje je rukama grčevito stiskao kao što orao pandžama drži kamen nesigurna uporišta. Pokušao se opustiti.

Nije se bojao zrakoplova. Bojao se Portlanda... i nepoznate smrtne opasnosti koja ga ondje možda čeka. 2. Holly Thorne došla je u privatnu osnovnu školu u zapadnom dijelu Portlanda intervjuirati učiteljicu Louise Tarvohl, koja je prodala zbirku pjesama velikom njujorškom izdavaču. To je doista hvalevrijedan pothvat kada većina ljudi doživljava pjesništvo u refrenima pop-pjesama i ponekoj rimujućoj reklami za pseću hranu, dezodoranse ili radijalne autogume. U tijeku je bila ograničena ljetna nastava. Nadzor nad Louiseinom djecom preuzela je njezina kolegica kako bi Holly mogla razgovarati s njom. Sjele su za stol od sekvoje na igralištu, no tek nakon što je Holly provjerila da na klupici nema prljavštine koja bi uprljala njezinu bijelu pamučnu haljinu. S lijeve strane bile su ljestve za penjanje, a s desne ljuljačke. Bilo je ugodno toplo, a povjetarac je nosio blag miris okolnih borova. – Pomirišite zrak! – Uzviknula je Louise i duboko udahnula. – Doista možete osjetiti da smo na rubu parka koji prekriva pet tisuća jutara zemlje, zar ne? U zraku se jedva ćuti prljavi trag čovječanstva. Holly je dobila primjerak Louiseine knjige "Hujajući čempres i druge pjesme" prije nego što se pojavila u knjižarama. Dobila ju je od Toma Corveya, urednika kulturne rubrike "Portland Pressa", koji joj je dao nalog da napiše izvještaj. Željela je da joj se knjiga svidi. Radovala se da drugi ljudi uspijevaju u životu – možda zato što ona sama nije postigla mnogo u svojoj novinarskoj karijeri, pa je koristilo da se povremeno podsjeti kako je uspjeh dostižan. Nažalost, Louiseine pjesme bile su suhoparno, otužno sentimentalno slavljenje prirode koje joj se činilo kao da je pisano perom promašenog Roberta Frosta, a zatim redigirano rukom urednika sladunjavih čestitaka za rođendane naših baka. Usprkos tome, Holly je odlučila da će napisati nekritičku reportažu. Poznavala je isuviše mnogo novinara koji su, zbog zavisti, gorčine ili promašena osjećaja moralne nadmoći, uživali u tome da iskrivljuju i napisu reportažu tako da đsoba o kojoj pišu ispadne glupa. Nikad, osim kad je pisala o prezira vrijednim kriminalcima i političarima, nije uspijevala skupiti dovoljno mržnje da piše tako – a to je bio jedan od razloga što je njezina karijera krenula nizbrdo, preko redakcija triju velikih novina u tri velika grada, da bi završila u skromnijim prostorijama uredništva "Portland Pressa". Pristrano novinarstvo često se pokazalo živopisnije od uravnotežena izvješćivanja, prodavalo je više novina i izazivalo više komentara i divljenja. No iako je ubrzo zaključila da joj se Louise Tarvohl sviđa čak manje od njezina lošeg pjesništva, nije smogla snage da je ocrni. – Osjećam da sam živa samo kad sam u divljini, daleko od prizora i zvukova civilizacije, gdje čujem samo glasove prirode u drveću, u grmlju, u osamljenim jezercima, u prašini. Glasovi u prašini? pomisli Holly i zamalo se nasmije. Svidjelo joj se kako Louise izgleda. Bila je snažna, zdrava, poletna, živahna. S trideset i pet godina bila je dvije godine starija od Holly, no izgledala je deset godina starija. Sudeći prema borama oko njezinih očiju i usta i njezinoj otvrdnjeloj pocrnjeloj koži bilo je jasno da voli boraviti u prirodi. Kosu, pobijeljelu od sunca, zategnula je u rep. Bila je odjevena u traperice i kockastu plavu košulju.

– U šumskom blatu ima čistoće – nastavila je Louise – koja nadmašuje i najbolje očišćenu i steriliziranu operacijsku dvoranu. – Zabacila je glavu kako bi na trenutak uživala na toplom suncu. – Čistoća prirodnoga svijeta pročišćuje dušu. A iz te obnovljene čistoće duše izvire plemenita isparina velike poezije. – Plemenita isparina? – upita Holly kao da je željela biti sigurna da će njezin kasetofon točno zabilježiti svaki njezin pjesnički izraz. – Plemenita isparina – ponovi Louise i nasmiješi se. Louise se zamjerila Holly zbog svojih unutarnjih osobina. Razvijala je nezemaljsku kvalitetu nalik sablasnoj projekciji koja se temeljila na pojavnosti a ne na sadržaju. Njezina gledišta i stajališta bila su nestvarna, nisu se temeljila toliko na činjenicama i spoznajama koliko na idejama – možda čvrstim idejama, no ipak idejama – što je izražavala jezikom koji je blistav ali neprecizan, nakićen ali nesadržajan. Holly se zanimala za ekologiju i tištilo ju je što je shvatila da o nekim pitanjima jednako misle. Uznemirilo ju je što ima saveznika koji se doima budalasto, jer je to bacilo sumnju na njezina stajališta. Louise se nagnula nad drveni stol i sklopila ruke. – Zemlja je živo biće. Da mi to zavređujemo, govorila bi nam. Otvorila bi usta bilo kojeg kamena, biljke ili jezerca i govorila bi nam jednakom lakoćom kojom ja sada govorim vama. – To je uzbudljiva zamisao – napomene Holly. – Ljudi nisu ništa drugo do uši. – Uši? – Uši koje gmižu živom zemljom – doda Louise sanjarski. Holly zaključi: – Nisam o tome tako razmišljala. – Bog nije samo u svakom leptiru, Bog jest svaki leptir, svaka ptica, svaki zec, svaki divlji stvor. Ja bih žrtvovala milijun ljudskih života, pa i deset i više milijuna, da bih spasila jednu obitelj lasica, jer Bog jest svaka ta lasica. Ostavljajući dojam kao da ju je Louiseina retorika dirnula, i kao da nije mislila da je riječ o ekološkom fašizmu, Holly je rekla: – Svake godine dajem koliko mogu Društvu za očuvanje prirode i smatram se pristašom ekologije, no vidim da moja svijest nije razvijena kao vaša. Pjesnikinja nije opazila sarkazam te opaske, pa se ispružila preko stola i stisnula Hollyinu ruku. – Ne brinite se. Uspjet ćete. Osjećam da vas okružuje aura velike duhovne sposobnosti. – Nije mi jasno. Pokušajte mi objasniti... Bog jest leptir, zec i svako drugo živo biće, Bog jest i svaki kamen, prašina i voda, no Bog nije čovjek? – Tako je. Zbog jedne naše neprirodne osobine. – Koje? – Inteligencije. Holly je iznenađeno trepnula očima. – Inteligencija je neprirodna? – Visoka inteligencija jest. Nema je ni jedna druga vrsta živih bića u prirodnom svijetu. Zato nas se priroda kloni i zato je podsvjesno mrzimo i želimo je uništiti. Visoka inteligencija navodi nas na zamisao o napretku. Napretkom se razvija nuklearno oružje, biološki inžinjering, nastaje kaos, te naposljetku uništenje. – Zar nam našu inteligenciju nije dao Bog... ili prirodna evolucija? – Bila je to nepredviđena mutacija. Mi smo plod mutacije, ništa više. Čudovišta. Holly zaključi: – Znači, što neko stvorenje pokazuje manje inteligencije... – ... to je prirodnije – dovrši Louise. Holly zamišljeno kimne. Činilo se kao da ozbiljno prihvaća bizarno shvaćanje da bi gluplji svijet bio bolji od ovoga, no zapravo je shvatila da ipak ne može napisati tu reportažu.

Zaključila je da je Louise Tarvohl tako neshvatljivo nerazborita da o njoj ne može napisati povoljan članak i istodobno sačuvati osobni integritet. No nije mogla napisati išta čime bi ismijala Louise. Hollyin problem nije izvirao iz njezina duboko usađenog i trajnog cinizma, nego iz njezina meka srca. Nema bića na ovom svijetu koje će biti više frustrirano i nezadovoljno životom od velikog cinika čiju dušu opterećuje samilost. Odložila je olovku, jer odlučila je da neće raditi bilješke. Željela je samo pobjeći od Louise, pobjeći od igrališta i vratiti se u stvarni svijet – premda je se stvaran svijet oduvijek doimao tek malo manje luckastim od ovog susreta. No Tomu Corveyu dugovala je barem sat i pol razgovora snimljenog na kazetofonu, što bi nekom drugom novinaru bilo dovoljno za članak. – Louise – uskočila je – s obzirom na to što ste rekli, mislim da ste najprirodnija osoba koju sam ikad upoznala. Louise nije shvatila. Misleći je da je riječ o komplimentu, nasmiješila se zadovoljno. – Stabla su naša braća i sestre. – Louise je jedva dočekala trenutak da izloži još jednu stranu svoje filozofije, no očito je zaboravila da su ljudi uši, a ne stabla. – Biste li svojoj sestri odsjekli udove, okrutno raskomadali njezino meso i izgradili kuću od komada njezina tijela? – Ne bih – odgovori Holly iskreno. – Osim toga, gradske vlasti zacijelo ne bi dale građevinsko dopuštenje za tako neobično zdanje. Holly je imala sreću. Louise nije imala smisla za šalu, pa se nije niti mogla uvrijediti zbog Hollvina peckanja. Dok je pjesnikinja nastavila brbljati, Holly se naslonila na stol, hineći da je sve to zanima, i u mislima pretresla posljednjih desetak godina svojeg života. Zaključila je da je sve to dragocjeno vrijeme potratila u društvu idiota, budala i lopova, slušajući o njihovim suludim ili društveno neprihvatljivim planovima i snovima, bezuspješno tražeći mudrost ili poneku zanimljivost u njihovim glupim ili bolesnim razmišljanjima. Osjećala se sve jadnije i počela je razmišljati o svojem privatnom životu. Nije niti pokušala naći prave prijateljice u Portlandu. Možda zato što je u duši osjećala da je on tek usputna postaja njezina novinarskog putovanja. A njezina iskustva s muškarcima čak su je više obeshrabrivala od svih novinarskih poslova koje je obavljala. Premda se još nadala da će upoznati pravog muškarca, udati se, imati djecu i uživati u obiteljskom životu, pitala se hoće li itko zgodan, pametan i doista zanimljiv ikad ući u njezin život. Vjerojatno neće. A ako bi, kakvim čudom, jednog dana upoznala takvu osobu, njegova ugodna vanjština nedvojbeno bi se pokazala krinkom. 3. Jim Ironheart izašao je iz Međunarodne zračne luke u Portlandu i sjeo u taksi koji je nosio oznaku "Taksi poduzeće grada ruža". Prema imenu tvrtke zaključio je da je riječ o kapitalističkom izdanku iz davno zaboravljenog hipijevskog doba, stvorenom u doba šarenih ogrlica i cvijeća. No vozač, imenom Frazier Tooley, objasnio je da se Portland zove "Grad ruža" jer ovdje cvatu u izobilju i simboliziraju obnovu i rast. – Isto kao što su prosjaci simboli truleži i propadanja New Yorka – tumačio je vozač pokazujući začuđujuću samodopadnost. Jim je pretpostavio da tako misle mnogi Portlanđani. Tooley, koji je izgledao kao talijanski operni tenor Luciano Pavarotti, nije bio siguran je li dobro shvatio Jimove upute. – Želite da vas samo vozim gradom?

– Da. Htio bih razgledati grad prije nego što odem u hotel. Prvi put sam ovdje. No zapravo nije znao u kojem bi hotelu trebao odsjesti, niti hoće li biti pozvan obaviti posao uskoro, večeras, ili možda sutra. Nadao se da će, ako se pokuša opustiti čekajući prosvjetljenje, doznati što se od njega očekuje. Tooley mu je rado izašao ususret – ne prosvjetljenjem nego vožnjom kroz Portland – jer time više zarađuje, ali i zato što je očito volio pokazivati svoj grad. A grad je doista bio vrlo privlačan. Povijesna zdanja od opeke i pročelja zgrada od lijevana željeza iz devetnaestog stoljeća bila su pažljivo očuvana između modernih staklenih nebodera. Mnogobrojni parkovi s vodoskocima i drvećem ostavljali su dojam da je grad smješten u šumi. Na svakom koraku cvale su ruže, možda manje nego početkom ljeta, no blistavim bojama ipak su resile ulice. Nakon manje od pola sata Jim iznenada osjeti da vrijeme istječe. Sjeo je na rub stražnjeg sjedala i nesvjesno progovorio: – Znate li gdje je škola McAlbury? – Naravno – odgovori Tooley. – Stoje to? – Kad ste pitali, mislio sam da znate. To je privatna osnovna škola u zapadnom dijelu grada. Jimovo srce kucalo je snažno i ubrzano. – Odvezite me tamo. Tooley ga je namršteno pogledao u zrcalu i upitao: – Nešto nije u redu? – Moram biti tamo. Tooley se zaustavio na semaforu i okrenuo se prema Jimu. – Sto nije u redu? – Moram biti tamo i gotovo – oštro je i pomalo ljutito odgovorio Jim. – Dobro. Nema problema. Jim je osjećao kako u njemu treperi strah još od trenutka kad je izgovorio riječ "spas" ženi u samoposluživaonici prije više od četiri sata. Sada su ti treptaji nabujali u mračne valove koji su ga nosili prema školi McAlbury. Obuzet silnim osjećajem hitnje koji nije mogao objasniti, napomenuo je: – Moram biti tamo za petnaest minuta! – Zašto to niste rekli odmah? Htio je odgovoriti: prije nisam znao! No umjesto toga rekao je: – Možete li me dovesti tamo na vrijeme? – Nisam siguran. – Platit ću trostruko. – Trostruko? – Ako stignemo na vrijeme – objasni Jim i izvadi novčarku iz džepa. Tooleyu pruži novčanicu od sto dolara. – Uzmite ovo kao predujam. – Zar vam je toliko važno? – Radi se o životu ili smrti. Tooley ga je pogledao kao da želi reći: Jeste li ludi? – Zeleno je – upozori ga Jim. – Brzo! Premda se vidjela sve veća sumnja u njegovu pogledu, Tooley se okrenuo prema upravljaču, skrenuo lijevo i nagazio na papučicu. Jim je cijelim putem pogledavao na sat. Stigli su do škole tri minute prije isteka vremena. Bacio je još jednu novčanicu Tooleyu u krilo, plativši više nego trostruki iznos na taksimetru, gurnuo vrata i izletio van sa svojom putnom torbom. Tooley se nagnuo kroz prozor i upitao: – Želite li da vas pričekam? Jim je zalupio vrata i odgovorio: – Ne. Ne, hvala. Možete ići.

Okrenuo se i čuo kako taksi odlazi dok je zabrinuto proučavao pročelje Škole McAlbury. To je zapravo bila prljavobijela kolonijalna zgrada s prostranim trijemom. S obje strane bila su nadograđena prizemna krila za dodatne učionice. Na prostor oko škole sjenu su bacali sjevernoamerički borovi i platane. S travnjakom i igralištem, škola se prostirala cijelom dužinom bloka. Iz dijela zgrade ispred Jima učenici su izlazili kroz dvostruka vrata na trijem i spuštali se stubama. Smijali su se i razgovarali noseći knjige, velike ploče za crtanje i šarene kutije za sendviče ukrašene likovima iz crtanih filmova. Hodali su stazom prema Jimu, prošli kroz otvorena vrata na željeznoj ogradi i razišli se na dvije strane. Još dvije minute. Nije morao pogledati na sat. Srce mu je udaralo brzinom od dva otkucaja na sekundu i znao je koliko je sati kao da mu je u glavi ugrađen sat. Sunčeve zrake koje su se probijale kroz krošnje obasipale su prizor i ljude u njemu finim šarama, kao da je sve naokolo prekriveno laganom čipkom izrađenom od zlatna konca. To mrežasto svjetlosno tkivo kao da je treperilo u taktu čas tiše, čas glasnije glazbe dječjih povika i smijeha. Trenutak je trebao biti miran, idiličan. No približavala se Smrt. Iznenada je shvatio da Smrt dolazi po neko dijete. Ne po jednog od troje učitelja koji su stajali na trijemu, nego po jedno dijete. Neće to biti velika katastrofa, neće to biti eksplozija, vatra ni zrakoplov što pada s neba koji bi mogao usmrtiti desetero njih, nego mala tragedija u kojoj će stradati samo jedno. Ali koje? Jim je preusmjerio pozornost s prizora na ljude u njemu. Proučavao je djecu koja su mu se približavala tražeći znak skore smrti na vedrim mladim licima. No svi su izgledali kao da će živjeti vječno. – Koji je? – upitao je naglas. Nije govorio ni sebi ni djeci, nego... Pa, pretpostavljao je da se obraća Bogu. – Koji je? Neka su djeca hodala uzbrdo prema pješačkom prijelazu na raskrižju. Druga su, pak, krenula nizbrdo na suprotnu stranu ulice. Žene odjevene u fluorescentne narančaste ogrtače bile su na svim prijelazima i, držeći velike crvene palice sa znakom "stop", pomagale školarcima prijeći ulicu u manjim skupinama. Na vidiku nije bilo ni automobila ni kamiona, i činilo se čak i da nema čuvara, da djeci ne prijeti nikakva opasnost od prometa. Minuta i pol. Jim je promatrao dva žuta autobusa parkirana nizbrdo od škole. Činilo se da Školu McAlbury pohađaju djeca iz susjedstva, da dolaze u školu i odlaze iz nje pješice, no nekolicina učenika ulazila je u školske autobuse. Dvojica vozača stajala su pokraj otvorenih vrata. Smijali su se i zbijali šale sa živahnim malim putnicima. Činilo mu se da nijednom djetetu ne prijeti smrt, a žuti autobusi nisu ga se dojmili kao živo obojena mrtvačka kola. No Smrt je bila sve bliže. Tek što nije bila među njima. Nad prizorom se iznenada nadvila zlokobna promjena. Ne u zbilji, nego u Jimovoj percepciji te zbilje. Nije toliko opažao zlatne čipkaste šare svjetlosti, koliko sjene u sklopu tog blistavog filigrana: male sjene u obliku lišća ili bodljikavih grozdova borovih iglica, veće sjene u obliku stabala ili krošnji i geometrijske sjene sipki željezne ograde. Činilo se kao da bi svaka mrlja tame mogla biti vrata kroz koja će ući Smrt. Jedna minuta.

Mahnito je potrčao nekoliko koraka nizbrdo među djecu. Izazvao je čuđenje kad je bacio pogled na svakog od njih, ne znajući kakav znak traži, okrećući se tako da mu je torba udarala o nogu. Pedeset sekundi. Činilo se kao da sjene rastu, da se šire i stapaju u sveopći mrak oko Jima. Stao je, okrenuo se i pogledao uzbrdo prema raskrižju, prema ženi koja je jednom rukom držala palicu dok je drugom požurivala djecu preko ulice. Pet ih je bilo na prijelazu. Još šestero djece približavalo se raskrižju. Jedan od vozača školskog autobusa upitao ga je: – Nešto nije u redu? Četrdeset sekundi. Jim je ispustio putnu torbu i potrčao uzbrdo prema raskrižju, ne znajući što će se točno dogoditi i ne znajući koje je dijete izloženo pogibelji. U tom smjeru gurala ga je ista nevidljiva ruka koja ga je prisilila da spakira putnu torbu i sjedne na zrakoplov za Portland. Zapanjena djeca micala su mu se s puta. Rubove njegova vidna polja prekrilo je crnilo. Opažao je samo ono što je bilo neposredno ispred njega. Raskrižje između nogostupa doimalo se poput prizora osvijetljenog reflektorom na mračnoj pozornici. Pola minute. Dvije žene iznenađeno su podignule pogled, no nisu se uspjele skloniti s puta. Pokušao ih je zaobići, no okrznuo je plavušu u laganoj bijeloj haljini pa ju je zamalo bacio na pod. No nije se zaustavljao, jer osjećao je da je Smrt među njima. Ćutio je njezinu hladnu blizinu. Dotrčao je do raskrižja. Zakoračio je na kolnik i stao. Na ulici je bilo četvero djece. Jedno dijete bit će žrtva. No koje? I kakva će ga nesreća snaći? Dvadeset sekunda. Žena u narančastom ogrtaču zurila je u njega. Troje djece približavalo se nogostupu. Jim je osjećao da će ondje biti sigurni. Smrt će udariti na ulici. Krenuo je prema zaostalom djetetu, crvenokosoj djevojčici koja se okrenula i začuđeno ga pogledala. Petnaest sekunda. Nije ta djevojčica. Pogledao je u njezine nefritnozelene oči i znao je da joj ne prijeti nikakva opasnost. Jednostavno je znao. Ostala su djeca već stupila na nogostup. Četrnaest sekunda. Okrenuo se prema suprotnoj strani ulice. Još četvero djece stupilo je na cestu. Trinaest sekunda. To četvero djece postrance ga je gledalo i zaobilazilo u luku. Znao je da, stojeći na ulici razrogačenih očiju, lica iskrivljena strahom, izgleda pomalo rastrojeno. Jedanaest sekunda. Nije bilo automobila na vidiku. No vrh brijega bio je udaljen manje od stotinu metara od raskrižja. Možda je neka nesmotrena budala jurila punom brzinom s druge strane brijega. Čim mu je u mislima bljesnula ta slika, znao je da je to proročanska naznaka sredstva kojime će se Smrt poslužiti: pijani vozač. Osam sekunda. Htio je poviknuti, reći im da potrče, no možda bi samo izazvao paniku i naveo predodređeno dijete da istrči ravno u opasnost a ne dalje od nje.

Sedam sekunda. Čuo je prigušeno brujanje motora, koje je odmah preraslo u tutanj, a zatim u zaglušujući vrisak. Preko vrha brijega izletio je kamionet; na trenutak je doista poletio, a poslijepodnevno sunce zrcalilo se na vjetrobranskom staklu i svjetlucalo na kromiranim dijelovima. Doimao se poput vatrene kočije koja se spušta s nebesa na sudnji dan. Prednji kotači spustili su se na kolnik uz oštro cviljenje guma na asfaltu, a odmah zatim stražnji dio tresnuo je o cestu. Pet sekunda. Djeca na ulici su se razbježala – sva osim dječaka s crvenkastožutom kosom i očima ljubičaste boje izblijedjelih ražinih latica. Stajao je usred ceste s jednom odvezanom tenisicom držeći kutiju za sendviče ukrašenu likovima iz crtanih filmova i gledao kako kamionet juri prema njemu. Nije se mogao pomaknuti, kao da osjeća da prema njemu ne juri kamionet, nego njegova sudbina: nešto neizbježno. Bilo mu je osam ili devet godina i čekao ga je grob. Dvije sekunde. Zaletjevši se ispred nadolazećega kamioneta, Jim je zgrabio dječaka. U skoku, koji mu se činio kao usporen pad s visoke litice, prenio je dječaka na sigurno, kortljajući se prema kamenom žlijebu pokrivenom uvenulim lišćem. Nije niti osjetio udarac o asfalt; živci su mu tako otupjeli od strave i naleta adrenalina da mu se doskok činio mekan poput pada na duboku travu i mekanu zemlju. Brujanje kamioneta bio je najglasniji zvuk koji je ikad čuo; činilo mu se kao da u njemu tutnji. Osjetio je udarac u lijevu nogu, kao da ga je udario čekić. Istog trenutka osjetio je kako mu nevidljiva sila zakreće gležanj, stišćući ga kao da cijedi mokru krpu. Neizdrživa bol penjala se njegovom nogom sve do kuka, gdje je eksplodirala poput rakete na svečanom vatrometu. Holly je potrčala za čovjekom koji se zaletio u nju. Bila je srdita i htjela ga je izgrditi. No prije nego je stigla do raskrižja, sivo-crveni kamionet izletio je preko vrha brijega kao da je izbačen iz divovske praćke. Stala je na rubniku. Brujanje motora doimalo se poput čaranja koje je usporilo vrijeme pa se činilo da se svaka sekunda produžila u minutu. S rubnika je gledala kako neznanac odnosi dječaka ispred jurećeg kamioneta, spašavajući ga nevjerojatno spretnim i skladnim pokretom: činilo se da na ulici izvodi luđački balet kao u usporenom filmu. Opazila je kako branik kamioneta udara njegovu lijevu nogu i užasnuto je gledala kako mu se cipela odvaja od noge i prevrće i leti visoko u zrak. Krajem oka vidjela je čovjeka i dječaka kako se prevrću prema kamenom žlijebu, kamionet kako naglo skreće nadesno, zaprepaštenu ženu u narančastom ogrtaču kako ispušta palicu sa znakom "Stop!", kamionet kako se odbija od parkirana automobila na suprotnoj strani ulice, čovjeka i dječaka kako se zaustavljaju na rubniku, kamionet kako se prevrće na stranu i klizi nizbrdo praćen bljeskovima žutih i plavih iskrica – no sve vrijeme pozornost – joj je bila usmjerena na cipelu, zapravo tenisicu, koja se prevrtala visoko u zraku, tu tenisicu na pozadini nebeskog plavetnila kako čitavu vječnost visi na vrhuncu leta, da bi polagano, vrlo polagano počela padati. Nije mogla skrenuti pogled s nje; bila je opčinjena njome, jer ju je spopao jezovit osjećaj da je noga još u tenisici, da je bila otkinuta na gležnju, da iz tenisice vire krhotine kosti i niti žila i arterija. Padala je, polagano, ravno prema njoj. Osjetila je kako joj se u grlu napinje urlik. Polagano... polagano...! Trošna tenisica pala je u kameni žlijeb ispred Holly. Spustila je pogled onako kao što je uvijek gledala lice čudovišta u noćnim morama: nije željela vidjeti, no

nije smogla snage skrenuti pogled; nezamislivou je privlačilo jednako kao što joj se gadilo. Tenisica je bila prazna. U njoj nije bila otrgnuta noga. Nije bilo ni traga krvi. Progutala je svoj urlik. U grlu je osjetila bljuvotinu. I nju je progutala. Kad se kamionet zaustavio pedesetak metara nizbrdo, Holly se okrenula i potrčala prema čovjeku i dječaku. Prva je stigla do njih dok su se podizali s ceste. Osim oguljena dlana i male ogrebotine na bradi dječak je bio neozlijeđen. Čak nije niti plakao. Kleknula je pred njim i upitala: – Je li ti dobro, zlato? Iako ošamućen, dječak je shvatio i kimnuo: – Da. Samo me malo boli ruka. Muškarac u bijelim hlačama i plavoj majici sjedio je na asfaltu. Svukao je čarapu do pola stopala i s bolnom grimasom na licu trljao lijevi gležanj. Premda je gležanj otekao i već pokazivao znakove upale, Holly se iznenadila što nije opazila tragove krvi. Žena koja je prevodila djecu preko ceste, nekoliko učitelja i učenika skupilo se i prolomio se žamor uzbuđenja. Pomogli su dječaku da ustane i on se našao u učiteljičinu zagrljaju. Trzajući se od boli dok je masirao gležanj, ozlijeđen muškarac podignuo je glavu i uzvratio Hollvin pogled. Njegove plamenoplave oči na trenutak su se doimale hladnima kao da uopće nisu ljudske nego vizualni senzori nekog stroja. Onda se nasmiješio. Istog trenutka prvi dojam hladnoće zamijenila je toplina.Štoviše, Holly je osjetila da je svladava bistrina, nebeskoplava boja i ljepota njegovih očiju. Činilo joj se kao da kroz njih gleda u blagu dušu. Po prirodi je bila cinik koji pri prvom susretu pokazuje jednako nepovjerenje prema časnoj sestri i prema mafijašu, i zato ju je zaprepastilo što je trenutačno osjetila da ju taj muškarac privlači. Iako su riječi bila njezina prva ljubav i njezin zanat, ostala je bez riječi. – Za dlaku – rekao je, a njegov osmijeh izmamio je osmijeh i na njezinu licu. 4. Holly je čekala Jima Ironhearta u školskom hodniku ispred muškog nužnika. Sva djeca i učitelji napokon su otišli kući. U zgradi je vladala tišina koju je povremeno prekidalo samo prigušeno zujanje stroja za laštenje podova što je dopiralo s kata. Zrak je odisao blagim mirisom kredne prašine, ljepila i dezinfekcijskog voska s mirisom borove šume. Na ulici policajci su vjerojatno još nadzirali kako radnici s vozilom za tegljenje podižu prevrnuti kamionet. Vozač je bio pijan. Sada je bio u bolnici, gdje su liječnici obavljali zahvate na njegovoj slomljenoj nozi, posjekotinama i drugim ozljedama. Holly je prikupila gotovo sve što joj je potrebno za izvješće: sve o dječaku – Billvu Jenkinsu – koji je zamalo poginuo, činjenice o samom događaju, reakcije očevidaca, policijsko priopćenje i nepovezane izjave žaljenja i samosažaljenja pijanog vozača. Manjkalo joj je samo jedno, i to ono najvažnije: podaci o Jimu Ironheartu, junaku cijele priče. Čitatelji novina željeli bi znati sve o njemu. No zasad im može reći samo njegovo ime i to da je iz južne Kalifornije. Njegova smeđa putna torba bila je naslonjena na zid. Hollvin pogled stalno se vraćao na nju. Osjećala je potrebu da zaviri u nju, premda isprva nije znala zašto. Onda je shvatila kako je neobično da Čovjek šeće rezidencijalnom četvrti s putnom torbom. Novinar je uvježban – ako ne i genetski usmjeren – da se zanima za sve što je neuobičajeno.

Kad je Ironheart izašao iz nužnika, Holly je još zurila u putnu torbu. Trznula se s osjećajem krivnje, kao da ju je zatekao kako premeće sadržaj torbe. – Kako se osjećate? – upitala je. – Dobro. – Hramao je. – No rekao sam vam: ne želim dati intervju. Počešljao je gustu smeđu kosu i barem donekle očistio prljavštinu s bijelih pamučnih hlača. Ponovno je na nogama imao obje tenisice, premda je lijeva bila otrcana, a na jednome mjestu i poderana. Napomenula je: – Neću vas dugo zadržati. – Siguran sam da nećete – nasmiješio se Jim. – Hajde, smilujte mi se. – Žao mi je. Ionako nisam nimalo zanimljiv. – Spasili ste jedan život! – Izuzmemo li to, dosadan sam. Holly je naslućivala kako ta njegova tvrdnja ne odgovara istini, no nije znala zašto je zapravo toliko privlači. Bilo mu je oko trideset i pet godina, bio je visok oko sto osamdeset centimetara, vitak, no nabijen mišićima. Iako je bio naočit, ne bi se moglo reći da ju je podsjećao na filmske zvijezde. Istina, imao je predivne oči, no dotad je nijedan muškarac nije privlačio samo zbog svojeg izgleda, a kamoli zbog samo jedne potankosti. Podignuo je putnu torbu i šepajući krenuo prema izlazu. – Trebali biste ići liječniku – rekla je nakon što ga je sustigla. – U najgorem je slučaju samo uganut. – Trebali biste ipak ići liječniku. – Kupit ću elastični zavoj u zračnoj luci. Ili možda kad se vratim kući. Možda ju je privlačilo njegovo ponašanje. Govorio je tiho, često se smiješeći, pomalo poput južnjačkog gospodina, premda nije imao južnjački naglasak. Njegovi su pokreti bili uglađeni, čak i kad je šepao. Prisjetila se kako je pomislila na balet kad je gotovo plesnim pokretom pokupio dječaka s puta jurećeg kamioneta. Izvanredna skladnost pokreta i neusiljena elegancija doista čine muškarca privlačnim. No nisu je privlačile te osobine. Privlačilo ju je nešto drugo. Nešto neodređenije. Na vratima je predložila: – Ako ste doista odlučili vratiti se kući, mogu vas odvesti do zračne luke. – Hvala lijepa, no ne treba. Izašla je za njim na trijem. – Daleko je to za šetnju. Zastao je i namrštio se. – Da. Pa... zacijelo ću naći javnu govornicu. Pozvat ću taksi. – Ma hajde. Ne morate se bojati. Nisam ubojica. Ne držim motor nu pilu u autu. Na trenutak je zurio u nju, a onda joj je uputio osmijeh koji osvaja. – Sto se toga tiče, doimate se kao ubojica koji daje prednost udarcu tupim predmetom. – Novinarka sam. Mi novinari rabimo noževe skakavce. No ovaj tjedan nisam nikog ubila. – A prošli tjedan? – Dvojicu. No obojica su bili trgovački putnici. – Ipak je to ubojstvo. – Ali opravdano. – Dobro. Prihvaćam vašu ponudu. Njezina plava Tovota bila je na suprotnoj strani ulice, parkirana malo niže od automobila u kojeg se zaletio pijani vozač. Vozilo za tegljenje upravo je odvlačilo uništen kamionet, a

posljednji policajac ušao je u svoje vozilo. Još je samo nekoliko krhotina stakla od razbijenih prozora svjetlucalo na asfaltu obasjanom predvečernjim suncem. Prvih stotinjak metara vozili su se u tišini. Onda je Holly upitala: – Imate li prijatelje u Portlandu? – Da. Iz studentskih dana. – Odsjeli ste kod njih? – Da. – Zar vas nisu oni mogli odvesti u zračnu luku? – Vozili bi me da sam letio ujutro. No poslijepodne su oboje na poslu. – Aha – kimnula je Holly. Svratila mu je pozornost na grozdove žarkožutih ruža koje su visjele s grana zapletenih za ogradu kuće pokraj koje su prolazili. Upitala ga je zna li da se Portland zove Grad ruža, našto je on odgovorio potvrdno. Nakon još jednog razdoblja l i šine, vratila se na pravu temu razgovora: – Telefon im ne radi? – Molim? – Telefon vaših prijatelja. – Slegnula je ramenima. – Razmišljala sam zašto niste pozvali taksi iz njihova stana. – Htio sam prošetati. – Do zračne luke? – Onda me nije bolio gležanj. – Ipak, daleko je. – Da, ali ja volim vježbati. – Daleko je to za šetnju... posebice s putnom torbom. – Nije osobito teška. Kad vježbam, obično hodam s utezima na rukama radi jačanja mišića gornjeg dijela tijela. – I ja volim hodati – napomenula je zakočivši na semaforu. – Trčala sam svako jutro, no prestala sam jer su me boljela koljena. – I mene. Zato sam odustao od trčanja. Hodanje je jednako dobro za srce ako održavate dobar tempo. Neko vrijeme vozila je što je sporije mogla da bi što duže bila s njim. Ćaskali su o održavanju kondicije i o zdravoj hrani. Naposljetku je kazao nešto što joj je omogućilo da ga upita kako se zovu njegovi prijatelji u Portlandu. – Ne – odgovorio je. – Što ne? – Ne, neću vam kazati njihova imena. Oni su dragi ljudi. Ne želim da ih itko gnjavi. – Još mi nitko nije rekao da sam gnjavator – napomenula je. – Nemojte se uvrijediti, gospođice Thorne, no ne želim da se njihova imena pojave u novinama i da im to poremeti život. – Mnogi vole vidjeti svoje ime u novinama. – A mnogi ne vole. – Možda bi rado pričali o svojem prijatelju, koji je postao velik junak. – Žao mi je – ljubazno je odgovorio i nasmiješio se. Postupno je shvatila zašto je toliko privlači: njegova nepopustljivost bila je neodoljiva. Radila je u Los Angelesu dvije godine i upoznala mnoge muškarce koji su se predstavljali kao opušteni Kalifornjani; svaki je o sebi govorio kao da je oličenje hladnokrvnošti i pouzdanosti: "Uzdaj se u me, mala, i nitko i ništa nam neće moći nauditi; ni sudbina nam ništa ne može." No nijedan nije bio toliko hladnokrvan i nepokolebljiv da bi doista bio takav kakvim se predstavlja. Odjeća Brucea Willisa, savršena preplanulost i uvježbana bezbrižnost nisu

dovoljne da bi postali Bruce Willis. Samopouzdanje se može steći iskustvom, no prava samosvijest je urođena, ili se oponaša – a dobro oko uvijek će prepoznati ovo drugo. No Jim Ironheart rođen je s toliko samosvijesti koliko bi bilo dovoljno da, raspoređeno ravnomjerno, u Rhode Islandu stvori državu hladnokrvnih muškaraca koji ostaju mirni u svim prilikama. Jednakom mirnoćom suprotstavio se jurećem kamionu i novinarskim upitima. Sama njegova nazočnost bila je čudnovato opuštajuća i unosila je sigurnost. Holly reče: – Imate zanimljivo ime. – Jim? Peckao ju je. – Ironheart – objasnila je. – Željezno Srce. Pristajalo bi indijanskom poglavici. – Ne bih imao ništa protiv da mojim žilama teče malo krvi Apaša ili Chippewa. Ne bih bio toliko dosadan, bio bih pomalo egzotičan, tajnovit. No moje prezime je engleski oblik njemačkog prezimena mojih predaka: Eisenherz. Kad su se približili izlazu na Ulicu Killingsvrorth, Holly je obeshrabrila pomisao na rastanak. Tištilo ju je što nije dobila odgovor na mnoga pitanja. Sto je još važnije, on ju je zaintrigirao više nego ijedan muškarac nakon dugo vremena. Na trenutak je razmišljala o tome da krene zaobilaznim putem. Pomislila je da možda neće opaziti njezino lukavstvo, jer ne pozna grad. Onda je shvatila da svi znakovi na autocesti pokazuju izlaz prema Portlandskoj međunarodnoj zračnoj luci. Čak i da nije čitao znakove, zacijelo je opazio gust zrakoplovni promet na plavom istočnom nebu. Napokon je upitala: – Što radite u Kaliforniji? – Uživam. – Mislim: čime se bavite? – A što vi mislite? – uzvratio je. – Pa... jedno je nedvojbeno: niste knjižničar. – Zašto to kažete? – Obavijeni ste tajnovitošću. – Ne može li i knjižničar biti tajnovit? – Takvoga još nisam upoznala. – Nevoljko je skrenula prema izlazu u zračnu luku. – Možda ste nekakav policajac. – Otkud vam ta pomisao? – Dobri policajci uvijek su mirni, hladni. – Joj, meni se čini da zračim toplinom, da sam otvoren i prilagodljiv. A vi kažete da sam hladan? Promet na prilaznoj cesti bio je srednje gust. Holly je dopustila da je to još više uspori. – Želim reći – objasnila je – da ste vrlo samopouzdani. – Koliko dugo ste novinarka? – Dvanaest godina. – Sve vrijeme u Portlandu? – Ne. Ovdje sam godinu dana. – Gdje ste radili prije dolaska ovamo? – U Chicagu... Los Angelesu... Seattleu. – Volite li novinarstvo? Shvativši da je izgubila kontrolu nad tijekom razgovora, Holly je uzvratila: – Znate, ovo nije igra pitanja. – On – uzviknuo je. Bilo je očito da se zabavlja. – Mislio sam da jest.

Zaustavio ju je neprobojan zid kojim se ogradio, ljutila ju je njegova tvrdoglavost. Nije bila naviknuta da itko priječi njezine namjere. No, koliko je mogla opaziti, nije bio nimalo podao, niti je imao smisla za prijevaru; jednostavno je bio odlučan zaštititi svoju privatnost. Kao novinarka sve je više sumnjala u pravo njezine struke da se upliće u živote drugih ljudi, pa je zato poštovala njegovu povučenost. Pogledala ga je i blago se nasmijala: – Dobri ste. – Ivi. Holly je zaustavila automobil na ulazu u zračnu luku i dodala: – Ne. Da sam dobra, već bih znala kako zarađujete kruh svoj svagdanji. Imao je čaroban osmijeh. A te oči! – Nisam rekao da ste jednako dobri kao ja. Rekao sam samo da ste dobri. – Izašao je iz automobila i uzeo putnu torbu sa stražnjeg sjedala. Vratio se do otvorenih prednjih vrata i dodao: – Gledajte: slučajno sam se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme. Posve slučajno uspio sam spasiti dječaka. Ne bi bilo pošteno da mi mediji potpuno poremete život samo zbog toga što sam učinio dobro djelo. – Tako je. Ne bi. – Složila se. S velikim olakšanjem na licu, rekao je: – Hvala vam. – No moram vam reći ovo: vaša je skromnost pravo osvježenje. Dugo ju je gledao. – I vi ste pravo osvježenje, gospođice Thorne. Zatvorio je vrata, okrenuo se i ušao u zgradu zračne luke. U mislima joj se vrtio zadnji dio razgovora: Vaša je skromnost pravo osvježenje. I vi ste pravo osvježenje, gospođice Thorne. Zurila je u vrata kroz koja je nestao. Činilo joj se kao da je bio predobar da bi bio stvaran, kao da je u automobil primila autostoperskog duha. Nježna sumaglica raspršila je predvečernje sunčeve zrake, pa je zrak bio prekriven blagom zlatnom bojom kakva se viđala u starim filmovima nakon nestanka duha. Prenula se čuvši šuplji zvuk glasna kucanja. Naglo je okrenula glavu i ugledala čuvara kako šakom kuca na krov automobila. Vidjevši da je privukao njezinu pozornost, prstom je pokazao znak: SAMO ZA ISKRCAJ I UKRCAJ PUTNIKA. Pitala se koliko je dugo stajala opčinjena mislima o Jimu Ironheartu. Otpustila je ručnu kočnicu, ubacila u brzinu i odvezla se iz zračne luke. Vaša je skromnost pravo osvježenje. I vi ste pravo osvježenje, gospođice Thorne. Cijelim putem natrag do Portlanda prožimao ju je nestvaran osjećaj. Činilo joj se kao da je u njezin život ušla nadnaravna, posebna osoba. Uznemirila ju je pomisao da je se muškarac mogao toliko dojmiti; osjećala se nelagodno djetinjasto, čak i glupo. No istodobno joj je godilo to čudnovato raspoloženje i nije ga željela izgubiti. Vi ste pravo osvježenje, gospođice Thorne. 5. Te večeri, kad je u svojem stanu na drugome katu zgrade s pogledom na park Council Crest za večeru pripremala tanku tjesteninu s umakom od oraščića, češnjaka i rajčica, Holly se iznenada upitala kako je Jim Ironheart znao da je mali Billy Jenkins u opasnosti čak prije nego se kamionet s pijanim vozačem pojavio na vrhu brijega.

Rezala je rajčicu i zastala. Pogledala je kroz kuhinjski prozor. Crvenkastoljubičasti suton spuštao se na zelenilo u parku. Svjetiljke postavljene među drveće bacale su krugove tople jantarne svjetlosti na puteljke omeđene travom. Kad je Ironheart projurio nogostupom ispred Škole McAlbury i sudario se s Holly da ju je zamalo srušio, potrčala je za njim da ga izgrdi. No kad je stigla do raskrižja, on je već bio na cesti, okretao se lijevo-desno i doimao se uznemirenim... divljim. Zapravo je izgledao tako čudno da su se djeca razmicala kako bi ga zaobišla u širokom luku. Opazila je njegov paničan izgled i reakciju djece kad su ga ugledala. I to prije nego je kamionet izletio preko vrha brijega poput kaskaderskog automobila. Tek tada je usmjerio pozornost na Billva Jenkinsa i pokupio dječaka ispred kamioneta. Možda je čuo brujanje motora i zaključio da vozilo juri prema raskrižju neprilagođenom brzinom, pa je djelovao zato što je nagonski osjetio opasnost. Holly je razmišljala da li je čula brujanje motora kad se Jim Ironheart sudario s njom, no nije se mogla sjetiti. Možda ga je čula, no nije bila svjesna što znači. Ili možda upće nije ništa čula, jer se pokušavala riješiti neumorne Louise Tarvohl, koja ju je uporno htjela otpratiti do njezina automobila; činilo joj se da će potpuno poludjeti bude li morala slušati još minutu pjesnikinjina brbljanja i zbunila ju je očajna potreba da pobjegne. No sada, u svojoj kuhinji, čula je samo jedan zvuk: šum kipuće vode u velikom loncu na štednjaku. Trebala je smanjiti plin, dodati tjesteninu i uključiti sat... No stajala je pokraj daske za rezanje držeći rajčicu u jednoj i nož u drugoj ruci. Zurila je u park, no pred očima joj je bilo kobno raskrižje blizu Škole McAlbury. Čak i da je Ironheart čuo zvuk motora izdaleka, kako je tako brzo mogao odrediti točan smjer otkud kamionet dolazi, kako je mogao znati da je vozač izgubio kontrolu nad vozilom, i kako je mogao zaključiti da su zbog toga djeca u opasnosti? Žena koja je prevodila djecu preko ceste bila je mnogo bliže izvoru zvuka, a ona se iznenadila jednako kao i djeca. Istina, neki ljudi imaju istančanija osjetila od drugih – to je razlog zašto skladatelji simfonija čuju složenije harmonije i ritmove od prosječnih slušatelja, zašto neki igrači baseballa vide lopticu nasuprot suncu prije drugih i zašto vrstan vinogradar cijeni suptilnije odlike rijetkih godišta bolje nego pijanac kojeg zanima samo učinak. Slično tome, neki ljudi imaju brže reflekse od drugih, a to djelomice objašnjava zašto profesionalnoj momčadi hokeja na ledu Wayne Gretzkv vrijedi milijune dolara na godinu. Osvjedočila se da Ironheart ima munjevite reflekse športaša. Zacijelo je obdaren i izvanrednim sluhom. Većina ljudi s posebnim tjelesnim prednostima ima i neki drugi dar; sve ovisi o dobrim genima. To tumači sve. Ništa neobično. Ništa tajnovito. Nimalo nadnaravno. Samo dobri geni. U parku su se širile sjene. Osim na mjestima ispod svjetiljaka, puteljak je nestajao u sve dubljoj tami. Činilo se kao da se stabla stapaju u gomilu. Holly je spustila nož i otišla do štednjaka. Smanjila je plin ispod velikog lonca, pa je voda lagano kipjela. U lonac je ubacila tjesteninu. Vratila se za dasku i, kad je ponovno primila nož, opet je pogledala kroz prozor. Na nebu su se pojavile zvijezde, dok se ljubičasta boja sumraka istopila u crnilo, a grimizna se mrlja na obzoru pretvorila u ljubičastocrvenu. Dolje u parku, puteljak je bio više u sjeni nego osvijetljen. Odjedanput je obuzme čudan osjećaj da će Jim Ironheart zakoračiti iz tame i stupiti u jantarni krug svjetlosti na puteljku, da će podignuti pogled prema njezinu prozoru. Osjećala je da on nekako zna gdje ona stanuje, da se vratio po nju. Bila je to smiješna pomisao. No kralježnicom su joj prolazili trnci i stiskali svaki kralježak.

Poslije, o ponoći, kad je sjela na rubu kreveta i ugasila svjetiljku na noćnom ormariću, Holfy je pogledala prema prozoru spavaonice, koji je također gledao na park. Ponovno je osjetila da joj se leđima uspinju ledeni trnci. Pošla je leći, no zastala je i ustala. Odjevena u gaćice i majicu, njezino uobičajeno rublje za spavanje, pošla je mračnom sobom do prozora i razmaknula zastor. Nije bio dolje u parku. Čekala je minutu, a onda još jednu. Nije se pojavio. Osjećala se glupo i zbunjeno, pa se vratila u krevet. Probudila se u gluho doba noći dršćući. Od svojeg sna sjećala se samo plavih očiju, izrazito plavih. Njihov pogled bio je prodoran poput noža koji reže mekan maslac. Ustala je i otišla u kupaonicu. Put joj je osvjetljavao samo lagan odsjaj mjesečine kroz zastore. U kupaonici nije upalila svjetlo. Nakon što se pomokrila, oprala je ruke i neko vrijeme stajala gledajući svoj blijed, mutan odraz u srebrnocrnom zrcalu. Oprala je ruke. Popila je nekoliko gutljaja hladne vode. Shvatila je da odgađa povratak u spavaonicu, jer se bojala da će ponovno otići do prozora. Smiješno, govorila si je. Sto ti je? Ušla je u spavaonicu i shvatila da ne ide prema krevetu, nego prema prozoru. Razmaknula je zastor. Nije bio dolje. Holly je osjetila razočaranje ali i olakšanje. Dok je zurila u dijelove parka obavijene tamom, ponovno je osjetila kako joj tijelom prolaze ledeni trnci. Shvatila je da je to samo djelomice posljedica neobjašnjiva straha. Osjećala je i čudno uzbuđenje, ugodno očekivanje... Čega? Nije znala. Jim Ironheart ostavio je dubok i trajan dojam na nju. Takvo što još nije osjetila. Premda se trudila protumačiti svoje osjećaje, nije uspjela. Taj osjećaj nije mogla objasniti samo spolnom privlačnošću. Odavno nije u pubertetu. Znala je da ni hormoni ni djevojačka žudnja za romantikom ne mogu biti uzrok tome osjećaju. Napokon se vratila u krevet. Bila je uvjerena da će probdjeti ostatak noći, no ipak je ubrzo zaspala. Na rubu sna čula se kako mrmlja: "Te oči." Zatim ju je svladao dubok san. 20. DO 22. KOLOVOZA Jim se probudio malo prije zore u svojem krevetu u Laguna Niguelu. Srce mu je snažno udaralo. Premda je u sobi bilo ugodno svježe, bio je sav u znoju. Usnuo je jednu od svojih čestih noćnih mora, no sjećao se samo da ga je proganjalo nešto nemilosrdno, snažno i zloćudno... Osjećaj nadolazeće smrti bio je tako snažan da je upalio svjetlo kako bi se uvjerio da u sobi nema ničeg neljudskog, ničeg što ga želi ubiti. Bio je sam. – Ali ne zadugo – izustio je. Pitao se što je time mislio. 1.

Jim Ironheart zabrinuto se zagledao kroz prljavo vjetrobransko staklo ukradena Camara. Sunce je bilo usijana bijela lopta, a njegova svjetlost bila je bijela i bolna poput vapnena praška. Čak i sa sunčanim naočalama morao je žmirkati. S asfalta oprženog suncem dizao se vruć zrak kroz koji su se prelamale fatamorgane ljudi, automobila i vodenih površina. Bio je umoran, osjećao se kao da su mu oči istrošene. Toplinske opsjene i mjestimični vrtlozi prašine smanjivali su vidljivost. Beskrajni krajolici pustinje Mojavea otežavali su mu da točno odredi brzinu; nije mu se činilo da automobil juri brzinom sto i šezdeset kilometara na sat, a jurio je. S obzirom na njegovo stanje,,trebao je voziti mnogo sporije. No gotovo je bio uvjeren da je zakasnio, da neće uspjeti. Netko će izgubiti život jer nije bio dovoljno brz. Na trenutak je skrenuo pogled na nabijenu sačmaricu naslonjenu na susjedno sjedalo koja je kundakom bila naslonjena na pod, a cijevima okrenuta prema vratima. Na sjedalu je ležala kutija streljiva. Osjećajući mučninu zbog strave, još je jače pritisnuo papučicu gasa. Kazaljka brzinomjera postupno se dizala iznad oznake 160 kilometara na sat. Došao je do vrha dugoga blagog uspona. Pred njim se pružao pogled na dolinu u obliku kotla promjera trideset do četrdeset kilometara, koja je tako lužnata da je uglavnom bijela. Osim nekoliko sivih suhih lopti od korova i strnjike pustinjske šikare, dolina je izgledala kao da ju je u pradavna vremena oblikovao udarac asteroida i, premda su tisućljeća ublažila njezine obrise, prizor se doimao pretpovijesnim. Dolinu je presijecala crna asfaltna cesta na kojoj su se ljeskale vodene fatamorgane. Činilo se kao da topli zrak uz zemljani rub ceste pokreće duhove koji polagano plešu svoj čudan ples. Prvo je opazio automobil, karavan. Stajao je s desne strane ceste, udaljen otprilike tisuću i petsto metara, blizu naplavnog usjeka kojim je voda tekla samo tijekom rijetkih oluja i prodora bujica. Srce mu je kucalo još brže i jače. Unatoč strujanju hladnog zraka iz klimatizacijskog uređaja, oblio gaje znoj. To je to mjesto! Onda je ugledao autokuću. Izronila je iz fatamorgane osamsto metara dalje od karavana. Polagano je odmicala prema zidu na drugoj strani doline gdje se cesta uspinjala između golih planina prekrivenih crvenim stijenama. Kad se približio karavanu, Jim je usporio. Nije bio siguran gdje je njegova pomoć potrebna. Pozornost su mu podjednako privlačili karavan i autokuća. Dok se kazaljka brzinomjera spuštala, čekao je da mu se pojavi jasnija slika o tome što treba učiniti. No to se nije dogodilo. Obično je njegovim postupcima upravljao nagon, unutarnji glas koji je zapovijedao njegovoj podsvijesti, kao da je stroj unaprijed programiran na određene postupke. Ali ovaj put ne. Ništa. Obuzimao ga je sve veći očaj. Nagazio je na kočnicu i naglo se zaustavio pokraj karavana. Ostao je tako nasred ceste. Pogledao je sačmaricu, no osjetio je da mu neće trebati. Barem ne još. Izašao je iz automobila i potrčao prema karavanu. Stražnji dio vozila bio je natrpan prtljagom. Kroz bočni prozor ugledao je muškarca kako leži na prednjim sjedalima. Otvorio je vrata i trgnuo se. Koliko krvi! Čovjek je bio živ, ali na samrti. Imao je dvije prostrijelne rane na prsima. Glava mu je bila naslonjena na suvozačeva vrata i, zbog iskrivljena položaja, podsjećala je Jima na Kristovu glavu na križu. Čovjekove oči nakratko su se razbistrile dok se mučio usredotočiti na Jima.

Glasom koji je istodobno bio mahnit i krhak, rekao je: – Lisa... Susie... Moja žena, kći... Onda su se njegove izmučene oči zamutile. Ispustio je piskav dah, njegova se glava spustila i bio je mrtav. S mučninom u duši, shrvan gotovo paralizirajućim osjećajem odgovornosti za neznančevu smrt, Jim se odmaknuo od otvorenih vrata karavana. Stajao je još trenutak na crnom asfaltu kojeg je pržilo usijano bijelo sunce. Da je vozio brže i oštrije, možda bi stigao nekoliko minuta prije i spriječio to što se dogodilo. Ispustio je bolan zvuk, dubok i divlji. Na početku je to bio jedva šapat, koji je postupno prerastao u tihi jauk. No kad se okrenuo od mrtvaca i usmjerio pogled prema autokući koja je nestajala u daljini, shvatio je što se dogodilo i njegov je jauk postao bijesan krik. I znao je što mu je činiti. Sjeo u Camaro i u prostrane džepove svojih plavih pamučnih hlača ugurao što više patrona. Nabijena pumperica s kratkim cijevima bila mu je nadohvat ruke. Pogledao je retrovizor. Ovog je ponedjeljka pustinjska cesta prijepodne bila prazna. Na vidiku nije bilo nikog tko bi mu mogao pomoći. Sve je ovisilo o njemu. U daljini je autokuća nestala u termalnom strujanju koje se lelujalo poput zastora od staklenih kuglica. Pritisnuo je spojku i ubacio motor u brzinu. Gume su se nekoliko trenutaka okretale na mjestu prije nego su kliznule razmekšanim asfaltom ispuštajući urlik koji je sablasno odjeknuo pustinjskim prostranstvom. Jim je razmišljao o tome kako su vrištali neznanac i njegova obitelj kad je napadač ispalio dva hica u njegova prsa. Camaro je iznenada svladao sav otpor i pojurio punom brzinom. Svom silom nagazio je papučicu gasa i zagledao se u daljinu. Za nekoliko sekunda razmaknuli su se zastori topline i pokazali veliko vozilo koje se doimalo poput broda na tom suhome moru. Autokuća je bila prespora za Camaro.i Jim ju je uskoro sustigao. Bio je to stari Roadking dugačak deset metara. Njegove aluminijske stranice bile su prekrivene prašinom, mjestimice ulupljene i nagrizene hrđom. Žuti zastori na prozorima nedvojbeno su nekoć bili bijeli. Izgledao je kao da pripada umirovljenicima koji vole putovati, ali koji zbog niskih mirovina ne mogu održavati vozilo kao kad je bilo novo. No onda je opazio motor: Harlev Davidson vezan lancima za željezni okvir s lijeve strane ljestava na stražnjoj strani autokuće. Nije to bio najveći motor, no bio je vrlo snažan – kakvim se ne bi služili umirovljenici. Unatoč motoru, Roadking ni po čemu nije bio sumnjiv. No vozeći se iza autokuće Jim Ironheart je osjetio snažno zračenje zla. Zapljusnulo ga je poput mračne plime s golemog oceana. Došlo mu je da povrati od smrada pokvarenosti ljudi koji voze tu autokuću. Isprva je dvojio. Bojao se da bi bilo kojim postupkom ugrozio ženu i kćer, koje očito drže zarobljene. No najopasnije bi bilo čekati. Što majka i kći budu duže zarobljene, to će izgledi da prežive biti manji. Skrenuo je u trak za pretjecanje. Namjeravao se odvojiti od tog vozila, postići razmak od nekoliko kilometara i autom prepriječiti cestu. Vozač Roadkinga zacijelo je u retrovizoru opazio da se Jim zaustavio i izašao iz auta kako bi pregledao karavan. Sada je dopustio da mu Camaro dođe uz bok i onda naglo skrenuo autokuću nalijevo u stranu Jimova automobila. Metal je strugao o metal i auto se stresao. Upravljač je iskliznuo iz Jimovih ruku. Borio se da zadrži nadzor nad vozilom i uspio.

Autokuća se odmaknula i onda ponovno skrenula i udarila o Jimov auto da ga je izgurala s ceste na zemljani trak. Nekoliko stotina metara vozili su se velikom brzinom – autokuća na lijevoj strani ceste, izlažući se opasnosti sudara s nadolazećim vozilom skrivenim iza zastora topline i sunčeva bljeska, a Camaro na zaustavnom neasfaltiranom traku, dižući prašinu dok je jurio opasno blizu samog ruba nasipa uzdignutog šezdesetak centimetara od pustinjskog pijeska. I lagano kočenje moglo bi automobil povući nekoliko centimetara nalijevo i prevrnuti ga. Jim je samo polagano otpusto papučicu gasa kako bi postupno usporio. Na to je reagirao vozač autokuće. I on je usporio kako bi ostao uz bok Jimova automobila. Onda je autokuća nesmiljeno skrenula nalijevo, centimetar po centimetar, i postupno sve više prelazila na zemljani trak. Budući da je Camaro manje i slabije vozilo, nije se mogao oduprijeti pritisku. Unatoč svim Jimovim naporima, autokuća ga je gurala nalijevo. Prednji kotač prvi je prešao preko ruba, tako da je propao prednji lijevi dio auta. Nagazio je kočnicu, no to je sada bilo svejedno. Još dok je počeo pritiskati papučicu, i stražnji se kotač uz prednji zavrtio nad pustinjskim pijeskom. Camaro se nagnuo i prevrnuo. Uvijek se vezivao sigurnosnim pojasom, pa je bio samo bačen ustranu prema naprijed; odletjele su mu tamne naočale, no nije udario glavom o prednji nosač, niti je slomio prsni koš na upravljaču. Vjetrobranskim staklom razlila se fina paučinasta napuklina koja se doimala kao djelo drogiranog pauka. Čvrsto je zažmirio trenutak prije nego su ga zasuli komadići stakla. Auto se prevrnuo još jedanput, počeo se prevrtati i treći put, no samo je napola uspio i zaustavio se na krovu. Držao ga je sigurnosni pojas, pa je visio naglavačke. Nije bio ozlijeđen, ali ga je slijetanje s ceste dobro uzdrmalo. Gušio se u oblacima bijele prašine koji su kuljali kroz razmrskan vjetrobran. Doći će me tražiti. Grozničavo je tražio kopču na sigurnosnom pojasu. Pronašao ju je, oslobodio i pao nekoliko centimetara na krov prevrnutog automobila. Ležao je na sačmarici. Imao je vrašku sreću što puška nije opalila dok je udarala o stranice Camara. Doći će. Bio je izgubljen. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da pronađe kvaku, koja mu je sad bila iznad glave. Ispružio se i potegnuo je. Isprva se ništa nije dogodilo, no onda su se, uz metalno pucketanje i škripu, vrata otvorila. Ispuzao je iz automobila na pustinjsku prašinu. Osjećao se kao da je zarobljen u nadrealističkom dalijevskom svijetu iskrivljene perspektive. Okrenuo se i izvadio pušku. Premda se fina prašina počela slijegati, Jim ju je još iskašljavao. Stisnuo je zube i pokušao progutati kašalj. Mogao se spasiti samo ako ga ne čuju. Nije bio ni brz ni neprimjetan poput malih pustinjskih guštera koji su trčali ispred njega, no Jim se sagnuo i pojurio do obližnjeg usjeka izdubljenog bujicama. Došavši do tog prirodnog odvodnog kanala, opazio je da je dubok malo više od metra. Kliznuo je preko ruba. Cipele su mu lagano odjeknule na dnu prekrivenom nabijenim kamenjem. Ščućuren u toj plitkoj udubini, polagano je dignuo glavu i pogledao preko pustinjske površine prema prevrnutom Camaru, oko kojeg se još nije potpuno slegao oblak lužinaste prašine. Gore na cesti, Roadking se vožnjom unatrag vratio do slupanog automobila. Otvorila su se vrata i iz autokuće je izašao muškarac. Drugi, koji je izašao s druge strane Roadkinga, užurbano je zaobišao prednju stranu vozila i došao do svojeg suputnika. Ni jedan

ni drugi nisu bili dragi umirovljenici s ograničenim mirovinama koji obično voze takve trošne autokuće. Izgledali su kao tridesetogodišnjaci, čvrsti poput pustinjskih stijena. Jedan od njih imao je tamnu kosu stisnutu u udvostručen konjski rep, frizuru koju mladež sada drži zastarjelom. Drugi je nosio kratku kosu, obrijanu sa strane; izgledao je kao da se ugledao na likove iz filmova o Pobješnjelom Maxu. Obojica su nosila majice bez rukava, traperice i kaubojske čizme; obojica su također imala revolvere. Oprezno su krenuli prema Camaru, razdvojivši se da bi mu prišli sa suprotnih strana. Jim se sagnuo i krenuo udesno, prema zapadu. Požurio se, ščućureno, plitkim usjekom. Okrenuo se i provjerio vide li se njegovi tragovi, no blato se, nakon posljednje kiše prije nekoliko mjeseci, zapeklo pod suncem i njegove cipele nisu ostavljale otiske. Nakon petnaestak metara usjek je naglo skrenuo ulijevo prema jugu. Dvadeset metara dalje usjek je nestao u kanalu ispod autoceste. No nada koju je osjetio nije prevladala strah koji ga je potresao otkad je pronašao umirućeg čovjeka u karavanu. Činilo mu se kao da će povratiti. Ali nije doručkovao, pa nije imao što izbaciti. Ma što govorili stručnjaci za prehranu, katkad se isplati preskočiti obrok. Dubok hlad betonskoga kanala omogućio je barem malo svježine. Pao je u kušnju da stane, da se sakrije ovdje u nadi da će odustati i otići. Naravno, nije to mogao učiniti. Nije bio kukavica. No čak i kad bi mu savjest dopustila da popusti kukavištvu, tajanstvena sila koja ga je pokretala ne bi mu dopustila da pobjegne. Donekle je bio marioneta na nevidljivim koncima, prepušten milosti lutkara kojeg ne vidi, u lutkarskom komadu sa zapletom koji ne razumije i temom koju nikako ne uspijeva razabrati. Nekoliko lopti suhoga korova zapelo je u kanalu i krhke stabiljke greble su ga dok se probijao kroz tu zapreku. Prošao je ispod ceste, u drugi rukavac usjeka i izašao iz isušenog toka. Polegnuo se na pustinjsko tlo i dopuzao do ruba povišene ceste. Pridignuo se kako bi pogledao prema istoku, preko asfalta. Iza auto-kuće vidio je Camara, prevrnutog na krov poput krepanog žohara. Dvojica muškaraca stajali su pokraj njega. Očito su se već uvjerili da Jim nije unutra. Živo su raspravljali, no bili su predaleko da bi Jim čuo o čemu razgovaraju. Do njega je doprlo nekoliko riječi, no upržen zrak i udaljenost potpuno su ih prigušili i izobličili. Kapljice znoja slijevale su mu se na oči i mutile vid. Rukavom je obrisao lice i ponovno pogledao prema dvojici muškaraca. Sada su se polagano udaljavali od Camara dublje u pustinju. Jedan od njih oprezno se ogledavao i okretao glavu; drugi je pozorno proučavao tlo, zacijelo tražeći Jimove tragove. Nije valjda te sreće da je jednog od njih odgojio indijanski tragač. Sa zapada se začuo zvuk motora. Isprva vrlo tih, no postajao je sve glasniji. Jim je okrenuo glavu i u mutnoj daljini opazio velik tegljač. Budući da je ležao na zemlji, Jimu je izgledao tako golem da uopće nije bio nalik kamionu; više je sličio futurističkom ratnom vozilu koje je doputovalo vremenom iz dvadeset i drugoga stoljeća. Vozač tegljača sigurno će opaziti prevrnut Camaro. U tradicionalnom samaritanskom duhu profesionalnih vozača, zaustavit će se i ponuditi pomoć. Njegov dolazak uznemirit će ubojice, a to će Jimu dati priliku da ih iznenadi. Razradio je što će učiniti – no događaji nisu tekli prema planu. Tegljač uopće nije usporavao i Jim je zaključio da mu mora mahati kako bi ga zaustavio. No prije nego što se uspravio, veliki teretjak protutnjio je pokraj njega i zapljusnuo ga bukom i vrućim strujanjem zraka. Brzina kojim je projurio zacijelo bi našla mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda; doimao

se poput kola koja žure na sudnji dan, kojima upravlja zao duh vozeći duše koje je vrag hitno naručio za isporuku u paklu. Jim je svladao nagon da poskoči i povikne: Gdje ti je duh, seronjo? Vrućim prizorom ponovno je zavladala tišina. S druge strane ceste, dvojica ubojica nakratko su pogledom ispratili tegljač i onda nastavili tražiti Jima. Bijesan i uplašen, povukao se sa zemljanog ruba ceste, legnuo i, držeći sačmaricu, nastavio puzati prema autokući. Između njih i njega bio je povišen rub ceste. Nisu ga mogli vidjeti, no činilo mu se kao da će potrčati preko asfalta i ispaliti pet-šest metaka u njega. Skupivši hrabrost da ponovno podigne glavu, našao se nasuprot parkiranog Roadkinga; autokuća mu je sad zaklanjala pogled. Ako on njih ne vidi, ne mogu ni oni vidjeti njega. Podignuo se na noge i potrčao do suvozačevih vrata. Vrata s te strane nisu bila simetrična u odnosu prema vozačevim; bila su postavljena malo više prema natrag. "Bila su pritvorena. Primio je kvaku. Tad je shvatio da možda postoji i treći ubojica, koji je ostao čuvati majku i kćer. Nije mogao riskirati, ući u vozilo dok ne sredi onu dvojicu u pustinji, jer bi se inače našao u klopci. Krenuo je prema prednjoj strani vozila. Na samom braniku začuo je glasove koji su se približavali. Ukočio se. Očekivao je da će mu se pred očima pojaviti onaj s kratkom kosom. No zaustavili su se s druge strane. – Baš te briga. – Možda je zabilježio naš registarski broj... – Najvjerojatnije je teško ozlijeđen... – U vozilu nema tragova krvi... Jim je kleknuo pokraj prednjega kotača i povirio ispod vozila. Stajali su s druge strane, blizu vozačevih vrata. – Skrenut ćemo na prvu cestu prema jugu... – A žbiri za nama... – Ma dok on dođe do njih, bit ćemo u Arizoni... – Nadaš se... – Sto posto! Jim se pridignuo i oprezno zašao iza prednjeg dijela autokuće. Prošao je uz desna svjetla i poklopac motora. – ... preko Arizone u Novi Meksiko... – I ondje ima zbira... – Pa onda u Teksas. Tako ćemo priječi nekoliko državnih granica. Vozit ćemo cijelu noć ako treba... Jimu je laknulo što je na zaustavnom traku zemlja, a ne šljunak. Sagnuo se i došuljao do svjetala na lijevoj strani autokuće. – Ma znaš da žbiri gotovo uopće ne surađuju preko državnih granica... – Proklet bio! Tamo je negdje... – Zajedno s milijun čegrtuša i štipavaca... Jim je zakoračio iza ugla, uperio pušku u njih i doviknuo: – Ni makac! Na trenutak su ga zabezeknuto gledali, onako kako bi on gledao trookog izvanzemaljca s ustima na čelu. Bili su udaljeni od njega manje od tri metra – dovoljno blizu da bi mogao

pljunuti na njih, što nedvojbeno zaslužuju. Iz daljine se činilo da su opasni poput zmija s nogama, a sada su izgledali opasnije od bilo kojeg pustinjskog stvora. Držali su revolvere, no uperene u tlo. Jim je trznuo puškom i poviknuo: – Bacite ih, prokleti bili! Ili su bili frajeri nad frajerima, ili su bili ludi. Vjerojatno i jedno i drugo, jer uopće se nisu ukipili vidjevši pušku. Onaj s konjskim repom bacio se na zemlju i prevrnuo. Istodobno je odbjegli cestovni ratnik iz Pobješnjelog Maxa podignuo pištolj. Jim je ispalio pušku tipu u prsa iz neposredne blizine, tako da je silina hica ubojicu bacila natrag, sve do pakla. Noge drugog ubojice nestale su ispod autokuće. Kako bi izbjegao mogućnost da ga pogodi u nogu, Jim je zgrabio otvorena vrata i skočio na stubu pokraj vozačeva sjedala. Još dok su mu noge bile u zraku, dva su hica odjeknula ispod vozila. Jedan je metak probušio gumu pokraj koje je Jim stajao. Umjesto da se povuče u autokuću, Jim je skočio na zemlju, legnuo i gurnuo cijev ispod vozila. Mislio je da će tako iznenaditi protivnika, no ovaj je već izašao s druge strane. Jim je vidio samo crne kaubojske čizme kako trče prema stražnjem dijelu vozila. Ubojica je zašao iza ugla i čizme su nestale. Ljestve! Na desnoj strani vozila. Pokraj konzole s motociklom. Gad ide na krov! Jim je brzo otpuzao ispod vozila prije nego što bi ubojica mogao poviriti s krova, ugledati ga i ispaliti hitac. Ispod autokuće nije bilo manje vruće nego na suncu, jer je tlo sad zračilo svu toplinu koju je upijalo od sunčeva izlaska. Dva automobila projurila su cestom jedan za drugim. Nije ih čuo da dolaze, možda zbog toga što mu je srce lupalo tako jako da mu se činilo da je zatvoren u velikom bubnju. Stisnutih zuba prokleo je vozače, no onda je shvatio da ne može očekivati da stanu kad su zacijelo ugledali divljeg tipa s pištoljem na krovu autokuće. Jim je zaključio da ima bolje izglede ako nastavi činiti ono što njegov protivnik najmanje očekuje. Poput marinca u borbi, brzo je otpuzao do stražnjeg dijela vozila. Okrenuo se na leđa i gurnuo glavu ispod branika. Povirio je pokraj motocikla, uz prečke ljestvi koje su nestajale pod usijanim suncem. Ljestve su bile prazne. Ubojica je već bio na krovu. Možda je pomislio da je privremeno zbunio Jima, no sigurno ne očekuje da će ga ovaj bezglavo slijediti. Jim se izvukao ispod vozila i popeo na ljestve. Jednom je rukom primio vruću ručku, drugom je držao pušku i pokušavao se što tiše popeti do vrha. Njegov protivnik bio je začuđujuće tih na aluminijskome krovu; zvukovi koje je stvarao jedva su prekrivali povremenu škripu prečki pod Jimovim nogama. Na vrhu je Jim oprezno podignuo glavu i povirio na krov. Ubojica je bio na prednjem desnom dijelu krava i virio dolje. Spustio se na ruke i koljena, a to je sigurno bilo bolno jer, premda je trošna bijela boja odbijala veći dio sunčevih zraka, ipak je upio dovoljno topline da oprži ruke i probije tkaninu traperica. No ako je i osjećao bol, ubojica to nije pokazivao; očito je bio jednako samoubilački samouvjeren kao i njegov mrtvi prijatelj. Jim se uspeo na sljedeću prečku. Ubojica se začudo ispružio na trbuh, premda ga je usijan krov opržio kroz tanku majicu. Pokušavao se držati u zaklonu čekajući da se Jim pojavi dolje na cesti. Jim se popeo za još jednu prečku. Gornji dio tijela sad mu je bio iznad krova. Okrenuo se i upro koljenom o ručku da oslobodi obje ruke za pušku da ga trzaj ne zbaci s ljestava. Ako ubojica nije imao šesto osjetilo, svakako je imao veliku sreću. Jim se ničim nije odao, no tip je iznenada pogledao preko ramena i opazio ga.

Jim opsuje i okrene pušku. Ubojica se bacio ustranu i skočio s krova. Jim nije stigao ispaliti hitac. Izvukao je koljeno iz ručke i skočio s ljestava. Doskočio je tvrdo, no zadržao je ravnotežu, izvirio iza vozila i potegnuo okidač. No ubojica je već uskakao u vozilo. U najboljem slučaju nekoliko ga je kuglica pogodilo u nogu. No vjerojatno ga je promašio. Ide po ženu i njezinu kćer. Bit će mu taoci. Ili ih možda želi ubiti prije nego što sam bude pogođen. Proteklih desetljeća zabilježeno je sve više lutajućih sociopata, koji putuju Amerikom u potrazi za lakim plijenom, popisujući mnogobrojne žrtve, nalazeći spolno zadovoljstvo ne samo u silovanjima, nego i u okrutnim ubojstvima. U Jimovim mislima odzvanjao je izmučen glas umirućeg čovjeka u karavanu: Lisa... Susie... Moja žena i kći... Nije imao vremena za oprez; njegov bijes nadjačao je strah. Potrčao je za ubojicom i uskočio u autokuću. Nalazio se iza prednjih sjedala, a nakon blještavog pustinjskog sunca, oči su mu se teško privikavale na razmjernu tamu u kabini. No ipak je opazio prokletog psihopata kako ide prema kuhinji u stražnjem dijelu autokuće. Vidio je samo ubojičin zasjenjen obris, a lice mu je bilo mračna mrlja. Neznanac se okrenuo i pucao. Metak je otrgnuo komad ormarića s lijeve strane Jimove glave i zasuo ga krhotinama iverice i plastike. Nije znao gdje su žena i dijete. Bojao se pucati da ih ne pogodi. Sačmarica je prilično neprecizno oružje. Ubojica je ponovno pucao. Drugi metak prohujao je tako blizu Jimova lica da je osjetio strujanje vrućeg zraka poput vatrenog poljupca. Ispalio je jedan hitac iz sačmarice. Pucanj je stresao tanke zidove. Ubojica je vrisnuo i pao na sudoper. Jim je ponovno pucao, gotovo refleksno, i zamalo oglušio od jeke dvostrukog praska. Pogodak je čovjeka dignuo u zrak, bacio unatrag u zid pokraj zatvorenih vrata između dnevne sobe i spavaonice. Onda se srušio na pod. Jim je iz džepa izvadio dvije patrone i ubacio ih u cijev. Krenuo je dublje u unutrašnjost prostorije. S desne strane stajala je trošna stara sofa. Znao je da čovjek mora biti mrtav, no u polumraku nije mogao vidjeti dovoljno dobro da bude siguran. Premda su zrake pustinjskog sunca ulazile kroz otvorena vrata i vjetrobran, debeli zastori na bočnim prozorima stvarali su duboku sjenu u stražnjem dijelu, a prostoriju je natkrila ljuta maglica izgorenoga baruta. Na dnu uske prostorije spustio je pogled i uvjerio se da je čovjek doista mrtav. Bio je hrpa krvava ljudskog smeća. Bio je smeće dok je bio živ, smeće je i sad kad je mrtav. Vidjevši izmrcvareno tijelo, Jima obuze divljačko oduševljenje, snažan osjećaj pravednosti koji ga je uzbudio, ali i plašio. Htio je osjećati gnušanje zbog toga što je učinio, čak i ako je mrtvac zaslužio umrijeti. Ali premda je osjetio mučninu zbog toliko krvi, nije osjetio nikakvo moralno gnušanje. Suočio se s čistim zlom u ljudskom obliku. Oba gada zaslužila su gori kraj, zaslužili su dugu i polaganu smrt u najvećim mukama, u najvećem užasu. Osjećao se poput anđela osvetnika koji dijeli pravdu nošen svetom srdžbom. Bio je svjestan toga da je i sam na rubu psihoze; znao je da su samo umobolni potpuno sigurni u svoju ispravnost čak i u najsramotnijim postupcima, no u njegovoj duši nije bilo dvojbe. Štoviše, njegov je bijes jačao kao da je Jim Božje utjelovljenje apokaliptičke srdžbe

Svemogućega. Okrenuo se prema zatvorenim vratima. Vratima spavaonice. Majka i dijete sigurno su unutra. Lisa... Susie... No tko još? Ubojice sociopati obično djeluju samostalno, no katkad, kao u ovom slučaju, nalaze suputnika. Veće su skupine ubojica rijetke. Primjer je toga Charles Manson i njegova "obitelj". No ima i drugih primjera, pa Jim nije mogao isključiti nijednu mogućnost. Poglavito u svijetu gdje pomodni profesori filozofije uče da etika uvijek ovisi o situaciji, da su sva stajališta jednako ispravna i vrijedna – bez obzira na logiku i mržnju koju sadrže. Naš svijet rađa čudovišta, a ovo ovdje možda, poput hidre, ima mnogo glava. Znao je da bi trebao biti oprezan, no uzbuđenje koje je popratilo osjećaj pravednoga bijesa navelo ga je da povjeruje kako je neranjiv. Zakoračio je prema vratima spavaonice, udario ih nogom i ušao. Znao je da će ga možda dočekati metak, no nije se obazirao na to. Držao je pušku, spreman ubiti ili poginuti. Žena i kći bile su same. Ležale su na prljavom krevetu. Ruke i noge bile su im vezane čvrstom ljepljivom vrpcom. Istu vrpcu zalijepili su im pjeko usta. Ženi, Liši, bilo je oko trideset godina. Bila je neobično lijepa plavuša. No njezina kći Susie bila je neusporedivo ljepša – nadzemaljski lijepa. Bilo joj je oko deset godina, imala je bistre zelene oči, nježne crte lica i besprijekoran ten. Jimu se činilo kao da djevojčica utjelovljuje nevinost, dobrotu i čistotu: anđeo bačen u gnojište. Njegov je bijes dosegnuo nov vrhunac kad ju je vidio vezanu u toj bijednoj spavaonici. Djevojčičinim licem tekle su suze; gušila se u prigušenim jecajima užasa iza vrpce koja joj je prekrivala usne. Majka nije plakala, no u njezinim očima opazio je bol i strah. Činilo se da je odgovornost za dobrobit svoje kćeri, a i vidljiv bijes poput Jimova, spriječava da se prepusti histeriji. Shvatio je da ga se boje. Vjerojatno su zaključile da je povezan s dvojicom koji su ih oteli. Naslonio je pušku na ugrađeni ormarić i rekao: – U redu je. Gotovo je. Ubio sam ih. Ubio sam ih obojicu. Majka ga je gledala s nevjericom. Nije se čudio što mu ne vjeruje. Glas mu je bio čudan: pun bijesa, isprekidan, drhtav, prelazio je iz šapta u prigušen povik i onda ponovno u šapat. Okrenuo se i potražio nešto čime bi ih oslobodio. Na ormariću je opazio ljepljivu vrpcu i škare. Kad je primio škare, na ormariću je također ugledao videokasete s pornofilmovima. Tada je opazio da su zidovi i strop te male prostorije oblijepljeni istrgnutim stranicama pornografskih časopisa. Ukipio se shvativši da je to bilo smeće posebne vrste: dječja pornografija. Na fotografijama su bili prikazani odrasli muškarci; njihova lica bila su skrivena, no na slikama nije bilo odraslih žena – samo djevojčice i dječaci, većinom mladi poput Susie, no mnogi su bili mlađi. Na slikama je prikazano najraznovrsnije nasilje nad njima. Muškarci koje je Jim ubio tek bi se nakratko poslužili majkom. Silovali bi je, mučili i slomili samo da bi djevojčici pokazali što je čeka. Onda bi je zaklali ili ustrijelili na nekoj zabitoj pustinjskoj cestici, te ostavili njezino tijelo na milost gušterima, strvinarima i mravima. Željeli su samo djevojčicu, kojoj bi sljedeći mjeseci bili pravi pakao. Njegov bijes prerastao je u nešto jače od srdžbe. Bio je izvan sebe jer je djevojčica vidjela te slike, jer su je prisilili da leži na tom onečišćenom krevetu okruženom nepojmljivim prostotama. Osjetio je nagon da isprazni još nekoliko patrona sa sačmom u njihova mrtva tijela.

Nisu je dirali. Hvala Bogu da nisu. Nisu stigli. Ali ta soba! Mili Bože! Učinili su nasilje nad njom već time što su je tu stavili. Tresao se. Opazio je da se i majka trese. No onda je shvatio da ona ne dršće zbog bijesa, nego zbog straha. Straha od Jima! Bojala ga se više nego kad je ušao u sobu. Bilo mu je drago što u spavaonici nema zrcala. Nije želio vidjeti svoje lice. Zacijelo pokazuje znakove ludila. Morao se sabrati. – U redu je – uvjeravao ju je. – Došao sam vam pomoći. Želeći što prije ublažiti njihov strah, kleknuo je pokraj kreveta, prerezao vrpcu oko ženinih gležnjeva i strgnuo je. Onda je prerezao vrpcu oko njezinih ruku i ostavio je da se sama oslobodi do kraja. Kad je oslobodio djevojčičine ruke, skvrčila se u znak obrane. Kad joj je oslobodio noge, udarila ga je i povukla se preko sivkastih plahti. Nije krenuo za njom, nego se odmaknuo od nje. Lisa je strgnula vrpcu s usta i izvadila krpu koja ju je gušila. Govorila je hrapavim glasom koji je, začudo, istodobno bio uzbuđen i rezigniran: – Moj suprug, u autu, moj suprug! Jim ju je pogledao, no nije ništa rekao; nije mogao priopćiti tako tužnu vijest pred djetetom. Žena je prema njegovim očima zaključila što se dogodilo. Njezino lijepo lice izobličila je žalost i duboka bol. No, misleći na kćer, potisnula je i jecaj i bol. Kazala je samo: – Bože moj – a u svakoj riječi odjekivala je njezina tuga. – Možete li nositi Susie? No u mislima je bila s mrtvim suprugom. Ponovio je: – Možete li nositi Susie? Zbunjeno ga je pogledala. – Kako znate njezino ime? – Rekao mi je vaš suprug. – Ali... – Prije nego je... – naglo je prekinuo rečenicu. Želio je reći "prije nego je umro", jer nije joj htio davati lažne nade. – Možete li je iznijeti odavde? – Da, mislim da mogu. Mogao ju je iznijeti on, no mislio je da je bolje da ju ne dira. Premda je to bila iracionalna i emocionalna reakcija, osjećao je da su za ono što su joj ona dvojica učinila – a i ono što bi joj učinili da su imali priliku! – u neku ruku odgovorni svi muškarci, te da on sam snosi barem mali dio krivnje. Ovoga trenutka jedini muškarac koji bi je smio dodirnuti jest njezin otac. A on je bio mrtav. Jim se pridignuo i odmaknuo od kreveta. Leđima je udario u uska vrata ormara koja su se otvorila kad se maknuo. Zaplakana djevojčica odmaknula se od majke. Bila je u takvom šoku da isprva nije prepoznala dobrohotnost ruke voljena roditelja. Iznenada je nestao strah i bacila se u majčin zagrljaj. Lisa je tiho ohrabrivala kćer, gladila joj kosu i čvrsto je zagrlila. Klimatizacijski uređaj prestao je raditi kad su ubojice zaustavile vozilo da bi provjerile prevrnuti Camaro. Temperatura je u spavaonici rasla i širio se smrad. Jim je osjetio miris ustajalog piva, znoja, nečeg što bi mogla biti osušena krv na tepihu. – Dođite. Idemo van.

Lisa nije izgledala jaka, no podignula je kćer kao da diže jastuk. S djevojčicom u naručju krenula je prema vratima. – Ne dajte joj da vidi što je s lijeve strane iza vrata – napomenuo je. – Jedan tu leži mrtav. Nije nimalo lijepa slika. Lisa je kimnula, očito zahvalna što ju je upozorio. Krenuo je za njom, no zastao je opazivši sadržaj ormara koji se otvorio kad se naslonio na njega. Police su bile krcate kućnim video-snimkama. Na poleđini kaseta bili su rukom ispisani naslovi. Imena. Svi su naslovi bili imena. CINDY. TIFFANY. JOEY. CISSY. TOMMY. KEVIN. Ime SALLY bilo je na dvjema kutijama, a ime WENDY na trima. Još imena. Ukupno oko trideset. Znao je o čemu je riječ, no nijejitio povjerovati. Uspomene na divljaštvo. Podsjetnici izopačenosti. Žrtve. Dušu mu je sve više gutala tama. Pošao je za Lisom kroz kabinu i izašao na usijano pustinjsko sunce. 2. Lisa je stajala na bijelo-zlatnom suncu na zemljanom traku iza vozila. Djevojčica se čvrsto držala svoje majke. Svjetlost ih je činila još ljepšima: prelijevala im se u kosi, naglašavala boju njihovih očiju kao što rasvjeta u draguljarskoj vitrini naglašava ljepotu smaragda na baršunu i njihovoj je koži davala mističan sjaj. Gledajući ih, Jim je teško mogao prihvatiti da ta svjetlost ne ispunjava i njihovo biće, da je u njihov život zakoračila tama i obavila ga potpuno kao što noć prekriva svijet nakon zalaska sunca. Jim je jedva podnosio da bude s njima. Kad god bi ih pogledao, prisjetio se mrtvog oca i supruga u karavanu. Probola ga je ne samo duševna nego i tjelesna bol. U autokući je pronašao snop ključeva i otključao je željeznu konzolu koja je držala Harley-Davidsona. Bio je to model FXRSSP od 1340 kubika, s jednim rasplinjačem, dva ventila, dvostrukim "V" klipovima i mjenjačem s pet brzina koji je prenosio snagu na stražnji kotač s pomoću klinastog remena. Nije to bio najelegantniji ni najsnažniji motor na kojem se vozio; bio je to standardan Harlevev model. No trenutačno od motora nije tražio ništa više nego brzinu i da se njime lako upravlja; ako je ovaj SP dobro održavan, omogućit će mu i jedno i drugo. Dok ga je skidao i pregledavao, Lisa mu je zabrinuto kazala: – Ne možemo se sve troje voziti na tome motoru. – Tako je. Vozit ću se sam. – Molim vas, ne ostavljajte nas same. – Pričekat ću da netko stane i poveze vas. Približavao se automobil. Vozač i dva suvozača gledali su ih sa čuđenjem. Vozač je dodao gas. – Nitko se ne zaustavlja – izustila je potišteno. – Netko će već stati. Pričekat ću. Trenutak je zastala i onda nastavila: – Ne želim ući u automobil s nepoznatim ljudima. – Vidjet ćemo tko će se zaustaviti. Odrješito je odmahnula glavom. Jim doda: – Znat ću može li im se vjerovati. – Ja neću znati... – Izgubila je glas. Stala je i pribrala se: – Nikome ne vjerujem.

– Ima dobrih ljudi na ovome svijetu. Zapravo je većina ljudi dobra. Kako bilo, kad stanu, znat ću jesu li dobri. – Kako? Zaboga! Kako možete znati? – Znat ću. – No nije mogao reći kako zna, jednako kao što nije mogao objasniti kako je znao da ona i njezina kći trebaju njegovu pomoć. Zajašio je Harley-Davidsona i pritisnuo gumb za paljenje. Motor je odmah upalio. Kratko vrijeme ga je turirao i onda ugasio. Žena ga upita: – Tko ste vi? – Ne mogu vam reći. – Zašto ne? – Ovaj je slučaj suviše senzacionalan. Bit će na prvim stranicama svih dnevnih listova. – Ne shvaćam. – Svi bi objavili moju sliku. A ja volim svoju privatnost. Na stražnjem dijelu Harleva bio je pričvršćen malen nosač za prtljagu. Jim je svojim remenom na nj privezao pušku. Drhtavim glasom, koji je pokazivao koliko je ranjiva i koji se duboko dojmio Jima, Lisa reče: – Toliko vam dugujemo. Pogledao je prvo nju, a onda Susie. Djevojčica je jednom mršavom rukom čvrsto zagrlila majku. Nije slušala o čemu razgovaraju. Njezine oči bile su mutne: gledala je u prazno, a misli su joj bile daleko. Digla je slobodnu ruku na usta i grizla je zglob prsta; od muke se raskrvarila i sisala je svoju krv. Ponovno je skrenuo pogled na motocikl. – Ništa mi ne dugujete – odgovorio je. – Ali spasili ste... – Ne sve – uskočio je. – Nisam spasio sve koje sam morao spasiti. Iz daljine se začu brujanje automobila. Okrenuli su se prema istoku. Promatrali su kako fatamorgane probija crni športski Trans Am. Zaustavio se pokraj njih uz cviljenje kočnica. Na prednjem blatobranu imao je naslikane crvene jezičke plamena, a naplaci kotača bili su ukrašeni kromom. Debele dvostruke ispušne cijevi od kroma svjetlucale su na usijanom pustinjskom suncu. Iz automobila je izašao vozač. Imao je oko trideset godina. Gustu crnu kosu češljao je unazad. Nosio je traperice i bijelu majicu s kratkim rukavima koje je zavrnuo kako bi pokazao tetoviranje na obje nadlaktice. – Nešto nije u redu? – doviknuo je preko krova automobila. Jim ga je nekoliko trenutaka promatrao i onda odgovorio: – Ženu i dijete trebalo bi odvesti do najbližega grada. Dok je muškarac zaobilazio automobil, otvorila su se suvozačeva vrata. Iz Trans Ama je izašla žena nekoliko godina mlađa od njega; bila je odjevena u široke smećkaste kratke hlače i bijelu majicu bez rukava; na glavi je nosila bijeli rubac. Neuredna plavoobojena kosa virila je na sve strane oko rupca i činila okvir licu s tolikim naslagama šminke da je izgledalo kao da se na njemu ispituju kozmetički proizvodi. Imala je po sebi mnogo nakita: velike viseće srebrene naušnice, tri niza staklenih kuglica u različitim nijansama crvene boje, dvije narukvice na svakoj ruci, sat i četiri prstena. Iznad lijeve dojke imala je utetoviranog plavoružičastog leptira. – Imate kvar? – upitala je. Jim odgovori: – Na autokući je probušena guma.

– Ja sam Frank – reče muškarac. – Ovo je Verna. – Dok je govo rio, žvakao je žvakaću gumu. – Pomoći ću vam promijeniti gumu. Jim je odmahnuo glavom: – Ionako ne možemo voziti autokuću. Unutra je mrtvac. – Mrtvac? – I još jedan je tamo na zemlji – dodao je Jim pokazujući mjesto iza vozila. Verna ga je zaprepašteno gledala. Frank je na trenutak prestao žvakati. Opazio je pušku na motoru. Ponovno je pogledao Jima i upitao: – Vi ste ih ubili? – Jesam. Oteli su ovu ženu i njezinu kćer. Frank ga je nekoliko trenutaka pomno promatrao. Onda je pogledao Lisu i upitao je: – Je li to istina? Kimnula je. – Isuse! – izusti Verna. Jim je skrenuo pogled na Susie. Bila je u drugom svijetu; trebat će joj stručna pomoć da se vrati u ovaj. Bio je uvjeren da ne čuje ništa od onog o čemu razgovaraju. Začudo, osjećao se kao da je izdvojen iz svega toga, baš kao i djevojčica. Još je tonuo u svoju unutarnju tamu. Ubrzo će ga potpuno preplaviti. Obratio se Franku: Ti tipovi koje sam ubio... oni su ubili njezina supruga... odnosno njezina oca. Njegovo je tijelo u karavanu nekoliko kilometara zapadno odavde. – Sranje – reče Frank. – To je grozno. Verna se naslonila na Franka i stresla. – Odvedite ih do najbližega grada. Što brže. Treba im liječnička pomoć. Onda pozovite policiju. Recite im da dođu ovamo. – Dakako – složio se Frank. No Lisa je dodala: – Čekajte... ne. Ne mogu... – Jim joj je prišao i ona mu je došapnula: – Izgledaju poput... Jednostavno ne mogu. Bojim se. Jim je položio ruku na njezino rame i pogledao je u oči. – Nije sve onako kako se čini. Frank i Verna su dobri ljudi. Imate li povjerenja u mene? – Da. Sada da. Naravno. – Onda mi vjerujte kad vam kažem da možete imati povjerenja u njih. – Ali, kako znate? – upitala je iskidanim glasom. – Znam – odgovorio je odrješito. Nekoliko sekunda gledala ga je u oči. Onda je kimnula i pristala: – Dobro. Nakon toga sve je išlo glatko. Poslušna, kao da je drogirana, Susie se prepustila da je unesu na stražnje sjedalo. Njezina majka sjela je pokraj nje i zagrlila je. Kad su Frank i Verna ponovno sjeli u automobil, Jim je prihvatio ponuđenu limenku soka iz njihova ručnog hladnjaka. Zalupio je vrata, sagnuo se do otvorenog prozora i zahvalio Verni i Franku. – Nećete čekati da dođu policajci, zar ne? – upitao je Frank. – Neću. – Neće vam ništa. Ništa niste skrivili. Vi ste junak u svemu tome. – Znam, ali neću ih čekati. Frank je kimnuo glavom: – Pretpostavljam da znate što činite. Hoćete li da im kažemo da ste crnooki ćelavac i da ste stopirali kamion koji ide na istok? – Ne. Nemojte lagati. Nemojte lagati za mene. – Kako god hoćete – rekao je Frank. Verna je dodala: – Ne brinite se. Pazit ćemo na njih. – Znam da hoćete – odgovori Jim. Pio je sok i promatrao kako Trans Am nestaje u daljini.

Popeo se na motocikl, pritisnuo gumb paljenja, s pomoću teške papučice spustio zupčanik na mjesto, dodao malo gasa, otpustio spojku i prešao preko asfalta. Skrenuo je sa zemljanog traka i spustio se niz blagu padinu do pustinjske površine. Uputio se prema jugu, u nepregledan i pusti Mojave. Neko se vrijeme vozio više od sto i deset kilometara na sat iako nije imao nikakvu zaštitu od vjetra. Vruć vjetar udarao ga je i pržio; na oči su mu nadirale suze koje je pokušavao pripisati isključivo vjetru. Vrućina ga začudo nije smetala. Nije ju ni osjećao. Znojio se, no osjećao se ugodno svježe. Više nije imao predodžbu o vremenu. Možda je prošlo i više od sata prije nego je shvatio da je s ravnice ušao medu pusta brda boje hrđe. Usporio je. Put je sada vijugao između kamenih izbočina, no Harley-Davidson SP bio je pravi motor za takav teren. Prednji i stražnji ovjes bio mu je pet centimatara viši nego na standardnom FXRS-u. Pojačane opruge i amortizeri, zajedno s dvostrukim disk-kočnicama na prednjem kotaču omogućavali su mu da se vozi poput kaskadera na nepredvidljivom terenu. Nakon nekog vremena više nije osjećao svježinu. Osjećao je studen. Činilo mu se kao da sunce slabi, iako je znao da je tek rano poslijepodne. Tama ga je obavijala iznutra. Zaustavio se u sjeni monolitne stijene dugačke oko četiri stotine metara i visoke stotinjak metara. Tisućljetno djelovanje vjetra i sunca, i olujnih pljuskova koji su se povremeno sručili na Mojave, izdubio je čudnovate oblike, pa se stijena doimala poput ostataka drevnog hrama napola uronjenog u pijesak. Naslonio je motocikl na nožice. Sjeo je u sjenu. Nakon nekoliko trenutaka ispružio se na bok. Privukao je koljena na trbuh i sklopio ruke na prsima. Zaustavio se u pravi trenutak. Tama ga je potpuno ispunila; pao je u bezdan očaja. 3. U posljednjem satu dnevne svjetlosti, ponovno se našao na Harley-Davidsonu. Vozio se sivkasto-ružičastom ravnicom načičkanom pustinjskim grmljem. Klupka opržena korova koturala su se za njim u povjetarcu koji je nosio miris željezne prašine i soli. Mutno se sjećao da je otrgnuo kaktus i isisao tekućinu iz mesnatog tkiva. No sada mu je grlo ponovno bilo suho. Osjećao je očajničku žeđ. Prešavši sljeme blagog uspona, otpustio je gas i otprilike pet kilometara ispred sebe opazio gradić sa zgradama zbijenima uz cestu. Skupina stabala doimala se neprirodno nakon pustoši – kako materijalne, tako i duhovne – kojom je putovao proteklih nekoliko sati. Iako je bio napola uvjeren da je gradić tek privid, usmjerio je motor prema njemu. Iznenada, na nebu koje je u suton poprimalo ljubičastu i crvenu boju pojavila se sjena crkvenog zvonika s križem na vrhu. Premda je bio svjestan da je donekle izvan sebe, a i toga da je taj delirij barem djelomice posljedica ozbiljne dehidracije, Jim je bez razmišljanja krenuo prema crkvi. Činilo mu se da mu je utjeha njezine unutrašnjosti potrebnija od vode. Otprilike osamsto metara od gradića, spustio je motor u usjek i ostavio ga polegnutog. Mekani pješčani zidovi usjeka odmah su popustili pod Jimovim rukama, pa je brzo zatrpao motor.

Pretpostavio je da će lako dopješačiti do gradića. No bio je iscrpljeniji nego što je mislio. Sve je mutnije vidio. Usne su ga pekle, jezik mu se zalijepio za nepce, a grlo mu je gorjelo kao da ga je svladala groznica. U nogama je osjetio grčenje i činilo mu se kao da na stopalima nosi betonske čizme. Zacijelo se onesvijestio dok je još hodao, jer probudio se na stubama od opeke ispred bijele drvene crkve. Nije se sjećao kako je prevalio posljednjih stotinjak metara. Na mjedenoj pločici pokraj crkvenih vrata stajao je natpis: NAŠA GOSPA OD PUSTINJE. Nekoć je bio katolik. U kutku srca još se osjećao katolikom. Prošao je mnogo toga: pristupio je židovskoj vjeri, metodistima, muslimanima, budistima, baptistima, hindusima, taoistima i mnogim drugima; premda više nije pripadao ni jednoj vjeri, sve su one bile prisutne u njegovoj duši. Iako mu se činilo da su vrata teža od kamena na ulazu u Kristov grob, uspio ih je otvoriti. Ušao je. U crkvi je bilo mnogo ugodnije nego u pustinji u predvečerje, no nije bilo posebno svježe. U zraku se osjećao miris tamjana, kao i slatkast miris voštanica. Sve to prizvalo mu je uspomene, pa se osjećao kao kod kuće. Na ulazu, između predvorja crkve i lađe, umočio je dva prsta u posudu sa svetom vodom i prekrižio se. Skupio je dlanove u hladnoj vodi, podignuo ih do usta i pio. Voda je imala okus krvi. Pogledao je u bijelu mramornu posudu kao da će ugledati krv, no vidio je samo vodu i mutan odraz svojeg lica. Shvatio je da su mu isušene usne raspucane. Liznuo ih je. Krv koju je osjetio bila je njegova. Sljedeće čega je bio svjestan bilo je to da kleči na dnu lađe naslonjen na ogradu svetišta i da se moli. Nije znao kako je dospio ondje. Zacijelo je ponovno izgubio svijest. Posljednji tragovi dana nestali su u prah, a topao noćni vjetar pritiskao je prozore crkve. Jedina svjetlost dolazila je od žarulje u predvorju, od plamena šest svijeća u crvenim staklenkama i malog reflektora koji je osvijetljavao raspelo. Jim je ugledao svoje lice naslikano na Kristovu liku. Trepnuo je bolnim očima i ponovno pogledao raspelo. Ovaj put ugledao je lice ubijenog čovjeka u karavanu. Sveti lik preoblikovao se u lice Jimove majke, oca, djevojčice Susie, Liše... Onda više nije vidio lice, samo crnu mrlju kakvu je vidio na ubojici kad se okrenuo pucati na njega u mračnoj autokući. Doista, na raspelu više nije bio Krist nego ubojica! Otvorio je oči, pogledao Jima i nasmiješio se. Oslobodio je noge s križa; iz jedne je još virio čavao, na drugoj je bila crna rupa od rane. Oslobodio je i ruke; kroz dlanove su još prolazili klinovi. Polagano je lebdio i spustio se na pod kao da sam upravlja gravitacijom. Zakoračio je oltarom prema ogradi, prema Jimu. Jimovo srce luđački je kucalo, no govorio si je da je to samo halucinacija. Plod iscrpljena uma. Samo to i ništa više. Ubojica mu se približio. Dodirnuo mu je lice rukom mekanom poput raspadajućeg mesa i hladnom poput tekućeg plina. Poput pravoga vjernika nakon dodira putujućeg iscjelitelja vjerom, Jim je zadrhtao i izgubio svijest. Progutala ga je tama. 4. Soba s bijelim zidovima.

Uzak krevet. Staro, skromno pokućstvo. Noć na prozorima. Budio se iz ružnih snova i ponovno se u njih vraćao. Svaki put kad je došao svijesti, što nikad nije trajalo duže od minute ili dvije, ugledao je nad sobom istoga čovjeka kako ga promatra: proćelavog pedesetgodišnjaka, ugodno popunjenog s gustim obrvama i plosnatim nosom. Čovjek je povremeno lagano utrljavao mast u Jimovo lice, a katkad je stavljao hladne obloge. Podignuo je Jimovu glavu s jastuka i ohrabrivao ga da pije vodu pomoću slamke. Čovjekov pogled bio je pun zabrinutosti i dobrote, pa se Jim nije opirao. Osim toga, nije imao snage prosvjedovati. Grlo ga je peklo kao da je progutao benzin. Nije imao snage niti podignuti ruku s kreveta. – Samo se odmarajte – savjetovao mu je neznanac. – Imate sunčanicu i teške opekline. Rane od vjetra. To je najgore, pomislio je Jim prisjećajući se Harley-Davidsona koji nije bio opremljen zaštitnim vjetrobranom. Svjetlost na prozorima. Nov dan. Oči su ga pekle. Činilo mu se da mu je lice u gorem stanju nego prije, da je natečeno. Neznanac je nosio svećenički ovratnik. – Svećenik – izustio je Jim tihim hrapavim glasom koji kao da nije bio njegov. – Pronašao sam vas onesviještenog u crkvi. – Naša Gospa od pustinje. Svećenik je ponovno podignuo Jimovu glavu s jastuka. Rekao je: – Iako je. Ja sam velečasni Geary. Leo Geary. Jim se sada uspio pridignuti bez pomoći i popiti malo vode. Bila mu je slatka. Velečasni Geary ga upita: – Što ste radili u pustinji? – Lutao sam. – Zašto? Jim nije odgovorio. – Otkud ste došli? Jim nije ništa rekao. – Kako se zovete? – Jim. – Niste nosili nikakve isprave. – Ovaj put nisam. – Što time zapravo mislite? Jim je šutio. Svećenik reče: – U džepu ste nosili tri tisuće dolara u gotovini. – Uzmite koliko vam treba. Svećenik je zurio u njega i onda se nasmiješio. – Pazi što nudiš, sine moj. Ovo je siromašna crkva. Treba nam sve što možemo dobiti. Kad se Jim probudio, bio je sam. U kući je vladala tišina. Povremeno bi zaškripala greda ili bi se prozor lagano stresao od naleta pustinjskog vjetra. Kad se svećenik vratio, Jim mu reče: – Mogu li vas nešto pitati, velečasni? – Što? Glas mu je još bio promukao, no već je bio više nalik onom kakvog poznaje. – Ako ima Boga, zašto dopušta patnju? Zabrinut, velečasni Geary ga upita: – Je li vam gore? – Ne, ne. Bolje mi je. Ne mislim na moju patnju, nego zašto dopušta patnju uopće? – Da nas iskuša – odgovori svećenik.

– Zašto moramo proći kušnju? – Da bi se utvrdilo jesmo li vrijedni. – Vrijedni čega? – Neba, naravno. Spasenja. Vječnog života. – Zašto nas Bog nije učinio vrijednima? – Učinio nas je savršenima, bez grijeha. No zgriješili smo i izgubili milost Božju. – Kako smo mogli griješiti ako smo stvoreni savršeni? – Zato što imamo slobodnu volju. – Ne razumijem. Velečasni Geary se namrštio. – Nisam osobito vješt teolog. Običan sam svećenik. Mogu vam samo reći da je to dio svetog otajstva. Uskraćena nam je milost i sad moramo zaslužiti nebo. – Moram piškiti – reče Jim. – Dobro. – Neću gusku. Mislim da s vašom pomoću mogu do kupaonice. – I ja mislim da možete. Doista se lijepo oporavljate, hvala Bogu. – Slobodna volja – reče Jim. Svećenik se namršti. Predvečer, ni dvadeset i četiri sata nakon što je ušao u crkvu, Jim je imao tek malo povišenu temperaturu. Mišići mu se više nisu grčili, nisu ga boljeli zglobovi, nije mu se vrtjelo u glavi i pluća ga nisu boljela kad bi duboko udahnuo. No povremeno bi ga zapeklo lice. Govorio je da što manje pomiče mišiće na licu, jer su mu se raspukline na usnama lako otvarale unatoč kortizonskoj kremi kojom ga je velečasni mazao svaka dva sata. Mogao se sam pridignuti i kretati se sobom samo s malo pomoći. Kad mu se vratio tek, velečasni Geary dao mu je kokošje juhe, a zatim i sladoleda od vanilije. Jeo je oprezno, pazeći raspucane usne, pokušavajući se hraniti da si ne kvari hranu okusom svoje krvi. – Još sam gladan – rekao je nakon što je sve pojeo. – Pričekajmo da vidimo što će se dogoditi s ovim. – Dobro mi je. To je samo od sunčanice, bio sam dehidrifan. – Sunčanica može biti smrtonosna. Morate se još odmoriti. Kad je svećenik ipak popustio i donio Jimu još sladoleda, Jim je progovorio kroz napola stisnute zube: – Zašto neki ljudi ubijaju? Ne mislim policajci i vojnici. Ne oni koji ubijaju u samoobrani. Mislim na one druge: prave ubojice. Zašto ubijaju? Svećenik je sjeo na ljuljačku pokraj kreveta i pogledao ga podignute obrve. – To je čudno pitanje. – Doista? Možda jest. Imate li odgovor? – Jednostavan je odgovor: zato što ih je obuzelo zlo. Nekoliko minuta sjedili su u tišini. Jim je jeo sladoled dok se svećenik ljuljao. Još jedan suton spuštao se nebom. Napokon je Jim prekinuo muk: ubojstva, nesreće, bolest, starost... Zašto nas je Bog učinio smrtnima? Zašto moramo umrijeti? – Smrt nije kraj. Barem tako vjerujem. Smrt je samo sredstvo koje nam omogućuje putovanje, to je samo vlak koji nas vozi do naše zaslužene nagrade. – Mislite do neba. Svećenik je zastao. – Ili do onoga drugog mjesta. Jim je odspavao nekoliko sati. Kad se probudio, opazio je svećenika kako"stoji na dnu kreveta i pomno ga promatra. – Govorili ste u snu.

Jim se pridignuo. – Da? Što sam rekao? – "Neprijatelj je blizu." – Samo to? – Onda ste kazali: "Dolazi. Ubit će nas sve." Jim je osjetio kako mu cijelim tijelom prolaze trnci strave. Ne zbog samih riječi i ne zbog toga što je shvatio što znače, nego zato što mu se činilo da podsvjesno točno zna što je time želio reći. Rekao je: – To je vjerojatno bio samo ružan san. Ništa. No oko tri sata poslije ponoći, drugoga dana njegova boravka u župnome dvoru, naprasno se probudio, uspravio u krevetu i čuo se kako ponovno govori: – Ubit će nas sve. Soba je bila u mraku. Pipao je tražeći svjetiljku i upalio je. Bio je sam. Pogledao je prozore. Tama. Imao je čudan osjećaj da u blizini vreba nešto užasno i nemilosrdno, nešto beskrajno okrutnije i čudnije od ičeg što je itko ikad vidio, sanjao ili zamislio. Ustao je iz kreveta dršćući. Na sebi je imao svećenikovu pidžamu. Neko je vrijeme samo stajao, ne znajući što treba učiniti. Onda je ugasio svjetlo i bosonog otišao prvo do jednog, onda do drugoga prozora. Soba je bila na katu. Noć je bila tiha i mirna. Ako je nešto bilo tamo vani, sada više nije. 5. Sljedećeg jutra odjenuo je svoju odjeću koju mu je velečasni Geary oprao. Gotovo cijeli dan proveo je u dnevnoj sobi. Sjedio je u naslonjaču, čitao časopise i drijemao dok je svećenik obavljao poslove u župi. Jimovo lice oprženo suncem i izgrebeno vjetrom polagano se ukrutilo. Poput maske. Navečer su zajedno pripremili večeru. Velečasni Geary je za sudoperom čistio zelenu salatu, celer i rajčice za salatu. Jim je postavio stol, otvorio bocu jeftina talijanskoga crnog vina i pustio ga da se ozrači; zatim je narezao gljive iz limenke i ubacio ih u umak za tjesteninu koji je krčkao na štednjaku. Radili su u ugodnoj tišini, a Jim je razmišljao o čudnom odnosu koji se razvio između njih. Prošlih nekoliko dana proteklo je kao u snu; činilo mu se da nije pronašao samo utočište u pustinjskome gradiću, nego mjesto mira izvan stvarnog svijeta, mjesto u Zoni sumraka. Svećenik je prestao postavljati pitanja. Štoviše, Jimu se činilo da velečasni Geary nije bio ni upola znatiželjan koliko je objektivno trebao biti. Pretpostavljao je da svećenik obično ne nudi kršćansku gostoljubivost sumnjivim ozlijeđenim strancima u svojem župnom dvoru. Nije mu bilo jasno zašto se Geary toliko skrbio za nj, no bio mu je vrlo zahvalan. Kad je narezao otprilike polovicu gljiva, iznenada je rekao: – Spas. Velečasni Geary okrenuo se držeći celer u ruci i upitao: – Molim? Jim osjeti ledene trnce. Nož mu je zamalo ispao u lonac s umakom. Položio ga je na policu. – Jime? Dršćući se okrenuo prema svećeniku i rekao: – Moram doći do zračne luke. – Zračne luke? – Smjesta, velečasni.

Svećenikovo debeljuškasto lice prekrio je izraz čuđenja; bore na njegovu opaljenom čelu proširile su se i iznad mjesta gdje mu je nekad rasla kosa. – Ali ovdje nemamo zračnu luku. – Koliko je daleko do najbliže? – upita Jim tonom koji je odavao hitnost. – Pa... dva sata vožnje automobilom do Las Vegasa. – Morate me odvesti tamo. – Što? Sada? – Sada – odgovorio je Jim. – Ali... – Moram biti u Bostonu. – Bili ste bolesni... – Sad mi je bolje. – Vaše lice... – Boli i užasno izgleda, no preživjet ću. Velečasni, moram ići u Boston. – Zašto? Zastao je, no onda se odlučio povjeriti: – Ne stignem li u Boston navrijeme, netko će poginuti. Netko tko ne zaslužuje umrijeti. – Tko? Tko će poginuti? Jim je navlažio izguljene usne: – Ne znam. – Ne znate? – Znat ću kad stignem tamo. Velečasni Geary dugo ga je promatrao. Naposljetku je progovorio: – Jime, vi ste najčudniji čovjek kojeg sam upoznao. Jim je kimnuo: – Ja sam najčudniji čovjek kojeg poznajem. Kad su krenuli iz župnoga dvora u svećenikovoj Tovoti staroj šest godina, ostao je još sat dnevne svjetlosti dugoga kolovoskog dana, iako se sunce skrivalo iza oblaka boje krvavih ogrebotina. Vozili su se tek pola sata kad je munja rasparala tmurno nebo i na zupčastim nogama zaplesala sumornim pustinjskim obzorom. Pojavio se bljesak za bljeskom; Jim nigdje nije vidio tako jake i sjajne munje kao u pustinjskom zraku Mojavea. Nakon deset minuta nebo se još više zamračilo i spustilo prema zemlji; kiša se slijevala u srebrnkastim bujicama kakve je sam Noa zacijelo vidio gradeći svoju arku. – Ovdje su ljetne oluje prava rijetkost – kazao je velečasni Geary i uključio brisače. – Ne smije nas zadržati – zabrinuto je dodao Jim. – Dovest ću vas do zračne luke – uvjeravao ga je svećenik. – Noću zacijelo nema mnogo letova iz Las Vegasa prema istoku. Većinom lete danju. Ne smijem zakasniti. To bi značilo čekati do jutra, a sutra moram biti u Bostonu! Opržen pijesak upijao je kišu. No neka su mjesta bila stjenovita nabijena nakon višemjesečne žege, a na tim se mjestima voda slijevala niz padine i tvorila potočiće u plitkim usjecima. Potočići su postajali potoci, potoci ubrzo rijeke, tako da je u svakom premošćenom usjeku koji su prošli tekla divlja bujica noseći istrgnute busene pustinjske trave, klupka korova, grančice i prljavu bijelu pjenu. Velečasni Geary je u automobilu držao dvije omiljene kasete: zbirku starog rock-androlla i najveće hitove Eltona Johna. Ubacio je Eltona. Vozili su se kroz olujnu noć uz melodije "Funeral for a Friend", "Daniel" i "Benny and the Jets". Svakog trenutka postajao je sve napetiji. Boston ga je dozivao, no bio je daleko, a gotovo da nema ničeg mračnijeg i opasnijeg od asfaltne ceste u pustinji noću kad se spusti oluja.

Svećenik se nagnuo nad upravljač. Pomno je gledao cestu tiho pjevušeći zajedno s Eltonom. Nakon nekog vremena Jim upita: – Velečasni, zar u gradiću nema liječnika? – Ima. – Ali niste ga pozvali. – Od njega sam dobio kortizonsku mast. – Vidio sam kutiju. Bila je izdana vama na recept prije tri mjeseca. – Pa... Vidio sam slučajeve sunčanice. Znao sam da vas mogu izliječiti. – No isprva se činilo kao da ste vrlo zabrinuti. Svećenik je nekoliko minuta vozio u tišini. Onda je progovorio: – Ne znam tko ste, ne znam otkud ste, ni zašto zapravo morate ići u Boston. Ali znam da ste u nevolji, možda u velikoj nevolji, najvećoj. I znam... barem mislim da znam, da ste u duši dobar čovjek. I tako, činilo mi se da se čovjek u nevolji ne želi izlagati. – Hvala. Tako je. Nekoliko kilometara dalje kiša je lila tako jako da brisači nisu imali pravi učinak i Geary je morao usporiti. Svećenik je rekao: – Vi ste spasili onu ženu i njezinu djevojčicu. Jim se ukočio, ali nije odgovorio. – Odgovarate opisu koji su objavili na televiziji – napomenuo je svećenik. Vozili su se u tišini još nekoliko kilometara. Velečasni Geary prozbori: – Nisam tako lakovjeran da vjerujem u čuda. Ta je izjava iznenadila Jima. Velečasni Geary isključio je kasetofon. Sada su jedini zvukovi bili fijukanje guma na mokrom kolniku i ravnomjerno udaranje brisača. – Istina, vjerujem da su se dogodila čuda opisana u Bibliji. Sve to prihvaćam kao stvarnu povijest – nastavio je svećenik ne skrećući pogled s ceste. – No nisam spreman prihvatiti da je neki kip Majke Božje lio prave suze u crkvi u Cincinnatiu, Peorii ili Teanecku prošlog tjedna nakon redovite tjedne tombole, o čemu navodno svjedoči dvoje školaraca i čistačica. I nisam spreman povjerovati da sjena nalik Isusu, koju svjetlost baci na zid neke garaže, znači znak nadolazeće apoka lipse. Bog djeluje na čudesne načine, ali ne s pomoću svjetlosti na zidu garaže. Svećenik je ponovno ušutio. Jim je čekao pitajući se kamo sve to vodi. – Kad sam vas pronašao pokraj oltarne ograde u crkvi – nastavio je Geary glasom koji je postajao sve sablasniji – na tijelu ste imali tra gove stigmatizacije, Kristovih rana. Na dlanovima ste imali rane od čavala... Jim je pogledao svoje dlanove, no nije vidio tragove rana. – ... a na čelu ste imali ogrebotine i ranice koje su mogle nastati od bodljikave krune. Njegovo lice bilo je tako izranjavano od sunca i vjetra da ne bi imao nikakve koristi od toga da u retrovizoru traži manje ozljede koje je svećenik opisao. Geary reče: – Vjerojatno sam bio preplašen. No to me je i opčinilo. Došli su do betonskoga mosta dugačkog petnaestak metara na mjestu gdje se bujica izlila iz korita. Stvorilo se mračno jezerce i prekrilo asfaltiranu cestu. Geary je hrabro nastavio voziti. S obje strane automobila u odbljesku farova dizali su se vodeni zidovi; doimali su se poput golemih bijelih krila.

– Nikada nisam vidio stigme – nastavio je svećenik nakon što su izašli iz poplavljenog područja. – No čuo sam o tome. Podignuo sam vam košulju... pogledao rebra... i pronašao upaljen ožifjak kakav je mogao nastati nakon ranjavanja kopljem. Zbivanja proteklih mjeseci bila su tako iznenađujuća i začuđujuća da je Jimov prag osjetljivosti na čuđenje bio na razini na kojoj ga gotovo ništa nije moglo iznenaditi. No svećenikova priča probila je taj prag i pogodila ga u dušu. Ledeni trnci strahopoštovanja uspinjali su se Jimovim leđima. Gearvev glas sad je bio tek šapat: – Kad sam vas odnio u župni dvor i polegnuo u krevet, znakovi su nestali. No znao sam da ih nisam izmislio. Vidio sam ih, bili su stvarni, i znao sam da ste posebni. Grmljavina je odavno prestala; crno nebo više nisu ukrašavale blještave bodljikave ogrlice elektriciteta. I kiša je popustila, pa je velečasni Geary mogao usporiti brzinu brisača premda je ubrzavao staru Toyotu. Neko vrijeme činilo se kao da ni jedan ne zna što bi kazao. Napokon se nakašljao i upitao: – Jeste li prije opazili to, tu stigmatizaciju? – Ne. Koliko znam, nisam. No nisam ni sada znao za to dok mi niste rekli. – Niste opazili rane na rukama prije nego ste se onesvijestili pred oltarom? – Nisam. – No to nije jedina neobična stvar koja vam se događa u posljednje vrijeme. Jimu se oteo blag smijeh, no ne zbog toga što mu je bilo smiješno, nego zbog mračne ironije. – To vjerojatno nije jedino neobično. – Želite li mi ispričati? Jim je dobro razmislio prije nego što je odgovorio: – Želim, ali ne mogu. – Svećenik sam. Poštujem povjerljivosti. Ni policija me ne može prisiliti da im išta kažem. – Ma vjerujem vam, velečasni. I nisam posebno zabrinut zbog policije. – Nego? – Ako vam kažem... onda će doći neprijatelj – odgovorio je Jim, mršteći se čuvši se kako izgovara te riječi. Činilo mu se kao da te riječi prolaze kroz njega, a ne da dolaze iz njega. – Koji neprijatelj? t Zurio je u golemo pustinjsko prostranstvo i odgovorio: – Ne znam. – Je li to neprijatelj o kojem ste noćas govorili u snu? – Možda. – Rekli ste da će nas sve ubiti. – I hoće – nastavio je Jim. Možda je njega više nego svećenika zanimalo što govori, jer nije znao koje će riječi izgovoriti sve dok ih nije čuo. – Ako sazna o meni, ako otkrije da spašavam živote, živote posebnih ljudi, doći će kako bi me spriječio. Svećenik ga je pogledao i upitao: – Živote posebnih ljudi? Kako mislite? – Ne znam. – Ispričate li mi sve o sebi, ništa od toga neću nikome prenijeti. Prema tome, ma tko taj neprijatelj bio, kako bi mogao doznati o vama ako mi se povjerite? – Ne znam. – Ne znate. – Tako je. Svećenik uzdahne nemoćno. – Velečasni, doista se ne poigravam, niti sam hotimice nejasan. – Pomaknuo se u sjedalu i namjestio sigurnosni pojas kako bi mu udobnije držao rame; no nelagoda koju je osjećao nije

bila toliko tjele sna koliko duhovna, i nije je mogao lako prevladati. – Jeste li čuli za "automatsko pisanje"? Motreći cestu ispred sebe, Geary reče: – Mediji govore o tome. Praznovjerne gluposti. Duh navodno upravlja rukom medija, koji je u transu, i ispisuje poruke iz drugoga svijeta. – Ispustio je zvuk gnušanja. – Ti ljudi koji se rugaju obraćanju Bogu, pa čak i samom Njegovu postojanju, naivno prihvaćaju tvrdnje nekog varalice da prenosi poruke duša mrtvih. – Kako bilo, meni se katkad događa kao da netko ili nešto govori kroz mene; to bi dakle bio govorni oblik automatskog pisanja. Znam što govorim samo po onom što čujem da izlazi iz mojih usta. – Ali niste u transu. – Nisam. – Tvrdite da ste medij? – Ne, uvjeren sam da nisam. – Ali mislite da kroz vas govori glas mrtvih? – Ne. To ne. – Nego? – Ne znam. – Bog? – Možda. – Ali ne znate – reče Geary pomalo razdraženo. – Ne znam. – Vi niste samo najčudniji čovjek kojeg sam upoznao, nego ste i nemogući. Stigli su u međunarodnu zračnu luku McCarran u Las Vegasu oko deset sati. Na prilaznoj cesti ugledali su samo nekoliko taksija. Kiša je prestala. Palme su šuškale u blagom povjetarcu, a sve se doimalo oprano i ulašteno. Jim je otvorio vrata Tovote još dok je velečasni kočio ispred terminala. Izašao je, okrenuo se i nagnuo u automobil kako bi se pozdravio sa svećenikom. – Hvala vam, velečasni. Vjerojatno ste mi spasili život. – Mislim da niste bili u tako teškom stanju. – Rado bih dao Crkvi Naše Gospe od pustinje dio od tri tisuće koje nosim, no ne znam koliko će mi trebati. Ne znam što će se dogoditi u Bostonu, ne znam na što ću sve morati potrošiti novac. Svećenik je odmahnuo glavom: – Ništa ne očekujem. – Poslat ću vam novac kad se vratim kući. Primit ćete ga u omotnici bez povratne adrese. No budite uvjereni da je to pošteno stečen novac. Možete ga prihvatiti mirne savjesti. U njihovu pogledu bilo je topline koja ih je iznenadila. Jim se još više nagnuo u automobil, a Geary je ispružio ruku kako bi se rukovali. Svećenikov stisak bio je čvrst. – Idite s Bogom – rekao je velečasni. – Nadam se da hoću. 24. DO 26. KOLOVOZA 1.

Iza ponoći u petak Holly je sjedila za svojim radnim stolom u uredništvu Portland Pressa i zurila u prazan zaslon svojeg računala. Psihološki je bila na nuli; željela je samo otići kući, uvući se u krevet, prekriti se preko glave i ostati tako nekoliko dana. Mrzila je ljude koji su stalno plakali nad svojom sudbinom. Pokušavala se izvući iz potištenosti uvjeravajući se da je to sramotno, no počela se sažaljevati što je na to spala. Naravno morala je opaziti kako je to zapravo smiješno, no nije imala snage nasmiješiti se na svoj račun. Umjesto toga sažaljevala se što je postala tako glupa i smiješna. Bilo joj je drago što je jutrašnje izdanje dovršeno, pa je uredništvo bilo gotovo prazno i njezini je kolege još nisu vidjeli tako potištenu. S njom u prostoriji bili su samo Tommy Weeks – mršav domar koji je praznio kante za otpatke i pometao – i George Fintel. George, koji je pratio rad gradske uprave, bio je za svojim stolom na drugoj strani prostranog uredništva. Spustio je glavu na ruke i spavao. Povremeno bi zahrkao tako glasno da je zvuk dopirao čak do Holly. Nakon što bi se zatvorio lokal, George se ponekad vraćao u uredništvo umjesto u svoj stan, poput staroga konja koji se sam vraća putem koji poznaje. Probudit će se u neko doba noći, shvatiti gdje je i umorno poći kući. "Političari," često bi govorio, "najniži su oblik živih bića; razvili su se na niži stupanj od prvih ljigavih životinja koje su izašle iz primordijalnog mora." Bilo mu je pedeset i sedam godina. Bio je prestar početi iznova, pa je nastavio pisati o dužnosnicima koje je osobno prezirao. Tako je najposlije počeo mrziti sam sebe i tražiti utjehu u prekomjernom svakodnevnom piću – vermutu s votkom. Da je podnosila alkohol, Holly bi se zabrinula da će završiti kao George Fintel. No od jednog pića se osjećala veselo, od dva je bila cvrcnuta, a od trećeg je zaspala. Mrzim svoj život, pomislila je. – Ti si bijednica koja se samosažalijeva – rekla je naglas. Istina je: mrzim svoj život. Sve je beznadno. – Ti si bolestan ovisnik o očaju – kazala je tiho, ali s istinskim gnušanjem. – Meni govorite? – upitao je Tommy Weeks dok je pometao oko njezina stola. – Ne, Tommy. Sama sebi. – Vi? Zbog čega biste vi trebali biti nesretni? – Zbog svojeg života. Zastao je, naslonio se na metlu i prekrižio noge. Imao je široko, pjegavo lice, velike uši i bujnu crvenu kosu; izgledao je slatko, nevino, blago. – Događaji nisu krenuli onako kako ste ih zamislili? Holly je dohvatila polupraznu vrećicu čokoladiranih kikirikija, uzela nekoliko komada i zavalila se u stolac. – Kad sam diplomirala novinarstvo na sveučilištu u Missouriu, mislila sam da ću uzdrmati svijet, objaviti važne reportaže, skupljati Pulitzerove nagrade... Pogledajte me sada. Znate li što sam radila večeras? – Što god da ste radili, nije vas radovalo. – Bila sam u Hiltonu na godišnjoj svečanoj večeri Portlandske udruge drvne industrije. Razgovarala sam s proizvođačima opreme za vlakove, prodavačima laminiranih ploča i drvene oplate. Dodijelili su "Drvnu nagradu" – doista je tako zovu – za "čovjeka godine u drvnoj industriji". I s njim sam razgovarala. Požurila sam se natrag u uredništvo kako bih na vrijeme napisala izvještaj za jutarnje izdanje. Kad se radi o tako ekskluzivnoj priči, moram se žuriti da mi je ne uk radu gadovi iz New York Timesa. – Mislio sam da radite rubriku o umjetnosti.

– Zasitila sam se. Reći ću vam nešto, Tommy. Pogrešan pjesnik može vam ogorčiti pomisao na umjetnost. Ubacila je još nekoliko slatkiša u usta. Obično nije jela slatko jer je čvrsto odlučila da se neće udebljati poput svoje majke. Sada je jela slatkiše samo zato da bi se osjećala još bjednije. Njezino raspoloženje prelazilo je iz lošega u gore. Nastavila je: – Na televiziji i u filmovima novinarstvo prikazuju spektakularnim, uzbudljivim. To je laž. Tommy reče: – Ni ja ne vodim život onako kako sam planirao. Mislite li da sam sanjao o tome kako ću postati glavni domar u novinskoj kući? – Zacijelo niste – odgovorila je. Osjećala se bijedno i sebično zato što je jadikovala kad je on vodio život koji je manje poželjan od njezina. – Ni govora! Još kad sam bio dijete, znao sam da ću voziti velik kamion za odvoz smeća; da ću sjediti gore u kabini i pritiskati gumbe koji upravljaju hidrauličkom prešom. – Govorio je gotovo sanjarski: – Voziti se visoko iznad svijeta, upravljati snažnim strojevima. To mi je bio san. Pokušao sam, ali nisam prošao na liječničkom pregledu. Imam problema s bubrezima. Ništa ozbiljno, no to je bilo dovoljno da me ne prime. Naslonio se na metlu i zagledao u daljinu. Blago se nasmiješio, vjerojatno se zamišljao u kraljevskom sjedalu kabine kamiona za odvoz smeća. Zureći u njega s nevjericom, Holly je zaključila da njegovo široko lice zapravo nije slatko, dobro i blago. Potpuno je pogrešno protumačila crte njegova lica. Bilo je to doista lice glupog čovjeka. Htjela je reći: "Glupane! Ja sam sanjala o Pulitzerovoj nagradi, postala sam piskaralo koje obrađuje industriju reportažama o prokletoj Drvnoj nagradi! To je prava tragedija. Misliš li da se možeš uspoređivati sa mnom jer si htio biti vozač kamiona za odvoz smeća, a radiš kao domar?" No nije ništa rekla jer je shvatila da se ipak mogu uspoređivati. Neispunjen san, ma koliko velik ili skroman, uvijek je tragedija za sanjara koji je izgubio svaku nadu. Neosvojene Pulitzerove nagrade i nevoženi kamioni jednako mogu uzrokovati očaj i nesanicu. A ta pomisao deprimirala ju je najviše od svega. Tommveve oči vratile su se iz sanjarenja. – Ne smijete se opterećivati time, gospođice Thorne. Život je... život je poput slučaja kad vas u restoranu posluže kolačićem od borovnice, a naručili ste tortu s marelicama i lješnjacima. Niste dobili ni marelice ni lješnjake, i možete se samo izluđivati razmišljajući o tome što ste propustili. Pametnije je prihvatiti da su i borovnice ukusne. Na drugoj strani prostorije George Fintel prdnuo je u snu. I to moćno. Da je Potrland Press bio pravi veliki list, blizu bi se našli novinari koji su se upravo vratili iz Bejruta ili nekoga drugog ratnog područja; takvi bi se odmah bacili u zaklon. Mili Bože, pomislila je Holly. Moj život je tek loša imitacija novele Damona Runvona. Zapušteno uredništvo poslije ponoći, nedorečeni domari-filozofi, novinari-pijanci koji hrču za stolom... No ta je slika više nalikovala Runvanovoj priči koju je preradio pisac apsurda uz pomoć tmurnog egzistencijalista. – Bolje se osjećam nakon ovog razgovora – lagala je. – Hvala, Tommy. – Nema na čemu, gospođice Thorne. Tommy je nastavio mesti pod, a Holly je pojela još nekoliko slatkiša i razmišljala o tome bi li ona položila liječnički pregled za vozača kamiona za odvoz smeća. To bi imalo svjetliju stranu: taj posao potpuno bi se razlikovao od novinarskog koji ona poznaje – skupljala bi

smeće, a ne bi ga objavljivala. Usto bi uživala znajući da bi joj zavidjela barem jedna osoba u Portlandu. Pogledala je na zidni sat. Pola dva. Nije bila pospana. Nije htjela ići kući, gdje bi samo ležala u krevetu, zurila u strop i nastavila se sažalijevati. Zapravo je željela to učiniti jer je bila tako raspoložena, no znala je da to ne bi bilo dobro za nju. Nažalost, nije imala drugog izbora: radnim danima noćni život u Portlandu svodio se na slastičarnicu koja čitavu noć prodaje krafne. Prekosutra joj počinje godišnji odmor. Itekako joj je dobrodošao. Nije planirala putovati. Samo će se odmarati, izlaziti u grad... i neće ni jednom pogledati novine. Možda će ići u kino. Možda će čitati. Možda će otići u Ustanovu za pomoć ovisnicima kako bi se izliječila od samosažaljenja. Dogurala je tako daleko da se našla u opasnoj situaciji razmišljajući o svojem imenu. Holly Thorne – Sveti Trn. Zgodno. Baš zgodno. Sto su njezini roditelji mislili kad su joj ga dali? Je li moguće zamisliti da će Odbor za dodjelu Pulitzejove nagrade dodijeliti tu slavnu nagradu ženi čije ime bolje dolikuje liku iz crtanog filma? Katkad – a to bi, dakako, uvijek bilo usred noći – pala bi u napast pozvati roditelje i odlučno tražiti da joj kažu jesu li smislili to ime zbog neukusa, u šali ili su svjesno htjeli biti okrutni. No njezini roditelji bili su čestiti radnici; odricali su se mnogih užitaka kako bi joj omogućili prvorazredno školovanje i uvijek su joj željeli omogućiti sve najbolje. Teško bi ih pogodilo da doznaju kako ona mrzi svoje ime; zacijelo su mislili da je domišljato, možda čak i profinjeno. Voljela ih je svim srcem, ali je vjerojatno bila u najdubljoj depresiji kad je mogla pomisliti da su oni krivi za njezin neuspjeh. Bojala se da će podignuti slušalicu i nazvati ih, pa se ponovno okrenula računalu i pritisnula gumb koji će otvoriti spis o najnovijem izdanju. Informatički sustav u Portland Pressu omogućava svim novinarima praćenje svih izvještaja i članaka u postupku redakture, prijeloma i slaganja. Budući da je jutarnje izdanje već složeno i poslano u tiskaru, mogla je pozvati svaku stranicu. Na zaslonu je mogla pročitati samo naslove, no mogla je povećati bilo koji dio stanice. Katkad bi je radovalo pročitati udarni članak prije nego što se novine nađu u prodaji. Tako je barem na trenutak okusila draži upućenosti u tajne struke, a to je ono što privlači svakog mladog sanjara koji želi postati novinarom. No njezina se potištenost pojačavala dok je pregledavala naslove na prvih nekoliko stranica. Velik požar u St. Louisu: devet mrtvih. Nagovještaji rata na Bliskom Istoku. Naftna mrlja blizu Japana. Oluje i poplave u Indiji: deseci tisuća ljudi ostalo bez kuća. Savezna vlada ponovno podiže poreze. Znala je da novine žive od katastrofa, skandala, bezumnog nasilja i sukoba. Odjednom je shvatila kako je novinarstvo posebno prljav posao. Zaključila je da više ne želi biti obaviještena, da više ne želi biti jedna od prvih koja dozna grozne vijesti. No baš kad je htjela zatvoriti spis i isključiti računalo, opazila je naslov: TAJNOVIT NEZNANAC SPASIO DJEČAKA. Prošlo je dvanaest dana od događaja kod Škole McAlbury, pa ju je naslov odmah podsjetio na događaje tog dana. Sada ju je pokretala znatiželja i izdala je naredbu da se poveća članak. Reportaža je poslana iz Bostona i popraćena je fotografijom. Sama slika bila je mračna i nejasna, no mogla je donekle razabrati tekst. Još je malo povećala prikaz na zaslonu, pa je bez naprezanja mogla čitati prvi stupac. Već nakon prve rečenice Holly se ukočila u stolcu: Hrabri prolaznik, koji je samo pristao reći da se zove Jim, spasio je život šestogodišnjeg Nicholasa O"Connera kad je eksplodirao

visokonaponski električni vod ispod nogostupa. Dogodilo se to u stambenoj četvrti Bostona u četvrtak navečer. Tiho je izustila: – Pa što je to? Pritisnula je tipkovnicu kako bi pomaknula prikaz na zaslonu i vidjela fotografiju uz članak. Povećavala je taj dio stranice sve dok ekran nije ispunilo lice. Jim Ironheart. Bila je tako zaprepaštena da se neko vrijeme nije mogla pomaknuti. Onda je osjetila da mora doznati više. Taj nagon nije bio samo misaoni; bila je to tjelesna potreba poput iznenadnog osjećaja gladi. Vratila se na tekst reportaže, pročitala ga jedanput, a onda i drugi put. Dječak je sjedio na pločniku ispred svoje kuće, i to na samom poklopcu šahta koji je bio dovoljno velik da primi četvoricu radnika. Igrao se svojim automobilima i kamionima. Njegovi roditelji su ga mogli vidjeti, jer su stajali na trijemu. Onda su opazili neznanca kako trči ulicom. Otac je navodno kazao: "Trčao je prema Nickvu i zgrabio ga. Pomislio sam da je neki luđak koji želi oteti i napastovati mojeg sina." S vrištećim djetetom u naručju, neznanac je preskočio ogradu i doskočio na travnjak ispred kuće O"Connera trenutak prije nego je u šahtu eksplodirao vod pod naponom od 17.000 volti. Eksplozija je bacila visoko u zrak betonski poklopac kao da je riječ o novčiću, a za poklopcem se uzdignula vatrena lopta. Osjećajući se neugodno kad su Nickvevi roditelji i drugi očevici počeli hvaliti njegovu hrabrost, neznanac je kazao da je osjetio miris goruće izolacije i čuo pištanje u šahtu; navodno je znao što će se dogoditi jer je "nekoć radio za elektrodistribucijsku tvrtku". Naljutio se kad ga je jedan očevidac uslikao i ustrajao je da mora otići prije nego stignu novinari jer, njegovim riječima: "visoko cijeni svoju privatnost." To spektakularno spašavanje dogodilo se u četvrtak navečer u 19 sati 20 minuta u Bostonu, odnosno u 16 sati 20 minuta prema portlandskom vremenu. Holly je pogledala zidni sat. Petak, 2 sata dvije minute. Nicky O"Conner bio je spašen prije otprilike devet i pol sati. Trag je još bio svjež. Imala je mnogo pitanja za novinara Boston Globea koji je napisao reportažu. No u Bostnu je sada pet ujutro. Zacijelo nije na radnome mjestu. Zatvorila je spis. Na zaslonu računala pojavio se standardni izbornik. S pomoću modemskog priključka pristupila je golemoj mreži baza podataka na koje je Portland Press pretplaćen. Zamolila je mrežu Newsweb da pretraži sve izvještaje koje su prenijele agencije i veći dnevnici u protekla tri mjeseca. Tražila je sve slučajeve gdje se ime "Jim" pojavljuje u nizu od deset riječi koji sadržava riječ "spas" i njezine izvedenice. Zatražila je ispis svakog takvog članka, no bez udvostručavanja reportaža istoga događaja. Dok je Newsweb obavljao tu zadaću, Holly je podignula slušalicu i pozvala službe informacija o pretplatnicima za područja centrala s pozivnim brojem 818, 213, 714 i 619, tražeći broj Jima Ironhearta u okruzima Los Angeles, Orange, Riverside, San Bernardino i San Diego. Nijedna služba nije imala pretplatnika s tim imenom. Ako doista živi u južnoj Kaliforniji, kao što je kazao, njegov telefonski broj nije bio u imeniku. Laserski pisač koji je dijelila s trojicom kolega tiho je brujao. Prvi članak koji je Newsweb pronašao kliznuo je iz stroja. Htjela je otići do pisača i zgrabiti prvi ispis i odmah ga pročitati. No svladala se i usredotočila na telefon. Pokušavala se dosjetiti drugog načina da pronađe Jima Ironhearta u južnoj Kaliforniji.

Prije nekoliko godina mogla je jednostavno ući u računalo Kalifornijske uprave za motorna vozila i, za malu cijenu, dobiti adresu bilo koje osobe s ispravnom vozačkom dozvolom. Ali nakon što je glumicu Rebeccu Schaeffer ubio opsjednut obožavatelj, koji je na taj način doznao njezinu adresu, novim je zakonom ograničen pristup tim podacima. Da je bila pravi računalski znalac, zacijelo bi se snašla i nekako ušla u arhive Uprave za motorna vozila, ili bi ušla u baze podataka kreditnih agencija, koje bi mogle držati spis o Jimu Ironheartu. Poznavala je novinare koji su se uvježbali za rad na računalu baš u te svrhe, no ona sama uvijek je tražila izvore i obavijesti zakonitim sredstvima, bez prijevare. Zato sad pišeš uzbudljive članke poput ovog o Drvnoj nagradi, kiselo si je predbacila. I dalje razmišljajući kako da riješi taj problem, izašla je na hodnik i kupila kavu iz automata. Bila je bljutava, no popila ju je jer će joj kofein ipak pomoći da ostane budna. Kupila je još jednu šalicu i vratila se u uredništvo. Laserski pisač nije proizvodio nikakav zvuk. Pokupila je ispise i vratila se za svoj stol. Newsweb je izbacio odeblji snop članaka iz nacionalnih dnevnika u kojima se riječ "Jim" pojavljuje u nizu od deset riječi koji sadržava riječ "spas" i njezine izvedenice. Prebrojila ih je. Dvadeset i devet članaka. Prvi je bio članak iz Chicago Sun-Timesa. Holly je prvu rečenicu pročitala naglas: – Jim Foster iz Oak Parka spasio je više od stotinu mačaka..." Bacila je taj list u koš i pogledala sljedeći. Iz Philadelphia Inquirera: "Jim Pilsburv, igrač Philliesa, spasio je svoj klub od teškog poraza..." Bacivši i taj članak, uzela je trećr Bila je to filmska kritika, pa nije ni tražila gdje se spominje ime Jim. Četvrti članak bio je o književniku Jimu Harrisonu. Peti je bio o političaru iz New Jerseva koji je Heimlichovim hvatom spasio život mafijaša u lokalu; zajedno su pili pivo kad je padroneu u grlu zapeo komadić ljute kobasice. Zabrinula se da u svim tim ispisima neće naći ništa. No šesti članak, iz Houston Chroniclea, uzdrmao ju je jače od grozne kave koju je popila. ŽENA SPAŠENA OD OSVETNIČKOG NAPADA SUPRUGA. Četrnaestog srpnja, nakon što joj je sud dodijelio imovinu i skrb nad djetetom u teškoj brakorazvodnoj parnici, Amandu Cutter zamalo je ustrijelio njezin bijesan suprug Cosmo ispred njezine kuće u otmjenoj četvrti River Oaks. Nakon što su je promašila prva dva hica, spasio ju je čovjek koji se "iznenada pojavio", te svladao i razoružao njezina pomahnitalog supruga. Spasilac se predstavio samo kao "Jim" i nestao je sparnoga hjustonskoga poslijepodneva prije nego je došla policija. Tridesetogodišnjakinja se očito zaljubila, jer opisala ga je ovako: "Naočit je, nabijenih mišića, nalik na filmskog junaka s prelijepim sanjarskim plavim očima." Holly se dobro sjećala jasnih plavih očiju Jima Ironhearta. Ona ih ne bi opisala kao sanjarske, premda su doista bile najbistrije i najprodornije koje je ikad... No, kvragu sve, bile su sanjarske. Nije si željela priznati da je u njoj pobudio određene djevojačke osjećaje. No nimalo bolje nije znala lagati sebi koliko drugim ljudima. Prisjetila se prvoga dojma čudne, neljudske hladnoće kad ga je prvi put pogledala u oči, no taj je dojam nestao onog trenutka kad se nasmiješio i nikad se nije vratio. Sedmi je članak bio o skromnom Jimu koji nije čekao izjave zahvalnosti – a ni dolazak novinara – nakon što je spasio tridesetogodišnju Carmen Diaz iz požara u stambenoj zgradi u Miamiu petog srpnja. Imao je plave oči. Prelistavajući preostala dvadeset i"dva članka, Holly je pronašla još dva o Ironheartu, premda se spominjalo samo njegovo ime Jim. Dvadeset i prvoga lipnja Thaddeusa Johnsona, dvanaestogodišnjaka, zamalo su s krova višekatnice bacili pripadnici dječačke bande koji nisu olako prihvatili što se nije htio pridružiti njihovoj družbi preprodavača droge. Spasio ga je plavooki muškarac koji je onesposobio napadače spektakularnim taekwondo udarcima i

zahvatima. "Bio je poput Batmana, samo nije bio odjeven u čudno odijelo" kazao je Thaddeus novinaru Daily Newsa. Dva tjedna prije tog događaja, sedmog lipnja, još jedan plavooki Jim "pojavio se niotkud" u Coroni u Kaliforniji i upozorio dvadesetosmogodišnjeg Louisa Andrettia, koji se spremao zavući ispod kuće kako bi popravio vodovodnu cijev, da to ne čini. "Kazao mi je da ondje čegrtuše imaju gnijezdo" Andretti je ispričao novinaru. Poslije su stručnjaci otkrili ne samo gnijezdo nego "nešto iz noćne more" i izvukli četrdeset i jednu zmiju. Andretti je napomenuo: "Meni nije jasno kako je taj čovjek znao da su čegrtuše ondje. Ja živim u toj kući i nisam imao pojma." Sada je Holly mogla povezati još četiri događaja sa spašavanjem Nickya O"Connera u Bostonu i Billya Jenkinsa u Portlandu; svi su zabilježeni poslije prvoga lipnja. Newswebu je dala nove upute; tražila je da se provjera ponovi za ožujak, travanj i svibanj. Trebalo joj je još kave. Kad je ustala od stola opazila je da nema Georgea Fintela; očito se probudio i otišao kući. Nije ga čula kako odlazi. I Tommy je otišao. Bila je sama. Kupila je još jednu šalicu kave. Za razliku od prošle dvije, ova joj je godila. To ne znači da je bila bolja; prve šalice privremeno su joj oslabile osjetilo okusa. Nakon nekog vremena Newsweb je pronašao jedanaest reportaža od ožujka do svibnja koje odgovaraju zadanim parametrima. Proučivši ih, Holly je našla samo jednu koja joj je bila zanimljiva. Petnaestog svibnja, u Atlanti u Georgii, plavooki Jim je ušao u trgovinu tijekom oružane pljačke. Ubio je pljačkaša Normana Rinka koji se spremao ubiti dvoje ljudi – Sama Newsoma, dvadesetpetogodišnjaka, i njegovu petogodišnju kćer Emily. Teško drogiran, Rink je već ubio prodavača i dva druga kupca – i to iz čistog užitka. Nakon što je ubio Rinka i uvjerio se da su otac i kći Newsome neozlijeđeni, Jim je otišao ne čekajući dolazak policije. Videokamera u prodavaonici snimila je mutnu sliku junaka. Bila je to tek druga fotografija objavljena u člancima. Slika je bila loše kvalitete, no Holly je odmah prepoznala Jima Ironhearta. Neke su je pojedinosti uznemiravale. Ako Ironheart ima čudesnu moć – moć duhovnog medija ili takvo što – koja mu omogućuje predviđanje kobnih trenutaka u životima neznanaca, tako da stigne na određeno mjesto navrijeme spriječiti njihovu smrt, zašto nije stigao u prodavaonicu nekoliko minuta ranije i spriječio pogibiju prodavača i drugih kupaca? Zašto je spasio Newsome, a dopustio da drugi poginu? Osim toga, sledila se pročitavši kako je napao Rinka. U luđaka je ispucao četiri patrone iz skraćene sačmarice. A onda, premda je Rink vjerojatno već bio mrtav, ponovno nabio pušku i ispalio još četiri patrone. "Bio je mahnit", napomenuo je Sam Nevvsome, "lice mu se zarumenilo, znojio se, na sljepoočicama i čelu iskočile su mu žile. I plakao je, ali suze mu nimalo nisu obuzdale bijes." Nakon svega toga, Jim je kazao da mu je žao što je tako brutalno ubio Rinka ispred Emily. Objasnio je da ljudi poput Rinka koji ubijaju nevine ljude, potiču u njemu "njegovo vlastito ludilo". Newsome je čak izjavio: "Istina, spasio nam je život, no moram reći da je bio zastrašujuć, gotovo jednako zastrašujuć kao Rink." Holly je zaključila da Ironheart možda nije uvijek spomenuo ni svoje ime. Postavila je Newswebu zadaću da pretraži članke unatrag šest mjeseci i izdvoji one u kojima se riječ "spas" i njezine izvedenice pojavljuje u nizu od deset riječi koji sadrži pridjev "plave". Opazila je da su očevici nejasno opisivali Jima, ali da se većina sjeća njegovih posebnih plavih očiju. Otišla je na nužnik, kupila još jednu kavu i stala pokraj pisača. Zgrabila je svaki članak čim je izašao iz stroja, pregledala ga i bacila u koš ako nije u njemu našla što je zanima, ali je pomno pročitala ako govori o spašavanju života u zadnji čas. Prikupila je još četiri slučaja

koja nedvojbeno može uvrstiti u spis o Jimu Ironhearta, premda se u njima ne spominje njegovo ime ni prezime. Sjela je ponovno za svoje računalo i postavila Newswebu zadaću provjeriti da li su nacionalni mediji proteklih šest mjeseci spominjali prezime "Ironheart". Dok je čekala odgovor, složila je odabrane članke i izradila kronološki popis ljudi koje je Jim Ironheart spasio, uključujući i posljednja četiri slučaja. U popis je uključila imena, starost, mjesto događaja i vrstu pogibije od koje ih je spasio. Proučavala je te podatke i izdvojila neke zanimljive podudarnosti. No prekinula je razmišljanje o tome kad je Newsweb dovršio zadano pretraživanje. Kad je ustala sa stolca i spremala se otići do laserskog pisača, ukočila se. Iznenadila se što više nije sama u uredništvu. Trojica novinara i urednik sjedili su za svojim stolovima; svi su bili poznati ranoranioci, uključujući Hanka Hawkinsa, urednika poslovne rubrike, koji je nastojao biti na poslu kad su se otvarale burze na istočnoj obali. Uopće ih nije čula kako ulaze. Dvojica su očito pričali o nekoj šali, jer su se glasno smijali, a Hawkins je razgovarao telefonom, no Holly ih nije čula sve dok ih nije opazila. Pogledala je na sat: šest sati i deset minuta. Na prozorima se poigravala mutna jutarnja svjetlost. Nije opazila da je počelo svitati. Pogledala je svoj stol i izbrojala dvije prazne šalice više nego što se sjećala da ih je kupila. Shvatila je da više ne očajava. Dobro se osjećala. Danima se nije osjećala tako dobro. Tjednima. Godinama! Ponovno je bila prava novinarka. Otišla je do laserskog pisača, pokupila ispise i vratila se za stol. Prezime Ironheart očito nije bilo udarno u vijestima. Računalo je izbacilo samo pet reportaža o osobama s tim prezimenom u proteklih šest mjeseci. Kevin Ironheart iz Buffala, senator u državi New Yorku. Objavio je da će se kandidirati za guvernera. Anna Denise Ironheart iz Boca Ratona u Floridi. Pronašla je živog krokodila u dnevnoj sobi. Lori Ironheart skladateljica iz Los Angelesa u Kaliforniji. Nominirana za Oscara u kategoriji najbolje pjesme u filmu. Valerie Ironheart skladateljica iz Ceder Rapidsa u Iowi. Rodila četvorke. Posljedni ispis odnosio se na Jamesa Ironhearta. Pogledala je zaglavlje. Reportažu je objavio Register iz okruga Orangea desetoga travnja. Bio je to jedan od mnogobrojnih članaka o istoj temi koji su bili objavljeni u Kaliforniji. Budući da je računalu naredila da ne ispisuje druge članke o istoj temi, odabrao je samo ovaj. Provjerila je mjesto događaja. Laguna Niguel. Kalifornija! Uz članak nije bilo fotografije, no novinar je opisao da čovjek ima plave oči i gustu smeđu kosu. Bila je sigurna da je riječ o njezinu Jimu Ironheartu. Nije se iznenadila što ga je pronašla. Znala je da će se njezina upornost prije ili poslije isplatiti. Ali iznenadila ju je tema obrađena u napisu. Očekivala je da će i ovaj puta biti govora o spašavanju života, pa se prenula kad je pročitala naslov: STANOVNIK LAGUNA NIGUELA DOBIO ŠEST MILIJUNA NA LOTU. 2. Nakon što je spasio Nicholasa O"Connera, Jim je prvi put nakon četiri dana mirno spavao. Poslijepodne u petak 24. kolovoza otputovao je iz Bostona. Putujući na zapad, preletio je tri

vremenske zone i sletio u zrakoplovnu luku John Wayne u 15 sati deset minuta i pola sata nakon toga stigao kući. Prvo je otišao u radnu sobu i podignuo tepih ispod kojeg se krio ugrađeni sef. Okrenuo je šifru, otvorio poklopac i izvadio pet tisuća dolara, deset posto novca koji stalno drži u kući. Sjeo je za stol i uložio novčanice od sto dolara u debelu omotnicu. Za pisaćim strojem adresirao ju je Velečasnome Gearyu u Župi Naše Gospe od pustinje. Zalijepio je poštanske marke da je može sutra poslati. Otišao je u dnevnu sobu i uključio televizor. Pretraživao je programe s filmovima, no nije našao nijednog koji ga je zanimao. Neko vrijeme gledao je vijesti, no misli su mu vrludale. U mikrovalnoj pećnici podgrijao je pizzu. Otvorio je pivo i počeo čitati dobro štivo. No knjiga mu je bila dosadna. Prelistao je hrpu časopisa koje nije pročitao, no nije našao ni jedan zanimljiv članak. Predvečer je otvorio još jednu limenku piva i sjeo na terasu. Palmino lišće šuškalo je u povjetarcu. U zraku se osjećao sladak miris jasmina. U svjetlosti zalazećeg sunca činilo se kao da crveni, ljubičasti i ružičasti nedirci fosforescentno sjaje, a poslije zalaska sunca boje su nestale kao da je netko polagano smanjio napon i ugasio svjetlo. Noć se spustila poput golemog plašta od najlaganije crne svile koji sporo pada s neba. Premda je sve bilo mirno, osjećao je nespokoj. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve otkad je spasio život Samu Nevvsomu i njegovoj kćeri Emili 15. svibnja, Jim se sve teže uklapao u rutinu i užitke svakodnevice. Nije se mogao opustiti. Stalno je razmišljao o dobrim djelima koje bi mogao učiniti, o životima koje bi mogao spasiti, o sudbinama koje bi mogao izmijeniti kad bi samo čuo poziv "Spas". U usporedbi s tim, sve drugo činilo mu se beznačajno. Bio je oruđe više sile i teško se mogao pomiriti s tim da bude išta manje od toga. Nakon što je cijeli dan prikupljala podatke o Jamesu Madisonu Ironheartu i odspavala dva sata kako bi barem djelomice nadoknadila neprospavanu noć, Holly je počela svoj dugo očekivan godišnji odmor letom u okrug Orange. Nakon dolaska u zračnu luku unajmila je automobil i odvezla se u motel Laguna Hills Motor Inn, gdje je rezervirala sobu. Laguna Hills je podalje od oceana i nije poznat kao turističko mjesto. Ah u Laguna Beachu, Laguna Niguelu i drugim obalnim gradovima sve hotelske sobe bile su rezervirane još od početka godine. Ionako nije planirala sunčati se i kupati. Inače se voljela sunčati kao mnogi drugi, no ovo će joj biti radni odmor. Kad je stigla u motel, kapci na očima su joj otežali, a nakon što je spustila torbe u svojoj sobi sila teža ju je povukla jače nego ikad. Soba je bila jednostavno uređena i čista; klimatizacijski uređaj bio je dovoljno snažan da Eskimu dočara uvjete u njegovoj Aljasci. Iz automata na zajedničkoj terasi kupila je krekere punjene maslacem od kikirikija i limenku dijetnog soka. Utažila je glad i žeđ sjedeći na krevetu. Bila je tako umorna da više ništa nije osjećala. Iscrpljenost joj je otupila sva osjetila, uključujući okus. Jednakim užitkom pojela bi stiropor i zalila ga magarčevim znojem. Činilo se kao da je dodir njezine glave s jastukom prebacio nevidljivu sklopku i istog je trenutka zaspala. Tijekom noći usnula je san. Bio je to čudan san, jer se događao u potpunoj tami; nije bilo slika, sanjala je samo zvukove, mirise i dodir. Možda je to bio san kakav sanjaju ljudi koji su od rođenja slijepi. Nalazila se u vlažnom, hladnom prostoru u kojem se osjećao blag miris vapna. Isprva se nije plašila, samo je bila zbunjena i oprezno je opipavala put uza zidove izrađene od kamenih blokova spojenih

žbukom. Nakon nekog vremena zaključila je da je riječ o samo jednom zidu, neprekinutoj kamenoj plohi; nalazila se u kružnoj prostoriji. Čula je samo zvukove koje je sama stvarala... a u pozadini šum i topot kiše na krovnom crijepu. U snu se odmaknula od zida, zakoračila drvenim podom držeći ruke ispružene pred sobom. Premda nije otkrila ništa, njezina se znatiželja pretvorila u strah. Stala je. Nije se micala jer je bila uvjerena da je čula zlokoban zvuk. Tih zvuk prigušen blagim ali upornim klopotom kiše. Ponovno ga je čula. Skvika. Na trenutak je pomislila da je štakor, no zvuk je bio odviše razvučen i neobičan za štakora. Prije bi to bilo škripanje nego skvičanje, no to nije bila škripa drvenog poda. Nestao je... ponovno se začuo nakon nekoliko sekunda... nestao... ponovno se začuo... ritmički. Kad je shvatila da zapravo čuje škripu nekog nepodmazanog mehanizma, trebala je osjetiti olakšanje. Umjesto toga, stojeći u toj mračnoj prostoriji, pokušavala je zamisliti o kakvoj je napravi riječ i osjetila kako joj srce sve jače kuca. Škripa se samo malo pojačala, no znatno se ubrzala; umjesto jednog škripanja svakih pet do šest sekunda, zvuk se čuo svake tri do četiri sekunde, onda svake dvije i najposlije svake sekunde. Iznenada se razvio čudan ritmički šuš, šuš, šuš sinkopiran sa škrioom. Bio je to zvuk širokog plosnatog predmeta koji reže zrak. Šuš. Bio je blizu, no nije osjetila strujanje zraka. ŠuŠ. Sinulo joj je da bi to mogla biti oštrica. Šuš. Velika oštrica. Oštra. Reže zrak. Golema. Šuš. Osjetila je da joj se približava nešto grozno, biće tako čudno da ni na danjoj svjetlosti ne bi mogla spoznati o čemu je riječ. Premda je bila svjesna da sanja, znala je da mora izaći iz te mračne kamene prostorije. Ili će izaći, ili će umrijeti. Iz noćne more ne može se pobjeći trčanjem, morala se probuditi, no nije mogla. Bila je odviše umorna, preslaba da prekine spone sna. Onda joj se pričinilo da se velika prostorija okreće; osjećala je kako se nešto golemo okreće škrip, šuš, kako se diže u kišnu noć škrip, šuš i okreće škrip, šuš, sijekući zrak škrip, šuš. Pokušavala je vrisnuti škrip, šuš, no nije mogla proizvesti nikakav zvuk šuš, šuš, šuš, nije se mogla probuditi niti pozvati pomoć. ŠUUUŠ! – Ne! Jim se pridignuo u krevetu poviknuvši tu riječ. Bio je znojan i grozničavo je drhtao. Zaspao je s upaljenom noćnom svjetiljkom, što mu je bio običaj. Nije se to događalo slučajno, nego namjerno. Već više od godinu dana njegov san isprekidale su noćne more s raznoraznim čudovištima. Budan sjećao se samo nekih. Bezimeno, bezlično čudovište koje je nazvao "neprijateljem", i koje je sanjao y dok se oporavljao u pustinjskom župnom dvoru, bilo je najstrašnija figura u njegovim snovima, no ne i jedino čudovište. Međutim, žarište užasa ovaj put nije bila osoba ili stvorenje. To je bilo mjesto. Vjetrenjača. Pogledao je sat na noćnom ormariću. Tri sata četrdeset i pet minuta. Odjeven samo u hlače pidžame, ustao je i otišao u kuhinju. Svjetlost neonske cijevi zabljesnula mu je pred očima. Dobro je. Želio je izbrisati sve tragove sna. Ta prokleta vjetrenjača.

Uključio je stroj za kavu i skuhao jaku kolumbijsku mješavinu. Pijuckao je prvu šalicu stojeći. Natočio si je još kave i sjeo za kuhinjski stol. Namjeravao je popiti cijeli lonac, jer nije mogao riskirati i vratiti se u krevet te ponovno usnuti isti san. Svaka noćna mora onemogućavala mu je pravi odmor koji samo san može pružiti, no san o vjetrenjači tjelesno ga je potpuno iscrpljivao. Kad god bi se probudio iz njega, osjećao je bol u prsima, kao da mu je srce natučeno od silovitog udaranja o prsni koš. Katkad je trebalo proći nekoliko sati da se prestane tresti, a često je, kao sada, imao tako jaku glavobolju da mu se činilo kako neko strano biće udara svom snagom ne bi li probilo izlaz iz njegove lubanje. Nije se morao pogledati u zrcalo da vidi kako njegovo lice sada izgleda nezdravo, blijedo i izmučeno s crnoplavim podočnjacima poput lica bolesnika kojem su metastaze iz tijela iscijedile sav životni sok. San o vjetrenjači nije bio njegova najčešća noćna mora. Zapravo ga je mučila najviše dvaput na mjesec. No taj san bio je najgori od svih. Začudo, u tom snu nije se događalo ništa posebno. Sanjao je da ima deset godina, da sjedi na prašnjavu drvenom podu manje gornje prostorije iznad glavne, u kojoj su bili mlinski kameni. Sjedio je uz svjetlost debele žute svijeće. Noć se naslanjala na uske prozore nalik na puskarnice dvorca uklesane u kamene zidove. Kišne kapi udarale su o stakla. Iznenada, uz škripu nepodmazanog, poluzarđalog mehanizma, četiri velika krila vjetrenjače počela su se okretati sve brže i brže, sijekući vlažan zrak poput divovskih kosa. Središnja osovina, koja je prolazila kroz strop i nestala kroz rupu usred poda, također se počela okretati i stvorila privid da se drveni pod oko nje okreće poput vrtuljka. U donjoj prostoriji stari mlinski kameni okrenuli su se proizvodeći blag tutanj nalik grmljavini u daljini. Samo to. Ništa više. Ipak, taj mu je san utjerao strah u kosti. Ispio je veliki gutljaj kave. Najčudnije od svega bilo je to što je vjetrenjača u zbilji bila dobro mjesto, nikad ondje nije pretrpio nikakvu bol ili traumu. Vjetrenjača je stajala između jezerca i polja na imanju njegova djeda i bake. Dječaku rođenom i odgojenom u gradu, velika vjetrenjača bilo je egzotično i tajnovito zdanje; savršeno mjesto za igru i maštanje, utočište u teškim vremenima. Nije mogao shvatiti zašto je imao noćne more o mjestu za koje su ga vezale samo lijepe uspomene. Nakon što je zastrašujući san prošao a da je nije probudio, Holly Thorne mirno je prospavala ostatak noći; mirno poput kamena na morskom dnu. 3. U subotu ujutro Holly je doručkovala u motelskoj kavani. Većina gostiju bili su na ljetovanju: obitelji odjevene gotovo u odore kratkih ili, bijelih hlača i košulja živih boja. Neka djeca nosila su kape i majice s reklamama za Sea Wbrld, Disneyland i Knott"s Berry Farm. Roditelji su uz doručak proučavali zemljovide i brošure, birajući najbolji put do neke od mnogobrojnih turističkih atrakcija u ovom dijelu Kalifornije. U kavani se moglo vidjeti toliko živopisnih polo-majica da bi posjetitelj s drugoga planeta zacijelo zaključio da je Ralph Lauren neko božanstvo ili svjetski diktator. Dok je jela palačinke s borovnicama, Holly je proučavala svoj popis ljudi koje je pravodobna intervencija Jima Ironhearta spasila od sigurne smrti: 15. SVIBNJA Sam 25 i Emily 5 Newsome – Atlanta, Georgia ubojstvo

7. LIPNJA Louis Andretti 28 – Corona, Kalifornija zmijski ugriz 21. LIPNJA Thaddeus Johnson 12 – New York, New York ubojstvo 30. LIPNJA Rachael Steinberg 23 – San Francisco, Kalifornija ubojstvo 5. SRPNJA Carmen Diaz 30 – Miami, Florida požar 14. SRPNJA " Amanda Cutter 30 – Houston, Teksas ubojstvo 20. SRPNJA Steven Aimes 57 – Birmingham, Alabama ubojstvo 1. KOLOVOZA Laura Lenaskian 28 – Seattle, Washington utapanje 8. KOLOVOZA Doogie Burkette 11 – Peoria, Illinois utapanje 12. KOLOVOZA Billy Jenkins 8 – Portland, Oregon smrt u prometnoj nesreći 20. KOLOVOZA Lisa 30 i Sušan 10 Jawolski – pustinja Mojave ubojstvo 23. KOLOVOZA Nicholas O"Conner 6 – Boston, Massachusetts eksplozija Neki su obrasci bili očiti. Od četrnaest spašenih, šest su djeca. Sedam osoba u dobi je od dvadeset i tri i trideset godina. Samo je jedna osoba bila starija: Steven Aimes, kojemu je pedeset i sedam godina. Ironheart je bio sklon mladima. A podaci pokazuju da se Ironheart sve češće angažira: jedan slučaj zabilježen je u svibnju, tri u lipnju, tri u srpnju, a čak pet do 23. kolovoza. Hollvinu pozornost posebno je privuklo koliko je ljudi Jim spasio od ubojstva. Mnogo više ljudi pogiba u nesrećama nego ubojstvima. Sam broj poginulih u prometnim nesrećama premašuje broj ubojstava. A Jim Ironheart intervenirao je mnogo češće kako bi spriječio ubojstvo nego nesreću: osam od četrnaest ljudi s popisa spašeno je od napada ubojica, dakle njih šezdeset posto. Možda su njegovi predosjećaji u većini slučajeva povezani s ubojstvom zato što ljudsko nasilje zrači jačim psihičkim vibracijama... Holly je prestala žvakati.Ruka kojom je prinosila vilicu sa sljedećim komadićem palačinke stala je na pola puta do usta. Shvatila je koliko je sve to nevjerojatno. Jučer je radila mahnitim tempom, poticana novinarskom ambicijom i znatiželjom. Zbog uzbuđenja, a zatim i iscrpljenosti, nije potpuno shvatila sve implikacije Ironheartovih postupaka. Spustila je vilicu i zagledala se u tanjur kao da će u šarama mrvica odgonetnuti odgovor. Pa što je, dovraga, taj Jim Ironheart? Neki medij? Dosad se nije zanimala za izvanosjetilnu percepciju i neobične mentalne sposobnosti. Znala je kako neki ljudi tvrde da mogu "vidjeti" ubojicu kad opipaju žrtvinu odjeću, da takvi katkad pomažu policiji pronaći tijela nestalih osoba; takve dobro plaća žuti tisak poput National Enauirera za predviđanja svjetskih događaja i zbivanja u životima poznatih imena; takvi tvrde da mogu posredovati između mrtvih i živih. No tako se malo zanimala za nadnaravne pojave da nije razmišljala o utemeljenosti takvih tvrdnja. To ne znači da je držala kako su svi ti ljudi varalice; sve te priče jednostavno su joj bile dosadne, pa nije razmišljala o tome. Mislila je da se njezin zdrav razum – a i ciničnost – mogu prilagoditi pomisli da neki medij doista posjeduje stvarnu moć. No nije bila sigurna je li pojam "medij" prikladan za opis Jima Ironhearta. Taj čovjek ne daje izjave tabloidu da će Steven Spielberg nagodinu snimiti još jedan hit iznenađenje!, niti da će Schwarzenegger i dalje govoriti engleski s naglaskom, niti da će Tom Cruise ostaviti djevojku, niti da će u doglednoj budućnosti Eddie Murphv i dalje biti crnac. Ironheart je znao sve pojedinosti o tome kako će ljudi poginuti – znao je tko će poginuti, gdje će poginuti, kada će poginuti i kako će poginuti – i to dovoljno rano da stigne preduhitriti sudbinu. On, dakle, nije samo svijao žlice snagom uma, nije govorio sablasnim glasom drevnoga duha zvanog Rama-Lama-Dingdong, nije gatao s pomoću utroba