Hladna vatra-Dean Koontz

životinja ni iz tarotskih karata. On je, za ime Božje, spašavao živote, mijenjao sudbine, duboko utjecao ne samo na one koje je spašavao, nego i na njihove prijatelje i obitelji koje bi smrt određene osobe pogodila i ožalostila. Usto je ta njegova moć dosezala preko čitavog kontinenta, na udaljenost od pet tisuća kilometara od Laguna Niguela do Bostona! Štoviše, možda njegova junačka djela nisu ograničena na kontinentalni dio Sjedinjenih Država. Nije pretražila međunarodne baze podataka. Možda je on spasio živote ljudi u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Švedskoj i tko zna gdje! Riječ "medij" zacijelo je bila neprikladna. Holly nije mogla smisliti drugu kojom bi na odgovarajući način opisala njegove sposobnosti. Na svoje veliko iznenađenje, obuzeo ju je osjećaj divljenja, osjećaj kakav nije osjetila od djetinjstva. No sada je osjetila i strahopoštovanje i zadrhtala je. Tko je taj čovjek? Što je on? Prije manje od trideset sati, kad je pročitala napis o mladom Nicholasu O"Conneru u Bostonu, Holly je znala da je na tragu velike reportaže. Nakon što je proučila sav materijal koji je primila od Newsweba činilo joj se da bi to mogla biti najvažnija reportaža njezine novinarske karijere. Sada joj se činilo da bi to mogla biti najvažnija vijest desetljeća. – Je li sve u redu? Holly odgovori: – Sve je čudno – prije nego je shvatila da nije ona postavila to pitanje. Konobarica – imenom Bernice, ako je suditi po slovima izvezenim na njezinoj bluzi – stajala je pokraj stola i zabrinuto je promatrala. Holly je shvatila da je uporno zurila u svoj tanjur sve vrijeme dok je razmišljala o Jimu Ironheartu. Dugo nije stavila ništa u usta i Bernice je to ojsazila i zabrinula se da nešto nije u redu. – Čudno? – upitala je Bernice namršteno. – Ovaj, da... Čudno je što sam ušla u naizgled običnu kavanu i dobila najbolje palačinke koje sam ikad kušala. Bernice je zastala. Možda se nije mogla odlučiti da li se Holly šali. – Doista vam se sviđaju? – Itekako! – odgovorila je Holly, uzela komadić palačinke i oduševljeno počela žvakati hladnu, smekšanu smjesu. – Divno! Želite li još štogod? – Samo račun, molim. Nastavila je jesti palačinke nakon što je Bernice otišla. Bila je gladna, a palačinke su joj bile pod nosom. Dok je jela, okrenula se i pogledala šareno odjevene turiste zaokupljene raspravama o svemu što su vidjeli i svemu što će još vidjeti. Prvi put nakon više godina osjetila je uzbuđenje što je upućena u tajnu. Znala je nešto što oni ne znaju. Novinarka s tajnom koju čuva za sebe. Kad dovrši istraživanje i kad napiše reportažu kristalno jasnim jezikom koji podsjeća na Hemingwayeve najbolje novinske napise barem će pokušati da tako bude, njezin napis zaslužit će udarno mjesto na naslovnim stranicama svih– novina u Americi. Posebno zadovoljstvo nalazila je u tome što njezina tajna nema nikakve veze s političkim skandalom, otrovnim otpadom i drugim oblicima terora i tragedije koji služe kao gorivo stroja modernih sredstava javnog priopćavanja. Njezina reportaža govorit će o divljenju, o čudu, o hrabrosti i nadi, o sprječavanju tragedija, o spašenim životima, o pobjedi nad smrću. Život je tako lijep, pomislila je. Nije mogla suspregnuti osmijeh koji je uputila ljudima u kavani.

Odmah nakon doručka Holly je pronašla kuću Jima Ironhearta u Laguna Niguelu na planu grada. Adresu je otkrila s pomoću računala u Portlandu. Provjerila je javno dostupne podatke o prijenosu vlasništva nekretnina u okrugu Orangeu od početka godine. Pretpostavila je da će onaj tko na lotu dobije šest milijuna dolara potrošiti dio tog novca na kupovinu nove kuće. Pogodila je. Ironheart je uplatio dobitnu kombinaciju vjerojatno zbog svoje vidovitosti koja je izvučena početkom siječnja. Trećeg svibnja kupio je kuću u ulici Bougainvillea Way. Budući da nije zabilježeno da je prodao nekretnine, vjerojatno je prije dobitka živio u unajmljenom stanu. Iznenadila se što stanuje u tako skromnoj kući u novoj četvrti blizu autoceste za Crown Valley. Okoliš je bio uredno oblikovan u tradiciji južnog dijela okruga Orangea. Ulice su bile široke, s blagim zavojima i drvoredima palma, a sve kuće izgrađene su u skladnim sredozemnim stilovima s krovovima u nijansama crvene boje i pločicama boje breskve. No čak i u tako atraktivnom gradu kao što je Laguna Niguel, gdje je cijena četvornog metra obiteljske kuće jednaka onoj najluksuznijeg stana u New Yorku, Jim Ironheart mogao si je priuštiti bolju kuću. S oko dvjesto četvornih metara bila je najmanja u četvrti; bila je ožbukana u žućkastu bijelu boju i imala je velike francuske prozore; travnjak je bio lijep ali malen, ukrašen azalejama i nedircima. Dvije palme na blagom prijepodnevnom suncu bacale su čipkaste sjene na zidove. Vozila se polako pokraj kuće kako bi što bolje pogledala kuću. Ispred kuće nije opazila automobil. Zastori na svim prozorima bili su navučeni. Ni po čemu nije mogla zaključiti je li Ironheart kod kuće. Jedino je mogla pozvoniti. Na kraju će to i učiniti. Ali ne još. Na raskrižju se okrenula i ponovno prošla pokraj kuće. Doimala se privlačno, udobno, ali obično. Nikad ne bi pomislila da poseban čovjek s nevjerojatnim tajnama stanuje iza tih zidova. Kuća Viole Moreno u Irvineu bila je jedna od mnogih u tom gradu izgrađenih u zelenilu tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Pokućstvo je bilo birano radi udobnosti, a ne izgleda: mekana sofa i široki naslonjači u smećkastim tonovima, slike krajolika koje ne pružaju misaoni i vizualni izazov nego smiruju. Pri ruci su bile hrpe časopisa i police pune knjiga. Holly se osjećala kao kod kuće čim je ušla. Viola je bila jednako gostoljubiva kao njezin dom. Ta pedesetgodišnjakinja meksičkoameričkog podrijetla i sada je bila lijepa žena. Imala je lijepu kožu bakrene boje, a oči, crne kao ugljen, bile su pune veselja. Na vratima je primila Holly pod ruku i odvela je kroz malenu kuću do terase kao da su stare prijateljice, premda su prvi put razgovarale jučer telefonom. Na terasi, koja je gledala na zajedničke zelene površine, bio je postavljen stol s vrčem ledene limunade i dvije čaše. Na pletenim stolcima bili su debeli žuti jastuci. – Ljeti sam uglavnom ovdje vani – napomenula je Viola kad su sjele za stol. Nije bilo odviše vruće; zrak je bio suh i čist. – Ovo je predivan kutak, zar ne? Širok ali plitak dol dijelio je niz kuća od drugoga na suprotnoj strani. Travnjak je bio zasjenjen visokim stablima i ukrašena s nekoliko kružnih gredica crvenih i ljubičastih nediraka. Dvije vjeverice trčkarale su blagom padinom i vijugavim puteljkom. – Doista je predivno – složila se Holly, a Viola im je natočila limunadu. – Moj suprug i ja kupili smo ovu kuću još dok su stabla bila tanka poput šiba. No mogli smo si predočiti kako će izgledati. Još u mladosti bili smo strpljivi. – Uzdahnula je i nastavila: – Katkad mi je teško. Osjećam gorčinu što je umro tako mlad i nije vidio kako je sve razraslo. No, uglavnom uživam u prirodi. Znam da je Joe u boljem svijetu i da mu je drago što uživam.

– Žao mi je – ispričala se Holly. – Nisam znala da vam je suprug umro. – Naravno da niste znali. Otkud bi znali. To je ionako bilo davno, godine 1969; menije bilo trideset a njemu trideset i dvije godine. Moj suprug bio je profesionalni vojnik, marinac. Ponosio se time, a i ja. Poginuo je u Vijetnamu. Holly je zapanjeno shvatila da bi mnoge od prvih žrtava tog sukoba sada već bili starije dobi. Supruge koje su ostavili živjele su do sada više godina bez svojih supruga nego s njima. Hoće li se uskoro dogoditi da će se Vijetnam činiti nečim iz davne prošlosti poput križarskih ili pelpponeskih ratova? – Kakva šteta – dodala je Viola s gorčinom u glasu. No ta gorčina nestala je trenutak poslije kad je kazala: – Bilo je to tako davno... Holly je zamišljala da ova žena provodi život koji se sastoji od mirnog uživanja u malim stvarima, udoban život pun topline s podosta radosti i smijeha. No to je očito samo dio njezine priče. Postojan glas pun ljubavi kojim je govorila o Joeu kao "svojem suprugu" pokazao je da vrijeme nije izblijedilo, niti će ikad izblijediti uspomenu na njega; također je bilo jasno da je on ostao jedini muškarac za nju. Njegova smrt temeljito je promijenila i ograničila njezin život. Premda je očito da je ona po naravi optimist i prisna osoba, srce joj je zasjenila tragedija. Jedno od osnovnih pravila koje svaki dobar novinar nauči na početku karijere jest da ljudi nisu samo onakvi kakvima se čine i nikad nisu manje složeni od tajne samog života. Viola je ispila gutljaj limunade i kazala: – Preslatka je. Uvijek stavim suviše šećera. Ispričavam se. – Spustila je čašu i nastavila: – Sada mi ispričajte o svojem bratu kojeg tražite. Doista ste me zaintrigirali. – Kao što sam rekla kad sam vas pozvala iz Portlanda, posvojeno sam dijete. Ljudi koji su me posvojili bili su mi divni roditelji, volim ih kao što bih voljela svoje prave roditelje, ali... – Naravno, želite upoznati svoje prave roditelje. – Kao da osjećam prazninu... Kao da u srcu imam mračno mjesto – kazala je Holly pazeći da ne pretjera. Nije ju iznenadila lakoća kojom je lagala, nego kako je to uspješno činila. Prijevara je koristan način dobivanja obavijesti od osobe koja inače ne bi pristala govoriti. Cijenjeni novinari poput Joea McGinnissa, Josepha Wambaugha, Boba Woodwarda i Carla Bernsteina svojedobno su govorili kako je nužno poslužiti se lukavstvom u razgovoru da bi se otkrila istina. No Holly u tom nikad nije bila vješta. Ona je barem bila dovoljno osjetljiva da je zbog laži uznemirena i postiđena. Te osjećaje uspješno je krila od Viole Moreno. – Iako arhivi agencije za usvajanje nisu bili potpuni, doznala sam da su moji pravi, biološki roditelji, umrli prije dvadeset i pet godina. Tada sam imala osam godina. – Zapravo su roditelji Jima Ironhearta umrli prije dvadeset i pet godina, kad je on bio desetogodišnjak. Taj je podatak pronašla u člancima koji su govorili o njegovu dobitku na lotu. – Prema tome, ne mogu ih upoznati. – To je strašno. Sada je na meni red da sažalijevam vas – kazala je Viola suosjećajnim glasom. Holly se osjećala kao pravi gad. Izmišljenom pričom zapravo se rugala gubitku koji je Viola doista pretrpjela. Ipak je nastavila: – Nije sve tako crno. Kao što sam vam kazala telefonom, otkrila sam da imam brata. Viola se nagnula nad stol i zanimala se za pojedinosti o tome kako može pomoći. – Mislite li da vam ja nekako mogu pomoći da pronađete brata? – Zapravo ne. Znate, već sam ga pronašla.

– Divno! – Ali... bojim se pristupiti mu. – Bojite se? Zašto? Holly je pogledala zeleni dol i progutala zrak kao da je svladavaju osjećaji. Dobro je glumila. Za Oscara. Mrzila se zbog toga. Kad je progovorila, glas joj je uvjerljivo drhtao: – Koliko znam, on mi je jedina prava rodbina na svijetu. Jedina veza s majkom i ocem koje nikad neću upoznati. On mi je brat i volim ga, iako ga nikad nisam upoznala. No što ću ako mu pristupim, ako mu otvorim dušu... a on zaključi da bi bilo bolje da se nisam pojavila? Što ću ako mu se ne budem svidjela? – Zaboga! Naravno da ćeš mu se svidjeti! Zašto mu se ne bi svidjela tako draga djevojka? Zacijelo će biti oduševljen kad dozna da si mu sestra. Zbog ovog ću završiti u paklu, pomislila je Holly. Kazala je: – Vama se možda čini čudno, no brinem se. Nikad nisam ostavljala dobar dojam pri prvom susretu... – Mene ste se izvrsno dojmili. Sada mi još trlja sol na ranu, pomislila je Holly i nastavila: – Želim postupiti oprezno. Želim doznati što više o njemu prije nego mu pokucam na vrata. Želim znati što voli, što ne voli, što misli o... o raznoraznim stvarima. Gđo Moreno, ne želim upropastiti priliku. Viola je kimnula. – Pretpostavljam da ste mi došli jer sam ga poznavala. Možda sam mu bila učiteljica u školi? – Vi predajete povijest u srednjoj školi ovdje u Irvmeu? – Tako je. Počela sam raditi kao učiteljica prije nego je Joe poginuo. – Znate, moj brat nije bio vaš učenik. On je predavao engleski u istoj školi. Raspitala sam se ondje i kazali su mi da ste predavali u susjednim učionicama i da ste ga dobro poznavali. Violino lice raširilo se u osmijeh: – Jim Ironheart! – Da. On mi je brat. – To je krasno, ma savršeno! – oduševljeno je kliknula Viola. Njezina reakcija bila je tako naglašena da ju je Holly začuđeno gledala ne znajući što bi rekla. – On je dobar čovjek – nastavila je Viola. U glasu joj se razabirala istinska ljubav. – Bila bih sretna da sam imala sina poput njega. Povremeno svrati na večeru, no u posljednje vrijeme ne tako često. Volim kuhati za njega. Ne mogu vam opisati kako me to raduje. – Zamislila se i neko vrijeme sjedila je u tišini. – Kako bilo... ne biste mogli poželjeti boljeg brata. On je jedan od najdivnijih ljudi koje sam poznavala, predan učitelj: drag, blag i strpljiv. Holly se prisjetila Normana Rinka, manijaka koji je ubio prodavača i dvoje kupaca u Atlanti, čovjeka kojeg je ubio blagi, dragi Jim Ironheart. Osam patrona iz sačmarice iz neposredne blizine. Od toga je četiri ispalio nakon što je bilo očito da je Rink mrtav. Viola Moreno možda dobro poznaje Ironhearta, no očito nije imala pojma o silini bijesa koji se u njemu krije. – Poznavala sam mnoge dobre učitelje, no nitko se nije brinuo o učenicima kao Jim Ironheart. Istinski se brinuo o njima kao da su mu rođena djeca. – Zavalila se u stolac i tresla glavom dok se prisjećala: – Toliko im je toga davao, najviše od svega želio im je oplemeniti život. U tome je uspio kod svih osim kod potpuno neprilagođenih učenika. Uspostavio je odnos s njima o kakvom drugi učitelji samo sanjaju; to je postignuo a da pritom nije ugrozio svoj autoritet. Mnogi učitelji se pokušavaju sprijateljiti s učenicima, biti im ravni, ali to nikad nije ono pravo.

– Zašto je dao otkaz u školi? Viola je zastala i njezin je osmijeh nestao: – Djelomice zbog dobitka na lotu. – Kakvog dobitka? – Ne znate? Holly se namrštila i odmahnula glavom. Viola nastavi: – Dobio je šest milijuna dolara u siječnju. – Ma nemojte! – Prvi put je uplatio listić. Nakon što je odglumila da se njezino iznenađenje pretvorilo u zabrinutost, Holly je kazala: – Joj. Sad će pomisliti da sam ga potražila samo zato što se obogatio. – Ne, ne – Viola je odmah uskočila ohrabriti je. – Jim nije takav. Nikad ne bi mislio tako ružno o ljudima. – I ja sam situirana – lagala je Holly. – Ne treba mi njegov novac. Ne bih ga uzela ni kad bi mi ga nudio. Moj poočim i pomajka su liječnici. Nisu bogati, ali ipak dobro žive. Ja sam odvjetnica. Dobro mi ide. No dobro, ne želiš njegov novac, pomislila je Holly mrzeći se, ali ipak si gnusna lažljivica sa zastrašujućim darom za izmišljanje pojedinosti. Zbog toga ćeš provesti cijelu vječnost u paklu, do pupka u gnoju, i posluživati samog Sotonu! Viola se uozbiljila, ustala od stola i otišla do ruba terase. Iščupala je korov iz velikog lonca za cvijeće. Rastreseno je zgužvala travku prstima i zamišljeno gledala u daljinu. Dugo je šutjela. Holly se zabrinula da je rekla nešto što nije smjela, da je nesvjesno odala kako se pretvara. Svakog je trenutka postajala sve nervoznija, pa je pomislila da bi se trebala ispričati zbog svih laži koje je izrekla. Vjeverice su se igrale na travi. Na terasu je doletio leptir, spustio se na rub vrča limunade, stajao tako nekoliko trenutaka i odletio. Napokon, drhtavim glasom koji ovaj put nije hinila, Holly ju je dozvala: – Gospođo Moreno? Zar nešto nije u redu? Viola je bacila zgužvan korov i odgovorila: – Ne znam kako bih vam objasnila. – Što? – upitala je Holly nervozno. Viola se okrenula prema Holly i prišla stolu. – Pitali ste me zašto je Jim... vaš brat dao otkaz u školi. Rekla sam da je to učinio zbog dobitka na lotu, ali to nije istina. Da je volio svoj posao onako kako ga je volio prije nekoliko godina, pa čak i onoliko koliko ga je volio prije godinu dana, nastavio bi raditi i nakon dobitka sto milijuna dolara. Holly je zamalo odahnula zato što Viola nije otkrila da je njezina priča izmišljena. – Zbog čega se promijenio? – Izgubio je učenika. – Izgubio? – Trinaestogodišnjaka Larrya Kakonisa. Bio je bistar i dobar dječak, ali uznemiren. Iz obitelji s velikim problemima. Njegov otac tukao je majku; tukao ju je koliko dugo se Larry sjećao. Mislio je da to može spriječiti, ali nije uspio. Osjećao se odgovoran, iako nije ni za što bio kriv. No bio je takav, osjećao je veliku odgovornost. Viola je podignula svoju čašu, vratila se na rub terase i ponovno pogledala prema zelenilu. Ponovno je zašutjela. Holly je čekala.

Napokon je Viola kazala: – Majka je bila sukrivac u svemu tome. Bila je žrtva, ali je sudjelovala u vlastitom žrtvovanju. Na određen način bila je poremećena jednako kao Larrvev otac. Larry nije uspio pomiriti ljubav i poštovanje koje je osjećao prema majci s rastućom svijesti o tome da je ona, u određenom smislu, voljela da je suprug tuče, pa čak i osjećala potrebu da bude žrtvom. Holly je tad shvatila kamo sve to vodi. Nije željela čuti kraj priče, no nije imala izbora. – Jim je uporno radio s dječakom. Ne mislim samo akademski. Larry mu se povjerio kao nikom drugom. Jim ga je savjetovao uz potporu dr. Lansinga, školskog psihologa. Činilo se da Larry napreduje, donekle je uspijevao shvatiti svoju majku i sebe. Onda je jedne noći... bilo je to lani, 15. svibnja, dakle prije petnaest mjeseci, premda mi se čini da nije bilo tako davno... Larry Kakonis uzeo očev pištolj, nabio ga, stavio cijev u usta... i ispalio si metak u mozak. Holly se prenula. Kao da su je uzdrmala dva udarca. Prvi je bila pomisao na trinaestogodišnjaka koji je učinio samoubojstvo, a pred njim su bile najbolje godine života. U toj se dobi mali problemi čine velikima, a ozbiljan problem doista bi se mogao činiti katastrofalnim i beznadnim. Holly je osjetila bol zbog Larrya Kakonisa, ali i neodređen bijes zbog toga što dječaku nije dano dovoljno vremena da nauči kako je moguće prevladati sve strahote, te da, općenito gledajući, život nudi mnogo više radosti nego očaja. Ali jednako ju je uzdrmao datum dječakova samoubojstva: 15 svibnja. Godinu dana poslije, 15. svibnja ove godine, Jim Ironheart učinio je svoje prvo čudnovato spašavanje. Sam i Emily Newsome. Atlanta u Georgii. Spašeni od smrti u rukama sociopatskog razbojnika Normana Rinka. Nije više mogla sjediti. Ustala je i pridružila se Violi na rubu terase. Promatrale su vjeverice. – Jim je optuživao sebe – objasnila je Viola. – Zbog Larrya Kakonisa? On nije odgovoran za njegovu smrt. – Ipak, svalio je krivnju na sebe. Takav je. No njegova reakcija bila je pretjerana čak i za njega. Nakon Larrveve smrti, nije više želio biti učitelj. Prestao je vjerovati da ikome može pomoći. A bio je tako uspješan, uspješniji od svih učitelja koje sam poznavala. No taj jedan neuspjeh bio je previše za njega. Holly se prisjetila hrabrosti kojom je Jim Ironheart pokupio Billya Jenkinsa ispred jurećeg kamioneta. To nikako nije bio neuspjeh. – Upao je u začarani krug depresije – nastavila je Viola. – Nikako se nije uspio izvući iz njega. Čovjek kojeg je Holly upoznala u Portlandu nije je se dojmio kao depresivan tip. Bio je tajnovit i zatvoren. Ali imao je smisla za humor i rado se smiješio. Viola je ispila gutljaj limunade. – Čudno, sada mi se čini kao da je prekisela. – Spustila je čašu na pod i obrisala vlažnu ruku o hlače. Htjela je nešto reći i zastala. No tada je ipak nastavila: – Onda je... Onda je postao pomalo čudan. – Čudan? Kako mislite? – Povučen. Tih. Počeo je učiti borilačke vještine. TaeKwonDo. Znam da se mnogi zanimaju za to, no činilo mi se protivno Jimovu karakteru. Nije se činilo protivno karakteru Jima Ironhearta kojeg je Holly upoznala. Viola je kazala: – Nije se toga primio tek tako. Svaki dan nakon škole otišao je na satove u Newport Beach. To mu je postala opsesija. Zabrinula sam se za njega. Bila sam sretna kad je u

siječnju dobio na lotu. Šest milijuna dolara! To je tako velika sreća. Činilo mi se da će mu to promijeniti život i pomoći mu da prebrodi depresiju. – Ali nije? – Nije. Činilo se kao da nije posebno iznenađen ni radostan. Dao je otkaz u školi i preselio iz stana u novu kuću... i još se više povukao od svojih prijatelja. – Okrenula se prema Holly i nasmiješila se. Nakon dugo vremena bio joj je to prvi osmijeh. – Zato sam se tako uzbudila kad ste kazali da ste mu sestra, i to sestra za koju niti ne zna da postoji. Možda vi možete učiniti za njega ono što šest milijuna dolara nije moglo učiniti. Holly je ponovno osjetila grižnju savjesti zbog svojih laži i zarumenjela se. Ponadala se da će Viola protumačiti to kao rumenilo izazvano uzbuđenjem. – Bilo bi divno kad bih to mogla učiniti. – Možete. Sigurna sam. Sam je, odnosno misli da je sam. To je dio problema. Sa sestrom više ne bi bio sam. Pođite do njega danas. Odmah. Holly je odmahnula glavom i napomenula: – Uskoro, ali ne odmah. Trebam skupiti jos... samopouzdanja. Molim vas, nemojte mu ništa kazati o meni. – Naravno da neću. Vama pripada sva radost trenutka kad ćete mu to priopćiti. Holly se osjećala kao da joj je osmijeh nalijepljen na lice poput plastičnih usana za maškare. Bio je jednako lažan. Nekoliko minuta poslije, na vratima, Viola joj je primila ruku i kazala: – Ne želim da steknete pogrešan dojam. Neće biti lako pomoći mu da se izvuče iz depresije i vrati u normalan život. Otkad ga poznajem, osjećala sam da mu se u duši krije velika tuga, poput mrlje koja se ne da isprati. To doista ne čudi s obzirom na to što se dogodilo njegovim roditeljima... ostao je siroče kad mu je bilo tek deset godina. Holly je kimnula: – Hvala vam. Uvelike ste mi pomogli. Viola ju je zagrlila, poljubila u obraz i kazala: – Želim da mi vi i Jim što prije dođete na večeru. Pripremit ću divne meksičke specijalitete! Holly je osjetila zadovoljstvo, ali i potištenost. Radovala se što je upoznala Violu Moreno, koja je se dojmila poput omiljene tete; no tištilo ju je što je tu divnu ženu upoznala pod lažnim izgovorom. Hodajući do automobila, Holly je grdila samu sebe. Izgovorila je najružnije psovke koje je naučila radeći dvanaest godina s novinarima raznovrsnih profila. Znala ih je toliko da se mogla natjecati s najvećim prostacima. U telefonskom imeniku pronašla je samo jednu školu taekwondoa u Newport Beachu. Nalazila se u trgovinskom centru blizu Njuportskog bulevara, između prodavaonice zastora i pekarne. Škola se zvala "Dojo", što na japanskome znači vježbalište borilačkih vještina, a to je kao da restoran ima naziv "Restoran", a butik "Butik". Holly je iznenadio taj generički naziv, jer poduzetnici podrijetlom iz Azije svojim poduzećima često daju poetske nazive. Troje ljudi stajalo je na pločniku ispred velikog prozora; jeli su kolače, zrak je odisao miomirisima iz susjedne pekarne. Promatrali su kako skupina šestero polaznika izvodi vježbe s bucmastim, ali vrlo spretnim korejskim instruktorom u crnoj odori. Svaki put kad bi učitelj bacio učenika na strunjaču, stresla bi se debela prozorska stakla. Holly je svojedobno napisala reportažu o mladiću iz Portlanda koji je osvojio medalju u državnom prvenstvu, i znala je da je taekwondo agresivan korejski oblik karatea – borci se služe jakim udarcima šakom i vrlo brzim karataškim udarcima, hvatovima, te razornim

udarcima nogom iz skoka. Učitelj nije izvodio udarce do kraja, ali su učenici ipak jaukali i stenjali kad su udarili o strunjaču. U desnom kutu s druge strane dvorane smeđokosa djevojka sjedila je za stolom zadubljena u tajničke poslove. Svaka pojedinost njezina tjelesnog izgleda i odjeće naglašavala je njezinu seksualnost. Uska crvena majica naglašavala je njezine velike grudi i bradavice veličine trešanja. U kestenjastoj kosi nazirali su se plavi pramenovi; sjenilo na očima bilo je naneseno suptilno, ali i egzotično; usnice joj je prekrivao debeo sloj koraljnocrvena ruža; sunčala se tek da joj koža poprimi savršenu boju, nalakirala je dugačke nokte lakom u nijansi koja je odgovarala ružu i nosila je toliko srebrena nakita da bi njime mogla popuniti izlog. – Je li ovako stenju cijeli dan? – upitala je Holly. – Da. Skoro cijeli dan. – Ne smeta li vam? – Oh, da – odgovorila je brineta i lascivno joj namignula. – Znam što mislite. Nalik su na krdo bikova koji se bore. Kad dođem ujutro, već nakon sat vremena tako sam uspaljena da ne znam kako ću izdržati. Holly to nije tako mislila. Ona je pretpostavljala da ti zvukovi izazivaju glavobolju, a ne pohotu. No i ona je namignula da pokaže prisnost i upitala: – Je li šef ovdje? – Eddie? On vježba trčanje tisuću stuba – odgovorila je djevojka tajnovito. – Zbog čega ga trebate? Holly je objasnila da je novinarka i da radi reportažu koja je povezana s "Dojom". Djevojka se oduševila kad je to čula. Objasnila je da Eddie objeručke prihvaća mogućnost da dobije publicitet. Ustala je sa stolca, pokazujući svoje visoke pete i uske bijele kratke hlače koje su joj prijanjale uz guzove poput namaza boje. Holly se u usporedbi s njom osjećala ravna kao dječak. Kao što je djevojka kazala, Eddie je bio oduševljen kad je čuo da će "Dojo" dobiti barem uzgredan spomen u novinama, no želio je da Holly razgovara s njime dok vježba uspinjanje stubama. Nije bio Azijat, a možda ta činjenica objašnjava što je vježbaonici dao tako nemaštovito ime. Bio je visok, plavokos, plavook i prekrivali su ga samo mišići i crne elastične biciklističke gaće. Nalazio se na "StairMasteru", napravi koja simulira uspinjanje stubama. – Ovo je super – kazao je dok je gazio svojim savršeno razvijenim nogama. – Još šest katova i bit ću na vrhu spomenika u Washingtonu. Disao je teško, ali ne onako teško kako bi Holly disala nakon uspinjanja do svojeg stana na drugom katu u Portlandu. Pokazao joj je da sjedne na stolac točno ispred "StairMastera", tako da ga Holly može bolje vidjeti. Na njegovu pocrnjelu tijelu svjetlucale su se kapljice znoja koji je potamnio dlake na njegovom širokom zatiljku. Gaće su mu prijanjale uz tijelo jednako intimno kao što su se bijele kratke hlače prilijepile uz djevojčino. Činilo se kao da je znao da će Holly doći, pa je postavio "StairMastera" i stolicu kako bi se pokazao u najboljem svjetlu. Premda je ponovno pribjegla prijevari, Holly nije osjećala grižnju savjesti kakvu je osjećala kad je lagala Violi Moreno. Kao prvo, ovaj put je manje izmišljala. Kazala mu je da radi reportažu, opširan napis o Jimu Ironheartu istina koji se usredotočuje na to kako mu je dobitak na lotu promijenio život laž, i to s njegovim dopuštenjem laž. Postotak istinitosti od čak trideset i tri posto bio je dovoljan da ublaži osjećaj krivnje, a to, zaključila je, mnogo govori o njezinoj savjesti. – Samo pazite da ispravno napišete "Dojo" – napomenuo je Eddie.

Pogledao je svoju nogu i veselo dodao: – Pogledajte ove listove! Tvrdi su kao kamen. Kao da ih sve vrijeme nije gledala. – Sloj sala između kože i mišića praktički je nestao. Učinio sam to vježbanjem. Drugi razlog zašto joj ne smeta što laže Eddieu jest to što je on tašt, uobražen kreten. – Još trideset stuba do vrha spomenika – dodao je. Ritam govora prilagodio je disanju, tako da mu se glas dizao i spuštao sa svakim uzdisajem i izdisajem. – Još samo trideset? Onda ću pričekati. – Ne, ne. Samo pitajte. Neću stati na tome. Nakon toga želim vidjeti koliko se mogu uspeti prema vrhu Empire State Buildinga. – Ironheart je bio u vašem vježbalištu. – Da. Ja sam ga podučavao. – Došao vam je prije nego što je dobio na lotu. – Da. Prije više od godinu dana. – Čini mi se lani u svibnju. – Možda. – Je li kazao zašto želi naučiti taekwando? – Nije. Ali strastveno je radio. – Zamalo je viknuo sljedeće riječi kao da je trijumfalno dovršio stvarni uspon: – Vrh spomenika! – Nakon toga nije usporio, nego je čak pojačao tempo. – Nije li vam se to činilo čudno? – Zašto? – S obzirom na to da je on učitelj. – Nama dolaze učitelji. Dolaze nam raznorazni ljudi. Svi se žele tući. – Duboko je udahnuo, izdahnuo i nastavio: – Sada se penjem na Empire State Building. – Je li Ironheart bio dobar? – Izvrstan! Mogao je postati pravi natjecatelj. – Mogao? Zar je prekinuo? Eddie je disao malo teže nego prije i govorio je malo brže: – Vježbao je sedam-osam mjeseci. Dolazio je svaki dan. Nije se štedio. Vježbao je u teretani, zatim aerobiku i, na sve to, još je vježbao borilačke vještine. Nije se obazirao na bor. Tako je očvrsnuo da je mogao poševiti kamen. Pardon. No tako je. Onda je odustao. Dva tjedna nakon što je dobio na lotu. – Aha. Shvaćam. – Krivo ste me razumjeli. Nije odustao zbog toga što je dobio novac. – Nego? – Kazao je da sam mu dao sve što treba. Nije više želio vježbati. – Sve štu mu treba? – upitala je. – Dovoljno taekwondoa za ono što želi raditi. – Je li rekao što to želi raditi? – Ne. Vjerojatno je htio nekog srediti. Eddie se sad već ozbiljno naprezao. Snažno je radio nogama, a znoj mu je tako prekrio tijelo da se činilo da je premazan uljem; mišići njegovih ruku i širokih leđa naprezali su se gotovo jednako kao oni u nogama; kad je tresao glavom, kapljice znoja raspršivale su mu se s kose. Sjedeći niti tri metra od njega, Holly se osjećala kao da je u prvom redu nekog noćnog kluba gdje muškarci izvode striptiz. Ustala je.

Eddie je uperio pogled u zid ravno ispred sebe. Na licu su mu se vidjele crte naprezanja, no pogled mu je bio sanjarski. Možda ispred sebe nije vidio zid nego beskrajne stube Empire State Buildinga. – Je li vam kazao išta što vam se čini... zanimljivo ili neobično? – upitala je. Eddie nije odgovorio. Koncentrirao se na uspon. Vene na njegovu vratu iskočile su i pulsirale kao da njegovim krvotokom pliva pravilno raspoređeno jato debelih ribica. Kad je Holly došla do vrata, Eddie je odgovorio: – Tri stvari. Ponovno se okrenula prema njemu. – Da? Nije ju pogledao, njegove oči i dalje su bile nefokusirane; ni na trenutak nije usporavao, a govorio joj je iz stubišta slavnog nebodera u dalekom Manhattanu: – Ironheart je jedini čovjek kojeg sam upoznao a koji ima čvršće opsesije od mene. Holly se namrštila i razmislila o tome. Onda je upitala: – Što još? – Jedini termini koje je propustio bili su tijekom dva tjedna u rujnu. Otišao je na sjever, u okrug Marin, na tečaj agresivne vožnje. – Što je to? – To je tečaj ponajviše za vozače političara, diplomata i bogatih poslovnih ljudi. Podučavaju ih da voze poput Jamesa Bonda, da mogu izbjeći terorističke zamke, otmice i tako dalje. – Je li pričao o tome zašto mu trebaju te vještine? – Samo je rekao da mu se čini zabavno. – Nabrojili ste dvije stvari. Odmahnuo je glavom, a kapljice znoja poškropile su tepih i okolno pokućstvo. Holly je stajala malo izvan domašaja. I dalje ju nije gledao. – Treće... Nakon što je odlučio da je naučio dovoljno taekwondoa, želio je naučiti sve o vatrenom oružju. – O oružju? – Pitao me poznajem li ikoga tko bi ga mogao podučavati streljaštvu. Želio je naučiti sve o revolverima, pištoljima, puškama... – Koga ste mu preporučili? Sada je već dahtao, no još uvijek je mogao razgovjetno govoriti: – Nikog. Ne zanima me oružje. Ali, znate što mislim? Mislim da je on jedan od onih koji čitaju plaćeničke časopise. Sav je zaokupljen svojom fantazijom. Želi postati plaćenik. Pripremao se za rat. – Ne smeta li vas što pomažete takvoj osobi? – Ne. Glavno da me je platio. Holly je izašla i polagano zatvorila vrata za sobom. Na trenutak je stajala na predivnom suncu i opazila koliko je mnogo prolaznika u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji. Preselila se na sjeverozapad prije osamnaest mjeseci i zaboravila je kako stanovnici južne Kalifornije drže do svojeg zdravlja, a i svojeg izgleda. Izgledati dobro i osjećati se dobro imperativi su življenja u južnoj Kaliforniji. To je jedna od značajki zbog kojih je Holly voljela to područje SAD-a. No to je također i značajka zbog koje ga je mrzila. Odlučila je kupiti ručak u susjednoj pekarni. Odabrala je čokoladni kolač, kolačić s kremom ukrašen kivijem, pitu od sira s bijelom čokoladom, keks s cimetom i roladu s kremom od naranče. – I dijetnu Coca-colu, molim – napomenula je prodavaču. Ponijela je pladanj do stola pokraj prozora, otkud je mogla promatrati paradu čvrstih, mišićavih i pocrnjelih tijela u ljetnoj odjeći. Kolači su bili doista ukusni. Uzimala bi pomalo od svakog kolača i uživala u svakom zalogaju. Namjeravala je pojesti sve do zadnje mrvice.

Nakon nekog vremena opazila je da je netko promatra. Dva stola dalje, čvrsto građena žena, stara oko trideset i pet godina, zurila je u nju s nevjericom i zavisti. Ona je pred sobom imala samo voćni kolačić, što je za ljubitelja slastica isto što i dijetni keks. Osjećajući potrebu da se opravda, Holly je sa simpatijom kazala: – Krivo mi je da ovako jedem, ali ne mogu drukčije. Kad se uzbudim, ne mogu raditi ništa drugo, samo jedem slatko kao luda. Žena je kimnula: – I ja. Odvezla se do Ironheartove kuće. Prikupila je dovoljno podataka o njemu da riskira pristupiti mu. No nije stala, nego je polagano prošla pokraj kuće. Instinktivno je osjećala da ovo nije pravi trenutak. Slika koju je izgradila o njemu samo je naizgled bila potpuna. Nešto je nedostajalo. Predosjećala je da bi bilo opasno pristupiti mu prije nego što riješi tu nepoznanicu. Vratila se u motel i provela ostatak poslijepodneva i prve sate večeri sjedeći pokraj prozora. Prvo je pila Alka-Seltzer, onda dijetnu limunadu, a sve vrijeme zurila je u plavi bazen usred uređena vrta i razmišljala. Razmišljala. Dobro, govorila si je, da vidim što imam. Ironheart je čovjek koji duboko u srcu nosi tugu, vjerojatno zbog toga što je s deset godina ostao bez roditelja. Pretpostavimo da je mnogo vremena proveo razmišljajući o smrti, posebice o naprasnoj smrti. Posvetio je svoj život pomaganju djeci, možda zato što njemu nitko nije mogao pomoći kad se morao suočiti sa smrću oca i majke. Onda je Larry Kakonis učinio samoubojstvo. Ironheart je shrvan, osjeća da je to trebao spriječiti. Dječakova smrt gura na površinu svu srdžbu koju Ironheart u sebi nosi: srdžbu usmjerenu na sudbinu, na biološku krhkost ljudskog roda – na Boga. U stanju velike duševne patnje koja je graničila s neuravnoteženošću, odlučio je postati svojevrstan Rambo i učiniti nešto da se suprotstavi sudbini. To je u najboljem slučaju čudna reakcija, a moglo bi se reći da je i luđačka. Vježbanjem u teretani, aerobika i taekwondoa, pretvorio se u borilački stroj. Naučio je voziti poput kaskadera i služiti se raznovrsnim vatrenim oružjem. Bio je spreman. No ima još nešto. Odlučio je postati vidovit da bi dobio na lotu i postao bogat kako bi se mogao posvetiti svojem križarskom ratu – i kako bi mogao predvidjeti kada će se zbiti naprasna smrt. I tu se srušila njezina teorija. Čovjek može otići u vježbalište i naučiti borilačke vještine, no u telefonskom imeniku ne postoji škola za vidovitost. Otkuda mu ta moć? Razmišljala je o tome primjenjujući sve moguće pristupe. Nije pokušavala naći nadahnuto rješenje, nego smisliti pristup kojim bi istražila moguća objašnjenja. No magija je magija. Nemoguće ju je istraživati. Sve više se osjećala kao da piše za žuti tisak, dakle ne kao novinarka nego kao osoba koja izmišlja napise o izvanzemaljcima koji žive u podzemlju grada Clevelanda, o djeci koja su pola ljudi, pola gorile koju rađaju nemoralni čuvari zoološkog vrta, o neobjašnjivoj kiši žaba i pilića u Tadžekistanu. Ali, činjenice govore da je Jim Ironheart spasio život četrnaestero ljudi u svim krajevima SAD, i to uvijek u posljednji trenutak, pokazujući čudesnu vidovitost. U osam sati bila je izvan sebe. Željela je glavom udariti o stol, o zid, o bilo što kako bi razbila mentalnu blokadu i bacila svjetlost na taj problem. Zaključila je da je vrijeme da prestane razmišljati i da izađe na večeru. Otišla je u motelski restoran. Jela je samo piletinu sa salatom kako bi se iskupila za ručak u slastičarnici. Pokušavala je usmjeriti pozornost na ljude oko sebe, no nije mogla prestati razmišljati o Jimu Iron-heartu i njegovim čarolijama. Bio joj je u mislima i kad je legla na počinak. Pokušavala je zaspati, no zurila je u sjene na stropu koje su bacala svjetla oko bazena. Bila je iskrena sa sobom i priznala si da je Jim ne

zanima samo zbog profesionalnih razloga. Istina, to je najvažnija reportaža njezine karijere, i istina je da je on tako tajnovit da bi zaintrigirao svakog, ne samo novinara. No privlačio ju je i zbog toga što je tako dugo bila sama da je usamljenost izdubla prazninu u njezinu biću, a Jim Ironheart bio je najprivlačniji muškarac kojeg je upoznala nakon dugo vremena. A to je ludost. Holly nije jedna od onih žena koje privlače muškarci koji nisu za njih; nije podsvjesno išla za tim da je muškarac iskoristi, povrijedi i najposlije odbaci. Bila je izbirljiva. Zato i jest usamljena. Malo je muškaraca odgovaralo njezinim kriterijima. Naravno. Suviše si izbirljiva, govorila si je sarkastično. Zato si se zagledala u ovog tipa koji si umišlja da je Superman, samo bez trikoa i plašta. Uozbilji se, Holly Thorne! Romantična maštanja o Jamesu Ironheartu nepromišljena su, uzaludna, rječju obična glupost. Ali te njegove oči! Holly je zaspala sa slikom njegova lica pred očima, slikom koja se nadvija nad njom poput goleme zastave koja se vijori na plavetnom nebu, a njegove oči bile su izrazitije plave od same nebeske pozadine. Ponovno se u snu našla u stanju sljepoće. U kružnoj sobi. Na drvenu podu. Osjećala je miris vlažna vapnenca. Kiša je udarala o krov kao da kapljice padaju na bubanj. Ritmička škripa. Šuš. Nešto joj se približavalo, kao da je dio tame oživio i pretvorio se u čudovišno biće koje Holly ne može ni vidjeti ni čuti, nego samo osjetiti. Neprijatelj. Šuuušl Približavao se, opasan i divlji, zračeći hladnoću isto kao što peć isijava toplinu. Šuuušl Bilo joj je drago što ne vidi, jer predosjećala je da to biće izgleda tako strano, tako jezovito, da bi sam pogled na nj bio dovoljan da je usmrti. Šuušl Osjetila je dodir. Vlažan. Leden pipak na vratu. Pipak tanak poput olovke. Vrisnula je, a vrh pipka zario joj se kroz vrat i probio dno lubanje... Suuuš! Probudila se s prigušenim krikom strave. Znala je gdje je: u motelu u Laguna Hillsu. Suuuš! Još je čula zvuk iz sna. Golemu oštricu koja siječe zrak. Ali taj zvuk nije samo sanjala. Bio je stvaran, a soba je bila hladna jednako kao mračna prostorija u noćnoj mori. Pokušala se pomaknuti, no nije mogla; osjećala je da joj srce opterećuje sva težina jeze koju osjeća. Činilo joj se da se ispod motela nalaze velike prostorije i odatle je do nje doprla blaga tutnjava i znala je da je to zvuk golemih kamenih kotača koji se okreću. Suuuš! Nešto nezamislivo još joj je bilo za vratom i prodiralo joj u lubanju, odvratan nametnik koji ju je odabrao za svog domara. Vijugajući uvlačio se tražeći mjesto u njezinu mozgu gdje će položiti svoja jajašca. Ali ona se nije mogla pomaknuti. Šuuuš! Vidjela je samo rešetkaste sjene prozorskih kapaka na stropu. Očajnički je trebala više svjetlosti. Šuuuš! Bijedno je cmizdrila, no toliko se prezirala zbog te svoje slabosti da je napokon uspjela prekinuti paralizu. Dahćući se pridignula i zgrabila se za vrat pokušavajući strgnuti masni, ledeni crvast pipak. Ništa. Ništa. Prebacila je noge na pod i potražila svjetiljku. Zamalo ju je prevrnute, no pronašla je prekidač. Svjetlost! Šuuuš!

Skočila je s kreveta i ponovno se zgrabila za šiju. Opipala se između lopatica. Ništa. Ništa. Ali ipak je osjećala pipak! Šuuuš! Histerija ju je potpuno svladala i nije si mogla pomoći, samo je proizvodila čudne životinjske zvukove straha i očaja. U kutu oka opazila je kretanje. Okrenula se. Zid iza kreveta! Znojio se, svjetlucao! Cijeli se zid izbacio prema njoj kao da je riječ o opni na koju se uporno naslanja strašna i golema masa. Zid je odvratno pulsirao poput golemog unutarnjeg organa rastvorene utrobe neke pretpovijesne nemani. Šuuuš! Povukla se od vlažnog, zloćudno oživljenog zida. Okrenula se i potrčala. Morala je pobjeći, i to odmah! Neprijatelj. On dolazi. Slijedio ju je. Iz sna. Vrata. Zaključana! Otključala ih je. Drhtavim rukama. Neprijatelj. Dolazi! Lanac na vratima. Oslobodila ga je i naglo otvorila vrata. Nešto je bilo na pragu. Ispunjavalo je čitava vrata; bilo je veće od nje, nešto s one strane ljudskog iskustva: istodobno nalik na kukca, pauka i gmaza; previjalo se i drhtalo, bila je to ispremiješana gomila paučjih noga i ticala, zmijastih svitaka i žoharastih čeljusti, višestrukih očiju, čegrtušinih zubi, pandži... bilo je to tisuću noćnih mora stopljeno u jednu, ali ona je bila budna! Provalilo je u sobu i ščepalo je. Osjetila je bol sa svih strana kad su se u nju žarile pandže. Vrisnula je... Noćni povjetarac. To je bilo sve što je ušlo kroz otvorena vrata. Blag, ljetni noćni povjetarac. Holly je stajala na vratima. Drhtala je i lovila dah začudno gledajući betonirani puteljak. Goleme palme, australijska kraljevska paprat i drugo zelenilo povijali su se pod mekim dodirom tropskoga vjetra. Površina bazena blago se namreškala, tako da je na najrazličitije načine odražavala svjetla s bazenskog dna. Bazen se doimao manje kao masa vode usred motelskog kompleksa, a više kao rupa puna gusarskog blaga punog ulaštenih smaragda. Stvorenje koje ju je napalo nestalo je kao da nikad nije bilo tu. Nije pobjeglo, niti šmugnulo po kakvoj paučini; u djeliću sekunde jednostavno je isparilo. Više nije osjećala ledeni pipak za vratom niti u lubanji. Nekoliko drugih gostiju izašlo je iz svojih soba, očito kako bi provjerili tko je i zašto vrisnuo. Holly se vratila u sobu. Nije sada željela privlačiti pozornost. Okrenula je glavu. Zid iza njezina kreveta sad je opet bio običan zid. Sat ugrađen u noćni ormarić pokazivao je pet sati i osam minuta. Polagano je zatvorila vrata, no morala se nasloniti na njih jer su je iznenada izdale noge. Umjesto da je osjećala olakšanje što je njezinoj čudnoj muci kraj, bila je potpuno shrvana. Čvrsto se obgrlila i drhtala tako snažno da su joj zubi cvokotali. Tiho je zaplakala, ali ne zbog pretrpljenog straha, zabrinutosti za svoju sigurnost, odnosno za svoje duševno zdravlje, nego zbog dubokog uvjerenja da je nad njom izvršeno nasilje. Nakratko je bila bespomoćna žrtva, rob terora kojim upravlja biće koje je izvan domašaja njezina razumijevanja. Proživjela je duševno silovanje. Nešto jii je svladalo, nasilno se uvuklo u nju uskraćujući joj pravo na slobodu volje. Premda je to biće sada nestalo, ostavilo je tragove duboko u njoj, talog koji je trajno onečistio njezin um, njezinu dušu. To je bio samo san, ohrabrivala se. No to nije mogao biti san kad se pridignula i uključila svjetlo. Noćna mora slijedila ju je u javu. To je bio samo san, nemoj tome pridavati toliku važnost, pomislila je pokušavajući svim snagama ponovno uspostaviti svoju staloženost. Sanjala si da se nalaziš na tom tamnom

mjestu, onda si sanjala da si se pridignula u krevetu i uključila svjetlo, u snu si ugledala kako zid pulsira i potrčala prema vratima. Hodala si u snu, još si spavala kad si otvorila vrata, još si spavala kad si ugledala čudovište i vrisnula, a tog te trenutka vrisak prenuo iz sna. Željela je vjerovati u to objašnjenje, no ono je bilo previše uvjerljivo da bi ga mogla prihvatiti. Niti jedna njezina noćna mora dosad nije bila tako podrobno razrađena i uvjerljiva. Osim toga, ona nikad nije hodala u snu. Nešto ju je doista pokušavalo dohvatiti. Možda to nije bilo ono čudovište sa značajkama kukca, gmaza i pauka. Možda je to bila samo krinka u koju se nepoznato biće zagrnulo da je preplaši. Ali nešto je pokušalo prodrijeti u ovaj svijet iz... Ali otkud? Nije važno otkud. Od tamo negdje. S one strane ovoga svijeta. I zamalo ju je ščepalo. Ne. To je smiješno. To je nešto za žuti tisak. Čak ni National Enguirer više ne objelodanjuje takvo smeće. UM MI JE SILOVALA ZVIJER S DRUGOGA SVIJETA. Takvo smeće je na razini koja je tri stepenice niža od one poput CHER PRIZNAJE DA JE IZVANZEMALJKA, dvije stepenice niža od ISUS PROGOVORIO OPATICI IZ MIKROVALNE PEĆNICE i čak stepenicu niža od ELVISOV MOZAK PRESAĐEN U TIJELO ROSEANNE BARR. Što se osjećala gluplje zbog takvih misli, to se više smirivala. Mogla bi lakše izaći nakraj s tim iskustvom kad bi se uvjerila da je to proizvod njezine bujne mašte, prekomjerno opterećene doista fantastičnim slučajem Jima Ironhearta. Konačno joj se vratila snaga i mogla je stajati a da se ne naslanja na vrata. Zaključala je bravu i ponovno namjestila lanac. Hodajući od vrata osjetila je akutnu bol na lijevoj strani tijela. Nije bilo strašno, no trgnula se i osjetila sličnu bol s druge strane. Primila je majicu kako bi je podignula i pogledala se... Materijal je bio rastrgan. Na tri mjesta s lijeve strane i na dva mjesta s desne. Na tim mjestima majica je bila uprljana tragovima krvi. Holly je ponovno spopala jeza. Otišla je u kupaonicu i uključila neonsko svjetlo. Stala je ispred zrcala, oklijevala i onda svukla majicu. Krv je tekla iz tri plitke rane iznad njezina lijevog boka. Prva posjekotina nalazila se tik ispod lijeve dojke, druge dvije nalazile su se na razmaku od pet centimetara. Na desnoj strani tijela ugledala je dvije ogrebotine, no one nisu bile tako duboke i nisu krvarile. Pandže. Jim je povratio u zahodsku školjku, pustio vodu i isprao usta vodicom za ispiranje. Lice koje je gledao u zrcalu bilo je najzabrinutije koje je ikad vidio. Morao je skrenuti pogled s odraza vlastitih očiju. Naslonio se na umivaonik. Po tisućiti put u proteklih godinu dana pitao se što mu se to zaboga događa. U snu je ponovno posjetio vjetrenjaču. Nikad ga dosad ista noćna mora nije mučila dvije noći uzastopce. Obično bi između ponavljanja prošlo nekoliko tjedana. Što je gore, u snu se pojavilo nešto novo: u snu se nije pojavila samo kiša na uskim prozorima, ližući plamen svijeće i plešuće sjene koje je ona bacala, zvuk velikih krila koja su se okretala, prigušeno brujanje mlinskih kamena u donjoj prostoriji i neobjašnjiv strah koji je obavijao taj prizor. Ovaj je put osjetio zloćudnu prisutnost koju nije mogao vidjeti, no koja se svakog trenutka sve više približavala, nešto tako zlo i strano da nije mogao ni zamisliti kako izgleda ni što zapravo smjera. Očekivao je da će izbiti iz kamenog zida, probiti se kroz drveni pod, ili banuti kroz masivna vrata na vrhu stubišta. Nije se mogao odlučiti kamo pobjeći.

Napokon je otvorio vrata... i probudio se s krikom. Ako je išta i bilo na vratima, nije se sjećao kako je izgledalo. Bez obzira na to kako izgleda, Jim je znao kako će ga zvati: neprijateljem. Amorfna zvijer koja ga je proganjala u mnogim noćnim morama probila se u san o vjetrenjači, na mjesto gdje ga dosad nije terorizirala. Makoliko se to činilo ludo, osjećao je da to stvorenje nije samo fantazija koju je iznjedrila njegova podsvijest. Stvarno je kao i on. Prije ili poslije premostit će branu između svijeta snova i svijeta jave, isto kao što je s lakoćom premošćivalo barijere između različitih noćnih mora. 4. Holly nije ni pomišljala da se vrati u krevet. Znala je da dugo ne bi mogla zaspati. San joj više nije pružao utočište. Postao joj je izvor opasnosti, put u pakao ili još gore, put na kojem bi mogla susresti neljudskog putnika. To ju je srdilo. Svakome je potreban umirujući san. To svatko zaslužuje. Kad je svanula zora, dugo je stajala pod tušem. Oprezno, ali uporno trljala je plitke posjekotine na tijelu unatoč tomu što ju je pekao dodir sapuna i vruće vode. Bojala se da ne bukne infekcija koja bi bila čudna jednako kao čudovište koje je nakratko vidjela i koje joj je nanijelo rane. To ju je samo još više razljutilo. Po prirodi je bila dobar izviđač, spremna za sve mogućnosti. Na putu je sa sobom uvijek nosila pribor za prvu pomoć: jod, gazu, flastere, antibiotik u prahu i mast za ublaživanje manjih opeklina. Nakon što se osušila, sjela je gola na rub kreveta, posipala rane antibiotskim prahom i gazom nanijela jod. Postala je novinarkom djelomice zbog toga što je u mladosti vjerovala da novinarstvo može objasniti svijet, omogućiti razumijevanje zbivanja koja se ponekad čine kaotična i neshvatljiva. Više od deset godina novinarskog rada uzdrmalo je njezino uvjerenje da se ljudsko iskustvo uopće može potpuno objasniti. Usprkos tome, njezin stol uvijek je bio uredan, a njezina dokumentacija besprijekorna. Kod kuće u ormarima razvrstala je odjeću prema godišnjim dobima, zatim prema vrsti svečana, polusvečana i neformalna i prema boji. Ako je život tako kaotičan, ako se pokazalo da novinarstvo nije sredstvo kojim se unosi red u svijet, barem se može uzdati u rutinu i navike te si tako stvoriti kutak stabilnosti koji, ma kako krhak, pruža utočište od nereda i previranja života. Jod ju je pekao. Njezin je bijes postajao sve jači. Kipjela je. Tuširanje je otvorilo rane na lijevoj strani njezinog tijela. Opet je krvarila. Neko vrijeme tiho je sjedila na krevetu dok papirnatim rupčićem nije zaustavila krvarenje. U pola osam bila je odjevena u svijetlosmeđe traperice i zelenu bluzu. Već je odlučila što će prvo učiniti i ništa je nije moglo natjerati da promijeni planove. Nije imala snage doručkovati. Kad je izašla iz sobe, jutro je bilo vedro i neočekivano blago, čak i za okrug Orange. Ipak, predivno vrijeme nije nimalo utjecalo na nju, niti ju je potaknulo da zastane na trenutak i uživa u jutarnjem suncu. Sjela je u svoj unajmljeni automobil i uputila se prema Laguna Niguelu. Pozvonit će na vrata Jima Ironhearta i zahtijevati od njega odgovore na mnoga pitanja.

Željela je znati sve, željela je da joj objasni kako zna kad će ljudi poginuti i zašto se izlaže pogibelji da spasi ljude koje uopće ne poznaje. No također je željela znati kako je moguće da je njezin sinoćnji san postao stvaran, kako je bilo moguće da su zidovi pulsirali poput organizma i kakvo je to stvorenje izašlo iz noćne more i zgrabilo ju pandžama koje su bile stvarne, koje nisu mogle biti plod snova. Bila je uvjerena da on zna sve odgovore. Sinoć se, tek drugi put u svoje trideset i tri godine, suočila s nepoznatim, s nečim nadnaravnim. Prvi put bio je 12. kolovoza kad je Ironheart čudesno spasio Billva Jenkinsa ispred jurećeg kamoineta ispred škole; tek poslije shvatila je da je Jim zapravo iskočio iz Zone sumraka. Premda je bila svjesna svojih mana, znala je da nije glupa. A samo budala ne vidi da oba susreta s nadnaravnim, s Ironheartom i noćnom morom koja je postala stvarna, nisu povezana. Nije bila samo bijesna. Bila je izvan sebe od srdžbe. Dok se vozila shvatila je da njezin bijes barem djelomice izvire iz spoznaje da njezina životna reportaža sve manje ima veze s čuđenjem, hrabrošću i pobjedom, kako je očekivala. Kao velika većina napisa koji su se pojavljivali na naslovnim stranicama novina još od izuma tiska, i ova priča ima svoju tamnu stranu. Jim se istuširao i obukao za odlazak u crkvu. U posljednje vrijeme nije redovito odlazio na nedjeljnu misu, niti službe drugih religija kojima je povremeno pripadao. No otkad vlast nad njim drži viša sila, od svibnja prošle godine, kad je otputovao u Georgiu spasiti život Samu i Emily Newsome, sve je češće razmišljao o Bogu. A nakon što mu je velečasni Geary prije manje od tjedan dana ispričao o stigmama koje su mu bile na tijelu dok je ležao bez svijesti na podu Crkve Naše Gospe od Pustinje, prvi put nakon više godina osjetio je kako ga katolicizam neodoljivo privlači. Zapravo nije očekivao da će misterij nedavnih zbivanja biti razjašnjen u crkvi, ali se ipak nadao. Kad je uzimao ključeve automobila čuo se kako izgovara riječ "Spas". Istog trenutka njegovi su se planovi promijenili. Ukipio se. Nije znao što treba učiniti. Onda ga je ponovno preplavio poznati osjećaj da je tek marioneta na nevidljivim koncima. Vratio je ključeve na vješalicu pokraj vrata. Otišao je u spavaonicu i svukao cipele, sive hlače, tamnoplavi sako i bijelu košulju. Odjenuo je lagane sportske hlače i široku šarenu košulju s kratkim rukavima, koju je nosio preko hlača kako bi ga odjeća što manje sputavala. Morao je biti komotan i okretan. Nije znao zašto je to tako važno, no osjećao je da će mu to biti potrebno radi onog što ga čeka. Sjedeći na podu ispred ormara odabrao je najudobnije cipele koje posjeduje. Vezao je vezice čvrsto ali ne prejako. Ustao je i isprobao osjeća li se ugodno u njima. Dobro je. Ispružio je ruku kako bi dohvatio putnu torbu s vrha ormara. No zastao je, jer nije bio siguran treba li ponijeti prtljagu. Nakon nekoliko sekunda znao je da mu neće trebati i zatvorio je ormar. Činjenica da ne treba ponijeti putnu torbu upućivala je na to da ne mora putovati daleko, odnosno da će putovanje na određeno mjesto, obavljanje zadaće i povratak kući trajati manje od dvadeset i četiri sata. No kad se okrenuo začudio se kad se čuo kako izgovara: "Zračna luka." Dakako, ima mnogo mjesta kamo može otputovati zrakoplovom i vratiti se istog dana. Uzeo je lisnicu s noćnog ormarića, pričekao hoće li osjetiti da je vrati i najposlije je pospremi u stražnji džep. Očito mu ne treba samo novac, nego i osobne isprave, inače bi riskirao da se otkrije njegov identitet.

Kad se ponovno uputio u kuhinju po ključeve automobila, osjetio je strah, premda ne tako jako kao prošli put kad je odlazio na zadatak. Taj dan "rečeno mu je" da ukrade automobil, kako nitko ne bi mogao otkriti tko je pomoću njegova osobnog automobila, te da krene u pustinju Mojave. Ovaj put možda će se susresti s gorim neprijateljima od one dvojice u autokući, no nije bio toliko zabrinut. Znao je da može poginuti. To što je oruđe u rukama više sile nije jamstvo da je besmrtan; ipak je on samo čovjek čije tijelo može biti rastrgano, čije kosti mogu biti zdrobljene i čije srce može u trenutku zaustaviti dobro usmjeren metak. To što sada osjeća manji strah pripisao je svojem pomalo mističnom putovaju na motociklu, dvodnevnom boravku s velečasnim Gearvem, obavijesti o stigmama koje su mu se pojavile na tijelu i uvjerenjem da njime zbog svega toga zasigurno upravlja Božja ruka. Holly se nalazila na ulici Bougainvillea Way, stotinjak metara od Ironheartove kuće kad je tamnozeleni Ford izašao iz njegove garaže. Nije znala kakav auto vozi, no budući da je živio sam, pretpostavila je da je njegov. Ubrzala je, na trenutak je pomislila da će mu prepriječiti put i suočiti se s njime nasred ceste. No onda je ipak usporila, jer je zaključila da opreznost rijetko kad može biti kobna. Ovako može vidjeti kamo ide i što namjerava. Kad je prolazila pokraj njegove kuće, vrata garaže automatski su se zatvarala, no opazila je da u njoj nema drugog automobila. Vozač Forda zasigurno je Jim Ironheart. Budući da nikad nije pisala reportaže o paranoičnim rasturačima droge ili podmićenim političarima, Holly nije bila vična slijediti nekoga u automobilu. Posebne vještine tajnih operacija nisu bile potrebne novinarki koja piše o simpoziju drvne industrije, umjetničkom "happeningu" ispred gradske vjećnice i natjecanju u jedenju kolača. Također se prisjetila da je Ironheart bio na tečaju agresivne vožnje u posebnoj školi u okrugu Marinu. Ako je naučio voziti tako dobro da može izbjeći pratnju terorista, ako opazi da ga Holly prati, mogao ju je ostaviti u oblaku prašine za manje od trideset sekundi. Održavala je veliku udaljenost. Nasreću, promet je tog nedjeljnog jutra bio tako gust da se mogla sakriti iz drugih automobila. No promet ipak nije bio tako gust da bi se morala brinuti da će ga izgubiti u gužvi. Vozio se prema istoku do autoceste broj 5 i onda prema sjeveru, prema los Angelesu. Kad Je Prošla pokraj nebodera zbijenih oko kompleksa South Coast Plaze, trgovinskog i poslovnog središta za dva milijuna ljudi okruga Orangea, Holly se razvedrila. Priviknula se na praćenje automobila; držala se dva do šest automobila iza Jima, no uvijek dovoljno blizu da ga može slijediti ako naglo skrene na izlaz s autoceste. Njezin bijes ublažio Je užitak dobro izvedenog praćenja. Sada je čak uživala u čistom nebeskom plavetnilu i ružičasto-bijelim cvjetovima oleandera posađeni"1 uz dijelove autoceste. Međutim, kod Long Beacha zabrinula se da će provesti cijeli dan u automobilu slijedeći ga i da će na kraju doznati da njegova vožnja nema nikakve veze s problemom koji ju zanima. Čak bi i samozvani supermen s vidovnjačkim sposobnostima mogao provesti nedjelju u kinu ili kinesfcom restoranu. Također se zabrinula ne omogućuje li mu njegova moć da osjeti njezinu nazočnost. Činilo joj se da čitanje misli na udaljenosti od tridesetak metara predstavlja manji problem od predviđanja pogibije dječaka u Bostonu. S druge strane, možda je njegova vidovitost nepostojana, možda ne upravlja njome po želji ili se ta moć možda uključuje samo kad je riječ o velikim stvarima, te da mu pred oči dolaze slike opasnosti, razaranja i smrti. To bi donekle bilo logično. Čovjek bi vjerojatno poludio kad bi mu njegova vidovitost kazivala hoće li mu se

neki film svidjeti ili neće, hoće li mu goditi večera ili će mu umak pokvariti želudac. Holly je ipak na trenutak usporila i povećala razmak između dvaju automobila. Kad Je Ironheart skrenuo prema međunarodnoj zračnoj luci u Los AneelesU Holly se uzbudila. Istina, možda samo ide dočekati nekoga. No vjerojatnije je da namjerava sjesti na zrakoplov i uputiti se u novu akciju spašavanja nalik na onu u Portlandu 12. kolovoza, prije gotovo dva tjedna– Holly nije bila spremna za putovanje; nije se mogla presvući N° imala je nešto gotovine i kreditne kartice, tako da je usput mogla kUPiti novu bluzu. Silno ju je uzbuđivala pomisao da će ga slijediti na tfljesto zbivanja. Kada napokon bude pisala o njemu, činit će to s autoritetom očevica dvaju njegovih akcija. Zamalo ju je uhvatila panika kad je Ironheart skrenuo prema parkiralištu, jer se više nije mogla skrivati iza drugih automobila. No jedina druga mogućnost bila je da vozi dalje i ostavi auto na drugom parkiralištu, što bi značilo da bi ga izgubila iz vida. Stoga je ipak krenula za njim i prošla rampu samo nekoliko sekundi iza njega. Ironheart je pronašao mjesto za parkiranje na trećem katu, a Holly se zaustavila deset mjesta dalje u istom redu. Spustila se u sjedalu i ostala u automobilu kako je Jim ne bi opazio na pustom parkiralištu. No čekala je gotovo predugo. Kad je izašla iz automobila, jedva ga je opazila kako je zašao iza zida pokraj rampe i skrenuo desno. Požurila je za njim. Njezini koraci tupo su odzvanjali od niskog betonskog stropa. Na dnu rampe povirila je iza ugla i ugledala ga kako ulazi u stubište. Kad je došla do tamo, čula je kako se Ironheart spušta niz posljednje stube i otvara vrata. Zahvaljujući njegovoj šarenoj košulji, mogla ga je pratiti s veće udaljenosti. Ironheart je prešao cestu i ušao u putničku zgradu tvrtke United Airlines. Nadala se da ne putuje na Havaje. Istraživanje za reportažu bez financijske podrške svojeg lista već se pokazalo velikim opterećenjem. Ako Ironheart danas namjerava spasiti nekoga od pogibije, nadala se da će to učiniti u San Diegu, a ne u Honoluluu. Držala se iza skupine visokih Šveđana dok je Ironheart stajao ispred reda ekrana i proučavao raspored odlazaka. Sudeći prema njegovu izgledu, činilo se da nije pronašao let koji želi. Ili možda još nije znao koji mu let treba. Možda se njegova predosjećanja javljaju tek postupno; možda mora biti strpljiv i prepustiti se, jer ne zna kamo treba ići dok ne krene, i ne zna koga treba spasiti dok ne stigne. Nakon nekoliko minuta okrenuo se i krenuo prema šalterima za prodaju karata. Holly se i dalje držala na distanci, sve dok nije shvatila da tako neće znati kamo putuje. Stoga mu se nevoljko približila. Dakako, mogla bi pričekati sa strane, vidjeti na koji će izlaz krenuti i onda brzo kupiti kartu za isti let. No moglo bi se dogoditi da zrakoplov u međuvremenu poleti. Druga je mogućnost da nagovori prodavača karata da joj kaže kamo Ironheart putuje pod izlikom da je pronašla njegovu kreditnu karticu. No možda bi joj prodavač kazao da će mu je vratiti zrakoplovna tvrtka; a ako mu se Holly učini sumnjiva, mogao bi je prijaviti aerodromskoj policiji. U redu za putne karte stajala je druga iz Ironhearta. Između njih bio je samo krupan muškarac koji je izgledao kao bivši igrač američkog nogometa; pomalo je smrdio, no Holly je bila zahvalna što joj pruža zaklon. Kad je Ironheart došao na red, Holly se nagnula ispred muškarca da bi čula kamo Jim putuje. No razglas je prigušio što Ironheart govori.

Holly mu se još približila. Krupni čovjek namršteno ju je pogledao. Očito je mislio da se gura preko reda. Nasmiješila mu se kako bi ga uvjerila da joj to nije namjera, te da joj je jasno da je veći i jači od nje. Ako bi se Ironheart sada okrenuo, gledali bi se u oči. Zadržala je dah i čula kako prodavač kaže: – Zrakoplov za Chicago polijeće za dvadeset minuta... – Holly se vratila na svoje mjesto u redu, a krupni joj je muškarac preko ramena ponovno uputio mrki pogled. Pitala se zašto je Ironheart putovao sve do Los Angelesa ako želi putovati u Chicago. Bila je sigurna da postoje i dobre veze sa zračne luke John Wayne u okrugu Orangeu. Neka... Premda je Chicago udaljeniji od San Diega, ipak je bolje to – a i jeftinije – od leta na Havaje. Ironheart je platio kartu i brzo krenuo prema izlazima za ukrcaj putnika. Nije se osvrnuo prema Holly. I to mi je neki vidovnjak, pomislila je. Bila je zadovoljna sobom. Kad je došla na red predala je svoju kreditnu karticu i zatražila kartu za isti let za Chicago. Na trenutak se prestrašila da će joj prodavač reći da više nema mjesta. No bilo je mjesta i dobila je kartu. Na izlazu je bilo malo ljudi. Većina ih je već ušla u zrakoplov. Nije opazila Ironhearta. U tunelu koji vodi prema vratima zrakoplova počela se brinuti da će je vidjeti kada bude hodala prema svom mjestu. Mogla bi se pretvarati da ga ne vidi, ili, ako joj pristupi, mogla bi reći da ga nije prepoznala. No sumnjala je da će on povjerovati da je njezina nazočnost u ovom zrakoplovu slučajna. Prije sat i pol jedva je čekala suočiti se s njime. Sada je željela samo izbjeći susret. Ugleda li je, prekinut će putovanje i Holly možda više nikad neće biti u prilici pratiti kako spašava nekoga u posljednji trenutak. Zrakoplov je bio širokotrupni DC-10 sa dva prolaza između redova sjedala. Svaki red od devet sjedala bio je podijeljen u tri skupine: po dva sjedala sa svake strane uz prozore i pet sjedala u sredini. Holly je imala kartu za dvadeset i treći red, sjedalo H, koje je bilo s desne strane, ne do prozora nego uz prolaz. Hodajući prema svojem mjestu promatrala je lica putnika nadajući se da neće pogledati u Ironheartove oči. Štoviše, najradije bi da ga uopće ne vidi tijekom leta i da ga potraži tek nakon što slete u Chicagu. DC-10 golem je zrakoplov. Premda je mnogo mjesta bilo prazno, u zrakoplovu je bilo više od dvjesto i pedeset putnika. Ovako je mogla putovati oko svijeta a da ne susretne Ironhearta; nekoliko sati leta do Chicaga ne bi smjelo predstavljati teškoće. Onda ga je ugledala. Sjedio je u središnjem dijelu šesnaestog reda, uz lijevi prolaz; dakle s druge strane zrakoplova. Listao je časopis i ona je molila Boga da ne podigne pogled dok ona ne prođe pokraj njega. Iako je morala stati i propustiti domaćicu koja je vodila dijete koje je putovalo samo, njezine su molitve bile uslišane. Ironheart je držao glavu spuštenu sve dok ga nije prošla. Došla je do svojeg mjesta, sjela i odahnula. Čak ako on bude ustao protegnuti noge, vjerojatno neće doći na lijevu stranu zrakoplova. Savršeno. Pogledala je muškarca koji je sjedio pokraj nje, do prozora. Imao je oko trideset godina, preplanulu put i bio je pun snage. Bio je odjeven u tamnoplavo poslovno odijelo, bijelu košulju i kravatu – i to u nedjelju! Namršten, radio je na prijenosom računalu. Na ušima je imao slušalice; ili je slušao glazbu ili se pretvarao da sluša kako bi izbjegao razgovor. Kad je sjela, njegov hladan smiješak govorio joj je da doista ne želi razgovarati. To joj je odgovaralo. Kao mnogi novinari, po prirodi nije bila pričljiva. Njezin posao od nje traži da zna slušati; manje je bitno zna li dobro razgovarati. Zadovoljit će se čitanjem časopisa i bavljenjem svojim mislima.

Nakon dva sata leta Jim još uvijek nije znao kamo mora ići nakon što siđe sa zrakoplova u Chicagu. No nije se brinuo, jer je naučio biti strpljiv. U ovakvim situacijama prije ili poslije doznao bi što treba učiniti. U časopisu nije našao ništa što bi ga zanimalo, a film koji su prikazivali nije obećavao nikakvu razonodu. Dva sjedala s njegove desne strane bila su prazna, tako da nije morao biti prijazan s ljudima koje ne poznaje. Spustio je glavu na stranu, sklopio ruke na trbuhu i razmišljao o snu o vjetrenjači, pokušavajući odgonetnuti njegov značaj. Barem je pokušavao razmišljati o tome. No u mislima se iz neobjašnivog razloga stalno vraćao novinarki Holly Thorne. Dobro je znao zašto o njoj razmišlja s vremena na vrijeme otkad ju je upoznao. Prelijepa je. A usto i pametna; kad je čovjek pogleda, vidi da joj mozak neprekidno radi. I ima smisla za humor. Nema toga što ne bi dao da provede sve svoje dane, a i duge noći, pune zabrinjavajućih snova, s takvom ženom. Smijeh je obično u funkcije dijeljenja određenog iskustva – primjedbe, šale, zgode. Kad je čovjek sam, ne smije se mnogo; onaj tko se sam smije trebao bi dogovoriti boravak u ljetovalištu s rešetkama na prozorima. Nikad nije znao uglađeno pristupiti ženama; zato je često bio bez ženskog društva. Morao je priznati da je i prije čudnih zbivanja proteklih mjeseci ponekad bio teška osoba. Nije se moglo reći da je bio depresivan, ali suviše je bio svjestan činjenice da je u životu uvijek prisutna smrt. Suviše je bio sklon razmišljanju o dolasku tame. Presporo je reagirao i nije iskorištavao priliku prepustiti se užitku. Ako... Otvorio je oči i uspravio se u sjedalu, jer iznenada je primio nagovještaj koji je očekivao. Još uvijek nije znao što će se dogoditi u Chicagu, ali znao je imena ljudi koje mora spasiti: Christine i Casev Dubrovek. Na svoje iznenađenje, shvatio je da su oni u zrakoplovu s njime, a to ga je navelo na zaključak da im opasnost prijeti u zračnoj luci u Chicagu. Inače ne bi već sada bio blizu njih, jer obično je upoznao ljude koje je spašavao tek nekoliko minuta prije nego što će im se život naći u opasnosti. Sila koja je njime povremeno upravljala još od svibnja prošle godine natjerala ga je da ustane i krene prema prednjem dijelu zrakoplova. Prešao je na desnu stranu kabine i vratio se prema repu. Nije znao što radi dok se nije zaustavio kod dvadeset i drugog reda i pogledao majku s djetetom u sjedalima H i I. Žena je bila blizu svoje tridesete; imala je slatko lice, ne prelijepo ali blago i zgodno. Djevojčica je mogla imati pet ili šest godina. Žena ga je znatiželjno pogledala, a Jim se čuo kako izgovara: – Gđa Dubrovek? Začuđeno je trepnula očima. – Oprostite... Poznajem li vas? – Ne, ali Ed mi je kazao da danas letite u Chicago i zamolio me da vas potražim. – Kad je izgovorio to ime znao je da je Ed njezin muž, premda nije imao pojma kako to zna. Čučnuo je pokraj njezina sjedala i nasmiješio se: – Ja sam Steve Harkman. Ed radi na prodaji, a ja u propagandi. Izluđujemo jedan drugoga svaki dan na sastancima. Christine Dubrovek se razvedrila. – Da. Pričao mi je o vama. Pridružili ste se tvrtki prije mjesec dana, zar ne? – Prije mjesec i pol – napomenuo je Jim. Prepustio se sili koja ga vodi, jer bio je siguran da će odgovoriti na sva njezina pitanja, premda uopće nije znao što govori. – Ovo je, dakle, Casev. Djevojčica je sjedila pokraj prozora. Podignula je pogled sa slikovnice i kazala: – Sutra mi je šesti rođendan. Idemo posjetiti djeda i baku. Oni su stari, ali dobri. Jim se nasmijao. – Kladim se da se ponose tako krasnom unukom.

Kad je Holly ugledala Jima kako ide prema njoj tako se iznenadila da je zamalo pala sa sjedala. Prvo je pomislila da je usmjerio svoj pogled prema njoj. Osjetila je nagon da sve prizna: "Da. Dobro. Slijedila sam vas, provjeravala. Bezobzirno sam narušavala vašu privatnost." Nije poznavala mnogo novinara koji bi osjećali grižnju savjesti zbog toga što je učinila, no Holly nije mogla odbaciti ono malo poštenja što je sputavalo njezinu karijeru. To poštenje zamalo ju je i sada skupo stajalo, no shvatila je da ne gleda nju nego ženu koja sjedi ispred nje. Holly je progutala slinu i spustila se u sjedalu. Podignula je časopis i polako njime zakrila lice; činila je to polagano jer se bojala da bi brzim pokretom privukla njegovu pozornost. Sada ga nije mogla vidjeti, ali čula je sve što su Jim i žena govorili. Kad se predstavio kao Steve Harkman, šef propagande, pitala se zbog čega tako glumi. Povirila je iza časopisa i vidjela ga kako čuči pokraj žene. Opazila je da joj ruke dršću. Uspravila je glavu, zurila u časopis i koncentrirala se na to da se smiri. – Ali, kako ste me prepoznali? – upitala je Christine Dubrovek. – Pa, neću reći da je Ed prekrio sve zidove svojeg ureda vašim slikama, ali... – Da. Znam – priznala je. – Gđo Dubrovek... – Christine. – Dobro, Christine... Zapravo sam vas htio nešto zamoliti. Oprostite što vas gnjavim, ali Ed mi je napomenuo da ste poznati kao bračni posrednik. Sigurno je kazao pravu stvar. Njezino lice još se više razveselilo. – Pa, doista volim spajati ljude ako mislim da su stvoreni jedno za drugo. Moram priznati da sam bila prilično uspješna. – Mama, zar proizvodiš spajalice? – upitala je mala Casey Dubrovek. Christine se lako prilagodila razmišljanju šestogodišjnakinje. – Samo u mislima, zlato. – Onda dobro – kazala je Casey i nastavila gledati slikovnicu. – Znate – objasnio je Jim – tek sam stigao u Los Angeles. Doista sam usamljen tip. Ne volim izlaziti u barove za samce, niti se učlaniti u fitnes-klub da bi upoznao žene. Također mislim da žene koje se javljaju u agencije za upoznavanje koje rade s računalima moraju biti još rastresenije od mene. Nasmijala se. – Ne izgledate rastreseno. – Oprostite, gospodine – opomenula je domaćica Jima. – Ne mogu vam dopustiti da tako zapriječite prolaz. – Naravno – kazao je Jim i uspravio se. – Samo malo molim. – Onda se obratio Christine: – Neugodno mi je, ali rado bih razgovarao s vama, ispričao vam sve o sebi, o tome što očekujem od veze. Možda poznajete nekoga... – Dakako. Nema problema. – Christine je doista bila oduševljena prijedlogom. – Pokraj mojeg mjesta ima dva prazna sjedala. Ako biste bili tako dobri, mogli biste se preseliti onamo. Očekivao je da će Christine nerado napustiti sjedala pokraj prozora i s bojazni je očekivao njezin odgovor. No ona nije dugo razmišljala. – Može. Zašto ne? Domaćica, koja je još stajala pokraj Jima, kimnula je u znak odobrenja. Christine pogleda Jima i reče: – Mislila sam da će Casey gledati kroz prozor, ali čini mi se da je ne zanima. Osim toga, sjedimo pokraj krila, tako da se mnogo ne vidi.

Jim nije razumio zašto je osjetio veliko olakšanje. No u posljednje vrijeme mnogo toga nije razumio. – Divno. Hvala vam lijepa, Christine. Kad se odmaknuo da propusti Christine Dubrovek, opazio je putnicu u sjedalu iza njezinog. Jadna žena se očito bojala letjeti. Pred sobom je držala časopis. Očito je čitanjem željela ublažiti strah, no tako je drhtala da su se stranice neprestance tresle. – Gdje je vaše mjesto? – upitala je Christine. – S druge strane, šesnaesti red. Pokazat ću vam. Podignuo je njezinu ručnu prtljagu dok je Casey skupila svoje stvari. Jim ih je poveo prema prednjem dijelu zrakoplova i na drugu stranu kabine. Casey i Christine smjestile su se na prazna sjedala u šesnaestom redu. Prije nego što je sjeo, Jim je osjetio potrebu da se okrene i pogleda prema ženi koja se tresla od straha. Spustila je časopis i promatrala je Jima. On je poznaje. Holly Thorne. Bio je zapanjen. Christine Dubrovek reče: – Steve? S druge strane zrakoplova novinarka je shvatila da ju je Jim prepoznao. Ukipila se poput jelena u snopu automobilskih farova. – Steve? Pogledao je Christine i kazao: – Ispričajte me na trenutak, Christine. Vraćam se odmah. Može? Pričekajte me. Vratio se na drugu stranu zrakoplova. Srce mu je lupalo kao da će iskočiti. Grlo mu se stezao od straha. No nije znao zašto. Nije se bojao Holly Thorne. Odmah je znao da njezina nazočnost nije slučajna; shvatio je da je otkrila njegovu tajnu i da ga prati. No to mu trenutačno uopće nije bilo važno. Nije ga plašilo da će ga netko razotkriti. Nije imao pojma zbog čega se plaši, no strah je u njemu tako narastao da je pomislio kako će mu adrenalin procuriti kroz uši. Kad je krenuo prema njoj počela se dizati iz sjedala. No onda je rezignirano ponovno sjela. Bila je lijepa kao prije, premda je imala podočnjake; činilo se da je loše spavala. Došavši do dvadeset i trećeg reda, kazao je: – Hajde! – Pružio joj je ruku. Ona mu nije pružila svoju. – Moramo razgovarati – napomenuo je. – Ovdje ne možemo razgovarati. – Istina, ne možemo. Ponovno se približila domaćica koja je prije upozorila Jima da ne smije zapriječivati prolaz. Budući da mu Holly nije htjela pružiti ruku, zgrabio ju je i ponukao da ustane, nadajući se da je neće morati izvući iz sjedala. Domaćica je vjerojatno pomislila da je nekakav pervertit koji se želi okružiti haremom najzgodnijih žena u zrakoplovu. Nasreću, novinarka je ustala bez daljnjih prosvjeda. Odveo ju je do nužnika u stražnjem dijelu kabine. Bio je prazan, pa ju je gurnuo unutra. Osvrnuo se očekujući da vidi kako ga promatra domaćica, no ona je razgovarala s putnicima. Ušao je u malenu prostoriju i zatvorio vrata. Ona se povukla u kut, pokušavajući se držati što dalje od njega, no ipak su se gotovo dodirivali. – Ne bojim vas se – kazala je. – To bolje. Nemate razloga za strah.

Kroz zidove su prodirale vibracije mlaznih motora, tako da je buka bila veća nego u putničkoj kabini. Upitala je: – Sto želite? – Morate postupiti onako kako vam budem kazao. Namrštila se. – Slušajte, ja... – Točno onako kako vam kažem. Bez rasprave, nema vremena za rasprave – dodao je oštrim tonom premda nije imao pojma o čemu govori. – Znam sve o vašoj... – Ne zanima me što znate. To sada uopće nije važno. Opet se namrštila. – Dršćete. Nije samo drhtao, znojio se. U nužniku je bilo ugodno, no osjećao je kako mu se na čelu tvore kapljice znoja. Jedna se slila s njegove desne sljepoočice i ostavila trag pokraj oka. Govorio je brzo: – Sjednite u prednji dio zrakoplova, što bliže meni. Ima nekoliko praznih mjesta. – Ali... – Ne možete ostati gdje jeste. Ne možete ostati u dvadeset i trećem redu. Holly nije popuštala tuđoj volji. Nije bila naviknuta povinovati se naredbama. – To je moje mjesto. Dvadeset i tri H. Ne možete me prisiliti... Jim je nestrpljivo kazao: – Budete li sjedili na tom mjestu, poginut ćete. Činilo se da nije iznenađena više od njega samog,odnosno bila je vrlo iznenađena. – Poginuti? Kamo mislite? – Ne znam. – No onda mu je sinulo. – Isuse! Mili Bože! Srušit ćemo se! – Što? – Zrakoplov. – Srce mu je udaralo brže i jače od turbina koje su ih držale u zraku. – Past će. Njezino neshvaćanje ustupilo je mjesto jezovitom saznanju: – Nesreća? – Da. – Kada? – Ne znam. Uskoro. Gotovo nitko tko sjedi iza dvadesetog reda neće preživjeti. – Nije znao što će reći dok to nije izgovorio. Slušao je svoje riječi i užasavao se. – Izgledi za spas veći su u prvih devet redova, premda ni oni nisu veliki. Morate se preseliti u taj dio kabine. Zrakoplov se stresao. Holly se ukočila i prestrašeno pogledala oko sebe kao da očekuje da će se zidovi nužnika urušiti na njih. – Turbulencija – napomenuo je. – Samo turbulencija. Imamo još nekoliko minuta. Očito je skupila dovoljno podataka o njemu da je imala povjerenje u njegovo predviđanje. Nije pokazivala ikakve dvojbe. – Ne želim umrijeti. Sa sve većom zabrinutošću Jim ju je primio za ramena. – Zato morate doći u prednji dio kabine i sjesti blizu mene. Neće biti poginulih u sjedalima između desetog i dvadesetog reda. Bit će ozlijeđenih, neki će imati teške ozlijede, no u tom odjeljku nitko neće poginuti. Mnogi će iz toga izaći bez ijedne ogrebotine. Hajde, za milog Boga! Primio je kvaku. – Čekajte! Morate reći pilotu. Odmahnuo je glavom. – Ne bi pomoglo. – Možda on može nešto učiniti kako bi spriječio što će se dogoditi. – Ne bi mi vjerovao. A čak i da povjeruje, ne znam što bih mu kazao. Zrakoplov će se srušiti, ali ne znam zašto. Možda će doći do sudara u zraku, možda neka strukturna greška. Možda je riječ o podmetnutoj bombi... Moglo bi biti bilo što.

– Ali, vidoviti ste. Zacijelo biste moglo doznati više pojedinosti kad biste pokušali. – Ako mislite da sam vidovit, onda znate manje o meni nego što mislite. – Morate pokušati. – Pokušao bih kad bi pomoglo. Ali ne može pomoći. Na licu su joj se izmjenjivali izrazi užasa i znatiželje. Upitala je: – Ako niste vidovnjak... što ste onda? – Oruđe. – Oruđe? – Netko ili nešto me iskorištava. DC-10 se ponovno stresao. Ukipili su se, ali zrakoplov nije počeo padati. Nastavio je letjeti. Tri velika motora radila su kao prije. Samo turbulencija. Zgrabila mu je ruku i očajnički rekla: – Ne možete dopustiti da svi ti ljudi poginu! Jim je osjetio kako mu osjećaj krivnje steže prsa i stisće želudac pri pomisli da će biti odgovoran za smrt mnogobrojnih putnika. Odgovorio je: – Došao sam spasiti ženu i djevojčicu. Nikog drugog. – To je užasno! Otvarajući vrata dobacio je: – Ni meni se ne sviđa, ali tako je. Nije mu puštala ruku. Srdito ga je potezala, a njezine zelene oči odavale su sablasnu sliku, kao da vidi sliku izmrcvarenih tijela u dimu uništena zrakoplova. Srdito je šaptala i ponovila: – Ne možete dopustiti da svi ti ljudi poginu! S nestrpljenjem joj je odgovorio: – Možete poći sa mnom ili umrijeti s ostalima. Izašao je iz nužnika, a ona za njim, no Jim nije znao hoće li poći za njim do prednjeg dijela kabine. Nadao se da hoće. Doista se ne može smatrati odgovornim za smrt drugih ljudi. Oni bi poginuli i da on nije sjeo na zrakoplov; to je njihova sudbina, a nije poslan sa zadaćom da izmijeni njihovu sudbinu. Nije mogao spasiti cijeli svijet. Morao se uzdati u mudrost više sile koja.njime upravlja. No doista bi bio odgovoran za smrt Holly Thorne, jer ona ne bi bila u ovom zrakoplovu da ga nije slijedila. Krećući se lijevim prolazom između sjedala pogledao je kroz prozore. Vidio je čisto plavo nebo. Osjetio je kako mu se pod nogama otvara rupa koja će ih sve progutati. Došavši do svojeg mjesta u šesnaestom redu okrenuo se i s olakšanjem opazio da ga Holly Thorne slijedi. Prstom je pokazao dva prazna sjedala iza svojeg i Christineinog. Holly je odmahnula glavom. – Samo ako ćete sjesti sa mnom. Moramo razgovarati. Prvo je pogledao Christine, a onda Holly. Osjećao je kako vrijeme istječe poput vode koja se prazni iz kade. Bližio se grozan trenutak. Želio je podići novinarku, ugurati je u sjedalo, te svezati i zaključati sigurnosni pojas kako se ne bi mogla pomaknuti. Ali pojasevi nisu imali brave. Nije mogao prikriti krajnju frustraciju. Progovorio je kroz stisnute zube: – Moje je mjesto pokraj njih – misleći Christine i Casey Dubrovek. I on i Holly sve vrijeme govorili su tiho, no drugi putnici počeli su ih čudno gledati. Christine se namrštila, okrenula glavu i upitala: – Je li sve u redu, Steve? – Sve je u redu – lagao je. Ponovno je pogledao prozore. Plavo nebo. Golemo. Prazno. Koliko kilometara do zemlje? – Izgledate kao da vam nije dobro – dodala je Christine. Prisjetio se da mu je lice još uvijek prekriveno znojem. – Malo mi je vruće. Naišao sam na staru prijateljicu. Možete li me ispričati pet minuta?

Christine se nasmiješila. – Dakako. Još uvijek razmišljam o popisu onih koje bi vam mogle odgovarati. Na trenutak nije znao o čemu govori. Onda se sjetio da ju je zamolio da mu nađe prikladnu ženu. – Dobro – kazao je. – Super. Vraćam se odmah, pa ćemo razgovarati. Gurnuo je Holly u sedamnaesti red i sjeo pokraj nje. U sjedalu s Hollvine druge strane sjedila je starija žena u cvjetastoj haljini. Plavosijeda kosa bila joj je uređena u mnogobrojne uvojke. Čvrsto je spavala i tiho hrkala. Holly se nagnula prema njemu. Govorila je tiho tako da je ne mogu čuti drugi putnici, no i s uvjerenjem vatrenog političkog govornika: – Ne možete dopustiti da svi ti ljudi poginu! – To smo već raspravili – odgovorio joj je tiho. – Odgovorni ste... – Ja sam samo jedan čovjek! – Ali poseban. – Nisam Bog – branio se. – Razgovarajte s pilotom. – Isuse, nepopustljivi ste! – Upozorite pilota. – Neće mi vjerovati. – Onda upozorite druge putnike. – Nema dovoljno mjesta u ovom odjeljku za sve njih. Bila je tako bijesna da Jim nije mogao skrenuti pogled s nje niti odbaciti što mu govori. Čvrsto ga je zgrabila za ruku. – Prokleti bili! Možda oni mogu učiniti nešto da se spase. – Samo bih izazvao paniku. – Ako biste ih mogli spasiti još, a ipak dopustite da poginu, to je ravno ubojstvu – uporno je šaptala. U očima joj je iskrio bijes. Ta ga je optužba pogodila poput udarca teškog čekića u prsa. Na trenutak je ostao bez daha. Kad mu se vratilo malo snage progovorio je isprekidano: – Mrzim smrt, mrzim što ljudi umiru. Mrzim! Želim spasiti ljude, spriječiti njihovu patnju; želim biti na strani života, ali mogu učiniti samo ono što već činim. – Ubojstvo – ponovila je. To što mu je činila bilo je grozno. Ne može nositi teret odgovornosti koji mu pokušava svaliti na leđa. Uspije li spasiti Dubroveke, učinit će dva čuda: spasiti majku i dijete od preuranjene smrti koja im je bila suđena. Ali Holly Thorne, koja nije imala pojma o njegovim sposobnostima, nije se zadovoljavala dvama čudima; željela je da ih bude tri, četiri, pet, deset... stotinu. Osjetio je kako ga pritišće golem teret, kao da ga težina čitavog zrakoplova pritišće na zemlju. Nije pošteno od nje da ga okrivljuje. Ako želi optužiti nekog, neka optuži Boga, koji djeluje na tako tajnovit način da je odredio kako zrakoplov mora pasti. – Ubojstvo. – Još je jače zarila prste u njegovu ruku. Osjetio je kako iz nje zrači srdžba kao što se toplina sunčevih zraka odbija s metalne površine. Odbija. Iznenada je shvatio da je riječ o frojdovskoj slici. Njezin bijes zbog njegove nespremnosti da spasi sve ljude u zrakoplovu nije bio ništa veći od njegova bijesa zbog svoje nesposobnosti da to učini. Njezin bijes bio je odraz njegova bijesa. – Ubojstvo – ponovila je, očito svjesna djelovanja te optužbe. Pogledao je njezine prelijepe oči. Želio ju je udariti svom snagom, onesvijestiti je kako ne bi izgovarala ono što sam misli. Sve je opažala. Mrzio ju je zbog toga što je u pravu! Nije ju udario. Ustao je.

– Kamo idete? – upitala je. – Idem razgovarati s osobljem. – Zbog čega? – Pobijedili ste. Dobro? Hodajući prema stražnjem dijelu zrakoplova Jim je promatrao putnike; sledila ga je pomisao da će mnogi od njih ubrzo poginuti. U sve većem očaju njegova je mašta postajala sve bujnija: pred očima je vidio lubanje i kosti. Ti su putnici bili živi mrtvaci. Smučilo mu se od straha, ne zbog sebe, nego zbog njih. Zrakoplov se stresao kao da je naletio na rupu na cesti. Pridržao se za naslon kako bi ostao na nogama. No ovo još nije ono pravo. Domaćice su bile na dnu kabine. Pripremale su pladnje s obrocima. Bilo je i muškaraca i žena, nekoliko njih imalo je manje od trideset godina, a neki su bili i stariji od pedeset. Jim je pristupio najstarijoj. Na bluzi je nosila značku s imenom Evelyn. – Moram razgovarati s pilotom – kazao je tiho. Ako je njegov zahtjev iznenadio Evelvn, ona to nije pokazivala. Nasmiješila se onako kao što su je naučili i odgovorila: – Žao mi je, gospodine, to je nemoguće. Ako ima kakav problem, sigurna sam da vam mogu pomoći... – Slušajte, bio sam u nužniku i čuo nešto. Kao da nešto nije u redu – lagao je. – Nije to bio zvuk kakav bi motori trebali proizvoditi. Njezin se osmijeh proširio, ali bio je manje iskren. Progovorila je tonom kojim inače umiruje uznemirene putnike: – Znate, tijekom leta mijenja se brzina rada motora. To se događa kad pilot mijenja brzinu... – Ma to znam. – Pokušavao je govoriti kao razborit čovjek kojeg bi trebala poslušati. – Često letim. Ovo je bilo drukčije. – Ponovno je la gao: – Znam sve o zrakoplovnim motorima. Radim za tvrtku McDonnell Douglas. Mi smo projektirali i izgradili ovaj zrakoplov. Poznajem ga i znam da sam čuo čudan zvuk. Njezin je osmijeh popustio. Vjerojatno ne zato što je ozbiljno shvatila njegovo upozorenje, nego zato što joj se čini da je Jim maštovitiji od mnogih aerofoba koje je susretala. Ostali članovi osoblja zastali su i promatrali ga, zasigurno se pitajući hoće li Jim praviti neprilike. Evely oprezno reče: – Uvjeravam vas, sve je u redu. Osim male turbulencije... – Radi se o motoru na repu – napomenuo je. To nije bila laž. Pri mao je otkrivenje i dopuštao je da izvor tog otkrivenja govori kroz nje ga. – Počinje se raspadati nosač rotora. Nije problem ako se otkinu sa mo krilca rotora, jer ona ne mogu učiniti veću štetu. Ali, ako se ra spadne i nosač, samo Bog zna što se može dogoditi. Zbog poznavanja tehničkih pojedinosti nije se doimao kao običan putnik koji se boji leta i osoblje ga je sada gledalo ne baš s poštovanjem, ali ipak s trunkom zamišljenosti. – Sve je u redu – kazala je Evelvn. Postupala je kako su je naučili. – Čak i ako ispadne jedan motor, možemo nastaviti letjeti s preostala dva. Jim je bio uzbuđen zato što je viša sila koja ga vodi očito odlučila pružiti mu obavijesti koje treba kako bi uvjerio osoblje. Možda ipak može učiniti nešto kako bi spasio sve ljude na zrakoplovu. Pokušavao je ostati miran i uvjerljiv. Čuo je svoj glas: – Taj motor ima golemu potisnu snagu, pravo je čudovište. Ako se raspadne, bit će isto kao da je eksplodirala bomba. Kompresori mogu povući titanijska krilca i dijelove nosača rotora, tako da komadići

eksplodiraju i poput krhotina probuše rep, uništavajući kormilo pravca i visinsko kormilo... Mogao bi se raspasti čitav rep zrakoplova. Jedna domaćica kazala je: – Možda bi netko to ipak trebao spomenuti kapetanu Delbaughu. Evelvn se nije protivila tom prijedlogu. – Poznajem te motore – uvjeravao ih je Jim. – Mogu mu to obja sniti. Ne morate me odvesti u pilotsku kabinu. Dopustite mi da razgo varam s njim pomoću interfona. Evely je upitala: – McDonnell Douglas? – Tako je. Radim za tvrtku kao inženjer punih dvanaest godina – ponovno je lagao. Sad više nije bila sigurna jesu li je dobro učili kako postupati u ovakvim slučajevima. Zamalo ju je uvjerio. Jim je osjećao kako bi mogao uspjeti. Rekao je: – Kapetan mora isključiti motor broj dva. Isključi li ga, možemo nastaviti let s motorima jedan i tri. Uspjet ćemo i nitko neće stradati. Evelvn je pogledala svoje kolege i kolegice. Nekoliko njih kimnulo je. – Vjerojatno neće škoditi ako... – Hajde – požurio ju je Jim. – Možda nemamo mnogo vremena. Slijedio je Evelvn niz desni prolaz prema prednjem dijelu zra koplova. Letjelicu je potresla eksplozija. Evely je pala na pod. I Jim je bio bačen prema naprijed, no pridržao se kako ne bi pao na nju. No preračunao se i pao je na drugu stranu, na putnika u sjedalu, a onda na pod jer je zrakoplov počeo nenormalno vibrirati. Čuo je kako se ruše pladnji, kako ljudi uplašeno kriče, a onda i kratak vrisak. Kad se pokušao pridignuti letjelica je počela pikirati. Holly se preselila iz sedamnaestog reda i sjela pokraj Christine Dubrovek. Predstavila se kao prijateljica Stevea Harkmana i zamalo je pala sa sjedala kad se zrakoplov stresao. Osjetila je udarac, kao da se letjelica sudarila s nečim. – Mama! – poviknula je Casey. Bila je vezana iako nije svijetlila obavijest o vezivanju pojaseva. Nije bila bačena prema naprijed, ali su joj slikovnice pale na pod. Pogled joj je bio pun straha. Zrakoplov je počeo gubiti visinu. – Mama? – U redu je, zlato – tješila ju je Christine, očito pokušavajući prikriti svoh strah. – To je samo turbulencija, zračni džep. Brzo su gubili visinu. – Bit će vam dobro – kazala im je Holly, nagnuvši se pokraj Chri stine kako bi utješila malu Casey. – Bit će sve u redu ako ostanete gdje jeste. Nemojte se micati, ostanite u ovim sjedalima. Ponirali su strahovito brzo... tisuću stopa... dvije tisuće... Holly se panično vezala. ... tri tisuće stopa... četiri tisuće... Putnike je zapljusnuo prvi val užasa i panike. No ubrzo nakon toga uslijedila je potpuna tišina. Svi su držali dah i čekali hoće li se oštećena letjelica izravnati na vrijeme, ili se još više nagnuti prema zemlji. Holly se iznenadila kad se nos postupno podignuo i letjelica se izravnala. Kabinom se prolomio uzdak olakšanja i aplauz. Okrenula se i nasmiješila Christine i Casey: – Sve će biti dobro. Svi ćemo se izvući.

Kapetan se javio preko razglasa i obavijestio ih da je jedan motor prestao raditi. Uvjeravao ih je da mogu normalno letjeti sa samo dva motora, iako će možda morati sletiti prije Chicaga, za svaki slučaj. Njegov je glas bio smiren i samouvjeren. Zahvalio je putnicima za strpljenje i kazao da je najgore što mogu očekivati neugodnost zbog preusmjerenja leta. Trenutak kasnije pojavio se Jim Ironheart i čučnuo pokraj Holly. Usna mu je bila malo raskrvavljena. Očito se udario pri padu. Bila je tako oduševljena da ga je htjela poljubiti. No samo je kazala: – Uspjeli ste. Promijenili ste tijek događaja. Ipak ste nešto učinili. Potišteno je kazao: – Ne. – Prislonio je lice njezinom kako bi mogli razgovarati a da ih drugi ne čuju, premda je Holly bila sigurna da Christine Dubrovek može načuti barem dio onog što govore. On je dodao: – Prekasno je. Holly je to pogodilo kao da ju je udario šakom u trbuh. – Ali zrakoplov se ispravio. – Krhotine motora koji je eksplodirao probile su rep i presjekle većinu hidrauličkih cijevi i probušile druge. Uskoro neće moći upravljati letjelicom. Srušit će se. Kazala je: – Vi znate točno što se dogodilo. Trebali biste biti s kapetanom, ne ovdje. – Gotovo je. Zakasnio sam. – Ne. Nikad... – Sada ne mogu ništa učiniti. – Ali... Pojavila se domaćica. Doimala se uzdrmana, ali govorila je smireno: – Gospodine, molim vas, vratite se na svoje mjesto. – Hoću – uvjeravao ju je Jim. Primio je Hollvinu ruku i stisnuo je: – Ne bojte se. – Onda je pogledao Christine i Casey. – Neće vam ništa biti. Sjeo je u sedamnaesti red, na sjedalo iza Hollvina. Teško joj je palo što ga ne vidi. Za njezino samopouzdanje mnogo je značilo samo to da ga vidi. Punih dvadeset i šest godina kapetan Sleighton Delbaugh zarađivao je svoju plaću u pilotskim kabinama komercijalnih zrakoplova, posljednjih osamnaest kao pilot. Susretao se s najrazličitijim problemima – i uspješno ih rješavao – od kojih bi se neki čak mogli nazvati kriznim situacijama. Koristio mu je strog program stalne izobrazbe i ponavljanja letačkog ispita. Osjećao se spremnim za sve što bi se moglo dogoditi u suvremenoj letjelici, no nikako nije mogao shvatiti ovo što se dogodilo letu 246. Nakon što je iz sustava ispao motor broj dva, zrakoplov je počeo padati i upravljači su postali tvrđi. Ipak su uspjeli izravnati letjelicu i usporiti brzinu spuštanja. No sada im je najmanji problem bio što su propali gotovo četiri tisuće metara. – – Okrećemo se nadesno – kazao je Bob Anilov, Delbaughov zamjenik, četrdesettrogodišnjak i vrstan pilot. – Još uvijek se okrećemo. Upravljač je blokiran. – Djelomično nam je otkazala hidraulika – dodao je Chris Lodden, letački inženjer. On je bio najmlađi član posade i miljenik svih žena koje su ga upoznale, djelomice zbog toga što je doista bio zgodan, a djelomice zbog toga što je bio pomalo stidljiv, što je među letačima prava rijetkost. Chris je sjedio iza Anilova i nadzirao je mehaničke sustave. – Sve jače povlači nadesno – upozorio je Anilov. Delbaugh je već skrenuo upravljač nalijevo. – Prokletstvo – uzdahnuo je. Anilov je odmahnuo glavom: – Ništa. – To nije samo djelomično otkazivanje hidraulike – rekao je Chris Lodden. Tapkao je i podešavao svoje instrumente, kao da ne vjeruje što vidi. – Kako je to moguće?

DC-10 imao je tri hidraulička sustava s izvrsno projektiranim pričuvnim sustavom. Nisu se svi mogli pokvariti. Ali jesu. Pete Yankowski, proćelav letački instruktor iz Denvera letio je s posadom jer je išao posjetiti brata u Chicagu. Sjedio je na sjedalu iza kapetana i virio je preko njegova ramena. – Idem pogledati rep i procijeniti štetu – rekao je. Nakon što je Yankowski izašao, Lodden je kazao: – Jedino čime možemo upravljati jesu motori. Kapetan se već počeo služiti tom jedinom mogućnosti: smanjio je snagu lijevog motora i pojačao je u desnom kako bi ih izvukao iz neželjena kruženja. Kada letjelica bude skrenula suviše nalijevo, morat će ponovno pojačati snagu lijevog motora. Utvrdili su da ne mogu upravljati ni jednim krilcima, ni na repu ni na krilima. DC-10 ima raspon krila od pedesetak metara. Njegov je trup dugačak pedeset i sedam metara. To nije običan zrakoplov. To je doslovce brod koji plovi nebom, a sada je jedini način na koji su mogli upravljati njime uporaba dva motora proizvedena u tvornicama General ElectricPratt Whitney. To je otprilike kao da vozač pokušava upravljati jurećim automobilom naginjući se s jedne strane na drugu. Prošlo je nekoliko minuta otkad je eksplodirao motor na repu i još su bili u zraku. Holly je vjerovala u Boga, ali ne zato što je doživjela duhovno iskustvo koje joj je promijenilo život, nego zato što joj se alternativa činila suviše tmurnom. Odgojena kao metodist neko je vrijeme razmišljala hoće li pristupiti katoličkoj crkvi, no nije se odlučila kojem se bogu prikloniti – protestanskom u sivom odijelu, strastvenijoj katoličkoj vjeri ili nečemu trećem. U svakodnevnom životu nije se obraćala nebu radi pomoći u rješavanju svojih problema. Molila se samo prije jela za stolom kod svojih roditelja u Philadelphii. Osjećala je da bi bilo licemjerno ako bi se pomolila sada, no ipak se nadala da Bog blagonaklono gleda na letjelicu. Christine je čitala slikovnicu s Casey. Duhovitim upadicama o dogodovštinama životinjskih likova pokušavala je skrenuti kćerine misli s eksplozije i svega što se nakon toga zbilo. Zdušnost s kojom se predala djetetu odavala je njezine skrivene osjećaje: bojala se i znala da najgore još nije prošlo. Holly je sve više obuzimalo raspoloženje nespremnosti da prihvati što joj je Jim Ironheart kazao. Nije dvojila da će ona preživjeti, niti to da će preživjeti on, Christine i Casey Dubrovek. On se potpuno dokazao u dvoboju sa sudbinom; bila je razmjerno spokojna da su sigurni u ovom dijelu zrakoplova. To mu je, dakle, vjerovala. No nije mogla prihvatiti da će mnogi drugi putnici poginuti. Bilo joj je nezamislivo da će mladi i stari, žene i muškarci, nevini i krivi, moralni i nemoralni, dobri i opaki poginuti u istoj nesreći, zbijeni na istoj gomili na nekoj kamenitoj padini ili cvjetnom polju u plamenu zapaljenog goriva. Takva smrt ne bi pokazala nikakvu milost onima koji su živjeli časno i poštivali druge. Nakon što je ušao u zračni prostor države Iowe, zrakoplov na liniji 246 izašao je iz područja koje nadzire kontrola leta iz Denvera. Sada ga je preuzela kontrola iz Chicaga. Budući da mu je otkazala hidraulika, kapetan Delbaugh zatražio je dopuštenje za slijetanje u najbližoj zračnoj luci. Odobreno mu je slijetanje u Dubuqueu u Iowi. Predao je upravljanje zrakoplovom Anilovu kako bi s Chrisom Loddenom mogao razmotriti izlaz iz krize. Prvo je Delbaugh stupio u vezu s Centrom za održavanje zrakoplova u San Franciscu. Riječ je o kompleksu koji zapošljava više od deset tisuća ljudi. Mirnim glasom Delbaugh im je objasnio: – Imamo problem. Potpuno nam je otkazala hidraulika. Možemo se održati u zraku, ali ne možemo manevrirati.

U centru nisu dežurah samo stručnjaci zrakoplovne tvrtke, nego i stručnjaci dobavljača, uključujući ljude iz General Electricsa, proizvođača motora, i McDonnell Douglasa, projektanta i proizvođača DC-10. Osoblje je na raspolaganju imalo sve priručnike i potrebna računala s bazom podataka o tehničkim pregledima i servisima obavljenim na svakoj letjelici. Mogli su Delbaugha i Loddena obavijestiti o svim tehničkim problemima zabilježenim na tom zrakoplovu, o svim provedenim popravcima, sve do najmanjih pojedinosti. Delbaugh se nadao da će mu kazati kako očekuju od njega da upravlja zrakoplovom te veličine bez uporabe krilaca i druge opreme nužne za manevriranje. Čak i najstrože školske vježbe za pilote polaze od pretpostavke da pilot barem donekle može upravljati sustavima u slučaju nesreće, i to zahvaljujući dvostrukim sustavima ugrađenim zbog takve mogućnosti. Stručnjaci u Centru isprva nisu mogli povjerovati da je letjelica ostala bez sve hidraulike; pretpostavili su da je otkazao samo dio sustava. Na kraju je morao povisiti glas kako bi im pokazao da misli ozbiljno. Žalio je što je tako postupio, ne samo zato što je želio očuvati profesionalnu mirnoću kakvu piloti pokazuju u teškim trenucima, nego i zato što se preplašio bijesnog tona svojeg glasa, jer sada se nije mogao zavaravati da je onako miran kako bi želio da drugi misle. Pete Yankowski se vratio i obavijestio kapetana da je kroz prozor opazio veliku rupu na vodoravnom krilu repa. – Vjerojatno ima još oštećenja koja ne mogu vidjeti. Krhotine su vjerojatno probušile stražnji dio trupa kroz koji prolazi hidraulični sustav. Sva sreća što nismo izgubili pritisak u kabini. Uznemiren zbog stezanja koje je osjetio u utrobi, svjestan da dvjestopedeset i tri putnika i deset članova posade ovise o njemu da ih žive spusti na zemlju, Delbaugh je prenio tu obavijest Centru u San Franciscu. Zatim je zatražio da mu pomognu utvrditi kako upravljati tako oštećenom letjelicom. Nije se iznenadio kada su mu stručnjaci nakon hitnih konzultacija poručili da ne znaju. Tražio je od njih nemoguće, da mu kažu kako upravljati ovim divom samo s pomoću snage motora – a to je bilo isto što je sam Bog od njega tražio. Istodobno je bio u vezi s dispečerom zrakoplovne tvrtke, koji je pratio let svih zrakoplova. Osim toga, oba radijska kanala bila su povezana s upravnim centrom tvrtke koji se nalazi u Chicagu. Sve u svemu, mnogi zainteresirani i zabrinuti ljudi bih su u vezi s Delbaughom, no nitko od njih nije mu mogao pružiti nikakvu pomoć. Delbaugh se obratio Yankowskom: – Zamolite Evelvn da pronađe onog čovjeka iz McDonnell Douglasa o kojem nam je pričala. Dovedite ga ovamo što prije. Nakon što je Pete opet napustio pilotsku kabinu, Delbaugh je obavijestio centralu da u zrakoplovu imaju inženjera iz McDonnell Douglasa. – Upozorio nas je da nešto nije u redu s motorom prije nego je eksplodirao. Vjerojatno mu je zvuk bio čudan. Dovest ću ga u kabinu. Možda nam može pomoći. Iz Centra se javio stručnjak za motore i upitao: – Kako je mogao znati po zvuku? Kako? Kakav je to bio zvuk? – Ne znam – odgovorio je Delbaugh. – Nitko od nas u kabini i nit ko od osoblja nije čuo neobičan zvuk. Delbaugh je preko slušalica primio odgovor: – To mi se čini nemogućim. Stručnjak iz McDonnell Douglasa u Centru bio je jednako zbunjen: – Kako se zove taj inženjer? – Doznat ću. Sada samo znam da se zove Jim.

Kad je kapetan obavijestio putnike da će zbog tehničkih problema sletjeti u Dubuqueu, Jim je opazio kako mu se približava Evelvn. Nadao se da ga neće pitati ono što je znao da ju zanima. – Možda će biti malo neugodno – rekao je kapetan. Kad su piloti smanjili snagu jednog motora, a pojačavali je u drugom, krila su se stresla, a letjelica zanjihala poput čamca na valovima. Svaki put kad bi se to dogodilo, letjelica bi se brzo ispravila. No ako bi između tih manevara naišli na zračni vrtlog, DC-10 nije pokazivao prijašnju stabilnost. – Kapetan Delbaugh vas lijepo moli da dođete u pilotsku kabinu – kazala je Evelvn tihim glasom i nasmiješeno, kao da ga poziva na ručak. Želio je odbiti poziv. Nije bio siguran hoće li Christine i Casey – a i Holly – preživjeti pad i ono što će se dogoditi ako ne bude bio s njima. Znao je da će se nakon prizemljivani a letjelica raspasti, da će se deset redova glavne kabine odvojiti od trupa i da će na tom dijelu nastati manja šteta nego na prednjem i stražnjem dijelu. Prije nego se upleo u sudbinu leta 246, svim putnicima na tim sjedalima bilo je suđeno da prežive neozlijeđeni, ili s tek malim ozljedama. Bio je siguran da će preživjeti svi oni kojima je to bila sudbina, no nije bio siguran je li obavio svoju zadaću time što je preselio Christine i Casey Dubrovek u sredinu sigurnoga dijela trupa. Možda mora biti s njima kad se trup raspadne da ih izvuče kroz plamen – a to neće moći ako bude bio u pilotskoj kabini. Osim toga, nije znao hoće li posada preživjeti. Ako je on s njima... Ipak je otišao s Evelvn. Nije imao izbora – poglavito nakon što je Holly Thorne inzistirala da može učiniti više nego spasiti samo ženu i dijete, da može spriječiti sudbinu mnogobrojnih putnika. Još se sjećao umirućeg muškarca u pustinji Mojave i troje nevinih žrtava u prodavaonici u Atlanti – sve su to ljudi koje je mogao spasiti da je stigao na vrijeme. Prolazeći pokraj šesnaestog reda, pogledao je Christine i Casey. Čitale su slikovnicu. Onda je pogledao Holly. U njezinim očima vidio je veliku zabrinutost. Hodajući iza Evelvn, Jim je opazio da ga drugi putnici čudno gledaju. Bio je jedan od njih, no zbog razvoja stanja koje im se činilo gorim nego što im je kapetan priopćio, dobio je poseban status. Očito su se pitali što sve zna kad ga zovu u pilotsku kabinu. Da samo znaju! Letjelica se ponovno zanjihala. Gledajući Evelvn, Jim je naučio da će najbolje održati ravnotežu ako bude predvidio kad će se zrakoplov nagnuti i navrijeme prebaciti težinu na lijevu ili desnu nogu. Neki putnici povraćali su u vrećice. Drugi su potpuno problijedili. Ušavši u skučenu kabinu punu instrumenata, zgrozio se nad onim što je ugledao. Tehničar je očajnički listao priručnik. Dva pilota borila su se s kontrolama pokušavajući skrenuti udesno. Između njih klečao je proćelav muškarac koji je upravljao snagom motora prema kapetanovim naredbama. Anilov je kazao: – Opet gubimo visinu. – Nije ozbiljno – napomenuo je Delbaugh. Opazio je da je netko ušao u kabinu i okrenuo se prema Jimu. Na njegovu mjestu, Jim bi se kupao u znoju, no Delbaughovo lice prekrivale su samo sitne kapljice. Upitao ga je smirenim glasom: – Vi ste taj? – Jesam – odgovorio je Jim. Delbaugh je ponovno pogledao naprijed. – Ispravili smo skretanje – kazao je Anilovu, a čovjeku koji je klečao dao je upute kako prilagoditi snagu motora. Ne okrećući se, rekao je Jimu: – Znali ste da će se ovo dogoditi. – Jesam.

– Što mi još možete reći? Upirući se leđima o pregradu nakon što se letjelica ponovno stresla, Jim je kazao: – Ispast će hidraulični sustav. – To znam – odgovorio je Delbaugh pomalo sarkastično. S obzi rom na okolnosti, moglo se očekivati da će biti srdit, no ostao je pribran. Dozvao je letnu kontrolu i primio nove upute. Osluškujući razgovor, Jim je doznao da će kontrolori navesti letjelicu prema zračnoj luci zaokretima od 360 stupnjeva. Piloti nisu mogli pristupiti po ravnoj crti, no ako se točno izračunaju promjeri krugova, mogli bi navesti letjelicu točno na sletnu stazu. Pet minuta do nesreće. Potresen, Jim je gotovo izustio te četiri riječi. No umjesto toga, upitao je: – Što je sa stajnim trapom? – Spušten je. S njim je sve u redu – odgovorio je kapetan Delbaugh. – Onda ćemo možda uspjeti. – Dakako da hoćemo – napomenuo je Delbaugh. – Osim ako ne bude još iznenađenja. – Bit će – rekao je Jim. Kapetan ga je zabrinuto pogledao: – Što?! Četiri minute do nesreće. – Prvo, iznenada će puhnuti bočni vjetar. Doći će iskosa, pa nas neće pritisnuti prema tlu. No nastali vrtlog uzdrmat će letjelicu. – O čemu govorite? – čudio se Anilov. – Stotinjak metara od sletne staze još ćete dolaziti iskosa – odgovorio je Jim. Dopustio je da iz njega govori viša sila. – No morat ćete se spustiti. Nemate izbora. " – Kako to možete znati? – upitao je tehničar. Jim se nije obazirao na upit. Nastavio je govoriti sve brže: – Zrakoplov će iznenada pasti udesno, krilo će udariti o zemlju, prevrnut će se preko sletne staze i pasti u polje. Letjelica će se raspasti i izgorjeti. Proćelav muškarac, koji je upravljao motorima, s nevjericom je pogledao Jima. – Kakve su to gluposti? Ma tko ste vi?! – Znao je što će se dogoditi motoru prije nego što je eksplodirao – odgovorio je Delbaugh smireno. Svjestan da letjelica izvodi drugi krug od tri planirana, i da je sve manje vremena, Jim reče: – Nitko od vas u pilotskoj kabini neće stradati, ali poginut će stotinu četrdeset i sedmero putnika i četvero pomoćnog osoblja. – Mili Bože – tiho je izustio Delbaugh. – On to ne može znati! – usprotivio se Anilov. Tri minute do nesreće. Delbaugh je izdao nove naredbe čovjeku koji je upravljao motorima. Zvuk jednog motora se pojačao, a drugi stišao. Velika letjelica počela je drugi krug i malo se spustila. Jim je nastavio: – No nešto će vas upozoriti trenutak prije nego što se zrakoplov bude nagnuo udesno. – Što će nas upozoriti? – upitao je Delbaugh upirući se o uređaje za upravljanje. – Nećete znati što je to. Bit će to čudan zvuk kakav još niste čuli. Nastat će strukturni lom u spoju krila s trupom. Kad čujete oštar zvuk nalik pucanju žice na gitari, možete pojačati snagu desnoga motora. Uspijete li poništiti silu koja će vas zaokrenuti udesno, nećemo se prevrnuti. Anilov je izgubio strpljenje: – To je ludost. Ne mogu razmišljati pokraj ovog luđaka.

Jim je shvatio da Anilov ima pravo. Kontrolni toranj u San Franciscu i područni dispečer već su neko vrijeme bili tiho kako bi posadi omogućili da se pribere. Ako ostane u pilotskoj kabini, čak i da ništa više ne kaže, nehotice bi ih mogao omesti u odlučujućem trenutku. Osim toga, činilo mu se da im ne može ništa više reći što bi im pomoglo. Napustio je pilotsku kabinu i brzo krenuo prema šesnaestom redu. Dvije minute do nesreće. Holly je stalno gledala hoće li vidjeti Jima Ironhearta nadajući se da će im se pridružiti. Htjela je da bude blizu kad se dogodi najgore. Nije zaboravila sinoćnji san, čudovište koje je izašlo iz noćne more i ušlo u njezinu sobu; nije zaboravila ni koliko je ljudi Jim pobio dok je spašavao nevine, kako je okrutno ubio Normana Rinka u prodavaonici u Atlanti. No njegovu tamnu stranu zasjenila je ona svjetlija. Premda ga okružuje opasnost, s njim se osjećala sigurnom, kao da je štiti anđeo čuvar. Domaćica je preko razglasa tumačila kako postupiti u slučaju nužde. Ostalo osoblje rasporedilo se po kabini i provjeravalo slijede li svi putnici njezine upute. DC-10 se ponovno tresao i njihao. Što je gore, iako u trupu nije bilo ugrađeno ni malo drva, škripao je poput jedrenjaka na olujnome moru. Nebo je bilo plavo, no očito je da je bjesnio vjetar. Nijedan putnik više nije imao nade. Shvatili su da slijeću u užasnim uvjetima, da će biti teško, možda i pogubno. No bili su začuđujuće tihi, kao da u katedrali sudjeluju u obredu. Možda su zamišljali svoje pogrebe. Jim je prošao kroz vrata prvoga razreda i Holly je osjetila veliko olakšanje. Zastao je samo da smiješkom ohrabri Christine i Casey Dubrovek i potapša Hollvino rame. Onda je sjeo uz Holly. Letjelica je upala u najgori vrtlog do sada. Holly se činilo da ne lete nego da se sanjkaju na valovitom limu. Christine je nakratko uhvatila Hollvinu ruku. Činilo se da su stare prijateljice; dolazeća pogibelj spajala je ljude. – Sretno, Holly. – I tebi – dodala je Holly. Mala Casey doimala se doista sićušnom. Sada su i članovi posade sjedili u položaju za slijetanje u nuždi. Holly je napokon slijedila njihov primjer kako bi osigurala najviše izgleda da preživi: vezala se, nagnula naprijed, stavila glavu među noge i rukama čvrsto držala gležnjeve. Zrakoplov je ušao u mirniji zrak i na trenutak glatko klizio. No prije nego što je Holly stigla osjetiti olakšanje, čitavo se nebo počelo silovito tresti. Otvorili su se pretinci iznad sjedala. Na putnike su padale male torbe, kaputi i druge osobne stvari. Holly je osjetila kako joj je nešto palo na leđa i odbilo se o prozor. Nije bilo teško, leđa je nisu boljela, no bojala se da joj sljedeći put ne padne ženski kovčeg pun bočica s kozmetikom. Kapetan Delbaugh davao je upute Yankowskom, koji je još klečao između dva pilota i upravljao motorima. Njemu će slijetanje biti najteže. Izlazili su iz trećega punog okreta. Pista je bila ispred njih, ali prilazili su malo iskosa, baš kako je predvidio onaj Jim kojemu ne zna prezime. I, baš kao što je neznanac rekao, spuštali su se kroz veliku turbulenciju. Delbaugh nije nikad doživio takvo što; i da letjelica nije oštećena, sletiti uz takav bočni vjetar i toplo strujanje bilo bi vrlo opasno.

No kapetan nije mogao dignuti zrakoplov i nadati se da će uvjeti biti bolji u nekoj drugoj zračnoj luci. Održali su golemu letjelicu u zraku dvadeset i tri minute nakon eksplozije. To je pothvat kojim se mogu ponositi, no ne mogu se još dugo uzdati u snalažljivost, pamet i živce. Bili su oko dvije tisuće metara od početka sletne staze koja im se brzo približavala. Delbaugh je pomislio na svoju ženu i sedamnaestogodišnjeg sina u Westlake Villageu sjeverno od Los Angelesa. Pomislio je i na drugoga sina, Toma, koji je bio na putu u Willamette, gdje će najesen početi studije. Želio im je dodirnuti lice i čvrsto ih zagrliti. Nije se bojao za sebe. Ne zbog neznančeva predviđanja da će osoblje u pilotskoj kabini preživjeti. Nije se mnogo brinuo, jer nije imao vremena. Tisuću i petsto metara. Brinuo se za svoje putnike i posadu. Oni su u njegove ruke povjerili svoje živote. Ako se išta u nesreći dogodi zbog njegova propusta – zbog neodlučnosti ili zastrašenosti – sve dobro što je učinio i pokušao učiniti ne bi moglo nadoknaditi taj katastrofalan neuspjeh. Možda takvo stajalište potvrđuje mišljenje nekih prijatelja da je suviše strog prema sebi, no znao je da mnogi piloti rade pod jednakim pritiskom odgovornosti. Prisjetio se neznančevih riječi: – Poginut će stotinu četrdeset i sedmero putnika... Ruke su mu pulsirale od boli jer je grčevito držao upravljač koji se silovito tresao. – ...putnika i četvero pomoćnog osoblja. Tisuću i dvjesto metara. – Vuče udesno – kazao je Delbaugh. – Drži ga! – upozorio je Anilov. Na tako maloj visini i nadomak stazi sve je bilo u Delbaughovim rukama. Stotinu pedeset i jedna poginula osoba... toliko ožalošćenih obitelji i još više ljudi kojima će se život promijeniti zbog jednog tragičnog događaja. Tisuću i sto metara. Ali, kako je taj čovjek mogao znati koliko će ljudi poginuti? Nemoguće. Zar misli da je vidovnjak? Kao što je napomenuo Yenkowski, to su gluposti. No znao je da će eksplodirati motor, znao je o turbulenciji nalik valovitom limu. Samo bi idiot odbacio sve te činjenice. Tisuću metara. – Evo nas – promrmljao je Delbaugh. Jim je sjedio skvrčen u sjedalu i držao si gležnjeve. Molio je Boga da svojim postupkom nije promijenio tijek sudbine toliko da će u nesreći stradati, uz Christine i Casey i on sam, i svi drugi putnici koji nisu imali sreće. Zbog onog što je kazao pilotu, možda je promijenio budućnost. Možda će sve biti gore nego što je bilo suđeno. Viša sila koja njime upravlja očito je odobravala Jimov pokušaj da spasi više života. Istodobno, narav i identitet te sile tako su tajanstveni da bi samo budala mogla misliti kako razumije njezine pobude i namjere. Letjelica je zadrhtala i stresla se. Zvuk motora se pojačao. Zurio je u pod kabine. Očekivao je da će mu se otvoriti pod nogama. Više od ičeg bojao se za Holly Thorne. Ona nije bila u scenariju kakvog je sudbina izvorno napisala. Razdirao ga je strah da. će možda spasiti više života nego što je isprva mislio, ali da će Holly stradati. DC-10 tresao se na putu prema sletnoj stazi, a Holly se čvrsto stisnula i zatvorila oči. Pred očima su joj prolazila lica: očevo i majčino; Lennya Callawaya, prvog dječaka u koga se zaljubila; gđe Roonev, učiteljice iz gimnazije koja se posebno brinula za Holly; Lori Clugar, njezine najbolje prijateljice u gimnaziji i na fakultetu. Ni jedno lice nije joj bilo u mislima duže od djelić sekunde, no blizina smrti iskrivljavala je doživljaj vremena, pa joj se činilo da

to traje mnogo duže. Pred očima joj nije prolazio život, nego posebni ljudi – iako je to donekle isto. Kroz škripu trupa i brujanje motora, a unatoč usredotočenosti na lica u mislima, čula je kako Christine Dubrovek govori svojoj kćeri: – Volim te, Casey. Holly je zaplakala. Tristo metara. Delbaugh je podignuo nos letjelice. Činilo se da je sve u redu. Barem onoliko koliko može biti u tim uvjetima. " Približavali su se sletnoj stazi u blago zakošenoj crti, no nadao se da će ispraviti zrakoplov kad kotači budu dodirnuli tlo. Ako, pak, ne uspije, kotrljat će se stazom barem devetsto do tisuću metara prije nego budu skrenuli na požeto polje. To nije ono što bi želio, no dotad će letjelica znatno usporiti. Možda će se doista raspasti, ovisi o tlu na kojem će se zaustaviti, no malo je vjerojatno da bi to uzrokovalo katastrofu. Dvjesto metara. Nema zračnog vrtloga. Lebdjeli su poput perja. – Dobro – kazao je Anilov istodobno kad je Delbaugh promrmljao: – Polako, polako. Obojica su mislili isto: čini se da sve ide dobro, uspjet će. Stotinu metara. Nos je još gore. Savršeno. Savršeno. Dodir s tlom i... Piiing! ... kad su gume zaškripale na asfaltu, prolomio se čudan zvuk. Delbaugh se prisjetio neznančeva upozorenja i doviknuo je: – Dodaj snagu prvome motoru! – i okrenuo upravljač ulijevo. I Yankowski se sjetio, premda je kazao da su to gluposti, i reagirao na kapetanovu naredbu još dok je nije izgovorio. Desno se krilo spustilo – baš onako kako im je Jim kazao – no njihova brza reakcija skrenula je letjelicu ulijevo i desno se krilo uspravilo. Postojala je opasnost da će prenaglo skrenuti, pa je Delbaugh naredio da smanji snagu desnog motora, a istodobno je držao upravljač što više ulijevo. Kotrljali su se sletnom stazom, zrakoplov se tresao, a Delbaugh je naredio da prebace motore u rad unatrag, jer su bili u smrtnoj opasnosti sve dok su koso jurili stazom. Usporili su zrakoplov, no još su jurili. Desno krilo opet se spustilo i začuli su se strašni zvukovi lomljenja i trganja metala, istrošenog čelika na spoju krila s trupom – baš onako kako je Jim predvidio – koji nije izdržao naprezanja današnjeg leta i dosad nezabilježenog bočnog vjetra. Jurili su, a Delbaugh nije mogao ništa učiniti da spriječi strukturni lom; nije mogao izaći na krilo i ponovno zavariti spojeve. Rulali su sve sporije, ali desno krilo i dalje se spuštalo. Više ništa nisu mogli učiniti. Krilo se spuštalo i spuštalo... Holly je osjetila kako se letjelica još jače nagnula udesno. Zadržala je dah – barem joj se tako činilo – no istodobno je čula kako grčevito dahće. Škripa i pucketanje metala, što je već nekoliko minuta sablasno odzvanjalo trupom, iznenada se pojačalo. Letjelica se još jače nagnula. Prasak nalik topovskoj paljbi prolomio se kabinom i zrakoplov je odskočio. Stajni trap je popustio. Klizili su na trupu. Onda se letjelica počela okretati i Holly je osjetila kako joj se srce stišće a želudac grči. Bilo je kao na nezamislivoj vožnji u zabavištu, no nije bilo nimalo zabavno: sigurnosni pojas zarezao joj se u trbuh poput oštrice.

Buka je bila nepodnošljiva. Vrisak putnika u tome nije bio najgori, jer njihove glasove nadjačao je zvuk srušenog zrakoplova, kojeg se trup raspadao u dodiru s asfaltom. Možda se samo urlik umirućih dinosaura jačinom mogao mjeriti s tim posljednjim vriskom koji bi nadjačao svaku grmljavinu. Nije to bio mehanički zvuk, činio se da je zvuk živog bića; bio je tako sablasan da bi se mogao usporediti s ispaćenim vriskom stanovnika pakla, stopljen urlik stotinu milijuna očajnih duša. Holly je bila uvjerena da će joj puknuti bubnjići. Ne obazirući se na upute, podignula je glavu. Pokraj prozora slijevali su se slapovi bijelih, žutih i plavozelenih iskrica. Činilo se kao da prolaze kroz gust vatromet. Šest ili sedam redova ispred nje trup se rasprsnuo poput jaja koje udara o rub keramičke posude. Dovoljno je vidjela. Previše. Ponovno je spustila glavu među koljena. Gori, no obuzela ju je takva jeza da je svoje riječi mogla razabrati kroz kakofoniju sudara samo uz veliki napor: – Nemoj, nemoj, nemoj, nemoj, nemoj... Možda je nekoliko sekunda izgubila svijest, ili su njezina osjetila nakratko zamrla, no za to vrijeme činilo joj se da je sve tiho. Zrakom su se širili oštri mirisi koje nije mogla pobliže odrediti. Teškom iskušenju došao je kraj, no nije se mogla sjetiti trenutka kad se letjelica zaustavila. Živa je. Osjetila je nezamislivu radost. Podignula je glavu, uspravila se i bila je pripravna vrisnuti od sreće što je preživjela – kad je opazila vatru. DC-10 nije se prevrnuo. Isplatilo se upozoriti kapetana Delbaugha. No, kao što je Jim strahovao, kaos nakon slijetanja bio je jednako opasan. Na čitavoj desnoj strani, gdje se prolilo gorivo, narančasti plamen lizao je prozore. Činilo mu se kao da putuje podmornicom stranim svijetom u moru vatre. Neki su se prozori razbili; kroz njih i kroz rastrgan dio trupa, vatra je prodirala u putničku kabinu. Kad se Jim otkopčao i ustao, opazio je kako vatra zahvaća neka sjedala s desne strane. Putnici su se bacali na pod da bi se izvukli ispod plamena. Iskoračio je na prolaz, zgrabio Holly i zagrlio je kad se pridizala. Pogledao je preko njezina ramena. Majka i dijete nisu bile ozlijeđene, no Casey je plakala. Držeći Holly za ruku, tražeći najbliži izlaz, Jim se okrenuo prema stražnjem dijelu kabine. Nije mogao vjerovati u to što vidi. Poput proždrljive amorfne mase iz starih filmova strave, nešto im se približavalo. Crna masa gutala je sve na svojem putu. Dim. Nije odmah shvatio da je to dim, jer je bio tako gust i više je nalikovao naftnom ili blatnom zidu. U tom dijelu kabine putnike je čekala smrt gušenjem ili još gora. Usprkos vatri, morali su poći naprijed. Vatra je prodirala kroz desnu stranu raspuknutog trupa. No mogli bi izaći s lijeve strane, gdje zasad nije bilo vatre. – Brzo! – doviknuo je Christine i Casey, koje su izlazile iz reda sjedala. – Naprijed. Što brže možete. Hajde! No drugi putnici već su bili u prolazu. Svi su pokušavali izaći što prije. Mlada domaćica pomagala im je koliko je mogla, no sve je išlo prilično sporo. Prolaz je bio zakrčen ručnom prtljagom, knjigama i raznim drugim predmetima koji su popadali iz pretinaca. Nakon nekoliko koraka Jimove su noge zapele u tom kršu. Do njih je dopro crni dim i obavio ih. Jima su odmah zapekle oči. Čim je udahno dim, nije se samo počeo gušiti. Pozlilo mu je od smrada i nije želio pomisliti što sve gori u stražnjem dijelu zrakoplova. Kako se uljni dim širio, putnici ispred njega nestajali su iz vida. Pustio je Hollvinu ruku i dodirnuo Christineino rame. – Dajte ju meni – kazao je i podignuo Casey.

Pod nogama mu je bila papirnata vrećica prodavaonice u losanđeleskoj zračnoj luci. Putnici su je nogama rastrgali, pa je opazio u njoj bijelu majicu s natpisom VOLIM LOS ANGELES. Zgrabio je majicu i gurnuo ju je u Casevine ruke. Kašljao je kao i svi oko njega – i kazao: – Stavi je preko lica, zlato. Diši kroz nju! Onda više ništa nije vidio. Oblak dima bio je tako mračan da nije vidio ni dijete koje je nosio. Tama je bila veća od one koju je opazio kad je zatvorio oči, jer stisak kapaka stvarao je točkice u boji koje su oblikovale sablasne šare što su osvjetljavale njegov unutarnji svijet. Bili su sedam metara od otvorenoga dijela trupa. Nije se bojao da će se izgubiti, jer nije mogao skrenuti iz prolaza. Pokušao je ne disati. Mogao je zadržati dah barem minutu, a to bi trebalo biti dovoljno. Jedini je problem što je udahnuo jedak dim koji mu je pekao grlo kao da je popio kiselinu. Pluća su mu se stezala i morao se nakašljati, a nakon svakog kašlja udahnuo je još malo dima. Još oko pet metara do izlaza. Želio je viknuti ljudima ispred sebe da požure. Znao je da se žure kako bi sami što prije izašli, no ipak je želio poviknuti. Osjetio je kako u njemu raste bijes i shvatio je da je na rubu histerije. Nagazio je nekoliko malih cilindričnih predmeta. Zanjihao se poput čovjeka koji hoda po kuglicama, no zadržao je ravnotežu. Casey je grčevito kašljala. Nije ju čuo, ali je osjetio kako se njezino malo tijelo steže i trza na njegovim prsima. Prošlo je manje od minute otkad su krenuli naprijed i možda samo tridesetak sekunda otkad je podignuo djevojčicu. No činilo se kao da odavna hoda beskrajnim tunelom. Premda su mu strah i bijes pomutili um, glava mu je bila dovoljno bistra pa se sjetio kako je negdje pročitao da se dim diže u prostoriji i zadržava uz strop. Ako uskoro ne stignu na sigurno, morat će se leći i puzati, nadajući se da će tako izbjeći otrovni plin. Osjetio je iznenadan val topline. Zamislio je da je zakoračio u visoku peć, da mu tijelo u trenutku nestaje u plamenu. Srce mu je i prije luđački lupalo, no sada je udaralo još jače. Uvjeren da su nekoliko koraka od rupe u trupu, Jim je otvorio oči koje su ga odmah zapekle i počele suziti. Potpun mrak pretvorio se u sivkasto-crn oblak dima kroz koji su se nazirali bljeskovi krvave svjetlosti. Bljeskovi su dolazili od plamena koji se zrcalio u bezbroj čestica pepela. Vatra bi svaki trenutak mogla buknuti oko njega i opržiti ga do kosti. Neće uspjeti. Nema zraka. Vatra mu se približava sa svih strana. Planut će. Gorjet će poput žive lojanice. U viziji koja je izvirala iz njegova straha a ne iz više sile, vidio se kako pada na koljena poražen. S djevočicom u naručju. Stapajući se s njom u paklenoj vatri koja je topila čelik. Nosio ga je iznenadan vjetar. Sav dim povukao se u stranu. Ugledao je danju svjetlost, hladnu i sivkastu, no lako ju je mogao razlikovati od smrtonosnog isijavanja gorućeg kerozina. Gonjen užasnom pomisli da će njega i dijete ispržiti vatra nadomak sigurnosti, bacio se prema sivilu i pao iz zrakoplova. Nije bilo opreme za izlazak u nuždi, pa je pao na tlo. Srećom, žito je nedavno bilo požeto i polje preorano. Svježe preorana zemlja bila je dovoljno tvrda da je ostao bez daha, no dovoljno mekana da nije slomio kosti.

Grčevito je držao Casey dok se borio za dah. Okrenuo se na koljena, ustao – i dalje je držeći u naručju – oteturao od prstena topline koju je isijavo gorući zrakoplov. Neki preživjeli putnici trčali su kao da je letjelica puna dinamita i da će svaki trenutak eksplodirati. Neki su pak bezglavo teturali, a neki su ležali na zemlji: dio njih od šoka nije mogao dalje, neki su bili ozlijeđen;, a neki su možda bili mrtvi. Sretan što diše svježi zrak, iskašljavajući jedak dim iz pluća, Jim je među ljudima u polju potražio Christine Dubrovek. Okretao se i dozivao je, no nije ju opazio. Pomislio je da je možda poginula u zrakoplovu, da u kabini nije gazio samo po stvarima, nego i po nesretnim putnicima. Možda zbog toga što je osjetila o čemu razmišlja, Casey je odmaknula majicu s lica i pustila je da padne. Držeći Jima, iskašljala se i počela dozivati majku strepećim glasom. Sledio se od straha. Toplo kolovoško sunce na polju u Iowi i toplina koja se širila iz plamteće letjelice više nisu dopirali do njega. Osjećao je kao da stoji na arktičkom ledu. – Steve? Isprva nije reagirao na to ime. – Steve? Onda se sjetio da se Christine predstavio kao Steve Harkman – o čemu će njezin muž, ona, a i pravi Steve Harkman, vjerojatno razmišljati dok su živi – i okrenuo se prema glasu koji ga je dozivao. Christine je nesigurno hodala po preoranoj zemlji. Lice i odjeća bili su joj prljavi od masnoga dima. Bila je bosa, no ispružila je ruke da bi primila svoje dijete. Jim joj je predao djevojčicu. Majka i kći čvrsto su se zagrlile. Plačući i gledajući Jima preko Casevina ramena, Christine je kazala: – Hvala vam što ste je izvukli. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Nije želio zahvalnost, želio je samo da Holly Thorne bude živa i neozlijeđena. – Jeste li vidjeli Holly? – upitao je zabrinuto. – Jesam. Čula je dijete koje je dozivalo pomoć. Pomislila je da je to možda Casey. – Christine se tresla; činilo se kao da uopće ne misli da je njihovu paklu kraj, da će se otvoriti zemlja i da će ih progutati vulkanska lava. – Kako smo se razdvojili? Hodale smo za vama, no kad smo izašle, nismo vidjele ni vas ni Casey. – Kamo je otišla Holly? – upitao je nestrpljivo. – Htjela se vratiti unutra po Casey, no onda je shvatila da plač dopire iz prednjeg dijela trupa. – Christine je pokazala torbicu i nastavila: – Izašla je s torbicom. Učinila je to nesvjesno. Dala mi ju je i vratila se premda je znala da to nije Casey. Crhistine je pokazala prstom i Jim je tek tada opazio prednji dio letjelice koji se odvojio od dijela u kojem su oni sjedili. Bio je sedamdesetak metara dalje od njih u polju. Premda nije bio zahvaćen vatrom poput srednjeg dijela, bio je mnogo jače oštećen od ostatka letjelice, pa i od stražnje četvrtine zrakoplova. Jim se zgrozio što je Holly ušla u zapaljenu olupinu. Pilotska kabina i prostor prvoga razreda ležali su na polju poput spomenika na groblju nekoga dalekog svijeta. Ovdje im nije bilo mjesto pa su se doimali strano, golemo i zlokobno. Potrčao je prema olupini dozivajući Holly. Iako je znala da je to isti zrakoplov kojim je poletjela iz Los Angelesa prije nekoliko sati, Holly nije mogla vjerovati da je prednji dio DC-10 doista nekoć pripadao toj letjelici. Doimao se poput djela kipara poremećena uma koji je želio oblikovati DC-10 zavarivanjem

najraznovrsnijeg starog željeza. Popucane zakovice, razbijena stakla, istrgnuta sjedala na hrpi; popucale pregrade, iskrivljene spone i nosači vire na sve strane. Posvuda razbacani svrnuti komadi metala. Prizor je nalikovao otpadu kojim je protutnjio tornado. Pokušavajući otkriti otkud dopiru povici koji su joj se činili poput plača uplašena djeteta, Holly se mjestimice morala saginjati kako bi se provukla kroz krš. Sjedala su bila poredana kao u labirintu. Trgnula se kad je opazila žute i crvene jezičke plamena uz vanjski rub kabine i uz pregradu koja je dijeli od pilotske. No vatra je samo tinjala; nije se mogla usporediti s paklom iz kojeg je malo prije izašla. Dakako, mogla bi buknuti i progutati je, no zasad se činilo da nema dovoljno zapaljiva materijala ili kisika koji bi joj to omogućio. Bilo je dima, ali nije značio opasnost nego malu neugodnost. Unutra je bilo dovoljno čistoga zraka, pa nije mnogo kašljala. Najviše od svega obeshrabrila su je mrtva tijela. Iako je nesreća bila manje strašna, jer se upleo Jim Ironheart, nisu svi preživjeli; više ih je poginulo u kabini prvoga razreda. Ugledala je čovjeka kojem je metalna šipka probola vrat; njegove su oči bile otvorene, iznenađene. Žena, gotovo odrubljene glave, ležala je na boku, još vezana za sjedalo koje se istrgnulo iz poda. Na mjestima gdje su ostala sjedala bila naslagana jedno na drugo, opazila je kako ozlijeđeni leže s mrtvima; jedino ih je mogla razlikovati da osluškuje koji od njih stenje. Iz misli je izbrisala užas. Bila je svjesna da posvud ima krvi, no gledala je kroz nju. Skretala je pogled od najgorih prizora, od strahota oko sebe. Ljudska tijela postala su apstraktni oblici, kao pravilni oblici i boje kubista koji oponaša Picassoa. Vidjela je nekoliko desetaka ljudi koje je trebalo hitno izvući i pružiti im liječničku pomoć, no nije im mogla pomoći. Bili su preteški za nju, priklijesteni u kršu, i nije ih mogla izvući. Hodala je prema mjestu otkud je čula dječje povike. Pokretao ju je nagon da uvijek prvo treba spasiti djecu. U daljini je čula zavijanje sirena. Dotad nije pomišljala da će doći profesionalni spasioci. Sada je svejedno. Nije se mogla vratiti i čekati ih. Za to vrijeme možda spasi djetetov život. Probijajući se kroz krš čula je Jima kako ju doziva. U metežu su se razdvojili, očito su izašli iz zadimljene kabine na različitim mjestima i krenuli suprotnim smjerom, jer u polju ga nije mogla naći iako su hodali jedno iza drugoga. Bila je gotovo uvjerena da su se Jim i Casey spasili, zbog njegova nadnaravnog dara. Usprkos tome bilo joj je drago što mu čuje glas, premda ga kroz sav krš nije mogla vidjeti. – Što radite? – Tražim dječaka – doviknula je. – Čujem ga, no još ga ne vidim. – Izlazite odande! – viknuo je kako bi ga čula kroz zavijanje spasilačkih vozila. – Stižu spasioci. Oni su uvježbani za to. – Hajde! – nije se dala nagovoriti. Nastavila se probijati. – Nekim ljudima ovdje treba odmah pomoći. Holly je bila nadomak prednjemu dijelu prvoga razreda. Čelična rebra probila su kabinu, ali ne kao u stražnjem dijelu. No sjedala, prtljaga i drugi predmeti odletjeli su naprijed, pa je krš ovdje bio veći. Tu je bilo i više ljudi. I živih i mrtvih. Odgurnula je slomljeno prazno sjedalo i zastala da dođe do daha kad je čula Jima kako se probija prema njoj. Ležeći na boku, progurala se kroz uzan prolaz i našla se pred dječakom čije je povike slijedila. Bilo mu je oko pet godina. Imao je velike tamne oči i zaprepašteno ju je gledao kao da nije očekivao da će ga itko naći.

Bio je ispod prevrnutog reda od pet sjedala, kao u šatoru. Ležao je na trbuhu i činilo se da bi se mogao izvući kroz prolaz. – Nešto mi drži nogu – kazao je. Još se bojao no donekle je svla davao strah otkad je ugledao Holly. I petogodišnjaku i pedesetogo dišnjaku najgore je kad je sam. – Drži mi nogu i neće je pustiti. Holly se zakašljala ikazala: – Izvući ću te, zlato, bit će ti dobro. Pogledala je gore i opazila da je još jedan red sjedala naslonjen na prvi, a tu piramidu pritiskala je hrpa svinuta metala iz stropa koji se urušio. Pitala se da li se je prednji dio letjelice ipak prevrnuo. Prstima je obrisala suze s dječakova obraza i upitala: – Kako se zoveš, zlato? – Norvrood. Svi me klinci zovu Norby. Ne boli me. Mislim, noga. Hollyje odahnula. No onda, kad je vidjela što je oko njega i razmislila što može učiniti, on je dodao: – Ne osjećam je. – Što ne osjećaš, Norby? – Nogu. Čudno. Kao da mi je nešto drži, jer ne mogu je izvući, no ne osjećam je. Čini mi se kao da je nemam. Želudac joj se okrenuo pri pomisli što mu se moglo dogoditi. No možda nije tako strašno. Možda mu je noga samo prikliještena, pa je utrnula. No, s druge strane, možda je ozlijeđen i gubi krv. Morala je brzo nešto smisliti. Prostor u kojem je ležao bio je preuzak da se provuče pokraj njega i oslobodi ga. Zato se okrenula na leđa, skvrčila noge i uprla potplate cipela o sjedala koja su ga natkrivala. – Dobro, zlato. Ispružit ću noge i pokušati podignuti ovo barem nekoliko centimetara. Kad se podigne, pokušaj izvući nogu. Malo sivog dima obavilo mu je glavu i zakašljao se. – Tu sa mnom ima mrtvih ljudi. – U redu je – ohrabrivala ga je. Lagano je ispružila noge kako bi ispitala težinu koju mora podignuti. – Brzo ćeš se izvući. – Sjedalo do mojeg je prazno, a do njega su mrtvi putnici – kazao je drhtavim glasom. Pitala se kako će ta trauma djelovati na dijete i promijeniti mu život. – Sad ću – napomenula je. Uprla se nogama. Redovi sjedala bili su teški, no činilo se da ih udubljen strop pritišće i da se ne mogu pomaknuti. Holly se naprezala dok ju nisu zaboljela leđa. Nesvjesno je zajecala od boli. Onda se još jače uprla, srdita što ne može podignuti sjedala, bijesna i... ... podignula ih je. Samo nekoliko milimetara., No podignula ih je. Holly je još jače pritisnula. Crpila je snagu koju nije znala da ima, a bol u nogama bila je jača od one u leđima. Stropne ploče zaškripile su i popustile. Sjedala su se podignula dva centimetra i onda još dva. – Još me drži – napomenuo je dječak. Iz mraka iza dječaka dopiralo je još dima. Sada nije bio siv, nego tamniji: masan i smrdljiv. Nadala se da plamen nije zahvatio spužvu u sjedalima koja su zarobila dječaka. Mišići u nogama su joj drhtali. Bol u leđima proširila joj se na prsa, pa ju je probadao svaki udisaj i svaki otkucaj srca. Mislila je da više ne može držati taj teret, a kamoli ga podignuti. No iznenada su se sjedala podignula još dva centimetra, pa onda još malo.

Norby je uzviknuo od boli, ali i od uzbuđenja. Pomaknuo se naprijed. – Oslobodio sam se. Pustilo me! Polagano spuštajući noge, Holly je shvatila da je dječak mislio, kao i ona, da mu je gležanj bio u čvrstom stisku ruke jednog od poginulih. Pomaknula se u stranu kako bi Norbvu omogućila da se izvuče iz šupljine ispod sjedala. Pridružio joj se u većem prostoru među kršem i stisnuo se uz nju tražeći utjehu. Iz dubine kabine Jim je doviknuo: – Holly! – Pronašla sam ga! – Našao sam jednu ženu. Izvući ću je van. – Odlično! – poviknula je. Vani su se sirene stišavale. Spasioci su stigli. Iako je još crnog dima izlazilo iz tamnog prostora odakle se Norby izvukao, Holly je zastala da mu pogleda nogu. Stopalo je visjelo poput noge stare platnene lutke. Imao je slomljen gležanj. Izula je tenisicu s noge koja je oticala. Na bijeloj čarapi opazila je veliku mrlju krvi, no kad mu je svukla čarapu uvjerila se da je riječ samo o ogrebotinama. Neće iskrvariti, no uskoro će osjetiti nepodnošljivu bol u slomljenom gležnju. – Hajde! Idemo van! – kazala mu je. Mislila je izaći onako kako je ušla, no kad je pogledala ulijevo opazila je još jednu pukotinu u trupu. Bila je dovoljno velika da ona i Norby mogu proći. Dok su sjedili na rubu razderana trupa, četiri metra iznad polja, pojavio se spasilac. Ispružio je ruke da uhvati dječaka. Norby je skočio. Spasilac ga je primio i odmah se odmaknuo da napravi mjesta za Holly. Holly se odgurnula i doskočila na noge. – Vi ste mu majka? – upitao je. – Ne. Čula sam kako plače i otišla sam ga potražiti. Ima slomljen gležanj. – Bio sam sa stricom Frankom – napomenuo je Norby. – Dobro – tješio ga je spasilac i vedrim glasom kazao: – Idem pronaći strica Franka. Norby je mirno kazao: – Stric Frank je mrtav. Čovjek je pogledao Holly. Činilo se da ne zna što bi kazao. Holly je stajala nijema i potresena. Bila je očajna što je dijete to moralo doživjeti. Željela ga je primiti, čvrsto zagrliti i kazati mu da će sve biti dobro. No nikad neće biti dobro, jer smrt je dio našeg svijeta i života. Spasilac se okrenuo i odnio Norbva do vozila hitne pomoći. Hollyin očaj prerastao je u bijes. No bio je to uzaludan bijes, jer nije ga mogla usmjeriti prema nikom, osim prema Bogu. Nije mogla ništa promijeniti. Bog neće osloboditi ljudski rod od prokletstva smrti samo zato što Holly Thorne misli da je smrt nepravedna. Shvatila je da je njezin bijes sličan onom koji pokreće Jima Iron-hearta. Sjetila se njegovih riječi kad ga je u sedamnaestom redu nagovarala da ne spasi samo Christine i Casey Dubrovek, nego sve ljude na letu 246: Mrzim smrt, mrzim što ljudi umiru. Mrzim! Neki ljudi koje je spasio rekli su joj da je i njima slično govorio. Sjetila se i kako joj je Viola Moreno kazala da njegova tuga možda izvire iz toga što je kao desetogodišnjak ostao siroče. Prestao je biti učiteljem nakon samoubojstva Larrya Kakonisa, jer mu se činilo da je sav njegov trud uzaludan. Holly se prije činilo da je ta njegova reakcija bila pretjerana, no sada ga je shvaćala. I ona je sada osjetila isti nagon da odustane od svjetovnog života i posveti se važnijim stvarima: željela je promijeniti tkivo svijeta kakvo je Bog zamislio.

Stojeći na polju, okružena prizorom i mirisom smrti, gledajući spasioca kako nosi dječaka koji je zamalo poginuo, Holly je na trenutak osjetila da je s Jimom Ironheartom vežu prisnije veze nego s bilo kojim drugim ljudskim bićem. Krenula ga je potražiti. Oko olupine letjelice sada je bio veći metež nego nakon same nesreće. Vatrogasna vozila u polju. Bijela pjena preko prepolovljene letjelice. Zemlja natopljena gorivom. Iz srednjega dijela trupa još je sukljao gusti dim. Sve je naokolo bilo sivo ili crno. Spasioci u kršu traže preživjele, neki neozlijeđeni putnici priskaču u pomoć. Neki su izašli iz zrakoplova kao da su se upravo istuširali i odjenuli čisto odijelo, drugi su, pak, prljavi i neuredni – stoje sami ili u malim skupinama čekajući autobuse da ih odvezu do zgrade zračne luke. Pričaju nervozno ili jednostavno šute. Čuju se iskrivljeni glasovi i smetnje s radijskih prijemnika i voki-toki uređaja. Tražeći Jima Ironhaerta Holly je naišla na mladu ženu u žutoj haljini. Premda neozlijeđena, trebala joj je pomoć. Stajala je pokraj stražnjeg dijela letjelice i dovikivala: – Kenny! Kenny! Kenny! – Od silnog dozivanja glas joj je već promuknuo. Holly ju je zagrlila i upitala: – Tko je on? Njezine plave oči luđački su se caklile: – Jeste li vidjeli Kennya? – Tko je on? – Moj suprug. – Kako izgleda? Ošamućeno je odgovorila: – Na bračnom smo putovanju. – Pomoći ću vam da ga pronađete. – Ne. – Hajde. Sve će biti dobro. – Ne želim ga tražiti – napomenula je žena i dopustila Holly da je odvede prema vozilima hitne pomoći. – Ne želim ga vidjeti. Ne mrtva. Bit će u komadima. Spržen. Hodale su mekim preoranim poljem gdje će najesen posijati novo sjeme; na proljeće će sve biti blago i zeleno, a dotad će biti izbrisani svi tragovi smrti i priroda će ponovno uspostaviti privid vječnoga života. Nešto se događalo s Holly. Osjećala je duboku promjenu. Sav njezin unutarnji svijet bio je prožet previranjem, i nije imala snage suočiti se s vanjskim. Poslušno se prepustila postupku kojem se podvrgavaju preživjeli u zrakoplovnoj nesreći. Duboko je se dojmilo kako su liječnici i pripadnici civilne zaštite i psihološki podupirali preživjele. Očito su bili spremni za takav slučaj. U zgradi zračne luke, za nekoliko minuta okupili su se uz psihologe i svećenike, čak i rabin. Neozlijeđene putnike smjestili su u veliku svečanu dvoranu za primanje. Ondje je bilo desetak telefona, a bolničarke su dežurale u slučaju da neki putnici pokažu znakove naknadnog šoka. Namještenici zrakoplovne tvrtke bili su posebno ljubazni. Organizirali su smještaj u gradu i prijevoz kako bi se neozlijeđeni što prije povezali s prijateljima i rodbinom u bolnici. U slučaju smrti bližnjih, njihova je sućut bila iskrena. Holly je opazila kako jedna službenica zaplakana izlazi iz dvorane, a svi su bili blijedi i potreseni, pa je Holly osjetila nagon da i njih tješi. U tim teškim uvjetima jasno se dokazivala hrabrost, dostojanstvo i sućut, pa se Holly zabrinula kad su stigli novinari. Znala je da će prvo pokleknuti pod njihovim upitima. Istina, novinari samo rade svoj posao, a Holly dobro zna kakvih teškoća imaju i pod kakvim

pritiskom rade. Bezosjećajno, nestručno, ili čak neprijateljsko izvješćivanje može učiniti više štete nevinima, može im zauvijek narušiti ugled. Televizijski, radijski i tiskovni novinari prodrli su u sve dijelove zgrade, čak i na mjesta gdje im je službeno zabranjen pristup. Neki su pokazali razumijevanje za emocionalno i mentalno stanje preživjelih, ali većina ih se okomila na namještenike zrakoplovne tvrtke govoreći o "odgovornosti" i "moralnim obvezama", te gnjavila putnike ispitujući ih o strahu i preživjelom užasu. Premda je Holly znala tu rutinu i vješto izbjegavala novinare, ipak joj je za petnaest minuta četiri novinara barem šest puta postavilo isto pitanje: – Kako ste se osjećali kad ste doznali da ćete prinudno sletjeti? Kako ste se osjećali kad ste pomislili da ćete poginuti? Kako ste se osjećali kad ste opazili da su neki putnici poginuli? Napokon, kad ju je po strani ulovio izvjestitelj CNN-a, otmjena izgleda imenom Anlock, koji nije mogao shvatiti da ne mari što se za nju zanima, planula je: – Pitajte me što sam vidjela, ili, pak, što mislim. Pitajte me tko, što, gdje, kada i kako. Ali, zaboga, nemojte me pitati što osjećam! Da ste čovjek, morali biste znati kako se osjećam! Ako imalo suosjećate s ljudima, morate znati! Anlock i njegov snimatelj pokušali su se povući i potražiti drugu žrtvu. Bila je svjesna da su se mnogi okrenuli da vide što se događa. No bilo joj je svejedno. Neće dopustiti Anlocku da se olako izvuče. Slijedila ga je i nastavila: – Ne zanimaju vas činjenice. Želite dramu, želite krvi, želite da vam ljudi otkrivaju dušu. Onda ćete montirati njihove izjave, promijeniti ih, pogrešno izvijestiti. To je nasilje. Shvatila je da ju je obuzeo bijes, slično kao u polju pokraj letjelice. No njezin bijes usmjeren prema Anlocku nije bio ni približno onakav kakav je trenutačno osjećala prema Bogu, ma koliko se to činilo uzaludnim. No izvjestitelj je bio lakša meta od Svemogućega. Mislila je da je njezina srdžba popustila, pa se uznemirila kad je osjetila da ponovno raste. Bila je izvan sebe, nije se mogla svladati. No bilo joj je svejedno – dok nije shvatila da CNN izravno prenosi izvještaj. Pogled grabežljivca u Anlockovim očima i pomalo ironičan osmijeh kazivali su da ga njezin ispad nimalo ne smeta. Ona mu je dočarala ugođaj, prikazala je prvorazrednu dramu, i on nije mogao odoljeti, pa se prepustio njezinu ispadu. Nije ga smetalo što ga Holly grdi. Poslije će se, dakako, ispričati gledateljima i neiskreno suosjećati zbog njezina ponašanja. Tako neće na kraju biti samo neustrašiv izvjestitelj nego i dobar čovjek. Bijesna na sebe što je upala u igru u kojoj, kao što dobro zna, samo novinar pobjeđuje, Holly se okrenula od kamere. Učinila je nekoliko koraka kad je čula Anlocka: – Dakako, moramo shvatiti što je jadnica proživjela... Željela se vratiti i udariti ga u lice. A kako bi ga to oduševilo! Ma što ti je? – upitala se. Nikad ne gubiš živce. Ne ovako. Ovo ti se još nije dogodilo. Gotova si. Pokušala je ne misliti o novinarima i potisnuti želju da sama sebe preispita. Kanila je potražiti Jima Ironhearta, no nije bio u skupini koja je upravo stigla s mjesta nesreće. Službenici zrakoplovne tvrtke nisu ga našli na popisu putnika. Holly se zapravo nije čudila što nema njegova imena. Pretpostavila je da je još na polju, da pomaže spasiocima. Željela je razgovarati s njim, no mora biti strpljiva. Premda su je neki novinari gledali oprezno nakon što je napala Anlocka, znala je kako s njima treba postupati. Pijuckajući crnu kavu iz plastične šalice, šetala je zgradom i raspitivala se kod novinara ne otkrivajući im da je ona jedna od njih. Tako je prikupila zanimljive

obavijesti. Među ostalim, doznala je da je dosad preživjelo više od dvjesto putnika, te da poginulih vjerojatno neće biti više od pedeset – a to je pravo čudo kad se uzme u obzir da se letjelica raspala i da je odmah planula. Te dobre vijesti trebale su je ohrabriti, jer je Jimova intervencija značila da je kapetan spasio više života nego je sudbina odredila. Tužna je bila zbog onih koji su unatoč svemu poginuli. Također je doznala da su svi članovi posade preživjeli i da traže outnika koji im je mnogo pomogao. Jedan ga je opisao ovako: "Zove se Jim. Sličan je Kevinu Costneru i ima izrazito plave oči." Budući da su se pojavili i državni službenici koji su željeli razgovarati s tim čovjekom i novinari su se zanimali za njega. Holly je shvatila da se Jim neće pojaviti. Nestat će u gužvi, kao nakon svih svojih pothvata, što dalje od novinara, policije i drugih znatiželjnika. Jedino što će znati o njemu bit će njegovo ime. Holly je jedina osoba kojoj se na mjestu spašavanja predstavio imenom i prezimenom. Namrštila se i pokušala odgonetnuti zašto je baš njoj otkrio puno ime. Pred vratima ženskoga nužnika susrela je Christine Dubrovek, koja joj je vratila torbicu i raspitala se za Stevea Harkmana, ne shvaćajući da je on taj tajnovit Jim koga svi traže. – Mora večeras biti u Chicagu. Unajmio je automobil i otišao – lagala je Holly. – Željela sam mu još jedanput zahvaliti – objasnila je Christine. – No to ću učiniti kad se vratimo u Los Angeles. Radi u tvrtki s mojim suprugom. Casey, koja se čvrsto držala majke, umila je čađu s lica i počešljala se. Jela je čokoladu, no vidjelo se da joj ne godi. Još je bila u laganom šoku. Holly se pozdravila s njima i otišla do stola gdje je osoblje zrakoplovne tvrtke organiziralo smještaj i prijevoz putnika. Pokušala je dobiti kartu za let koji bi je isti dan vratio u Los Angeles, bez obzira na to koliko će puta presijedati. No Dubuque je malo mjesto pa su se sve karte za južnu Kaliforniju već rasprodale. Bilo je samo mjesta tek na sutrašnjem letu u Denver, otkud u podne ima vezu prema Los Angelesu. Zrakoplovna tvrtka osigurala joj je prenoćište, pa je u šest sati Holly bila sama u čistoj ali pomalo tmurnoj motelskoj sobi. Možda i nije bila tmurna, no trenutačno se ne bi radovala ni sobi u Hiltonu. Javila se roditeljima u Philadelphii kako bi znali da joj je dobro ako su vidjeli izvještaj na CNN-u, ili ako sutra pročitaju njezino ime na popisu preživjelih. Nisu imali pojma što se dogodilo, no vrlo su se uzrujali. Na kraju je ona morala tješiti njih, a to ju je dirnulo, jer je shvatila koliko je vole. – Baš me briga koliko je važan izvještaj koji radiš – napomenula joj je majka – odsad se vozi samo autobusom. Potvrda da je netko voli nije promijenila Hollvino raspoloženje. Iako joj je kosa izgledala grozno i cijela je smrdila po dimu, otišla je do prodavaonice i kupila novu odjeću: čarape, traperice, bijelu bluzu i lagani kaputić. Kupila je i nove tenisice, jer je sumnjala da su mrlje na stvarima od krvi. Vrativši se u sobu, tuširala se i sapunala toliko puta da je potrošila gotovo čitav sapun. Još joj se činilo da nije čista, no zatvorila je vodu kad je shvatila da pokušava isprati ono što nije na tijelu, nego u duši. U sobu je naručila sendvič, salatu i voće. Kad su joj donijeli pladanj, nije mogla jesti. Neko je vrijeme sjedila i zurila u zid. Nije se usudila uključiti televizor. Nije željela vidjeti izvještaj o nesreći leta 246.

Da je mogla pozvati Jima Ironhearta, učinila bi to odmah. Zvala bi ga svakih deset minuta, iz sata u sat, sve dok se ne vrati kući i podigne slušalicu. No znala je da njegov broj nije u imeniku. Napokon je otišla u bar i naručila pivo – što je bilo za nju opasno jer ne podnosi alkohol. Budući da ništa nije jela, jedna boca vjerojatno će je odmah uspavati. Trgovački putnik iz Omahe pristupio joj je i počeo razgovor. Bilo mu je oko četrdeset i pet godina, prilično zgodan i ljubazan, no nije ga željela zavaravati. Ljubazno mu je kazala da ne traži avanturu. – Ni ja – napomenuo je i nasmiješio se. – Samo želim razgovarati s nekim. Povjerovala mu je, a pokazalo se da je imala pravo. Sjedili su za šankom nekoliko sati i ćaskali o televiziji, filmovima i hrani. Nisu spominjali politiku, zrakoplovne nesreće ni svjetske probleme. Iznenadila se kad je popila čak tri piva i nije osjećala da joj se vrti. – Howie – kazala mu je na rastanku – bit ću ti zahvalna do kraja života. Vratila se u svoju sobu, svukla i legla u krevet. San ju je svladao još dok se spuštala na jastuk. Pokrivajući se, jer je soba bila klimatizirana, progovorila je nerazgovjetno više zbog umora nego pića: – Ušuškat ću se u svoju čahuru; uskoro ću postati leptir. – Pitajući se otkud joj ta pomisao, zaspala je. Šuuuš, šuuuš, šuuuš, šuuuš... Premda se ponovno našla u kamenoj prostoriji, san se u mnogo čemu razlikovao od prijašnjih. Kao prvo, nije bila slijepa. Debela žuta svijeća stajala je na plavom tanjuru; u svjetlosti njezina nemirna narančastog plamena vidjela je kameni zid, uske prozore, drveni pod i osovinu koja se iz stropa spuštala kroz rupu na podu te masivna drvena vrata. Nekako je znala da je u gornjoj prostoriji stare vjetrenjače i da zvuk koji čuje – šuuš, šuuš, šuuš – proizvode golema krila vjetrenjače kad sijeku nemiran noćni vjetar; znala je i da se vrata otvaraju na zaobljene kamene stupe koje vode do prostorije s mlinskim kamenima. Premda je na početku sna stajala, odjednom je sjedila, ali ne u običnom stolcu. Sjedila je u zrakoplovnom sjedalu, zavezana sigurnosnim pojasom. Kad je okrenula glavu, opazila je da pokraj nje sjedi Jim. – Ova stara vjetrenjača neće izdržati do Chicaga – ozbiljno je kazao. Činilo joj se logičnim da lete u tom kamenom zdanju; vjetrenjaču su u zraku održavala njezina četiri krila, baš kao što letjelice održavaju mlazni motori ili propeleri. – No nećemo stradati, zar ne? – upitala ga je. Pred očima joj je nestao Jim. Umjesto njega vidjela je desetogodišnjeg dječaka. Divila se toj čaroliji. No onda je zaključila da je dječak, koji ima istu smeđu kosu i plave oči, zapravo Jim u mladosti. U snovima joj se i to činilo logičnim. Dječak je kazao: – Preživjet ćemo ako ono ne bude došlo. Na što ga je upitala: – Što to? – A on je odgovorio: – Neprijatelj. – Činilo se kao da se vjetrenjača odazvala na tu riječ; počela je pulsirati kao da je živo tkivo, baš kao što je sinoć pulsirao zid njezine motelske sobe u Laguna Beachu. Činilo joj se da se iz kamena pojavljuje čudovišno lice. – Umrijet ćemo ovdje – kazao je dječak. – Svi ćemo umrijeti ovdje. – Holly se činilo Jcao da pozdravlja čudovište koje se pokušavalo probiti iz zida. ŠUUUŠ! Holly se prenula iz sna. No ovaj put ništa iz tog sna nije ju slijedilo u stvaran svijet i nije se bojala kao proteklih noći. Istina, bojala se, ali to nije bio histeričan strah, nego nelagoda. Što je bilo još važnije, probudila se s osjećajem da je slobodna. Pridignula se i naslonila na uzglavlje. Sklopila je ruke na golim grudima. No nije drhtala zbog straha ili hladnoće, nego zbog uzbuđenja. Kad je legnula, omamljeno je izgovorila riječi: "Ušuškat ću se u svoju čahuru; uskoro ću postati leptir." Sad je znala što to znači i shvatila je promjenu koju proživljava otkad je

otkrila Jimovu tajnu, promjenu koju je počela shvaćati tek u zgradi zračne luke nakon nesreće. Neće se vratiti u Portland Press. Neće više raditi za novine. Neće više biti novinarka. Zato je tako silovito reagirala na Anlocka, CNN-ova izvjestitelja u zračnoj luci. Prezirala ga je, no podsvjesno ju je grizla savjest što on radi veliku vijest koju ona zanemaruje premda u njoj sudjeluje! Novinarka bi razgovarala s preživjelim suputnicima i što brže poslala izvještaj Portland Pressu. No Holly ni na trenutak nije osjetila potrebu da to učini. Zbog toga se prezirala baš kao i tog novinara, pokušavajući poreći da joj nije stalo do novinarstva i okretanja leđa poslu kojeg je namjeravala obavljati čitav život. Ustala je iz kreveta i šetala sobom. Bila je suviše uzbuđena da bi mogla sjediti. Gotovo je s novinarstvom. Gotovo! Slobodna je. Kao dijete iz radničke obitelji bila je opsjednuta potrebom da se osjeća važnom. Kao bistro dijete koje se razvilao u pametnu djevojku, čudila se neredu koji vlada svijetom, osjećajući potrebu da ga što bolje tumači nedostatnim oruđem novinarstva. Ironija je bila u tome što u svojoj želji da bude prihvaćena i da nađe objašnjenja – a što ju je tjeralo da uči i radi više od dvanaest sati na dan – završila bez ikog i ičeg, sama, bez muškarca, bez prijatelja, bez djece i bez pravih odgovora na pitanja koja si je na početku postavila. Sada se oslobodila tih potreba i poriva, više se nije brinula hoće li pripadati elitnom klubu i hoće li objasniti ljudsko ponašanje. Mislila je da mrzi novinarstvo. Nije ga mrzila. Mrzila je što nije uspjela; a nije uspjela jer novinarstvo nije bilo za nju. Da bi razumjela samu sebe i prekinula stare navike, morala je upoznati čovjeka koji čini čuda i preživjeti katastrofalnu zrakoplovnu nesreću. – Tako si prilagodljiva – kazala si je posprdno. – Tako si pronicljiva. Zaboga, da nije upoznala Jima Ironhearta i da nije preživjela tu nesreću, sve bi joj to sinulo čim bi joj na vrata pokucao cvrčak iz Pinochia i otpjevao joj pjesmicu o razlici između dobrih i pogrešnih odluka u životu. Nasmijala se. Zagrnula je golo tijelo pokrivačem, sjela na naslonjač i smijala se kao kad je bila budalasta školarka. Ne. U tome i jest problem. Nikad nije bila budalasta. Oduvijek je bila ozbiljna i još se u gimnaziji brinula zbog svjetskih problema i opasnosti nuklearnog rata; onda se brinula zbog opasnosti prenapučenosti, misleći da će pola ljudi na svijetu umrijeti od gladi prije 1990; brinula se da će još za njezina života onečišćeni zrak i zemlja uništiti svijet! Prošla je kroz život brinući o svemu i nije imala vremena uživati. Kako u ničem nije osjećala radost, izgubila je nadu i dopustila je da ju sve senzacionalne vijesti – neke stvarne, a neke izmišljene – potpuno zaokupe. Sada se smijala poput djeteta. Sve do puberteta djeca znaju da je svijet strašan, da je mraran i čudan; no znaju i da je smiješan, da treba biti i zabavan, da je život pustolovina na putu u nepoznato ali čudesno odredište. Holly Thorne, žena kojoj se napokon svidjelo njezino ime, znala je kamo ide i zašto. Znala je što očekuje od Jima Ironhearta – a to nije dobar izvještaj, novinarske pohvale i Pulitzerova nagrada. Željela je nešto bolje od toga, nešto zahvalnije i trajnije. Jedva je čekala iznijeti mu svoju molbu. No čudno u svemu tome jest da će ako joj bude dao ono što traži, dobiti više od uzbudljiva, radosna i smislena života. Znala je da je čeka i opasnost. Dobije li ono što od njega

želi, mogla bi poginuti za godinu dana, možda čak i idući tjedan. No zasad se usredotočila samo na radost i nije dopuštala da je pokoleba mogućnost nagle smrti i beskrajne tame.

DRUGI DIO VJETRENJAČA Nigdje tajna ne može ostati tajna kao u prošlosti duboko zakopana. Čuvaj je u svojem srcu tamnom da se glasine ne pročuju gradom. Nakon što godine prekriju tajne koje te brinu, nitko ne može odati tajnu tvojih neizgovorenih riječi. Samo ti onda možeš iskopati tajne iz skrovita groba sjećanja, sjećanja, iz groba sjećanja. – Knjiga nabrojenih tuga U stvarnom svijetu kao i u snovima, ništa nije baš onako kako se čini – Knjiga nabrojenih tuga 27. DO 29. KOLOVOZA 1. Holly je u Denveru presjela na drugi zrakoplov i stigla u Los Angeles u jedanaest sati. Unajmljenim automobilom uputila se na jug prema Laguna Niguelu. U 12 sati i 30 minuta već je bila kod Ironheartove kuće. Parkirala je automobil ispred njegove garaže i pozvonila na vrata. Nije otvorio. Ponovno je pozvonila, no ni tad nije otvorio. Zvonila je sve dok joj se gumb zvonca nije urezao u jagodicu. Odmaknula se od vrata i pogledala prozore u prizmelju i na katu. Preko svih bili su navučeni kapci. – Znam da si unutra – kazala je tiho. Vratila se u automobil, sjela za upravljač i spustila prozore. Pričekat će da izađe. Prije ili poslije mora izaći po hranu, deterdžent, toaletni papir, bilo što. A onda će ga imati. Nažalost, vrijeme joj nije dopuštalo da dugo čeka. Jučer i prekjučer bilo je ugodno, no danas je kolovoško sunce ponovno zapeklo. S one strane navodnjenih zelenih površina, pustinja je čekala trenutak da ponovno uspostavi svoju vlast.

Holly se u autu doslovce kuhala, pa je nakon nekog vremena zatvorila prozore, upalila motor, a zatim i klimatizacijski uređaj. Hladno strujanje bilo je predivno, no uskoro je kazaljka pokazala da se motor pregrijava. U jedan sat i petnaest minuta, dakle samo četrdeset i pet minuta nakon što je došla, Holly je ubacila mjenjač u položaj za vožnju unatrag, izašla na cestu i vratila se u svoj motel. Presvukla se u kratke hlače i žutu kratku bluzu koja nije pokrivala trbuh. Navukla je nove tenisice, no sada bez čarapa. U obližnjoj prodavaonici kupila je sklopljivu ležaljku, veliki ručnik, kremu za sunčanje, mah prijenosni hladnjak, paket leda, šest limenki dijetnog osvježavajućeg pića i roman Johna D. MacDonalda o njegovu junaku Travisu McGeeu. Otprije je imala tamne naočale. U dva sata i 30 minuta već se vratila do Jimove kuće u Ulici Bougainvillea Way. Ponovno mu je pozvonila. Nije joj otvorio. Znala je da je unutra. Nije znala kako, no bila je u to sigurna. Možda je i ona pomalo vidovita. Iz automobila je iznijela sve što je kupila. Postavila je ležaljku na travnjak iza kuće, tik do terase. Za nekoliko minuta udobno se smjestila. U romanu koji je čitala, Travis McGee topio se od vrućine u Fort Lauderdaleu. Holly je kupila knjigu premda ju je već jedanput pročitala. A kupila ju je namjerno, jer se sjećala da se radnja odvija za tropskih vrućina na Floridi. U usporedbi s floridskom vrućinom i vlagom, suh zrak Laguna Niguela doimao se ugodnim, iako je temperatura zraka bila veća od trideset stupnjeva. Nakon otprilike pola sata pogledala je kuću i opazila Jima Iron-hearta na kuhinjskome prozoru. Promatrao ju je. Mahnula mu je. Odmaknuo se od prozora, no nije izašao iz kuće. Holly je otvorila limenku osvježavajućeg pića i nastavila čitati. Godilo joj je sunce na nogama. Nije se brinula zbog opeklina, jer je već imala boju. Osim toga, premda je bila plavuša blijedog tena, koža joj je bila otporna na sunčeve zrake. Nakon nekog vremena ustala je kako bi namjestila ležaljku i legla na trbuh. Opazila je Jima Ironhearta kako stoji na terasi pokraj staklenih vrata dnevne sobe. Bio je odjeven u zgužvane hlače i majicu. Neobrijan, masne i neuredne kose, i izgledao je loše. Udaljen pet metara od nje, jasno je čula kako ju pita: – Što vi tu radite? – Sunčam se. – Molim vas otiđite, gospođice Thorne. – Moram razgovarati s vama. – Nemamo o čemu razgovarati. Vratio se u kuću i zatvorio vrata. Čula je kako ih zaključava. Nakon što je otprilike sat vremena ležala na trbuhu, drijemajući, zaključila je da joj je dosta sunca. Osim toga, u 15.30 sunce više nije pravo za sunčanje. Preselila je sve stvari na zasjenjenu terasu. Otvorila je drugu limenku i nastavila čitati. U četiri sata čula je kako se staklena vrata otvaraju. Čula je njegove korake. Zaustavio se iza njezinih leđa. Neko je vrijeme tako stajao. Očito ju je gledao. Ni ona ni on nisu progovorili. Holly se pretvarala da čita. Njegova šutnja bila je neugodna. Počela je razmišljati o njegovoj tamnoj strani – kao, primjerice, o osam metaka koje je ispalio u Normana Rinka u Atlanti – i, kako je postajala sve uznemirenija, zaključila je da je želi preplašiti.

Kad je Holly dohvatila limenku iz hladnjaka, otpila je gutljaj, uzdahnula od zadovoljstva i vratila limenku a da joj ruka nije zadrhtala. Ironheart je napokon zakoračio ispred ležaljke da ga može vidjeti. Još je bio neobrijan i neuredan. Imao je podočnjake i izgledao bolesno. – Što hoćete od mene? – Treba mi vremena da vam objasnim. – Nemam toliko vremena. – A koliko vremena imate? – Jednu minutu – odgovorio je. Oklijevala je i onda odmahnula glavom. – Neću stići za minutu. Pričekat ću dok ne budete imah više vremena. Zurio je u nju kao da je želi zastrašiti. Vratila se čitanju. Onda je kazao: – Mogu pozvati policiju da vas izbace s mojeg posjeda. – Samo izvolite. " Stajao je pred njom nekoliko sekunda, nestrpljiv i nesiguran. Onda se vratio u kuću. Zatvorio je vrata za sobom. I zaključao ih. – Nemojte predugo čekati. Za otprilike jedan sat morat ću se po služiti vašim nužnikom. Dva kolibrića skupljala su nektar iz obližnjeg cvijeća, poslijepodnevne sjene su se produžile, a mjehurići su šuplje pucketali u njezinoj otvorenoj limenki. U Floridi su također lebdjeli kolibrići među sjenama, no umjesto soka pucketali su mjehurići šampanjca, a Travis McGee iz odlomka u odlomak zapadao je u sve veće neprilike. Želudac joj se pobunio. Doručkovala je u zračnoj luci u Dubuqueu; čudila se što nije zauvijek izgubila tek nakon prizora u gorućem zrakoplovu. Preskočila je ručak čekajući Jima i sada je ogladnjela. Život ide dalje. Ironheart se vratio petnaest minuta prije isteka roka od jednog sata. Istuširao se i obrijao. Presvukao se u plavu košulju s kratkim rukavima, bijele hlače i bijele lagane cipele. Laskalo joj je što se uredio. – Dobro – rekao je. – Što želite? – Prvo se moram poslužiti vašim nužnikom. Izmučeno je odgovorio: – Dobro. No onda ćemo razgovarati. Kad to obavimo, otići ćete. Pošla je za njim u dnevnu sobu na koju su se nastavljale blagovaonica i kuhinja. Činilo joj se kao da je sve pokućstvo kupio na raznim rasprodajama čim je diplomirao i zaposlio se. Bilo je čisto, ali trošno. Nekoliko stotina knjiga stajalo je na policama. No na zidovima nije bilo slika, a u sobi nije bilo nikakvih ukrasa, ni jedne vaze ili posude s cvijećem. Pokazao joj je vrata nužnika u hodniku. Na zidovima nije bilo tapeta, samo bijela boja. Na umivaoniku nije bilo ukrasna sapuna, samo običan bijeli. Nije bilo urešenih ručnika, na polici su stajali papirnati ubrusi. Zatvarajući vrata, okrenula se i kazala mu: – Možda bismo mogli razgovarati za večerom. Gladna sam. Kad je izašla, na trenutak je zavirila u još jednu sobu. Pokućstvo je bilo još oskudnije i raznovrsnije od onog u dnevnoj sobi. Kuća je bila doista skromna za čovjeka koji je dobio šest milijuna dolara, no pokućstvo je u usporedbi s kućom bilo doista bijedno. Otišla je do kuhinje. Jim ju je čekao za okruglim stolom. – Mislila sam da pripremate večeru – kazala je i sjela na drugu stranu stola. I dalje je bio mrzovoljan. – Što hoćete?