Hladna vatra-Dean Koontz

– Prvo ću vam kazati što ne želim – odgovorila je. – Ne želim pisati o vama. Odustala sam od novinarstva. Ne morate mi vjerovati. Kako hoćete. No tako je. Medijska pozornost ometala bi dobra djela koja činite. Ne biste više mogli spašavati ljude kao prije. To sada shvaćam. – To bolje. – I ne želim vas ucjenjivati. S obzirom na to kako rasipno živite, dvojim da vam je ostalo više od osamnaest dolara na računu. Nije se nasmiješio. Samo je zurio u nju svojim očima boje plavoga plinskog plamena. Nastavila je: – Ne želim sputavati vaše djelovanje, niti ga kompromitirati. Ne želim vas štovati kao Boga, udati se za vas, niti izvući iz vas smisao života. Ionako samo Elvis Preslev zna smisao života, a on je sada zamrznut na Marsu. Njegov izraz nije se promijenio. Doista je bio tvrda srca. – Ono što želim – kazala je Holly – jest zadovoljiti svoju znatiželju, doznati kako činite dobra djela i zašto. – Zastala je i duboko udahnula. Zbog ovog je došla: – I želim sudjelovati u svemu tome. – Kako mislite? Govorila je brzo, povezujući rečenice, jer bojala se da će je prekinuti prije nego što sve kaže i da više nikad neće imati priliku. – Želim raditi s vama, pridonijeti vašoj misiji ili kako to već zovete, želim spašavati ljude ih" barem pomoći vama da ih spašavate. – Ne možete ništa raditi što bi pomoglo. – Zacijelo postoji nešto – ustrajala je. – Samo biste mi smetali. – Slušajte: pametna sam... – Pa što? – ... školovana... – I ja sam školovan. – ... hrabra... – Ali ne trebam vas. – ... sposobna i poduzetna... – Žao mi je. – Prokletstvo! – poviknula je više zbog uzrujanosti nego srdžbe. – Dopustite mi da vam budem tajnica, iako možda ne trebate tajnicu. Dopustite mi da budem vaš Petko, vaša sedma ruka... ih, ako ništa drugo, barem da vam budem prijatelj. Činilo se da ga njezino preklinjanje nije dirnulo. Zurio je u nju tako dugo da joj je postalo neugodno, no nije željela skrenuti pogled. Osjetila je da se koristi prodornim pogledom kao sredstvom prisile ili zastrašivanja, no Holly se nije predala tek tako. Bila je odlučna ne dopustiti mu da odredi tijek ovog susreta prije nego što je zapravo počeo. Napokon je kazao: – Znači, želite biti moja Lois Lane. Isprva nije shvatila o čemu govori. Onda se sjetila: Metropolis, list Daily Planet, Jimmy Olsen, Perry White, Lois Lane, Clark Kent, Superman. Holly je znala da je pokušava isprovocirati. A izazvati ljutnju samo je drugi oblik manipulacije; bude li postala neugodna, to će mu biti izgovor da je zamoli da ode. Odlučila je biti smirena i razmjerno ljubazna kako bi to spriječila. No nije mogla sjediti i istodobno se svladavati. Morala je nekako osloboditi energiju. Ustala je i hodala gore-dolje dok mu je odgovarala: – Ne, to je baš ono što ne želim biti. Ne želim biti vaš kroničar, neustrašiva novinarka. Smučilo mi se novinarstvo. – Ukratko mu je

objasnila zašto i nastavila: – A ne želim biti ni vaša obožavateljica, ni djevojka koja želi dobro, no stalno pada u neprilike, pa ovisi o junaku da je spasi od zločinaca. Ovdje se događa nešto čudno, i želim biti dio toga. Znam da je opasno, no ipak želim sudjelovati u tome jer ovo što radite doista je važno. Želim pridonijeti koliko mogu, učiniti nešto važnije od svega što sam dosad učinila. – Filantropi su obično umišljeni i podsvjesno odbojni. Više štete nego pomoći – napomenuo je. – Nisam filantrop. Barem se tako ne zamišljam. Uopće me ne zanima nečija zahvalnost za moju velikodušnost ili žrtvovanje. Ne želim se osjećati moralno nadmoćnom. Samo želim biti korisna. – Svijet je pun filantropa. – Nije popuštao. – Ako mi treba pomoćnik, a ne treba mi, zašto bih od svih filantropa odabrao baš vas? Bio je nemoguć. Željela ga je pljusnuti. Umjesto toga nastavila je hodati amo-tamo i kazala: – Jučer, kad sam se vratila u olupinu tražeći onog dječaka, ja sam... čudila sam se sama sebi. Nisam znala da mogu učiniti takvo što. Nisam bila hrabra. Sve vrijeme bila sam nasmrt preplašena, no izvukla sam ga. Nakon toga osjećala sam se bolje nego ikad. – Sviđa vam se kako vas ljudi gledaju kad znaju da ste učinili junačko djelo – zaključio je ravnodušnim glasom. Odmahnula je glavom. – Ne nije to. Samo je jedan spasilac znao da sam izvukla dječaka. Svidjela sam se sama sebi. To je sve. – Ovisnik ste o riziku i junaštvu. Rizikomanka. Sada ga je željela pljusnuti dvaput. Pljus, pljus! Tako jako da mu se oči zavrte. Onda bi se dobro osjećala. Svladala se. – Dobro. Ako tako mislite, onda sam ja rizikomanka. Nije se ispričao. Samo je zurio u nju. Nastavila je: – No to je bolje nego ušmrkati pola kilograma kokaina svaki dan, zar ne? Nije odgovorio. Postajala je očajna, no nije to htjela pokazati. – Nakon onog jučer. Nakon što sam predala dječaka spasiocu... Znate li kako sam se osjećala? Nisam bila oduševljena što sam ga spasila. Zapravo jesam, ali to nije bilo bitno. Nisam se ponosila što sam svladala smrt. Uglavnom sam osjećala bijes. To me je iznenadilo, pa čak i uplašilo. Bila sam bijesna što je dječak zamalo poginuo, što je poginuo njegov stric koji je sjedio pokraj njega, što je bio prikliješten ispod sjedala s mrtvima, što je u toj nesreći izgubio svoju dječju nevinost i više nikad neće moći uživati u životu kako bi trebao. Željela sam udariti nekoga, željela sam da mu se netko ispriča zbog toga što je proživio. No sudbina nije neka propalica, ne možete je prisiliti da se ispriča. Nemate na koga usmjeriti bijes. Nije povisila ton, no glas joj se pojačao. Brže je i uznemirenije hodala kuhinjom. Nije je obuzimao bijes nego strast. Mislila je da će tako odati koliko je očajna. No nije se mogla svladati: – I ne mogu učiniti ništa. Jer nisam Jim Ironheart. Vi možete učiniti nešto, vi možete promijeniti sve to. Nitko to dosad nije mogao učiniti. A budući da sam doznala to o vama, ne mogu živjeti kao prije, ne mogu slegnuti ramenima, okrenuti se i otići, jer omogućili ste mi da pronađem snagu u sebi koju nisam znala da imam. Dali ste mi nadu, premda nisam niti znala da je tražim. Pokazali ste mi kako mogu zadovoljiti potrebu za koju do jučer nisam znala da postoji: potrebu da uzvratim udarac, da prkosim smrti. Prokleti bili, ne možete me sada odbaciti!

Zurio je u nju. Bravo, dobacila si je u mislima. Bila si uzorno pribrana i suzdržana. Samo je zurio u nju. Suprotstavila se njegovu hladnom držanju vatrenim bijesom, odgovorila je na njegovu učinkovitu šutnju sve bržim govorom. Imala je samo jednu priliku. Upropastila ju je. Osjećala se jadno, sva ju je snaga napustila i ponovno je sjela. Nalaktila se na stol i uronila lice u ruke. Nije bila sigurna hoće li zaplakati ili vrisnuti. Nije učinila ni jedno ni drugo, samo je umorno uzdahnula. – Želite li popiti pivo? – upitao ju je. – Oh, da. Zalazeće sunce bakrenom je bojom išaralo kuhinju. Holly je zurila u Jima, a on je zurio u polupraznu bocu piva. – Kao što sam vam kazao u zrakoplovu, nisam vidovit – objašnjavao je Jim. – Ne mogu svojom voljom predvidjeti što će se dogoditi. Nemam vizije. Kroz mene djeluje viša sila. – Možete li biti određeniji? Slegnuo je ramenima. – Bog. – Bog vam govori? – Ne govori. Ne čujem glasove, ni Njegov ni ičiji drugi. Povremeno osjećam nagon da budem na određenom mjestu u određeno vrijeme... Pokušao joj je objasniti kako je dospio pokraj škole u Portlandu i na druga mjesta gdje je spasio ljude. Ispričao joj je kako ga je velečasni Gearv pronašao u crkvi, kako mu je tijelo bilo obilježeno stigmama. Priča je bila doista neobična – čudna mješavina mistike kakvu bi izmislio heretik zajedno s drogiranim indijanskim vračem i policajcem kakvog glumi Clint Eastvvood. Holly je to zaintrigiralo. No kazala je: – Osobno ne vidim u tome djelovanje Božje ruke. – Ja vidim – tiho je odgovorio. Bilo je očito da je čvrsto uvjeren i da mu ne treba njezina podrška. Holly je nastavila: – Ponekad ste bili prilično okrutni, primjerice s ubojicama koji su oteli Susie i njezinu majku u pustinji. – Zaslužili su takav kraj – mirno je kazao. – U nekim ljudima ima suviše tame, pokvarenosti koja se ne može ispraviti ni za stotinu godina. Zlo je stvarno, ono kroči svijetom. Katkad vrag djeluje uvjeravanjem. A katkad jednostavno pusti na svijet manijake koji nemaju gene za suosjećanje i milost. – Ne mislim da niste trebali biti nasilni u nekim slučajevima. Čini mi se da niste imali izbora. Samo mi nije jasno zašto bi Bog ponukao svojega glasnika da nosi oružje. Ispio je gutljaj piva. – Jeste li čitali Bibliju? – Dakako. – U Bibliji piše da je Bog uništio pokvarene ljude u Sodomi i Gomori vulkanskim erupcijama, u vatrenoj kiši. Jednom je zgodom poplavio čitav svijet, zar ne? Valovima Crvenoga mora potopio je faraonovu vojsku. Osjećam da ne bi zazirao od nošenja oružja. – Mislim na Boga iz Novoga zavjeta: milostivoga i punog razumijevanja. Ponovno ju je fiskirao svojim plavim očima. Katkad su bile tako privlačne da su joj klecale noge i sva bi drhtala. Maloprije su bile tople; sada su bile ledene. Njegov odgovor pokazao joj je da se nije odlučio hoće li je prihvatiti. – Susreo sam ljude koji su toliko pokvareni da bi bila uvreda životinjama kad bismo ih nazvali životinjama. Kad pomislim da je Bog uvijek milostiv prema takvima, ne bih želio imati posla s Njime.

Holly je čistila povrće za salatu, dok je Jim pripremao jaja za omlet. – Ljudi svaki čas umiru oko vas. No vi često jurite na drugi kraj zemlje kako biste spasili nekoga. – Jedanput sam išao u Francusku – napomenuo je i potvrdio njezinu sumnju da je spašavao ljude i u drugim zemljama. – Jedanput u Njemačku, dvaput u Japan i jedanput u Englesku. – Zašto vas ta viša sila ne zapošljava samo u ovom kraju? – Ne znam. – Jeste li se ikad pitali zašto su ti ljudi posebni? Zašto spašavate njih, a ne druge? – Razmišljao sam o tome. Vijesti su pune izvještaja o ubojstvima nevinih, ili pogibijama u nesrećama ovdje u južnoj Kaliforniji. Pitam se zašto nije odabrao da spasim njih umjesto dječaka u Bostonu. Pretpostavljam da je vrag želio prijevremenu smrt tog dječaka u Bostonu, pa me Bog iskoristio da to spriječim. – Mnogi koje ste spasili su mladi. – Znam. – Ali ne znate zašto? – Nemam pojma. Kuhinju su ispunjavali mirisi jaja, gljiva i paprika. Jim je pripremio velik omlet. Holly je stajala pokraj tostera i čekala da se prepeku dvije kriške kruha. Upitala je: – Zašto je Bog htio da spasite Susie i njezinu majku, a ne i oca? – Ne znam. – Zar je otac bio loš čovjek? – Mislim da nije. – Zašto onda nije htio da ih sve spasite? – Ako Bog bude htio da znam, reći će mi. Jimovo čvrsto uvjerenje da je u Božjoj milosti i da On njime upravlja, kao i njegovo olako prihvaćanje pomisli da Bog želi da neki ljudi umru, a neki ne, u Holly je stvaralo osjećaj nelagode. Nasuprot tome, je li mogao drukčije reagirati na svoje nevjerojatno iskustvo? Nema smisla prepirati se s Bogom. Prisjetila se stare uzrečice: Bože, daj mi hrabrost da promijenim stvari koje ne mogu prihvatiti i da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, i daj mi mudrost da znam u čemu je razlika. Možda je to otrcana fraza, no činila joj se razboritom. Izvadila je kruh iz tostera i ubacila još dvije kriške. – Ako je Bog htio spasiti Nicholasa O"Connera od eksplozije visokonaponske instalacije, zašto jednostavno nije spriječio eksploziju? – Ne znam. – Ne čini li vam se čudnim što se Bog mora obratiti vama, poslati vas na drugi kraj kontinenta i natjerati vas da zgrabite dječaka trenutak prije eksplozije? Zašto nije spriječio eksploziju? Ili, umjesto da vas je poslao u Atlantu ubiti Normana Rinka, zašto nije svojom moći usmrtio Rinka moždanim udarom? Jim je okrenuo omlet u tavi i kazao: – Zašto je Bog stvorio miševe koji izluđuju ljude? I zašto je stvorio mačke da love miševe? Zašto nam nije dao oči na tjemenu, kad nam je dao toliko razloga da nam ondje trebaju? – Razumijem. Nedokučivi su putevi Božji. – Tako je.

Jeli su za kuhinjskim stolom. Noć se polako spuštala. Holly je kazala: – Niste samo lutka u tim situacijama. – Jesam. – Možete djelomice utjecati na ishod. – Nimalo. – Pa, Bog vas je poslao na let 246 samo da spasite Christine i Casey Dubrovek. – Tako je. – No onda ste uzeli stvari u svoje ruke i spasili više ljudi. Koliko ih je trebalo poginuti? – Stopedeset i jedna osoba. – A koliko ih je poginulo? – Četrdeset i sedmero. – Znači da ste spasili sto i dva života više nego što je Bog htio. – Sto i tri kad ubrojimo vas. To je bilo samo zato što mi je On to omogućio i pomogao učiniti. – Zar mislite da je Bog htio da spasite samo majku i kćer, ali da se onda predomislio? – Vjerojatno. – Zar Bog ne zna što želi? – Ne znam. – Zar je Bog katkad zbunjen? – Ne znam. – Zar Bog blebeće gluposti? – Holly, ne znam. – Teško mogu prihvatiti da će se Bog predomisliti. Nepogrešiv je zar ne? Nije mogao donijeti pogrešnu odluku na samom početku. – Ne razbijam si glavu takvim pitanjima. – Očito. Uputio joj je leden pogled. Nakon toga usredotočio se na jelo i pivo. Odbio je odgovoriti na pitanja kojima je Holly pokušala obnoviti razgovor. Shvatila je da ne uspijeva steći njegovo povjerenje. Još ju je procjenjivao. Činilo joj se da joj ocjene ne idu u prilog. Trebala je primijeniti najjače oružje. Mislila je da zna što je to, no htjela je čekati pravi trenutak. Kad je pojeo, podignuo je pogled i kazao: – Dobro. Slušao sam što ste mi željeli reći, nahranio sam vas i sada želim da odete. – Ne. Ne želite. Začudio se. – Gospođice Thorne... – Malo prije ste me zvali Holly. – Gospođice Thorne, nemojte da vas moram izbaciti. – Ne želite da odem – kazala je Holly. Pokušala je pokazati veću samouvjerenost od one koju osjeća. – Kad ste spašavali ljude, uvijek ste se predstavljali samo imenom. Nitko nije doznao ništa više o vama. Osim mene. Kazali ste mi da živite u južnoj Kaliforniji. Kazali ste mi svoje prezime. – Pretpostavljao sam da ste dobra novinarka. Znate izvlačiti obavijesti... – Nisam ništa izvlačila. Vi ste mi kazali. Kad nešto ne želite reći, nema te sile koja bi to izvukla od vas. Želim popiti još jedno pivo. – Zamolio sam vas da odete. – Ne morate ustati. Znam gdje držite pivo.

Ustala je i izvadila bocu iz hladnjaka. Sada je već hodala po nesigurnom tlu, no još jedno pivo dalo joj je izgovor da ostane i nastavi se prepirati s njim. Sinoć je nakon tri piva zaspala čim je pogledala krevet. Ako je treća boca sada uspava, bila je sigurna da će se probuditi u svojem automobilu i da je Jim više nikad neće pustiti u kuću. Otvorila je bocu i vratila se za stol. – Htjeli ste da vas pronađem – kazala je. Promatrao ju je hladnim pogledom. – Je li? – Niste kazali prezime i gdje živite. Nije ništa rekao. – Sjećate li se što ste mi kazali na rastanku u zračnoj luci u Portlandu? – Ne. – Tako mi još nitko nije udvarao. Čekao je da Holly nastavi. Ispila je gutljaj piva kako bi čekao malo duže. – Prije nego ste zalupili vratima i ušli u zgradu, rekli ste: "I vi, gospođice Thorne." – Ne čini mi se da je to udvaranje. – Bilo je romantično. – "I vi, gospođice Thorne." A što ste mi vi rekli prije toga? "Pravi ste gnjavator, gospodine Ironheart?" – Ha, ha. Ne možete se tako izvući. Ja sam vam kazala da je vaša skromnost pravo osvježenje. Na to ste rekli: "I vi, gospođice Thorne." Srce mi i sada poskoči kad se prisjetim. Znali ste što radite. Kazali ste mi ime, prezime, gdje živite... Gledali ste me tim svojim očima, rekli "I vi, gospođice Thorne", okrenuli se i otišli poput Bogarta. – Mislim da ste popili previše piva. – Da? Mislim da ću sjediti ovdje čitavu noć i ispijati jednu bocu za drugom. Uzdahnuo je. – Kad je tako, onda ću i ja popiti još jedno. Izvadio je pivo iz hladnjaka i vratio se za stol. Holly se činilo da napokon napreduje. Ili joj Jim možda namješta klopku. Bio je itekako lukav. Možda je želi napiti, a to mu neće biti teško. – Htjeli ste da vas nađem. Nije ništa rekao. – Znate li zašto ste htjeli da vas nađem? Nije odgovorio. – Zato što doista mislite da sam osvježenje, a vi ste najosamljeniji čovjek zapadno od Missouria. Nije ništa rekao. U tomu je bio majstor. Holly je nastavila: – Dođe mi da vas ispljuskam. Nije ništa rekao. Nestajala je samouvjerenost koju je crpila iz piva. Osjećala je da ponovno gubi. Činilo joj se da je nekoliko rundi dobila na bodove, no sada ju je svladavala njegova šutnja. – Zašto razmišljam o boksačkim metaforama? – upitala je. – Mrzim boks. Ispio je gutljaj i kimnuo prema njezinoj boci. – Doista namjeravate popiti sve to? – Dakako! – Bila je svjesna da joj pivo već opasno udara u glavu, no bila je dovoljno trijezna uočiti da je došao trenutak da mu zada završni udarac. – Ako mi ne budete ispričali o tom mjestu, sjedit ću ovdje dok ne postanem stara alkoholičarka. Umrijet ću ovdje za pedeset godina od ciroze. – Mjestu? – upitao je začuđeno. – Kakvom mjestu? Sada! Nokaut udarac zadala je blagim ali jasnim šaptom: – O vjetrenjači. Nije pao na strunjaču, nije bilo zvjezdica oko glave, no Holly je jasno vidjela da je uzdrman. – Bili ste u vjetrenjači? – upitao je. – Nisam. Zar ona doista postoji?

– Ako to ne znate, kako uopće možete pitati o njoj? – Iz snova. Snova o vjetrenjači. Sanjala sam o njoj prošle tri noći. Problijedio je. Sjedili su u sjeni, jer su gorjela samo svjetla štednjaka i jedna stolna svjetiljka u susjednoj dnevnoj sobi. No Holly je jasno opazila njegovo sablasno bljedilo. Nevjerojatna živopisnost sna i neobična narav te noćne more – a i činjenica da se san preselio u javu nakon što se probudila u motelskoj sobi – uvjerili su je da je sve to povezano s Jimom Ironheartom. Dva susreta s nadnaravnim u rasponu od nekoliko dana – s Ironheartom i s takvim snom – morala su biti povezana. No ipak je osjetila veliko olakšanje kad je njegova reakcija potvrdila njezine sumnje. – Zidovi od vapnenca – kazala je. – Drveni pod. Masivna drvena vrata koja se otvaraju na kamene stube. Žuta svijeća u plavom tanjuru. – Godinama sanjam taj san – tiho je prozborio. – Jedanput ili dvaput na mjesec. Nikad češće. Sve do posljednje tri noći. No kako možemo sanjati isti san? – Gdje je ta vjetrenjača? – Na farmi mojeg djeda i bake. Sjeverno od Santa Barbare u dolini Santa Ynez. – Zar vam se tamo dogodilo nešto grozno? Odmahnuo je glavom. – Ne. Ni govora. Volio sam to mjesto. Bilo mi je... utočište. – Zašto ste onda problijedili kad sam ju spomenula? – Problijedio sam? – Zamislite kako izgleda bijela mačka kad joj se pred nosom pojavi doberman. – Pa, kad god sanjam o vjetrenjači, zastrašujuće je... – Znam što mislite. Ali, ako vam je to mjesto bilo utočište, ako su uz vjetrenjaču vezane samo lijepe uspomene, zašto se pojavljuje u noćnim morama? – Ne znam. – Ponavljate se. – Doista ne znam – uvjeravao ju je. – Kak ste mogli sanjati o njoj ako tamo nikad niste bili? Ispila je još malo piva, a to joj nimalo nije razbistrilo um. – Možda zato što vi projicirate svoj san na mene. To je možda način kojim uspostavljate vezu sa mnom, način kojim me privlačite sebi. – Zašto bih vas želio privući sebi? – Baš vam hvala. – Kao što sam već rekao, nisam vidovit, nisam medij. Nemam takvu moć. Ja sam samo oruđe. – Ako je tako, onda mi vaša viša sila upućuje isti san, jer nas želi spojiti. Rukom je trljao lice. – Ovo je previše za mene u ovom trenutku. Tako sam prokleto umoran. – I ja. No tek je pola deset. Imamo još o mnogočemu razgovarati. – Sinoć sam spavao samo jedan sat – kazao je. Doista je izgledao izmučeno. Obrijan i istuširan izgledao je pristojno, no podočnjaci su mu postajali sve tamniji i nije mu se vratila boja u lice nakon što je Holly spomenula snove o vjetrenjači. Jim je predložio: – Možemo nastaviti ujutro. Namrštila se. – Ni slučajno. Ako dođem sutra ujutro, nećete me pustiti u kuću. – Pustit ću vas. – To sada kažete.

– Ako snivate taj san, onda ste vi dio svega toga, svidjelo se to me ni ili ne. Njegov glas ponovno je bio hladan. Holly je bilo jasno da time zapravo želi reći da mu se to ne sviđa. Očito je čitav život bio osamljen. Viola Moreno, kojoj je bio vrlo drag, tvrdila je da su ga kolege i školarci voljeli. No napomenula je da mu se u srcu krije tama koja ga dijeli od drugih ljudi, a nakon što je prestao raditi u školi, gotovo se uopće nije viđao s Violom i drugim ljudima iz toga kruga. Iako ga je intrigirala vijest da Holly i on sanjaju isti san, iako je za Holly kazao da je pravo osvježenje i da ga donekle privlači, očito nije volio da itko ometa njegovu samoću. Holly je kazala: – Ne bi išlo. Do jutra ćete nekamo pobjeći i možda vas nikad više neću naći. Nije više imao snage prepirati se. – Onda prespavajte ovdje. – Imate li gostinjsku sobu? – Imam, ali nemam drugi krevet. Možete spavati na kauču u dnevnoj sobi premda je star i neudoban. Ponijela je polupraznu bocu piva u dnevnu sobu i isprobala stari kauč. – Poslužit će. – Kako god hoćete. – Činilo se da mu je svejedno, no osjećala je da se pretvara. – Možete li mi dati pidžamu? – Isuse! – Žao mi je, ali nisam ponijela svoju. – Moja će vam biti prevelika. – To bolje. Bit će mi ugodno u njoj. Htjela bih se istuširati; sva sam ljepljiva od znoja i kreme za sunčanje. Trudeći se da bude ljubazan, pokazao joj je gdje je kupaonica i dao joj čiste ručnike. – Pokušajte biti tiho – napomenuo je. – Za pet minuta želim mir no spavati. Holly je uživala pod vrućim tušem. Premda je spavala bolje od Ironhearta, još je osjećala manjak sna i radovala se kauču. No smetalo ju je što je popila toliko piva, jer morala je ostati pribrana. Bila je u kući nedvojbeno čudnog čovjeka obavljenog mnoštvom tajni. Nije mogla potpuno shvatiti njegovu dušu u kojoj očito vladaju sjene. Bez obzira na hladnoću koju je pokazivao prema njoj, činilo se da je dobrohotan čovjek i nije mogla vjerovati da bi joj naudio. No, s druge strane, prisjetila se čestih slučajeva kad obitelj i prijatelji masovnog ubojice govore kako je miran i dobar čovjek. Možda Jim Ironheart danju spašava živote i služi kao Božja produžena ruka, no tko kaže da noću ne uživa u mrcvarenju mačića i drugim sadističkim postupcima? Usprkos takvim razmišljanjima, nakon što se osušila ispila je još jedan gutljaj piva. Odlučila je da se radi mirnog sna bez noćnih mora isplati riskirati da je u krevetu ubije manijak. Navukla je Jimovu pidžamu i zavrnula rukave i nogavice. Ponijela je bocu i izašla na hodnik prvog kata. Kuća je bila sablasno tiha. Hodajući prema stubama opazila je da su vrata Jimove spavaonice otvorena. Zavirila je unutra. Mjedene svjetiljke iznad uzglavlja bacale su jantarnu svjetlost na zgužvane plahte. Jim je ležao na leđima, s rukama pod glavom. Činilo se da je budan. Zastala je, no onda je ušla i tiho kazala: – Hvala. Sad se osjećam mnogo bolje. – Blago vama. Holly je prišla krevetu i opazila njegove plave oči. Bio je pokriven do pupka, no nije navukao gornji dio pidžame. Kazala je: – Mislila sam da već spavate.

– Želim spavati, trebao bih spavati, no ne mogu prestati raz mišljati. – Viola Moreno kaže da ste tužni. – Vidim da ste se rastrčali po gradu. Ispila je predzadnji gutljaj iz boce i sjela na rub kreveta. – Jesu li vaš djed i baka još uvijek na posjedu s vjetrenjačom? – Mrtvi su. – Žao mi je. – Baka je umrla prije pet godina. Djed osam mjeseci poslije toga, kao da nije želio živjeti bez nje. Imali su sretan život. No nedostaju mi. – Imate li još rodbine? – Dva bratića u Akronu – odgovorio je." – Viđate li ih? – Posljednji put sam ih vidio prije dvadeset godina. Ispila je posljednji gutljaj piva i spustila praznu bocu na noćni stolić. Nekoliko minuta nisu progovorili. Tišina nije bila neugodna. Dapače. Ustala je i otišla do druge strane kreveta. Pomaknula je plahte i ispružila se pokraj njega. Polegnula je glavu na jastuk pokraj njegove. Činilo se da nije iznenađen. Ni ona se nije iznenadila. Nakon nekoliko minuta primili su se za ruke i zurili u strop. Onda je progovorila: – Zacijelo vam je bilo teško kad ste ostali bez roditelja. – Jako teško. – Što im se dogodilo? Zastao je. – Prometna nesreća. – Nakon toga ste živjeli s bakom i djedom? – Da. Prve godine bilo je najteže. Mnogo sam vremena provodio u vjetrenjači. Bilo je to moje posebno mjesto, mjesto gdje sam se igrao... i bio sam. – Žao mi je što onda nisam bila s tobom u djetinjstvu. – Zašto? Prisjetila se Norbva, dječaka kojeg je izvukla iz zrakoplova. – Zato što bih znala kakav si bio prije smrti roditelja, kad si bio nedirnut. Nekoliko minuta prošlo je u tišini. Kad je progovorio, njegov je glas bio tako tih da ga je jedva čula: – I Viola je tužna. Izgleda kao najsretnija žena na svijetu, no izgubila je supruga u Vijetnamu i nikad se nije oporavila od toga. Velečasni Geary, svećenik o kojem sam ti pričao, on izgleda kao predan župnik iz starih sentimentalnih filmova. No, kad sam ga upoznao, opazio sam da je umoran i nesiguran u svoj poziv. A ti... ti si zgodna i zabavna; doimaš se sposobna, no nikad ne bih pomislio da možeš biti tako uporna. Ostavljaš dojam žene koja se snalazi, koju zanima život i posao koji radi, no nikad se ne suprotstavlja, uvijek se prepušta zbivanjima. No doista ne popuštaš kad zagrizeš. Držeći njegovu čvrstu ruku, Holly je neko vrijeme zurila u šare svjetlosti i sjene na stropu i razmišljala o,tome. Napokon je kazala: – Što time želiš reći? – Ljudi su uvijek složeniji nego što mislimo. – Je li to uzgredna napomena ili upozorenje? Iznenadilo ga je to pitanje. – Upozorenje? – Možda me upozoravaš da nisi kakav izgledaš. Nakon još jedne duge stanke odgovorio je: – Možda. I ona je zastala prije nego što je kazala: – Čini mi se da mi je svejedno. Okrenuo se prema njoj. Priljubila mu se, no stidljivo. Tako se stidljivo davno nije osjećala. Njegov prvi poljubac bio je nježan i opojniji od bezbroj boca piva.

Holly je shvatila da se zavaravala. Pivo joj nije bilo potrebno da bi smirila živce, niti radi mirnog sna. Piće joj je trebalo kako bi skupila hrabrosti da zavede Jima – ili da dopusti da bude zavedena. Osjetila je da je užasno usamljen, a to mu je i kazala. Sada je shvatila da je njezina samoća veća od njegove, da njezina potištenost ne izvire iz razočaranosti novinarstvom, koliko iz samoće u kojoj je proživjela posljednjih desetak godina. Njihove pidžame nestale su u trenutku. Rukama je prelazila njegovim tijelom i divila se osjetu dodira koji je prenosio takvo uzbuđenje. Romantično je zamišljala kako bi bilo voditi ljubav s Jimom, kako se nevjerojatna strast stapa sa slatkom nježnosti i seksom, kako se nalaze u potpunoj ravnoteži, kako istodobno i usklađeno stežu i opuštaju mišiće, kako se iz tih pokreta na trenutak rađa kontrapunkt. Zamišljala je da je svaki njegov ulazak u nju obostrana predaja, stapanje dvaju bića, da unutarnji svijet svladava vanjski svijet razuma, te da to stapanje nije samo biološki čin, nego mistični doživljaj. Dakako, njezina očekivanja bila su smiješna. U biti je to bilo mnogo nježnije, vatrenije i bolje nego što je zamišljala. Zaspali su stopljeni jedno uz drugo; trbuhom se pripila uz njegova leđa, a bedrima uz njegove tople guzove. Nekoliko sati poslije, probudila ih je ista žudnja. Okrenuo se prema njoj i vodili su ljubav žešće nego prije. Kad je pogledala Jimove prelijepe oči, Holly se činilo da viri u čistu vatru njegove duše. Onda ju je primio za bokove i podignuo kad je prodirao u nju. Osjetila je kako je peku ogrebotine i sjetila se pandži stvorenja koje je izašlo iz sna. Osjetivši bol, na trenutak joj se pričinilo da gleda hladnu plavu vatru, vatru koja gori bez topline. To je bila samo reakcija na bol u ogrebotinama koja joj je u misli prizvala sjećanje na noćnu moru. Holly i Jim zajedno su stvarali dovoljno topline da se istopi kratkotrajna slika ledene duše. Mjesečina boje mraza osvijetlila je crne oblake koji su prolazili noćnim nebom. Holly je u snu stajala na šljunčanom puteljku koji je vodio, između jezerca i polja kukuruza prema vratima stare vjetrenjače. Kameno zdanje nadvijalo se nad njom, pa joj se činilo da stoji ispred nezemaljske tvorevine. Obrisi golemih krila, starih i djelomice potrganih, stajali su na podlozi prijetećeg neba poput križa Svetog Andrije. Iako je snažan vjetar mreškao jezerce i šuškao kukuruzom, krila se nisu pomicala. Vjetrenjača je očito već dugo zapuštena, pa je mehanizam zacijelo zahrđao. U uskom prozoru na vrhu vjetrenjače svjetlucala se sablasna mutnožuta svjetlost. Kroz staklo je opazila pokrete sjena na kamenim zidovima. Nije se željela približiti zdanju. Nikad se nije bojala nekog mjesta kao sada, no nije se mogla zaustaviti. Kretala se prema vjetrenjači kao da je začarana. Sa svoje lijeve strane, čudno se odražavala u jezercu. Šare svjetlosti i sjena bile su suprotne od očekivanoga. Sjena vjetrenjače bila je svjetlija od mjesečine na vodenoj površini. Kao da je zdanje zračilo svjetlost, kao da je najsvjetliji predmet u noći, a na mjestima gdje su prozori bili osvijetljeni, odraz je bilo potpuno crn, doimajući se poput mrtvačke glave. Škrip... škrip... škrip... Podignula je pogled. Golema su se krila drhteći na vjetru počela okretati. Tako su pokrenula zahrđale zupčanike koji okreću osovinu sa žrvnjem. Htjela se probuditi ili se barem vratiti puteljkom, no nevidljiva sila vukla ju je prema vjetrenjači. Krila su se počela okretati u smjeru kazaljke na satu uz manju škripu zupčanika. Izgledali su kao prsti čudovišne ruke čiji je nazubljeni kraj zapravo pandža. Došla je do vrata.

Nije željela ući. Znala je da je unutra nekakav pakao gori od opisa u najvatrenijim propovjedima. Uđe li u vjetrenjaču, neće izaći živa. Krila su joj prolazila blizu glave, a slomljeni komadi drva pokušavali su je dohvatiti: Šuuuš, šuuuš, šuuuš, šuuuš. Bila je u transu koji je nadjačao njezin strah. Otvorila je vrata i ušla. Vrata su joj se istrgnula iz ruke i zalupila. Stajala je u donjoj prostoriji gdje se okretao izlizani stari žrvanj. S lijeve strane, jedva vidljive u mraku, bile su stube. Odozgo su se začuli sablasni zvukovi – spoj noćnih zvukova iz džungle i elektronskih šumova. U pozadini te kakofonije čulo se monotono pulsiranje – ponavljanje triju dubokih nota – koje je odzvanjalo kamenim zidovima stubišta i postupno počelo odzvanjati u Hollvinim kostima. Prošla je pokraj uskog prozora. Noćno nebo rasparale su munje i mračno jezerce postalo je prozirno. Činilo se kao da munje ne sijevaju iz oblaka, nego iz vode. Na njegovu dnu Holly je ugledala čudan, neopisiv oblik. Pokušala je bolje vidjeti, no munje su nestale, a s njima i svjetlost u jezercu. No i to malo što je mogla razabrati ispunilo ju je ledenom jezom. Čekala je, nadajući se da će biti još munja, no noć je ostala neprozirna poput katrana, a crne kapljice kiše spustile su se na prozor. Budući da je bila na pola puta do vrha, mutnožuta svjetlost probijala se iz gornje prostorije i opazila je svoj odraz u prozorskom staklu. No lice koje je imala u snu nije bilo njezino. Bilo je to lice žene dvadeset godina starije od nje i nije joj bilo nimalo slično. Nikad nije u snu bila u tuđem tijelu. No sada je shvatila zašto se nije mogla okrenuti i pobjeći od vjetrenjače i zašto se uspinje prema gornjoj prostoriji. Nije to zbog toga što sanja, nego zbog toga što dijeli tijelo s nepoznatom osobom. Žena se okrenula od prozora i nastavila se penjati stubama prema nezemaljskim krikovima, povicima i šaptanju koji su dopirali do nje s treperavom svjetlosti. Kameni zidovi oko nje udarali su trodijelni takt, kao da je vjetrenjača živa i da to odzvanja bilo golemog trodijelnog srca. Stani, vrati se! Tamo gore ćeš umrijeti! poviknula je Holly, no žena je nije čula. Holly je bila samo promatrač u snu, nije u njemu sudjelovala, pa nije mogla utjecati na zbivanja. Korak po korak, penjala se. Masivna drvena vrata bila su otvorena. Prešla je preko praga u visoku prostoriju. Prvo je ugledala dječaka. Stajao je usred prostorije. Bio je prestravljen. Njegove male ruke, spuštene uz bok, bile su stisnute u šaku. Pod njegovim nogama stajala je debela svijeća na plavom tanjuru. Pokraj tanjura ležala je tvrdoukoričena knjiga, a na šarenom ovitku razabrala je riječ "vjetrenjače". Dječak se okrenuo. Predivne plave oči zatamnio je strah. Kazao je: – Bojim se. Pomozi. Zidovi. Zidovi! Shvatila je da sva svjetlost u prostoriji ne potječe od svijeće. Svjetlost je isijavala iz zidova, kao da nisu od kamena nego od čarobnih poluprozirnih kristala jantarne boje. Odmah je opazila da se kroz kamen kreće neko živo biće, neko stvorenje koje svijetli i prolazi kroz krutu tvar kao što plivač prolazi kroz vodu. Zid se napuhnuo i pulsirao. – Dolazi – kazao je dječak. U glasu mu se razabirao strah ali i nastrano uzbuđenje. – Nitko ga ne može zaustaviti!

Iznenada je izronio iz zida. Zaobljeni kameni blokovi rasprsnuli su se poput spužvaste opne jajašca kakvog kukca. Na mjestu gdje je trebao biti kamen oblikovalo se nešto iz jezgre odvratnog gnoja... Ne! Vrisak joj je zapeo u grlu i Holly se probudila. Pridignula se. Nešto ju je dodirnulo i otrgnula se. Spavaonicu je obasjala jutarnja svjetlost i vidjela je da je to samo Jim. Bio je to san. Samo san. No, kao preksinoć u njezinoj sobi u motelu, čudovište iz sna pokušalo se probiti u javu. No sada nije dolazilo kroz zid, nego kroz strop. I to tik iznad kreveta. Bijeli strop više nije ni bijel ni suh. Bio je išaran jantarnom i smeđom bojom, poluprozirnom i svjjetlećom poput kamena zida u snu. Odozgo se cijedila odvratna sluz. Činilo se kao da se neko strano biće želi roditi u spavaonici. Kuću je potreslo trotaktno pulsiranje čudovišnog srca: Lub-dub-DUB, lub-dub-DUB... Jim je skočio na noge. S jezom su promatrali strop koji se pretvorio u pulsirajuću opnu. Najgore je to što se prikaza pojavila danju. Čovjek još nekako prihvaća takvo što noću, no sunčeva svjetlost trebala bi otjerati sva čudovišta. Jim je gurnuo Holly prema otvorenim vratima: – Brzo! Bježi! Nije učinila ni dva koraka kad su se vrata zalupila. Nošena nevidljivom rukom, komoda od mahagonija preletjela je sobu i zamalo srušila Holly. Komodu su slijedili stolac i ormarić, a sve to pokućstvo zaletilo se u vrata i zapriječilo izlaz. Prozori na drugoj strani spavaonice bili su im jedini izlaz, no da bi došli do njih morali bi se sagnuti i proći ispod sluzavog stropa koji se na tom dijelu sobe sve više spuštao. Holly se bojala da će je čudovište zgrabiti ako mu priđe. Jim ju je povukao u susjednu kupaonicu i nogom zalupio vrata. Holly se okretala pokušavajući pronaći izlaz. Prozor u kupaonici bio je premalen da bi se kroz njega provukli. Zidovi nisu bili zahvaćeni organskom preobrazbom, ali pulsirali su trotaktnim bilom neljudskog srca. – Pa što je to? – upitao je Jim. – Neprijatelj – odgovorila je ne razmišljajući. Čudila se što on nije znao. – Neprijatelj. Iz sna. Rub stropa prema spavaonici počeo je mijenjati boju. Činilo se kao da ga natapa krv i smeđa sluz. Strop je postao živo tkivo koje je pulsiralo u taktu zaglušujućeg kucanja srca. Jim je gurnuo Holly u kut i ona se bespomoćno stisnula uz njega. Kroz opnu stropa koji se spuštao ugledala je odvratno kretanje nalik previjanju milijun crva. Srce joj je počelo kucati sve glasnije. Čula je zvuk kao da se nešto mokro trga. Sve to je nemoguće, ali događa se, a gori od svega bio je zvuk, odvratno intiman – suviše stvaran da bi bio obmana ili san. Vrata su se otvorila, a strop se u kupaonici rasprsnuo i zasuo ih kršom. No nakon tog praska isparila je sva snaga noćne more i zbilja se napokon nametnula. Kroz vrata nije prodrlo nikakvo čudovište; spavaonica je bila prazna. Premda se činilo da je strop poprimio živi oblik, nije bilo tragova organskih tvari; bio je to ponovno običan strop. Krš se sastojao samo od građevinskog materijala: krhotina žbuke, izolacijskog materijala i drvene građe – no nikakva živog tkiva. Hollv se zaprepastila ugledavši rupu.

One noći u motelu zid je pulsirao kao da je živ, no vratio se u svoj normalan oblik bez ijedne pukotine. Čudovište nije ostavilo nikakav trag osim ogrebotina na njezinu tijelu. Psiholog bi kazao da je Hollv sve izmislila i ozlijedila se sama. No krš u kojem su stajali nije bio nikakva halucinacija. Oblak bijele prašine bio je stvaran. Hollv je bila u šoku. Jim joj je primio ruku i izveo iz kupaonice. Strop spavaonice bio je nedirnut – bijel i ravan kakav je bio sinoć. No pokućstvo je bilo naslagano na vratima. Mrak je sklon ludilu, no svjetlost je kraljevstvo razuma. Ako nam java ne može pružiti utočište od noćnih mora, i ako danja svjetlost ne daje utočište od nepostojanja razuma, onda ga nitko nikad nigdje neće naći. Tavansko svjetlo – žarulja od šezdeset vata – nije osvijetljivalo čitav prostor. Jim je pretražio svaki kutak baterijskom svjetiljkom. Sa sobom je ponio i revolver. Čudovište koje je uništilo strop nije se spustilo u kupaonicu. No nije bilo niti na tavanu. Jim se uvjerio da ništa nije moglo niti izaći s tavana, jer nije bilo prozora, a ventilacijski otvori bili su prekriveni rešetkama. Oprezno je prišao rupi iznad kupaonice i povirio prema kršu gdje je malo prije stajao s Hollv. Što se to dogodilo? Napokon je zaključio da na tavanu neće naći odgovor i spustio se ljestvama u spremište na katu. Hollv ga je čekala i upitala: – Dakle? – Ništa. – Znala sam da nećeš ništa naći. – Što se dogodilo? – Isto kao u snu. – Kojem snu? – čudio se. – Rekao si da i ti sanjaš o vjetrenjači. – Tako je. – Zidovi su se isto tako preoblikovali. – Ne! U mojim snovima nema ničeg takvog! Samo stojim u gornjoj prostoriji vjetrenjače. Na podu je svijeća, na prozorima se čuje kiša. Sjetila se kako se iznenadio kad je strop poprimio čudovišan oblik i spustio se prema njima. Jim je nastavio: – U snu osjećam kako nešto dolazi. To nešto je zastrašujuće i užasno... – Neprijatelj – dodala je Hollv. – Da! Premda ne znam što je to. Jer u mojem snu on se ne pojavljuje. Uvijek se probudim prije nego što dođe. Otišao je u spavaonicu. Holly je pošla za njim. Stajao je pokraj pokućstva koje je bilo nabacano pokraj vrata i začuđeno pogledao neoštećen strop. – Vidio sam ga – kazao je. Kao da se želio opravdati. – Znam da jesi – potvrdila je Holly. – I ja sam ga vidjela. Izgledao je očajno, gore nego kad ga je vidjela na nesretnom zrakoplovu. – Pričaj mi o svojim snovima. Želim čuti sve, svaku pojedinost. – Poslije. Sve ću ti ispričati. Idemo se prvo istuširati i obući. Želim prvo izaći iz ove kuće. – I ja. – Mislim da znaš kamo moramo ići. Oklijevao je. Odgovorila je umjesto njega: – U vjetrenjaču.

Kimnuo je. Tuširali su se zajedno u drugoj kupaonici. Ne samo da bi brže izašli, nego i zato što nisu htjeli biti sami. U drukčijim okolnostima to bi bio erotski doživljaj, no sada je njihov odnos bio platonski, što je bilo čudno s obzirom na strast kojom su sinoć vodili ljubav. Dodirnuo ju je tek kad su se obrisali. Nagnuo se prema njoj, poljubio joj usta. – U što sam te uvalio, Holly Thorne? Poslije, kad je Jim ubrzano pakirao stvari, Holly je ušla u radnu sobu pokraj spavaonice. Doimala se napušteno; tanak sloj prašine prekrivao je stol. Kao i čitava kuća, radna soba bila je skromno uređena. Osim stola, u njoj su bile dvije svjetiljke, naslonjač i dvije police s nekoliko stotina knjiga. Sve su knjige bile religijske: povijest islama, židovska vjera, budizam, zen-budizam, kršćanstvo, hinduizam, taoizam, šintoizam i mnoge druge; tu su bila i sabrana djela Svetoga Tome Akvinskog i Martina Luthera; knjiga Znanstvenici i njihovi bogovi, nekoliko engleskih prijevoda Biblije, Kuran, Tore sa Starim zavjetom i Talmudom, budistička Tripitaka, hinduistička Agama, Zendavesta zoroastrijanaca i brahmanska Veda. No zanimljivije od svega u sobi bila je galerija fotografija koja se prostirala preko dvaju zidova. Od tridesetak fotografija, samo ih je nekoliko bilo u boji. Na svima su bile iste osobe; predivna brineta, naočit muškarac izrazitih crta lica i dijete koje nije moglo biti nitko drugi nego Jim Ironheart. Te oči! Na jednoj je fotografiji očito bio s roditeljima, još kao malo dijete; druge fotografije prikazivale su ga starijeg, u dobi od četiri do deset godina. Nažalost, roditelji su mu poginuli kad mu je bilo deset godina. Na nekim je slikama bio s majkom, na drugima s tatom. Holly je pretpostavila da je drugi roditelj snimao. Samo je nekolicina fotografija prikazivala čitavu obitelj. Njegova majka s godinama je postajala sve ljepša; otac je gubio sve više kose, no činilo se da je sve sretniji; Jim je očito bio nalik majci – vremenom je postajao sve zgodniji. U pozadini većine fotografija bila su poznata mjesta. Jim kao šestogodišnjak ispred dvorane Radio City Music Hali. Jim kao četverogodišnjak s ocem na promenadi u Atlantic Cityu. Jim s majkom u nacionalnom parku Grand Canvon. Čitava obitelj u Disnevlandu. Bakingemska palača u Londonu. Eiffelov toranj. Las Vegas. Vodopadi Magare. Činilo se da nema mjesta koje nisu posjetili. Jim i njegovi roditelji na svakoj su se fotografiji doimali doista sretno. Njihov osmijeh uvijek je bio iskren i iz svake slike zračila je toplina i ljubav. Dječak na fotografijama nije pokazivao znakove zlovolje, pa je Holly shvatila koliko ga je promijenila naprasna smrt njegovih roditelja. Radostan dječak ovjekovječen na fotografijama zauvijek je nestao. Jedna fotografija posebno je privukla njezinu pozornost. Jim je sjedio u očevu krilu, a oboje su bili odjeveni u frakove. Jimova majka stajala je iza svojeg supruga u blistavoj svečanoj haljini. Za razliku od drugih snimaka, na ovoj su očito pozirali profesionalnome fotografu. – Bili su divni – kazao je Jim s vrata. Nije ga čula kako dolazi. – Ni jedno dijete nije imalo bolje roditelje. – Vidim da ste proputovali svijetom. – Jesmo. Stalno smo putovali. Htjeli su mi pokazati što više mjesta i podučavati me. Bili bi divni učitelji. – Što su radili? – Moj otac bio je računovođa Warner Brothersa.

– Filmskog studija? – Da – nasmiješio se Jim. Živjeli smo u Los Angelesu. Mama je željela postati glumicom, no nije dobila pravu priliku. Uglavnom je radila kao domaćica u restoranu. – Bili ste sretni, zar ne? – Uvijek. Pokazala je fotografiju na kojoj su svečano pozirali i upitala: – Ovo je bila posebna prigoda? – Kad god bi slavili nešto, primjerice godišnjice braka, vodili bi me sa sobom. Uvijek su se trudili da se osjećam voljenim. Bilo mi je sedam godina. Sjećam se kako su te večeri kovali velike planove: da će biti zajedno stotinu godina, a da će svake godine biti sretniji, da će imati još mnogo djece, kupiti veliku kuću i proputovati čitav svijet prije nego što zajedno mirno umru u snu. No, tri godine poslije... nije ih više bilo. – Žao mi je. Slegnuo je ramenima. – Bilo je to davno. Prije dvadeset i pet godina. Pogledao je sat. – Idemo. Treba nam četiri sata do posjeda. Prošlo je devet. U motelu u Laguna Hillsu Holly se brzo presvukla u traperice i plavu kockastu košulju te spakirala stvari. Jim je spremio njezinu putnu torbu u prtljažnik. Na putu do recepcije i sve vrijeme dok je plaćala račun osjećala je kako je Jim promatra iz automobila. Razočarala bi se da je nije gledao, no svaki put kad je pogledala kroz prozor bio je tako nepomičan, hladan i beziražajan da ju je pomalo uznemiravao. Pitala se je li dobro što ide s njim u dolinu Sata Ynez. Kad izađe iz motela, on će biti jedini čovjek na svijetu koji zna kamo ide. Sve njezine bilješke o njemu bile su u njezinoj torbi; mogle bi nestati zajedno s njom. Svijet bi pomislio da je nestala na ljetovanju. Dok je recepcioner ispunjavao račun za kreditnu karticu, Holly je razmišljala hoće li se javiti svojim roditeljima i kazati im kamo ide i s kim. No samo bi ih uznemirila i razgovarala bi pola sata dok ih ne bi smirila. Osim toga, odlučila je da je Jimova tamna strana manje važna od svijetle, da se na određen način obvezala prema njemu. A ako njegovo držanje katkad izaziva nelagodu, to nije važno jer ju je to na početku i privuklo njemu. Ozračje opasnosti činilo ga je još privlacnijim. U duši je bio dobar čovjek. Bilo je glupo brinuti se o svojoj sigurnosti nakon što je vodila ljubav s njime. No ženi je prva noć spolne predaje muškarcu najosjetljiviji trenutak čitave veze. Dakako, ako nije riječ samo o tjelesnom nagonu, nego o ljubavi. A Holly ga je doista zavoljela. – Zaljubila sam se – kazala je naglas. Čudila se, jer bila je uvjerena da je Jim privlači uglavnom zbog posebne muževne uglađenosti, živo tinjske privlačnosti i tajnovitosti. Recepcionar, desetak godina mlađi od Holly i prema tome sklon mišljenju da je ljubav sveprisutna i neizbježna, nasmiješio se i kazao: – Divno je, zar ne? Potpisujući račun, Holly ga upita: – Vjerujete li da postoji ljubav na prvi pogled? – Zašto ne? – Zapravo ne na prvi pogled. Upoznala sam ga 12. kolovoza. Prije šesnaest dana. – I još se niste vjenčali? – našalio se. Kad je ušla u automobil, upitala je Jima: – Kad dođemo tamo, nećeš me valjda ubiti morotnom pilom i zakopati me ispod vjetrenjače? Činilo se da shvaća njezin osjećaj nezaštićenosti, pa se nije uvrijedio. Zato se našalio: – Ma ne. Ondje više nema mjesta. Morat ću te raskomadati i pokopati po čitavoj farmi. Nasmijala se. Baš je glupa što ga se boji.

Nagnuo se prema njoj i poljubio je. Bio je to divan, dugačak poljubac. Kad su se razdvojili, napomenuo je: – Ja se izlažem jednakom riziku kao ti. – Uvjeravam te: nikad nikoga nisam ubila sjekirom. – Mislim ozbiljno. Nisam imao sreće u ljubavi. – Ni ja. – Ovaj put bit će drukčije za oboje. Poljubio ju je još jednom, ovaj put kraće i slađe. Okrenuo je ključ i izašao iz parkirališta. Odlučna da ostane cinična, Holly se stalno podsjećala da on zapravo nije kazao da ju voli. Izražavao se vrlo oprezno. Možda nije bolji od drugih muškaraca kojima je dosad vjerovala. S druge strane, ni ona nije njemu kazala da ga voli. Jednako se oprezno izražavala. Možda zato što se željela barem malo zaštititi. Lakše joj je bilo povjerit se recepcionaru nego Jimu. Putem su stali i za doručak pojeli kolače i crnu kavu. Vozili su se prema sjeveru. Premda je prošla najveća jutarnja gužva, promet je mjestimice bio gust, pa su sporo napredovali. Kao što je obećala, Holly mu je ispričala o svoje četiri noćne more. Počela je sa snom u kojem je bila slijepa i završila sa sinoćnjim, koji je bio najstrašniji. Jim je bio iznenađen kako je sanjala o vjetrenjači a da nije znala ništa o njoj. A u nedjelju, nakon nesreće leta 246, sanjala je o njemu u vjetrenjači kad mu je bilo deset godina, a nikako nije mogla znati da mu je to tada bilo posebno mjesto. No najviše ju je ispitivao o posljednjoj noćnoj mori. – Tko je bila ta žena u snu? – Ne znam. Nije bilo ničeg po čemu sam mogla otkriti njezin identitet. – Možeš li je opisati? – Opazila sam samo njezin odraz u staklu. – Zastala je i razmišljala. No opazila je da se tog sna jasno sjeća, kao da ga nije sanjala nego proživjela. – Imala je široko lice, blago i skladno. Imala je pune usnice i malen madež na desnom obrazu. I kovrčavu kosu. Znaš li tko bi to mogao biti? – Ne. Opisi mi što si opazila u jezercu kad je bljesnula munja. – Nisam sigurna što sam vidjela. – Pokušaj opisati. Zamislila se i onda odmahnula glavom. – Ne mogu. Mogu opisati žensko lice u staklu, jer sam znala da je to ljudsko lice. No, što god bilo u jezercu bilo je tako čudno... Ne znam što bi to moglo biti, a vidjela sam to samo na trenutak. Ne sjećam se. Ima li nešto posebno u tom jezercu? – Koliko znam, nema. Je li to možda bio potopljen čamac ili takvo što? – Ne – odgovorila je. – Nije bilo ništa takvo. Bilo je mnogo veće. Zar se u jezercu potopio neki čamac? – Mislim da nije. No, to je jezerce neobično. Čovjek bi očekivao da je plitko, no na sredini je duboko oko dvadeset metara. Nikad ne presuši; razina mu ne pada ni za najvećih suša, jer stvoreno je iznad arteškog zdenca. – Što je to? – Zdenci se inače buše u vodnu žilu. Arteški zdenci su rijetki, jer ne moraš bušiti da bi došao do vode. Ona sama izlazi na površinu pod pritiskom. Promet se prorijedio, no Jim nije iskoristio priliku da pretekne sporija vozila. Više su ga zanimali Hollvini odgovori. Nastavio je: – Kad si u snu došla na vrh stuba, odnosno kad je ta žena došla do vrha, ugledala si desetogodišnjeg dječaka i znala si da sam to ja? – Jesam.

– Prilično sam se promijenio odonda. Kako si znala da sam to ja? – Zbog očiju. One se nisu promijenile. Ne mogu ih zamijeniti. – Mnogi ljudi imaju plave oči. – Uozbilji se! Tvoje se plave oči razlikuju od drugih jednako kako se Sinatrin glas razlikuje od Paje Patka! – Nisi objektivna. Sto si vidjela u zidu? Ponovno je opisala taj dio sna. – Nešto živo u zidu? Ovo postaje sve čudnije. – Posljednjih dana uopće mi nije dosadno. Nakon nekog vremena Jim je odlučio ubrzati i pokazao svu svoju vještinu. Holly je sad počela ispitivati njega: – Kako to da milijunaš živi tako skromno? – Kupio sam kuću, prestao sam raditi. – Ali skromnu kuću. A tvoje pokućstvo se raspada. – Treba mi mir da bih meditirao i odmarao se između... zadataka. No ne treba mi luksuzno pokućstvo. Nakon nekoliko minuta tišine, Holly je upitala: – Jesam li ti se odmah svidjela u Portlandu... kao što si se ti meni? Nasmiješio se, ali nije skidao pogled s ceste. – I vi, gospođice Thorne!? – Priznaješ! – zadovoljno je kliknula. – Ipak si mi udvarao. Put između Los Angelesa i Ventura prošli su brzo. No onda je Jim postupno usporio. Holly je isprva pomislila da uživa u krajoliku obalne ceste: plavog mora i plavog neba između kojih se prostirala zlatna zemlja. Mir ljetnog dana remetili su samo bijeli vrhovi valova koji su se rasprskavali na stijenama. No Holly je osjetila nemir u Jimu. Postala je svjesna toga kad je opazila da uopće ne gleda krajolik. Nije usporio zbog prirode, nego zato što želi odgoditi njihov "dolazak na farmu. Kad su kod Santa Barbare skrenuli prema unutrašnjosti, prema planinama Santa Ynez, Jimovo raspoloženje postalo je tmurno. Njegovi odgovori postali su sve kraći i nezainteresirani. Iz planina su došli u nizinu zlatnih polja. Jim je napomenuo: – Moramo stati u New Svenborgu i kupiti neke potrepštine prije nego odemo do farme. – Kakve potrepštine? – Ne znam... Znat ću što nam treba kad stanemo. Početkom stoljeća Amerikanci danskog podrijetla preselili su se iz srednjeg zapada u dolinu Santa Ynez. Mnogi su željeli izgraditi zajednice u kojima će sačuvati dansku narodnu umjetnost i običaje. Tu namjeru najbolje su proveli u djelo u Solvangu, mjestu o kojemu je Holly jednom pisala; danska arhitektura učinila je Solvang turističkim središtem. New Svenborg, gradić s manje od dvije tisuće stanovnika, nije bio sagrađen tako dosljedno u danskome duhu, no krasilo ga je šest vjetrenjača. Mješavina stilova, česta u Kaliforniji, u ovom gradiću nije bila skladna. – Ovdje sam proveo djetinjstvo i čitav pubertet – kazao je Jim. Zaključila je da su za njegovu zlovolju podjednako krivi ovaj tmu ran gradić i obiteljska tragedija. No takva ocjena gradića nije bila potpuno poštena. Ulice su ukrašavali drvoredi i ljupke ulične svjetiljke. Otprilike petina gradića podsjećala je na nostalgičan srednji zapad, a četiri petine nalikovale su prizoru iz filmova Davida Lvncha. – Provozajmo se gradom – predložio je Jim. – Trebali bismo otići do farme.

– Nalazi se pet kilometara od grada. Začas ćemo stići. To je bio razlog više što je Holly željela otići na farmu. Dosadila joj je vožnja. No osjetila je da ima poseban razlog zašto joj želi pokazati grad, i da to nije samo odlaganje odlaska na farmu. Pažljivo je slušala što govori, jer otkrila je da teško govori o samom sebi, da se zapravo otkriva u posrednim opaskama. Prošli su pokraj Handahlove ljekarnice, u sklopu koje je bio i malen restoran sa slastičarnicom gdje poslužuju najbolje frapee u Americi, kako je napomenuo Jim. Prodavaonica je također služila kao pošta i novinski kiosk. Jim je zaustavio automobili preko puta gradske knjižnice. – Nevjerojatno je što tako malen gradić uopće ima knjižnicu. I hvala Bogu što je ima. Toliko sam puta biciklom dolazio ovamo da sam vjerojatno prešao desetak tisuća kilometara. Nakon što su moji umrli, knjige su mi bile prijatelji, psiholozi i psihijatri. S pomoću knjiga spasio sam duševno zdravlje. Gospođa Glynn, knjižničarka, bila je divna osoba; znala je kako treba razgovarati sa stidljivim, zbunjenim dječakom. Bila je moj vodič egzotičnim područjima svijeta i davnim vremenima. Holly je prvi put čula da o nečemu govori s toliko ljubavi. Svenborška knjižnica i gospođa Glynn očito su mu trajno oblikovali život. – Zašto ne uđemo i pozdravimo je? – predložila je Holly. Jim se namrštio. – Zacijelo više ne radi ovdje, možda više nije živa. Počeo sam dolaziti ovamo prije dvadeset i pet godina, a prestao sam tek kad sam otišao na fakultet, što je bilo prije osamnaest godina. Nakon toga više ju nisam vidio. – Koliko je imala godina? Zastao je. – Bila je prilično stara – kazao je i prekinuo razgovor ubacujući mjenjač u brzinu. Vozili su se pokraj vrta Tivolia, parka na kraju glavne ulice koji nije nimalo sličio svojem imenjaku. Nije bilo vodoskoka, nije bilo limene glazbe, ni plesa, ni zabavišta... U tom parku bilo je samo nekoliko ružinih grmova, gredica cvijeća, malo travnjaka, dvije klupe i dobro održavana vjetrenjača. – Zašto se ne okreću krila? – upitala je Holly. – Ima vjetra. – Ove vjetrenjače više ne služe za crpljenje vode i mljevenje žita – objasnio je. – A budući da su samo ukras, buka mehanizma samo bi smetala. Zakočili su ih. – Onda je dodao: – Ovdje su jedanput snimili film. – Tko? – Neki studio. – Iz Hollywooda? – Ne sjećam se. – Kako se zvao film? – Zaboravio sam. – Tko je glumio? – Nisu bili slavni glumci. Holly je posumnjala da je film važniji nego što priznaje. To je zaključila zato što ga je spomenuo usput, a nije želio odgovoriti na njezine upite, kao da nešto krije. Na kraju obilaska polagano se vozio pokraj zapuštene benzinske stanice s natpisom "Zacca"s Garage". – Išao sam u školu s Nedom Zaccom – napomenuo je Jim. – Njegov otac Vernon bio je vlasnik stanice. Ni onda to nije bio unosan posao, no izgledala je bolje nego sada.

Premda je zgrada s radionicom izgledala tmurno, nije se doimala opasnom. Ipak, Holly je osjetila kako ju prolaze trnci. – Ned je bio opak. Bio je pravi nasilnik – objasnio je Jim. – Znao mi je zagorčiti život. Užasno sam ga se bojao. – Šteta što onda nisi znao taekwondo. Isprašio bi ga. Nije se nasmiješio. Zurio je u zgradu. Njegov je izraz bio čudan i uznemirujuć. – Da. Šteta. Onda je u tamnoj radionici opazila muškarca. Radio je na automobilu. Nije ga dobro vidjela, no osjetila je da je to Ned Zacca. Iako ga nije poznala, bilo ju je strah. Onda je Jim pritisnuo gas i vratili su se u središte grada. – Što ti je Zacca učinio? – Što god bi mu palo na pamet. Bio je pravi sadist. Odonda je nekoliko puta bio u zatvoru. No mislio sam da je sada tu. – Kako to? Slegnuo je ramenima. – Osjetio sam. Osim toga, on ima sreće pa ga nikad ne uhite zbog velikih prijestupa. Katkad ga ščepaju zbog manjih stvari, pa brzo izađe iz zatvora. Glup je, ali lukav. – Zašto si želio otići tamo?. – Sjećanja. – Kad ih ulovi nostalgija, većinu ljudi uhvate lijepa sjećanja. Jim joj nije odgovorio. I prije nego su došli u Svenborg počeo se povlačiti u sebe. Sada je bio povučen gotovo kao kad mu je jučer pristupila u njegovu vrtu. Kratak obilazak gradićem nije ostavio dojam sigurnosti i ugode maloga grada u Americi. Posvuda je osjećala osamljenost. Jim je zaustavio automobil kod nove benzinske stanice s prodavaonicom športske robe za ribolov i kampiranje, te s dobro opskrbljenom prodavaonicom živežnih namirnica. Holly je natočila benzin i pridružila se Jimu u prodavaonici. Jim je pokraj blagajne već složio dvije vreće za spavanje s podlogom za napuhivanje, plinsku svjetiljku, prijenosni hladnjak, dvije velike baterijske svjetiljke, baterije i još neke sitnice. – Mislila sam da idemo u vjetrenjaču – kazala mu je. – I idemo. Ali mislim da ne želiš spavati na drvenom podu. – Nisam mislila da ćemo prespavati. – Ni ja. Dok nisam ušao ovamo i čuo se kako govorim prodavaču što mi treba. – Ne možemo li prenoćiti u motelu? – Najbliži motel je u Santa Ynezu. – Ne bi mi bilo teško voziti se – kazala je. Radije bih putovala nego prespavala u vjetrenjači. Njezin otpor nije imao veze s neudobnošću noćenja na podu. Vjetrenjača je bila u središtu njihovih noćnih mora. Osim toga, otkad su stigli u Svenborg, osjećala se pomalo ugroženom. – Nešto će se dogoditi – kazao je. – Ne znam što. Nešto. U vjetre njači. Osjećam da ćemo naći nekakve odgovore. No možda će potraja ti. Moramo biti spremni čekati. Moramo biti strpljivi. Iako je Holly predložila odlazak u vjetrenjaču, odjednom više nije željela doznati nikakve odgovore. Predosjećala je neodređenu tragediju: krv, smrt i tamu. Nasuprot tome, Jim više nije bio sumnjičav. Činilo se da je živnuo. – To što činimo je dobro. Osjećam to, Holly. Razumiješ li? Nešto mi kaže da smo pravilno postupili što smo došli ovamo. Istina, čeka nas nešto zastrašujuće, prestravit će nas, možda će biti opasno, no

dogodit će se nešto što će nas izvući iz svih noćnih mora. – Oči su mu sjajile i bio je uzbuđen. Još ga nije vidjela takva, ni dok su vodili ljubav. Bilo je očito da je u vezi s višom silom. – Osjećam dolazak radosnog događaja... predivnog otkrića... Prodavač im je prišao s računom. Nasmiješio se i upitao: – Vi ste mladenci? U drugoj prodavaonici kupili su led za hladnjak, narančin sok, osvježavajuća pića, kruh, kruh s maslinama i sir u kriškama. – Kruh s maslinama? – čudila se Holly. – To nisam jela otkad sam čula za kolesterol. – Što kažeš na ovo? – upitao je i zgrabio kutiju čokoladiranih krafna. – Još nam treba čips. Nema pravog piknika bez čipsa i štapića sa sirom. Holly ga još nije vidjela takvog. Ponašao se gotovo djetinjasto, kao da se sprema na logorovanje s prijateljima. Pitala se jesu li opravdane njezine sumnje. Jimova su predviđanja uvijek bila točna. Možda će doista otkriti nešto divno u vjetrenjači, pa čak otkriti kakva to viša sila upravlja njime. Možda Neprijatelj nije tako strašan. Na blagajni je zastao i kazao: – Čekaj. Moram uzeti još nešto. – Vratio se s dvije žute pločice za pisanje i jednim crnim flomasterom. – Trebat će nam večeras. U automobilu ga je upitala: – Zašto nam trebaju pločice i flomaster? – Nemam pojma. Odjednom sam osjetio da će nam trebati.– Bog je tako tajnovit. Jim je neko vrijeme šutio, no onda je kazao: – Više nisam siguran da kroz mene govori Bog. – Da? Zbog čega si se predomislio? – Zbog onog što si spomenula sinoć. Ako Bog nije želio da Nicholas O"Conner pogine, zašto nije spriječio eksploziju? Zašto me je natjerao da idem na drugi kraj Amerike kako bih ga spasio u zadnji trenutak? I zašto bi se Bog predomislio o putnicima na zrakoplovu? I ja sam si postavljao ta pitanja, no uvijek sam se izvlačio. Ti si me ponukala da ne prihvatim olaka objašnjenja. – Skrenuo je pogled s ceste i nasmiješio joj se: – Zar Bog blebeće gluposti? – Očekivala sam... – Što? – Pa, bio si tako uvjeren u djelovanje Božje ruke. Mislila sam da bi se razočarao kad bi razmišljao o manje uzvišenim mogućnostima. Odmahnuo je glavom. – Nisam razočaran. Teško sam prihvaćao pomisao da Bog djeluje kroz mene. To mi se činilo ludo, no nisam našao drugo objašnjenje. No sinulo mi je da je objašnjenje tako čudno i divno da mi neće biti teško ako nije riječ o Bogu. – A to je? – Ne želim pričati o tomu još sada. Želim dobro promisliti. Tebe je teško uvjeriti. Činilo se da je doista sretan. Holly ga je voljela otkad ga je upoznala, bez obzira na njegovo raspoloženje. Osjećala je nadu i toplinu. Činilo joj se da se u njemu krije bolji čovjek. A sada kad je bio raspoložen, bio joj je privlačniji nego ikad. Štipnula ga je za obraz. – Što je? – upitao je. – Zgodan si. Izašli su iz grada. Izgledao je prijeteći pun mračnih tajni, kao da njegovi stanovnici osjećaju da zlatna polja skrivaju nešto užasno, nešto što će ih sve uništiti. Možda su se bojali vatre. Poput mnogih dijelova Kalifornije, tlo je bilo oprženo gdje god čovjek nije uložio truda u navodnjavanje.

Smještena između planina Santa Ynez na zapadu i planina San Rafael na istoku, dolina je bila prostrana i ispresijecana brežuljcima. – Predivno je – kazala je Holly. – No čini mi se da je pravo bure baruta. Kako se ovdje bore protiv vatre? Čim je postavila to pitanje, iza zavoja se ukazalo opožareno polje. Uspješan – napomenuo je Jim. – Izgorjelo je najviše deset jutara. Ljudi brzo reagiraju na prvi znak dima. U gradu je dobrovoljno vatrogasno društvo. Ljudi koji ovdje žive ne zaboravljaju opasnost. Nakon nekog vremena shvate da se svemu mogu suprotstaviti. Doimao se samouvjerenim. A budući da je ovdje živio osam godina, Holly je pretpostavila da zna o čemu govori. Pokušala je potisnuti strah od vatre, no usprkos tome, pred očima joj se pojavila slika doline u noći i požara koji je čitavu proždire u vrtlozima crvene, narančaste i bijele vatre. – Evo farme – kazao je i Holly se prenula. Tridesetak metara od ceste stajala je kuća s prostranim trijemom. Stotinjak metara ulijevo od kuće bila je staja s vjetrokazom na krovu. Između kuće i staje, podalje od njih, vidjelo se jezerce, a zdanje pokraj njega odmah je privlačilo pogled. Vjetrenjača. 3. Jim se zaustavio na okretištu između kuće i suše i izašao iz Forda. Morao je izaći jer ga je pogled na staro mjesto pogodio jače nego što je očekivao, istovremeno mu u trbušnoj šupljini proizvodeći jezu, a na licu vatru. Usprkos hladnom strujanju koje je dolazilo iz automobilske ventilacije, zrak se unutra činio toplim i zasićenim i bilo je premalo kisika da bi se moglo unutra izdržati. Stajao je na svježem ljetnom zraku, duboko dišući i pokušavajući ne izgubiti vlast nad sobom. Kuća praznih prozora imala je nad njim malo vlasti. Kad je pogledao, osjetio je samo slatku melankoliju. Ali, mogao je stajati ondje, ne osjećati tugu i očaj, mogao ju je gledati i normalno disati i od nje se okrenuti a da nema prijeku potrebu opet je pogledati. Suša u njemu nije budila nikakav emocionalni dojam, ali mlin je bio nešto drugo. Kad je pogled svrnuo na stožac kamena vapnenca izvan povelikog ribnjaka, osjećao se kao da je i sam preobražen u kamen, kao što su to bile nesretne žrtve mitološke zmijokose Meduze kada bi ugledali njezino zmijama okruženo lice. O Meduzi je čitao prije mnogo godina. U jednoj od knjiga gospođe Glynn. Bilo je to onih dana kad je svim srcem želio da i on vidi zmijokosu ženu i bude pretvoren u bešćutnu stijenu... – Jim – rekla je Holly s druge strane automobila. – Je li ti dobro? Sa sobama visokih stropova – najviši su bili na prvom katu – dvokatni mlin imao je zapravo visinu četverokatnice. Ali, Jimu je u tom trenutku izgledao daleko višim, golemim poput dvadesetokatnog tornja. Njegov nekoć bijeli kamen potamnilo je stoljeće prljavštine. Bršljan, čije je korijenje hranjeno u ribnjaku koji se naslanjao na jednu stranu mlina, narastao je potpuno preko uskog prozora na prvom katu pored drvenih vratiju. Drvena mlinska krila izgledala su trulo. Svaki od četiri kraka bio je dugačak otprilike 9 metara i protezao se 18 metara preko pripadajućih lukova, a svaki je bio širok 1,5 metara s tri reda vjetrenica. Otkad je posljednji put vidio mlin, mnogo se vjetrenica slomilo ili otpalo. Vremenom zamrznuti krakovi nisu bili zaustavljeni u obliku križa, već u obliku slova X, s dva

kraka usmjerena prema ribnjaku, a druga dva prema nebesima. Čak i na usijanom dnevnom svjetlu, mlin je Jima iznenadio prijetećim izgledom i činio mu se poput čudovišnog, obogaljenog strašila koje upire u nebo svoje kosturne ruke. – Jim? – rekla je Holly, hvatajući ga za ruku. Trgnuo se kao da je prvi put vidi. Zapravo, u hipu, kad je pogledao prema njoj, nije vidio samo Holly već jedno dugo mrtvo lice, lice... Ali, trenutak nesnalaženja je prošao. Ona je sada bila samo Holly, njezin identitet nije više bio isprepleten s identitetom one druge žene kao što je to bilo prošle noći u njegovom snu. – Je li ti dobro? – opet je pitala. – Ma, naravno, samo... uspomene. Jim je bio zahvalan kad mu je Holly skrenula pažnju s mlina na kuću. Rekla je: – Da li si bio sretan s djedom i bakom? – Lena i Henry Ironheart. Prekrasni ljudi. Oni su me prihvatili. Oni su toliko za mene propatili. – Propatili? – rekla je. Shvatio je da je to bila prejaka riječ i čudio se zašto ju je upotrijebio. – Mislio sam, žrtvovali. Na mnoge načine, u malim stvarima, ali oni su zbrajali. – Preuzeti brigu o desetogodišnjem dječaku nešto je što se ne radi laka srca – rekla je Holly. – Ali, ako nisi zahtijevao kavijar i šampanjac, mislim da im i nisi bio pretežak. – Nakon onoga što se dogodilo s mojom obitelji, bio sam... povučen, u lošem stanju, nekomunikativan. Proveli su mnogo vremena sa mnom, dajući mi mnogo ljubavi, pokušavajući me vratiti... s ruba. – Tko ovdje danas živi? – Nitko. – Nisi li rekao da su baka i djed umrli prije pet godina? – Kuća nije prodana. Nije bilo kupaca. – Tko je sada vlasnik? – Ja. Naslijedio sam je. Pogledala je imanje s očiglednom zbunjenošću. – Ali, lijepo je ovdje. Da se travnjak zalijeva i uzgaja, korov siječe, bilo bi čarobno. Zašto bi ga bilo tako teško prodati? – Pa, zbog jednog razloga. Ovdje se živi prokleto mirnim životom, a čak i najzadrtiji prirodnjaci koji sanjaju o životu na farmi zapravo misle na farmu u blizini raznovrsnih kinematografa, knjižara, dobrih restorana i pouzdanih mehaničara za njihove automobile. Tome se nasmijala. – Mačak, u tebi se krije zabavni mali cinik. – Osim toga, uzaludno je na mjestu poput ovog pokušavati zaraditi za život. To je samo stara farma od stotinu jutara, ne dovoljno velika da bi se uzgajale krave ili goveda, ili bilo kakva žitarica. Moji su baka i djed držali kokoši, prodavali jaja. I, zahvaljujući blagoj klimi, mogli su uzgajati dvije vrste biljaka. Jagode su dozrijevale u veljači i trajale sve do svibnja. Zatim su dolazile žitarice i paradajzi – pravi paradajzi, a ne oni plastični koje prodaju u dućanima. Vidio je da se Holly zaljubila u ovo mjesto. Stajala je, ruku podbocenih na bokovima, gledajući naokolo kao da bi je ona sama mogla kupiti. Rekla je: – Ali, zar ne postoje ljudi koji se bave nekim drugim poslovima, ne farmeri, a koji bi željeli živjeti ovdje, u miru i tišini? – Ovo nije istinski imućno područje poput Newport Beacha ili Beverly Hillsa. Ovdašnji stanovnici nemaju višak novaca koji bi jedno stavno potrošili na image. Najbolji izgled za prodaju ovakvog imanja je pronaći nekog bogatog filmskog ili glazbenog producenta u Los

Angelesu koji želi ovakvo imanje kupiti zbog zemlje, raskrčiti ga i po dignuti turističku znamenitost tako da može reći da ima mjesto za odmor u dolini Santa Ynez, što je danas u trendu. Dok su pričali, postao je vidno uznemiren. Bilo je tri sata. Ostalo je još dosta dnevnog svjetla. Ali, iznenada se uplašio noći. Holly je nogom udarila neki korov nalik na žicu koji je izniknuo iz jedne od mnogih pukotina na asfaltnom putu. – Trebalo bi malo počistiti, ali sve izgleda prilično dobro. Pet godina otkad su umrli? Ali, kuća i suša pristojno izgledaju, kao da su oličeni prije godinu ili dvije. – I jesu. – Držiš imanje u prodajnom stanju, ha? – Naravno. Zašto ne? Visoke planine na zapadu pojest će sunce prije nego ga ocean proguta dolje u laguni Niguel. Sumrak će ovdje nastupiti ranije nego tamo, premda bi trebao duže trajati. Jim se zatekao kako proučava sve duže tamnocrvene sjenke sa strahom čovjeka iz filmova o vampirima koji žuri prema zakloništu prije no što se poklopac lijesa s treskom otvori. Što sa mnom nije u redu?, pitao se. Holly je rekla: – Misliš da bi ikad volio ovdje živjeti? – Nikad! – rekao je to tako naglo i oštro da nije trgnuo samo Holly već i sebe. Kao da je njime ovladala mračna magnetska privlačnost, opet je pogledao prema mlinu. Zadrhtao je. Bio je svjestan njezinog pogleda. – Jim – nježno je rekla – što se s tobom ovdje dogodilo? Što se, za ime Boga, dogodilo u tom mlinu prije dvadeset i pet godina? – Ne znam – nesigurno je rekao. Rukom je prešao preko lica. Ruka mu je bila topla, lice hladno. – Ne mogu se sjetiti ničeg posebnog, ničeg čudnog. Tu sam se igrao. To je bilo... hladno i mirno... ugodno mjesto. Ništa se tu nije dogodilo. Ništa. – Nešto jest – ustrajala je – nešto se dogodilo. Holly ga nije poznavala dovoljno dugo ali činilo joj se da su njegova raspoloženja pravi emocionalni tobogan. Otkad su otišli iz Orange Countya njegove munjevite izmjene raspoloženja bile su nešto najnormalnije. Kupujući hranu za piknik, uzdigao se iz sumomosti koja ga je obuzela kad su prešli planine Santa Yneza i bio je gotovo ushićen, veseo. Zatim je pogled na farmu djelovao na njega poput utapanja u hladnoj vodi, a mlin je bio isto što i padanje u ledeni bezdan. Izgledao je podjednako zabrinuto i nadahnuto, a ona je željela da može učiniti nešto što bi mu olakšalo misli. Pitala se da li je podsticanje odlaska na farmu bilo mudro. Čak ju je i neuspješna novinarska karijera podučila da uskoči u središte tekućih događaja, zgrabi trenutak i otrči s njim. Ali, možda je ova situacija zahtijevala veći oprez, obuzdavanje, razmišljanje i planiranje. Vratili su se do Forda i vozili između kuće i suše, oko velikog ribnjaka. Pošljunčani put, kojeg se sjećala iz sinoćnjeg sna, bio je napravljen dovoljno širokim za konje i kola u onom drugom vremenu. Kad je izašla iz automobila, našla se pored žitnog polja. Nekoliko osušenih divljih stabljika probijalo se kroz tu zanemarenu česticu zemlje izvan rešetkaste ograde. Zaobišla je automobil sa stražnje strane, preko šljunka, i pridružila se Jimu koji je stajao na obali ribnjaka.

Prošarana plavim, zelenim i sivim, voda je nalikovala ploči od škriljevca. Bila je gotovo i nepomična poput ploče. Konjske smrti i drugi kukci, koji su nakratko slijetali na površinu, izazivali su povremeno mreškanje. Slabašne struje, prenježne da bi proizvele valiće, učinile su da se voda gotovo neprimjetno ljeska pored obale, na kojoj su bujali zeleni korovi nekoliko džbunova visoke trave. – Još uvijek se ne možeš sjetiti što si vidjela u tom snu? – pitao je Jim. – Ne. Vjerojatno to nije ni važno. Nije sve u snu značajno. Tihim glasom, gotovo kao da govori sebi, rekao je: – To je bilo značajno. Bez previranja koje bi podignulo naslage, voda nije bila blatna, ali nije bila ni čista. Holly se činilo da bi mogla vidjeti samo nekoliko desetaka centimetara ispod površine. Ako je ribnjak, promjera 60 metara, zaista u sredini dubok 1,5 ili 2 metra, kako Jim kaže, to je ostavljalo dovoljno prostora u kojem bi nešto moglo ostati skriveno. – Pogledajmo mlin – rekla je. Jim je iz automobila izvadio jednu od ručnih svjetiljki i stavio u nju nove baterije. – Čak i po danu, ovdje može biti mračno. Vrata su bila u predsoblju koje je bilo dodano temelju stožaste glavne građevine mlina, što je umnogome nalikovalo ulazu u eskimski iglu. Premda nisu bila zaključana, vrata su bila iskrivljena, a šarke zahrđale. Za trenutak ih Jim nije mogao otvoriti, ali ih je zatim gurnuo prema unutra uz škripu i zvuk lomljave. Kratko, nadsvođeno predvorje otvaralo se prema glavnoj prostoriji mlina, koja je u promjeru imala oko jednog metra. Četiri prozora, podjednako raspoređena po obodu, propuštala su sunčevo svjetlo kroz prljava stakla, upijajući žutu veselost ljeta i puštajući u sobu zimsku sivoću koja nije baš ublažavala postojeću sumornost. Jimova je velika svjetiljka otkrivala strojeve prekrivene prašinom i paučinom, a sve je to Holly izgledalo isto onako egzotično kao da je ušla u sobu s turbinama u nuklearnoj podmornici. Bila je to glomazna, primitivna tehnologija iz nekog drugog stoljeća – masivni drveni zupčanici, zupci, osi, brusovi, koloturnici, stari crvotočni konopci – tako veliki i složeni da su izgledali ne samo poput djela ljudskih bića iz nekog drugog vremena već i kao djelo neke manje razvijene vrste. Zbog toga što je odrastao u blizini mlinova, premda oni od njegovog rođenja nisu bili u upotrebi, Jim je svemu tome znao imena. Upiruci zrakom svjetiljke, pokušavao je objasniti kako je mlin radio, govoreći o pogonskom kotaču i motkama, buzdovanu, pomičnom kamenu i statičnom kamenu. – Obično se nije moglo gledati kroz ovakve mehanizme. Ali, vidiš, dno pogonskog kotača crvotočno je, nije od njega mnogo ostalo, a dno mosta uleknulo se kad se ono veliko stijenj e otkinulo i palo. Premda je mlin promatrao sa strahom dok su stajali vani, raspoloženje mu se počelo mijenjati nakon ulaska. Na Hollvino iznenađenje, Jim joj je pokušao objasniti rad mlina, počeo je pokazivati nešto od svog dječačkog oduševljenja koje je prvi put vidjela kad su kupovali povrće u Svenborgu. Bio je zadovoljan svojim znanjem, i želio se malo pokazati, na isti onaj način na koji je knjiški dječak uvijek bio sretan kad može pokazati što je sve naučio u knjižnici dok su drugi dječaci njegovih godina vani igrali bejzbol. Okrenuo se k stepenicama od vapnenca s njihove lijeve strane, i bez oklijevanja se uspeo, lagano se jednom rukom opirući o zakrivljeni zid. Na licu mu je bio neki polusmiješak dok je gledao oko sebe, kao da ga sad preplavljuju samo dobre uspomene. Zbunjena njegovim krajnje živahnim raspoloženjem, pokušavajući zamisliti kako ga mlin može istovremeno plašiti i očaravati, Holly ga je nevoljko pratila do onoga što je nazvao gornjom sobom. S mlinom je nisu povezivale nikakve dobre uspomene, samo zastrašujuće

slike njezinih noćnih mora, koje su joj se vratile dok se uspinjala za Jimom. Zahvaljujući njezinom snu, uski zavoj stepenica bio joj je poznat, premda se njima uspinjala prvi put – što je bio sablasni osjećaj, mnogo sablasniji od pukog dejdvua. Na pola stepenica, zastala je na prozoru s kojeg se vidio ribnjak. Staklo je bilo prekriveno prašinom. Rukom je obrisala jedno okno i zirnula dolje prema vodi. Za trenutak je pomislila da vidi nešto čudno ispod mirne površine, a zatim je shvatila da je vidjela tek odraz oblaka koji plovi nebom. – Što je to? – pitao je Jim dječačkim žarom. Zaustavio se nekoliko koraka iza nje. – Ništa. Sjena. Nastavili su se penjati prema gornjoj sobi, koja se pokazala beznačajnom, promjera od oko 3,5 ili 4,5 metra, visoka manje od 4,5 metra. Zakrivljeni vapnenački zid ovijao se uokolo dok se nije susreo sam sa sobom, a zavijao je i prema gore da bi načinio strop, pa se činilo kao da stoje unutar kupole neke rakete. Kamen nije bio poluproziran kao u njezinom snu i na njemu se nije poigravalo nikakvo čudno jantarno svjetlo. Tajanstveni mehanizam bio je protuteža u kupoli, kroz koju se kretanje krila pokrenutih vjetrom pretvaralo u vodoravni pokret okomite drvene osi. Debela motka nestajala je kroz rupu u sredini sobe. Sjećajući se kako su stajali ispod stepenica, gledajući gore kroz iskrivljene i puknute grede unutar višeslojne mlinske opreme, Holly je oprezno isprobala drveni pod. Nije bilo vidljivog truljenja. Grede i nosači pod njim činili su se jakima. – Mnogo prašine – rekao je Jim, budući da je svaki njihov korak podizao oblačiće. – I paukova – dometnula je Holly. Mršteći lice od gađenja, zagledala se u ljuske isušenih kukaca u pažljivo načinjenim paukovim mrežama, koje su se protezale preko dugo mirujućeg mehanizma nad njihovim glavama. Nije se bojala paukova, ali nije ih ni voljela. – Moramo malo počistiti prije nego počnemo kampirati – rekao je. – Trebali smo kupiti metlu i još neke stvari dok smo bili u gradu. – U kući postoje sredstva za čišćenje. Donijet ću ih dok budeš iznosila stvari iz automobila. – Kuća! – Holly je bila ushićena od nadahnuća. – Kad smo krenuli prema mlinu, nisam shvatila da je ovo imanje još uvijek tvoje i da nitko tu ne stanuje. Vreće za spavanje možemo staviti u kuću, ostati u njoj i ovu sobu posjećivati onoliko često koliko nam je potrebno. – Lijepa zamisao – reče Jim – ali, nije to lako učiniti. Nešto će se dogoditi tamo, Holly, nešto što će nam dati odgovore ili nas navesti na put njihova pronalaženja. Osjećam to. Znam to... baš onako kako znam te stvari. Ali, ne možemo odabrati vrijeme otkrovenja. To ne ide tako. Ne možemo zamoliti Boga – ili bilo što što stoji iza toga – da udari u gong i iznosi otkrovenja samo unutar propisanih radnih sati. Moramo ostati ovdje i biti strpljivi. Uzdahnula je. – U redu, ako ti... Zvona su je prekinula. Bio je to slatki srebrenasti zvon, ni težak ni zveketav, koji je trajao samo dvije ili tri sekunde, ugodno muzikalan. Bio je tako lagan i veseo da se, zapravo, morao činiti frivolnim nasuprot pozadine te glomazne kamene građevine. Ali, nije bio ni najmanje frivolan jer je u Holly neobjašnjivo potaknuo ozbiljne asocijacije – misli o grijehu, pokajanju i otkupljenju. Jeka je zamuknula – dok se ona još okretala tražeći izvor zvuka. Ali, prije no što je Jima uspjela pitati otkud taj zvuk, on se opet začuo. Ovog puta, Holly je shvatila zašto je zvuk povezala s duhovnosti. Bio je to upravo zvuk zvona koje su ministranti nosili tijekom mise. Slatko zvonjenje donijelo joj je opet miris

narda i mire iz njezinih studentskih dana kad se poigravala idejom preobraćenja na katoličanstvo. Zvona su opet utihnula. Okrenula se Jimu i vidjela da se osmjehuje. – Što je? – zapitala je. – Sve sam ovo zaboravio – rekao je, čudeći se. – Kako sam mogao sve ovo zaboraviti? Zvona su opet zaječala, čisto i srebrnasto. – Što si zaboravio? – pitala je. – Kakva su ovo zvona? – Ne zvona – rekao je kad su utihnula. Oklijevao je, i kad se zvuk začuo po četvrti put, konačno je rekao: – Zvoni u kamenu. – Zvoneći kamen? – rekla je iznenađeno. Dok se zvono još dva puta oglasilo, prošla je sobom, naginjući glavu tamo-amo, dok joj se nije učinilo da glazba zaista potječe iz vapnenog zida, ne odjekujući ni iz kojeg mjesta posebno već podjednako iz svakog bloka te zakrivljene površine, jednako glasno na svim točkama. Rekla je sebi da kamen ne može zvoniti, zacijelo ne tako milozvučno. Sa školskog izleta u Washington sjećala se da im je vodič pokazivao mjesto na rotondi Capitola s kojeg se mogao čuti čak i šapat koji se, arhitektonskom smicalicom, mogao prenijeti tom ogromnom građevinom sve do najudaljenijih mjesta, gdje su ga prisluškivači mogli savršeno čuti. Možda je nešto slično i ovdje u pitanju. Ako zvona zvone ili se neki drugi zvuči stvaraju na nekom određenom mjestu u najudaljenijem kutu prvog kata mlina, osebujna akustika mogla bi ga u istom opsegu prenijeti zidovima na svaki kat. Objašnjenje je bilo logičnije nego koncept magičnog, zvonećeg kamena – sve dok nije pokušala zamisliti tko bi mogao potajice zvoniti, i zašto. Jednom je rukom dotaknula zid. Vapnenac je bio hladan. Otkrila je u njemu slabašno vibriranje. Zvono je utihnulo. Vibriranje u zidu jenjalo je. Čekali su. Kad je bilo jasno da se zvonjava neće ponoviti, Holly je rekla: – Kad si to čuo u prošlosti? – Kad sam imao deset godina. – I što se dogodilo nakon zvonjave, što je ona značila? – Ne znam. – Ali, rekao si da si se upravo sjetio. Oči su mu sijale od uzbuđenja. – Da. Sjećam se zvonjave. Ali, ne i onoga što ju je uzrokovalo i što je nakon nje slijedilo. Premda mislim... to je dobar znak, Holly. – U glasu mu se osjetila nota ushićenja. – To znači da će se nešto vrlo lijepo dogoditi, nešto... prekrasno. Holly je bila razočarana. Usprkos mističnom aspektu Jimovih misija spašavanja tuđih života – i usprkos njezinim vlastitim paranormalnim iskustvima sa snovima i stvorenjima u njima – na farmu je došla nadajući se naći logične odgovore na sve što se dogodilo. Nije znala kakvi bi ti odgovori mogli biti. Ah, gajila je neizrečenu vjeru u znanstvenu metodologiju. Strogi procesi istraživanja kombinirani s pažljivim razmišljanjem, upotreba deduktivnog i induktivnog razmišljanja, već prema potrebi, dovela bi do rješenja. Ah, sad se činilo da je logika iskočila kroz prozor. Uznemirila ju je Jimova sklonost misticizmu. Rekla je: – Ah, Jim, kako si mogao zaboraviti nešto tako čudno kao što su zvoneće stijene ili bilo što drugo što ti se ovdje ikad dogodilo? – Mislim da nisam tek zaboravio. Mislim da su me natjerah da za boravim.

– Tko? – Bilo tko ih bilo što što je upravo potaklo kamen da opet zvoni ili bilo što što je skriveno iza svih tih nedavnih događaja. Krenuo je prema otvorenim vratima. – Dođi, hajdemo očistiti ovo mjesto i useliti. Želim biti spreman za sve što će se dogoditi. Pratila ga je do vrha stepenica, ali tamo je zastala i gledala ga kako preskače po dvije stepenice odjednom, s držanjem djeteta koje uzbuđuje izgled na pustolovinu. Činilo se da su sve te bojazni u vezi mlina i njegov strah od Neprijatelja iščezli poput kapljica vode na užarenoj ploči. Njegov emocionalni tobogan dosizao je najvišu točku dosad. Osjećajući nešto iznad glave, Holly je podigla pogled. Veliki pauk preo je iznad vrata, preko kuta na kojem je zid postajao strop. Debeh pauk, tijela velikog poput nokta njezinog nožnog palca, vretenastih nogu dugih gotovo poput njezinog malog prsta, mastan poput grumena voska i taman poput kaplje krvi, pohlepno se hranio blijedim ustreptalim tijelom u stupicu uhvaćenog moljca. 4. S metlom, lopaticom za smeće, kantom vode i nekohko krpa, učinili su u vrlo kratkom roku malu gornju sobicu pogodnom za življenje. Jim je čak donio i sredstvo za pranje prozora i papirnate ubruse iz kućnih zaliha, pa su mogli sastrugati prhavštinu s prozora da bi imah više svjetla. Hohy je proganjala i ubila ne samo pauka iznad vrata već i sedam drugih, pregledavajući tamne zakutke s jednom od svjetiljki sve dok nije bila sigurna da ih je sve uništila. Naravno da je mlinom ispod njih puzalo bezbroj drugih paukova. Odlučila je o tome ne razmišljati. Oko šest sati dan je polako izmicao, ah sobu je dovoljno osvjetljavala lampa. Sjedili su po indijanski na svojim vrećama za spavanje s vehkom posudom za led između njih. Koristeći zatvoreni poklopac kao stol, napravili su debele sendviče, otvorih limenku paradajza i kolut sira, i otkinuli poklopce s limenki piva. Premda nije za ručak ništa jela, Holly o hrani nije razmišljala dok je nisu počeli pripremati. Sada je bila mnogo gladnija nego što bi u tim okolnostima očekivala. Sve je bilo odlično, bolje od najfinijeg restorana. Maslina i sir na bijelom kruhu, sa senfom, prisjetili su je apetita djetinjstva, jakih okusa i zaboravljene sezualnosti mladosti. Dok su jeli, nisu mnogo govorili. Tišina im se nije činila čudnom. Osjećah su takvo iskonsko zadovoljstvo da nikakav razgovor, ma kako duhovit, ne bi mogao poboljšati taj trenutak. Ah, to je bio tek dijelomice razlog njihove šutljivosti. Holly nije bila sposobna misliti o tome što bi rekla pod ovako bizarnim okolnostima, sjedeći u najvišoj sobi raspadajućeg starog mlina, čekajući susret s nečim nadnaravnim. Nikakvo čavrljanje nije bilo prikladno, a ozbiljna rasprava o bilo čemu činila se apsurdnom. – Osjećam se malo glupo – rekla je konačno. – I ja isto – priznao je. – Samo malo. U sedam sati, kad je otvarala kutiju s čokoladnim uštipcima, iznenada je shvatila da mhn nema zahod. – Što je s kupaonicom? Dohvatio je svoj svežanj ključeva s poda i dao joj ga. – Otiđi preko u kuću. Vodovodne instalacije su ispravne. Tamo je nešto nalik na kupaonicu, točno iza kuhinje.

Shvatila je da sobu počinju ispunjati sjene, a kad je pogledala na prozor vidjela je da je pao sumrak. Stavljajući uštipke nastranu, kazala je: – Žehm se istuširati i vratiti prije mraka. – Odi. – Jim je podigao ruku kao da se zaklinje zastavi. – Prisižem na sve što mi je sveto, ostavit ću ti barem jedan uštipak. – Bolje bi ti bilo da ostane pola kutije kad se vratim – rekla je – ili ću te lupiti u stražnjicu da odletiš sve do Svenborga i kupiš još. – Svoje uštipke shvaćaš ozbiljno. – Točno. Nasmiješio se. – To volim kod žene. Uzevši svjetiljku da bi savladala mlin ispod sebe, ustala je i krenula prema vratima. – Bolje bi bilo da upališ plinsku svjetiljku. – Naravna stvar. Kad se vratiš to će biti udobno malo logorište. – Silazeći uskim stepeništem, Holly se počela brinuti zbog razdvojenosti od Jima i svakim je korakom njezina tjeskoba rasla. Nije ju bilo strah što je sama. Ono što je plašilo bilo je što njega ostavlja samog. Sto je bilo smiješno. Bio je odrastao čovjek, mnogo sposobniji za samoobra nu od prosječne osobe. Donji kat mlina bio je mnogo mračniji nego onda kad ga je prvi put vidjela. Zastrti paučinom, prljavi prozori nisu propuštali gotovo ništa sumračnog svjetla. Kad je zakoračila prema nadsvodenom otvoru predsoblja, preplavio ju je jeziv osjećaj da je netko promatra. Znala je da su sami u mlinu, i predbacivala je sebi što je takva budala. Ali, kad je stigla do prolaza pod svodom, strah je u njoj toliko narastao da nije mogla odoljeti a da se ne okrene i uperi snop svjetla u sobu. Sjene su visjele preko starih strojeva obilno poput crnog krepa u kući duhova; kliznule su u stranu kad ih je dotaknula zraka svjetla, da bi se polako vratile na svoja mjesta kad se trak odmaknuo. Nepokriveni kutovi nisu odavali nikakvog špijuna. Netko se mogao skrivati iza ovog ili onog dijela mlinske opreme, i ona je razmišljala da li da njuška po ruševinama u potrazi za uhodom. Ali, iznenada se osjetila budalastom, i čudeći se što se dogodilo s neustrašivom reporterkom kakva je nekad bila, Holly je izašla iz mlina. Sunce je zapadalo za planine. Nebo je bilo purpurno i jarko prštavo plavo, kao na slikama starog Maxfielda Parrisha. Nekoliko je žaba kreketalo u svojim sjenovitim nišama uz obale ribnjaka. Cijelim putom oko ribnjaka, uz sušu do stražnjih vratiju kuće, Holly je i dalje osjećala da je netko promatra. Premda je bilo moguće da bi netko mogao vrebati u mlinu, nije bilo vjerojatno da je pravi odred špijuna zauzeo položaje u suši, okolnim poljima, udaljenim brdima, s namjerom da prati svaki njezin pokret. – Idiotica – rekla je, podrugujući se sebi, dok je isprobavala jedan od Jimovih ključeva pokušavajući otključati stražnja vrata. Premda je imala svjetiljku, ne razmišljajući, pritisnula je zidnu sklopku. Bila je iznenađena otkrivši da je električna mreža još uvijek spojena. Bila je, međutim, još više iznenađena onim što je svjetlo otkrilo: potpuno namještenu kuhinju. Stol za doručak i četiri stolice stajali su pored prozora. Bakarno posuđe i tave njihali se se na stropu, a dvije rešetke s noževima i drugim posuđem visjele su sa zida pored štednjaka. Toster, peć i mikser stajali su na kuhinjskim plohama. Popis stvari za kupovinu s otprilike petnaest potrepština bio je pričvršćen na hladnjak magnetom u obliku limenke Budweisera. Zar se Jim nije riješio imovine svog djeda i bake kad su oni, prije pet godina, umrli?

Holly je prstom prešla preko jedne plohe, povlačeći crtu kroz tanki sloj prašine. Ali, to je prašina od najviše tri mjeseca, a ne petogodišnja prljavština. Nakon što se poslužila kupaonicom iza kuhinje, prošetala je hodnikom, kroz primaću i dnevnu sobu, gdje je cijelo pokućstvo također bilo prekriveno tankim slojem prašine. Neke od slika bile su nakošene. Kačkane prevlake štitile su stražnje strane i naslone naslonjača i fotelja. Dugo nenavijen, visoki zidni sat nije kucao. U dnevnoj sobi, stalak za časopise bio je prepun, a u ukrasnoj škrinjici od mahagonija minijaturne knjige tupo su svjetlucale ispod vlastite prašnjave kože. Njezina prva misao bila je da je Jim kuću ostavio namještenu da bi je mogao iznajmljivati dok ne nađe kupca. Ali, na zidu dnevne sobe bile su uramljene fotografije veličine 8 x 10 koje ne bi bile ostavljene na milost mogućem stanaru. Jimov otac kao mladić od oko dvadeset i jedne godine, Jimovi otac i majka u vjenčanom ruhu, Jim kao petogodišnji ih šestogodišnji dječak s oba roditelja. Četvrta i posljednja fotografija bila je dvostruka, glava i ramena nekog para ugodnog izgleda od otprilike pedeset godina. Muškarac je bio krupan, napadnih četvrtastih crta lica, prepoznatljivi Ironheart; žena je bila zgodnija, a crte njezinog lica također su se mogle vidjeti kod Jima i njegovog oca. Holly nije dvojila da su to Jimovi baka i djed, Lena i Henry Ironheart. Lena Ironheart bila je žena u čijem je tijelu Holly jahala poput duha u snu od prošle noći. Široko, jasno lice. Široko razmaknute oči. Pune usne. Kovrčava kosa. Prirodni rnadež, poput pigmentirane točke označavao je visoku jagodicu njezinog desnog obraza. Premda je Holly ovu ženu precizno opisala Jimu, on je nije prepoznao. Možda nije o njezinim očima mislio da su široko razmaknute, ili o usnama kao o punim. Možda je njezina kosa bila kovrčava samo u određenom razdoblju njezina života, zahvaljujući frizeru. Ali, madež je morao upaliti lampicu u njegovom pamćenju, čak i pet godina nakon bakine smrti. Osjećaj da je netko promatra nije u potpunosti napustio Holly čak i nakon što je ušla u kuću. Sada, dok je zurila u lice Lene Ironheart na fotografiji, osjećaj da je promatrana postao je tako jak da se naglo okrenula i pogledala po cijeloj dnevnoj sobi. Bila je sama. Brzo je pošla do nadsvođenog prolaza i kroz njega došla do prednjeg hodnika. Pustoš. Stepenište od tamnog mahagonija vodilo je u drugi kat. Prašina na glavnom stubu i ogradi ležala je netaknuta: nikakvi otisci dlana, nikakvi znakovi prstiju. Gledajući prema prvoj sobi, rekla je: – Hej? – Glas joj je zvučao čudno bezbojno u praznoj kući. Nitko joj nije odgovarao. Oklijevajući, počela se uspinjati. – Tko je tu? – povikala je. Samo joj je tišina odgovarala. Mršteći se, zaustavila se na trećoj stepenici. Pogledala je dolje u prednji hodnik, zatim opet gore prema odmorištu. Tišina je bila preduboka, neprirodna. Čak se i u napuštenoj kući čuju neki zvuči, povremeno škripanje i krckanje širenja starog drva ili njegovog stezanja, lupetanja slabo pričvršćenog prozorskog krila dotaknutog prstom vjetra. Ali, kuća Ironheartovih bila je tako tiha, da je Holly mogla pomisliti da je oglušila, a čula je samo zvukove koje je sama proizvodila. Popela se za još dvije stepenice. Opet je zastala.

Još uvijek je osjećala da je pod prismotrom. Kao da ju sama stara kuća promatra s nekim zlokobnim zanimanjem, živim i osjećajnim, tisućama očiju skrivenih u drvenim oplatama i uzorcima zidnog tapeta. Zrake svjetla s odmorišta nosile su trunčice prašine. Sumrak je pritiskao svoje purpurno lice na prozore. Stojeći samo četiri stepenice ispod odmorišta, dijelom ispod drugog zavoja koji je vodio u nevidljivi gornji hodnik, postala je uvjerena da nešto čeka na nju u drugom katu. To nije nužno bio Neprijatelj, tamo gore, čak možda i ništa živo i neprijateljsko – ali, nešto strašno, otkriće koje će je potresti. Srce joj je luđački udaralo. Kad je pročistila grlo, osjetila je kvrgu u njemu. Disala je brzo i isprekidano. Osjećaj da je promatrana i drhtanje na rubu čudovišnog otkrića postalo je toliko jako da se okrenula i potrčala dolje. Nije navrat-nanos istrčala iz kuće; vratila se istim putom i pogasila sva svjetla, ali nije ni tratila vrijeme. Vani, nebo je bilo purpurno-crno na mjestu dodira s planinama na istoku, purpurnocrveno u dodiru s planinama na zapadu, a između toga safirno plavo. Zlatna polja i brežuljci pretvorili su se u blijedo-siva, prelazeći u crna, kao da ih je vatra poharala dok je ona bila u kući. Kad je prošla dvorište i prošla pored suše, uvjerenje da je netko promatra postalo je još jače. Bojažljivo je pogledala prema otvorenom crnom četverokutu sjenika, prozorima na svakoj strani crvenih dvostrukih vratiju. Bio je to osjećaj stezanja želuca koji je nadilazio puki nagon. Osjećala se poput zamorca u laboratorijskom eksperimentu, sa žicama priključenima na mozak, dok znanstvenici šalju udare struje izravno u sivu moždanu masu koja upravlja refleksom straha i proizvodi paranoidne opsjene. Nikad nije osjetila nešto poput ovoga, znala je da se njiše nad tankim rubom panike i borila se da ponovno uspostavi kontrolu nad sobom. Kad je došla do pošljunčane cestice koja je zaokretala oko ribnjaka, već je trčala. Ugašenu svjetiljku držala je poput toljage, spremna njome udariti bilo koga tko bi se usudio krenuti na nju. Zvona su zazvonila. Čak i usprkos svom mahnitom disanju, čula je čisti, srebrnasti drhtaj batića koji su žurno udarali o unutarnje zavoje savršeno ugođenih zvona. Za trenutak je bila zapanjena što se zvuk čuo izvan mlina i na takvoj udaljenosti, budući da je građevina bila na pola puta od ribnjaka. Zatim je nešto zatreperilo onkraj njezinog pogleda, čak i prije nego je završilo prvo razdoblje zvonjenja... i ona je pogledala prema vodi. Udari krvavo-crvenog svjetla, dolazili su iz središta ribnjaka i širili se prema obalama u uskim koncentričnim krugovima, poput pravilnih valića koji nastaju kad se kamen baci u duboku vodu. Ta je slika Holly tako presjekla da je skoro posrnula zastajući; gotovo je pala na koljena dok se šljunak kotrljao pod njezinim nogama. Kad su zvona utihnula, jarkocrveno svjetlo u ribnjaku se ugasilo. Voda je sada bila još mračnija nego prije, u poslijepodnevnim satima. Više nije imala tamne nijanse ploče, Bila je crna poput ispolirane granitne plohe. Zvona su opet zazvonila i jarkocrveno svjetlo opet je udaralo iz središta ribnjaka, šireći se prema van. Vidjela je da se svaki novi svijetli pupoljak ne rađa na površini vode, već u njezinim dubinama, isprva nejasan, ali polako se uzdiže, goreći poput do bjelila užarene žarulje kad bi se približio površini, odbacujući valove svjetla prema obali. Zvonjava je prestala. Voda je potamnila.

Žabe uz obalu više nisu kreketale. Uvijek čujan svijet prirode zašutio je poput unutrašnjosti kuće Ironheartovih. Nikakav kojot nije zavijao, nikakav kukac šumio, nikakva sova hukala, nikakav šišmiš skričao ili lupao krilima, niti je trava šuštala. Zvona su opet zazvonila i svjetlo se vratilo, ali ovog puta nije bilo crveno poput krvi, već više crveno-narančasto, premda je bilo svjetlije nego prije. Na rubu vode, paperjaste bijele vlati trave hvatale su čudnovato svjetlo i sijale poput plinskih resica. Nešto se dizalo s dna ribnjaka. Kad je podrhtavajuće osvjetljenje izblijedilo zajedno s utihnućem zvona, Holly je stajala uhvaćena u grč strahopoštovanja i jeze, znajući da bi trebala potrčati, a nesposobna da napravi korak. Zvona. Svjetlo. Ovog puta, prljavo-narančasto. Ništa od crvene tinte. Svjetlije nego ikad. Holly je razbila okove straha i potrčala prema mlinu. Sa svih strana pulsirajuće svjetlo oživljavalo je sivi sumrak. Sjene su ritmično poskakivale poput Apača oko ratničke vatre. Iza ograde, uvenuli klipovi kukuruza nakostriješili su se poput vretenastih nogu i pločastih trupova bogomoljki. Mlin je izgledao kao da se magično mijenja od kamenog u bakarni ili čak u zlatni. Zvonjenje je prestalo i svjetlo je zgasnulo kad je stigla do otvorenih vratiju mlina. Pretrčala je preko praga, a zatim klizila dok se nije zaustavila u tami, na rubu donje sobe. Kroz prozore sada nije ulazilo ništa svjetla. Tama je bila odvratna, crna, ljepljiva. Kad je posegnula za prekidačem na svjetiljci, osjetila je da teško diše, kao da joj se tama počela zavlačiti u pluća i gušiti je. Svjetiljka se upalila baš kad su zvona opet počela zvoniti. Svjetiljkom je prošarala po cijeloj sobi da se uvjeri da se u tami ne krije ništa što bi je moglo napasti. Zatim je sa svoje lijeve strane ugledala stepenice i požurila prema gornjoj sobi. Kad je stigla do prozora na pola stepenica, pritisnula je lice uz okno koje je rukom očistila prethodnog dana. U ribnjaku ispod nje, valići bijelog svjetla bili su sada još bljeđi, jantarni, ne više narančasti. Pozivajući Jima, Holly se ustrčala preostalim stepenicama. Dok je trčala, stihovi Edgara Mana Poea, koje je učila prije mnogo godina u srednjoj školi i za koje je mislila da ih je zaboravila, ludo su joj zvonili u mislima: Držeći vrijeme, vrijeme, vrijeme u nekakvoj runskoj rimi, Do cilika koji tako muzikalno izvire Iz zvona, zvona, zvona, Zvona, zvona, zvona... Upala je u gornju sobu, gdje je Jim stajao osvijetljen nekim zimsko-bijelirn sjajem plinske svjetiljke. Smiješio se, okrećući se oko sebe i s očekivanjem gledajući okolne zidove. Kad su zvuči zvona zamrli, rekla je: – Jim, dođi brzo, pogledaj, nešto je u jezercetu. Pojurila je prema najbližem prozoru, ali, on je bio predaleko da bi mogla vidjeti vodu. Druga dva prozora bila su još nezgodnija s obzirom na željeni pogled, pa nije ni pokušala doći do njih. – Zvoni u kamenu – rekao je Jim sanjarski. Holly se vratila do vrha stepenica kad su zvona počela opet zvoniti. Zastala je i gledala unatrag dovoljno dugo da bude sigurna da je Jim slijedi. Žureći niz stepenice, još su neki Poeovi stihovi odjeknuli u njezinim mislima: Čuj glasna, za opasnost zvona – Mjedena zvona! Kakvu strašnu priču sada pričaju ona.

Nikad nije bila od onih žena koje se mogu sjetiti stihova prikladnih trenutku. Nije se mogla prisjetiti da je ikad citirala stih ili neki pročitala – osim slatkastih stihova Louise Tarvohl – još od fakulteta. Kad je stigla do prozora, mahnito je dlanom zagrebla po drugom oknu da bi im omogućila bolji pogled na predstavu koja se dolje odigravala. Vidjela je da je svjetlo opet krvavo-crveno i nejasnije nego prije, kao da bilo što što se diže iz vode sada opet tone. O zvona, zvona, zvona! Kakvu strašnu priču sada pričaju onaČinilo se ludim recitirati poeziju potpuno mentalno svjesno usred ovih čudesnih i zastrašujućih događaja, ali nikad se prije nije nalazila pod takvim stresom. Možda je um radio baš na taj način – zbrkano izvlačeći dugo zaboravljeno znanje – pred susretom s višom silom. Jer, upravo je to bilo ono što je osjećala da će se dogoditi, premda bi joj svaki ministrant ili svećenik rekao da je Bog posvuda, u svim stvarima. Bog je bio poput gorile teške 3000 kilograma koja je mogla živjeti gdjegod je željela. Baš kad je Jim stigao do nje, zvonjava je prestala i crveno svjetlo u ribnjaku brzo se ugasilo. Stisnuo se pored nje i naslonio lice na okno. Čekali su. Prošle su dvije sekunde. I još dvije. – Ne – rekla je. – Prokletstvo, htjela sam da vidiš. Ali zvonjava se nije ponovila i ribnjak je ostao u nepokolebljivo gasnućem sumraku. Noć će ih prekriti za nekoliko minuta. – Što je to bilo? – pitao je Jim, odmičući se od prozora. – Nešto nalik Spielbergovim filmovima – uzbuđeno je rekla – uzdižući se iz vode, iz dubine ribnjaka, svjetlo je udaralo u ritmu zvona. Mislim da je tu izvor zvonjenja, u toj stvari u ribnjaku i nekako se zidovima prenosi u mlin. – Spielbergov film? – činio se zbunjenim. Pokušala mu je objasniti: – Prekrasno i zastrašujuće, strašno i čudno, stravično i uzbudljivo, sve u isti mah. – Misliš, nešto poput Bliskih susreta? Govoriš o svemirskom brodu ili nečem sličnom? – Da. Ne. Nisam sigurna. Možda nešto još čudnije od toga. – Čudnije od svemirskog broda? Njezino čuđenje, a čak i njezin strah, popustili su pred razočaranjem. Nije bila naučena da joj ponestane riječi da bi opisala stvari koje vidi ili osjeća. Ali s ovim čovjekom i neusporedivim iskustvom u koje je on postao upleten, čak su je i njezin profinjeni rječnik i dar za bogato fraziranje bijedno napustili. – Sranje, da – konačno je rekla. – Čudnije od svemirskog broda. Barem čudnije od onoga kako ih prikazuju u filmovima. – Dođi – rekao je, penjući se uz stepenice – idemo gore. – Budući da se zadržala uz prozor, vratio se i uzeo je za ruku. – Nije još gotovo. Mislim da tek počinje. A mjesto na kojem moramo biti je gornja soba. Znam da je to mjesto. Dođi, Holly. 5. Opet su sjedili na vrećama za spavanje.

Svjetiljka je bacala biserno-srebreni sjaj, u bjelini ispirući žuto-smeđe blokove vapnenca. U vrećastom stijenju unutar staklenog grla svjetiljke plin je gorio blago šušteći, pa se činilo kao da se kroz grede poda u visoku sobu dižu šapćući glasovi. Jim se uravnotežio na vrhu svog emocionalnog tobogana, ispunjen djetinjim ushićenjem, ali ovog je puta Holly bila svim srcem uz njega. Svjetlo u ribnjaku prestrašilo ju je, ali i dirnulo na drugačiji način, pokrećući duboke psihološke odgovore na primarnoj podsvjesnoj razini, paleći fitilje čuđenja i nade koji su neugasivo prštali i praskali težeći k željenoj eksploziji vjere i emocionalne katarze. Shvatila je da nije samo Jim zabrinut. U njegovom je srcu moglo biti više uzbuđenja nego u njezinom, ali, na svoj način, i ona je bila prazna, kao što je on bio na svoj. Kad su se sreli u Portlandu, bila je potpuni cinik koji prolazi kroz život ne pokušavajući uopće identificirati i ispuniti prazna mjesta u svom srcu. Nije iskusila tragediju i tugu koje je on poznavao, no sad je shvatila da voditi život podjednako lišen tragedije i radosti može donijeti očaj. Provodila je dane, tjedne i godine u potrazi za ciljevima koji joj zapravo nisu bili važni, vođena svrhom koju nije istinski prihvaćala, ne imajući nikoga kome bi bila duboko odana. Ona i Jim bili su dva dijela jin jang slagalice, svaki oblikovan da stane u šupljinu onog drugog, liječeći se međusobno pukim dodirom. Pristajali su jedno drugome zapanjujuće dobro, a veza se činila neizbježnom ali, slagalica se možda nikad ne bi složila da se dvije njezine polovice nisu našle na istom mjestu u isto vrijeme. Sada je čekala dodir sa silom koja je Jima dovela njoj. Bila je spremna za Boga ili nešto potpuno drukčije, ali podjednako dobrohotno. Nije mogla vjerovati da je Neprijatelj ono što je vidjela u ribnjaku. To je stvorenje bilo odvojeno od ovoga, nekako povezano, ali drukčije. Čak i da Jim nije rekao da će se pojaviti nešto lijepo i dobro, i sama bi osjetila da svjetlo u vodi i zvon kamena nisu navještali krv i smrt nego ushit. Isprve su malo govorili, u strahu da bi opsežniji razgovor mogao spriječiti tu višu silu da se upusti u sljedeću etapu komunikacije. – Koliko se dugo ribnjak nalazi na ovom mjestu? – pitala je. – Dugo vremena. – Prije Ironheartovih? – Da. – Prije same farme? – Siguran sam da je već bio tamo. – Moguće oduvijek? – Moguće. – Ima li lokalnih legenda o njemu? – Kako misliš? – Priče o duhovima, Loch Ness, tako nešto. – Ne. Barem ja nisam čuo. Šutjeli su. Čekajući. Konačno je Holly rekla: – Koja je tvoja teorija? – Molim? – Danas si rekao da imaš teoriju, nešto čudno i prekrasno, ali nisi o tome želio razgovarati dok potpuno ne promisliš. – O, da. Samo to je možda više od teorije. Kad si rekla da si vidjela nešto ispod ribnjaka u svom snu,... ne znam zašto, ali počeo sam razmišljati o susretu... – Susretu? – Aha. Poput onoga što si rekla. Nešto... strano.

– Ne od ovog svijeta – rekla je Holly, sjećajući se zvuka zvona i svjetla u ribnjaku. – Negdje su tu u svemiru – rekao je s tihim entuzijazmom. – Prevelik je za njih da ne budu tu. I jednog će dana doći. Netko će ih sresti. Zašto ne ti ili ja? – Ali, mora da je to isto bilo pod ribnjakom i kad si imao deset godina. – Možda. – Zašto bi to bilo tamo cijelo ovo vrijeme? – Ne znam. Možda je to tamo unutra još duže. Stotine godina. Tisuće. – Ali, čemu svemirski brod na dnu ribnjaka? – Možda je promatračka postaja, mjesto s kojeg oni promatraju ljudsku civilizaciju, poput postaja koje bismo mi mogli postaviti na Antartiku da bismo proučavali tamošnje stanje. Holly se činilo da svemirci izgledaju poput djece koja sjede pod zvijezdama u ljetnoj noći, uvučeni, poput sve djece, u razmišljanje o nepoznatom i fantazije o egzotičnim pustolovinama. Na jednoj je razini njihova razmišljanja nalazila besmislenima, čak i smiješnima, i nije bila u stanju vjerovati da su se nedavni događaji mogli tako zgodno, a opet maštovito objasniti. Ali, na jednoj drugoj razini, na kojoj je još uvijek i sama bila dijete i na kojoj će uvijek biti dijete, očajnički je željela tu fantaziju učiniti stvarnom. Dvadeset minuta prošlo je bez novih događanja i postupno se Holly počela opuštati. Još uvijek ispunjena čudom, ali ne više time mentalno onijemljena, sjetila se što joj se dogodilo neposredno prije pojave zračenja u ribnjaku: sveprisutna, natprirodna, gotovo panična svijest o tome da je netko promatra. Htjela je to spomenuti Jimu kad se sjetila drugih čudnih stvari koje je otkrila u kući. – Ona je potpuno namještena – rekla je. – Nisi nikad ispraznio kuću nakon što ti je djed umro. – Ostavio sam je namještenu u slučaju iznajmljivanja dok ne nađem kupca. Bile su to iste one riječi koje je ona upotrijebila stojeći u kući, objašnjavajući sama sebi tu čudnu situaciju. – Ali sve si njihove osobne stvari tamo ostavio? Nije gledao u nju već u zidove, čekajući na neki znak nadljudske prisutnosti. – Bio bih ih uklonio da sam pronašao stanara. – Ostavio si ih tamo gotovo pet godina? Slegnuo je ramenima. Ona je rekla: – Više-manje je sve otada uredno čišćeno, premda ne nedavno. – Zakupac uvijek može iskrsnuti. – Pomalo je jeziva, Jim. Konačno je pogledao u nju. – Kako to? – Izgleda poput nekog mauzoleja. Njegove su plave oči bile potpuno nečitljive, ali Holly je imala osjećaj da ga gnjavi, možda zato što ga je ovaj svjetovni razgovor o zakupcima, čišćenju kuće i nekretninama odvlačio od ugodnijeg razmišljanja o čudnim susretima. Uzdahnuo je i rekao: – Da, malo je jeziva. – Onda zašto...? Polako je zavrnuo kolutić na svjetiljci, smanjujući dotok plina na fitilje. Teško bijelo svjetlo omekšalo je do blijedog mjesečevog sjaja, i sjene su se približile. – Da ti kažem istinu, nisam mogao podnijeti da spremim djedove stvari. Zajedno smo prebirali po bakinim stvarima tek prije osam mjeseci, kad je umrla, i to je bilo dovoljno teško. Kad je on... otišao tako nedugo nakon nje, to je bilo previše za mene. Dugo su vremena oni bili sve što sam imao. Onda sam iznenada ostao i bez njih.

Mučenički izraz zatamnio je plavetnilo njegovih očiju. Kao da je rijeka suosjećanja brzo prošla kroz Holly, posegnula je preko posude s ledom i uhvatila ga za ruku. Rekao je: – Odgađao sam, odgađam, i što duže odlažem spremanje njegovih stvari to postaje teže to ikad učiniti. – Opet je uzdahnuo. – Da sam našao zakupca ili kupca, to bi me prisililo da sredim stvari, bez obzira na neugodnost takvog posla. Ali, ova je stara farma utrživa koliko i kamion pijeska usred pustinje. Zatvoriti kuću nakon djedove smrti i ne dirnuti u njoj ništa četiri godine i četiri mjeseca, osim tu i tamo je počistiti – to je bilo ekscentrično. Holly to nije mogla promatrati na drugi način. Istovremeno ju je ta ekscentričnost dirnula, ganula. Kako je od početka osjećala, on je bio nježan ispod svog bijesa, ispod tog identiteta superjunaka, a voljela je i tu njegovu mekanu stranu. – To ćemo zajedno učiniti – rekla je Holly. – Kad otkrijemo što nam se, dovraga, događa, gdjegod odemo odavde bit će vremena da sredimo djedove stvari. Neće biti tako teško ako to radimo zajedno. Nasmiješio se i stisnuo joj ruku. Sjetila se nečeg drugog. – Jim, sjećaš se opisa žene iz mog sna od prošle noći, žene koja se penjala stepenicama mlina? – Nešto malo. – Rekao si da je ne prepoznaješ? – I? – Ali njezina se fotografija nalazi u kući. – Da? – U dnevnoj sobi, ona fotografija stara pedesetih godina – jesu li to tvoji baka i djed, Lena i Henry? – Da, točno. – Lena je žena iz moga sna. Namrštio se. – Nije li to čudno...? – Da, možda. Ali što je još čudnije, nisi je prepoznao. – Pretpostavljam da tvoj opis nije bio baš dobar. – Nisi li čuo kad sam rekla da ima madež? Oči su mu se suzile, a ruke sklopile oko njezinih. – Brzo, blokiće. Zbunjena, rekla je: – Što? – Nešto će se dogoditi, osjećam to, potrebni su nam blokići koje smo kupili u trgovini. Pustio joj je ruku i ona je izvukla dva žuta iscrtana bloka i olovke iz plastične torbe. Uzeo ih je, oklijevao, gledajući zidove i sjene iznad njih, kao da čeka da mu netko kaže što da napravi sljedeće. Zvona su zazvonila. Taj muzikalni cilik natjerao je Jima na drhtaj. Znao je da je na rubu otkrića ne samo događaja iz prošle godine, već i posljednjih dva i pol desetljeća. I ne samo to. Više. Još više. Zvonjava je bila objava jednog većeg razumijevanja, transcendentalnih istina, objašnjenja temeljnog značenja cijelog njegovog života, prošlog i budućeg, porijekla i sudbine i značenja samog postojanja. Kako god veličajna bila takva predodžba, osjećao je da će mu se tajne stvaranja otkriti prije nego ode iz mlina i da će dosegnuti stanje prosvjetljenja za kojim je tragao – i nije ga dosad uspio naći – u pobožnosti. Kad je počelo drugo razdoblje zvonjenja, Holly je počela ustajati. Jim je pomislio da mamjerava sići do prozora na stepenicama i gledati u ribnjak. Rekao je: – Nemoj, čekaj. To će se ovog puta ovdje dogoditi. Oklijevala je, ali ipak je sjela.

Kad je zvonjava opet prestala, Jim je osjetio da mora maknuti s puta posudu za led i, na pod, između Holly i sebe staviti male žute blokove. Nije bio siguran što se od njega očekuje da učini s drugim blokom, no nakon trenutačne neodlučnosti stavio ih je na pod. Kad je melodična zvonjava započela po treći put, pratilo ju je nemoguće pulsiranje svjetla unutar vapnenih zidova. Izgledalo je kao da crveni sjaj izvire iz kamena, u točki koja se nalazila točno ispred njih, zatim iznenada optrči sobu, okružujući ih vibrirajućim svežnjom svjetlosti. Kad je čudni oganj prohujao oko njih, Holly je ispustila neartikulirani zvuk straha, a Jim se sjetio što mu je rekla o svom snu od prošle noći. Žena – bila to njegova baka ili ne – popela se stepenicama u visoku sobu, vidjela jantarno isijavanje zidova, kao da je mlin napravljen od obojanog stakla, i bila svjedokinjom rađanja nečeg nezamislivo neprijateljskog iz tih ožbukanih blokova. – U redu – želio ju je umiriti. – To nije Neprijatelj. To je nešto drugo. Ovdje nema opasnosti. Ovo je drukčije svjetlo. Samo je s njom dijelio smirenost koja je utjecala u njih, dolazeći od više sile. Za Boga se nadao da je ispravan, da mu nikakva prijetnja nija svojstvena, jer se predobro sjećao grozne biološke preobrazbe stropa njegove sobe u laguni Niguel prije manje od dvanaest sati. Svjetlo je pusliralo unutar uljene larve kukca koja se napuhnula iz inače suhog zida, a sjenoviti oblik unutar larve, savijen i sav u trzajima, bio je nešto što nikad više ne bi želio vidjeti. Tijekom još dva prštanja melodičnog zvonjenja, boja svjetla promijenila se u jantarnu. Holly je izgledala uplašeno. Želio je da je može privući k sebi, zagrliti je. No, želio je posvetiti nepodijeljenu pažnju višoj sili koja je nastojala doprijeti do njega. Zvonjenje je prestalo, ali svjetlo nije gasnulo. Treptalo je, žmirkalo, gasilo se i jačalo. Kretalo se inače tamnim zidovima u tucetima odijeljenih amorfnih oblika koji su plutali zajedno i razdvajali se u nove oblike; to je izgledalo poput jednodimenzionalnog predstavljanja kaleidoskopa u jednoj od onih starih Lava svjetiljki. Uvijek drukčiji uzorci pojavljivali su se na svim stranama, od podnožja zida do vrha kupolastog stropa. – Osjećam kao da smo u batisferi, cijeloj u staklu, obješeni dubo ko, duboko u oceanu – rekla je Holly.– A velika jata svijetlećih riba plivaju oko nas sa svih strana, kroz duboku crnu vodu. Volio ju je zbog toga što je iskustvo znala ispričati boljim riječima od onih koje bi on mogao smisliti, riječima koje mu neće dozvoliti da zaboravi slike koje one opisuju, čak i ako bude živio stotinu godina. Bio je uvjeren da je sablasno osvjetljenje u kamenu, a ne samo na njegovoj površini. Jantarno zračenje osvjetljavalo je sobu više od svjetiljke koju je sasvim smanjio. Ali, džepovi tame su ostajali, i stalno pomičuće svjetlo oživljavalo je i sjene. – Što sada? – pitala je nježno. Jim je primijetio da se nešto događa sa žutim blokom na podu. – Gledaj. Riječi su se pojavile na vrhu gornje trećine prve stranice. Izgledale su kao da ih je oblikovao prst umočen u tintu: JA SAM S VAMA. 6.

Holly je bila – malo je reći! – izbezumljena svjetlosnom predstavom. Bila je sigurna da se Jim nije mogao nagnuti prema bloku i olovkom napisati riječi a da to ne privuče njezinu pozornost. Ipak joj je bilo teško vjerovati da je poruku prenijela neka bestjelesna prisutnpst. – Mislim da je ovo bilo ohrabrenje. Sad i mi možemo pitati – re kao je Jim. – Onda pitaj što je to – rekla je konačno. Napisao je pitanje na drugoj stranici i pokazao joj ga: Tko si ti? Odgovor se pojavio na prvoj stranici koja je ležala među njima, pod takvim kutom da su oboje mogli čitati. Riječi se nisu ognjem upisale u papir i nisu se oblikovale tintom koja je magično kapalo iz zraka. Umjesto toga, nepravilna, valovita slova pojavljivala su se poput nejasnih sivih oblika i postajala su tamnija; kao da su lebdjela na papiru, kao da stranica nije bila debela desetinku milimetra nego bazen pun vode dubok nekoliko metara. Odmah je prepoznala sličnost s učinkom koji je ranije vidjela kad su se lopte svjetla uzdizale do središta ribnjaka, prije nogo su prsnule i bacile koncentrične prstenove svjetla kroz vodu; tako je, također, svjetlo isprve ispunilo vapnene zidove prije no što su blokovi postali potpuno propusni za svjetlo. PRIJATELJ. Tko si ti? Prijatelj. To je bio čudna autodeskripcija. Ne "vaš prijatelj" niti "jedan prijatelj" nego Prijatelj. Za jednu stranu inteligenciju, ako je to bilo to, ime je imalo čudnovate duhovne implikacije, konotacije božanstva. Ljudi su bogu dali mnoga imena – Jehova, Alah, Brahma, Zeus, Asir – i još više naslova. Svemoćni, Vječno biće, Beskrajni, Otac, Spasitelj, Stvoritelj, Svjetlo. Prijatelj se odlično uklapao u taj niz. Jim je brzo napisao drugo pitanje i pokazao ga Holly: Odakle dolaziš? DRUGI SVIJET. Što je moglo značiti bilo što od nebesa do Marsa. Misliš, s druge planete? DA. – Moj Bože – rekla je Holly, prestrašena usprkos svemu. Toliko o velikom drugom životu. Podigla je pogled s bloka i susrela se s Jimovim očima. Činilo se da sijaju jače nego ikad prije, premda im je kao krom žuto svjetlo podarilo izuzetnu zelenu nijansu. Nemirna od uzbuđenja, stala je na koljena, onda se opet spustila, sjedeći na listovima. Prva stranica bila je ispunjena odgovorima tog bića. Holly je dvojila samo za trenutak, zatim je otkinula stranicu i stavila je sa strane, tako da su mogli vidjeti čistu stranicu. Preletjela je pogledom Jimova pitanja i odgovore. Iz drugog sunčevog sustava? DA. Iz druge galaksije? DA. Da lije tvoje plovilo ono što smo vidjeli u ribnjaku? DA. Koliko si već dugo ovdje? 10 000 GODINA. Budući da se na tu brojku trznula, Holly se činilo da je ovo više nalik snu nego svi njezini nedavni snovi. Nakon tolikih tajni, odgovori su bili tu – no činilo se da dolaze prebrzo. Nije

znala što je očekivala, ali nije zamišljala da će se mrak u kojem je djelovala raščistiti brzo, kao da je kaplja magičnog kozmičkog deterdženta ispuštena u njega. – Pitaj ju, zašto je ovdje – rekla je Holly, kidajući drugu stranicu i stavljajući je pored prve. Jim je bio iznenađen: – Nju? – Zašto ne? Razvedrio se. – Zašto ne? – pristao je. Okrenuo je novu stranicu u svom bloku i napisao joj pitanje: Zašto si ovdje? Lebdeći kroz papir do površine: DA PROMATRAM PROUČAVAM, POMAŽEM ČOVJEČANSTVU. – Znaš li čemu je ovo nalik? – Čemu? – Epizodi Vanjskih granica. – Staroj televizijskoj emisiji? – Da. – Zar to nije išlo prije nego si se ti rodila? – Bilo je na kablovskoj. – Što time misliš? Namrštila se na PROMATRATI, PROUČAVATI, POMAGATI ČOVJEČANSTVU i rekla: – Ne misliš li daje to malo... banalno? – Banalno? – bio je iznerviran. – Ne, ne mislim. Jer nemam nikakve ideje o tome kako bi trebao izgledati kontakt sa stranim. Nisam s tim imao mnogo iskustva, zacijelo ne toliko da bih imao neka očekivanja ili bio time zasićen. – Oprosti. Ne znam... to je tek... u redu, pogledajmo kamo ovo vodi. Morala je priznati da nije bila ništa manje prestrašena nego kad se svjetlo prvi put pojavilo u zidovima. Srce joj je i dalje jako lupalo i još uvijek nije mogla duboko udahnuti. Još je osjećala da se nalaze u prisutnosti nečeg nadljudskog, možda čak i više sile, po ovoj ili onoj definiciji, i to ju je učinilo poniznom. Sjećajući se onoga što je vidjela u ribnjaku, pulsirajuće svjetlosti koja je i sada prolazila zidom, i riječi koje su treperile na stranici bloka, bila bi glupa kad ne bi bila prestrašena. No nije mogla poreći da je njezin osjećaj čuda otupio ovaj sadašnji osjećaj da je to biće organiziralo susret poput onih iz starih filmova ili televizijskih scenarija. Sa sarkastičnom notom u glasu Jim je rekao kako ima malo iskustva sa onostranim da bi mogao razviti bilo kakva očekivanja koja bi ga mogla razočarati. Ah to nije bila istina. Odrastajući u šezdesetima i sedamdesetima, on je, kao i ona, bio pod utjecajem medija. Gledali su iste emisije i filmove, čitali iste časopise i knjige, znanstvena fantastika imala je najveći utjecaj na popularnu kulturu cijele njihove generacije. U mislims je razvio mnoštvo profinjenih očekivanja o tome kakvi bi mogli biti kontakti s nepoznatim – a biće u zidu igra se sa svima njima. Hollvino jedino svjesno očekivanje bilo je da pravi bliski susret treće vrste neće biti poput onih koje su zamišljali scenaristi i romanopisci u svojim najluđim uzletima mašte, jer kad se referira na život s drugog svijeta, strano znači strano, drukčije, nešto što se ne može lako shvatiti ili usporediti. – U redu – rekla je – možda je bliskost bit svega. Mislim, možda upotrebljava naše moderne mitove kao prikladan način predstavljanja ili način da nam se prikaže shvatljivim. Jer, to je vjerojatno tako radikalno različito od nas da nikad ne bismo mogli shvatiti njegovu pravu narav ili pojavu. – Upravo tako – rakao je Jim. Napisao je još jedno pitanje: Kakvo je ovo svjetlo koje vidimo u zidovima?

SVJETLO SAM JA. Holly nije čekala da Jim napiše novo pitanje. Izravno se obratila biću: – Kako se možeš kretati kroz zidove? Zbog toga što se činilo da je stranac jako pazio na formu, bila je iznenađena kad nije ustrajao na održanju forme pisanih pitanja i odgovora. Odmah je dobila odgovor: MOGU POSTATI DIJELOM BILO ČEGA, KRETATI SE UNUTAR TOGA, UZETI TAJ OBLIK KADGOD POŽELIM. – Zvuči kao hvalisanje – rekla je. – Ne mogu shvatiti da u ovim trenucima možeš biti sarkastična – nestrpljivo je rekao Jim. – Nisam sarkastična – objasnila je. – Samo pokušavam razumjeti. Činilo se da on sumnja u to. Nepoznatoj sili je rekla: – Shvaćaš probleme koji me muče, zar ne? Na stranici bloka: DA. Otkinula je tu stranicu, otkrivajući novu. Sve nemirnija i nervoznija, ali ne i potpuno sigurna zašto, Holly je skočila nanoge, okrenula se oko sebe, gledajući igru svjetla na zidovima, dok je uobličavala sljedeće pitanje: – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? Nikakv odgovor nije se pojavio na stranici bloka. Ponovila je pitanje. Blok je ostao prazan. Holly je rekla: – Poslovna tajna, pretpostavljam. Osjetila je kaplju hladnog znoja kako joj klizi s desnog pazuha u košulju. Djetinje čuđenje još je uvijek djelovalo u njoj, ali strah se opet pojačavao. Nešto je bilo krivo. Nešto više od klišeizirane prirode priče koju im je biće davalo. Nije točno mogla ukazati na ono što ju je naježilo. Na svom bloku Jim je brzo napisao novo pitanje i Holly se nagnula da ga pročita. Da li si se pojavljivalo preda mnom u ovoj sobi kad sam imao deset godina? DA. ČESTO. Da li si ti učinilo da to zaboravim? DA. – Nemoj se zamarati pisanjem pitanja – rekla je Holly. – Samo ih izgovori, kao i ja. Jima je vidljivo uznemirio njezin prijedlog i iznenadila se što je ustrajao na svojoj olovci i papiru čak i nakon što je vidio da je ona dobila odgovore na svoja glasno postavljena pitanja. Činilo se da oklijeva odložiti olovku i papir, ali, ipak je to učinio. – Zašto si učinilo da zaboravim? Čak i stojeći, Holly je lako mogla pročitati napadne riječi koje su se pojavile na žutom bloku: NISI BIO SPREMAN ZAPAMTITI. – Nepotrebno tajnovito – promucala je. – U pravu si. Mora daje muško. Jim je otkinuo ispisanu stranicu, stavio je kod drugih i zastao, grizući usnu, očigledno nesiguran u pogledu sljedećeg pitanja. Konačno je rekao: – Jesi li muško ili žensko? JA SAM MUŠKO. – Vjerojatnije – rekla je Holly – nijedno od toga. To je stranac, konačno, i vjerojatno se reproducira partenogenezom. JA SAM MUŠKO, ponovilo se. Jim je ostao sjediti, prekriženih nogu, s nesmanjenim izrazom čuđenja na licu, nalik na dječaka više nego ikad.

Holly nije shvaćala zašto je razina njezine tjeskobe osjetno porasla dok je Jim i dalje poskakivao gore-dolje oduševljen i ushićen. Rekao je: – Kako izgledaš? KAKOGOD HOĆU. – Možeš li se pred nama pojaviti kao muškarac ili žena? – pitao je Jim. – DA. – Kao pas? – DA. – Kao mačka? – DA. – Kao kukac? Bez sigurnosti koju su mu davali olovka i papir, Jim se činio osuđenim na trivijalna pitanja. Holly je napola očekivala da biće pita koja mu je omiljena boja, voli li više– Coca Colu ili Pepsi Colu, i voli li glazbu Barrva Manilowa. Ali, on je rekao: – Koliko si star? JA SAM DUETE. – Dijete? – odgovorio je. – Ali rekao si nam da si deset tisuća go dina u našem svijetu. JOŠ UVIJEK SAM DIJETE. Jim je rekao: – To znači da je tvoja vrsta dugovječna? MI SMO BESMRTNI. – Oh. – Laže – rekla mu je Holly. Preneražen njezinom drskošću, kazao je: – Holly, Isuse Kriste. – Pa, da. I to je bio izvor njezinog obnovljenog straha – činjenica da ono nije bilo iskreno s njima, da se igralo, varalo. Imala je osjećaj da ih promatra s neizmjernim prezirom. U kojem slučaju bi vjerojatno trebala zašutjeti, biti puna obožavanja prema njegovoj moći i pokušati ga ne naljutiti. Umjesto toga rekla je: – Da je zaista besmrtno, ne bi o sebi razmišljalo kao o djetetu. To nije moglo misliti na taj način o sebi. Rano djetinjstvo, djetinjstvo, adolescencija, odrastanje – to su dobne kategorije u kojima neka vrsta razmišlja ako ima konačni životni vijek. Ako si besmrtan, možda si bio rođen nevin, neuk, neobrazovan, ali, nisi bio rođen mlad jer nikad, zapravo, nećeš ni ostarjeti. – Nisi li cjepidlaka? – pitao je Jim gotovo razdražljivo. – Ne mislim da jesam. Ono nam laže. – Možda je njegova upotreba riječi "dijete" bila samo drugi način na koji je on pokušao svoju stranu prirodu učiniti shvatljivijom. DA. – Sranje – rekla je Holly. – Prokletstvo, Holly! Dok je Jim uklanjao još jednu stranicu iz bloka, cijepajući je, pažljivo po rubu, Holly je otišla do zida i proučavala uzorke svjetla koji su se komešali kroz njega. Viđeni tako izbliza, bili su vrlo lijepi i čudni, ne poput nježno klizećeg fosforescentnog fluida ili vrućih rijeka lave, već poput iskrećih rojeva krijesnica milijuna svjetlucavih točaka koje nisu nalikovale njezinoj usporedbi s jatom svjetlećih riba. Holly je gotovo očekivala da će zid pred njom iznenada nabreknuti. Raspuknuti se. Roditi neki nakazni oblik. Željela je učiniti korak natrag. Umjesto toga, približila se. Nos joj je bio tek koji centimetar udaljen od preobražavajućeg zida, a promatrane tako blizu, uzburkanost,

strujanje i vir milijuna svijetlih stanica izazivali su vrtoglavicu. Od toga nije dolazila nikakva toplina, ali ona je zamišljala da osjeća treperenje svijetla i sjene na svom licu. – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? – pitala je. Nakon nekoliko sekundi, Jim je odgovorio: – Nema odgovora. Pitanje se činilo dovoljno nevinim, jedno od onih koje je bilo logično očekivati. Nevoljkost bića da joj odgovori na to pitanje uzbunila ju je i navela na pomisao da je zvonjenje zbog nečeg životno važno shvaćajući da bi zvono moglo biti prvim korakom do saznanja nečeg pravog i istinitog o tom stvorenju. – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? Jim je izvijestio: – Nema odgovora. Mislim da to više ne bi trebala pitati, Holly. Ono očigledno ne želi odgovoriti, i ništa nećeš dobiti ako ga razljutiš. To nije Neprijatelj, to je... – Da, znam. To je Prijatelj. Ostala je pored zida i osjećala da se nalazi licem u lice sa nečim stranim, premda ono nije imalo ništa što bi odgovaralo licu. Ono je sada bilo usredotočeno na nju. Ono je bilo upravo tu. Opet je rekla: – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? Nagonski je znala da je njezino nevino pitanje i ne toliko nevino ponavljanje pitanja dovodi u veliku opasnost. Srce joj je tuklo tako jako da se pitala da li ga Jim čuje. Shvatila je da bi Prijatelj, sa svim svojim moćima, ne samo mogao čuti udaranje njezinog srca već i vidjeti kako skakuće poput uspaničenog zeca unutar kaveza njezinog prsnog koša. U redu, ono je znalo da se ona boji. Dovraga, moglo bi čak biti u stanju pročitati joj misli. Mora mu pokazati da neće dozvoliti da njome ovlada strah. Stavila je jednu ruku na svjetlom ispunjeni kamen. Ako ti svijetleći oblaci nisu bili tek projekcija svijesti tog stvorenja, ni samo opsjena ili predstava u njihovu korist, ako je ta stvar bila, kako je sama tvrdila, stvarno živa u zidu, onda je kamen sada njegovo meso. Njezina ruka bila je na njegovom tijelu. Slabašne vibracije prošle su zidom poput posebnih, vrtoglavih virova. To je bilo sve što je osjetila. Nikakvu toplinu. Vatra unutar kamena bila je hladna. – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? – Holly, nemoj – rekao je Jim. Po prvi put u glasu mu se osjetila briga. Možda je i on počeo osjećati da Prijatelj nije baš u potpunosti Prijatelj. Ali nju je vukla sumnja da je moć volje važna u ovom sučeljavanju i da će pokazivanje nepokolebljive volje donijeti novi ton u njihov odnos s Prijateljom. Nije mogla objasniti zašto je to tako jako osjećala. Tek nagon – ne ženski, nego bivše reporterke. – Zašto tvoj dolazak najavljuje zvuk zvona? Pomislila je da je otkrila malu promjenu u vibracijama koje su strujale njezinim dlanom, ali to je možda zamislila, jer su one, na prvom mjestu, bile jedine zamjetne. Kroz glavu joj je treperila slika kamena koji se rastvara u bodljikava usta i odgriza joj ruku, krv lipti, a bijela kost visi s potrganog batrljka njezinog ručnog zgloba. Premda se nekontrolirano tresla, nije ustuknula niti spustila ruku sa zida. Pitala se je li joj Prijatelj poslao tu jezivu sliku. – Zašto tvoj dolazak označuje zvuk zvona? – Holly, za ime Kristo vo... – Jim je naglo zašutio, a zatim rekao: – Čekaj, odgovor dolazi. Snaga volje bila je važna. Ali, za ime Božje, zašto? Zašto bi svemoćnu silu nepoznatog iz druge galaksije zaplašila njezina nepokolebljiva odlučnost? Jim je prenosio odgovor: – Ono kaže...."Zbog drame?" – Zbog drame? – ponovila je.

– Da. Z-B-O-G, zatim, D-R-A-M-E, zatim upitnik. Stvari u zidu je rekla: – Želiš li mi reći da su zvona tek neko malo kazalište, da bi podigla napetost tvog pojavljivanja? Nakon nekoliko trenutaka, Jim je rekao: – Nema odgovora. – Čemu upitnik? – pitala je Prijatelja. – Zar sam ne znaš što zvona znače, odakle dolazi zvuk, što ga stvara, i zašto? Nagađaš li kada kažeš "Zbog drame?" Kako ne znaš kada te to uvijek prati? – Ništa – rekao joj je Jim. Zurila je u zid. Uskomešana jata stanica sve su je više dezorijentirala, ali nije zatvarala oči. – Nema poruke – rekao je Jim: – "Odlazim". – Pile – nježno je rekla Holly u amorfno lice stvari u zidu. Ali sada je bila okupana ledenim znojem. Jantarno svijetlo počelo je tamnjeti, pretvorilo se u narančasto. Konačno se odmičući od zida, Holly se zanjihala i zamalo pala. Došla je do svoje vreće za spavanje i pala na koljena. Nove su se riječi pojavile na blokiću: VRATIT ĆU SE. – Kad? – pitao je Jim. KAD PLIMA BUDE MOJA. – Kakva plima? PLIMA JE U PLOVILU, OSEKA I PLIMA, TAMA I SVJETLO. DIŽEM SE SA SVIJETLOM PLIMOM, ALI ON SE DIŽE S TAMNOM. – On? – pitala je Holly. NEPRIJATELJ. Svjetlo u zidovima bilo je sada crveno-narančasto, nejasnije, ali još uvijek je neprestano mijenjalo uzorke. Jim je rekao: – Vas dvojica ste zajedno u svemirskom brodu? DA. DVIJE SILE. DVA BIĆA. Laže, mislila je Holly. Ovo je, poput cijele priče, poput zvona: samo kazalište. ČEKAJTE MOJ POVRATAK. – Čekat ćemo – rekao je Jim. NEMOJTE SPAVATI. – Zašto ne možemo spavati? – pitala je Holly. MOGLI BISTE SANJATI. Stranica je bila puna. Jim je otkine i dometne snopiću drugih. Svjetlo u zidovima bilo je sada krvavo-crveno, sve brže odlazeći. SNOVI SU VRATA. – Što nam to govoriš? Opet te tri iste riječi: SNOVI SU VRATA. – To je upozorenje – rekao je Jim. SNOVI SU VRATA. Ne, pomislila je Holly, to je prijetnja. 7. Mlin je opet bio samo mlin. Kamen i drvo. Žbuka i čavli. S prašinom koja sipi, drvom koje truli, željezom koje rđa i paucima koji predu po skrivenim zakutcima. Holly je sjedila točno ispred Jima, prekriženih nogu, a koljena su im se dodirivala. Držala ga je za obje ruke, dijelom zbog toga što je iz njihovog dodira crpila snagu, a dijelom zato što ga je željela umiriti i izvaditi žalac iz onoga što je namjeravala reći.

– Slušaj, dušo, ti si najzanimljiviji muškarac kojeg poznajem, zasi gurno najseksipilniji, i mislim duboko u sebi najbolji. Ali, radiš loše in tervjue. Tvoja pitanja većinom nisu promišljena, ne dolaziš do biti stvari, povodiš se za nevažnim, a općenito propuštaš uhvatiti se za zai sta važne odgovore. A, dovoljno si naivan reporter da misliš da je oso ba koju intervjuiraš iskrena prema tebi, a oni to gotovo nikada nisu s reporterom, pa ti onda ne ideš onim putom kojim bi trebao ići. Nije izgledao uvrijeđen. Nasmiješio se i rekao: – Nisam o sebi razmišljao kao o novinaru koji radi intervju. – Pa situacija je bila upravo takva. Prijatelj, kako se naziva, posje duje informaciju, a mi moramo znati gdje smo kako bismo mogli radi ti svoj posao. – Meni je to više bilo poput ne znam epifanije. Kad je Bog došao Mojsiju s Deset zapovijedi, zamišljam da je jednostavno rekao Mojsiju gdje se one nalaze a ako je Mojsije i imao nekih pitanja, osjećao je da Velikog momka ne treba ispitivati. – Ono u zidovima nije bio Bog. – To znam. Više me ne drži ta ideja. Ali, to je bila strana inteligencija, nama toliko nadmoćna da je mogla baš i biti Bog. – To ne znamo – rekla je strpljivo. – Naravno da znamo. Kad se sjetiš visokog stupnja inteligencije i tisućljeća koja su bila potrebna da se izgradi civilizacija koja je u stanju putovati galaksijama – dragi Bože, mi smo majmuni u usporedbi s njima! – To je, vidiš, ono o čemu govorim. Kako znaš da je ono iz druge galaksije? Zbog toga što vjeruješ onome što ti je reklo. Kako znaš da je pod ribnjakom svemirski brod? Jer vjeruješ onome što ti je reklo. Jim je postao nestrpljiv. – Zašto bi nam lagalo, što bi dobilo od laži? – Ne znam. Ne možemo biti sigurni da ono ne manipulira nama. A kad se vrati, kako je obećao, želim za to biti spremna. Želim prove sti sljedeći sat, dva ili tri – koliko god imamo pred sobom – sa stavljajući popis pitanja, tako da ga možemo podvrguti potankom ispi tivanju. Moramo imati strategiju za cijeđenje pravih informacija, činje nica, a ne fantazija. Naša pitanja moraju podržati tu strategiju. – Kad se namrštio, ubrzala je da je ne prekine. – U redu, u redu, možda ono nije u stanju lagati, možda je plemenito i čisto, možda je sve što nam je rekao Sveto Pismo. Ali, slušaj, Jim, to nije epifanija. Prijatelj po stavlja pravila utječući na tebe da "kupiš" blok i olovku. Ono je usta novilo formu pitanja i odgovora. Da nije željelo da tu formu najbolje iskoristimo, reklo bi nam da začepimo i brbljalo bi s nama iz gorućeg grma. Buljio je u nju. Zamišljeno je grizao usnu. Uperio je pogled u zidove gdje je svjetlonosno stvorenje bilo plivalo u kamenu. Uporno nastavljajući, Holly je rekla: – Nisi ga ni pitao zašto ono želi da ti spašavaš ljudske živote, ili zašto samo nekim ljudima, a ne nekim drugim. Opet je pogledao u nju, očito iznenađen, shvativši da nije postavio najvažnije pitanje. U mliječnom svjetlu meko šušteće plinske svjetiljke oči su mu opet bile plave, a ne zelene kakve su prije bile pod jantarnim osvjetljenjem. I zabrinute. – U redu – rekao je: – U pravu si. Vjerojatno me to samo pokosilo. Ah, Holly, mislim da bilo što da to, dovraga jest – zapanjujuće je. – Jest, zapanjujuće je – potvrdila je. – Učinit ćemo ono što si rekla, načiniti popis promišljenih pitanja. I kada se ono vrati, ti ćeš sve pitati, jer ti bolje improviziraš ako ono kaže nešto čemu treba dopuna.

– Slažem se – rekla je, osjećajući olakšanje što je to rekao bez uvjeravanja i nagovaranja. Prijatelj je s njim u prošlosti dugo održavao odnose i bio je isprepleten s njegovim pamćenjem, jer učinio je da Jim zaboravi njihove susrete od prije dvadeset i pet godina. Holly je pretpostavljala da je Jim kooptiran, do nekog stupnja iskvaren, premda on to nije mogao shvatiti. Prijatelj je bio u njegovom mozgu, vjerojatno stotinama puta dok je odrastao i kad je bio posebno ranjiv zbog smrti roditelja i zbog toga prijemčiviji za manipuliranje i upravljanje od većine desetogodišnjih dječaka. Na podsvjesnoj razini, Jim Ironheart mogao je biti programiran da čuva Prijateljeve tajne, a ne da ih pomaže otkrivati. Holly je znala da se kreće po niti između razboritog opreza i paranoje, moguće više na strani potonjega nego prvoga. Pod ovakvim okolnostima, mala paranoja bila je recept za preživljavanje. Kad je rekao da ide vani olakšati se, bilo ju je strah ostati u visokoj sobi. Pratila ga je niz stepenice i stajala pored Forda, okrenuta leđima dok je on pored rešetkaste ograde vršio nuždu. Zurila je u duboki crni ribnjak. Slušala je žabe koje su opet kreketale. I cvrčci su se čuli. Događaji tog dana uzrujali su je. Sad su se čak i zvuči prirode činili zlokobnima. Pitala se da li su nabasali na nešto što je previše čudno i previše moćno da bi se time mogli baviti bivša reporterka i bivši profesor. Pitala se nisu li trebah odmah otići s farme. Pitala se da li će im biti dozvoljeno da odu. Od odlaska Prijatelja, Hollvin se strah nije smanjio. Dapače se povećao. Osjećala je kao da žive pod težinom od tisuću tona koja je magično obješena na jednu jedinu ljudsku dlaku, ah magija slabi, a dlaka je zategnuta i krhka poput staklene niti". Do ponoći su pojeli šest čokoladnih uštipaka i sastavili sedam stranica pitanja za Prijatelja. Šećer je bio izvor energije i utjehe u lošim vremenima, ah nije pomagao već istrošenim živcima. Holhina je tjeskoba bila poput dobro naoštrene britve. Hodajući s blokom u ruci, Holly je rekla: – I nećemo dozvoliti da to ovog puta ide s pisanjem odgovora. To usporava odnos novinara i intervjuiranog. Ustrajat ćemo na tome da razgovara s nama. Jim je ležao na leđima, ruku prekriženim iza potiljka. – Ono ne može govoriti. – Kako znaš? – Pretpostavljam da ne može, inače bi od početka pričao. – Nemoj ništa pretpostavljati – rekla je. – Ako svoje molekule može pomiješati sa zidom, plivati kroz kamen – kroz bilo što, ako mu se može vjerovati – i ako može poprimiti oblik koji zaželi, onda može oblikovati i usta i glasnice i pričati poput bilo koje više sile pune samopoštovanja. – Pretpostavljam da si u pravu – zabrinuto je rekao. – Već je reklo da se pred nama može pojaviti kao muškarac ih žena, zar ne? – Daa. – Ne tražim čak materijalizaciju od krvi i mesa, samo glas, malo zvuka uz staru svjetlosnu predstavu. Slušajući sebe, Holly je uvidjela da koristi svoju uzrujanost da bi ojačala, da bi utemeljila jedan agresivni ton koji bi joj dobro poslužio kad se Prijatelj vrati. Bila je to stara smicalica koju je naučila kad je intervjuirala ljude koji su joj se činili nametljivima ni zastrašujućima. Jim je sjeo. – Dobro, moglo je pričati da je to željelo, ali možda ne želi. – Već smo odlučili da ne možemo dozvoliti da ono postavlja sva pravila, Jim.

– Ne shvaćam zašto mu se onda moramo opirati? – Ne opirem mu se. – Mislim da bismo trebali imati barem malo poštovanja. – Da, poštujem ga, dovraga. – Ne čini mi se baš. – Uvjerena sam da bi nas moglo zgnječiti poput dvije bube, da hoće, i to je razlog da ga strahovito poštujem. – To nije vrsta poštovanja na koju sam mislio. – To je jedina vrsta poštovanja koju je ono do sada kod mene steklo – rekla je, hodajući sada oko, a ne ispred njega. – Kad prestane s pokušajima manipuliranja, s pokušajima da me uplaši do kosti i počne mi davati odgovore koji zvuče istinito, onda ću ga možda poštovati zbog nečeg drugog. – Postaješ pomalo sablasna – rekao je. – Ja? – Tako si neprijateljska. – Nisam. – Nato se namrštio. – To mi izgleda poput slijepog neprijateljstva. – To je neprijateljstvo novinarsko. To je ton i tema modernog reportera. Ne ispituješ intervjuiranog i kasnije ga objašnjavaš čitateljima, ti ga napadaš. Imaš plan, verziju istine o kojoj želiš izvijestiti bez obzira na punu istinu, i to i postigneš. Nikad to nisam odobravala, nikad se tome prepuštala i zbog toga sam uvijek gubila priče i unapređenja pred drugim reporterima. Sada, ovdje, noćas, stalo mi je da doznam istinu, a ne da je ja oblikujem, i samo želim iz tog našeg stranca iščupati neke stvarne činjenice. – Možda se neće pojaviti. – Rekao je da hoće. Jim je zavrtio glavom. Zašto bi se pojavio ako ćeš ti biti ovakva? – Hoćeš reći da bi me se moglo bojati? Koja je to onda vrsta više sile? Zvona su zazvonila i ona je uzbuđeno poskočila. Jim je ustao. – Samo polako. Zvona su utihnula, opet zazvonila, utihnula. Kad su treći put zazvonila, mrko crveno svjetlo pojavilo se na jednoj točki u zidu. Pojačavalo se, poprimilo svjetliju nijansu, a zatim se iznenada prosulo kupolastom sobom poput sjajnog vatrometa, nakon čega su zvona prestala zvoniti i množina se iskrica stopila u pulsirajuće, stalno pokretne amorfne oblike koje su već vidjeli. – Vrlo dramatično – rekla je Holly. Dok je svjetlo polako iz crve nog preko narančastog prelazilo u jantarno, preuzela je inicijativu. – Željeli bismo da prestaneš s nezgodnim načinom na koji si prije odgo varalo na naša pitanja i jednostavno nam se izravno obratiš. Prijatelj nije odgovorio. – Hoćeš U pričati s nama? Nema odgovora. Sjetivši se bloka koji je držala u ruci, napisala je prvo pitanje: – Da li si ti viša sila koja je Jima slala u misije spašavanja života? Čekala je., Tišina. Opet je pokušala. Tišina. Tvrdoglavo je ponovila pitanje. Prijatelj se nije oglašavao, ali je Jim rekao: – Holly, pogledaj.

Okrenula se i vidjela ga kako proučava drugi blok. Okrenuo ga je prema njoj, listajući prvih deset-dvanaest stranica. Sablasno i nestalno svjetlo iz kamena bilo je dovoljno da vidi da su stranice ispunjene poznatim prijateljevim rukopisom. Uzimajući blok od njega, pogledala je prvu rečenicu na najgornjoj stranici: DA, JA SAM TA SILA. Jim je rekao: – On je već odgovorio na sva pitanja koja smo pripremili. Holly je bacila blok daleko od sebe. Pogodio je udaljeni prozor, staklo se nije razbilo, i blok je pao na pod. – Holly, ne možeš... Prekinula gaje oštrim pogledom. Svjetlo se uzbuđenije nego prije kretalo preobraženim vapnenačkim kamenom. Prijatelju je Holly rekla: – Bog je Mojsiju dao Deset zapovijedi na kamenoj ploči, da, ali je također i ljubazno s njim pričao. Ako se Bog mogao poniziti do pričanja s ljudima, onda možeš i ti. Nije gledala kako Jim reagira na njezin neprijateljski postupak. Brinula se samo o tome da je on ne prekine. Budući da je Prijatelj šutio, ponovila je prvo pitanje s popisa: – Da li si ti viša sila koja Jima šalje u misije spašavanja ljudskih života? – Da, ja sam ta sila. – Glas je bio mekan; medeni bariton. Poput zvonjenja zvona, činilo se da dolazi odasvud. Prijatelj se nije iz zida materijalizirao u ljudskom obliku, nije isklesao lice iz kamena vapnen ca, već je samo, iz rijetkog zraka, proizveo svoj glas. Postavila je drugo pitanje s popisa: – Kako znaš da su ti ljudi blizu smrti? – Ja sam biće koje živi u svim aspektima vremena. – Što time želiš reći? – Prošlom, sadašnjem i budućem. – Možeš predvidjeti budućnost? – Živim u budućnosti kao i u prošlosti i u sadašnjosti. Svjetlo je sada sijalo u zidu manje se komešajući, kao da je strana prisutnost prihvatila njezine uvjete i opet postala mekanom. Jim joj se približio. Ruku joj je stavio na rame i lagano stisnuo kao da hoće da kaže "dobro je". Odlučila je da neće pitati ništa o njegovoj sposobnosti predviđanja budućnosti iz straha da bi mogli skrenuti s teme i teško se vratiti na početnu stazu prije nego stvorenje opet najavi svoj odlazak. Vratila se pripremljenim pitanjima. – Zašto želiš da baš ti ljudi budu spašeni? – Da bih pomogao čovječanstvu – zvučno je odgovorilo. U tome je mogla biti nota napuhanosti, ali bilo je teško to točno utvrditi jer je glas bio jako jednoličan, poput nekog stroja. – Toliko mnogo ljudi umre svaki dan i većina su nevini; zašto si baš izdvojio te ljude koje je trebalo spasiti? – Oni su posebni ljudi. – Kako su oni posebni? – Ako im se dozvoli da žive, svaki će od njih dati veliki doprinos boljitku čovječanstva. Jim je rekao: – Neka sam proklet. Holly nije očekivala takav odgovor. Imao je u sebi dah svježine. Nije bila sigurna vjeruje li u to. S jedne je strane bila opterećena time da joj je Prijateljev glas postajao sve poznatijim. Bila je sigurna da ga je već čula, i to u kontekstu koji je sada potkopavao njegovu

vjerodostojnost, usprkos njegovoj dubini i autoritativnom tonu. – Želiš li reći da ti ne samo da vidiš budućnost onakvom kakva će biti, već i onakvu kakva bi mogla biti? – Da. – Zar se opet ne vraćamo sumnji da si ti Bog? – Ne. Ne vidim tako jasno poput Boga. Ali, vidim. U maniri svoje najbolje dječačke duhovitosti, Jim se nasmiješio kaleidoskopskim uzorcima svijeta, očigledno uzbuđen i zadovoljan onime što je čuo. Holly se okrenula od zida, prošla sobom, kleknula pored svog kofera i otvorila ga. Jim se nagnuo nad nju. – Što radiš? – Tražim ovo – rekla je, vadeći notes u koji je zapisivala otkrića koja je učinila dok je radila na Jimovom slučaju. Ustala je, otvorila notes i pronašla stranicu na kojoj je bio popis ljudi čije je živote Jim spasio prije leta 246. Obraćajući se biću, koje je pulsiralo u vapnencu, rekla je: – 15. svibanj. Atlanta, Georgia. Sam Nevvsome i njegova petogodišnja kći, Emily. Kakav će oni doprinos dati čovječanstvu, koji ih čini važnijim od svih ljudi koji su umrli tog dana? Nije bilo odgovora. – Dakle? – zahtijevala je. – Emily će postati velika znanstvenica i otkriti lijek protiv najveće bolesti. Ovog se puta definitivno osjetila nota hvalisanja. – Koje bolesti? – Zašto mi ne vjerujete, gospođice Thorne? Prijatelj je govorio službeno poput engleskog komornika na dužnosti, a opet je Holly osjećala da je u tom odgovoru čula zlovoljni ton djeteta ispod istančane dostojanstvene, suzdržane površine. Rekla je: – Reci mi koje bolesti i možda ću ti povjerovati. – Raka. – Kojeg? Postoje razne vrste karcinoma. – Svih. Opet je čitala iz notesa: – 7. lipnja. Corona, Kalifornia. Louis Andretti. – On će biti otac djeteta koje će postati veliki diplomat. Što je bolje nego da je umro od višestrukih ugriza zvečarke, pomislila je. Rekla je: – 21. lipnja. New York City. Thadeus... – On će postati veliki umjetnik čiji će radovi milijunima ljudi pružiti nadu. – Čini se poput finog djeteta – rekao je Jim sretno, prihvaćajući cijelu stvar. – Sviđa mi se. Ne obazirući se na njega, Holly je rekla: – 30. lipnja. San Francisco... – Rachel Steinberg postat će majka djeteta koje će postati veliki duhovni voda. Mučio ju je taj glas. Znala je da ga je već negdje čula. Ali, gdje? – 5. srpnja... – Miami, Florida. Carmen Diaz. Rodit će dijete koje će postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Holly se mahala notesom i rekla: – A zašto ne predsjednik svijeta. – 14. srpnja. Houston, Texas. Amanda Cutter. Rodit će dijete koje će biti veliki mirotvorac. – A zašto ne Drugi Kristov dolazak? – upitala je Holly. Jim se odmaknuo od nje. Naslanjao se na zid između dva prozora, a svjetlo je mirno prštalo oko njega. – Što je s tobom? – pitao je. – To je previše – odgovorila je. – Što? – U redu, ono kaže da želi spasiti posebne ljude. – Pomoći.

– Naravno, naravno – rekla je Holly zidu. Jimu je rekla: – Ali svi su ti ljudi malo previše posebni, zar ne misliš tako? Možda je stvar u meni, ali sve mi to izgleda prenapuhano, postaje banalno. Nitko neće postati samo prokleto dobar liječnik, ili poslovan čovjek koji će stvoriti novu industriju i možda otvoriti deset tisuća radnih mjesta, ili pošteni i hrabri policajac, ili odlična bolničarka. Ne, oni su svi veliki diplomati, veliki znanstvenici, veliki političari, veliki mirotvorci. Veliki, veliki, veliki! – Da li je to napadačko novinarstvo? – Da, dovraga. Odmaknuo se od zida i objema rukama zagladio svoju gustu kosu i pri tome nakrivio glavu. – Shvaćam što želiš reći, zašto ti to počinje zvučati kao još jedna epizoda Vanjskih granica, ali razmisli. Ovo je luda, ekstravagantna situacija. Biće s drugog svijeta, s moćima koje nam se čine božanskim, odlučuje upotrijebiti mene da bih poboljšao izglede ljudske vrste. Nije li logično da bi me poslao da spašavam posebne, zaista posebne ljude mjesto tvog hipotetskog poslovnog magnata? – Ma, to je logično – rekla je. – Samo što meni ne zvuči istinito, a prilično dobro njušim prevaru. – Da li si zbog toga postigla veliki uspjeh kao reporterka? Mogla se nasmijati na sliku stranca, neizmjerno nadmoćnog ljudskim bićima, koji se ponižava do zadjevica. Ali nestrpljenje i zlovolja za koje je mislila da ih je otkrila u intonaciji prethodnih odgovora, sada su nepogrešivo bili tu, i koncept hipersenzitivnog, uvrijeđenog stvorenja s božanskom moći bio je u ovom trenutku prerazdražujući da bi bio smiješan. – Kako se to poklapa s višom silom? – pitala je Jima. – Još malo pa će me nazvati kujom. Prijatelj nije ništa rekao. Opet gledajući u svoj notes, rekla je: – 20. srpnja. Steven Aimes, Birmingham, Alabama. Jata svjetla zaplivala su zidovima. Uzorci su sada bili manje dražesni i manje senzualni; ako je svjetlosna predstava bila vizualnom istoznačnicom jedne od Brahmsovih najmirnijih simfonija, sada je svjetlo izgledalo poput neskladnog zavijanja lošeg brzog jazza. – Što je sa Stevenom Aimesom? – zahtijevala je uporno, preplašeno, ali sjećajući se s kakvim je poštovanjem prije bilo dočeka no iskazivanje volje. – Sada odlazim. – Bila je to kratka plima – rekla je. Jantar je počeo tamnjeti. – Plime u plovilu nisu redovite niti uvijek jednako traju. Ali, vratit ću se. – Ali, što je bilo sa Stevenom Aimesom? On je imao pedeset i se dam godina, još uvijek u stanju biti ocem ovoga ili onoga,premda je bio već postariji. Zašto si spasio Stevena? Glas je postao nekako dublji, klizeći od baritona prema basu, i postao je tvrđi. – Ne b[bilo mudro da pokušate otići. Na to je čekala. Čim je čula te riječi, znala je da je napeta jer njih očekuje. Jim je, međutim, bio preneražen. Okrenuo se gledajući tamo – jantarne oblike koji su pravili nizove, spajali se i opet razdvajali, kao da pokušava shvatiti biološku geografiju te stvari, pa da je može pogledati u oči. – Što time želiš reći? Otići ćemo kad god to poželimo. – Morate čekati moj povratak. Umrijet ćete ako pokušate otići. – Zar više ne želiš pomagati čovječanstvu? – oštro je zapitala Holly. – Nemojte spavati. Jim se primaknuo Holly. Bilo kakvo zahlađenje koje je uzrokovala svojim agresivnim stavom prema Prijatelju, očigledno je bilo iza njih. Zaštitnički ju je zagrlio. – Da se niste usudili zaspati.

Vapnenac je bio prošaran tamnocrvenim sjajem, – Snovi su vrata. Krvavo svjetlo se ugasilo. Samo je svjetiljka davala svjetlo. A u dubokoj tami koja je uslijedila nakon Prijateljevog odlaska, tiho šištanje gorećeg plina bilo je jedini zvuk. 8. Holly je stajala na vrhu stepenica, svijetleći ručnom svjetiljkom u mrak ispod sebe. Jim je pretpostavljao da pokušava odrediti da li će doista biti spriječeni da odu iz mlina – i ako budu, koliko nasilno. Gledajući je sa svog mjesta na vreći za spavanje, nije mogao shvatiti zašto se sve pokvarilo. Došao je u mlin jer su bizarni i zastrašujući događaji u njegovoj sobi u Laguni Niguel, prije osamnaest sati, onemogućili daljnje ignoriranje mračne strane misterije u koju je upleten. Prije toga, bio je voljan prepustiti se, činiti ono što je bio prisiljen, izvlačiti ljude iz vatre u posljednjem trenutku, on, smeteni, ali neustrašivi superjunak. Ali sve jače nadiranje Neprijatelja – štogod dovraga, to bilo – njegovo neporecivo zlo i vatreno neprijateljstvo, nisu mu više dozvoljavali luksuz ignoriranja. Neprijatelj se borio da se probije iz nekog drugog mjesta, možda iz druge dimenzije, i činilo se da je svakim novim pokušajem sve bliže. Spoznavanje istine o višoj sili koja stoji iza njegovih djelatnosti nije bila prva stvar u njegovom planu i programu, ali spoznaja Neprijatelja činila se neophodnom za njegov opstanak – i Hollvin također. Ipak, na farmu je doputovao očekujući susret i sa dobrim i sa zlim, očekujući da će iskusiti i radost i strah. Štogod naučio ulaženjem u nepoznato, trebao bi iz toga izvući veće razumijevanje svoje posvećene misije i nadnaravnih sila koje iza nje stoje. Ali sada je bio zbunjeniji nego kad je stigao. Neki su ga događaji zaista ispunili čudom i radošću za kojima je čeznuo: zvonjenje u kamenu, i prekrasno, gotovo božansko svjetlo koje je bilo esencija Prijatelja. Doveden je do ushićenja otkrićem da nije samo spašavao živote već ljude toliko posebne da će njihov opstanak poboljšati sudbinu cijelog ljudskog roda. Ali, taj duhovni ushit grubo je narušavao sve vjerojatniji zaključak da im Prijatelj ili nije rekao uvijek istinu, ili, što je još gore, nije rekao ništa istinito. Djetinja hirovitost tog stvorenja bila je do krajnosti razdražljiva, i sad Jim nije bio siguran da je išta što je učinio nakon spašavanja Newsomeovih prošlog svibnja, bilo u službi dobra, a ne zla. Ipak je nada još uvijek prigušivala njegov strah. Premda se trunak očaja ugnijezdio u njegovom srcu i počeo peći, duhovnu zarazu obuzdavala je jezgra optimizma. Holly je ugasila ručnu svjetiljku, vratila se i sjela na svoju vreću. – Ne znam, možda je to bila prazna prijetnja, ali ne možemo ništa tvrditi dok ne pokušamo otići. – Želiš to? Zatresla je glavom. – Koja je uopće svrha odlaženja s farme? Koliko znamo, može nas naći kamo god odemo. Točno? Mislim na to da te pronašlo u Laguni Niguel, poslalo te u ove misije, došlo do tebe u Nevadi i poslalo te u Boston da spasiš Nicholasa O"Connera. – Povremeno sam osjećao da je sa mnom bez obzira kamo išao. U Houstonu, na Floridi, u Engleskoj – ono me vodilo, upućivalo na ono što će se dogoditi tako da sam mogao obavljati ono što je željelo.

Holly je izgledala iscrpljeno. Bila je umornija i bljeđa nego što se moglo vidjeti pod sablasnim sjajem plinske svjetiljke, a oči su joj zasjenjivali duboki podočnjaci. Za trenutak je zatvorila oči i pritisnula most nosa palcem i kažiprstom, napetog izraza lica, kao da pokušava potisnuti glavobolju. Svim je srcem žalio što je ona u ovo uvučena. Ali, poput njegovog straha i očaja, njegovo je žaljenje bilo nečisto, prigušeno dubokim zadovoljstvom zbog same njezine prisutnosti.. Premda je to bilo sebično, bilo mu je drago što je s njim, bez obzira kamo ih odvela ova čudna noć. Više nije bio sam. Još uvijek pritiskujući most nosa, s crtama duboko usječenim u čelo od mrgođenja, Holly je rekla: – Ovo stvorenje nije ograničeno samo na područje u blizini ribnjaka, niti samo na psihički kontakt na velikim udaljenostima. Ono se može bilo gdje očitovati, sudeći prema ogrebotinama na mojim bokovima i načinu na koji je jutros ušlo kroz strop u tvoju sobu. – Čekaj malo – rekao je – znamo da se Neprijatelj može materija lizirati na znatnoj udaljenosti, da, ali ne znam da Prijatelj ima tu spo sobnost. Neprijatelj je bio onaj koji je izašao iz tvog sna i Neprijatelj je jutros pokušao doći do nas. Holly je otvorila oči i maknula ruke s lica. Lice joj je izgledalo loše. – Mislim da su oni jedno te isto. – Tko? – Neprijatelj i Prijatelj. Ne vjerujem da pod ribnjakom žive dva bića, u tom svemirskom brodu, ako se tamo nalazi svemirski brod, a pretpostavljam da je tako. Mislim da postoji samo jedno biće. Prijatelj i Neprijatelj tek su njegovi različiti aspekti. Hollyina je implikacija bila jasna, ali Jimu se činila previše strašnom da bi je odmah prihvatio. Rekao je: – Ne misliš valjda ozbi ljno? Mogla si isto tako reći daje bolesno. – To i hoću reći. Ono pati od nekog stranog ekvivalenta rascijepljene ličnosti. Djeluje iz obje sposobnosti, ali nije potpuno svje stan što radi. – Mora da se Jimova gotovo očajnička potreba da vje ruje u Prijatelja kao odvojeno i potpuno dobrohotno stvorenje jasno vidjela na njegovom licu, jer ga je Holly uzela za ruku i držala je obim rukama, te požurila prije nego je on prekine: – Djetinja hirovitost, grandioznost njegove tvrdnje o preoblikovanju cjelokupne sudbine naše vrste, razmetljivost pojavljivanja, iznenadna lebdenja između slatkaste naklonosti i mrkog bijesa, način na koji tako prokleto laže uvjeravajući se pri tom da je pametan, tajanstvenost u pogledu nekih pitanja kad nema očitog razloga za to – sve to ima značenje ako shvatiš da imamo posla s neuravnoteženim umom. Tražio je pogreške u njezinom izlaganju i pronašao jednu. – Ali, ne možeš vjerovati da luda osoba, ludi strani pojedinac može upravljati nezamislivo složenim svemirskim brodom stotinama svjetlosnih godina kroz nebrojene opasnosti, a da je pritom potpuno izvan sebe. – Ne mora biti tako. Možda se ludilo pojavilo nakon što je došlo ovamo. Ili, možda nije trebalo upravljati letjelicom, možda je ona potpuno automatizirana, opslužuju je roboti. Ili su možda drugi pripadnici njegove vrste upravljali brodom, i možda su oni sada svi mrtvi. Jim, ono nikada nije spomenulo posadu, samo Neprijatelja. I pretpostavljajući da pristaješ na njegovo izvanzemaljsko porijeklo, da li zbilja zvuči istinito da su se samo dva pojedinca upustila u intergalaktičko istraživanje? Možda je ono ubilo druge. Sve o čemu je teoretizirala mogla je biti istina, ali onda bi i bilo što o čemu je teoretizirala moglo biti istinito. Imali su posla s Nepoznatim, s velikim "N" – a mogućnosti u beskrajnom svemiru bile su brojčano beskrajne. Sjetio se da je negdje pročitao da čak i mnogi znanstvenici vjeruju da bi sve što ljudska mašta zamisli, kako god maštovito i neobično,