Hladna vatra-Dean Koontz

moglo postojati negdje u svemiru, jer beskrajna priroda stvaranja znači da ona nije ništa manje fluidna ni plodna od bilo kojih ljudskih snova. Jim je tu misao povjerio Holly, a zatim kazao: – Ali, ono što me zabrinjava je da ti sada radiš ono što si prije odbijala. Uporno ga pokušavaš objasniti u ljudskim terminima, dok ono može biti previše strano da bismo ga uopće razumjeli. Kako možeš pretpostaviti da je jedna strana vrsta mogla ikada patiti od mentalne bolesti onako kako mi možemo, ili da je u stanju biti rascijepljena ličnost? Sve su to strogo ljudske koncepcije.– Kimnula je. – U pravu si, naravno. Ali, u ovom trenutku, ta teorija za mene jedina ima smisla. Dok se ne dogodi nešto što bi je opovrgnulo, neću pretpostavljati da imamo posla s racionalnim bićem. Slobodnom je rukom okrenuo kolutić, dovodeći više plina u fitilje svjetiljke, jače osvjetljavajući prostoriju. – Isuse, prolazi me strašna jeza – rekao je, tresući se. – Nisi jedini. – Ako je shizofrenik i ako klizne u identitet Neprijatelja i ne bude se moglo vratiti....što bi nam moglo učiniti? – Uopće ne želim o tome razmišljati – rekla je Holly. – Ako nam je intelektualno nadmoćan, kako se čini da jest, ako potječe iz dugovječne rase sa iskustvom i znanjem u usporedbi s kojim cjelokupno ljudsko iskustvo izgleda poput kratke priče u usporedbi s Velikim Knjigama Zapadnog svijeta, tada ono sigurno, dovraga, zna i za neka mučenja i okrutnosti prema kojima bi Hitler, Staljin i Pol Pot bili učitelji na vikend tečajevima. Razmišljao je o tome za trenutak, premda je pokušao to ne činiti. Čokoladni uštipci koje je pojeo ležali su u neprobavljenom, gorućem smotuljku u njegovom stomaku. Holly je rekla: – Kad se vrati... – Za ime Boga – prekinuo ju je – ovaj put bez napadačke tehnike. – Uprskala sam – priznala je. – Ali, napadački pristup bio je ispravan, samo sam otišla predaleko. Previše sam na tome ustrajala. Kad se vrati, promijenit ću tehniku. Pretpostavljala je da je njezinu teoriju o ludilu prihvatio u većoj mjeri nego što je bio spreman priznati. Bio je obliven hladnim znojem sjetivši se što bi im Prijatelj mogao učiniti ako se njihovo ponašanje dotakne njegovog mračnog identiteta. – Zašto u cijelosti ne odbacimo sučeljavanje, pustimo ga, polaskamo njegovom egu, ostavimo ga da bude sretno, dok mi... – To nije dobro. Ne možeš upravljati ludilom ugađajući mu. To sa mo stvara još veće i dublje ludilo. Čini mi se da bi ti svaka medicinska sestra iz bilo koje ustanove za mentalno oboljele rekla da je najbolje s potencijalno opasnim paranoikom postupati ljubazno, s poštovanjem, ali čvrsto. Pustio joj je ruku jer su mu dlanovi bili mokri, obrisao ih je u košulju. Mlin se činio neprirodno tihim, kao da se nalazio u vakuumu u kojem se zvuk ne može kretati, hermetički zatvoren u divovski zvonoliki ćup, na izložbi u muzeju zemlje divova. U neko drugo vrijeme, Jim bi tišinu smatrao uznemirujućom, ali sad je prijala jer je ona vjerojatno značila da Prijatelj spava ili je zabavljen nečim drugim. – Ono želi činiti dobro – rekao je. – Možda jest bolesno, i možda može biti nasilno pa čak i zlo u svojem drugom identitetu, uobičajeni problem Dr. Jekylla i Mr. Hydea. Ali, poput Dr. Jekylla i ono zaista želi činiti dobro. Makar nama to čini. Razmislila je na trenutak o tome. – U redu, slažem se. A kad se vrati, pokušat ću iz njega izmusti istinu.

– Ono što me stvarno plaši...,, da li možemo iz njega doista naučiti nešto što bi nam moglo pomoći? Čak i ako nam o svemu kaže potpunu istinu, ako je ludo, prije ili kasnije preći će u iracionalno nasilje. Kimnula je: – Ali moramo pokušati. Utonuli su u nemirnu tišinu. Kad je pogledao na sat, Jim je vidio da je jedan i deset noću. Nije mu se spavalo. Nije trebao brinuti o tome da će utonuti u san, sanjati i time otvoriti vrata, ali bio je fizički iscrpljen. Premda nije ništa radio osim što je sjedio u automobilu i vozio, zatim sjedio ili stajao u visokoj sobi, čekajući otkrivenja, mišići su ga boljeli kao da je deset sati obavljao tečke fizičke poslove. Lice mu se opustilo od slabosti, a oči su mu bile užarene i malene poput zrna. Krajnji stres mogao je biti u svakom pogledu podjednako iscrpljujući kao i naporna fizička aktivnost. Zatekao se kako želi da se Prijatelj više nikada ne vrati, ne želeći to onako dokono, iz hira, već svim srcem onog dječaka koji želi da se otkaže dogovorena posjeta zubaru. Sjetio se navoda iz Chazala, kojeg je koristio kad je podučavao o prozi Poea i Hawtwornea: Krajnji strah vodi nas natrag u djetinje geste.. Ako se ikad bude vratio u predavaonicu, tu će nastavnu jedinicu neizmjerno bolje podučavati, zahvaljujući onome što mu se dogodilo u starom mlinu. U jedan i dvadeset i pet, Prijatelj je opovrgnuo vrijednost željenja iznenadnim pojavljivanjem. Ovog puta zvona nisu najavila njegov dolazak. Crveno svjetlo procvjetalo je u zidu, poput prštanja grimiznocrvene boje u čistoj vodi. Holly je skočila na noge. I Jim također. Nije više mogao opušteno sjediti u prisutnosti ovog tajanstvebog bića, jer je bio napola uvjeren da se ono svakoga trenutka može obrušiti nesmiljenom brutalnočću. Svjetlo se razdvojilo u mnogo rojeva lelujajući po svim zidovima sobe, a potom se iz crvenog počelo pretvarati u jantarno. Prijatelj je počeo govoriti ne čekajući pitanja: – 1. kolovoza. Seattle, Washington. Laura Lenaskian, spašena od utapljanja. Rodit će dijete koje će postati veliki skladatelj i čija će glazba pružiti utjehu mnogim ljudima u teškim vremenima. 8. kolovoza. Peoria, Illinois. Doogie Burkette. Postat će medicinski brat u Chicagu gdje će učiniti mnoga dobra i spasiti mnoge živote. 12. kolovoza. Portland, Oregon. Billy Jenkins. Postat će briljantni medicinski tehničar čiji će izumi revolucionalizirati medicinu. Jim se susreo s Hollvinim pogledom i nije se uopće trebao pitati što ona misli: isto što i on. Prijatelj je bio u svom mrzovoljnom, samohvalisavom raspoloženju i opskrbljivao ih je detaljima za koje je mislio da će potkrijepiti njegovu ekstravagantnu tvrdnju da ono mijenja ljudsku sudbinu. Ali, bilo je nemoguće znati je li ono što kaže istinito – ili tek maštanja koja je izmislio da bi priču učinio uvjerljivijom. Važno je možda bilo da se ono duboko brinulo za njihovu vjeru u njega. Jim nije znao zašto bi njegovo ili Hollvino mišljenje uopće bilo važno biću koje im je intelektualno nadmoćno kao što su oni bili nadmoćni poljskom mišu, ali činjenica da je njihovo mišljenje zaista bilo važno činila se njihovom prednošću. – 20. kolovoza. Pustinja Mojave, Nevada. Liza i Sušan Janolski. Liza će svojoj kćeri pružiti ljubav, odanost i utjehu koja će djevojci omo gućiti da konačno nadvlada ozbiljnu psihološku traumu izazvanu uboj stvom oca i postat će najveća žena državnik u cijeloj povijesti svijeta, sila koja će prosvijetliti i smekšati vladinu politiku. 23. kolovoza. Boston, Massachusetts. Nicholas OaConner, spašen iz eksplozije električne po staje. Postat će svećenik koji će život posvetiti brizi za siromašne u siroti njskim četvrtima Indije.

Prijateljev pokušaj da odgovori na Hollvinu kritiku i predstavi manje grandioznu verziju svog rada bio je djetinje proziran. Burketteov dječak neće spasiti svijet već će biti prokleto dobar medicinski brat, a Nicholas OceConner će biti ponizan čovjek koji će samozatajnim životom živjeti među siromašnima – ali oni drugi bili su još uvijek veliki, briljantni ili zapanjujuće nadareni na ovaj ili onaj način. Biće je sada shvatilo potrebu za povjerenjem u njegovu priču o veličini, ali nije se moglo prisiliti da značajno oslabi svoja tobožnja dostignuća. A još je nešto brinulo Jima – taj glas. Što ga je dulje slušao, sve je više postajao uvjeren da ga je već čuo, ne u svojoj sobi prije dvadeset i pet godina niti uopće u tekućim događajima. Glas je, naravno, morao biti prisvojen, jer u svojim prirodnim uvjetima stranac gotovo zasigurno nije posjedovao ništa slično ljudskim glasnicama; njegova bi biološka građa morala biti neljudska. Glas koji je oponašao, kao da je imitator koji drži predstavu u kozmičkom zraku, bio je glas osobe koju je Jim nekoć poznavao. Nije ga mogao točno odrediti. – Dvadeset i šesti kolovoz. Dubuaue, Iowa. Christiane i Lasey Dubrovek. Christiane će roditi drugo dijete koje će biti najveći genetičar u sljedećem stoljeću. Casey će postati izuzetni učitelj koji će umnogome utjecati na život svojih učenika i nikad neće nijednog iznevjeriti u tolikoj mjeri da bi to za posljedicu imalo samoubojstvo. Jim se osjećao kao da ga je čekić pogodio u prsa. Ta uvredljiva optužba, usmjerena na njega, koja se odnosila na Larrva Kakonisa, poljuljala je ono što je ostalo od njegove nade da Prijatelj u osnovi želi činiti dobro. Holly je rekla: – Sranje, ovo je bio niski udarac. Od uskogrudnosti tog bića Jimu je pozlilo, jer žarko je želio vjerovati u njegov ustvrđeni cilj i dobrotu. Iskričavo jantarno svjetlo poskakivalo je i komešalo se unutar zida, kao da je Prijatelj bio ushićen učinkom koji je nanio. Očaj je toliko kiptio u Jimu da se u jednom trenutku čak usudio pomisliti da biće pod ribnjakom uopće nije dobro nego potpuno zlo. Možda ljudi koje je spasio od 15. svibnja naovamo nisu bili predodređeni da poprave ljudske uvjete već da ih pogoršaju. Možda će Nicholas OoeConnor postati masovni ubojica. Možda će Billy Jenkins postati pilot bombardera koji će postati neposlušan i naći načina da prevari sve straže sistema da bi ispustio nekoliko nuklearnih bombi na područje glavnog grada; i možda će, umjesto da postane najveća žena državnik u povijesti svijeta, Susie Jawolski postati radikalna aktivistkinja koja će postavljati bombe u direktorske sobe velikih korporacija i strojnicom sređivati one s kojima se ne slaže. Dok se oprezno njihao na rubu tog crnog bezdana, Jim je u mislima vidio lice mlade Susie Jawolski, koje se činilo esencijom nevinosti. Nije mogao vjerovati da bi ona mogla biti išta manje od pozitivne sile u životu troje obitelji i susjeda. Učinio je dobra djela, stoga je i Prijatelj učinio dobra djela, bio on lud ili zdrav, i premda je u stanju biti okrutan. Holly se obratila biću unutar zida: – Imamo još pitanja! – Pitajte, pitajte. Holly je bacila pogled na svoj blok, a Jim se nadao da će se sjetiti da treba biti manje agresivna. Osjećao je da je Prijatelj labilniji nego u bilo kojem prijašnjem trenutku protekle noći. Pitala je: – Zašto si odabrao Jima za svoje oruđe? – Bio je prikladan. – Misliš, zbog toga što je živio na farmi? – Da.

– Jesi li ikad djelovao kroz nekog drugog na ovaj način? – Ne. – U svih ovih deset tisuća godina? – Je li ovo neka smicalica? Mislite da me možete obmanuti? Još uvijek ne vjerujete da vam govorim istinu? Holly je pogledala Jima, i on je kimnuo glavom, što je značilo da ovo nije vrijeme za raspravu, da ne samo da je bolje biti razuman nego hrabar već da je razum jedina nada njihovog opstanka. Onda se zapitao da li mu ovo biće može čitati misli, isto kao što može u njih nahrupiti i usmjeravati ga. Vjerojatno ne. Da je moglo to učiniti, sada bi pobjesnilo, razljućeno time što oni još uvijek misle da je ono bolesno i pokroviteljski se ponašaju prema njemu. – Oprosti – rekla je Holly. – Nije bila smicalica, uopće nije. Želi mo doznati više o tebi. Očarani smo tobom. Ako pitamo nešto štosmatraš uvredljivim, molimo te, shvati da mi to radimo nehotice, zbog neznanja. Prijatelj nije odgovorio. Svjetlo je još polaganije titralo u vapnencu i premda je Jim znao koja se opasnost skriva u tumačenju strančevih djela u ljudskim terminima, osjećao je da promijenjeni uzorci i tempo zračenja naznačuju da se Prijatelj nalazi u kontemplativnom raspoloženju. Bilo je to promišljanje o onome što je Holly rekla, u kojem je htio odlučiti da li je ona bila iskrena ili ne. Konačno se glas opet začuo, mnogo mekši nego prije: – Pitajte. Opet čitajući s bloka, Holly je rekla: – Hoćeš li ikad osloboditi Jima to posla? – Želi li se on osloboditi tog posla? Holly je ispitivački pogledala Jima. Razmotrivši sve što je doživio proteklih mjeseci, Jima je malo iznenadio vlastiti odgovor: – Ne, ako zaista činim dobro. – Činiš. Kako možeš dvojiti? Ali bez obzira na to smatraš li moje na mjere dobrima ili lošima, neću te nikad osloboditi. Zlokobni ton posljednje rečenice pokvario je olakšanje koje je Jim osjetio po uvjeravanju da nije spašavao živote budućih ubojica i zatvorenika. Holly je rekla: – Zašto si...? Prijatelj ju je prekinuo. – Postoji još jedan razlog zbog kojeg sam odabrao Jima Ironhearta za ovaj posao. – Koji je to razlog? – pitao je Jim. – Bio ti je potreban. – Zbilja? – Cilj. Jim je shvatio. Njegov strah pred Prijateljem bio je velik kao i uvijek, ali ga je dirnula naznaka da ga je on želio spasiti. Dajući značenje njegovu praznom i slomljenom životu, otkupio ga je jednako sigurno kako je spasio i Billva Jenkinsa, Susie Javvolski i druge, premda je njih spasio od mnogo bližih smrti nego što je smrt duše koja je prijetila Jimu. Činilo se da ta Prijateljeva izjava otkriva sposobnost sažaljenja, a Jim je znao da je zasluživao žaljenje nakon samoubojstva Larrva Kakonisa, kad je potonuo u bezrazložnu depresiju. To suosjećanje, čak i ako je bila samo još jedna laž, Jima je pogodilo mnogo jače nego što je očekivao i u očima su mu zasvjetlucale suze. Holly je rekla: – Zašto si čekao deset tisuća godina da bi odlučio upotrijebiti nekog poput Jima za oblikovanje ljudskih sudbina.

– Morao sam najprije proučiti situaciju, prikupiti podatke, analizirati ih, i zatim odlučiti da li bi moje uplitanje bilo mudro. – Bilo je potrebno deset tisuća godina da bi donio odluku? Zašto? To je duže od pisane povijesti. Nije bilo odgovora. Opet je postavila isto pitanje. Konačno je Prijatelj rekao: – Sada odlazim. – Zatim, kao da nije želio da njegov nedavni iskaz suosjećanja protumače kao slabost, dodao je: – Ako pokušate otići, umrijet ćete. – Kad ćeš se vratiti? – pitala je Holly. – Nemojte spavati. – Morat ćemo prije ili kasnije zaspati – rekla je Holly dok se jantarno svjetlo pretvaralo u crveno, a soba je izgledala okupana krvlju. – Nemojte spavati. – Dva su sata ujutro – rekla je. – Snovi su vrata. Holly je planula: – Ne možemo zauvijek ostati budni, dovraga! Svjetlo u vapnencu ugasilo se. Prijatelj je otišao. Negdje su se ljudi smijali. Negdje je svirala muzika i plesači su plesali, negdje su ljubavnici stremili ka ekstazi. Ali u visokoj sobi mlina, određenoj da bude spremište, koja je sada do stropa bila ispunjena predviđanjem nasilja, raspoloženje je nedvojbeno bilo turobno. Holly se gnušala bespomoćnosti. Cijelog života bila je žena od akcije, čak i ako su te akcije bile prije destruktivne nego konstruktivne. Kad se pokazalo da je neki posao ne zadovoljava onako kako se nadala, nikad nije oklijevala dati otkaz i krenuti dalje. Kad bi se odnos pokvario ili jednostavno pokazao nezanimljivim, uvijek bi ga brzo presjekla. Ako je često i uzmicala pred problemima – od odgovornosti da bude savjesna novinarka kad je uvidjela da je novinarstvo iskvareno kako i sve ostalo, pred ljubavnim izgledima, pred puštanjem korijenja i ostajanjem na jednom mjestu – pa, i uzmak je, konačno, neka vrsta akcije. Sad joj je čak i on bio onemogućen. Prijatelj je imao dobar učinak na nju. Nije joj dozvolio da uzmakne pred ovim problemom. Neko su vrijeme Jim i ona raspravljali o tom posljednjem posjetu i pregledavali preostala pitanja na papiru koja su izmijenili i dodali neka nova. Najnoviji odsječak njezinog tekućeg intervjuiranja Prijatelja dao je neke zanimljive i potencijalno korisne informacije. No bile su samo potencijalno korisne, jer su oboje još uvijek osjećali da se ne mogu osloniti na istinitost Prijateljevih riječi. Da bi se borili protiv sna, plinsku svjetiljku odvrnuli su na najjače. Čekajući da se Prijatelj vrati, neprestano su razgovarali, ni o čemu bitnome, čavrljali su o uobičajenim stvarima, samo da im misli budu ispunjene. Bilo je teško zadrijemati usred razgovora i ako bi jedan od njih odlebdio, drugi je to znao po izostanku odgovora. Također su se držali za ruke, njezina desna bila je u njegovoj lijevoj – logika je bila u ovome: ako bi netko od njih zadrijemao tijekom kratkih pauza u razgovorima, drugoga bi na to upozorilo iznenadno opuštanje stiska spavačeve ruke. Holly nije očekivala da će joj biti teško ostati budnom. U fakultetskim danima, prije ispita ili referata bila bi budna po trideset i šest sati bez nekih velikih kriza. Kad je počela raditi kao

novinarka, radila bi cijelu noć na priči, zadubljena u istraživanje, slušajući iznova vrpce s razgovorima ili se pak znojeći nad sastavljanjem poglavlja. Često bi noćima ostajala budna posljednjih godina, ako ni zbog čega, ono zbog povremenih napada nesanice. Ionako je po prirodi bila noćna ptica. To je za nju mačji kašalj. Ah, premda još nije bila budna ni dvadeset i četiri sata, od jučer ujutro kad je izletjela iz kreveta u Laguna Niguel, osjećala je patuljka Pješčara iz pjesme, kako klizi preko njezinih očiju, šapćući svoju podsvjesnu poruku o spavanju, spavanju, spavanju. Proteklih nekoliko dana prošli su u magli raznih aktivnosti i osobnih promjena, i sve je to uzelo svoj danak. A prošlih je noći premalo spavala, tek djelomice zbog onih snova. Snovi su vrata. Spavanje je bilo opasno, morala je ostati budna. Prokletstvo, ne bi joj se trebalo toliko spavati, bez obzira koliko jakom stresu je odnedavno izložena. Borila se za održanje svog cilja razgovora s Jimom, premda je povremeno uviđala da nije baš sigurna o čemu su pričali, niti što je ona sama govorila. Snovi su vrata. Kao da je bila drogirana ili kao da je Prijatelj, nakon što ih je upozorio da ne spavaju, sada pritiskao narkoleptičko dugme na njezinom mozgu. Snovi su vrata. Borila se protiv nadirućeg zaborava, ali otkrila je da ne posjeduje dovoljno snage ili volje da sjedi... niti da uopće drži oči otvorenima. Oči su joj bile zatvorene. Nije uopće shvaćala da su joj oči zatvorene. Snovi su vrata. Panika ju nije mogla razbuditi. Sve je dublje tonula pod utjecaj patuljka Pješčara čak i kad je čula da joj srce udara brže i jače. Osjećala je kako njezina ruka sve slabije stišće Jimovu i znala da bi on morao odgovoriti na to upozorenje, da bi je morao držati budnom, ah i njegov stisak je popušto, i shvatila je da istovremeno podliježu snu. Potonula je u tamu. Osjećala je da je netko promatra. Bio je to i umirujući i zastrašujući osjećaj. Nešto se spremalo. Osjećala je to. Neko se vrijeme, ništa nije događalo. Osim mraka. Onda je postala svjesna da treba obaviti misiju. Ali, to nije moglo biti točno. Jim je onaj koji se šalje na misije, a ne ona. Misija. Njezina misija. Bit će poslana na vlastitu misiju. To je bilo životno važno. Život joj je ovisio o tome kako će je obaviti. I Jimov život ovisi o tome. Daljnje postojanje cijelog svijeta ovisi o tome. I dalje je vladala tama. Samo je padala. I dobro se osjećala. Spavala je. U jednom trenutku noći sanjala je. Budući da je inače imala noćne more, ovaj san bio je sjajan, sve kočnice bile su povučene, ali nije bio nalik njezinim nedavnim snovima o mlinu i Neprijatelju. Bio je gori od njih, pun bolnih potankosti i zbog toga što je cijelo vrijeme bila u tako čvrstom stisku tjeskobe i strave, tako jakom da je ništa u njezinom životu na to nije pripremilo, čak ni nesreća leta 246. Leži na pločicama, ispod stola. Rravno iznad nje je stolica od metalnih cijevi i narančaste plastike, ispod stolice raspršeni komadići prženih krumpirića i cheeseburger iz kojeg je iskliznuo komad mesa. Zatim žena, stara gospođa koja također leži na podu, glave okrenute prema Holly. Gledajući kroz cjevaste noge stolice preko krumpirića i razdrobljenog burgera, gospođa je buljila u nju, s iznenađenim izrazom lica, bulji i bulji, uopće ne trepće, i onda Holly vidi da gospođinog oka, onog najbližeg podu, više nema, tek prazna duplja iz koje ćurka krv. Holly čuje užasan zvuk du-du, du-du, du-du, mi-da, mi-da, mi-da ne prepoznaje ga, čuje ljude kako vrište, puno ljudi, duda, mi-da, mi-da, hu-da, još uvijek vrište, ali ne onako jako kao prije. Staklo se lomi, drvo puca, jedan čovjek viče poput medvjeda, vrlo lju-tito urlajući du-da, du-da, duda, du-da, du-da. Sada zna da je to pucanje puške, teški ritmički udarci automatskog oružja, i želi pobjeći odatle. Stoga se okreće na drugu stranu jer ne želi – ne može, ne može – puzati pokraj stare gospođe čije je oko izbijeno. Ali iza nje na podu leži djevojčica u ružičastoj haljinici, crnim kožnim cipelama i bijelim čarapama, djevojčica plave kose, djevojčica s crnim kožnim cipelama, djevojčica s bijelim čarapama, djevojčica s pola

raznesena lica. Crveni osmijeh. Razbijem bijeli zub. Jecanje, vriska, opet du-da, du-da, du-da, du-da, nikad neće prestati, trajat će vječno, taj strašni zvuk, du-da, du-da, du-da. Onda se Holly kreće, četveronoške, što dalje od stare gospođe i djevojčice s pola lica. Ruke joj neizbježno pljuskaju i preskakuju preko toplih prženih krumpirića, vrućeg ribljeg sendviča, mlakog senfa, dok se kreće, kreće, stoji pod stolovima, ispod stolica. Spušta ruku u ledenu bljuzgavicu prolivene Coca-Cole, ugleda skicu Patka na velikoj papirnatoj čaši iz koje se prolila Coca-Cola, zna gdje je, u sendvič-palači Dbdeja Ducka, jednom od njoj najdražih mjesta na svijetu. Sada nitko ne vrišti, Holly se počinje puzajući zavlačiti ispod još jednog stola, i vidi kostimiranog čovjeka nekoliko centimetara pred sobom, poluokretnog, i misli da je to možda trik, nešto što ima veze s maškarama. Ali, ovo nisu maškare. Pa opet, čovjek je u kostimu, ima čizme za borbu poput P.J. Joea i kamuflažne hlače, crnu majicu i beretku, i to mora da je kostim. On nije pravi vojnik, ne može biti vojnik s trbušinom što mu visi preko hlača, a nije se obrijao cijelih tjedan dana. Vojnici se moraju brijati, on je samo odjeven po vojnički. Pred njim na podu kleči djevojka, jedna od tinejdžerica koje rade u Palači, ljepotica crvene kose, namignula je Holly kad je na nju došao red, sada ona kleči pred mladićem u kostimu vojnika, pognute glave kao da moli. Mladić viče na nju, nešto o CIA i kontroli misli, tajnim špijunskim mrežama koje djeluju u ostavi Palače. Onda momak prestaje vikati i neko vrijeme gleda u crvenokosu, samo je gleda, a onda kaže gledaj me, a ona kaže molim – molim – nemoj, i on opet kaže gledaj me, ona podiže pogled i gleda ga, a on kaže zar misliš da sam glup? Djevojka je užasno uplašena, i kaže nemoj – molim te – ja – ne – znam ništa – o – tome, a on kaže vraga ne znaš, spušta veliku pušku, stavlja je ravno pred njezino lice. Ona kaže, o bože – o bože, on kaže ti – si – jedna – od – ljudi – štakora, i Holly je sigurna da će mladić sada baciti pušku i nasmijati se i svi koji glume mrtve ustat će i smijat se također, pojavit će se režiser i klanjati se karnevalskoj publici, osim što nije karneval. Zatim mladić povlači okidač, duda, du-da, du-da, du-da, du-da i crvenokosa nestaje, Holly se promi-golji i kreće putem kojim je došla. Brzo se kreće, pokušavajući pobjeći prije nego ju on uoči, jer je lud, to je to, on je luđak, opet glavinja kroz istu prolivenu, razbacanu hranu, pokraj djevojčice u ružičastoj haljini, ravno kroz njezinu krv, moleći i da luđak ne čuje njezin bijeg. Duda, du-da, du-da, duda, du-da, du-da! Ali, mora da puca u drugim smjerovima, meci se ne zabijaju ni u što oko nje, ona se kreće ravno preko mrtvaca s prosutim crijevima. Čuvši sada sirene kako zavijaju vani, policajci će uhvatiti tog luđaka. Ona čuje tresak iza sebe, stol se prevrnuo, i to se čuje tako blizu, okreće se, vidi ga, luđaka koji dolazi ravno prema njoj, putem razmičući stolove, udarajući stolice, vidi ju. Penje se preko još jedne mrtve žene, sjedi na mrtvom čovjeku koji je skljokan u kutu, u krilu je mrtvaca, i nema načina da pobjegne jer luđak dolazi. Luđak izgleda tako zastrašujuće, da ga ne može gledati kako dolazi, ne želi vidjeti pušku pred svojim licem, onako kako ju je crvenokosa vidjela, pa okreće glavu prema mrtvacu. Probudila se iz tog sna kako nije ni iz jednog do sada, ne vrišteći, čak niti s neizrečenim krikom u grlu, već držeći ruku na ustima. Bila je skvrčena u zategnutu loptu, savijajući se, suho dišući, gušeći se ni od čega što je pojela već od puke začepljenosti grla. Jim se okrenuo od nje, ležeći na svojoj strani. Koljena su mu bila priljubljena uz tijelo, u gotovo fetalnom položaju. Još uvijek je čvrsto spavao. Kad je povratila dah, sjela je; nije samo drhtala, upravo se tresla. Bila je uvjerena da čuje svoje kosti kako udaraju jedna o drugu. Bila je zadovoljna što prošle večeri nije, nakon uštipaka, više ništa jela. Oni su kroz njezin želudac prošli satima prije. Da što drugo pojela, sada bi je to pritiskalo. Pogrbila se i stavila ruke na lice. Tako je dugo sjedila.

Kad je opustila ruke s lica, prva stvar koju je zapazila bilo je danje svjetlo u uskim prozorima visoke sobe. Bilo je svjetlucavo sivo-ružičasto, slabog sjaja, ali ipak danje. Vidjevši ga, bila je uvjerena kako nikad više neće vidjeti danje svjetlo. Pogledala je na sat. Šest i deset. Mora da je zora nedavno svanula. Spavala je možda dva, dva i pol sata. To je bilo gore nego da uopće nije spavala, nije se osjećala ni najmanje odmornom. San. Sanjala je da je Prijatelj upotrijebio svoju moć telepatije da je natjera u san i protiv njezine volje. A zbog neobično jake prirode te noćne more, bila je uvjerena da joj je on poslao tu jezivu filmsku rolu. Ali, zašto? Jim je nešto mrmljao i micao se, a onda se opet umirio, dišući duboko, ali smireno. Njegov san jamačno nije onaj njezin; da jest, svijao bi se i vikao poput čovjeka na mučilima. Sjedila je neko vrijeme, razmišljajući o snu, pitajući se je li to bila proračunata vizija. Da li ju je prijatelj upozoravao da će završiti u sendvič-palači, četveronoške se jagmiti za životom kroz hranu i krv, s pobješnjelim manijakom s automatskom puškom na leđima? Nikad nije čula za Dixie Duck palaču i nije mogla zamisliti apsurdnije mjesto za smrt. Živjela je u društvu u kojem su ulicama puzale žrtve iz narkomanskih ratova, neki od njih toliko spaljenih mozgova da su mogli lako zgrabiti pušku i poći u potragu za ljudimaštakorima koji rade za CIA-u, istjerujući špijunske mreže iz fast-food restorana. Cijelog svog života radila je za novine. Vidjela je priče koje nisu bile ništa manje tragične, ništa manje čudne. Nakon otprilike petnaest minuta nije više mogla podnijeti misao o noćnoj mori, ni za trenutak. Postajala je sve zbunjenija i očajnija što je više o tome mozgala. U pamćenju joj nisu izblijedjele slike pokolja, kao što je inače slučaj sa snovima, već su postajale sve živopisnije. Nije osjećala potrebu da odmah složi slagalicu. Jim je spavao, i razmišljala je o tome da ga probudi. Ali, bio mu je potreban odmor jednako kao i njoj. Nije bilo znaka da Neprijatelj pokušava snove upotrijebiti kao vrata, nikakve promjene u vapnenačkom zidu ili drvenom podu, pa ga je pustila da spava. Kad je pogledala po sobi, proučavajući zidove, primijetila je žuti blok na podu pored najdaljeg prozora. Zavitlala ga je tamo sinoć kad je Prijatelj odbio glasom odgovarati na pitanja, već je pokušao dati pismeno odgovore na njezina pitanja, sve odjednom, prije nego što bi ih ona uspjela naglas izreći. Nikad nije bila u prilici postaviti sva pitanja s popisa i sad ju je zanimalo što se nalazi u bloku. Spustila se s ležaja što je tiše mogla i pažljivo prošla kroz sobu. Isprobavala je drveni pod najprije prstima želeći biti sigurna da neće zaškripati kad se spusti na njega punom težinom. Kad je zastala da uzme blok, čula je zvuk koji ju je ukočio. Poput udaranja srca, samo s dodatnim udarcem. Pogledala je po zidovima, gore u kupolu, svjetlo iz svjetiljke i s prozora bilo je dovoljno da se uvjeri da je vapnenac samo vapnenac, drvo samo drvo. Du-dum, dum, du-dum-dum. Slabo se čulo, kao da je netko udarao u bubanj vani, daleko izvan mlina, negdje u suhim smeđim brdima. Ali znala je što je to. Nikakav bubanj. Bilo je to trodjelno udaranje koje je uvijek prethodilo materijalizaciji Neprijatelja. Baš kao što su zvona, do posljednjeg posjeta, prethodila dolasku Prijatelja. Dok je slušala, slabilo je.

Napela se da ga čuje. Gotovo. Opuštenija, ali još uvijek uzdrhtala, uzela je blok. Stranice su bile zgužvane i stvarale su određeni zvuk dolazeći na svoje mjesto. Jimovo čvrsto disanje i dalje je meko odzvanjalo sobom, bez promjene u ritmu i jačini. Holly je čitala odgovore na prvoj stranici i zatim na drugoj. Vidjela je da su isti kao i oni koje je Prijatelj izgovorio – premda bez improviziranih pitanja koja nije napisala u blok. Pogledom je preletjela treću i četvrtu stranicu, na kojima je popisala ljude koje je Jim spasio – Carmen Diaz, Amanda Cutter, Steven Aimes, Laura Lenaskian – objašnjavajući kakve su velike stvari oni predodređeni napraviti. Du-dum-dum, du-dum-dum, du-dum-dum... U hipu je podignula glavu. Zvuk je još uvijek bio dalek, ne glasniji nego prije. Jim je zajecao u snu. Holly se za jedan korak odmaknula od prozora namjeravajući ga probuditi, ali strašni je zvuk opet utihnuo. Očigledno je Neprijatelj bio blizu, ali nije našao vrata kroz koja bi ušao u Jimov san. Morao se naspavati, bez toga nije mogao djelovati. Odlučila ga je pustiti na miru. Polako opet odlazeći do prozora, Holly je okrenula blok prema svjetlu. Došla je do pete stranice i osjetila kako je koža na vratu postala hladna i naježena. Okrećući stranice što je tiše mogla provjerila je šestu, sedmu, osmu. Sve su bile iste. U njih su poruke bile utisnute valovitom rukom kojom se Prijatelj koristio kad bi izvodio trik sa riječima koje kao da se dižu kroz vodu. Ali, to nisu bili odgovori na njezina pitanja. Bile su dvije izjave naizmjenice napisane bez interpunkcije, a svaka se ponavljala tri puta na jednoj stranici: On te voli Holly on će te ubiti Holly on te voli Holly on će te ubiti Holly on te voli Holly on će te ubiti Holly Buljeći u ovo opsesivno ponavljanje izjave, znala je da "on" ne može biti nitko drugi do Jim. Usredotočila se samo na onih pet omraženih riječi, pokušavajući ih razumjeti. Iznenada je pomislila da je shvatila. Prijatelj ju je upozoravao da će u svom ludilu djelovati protiv nje, možda zato jer je mrzi zbog toga što ga je dovela u mlin, što ga je tjerala da traži odgovore i zbog toga što ga odvraća od njegovih misija. Ako je Prijatelj, koji je bio zdrava polovica strane svijesti, mogao ući u Jimove misli i natjerati ga da poduzima akcije spašavanja ljudskih života, je li bilo moguće da Neprijatelj, mračna polovica, također uđe u njegove misli i prisili ga da ubije? Umjesto bolesne osobnosti koja se u čudovišnom obliku za trenutak materijalizirala u motelu u petak navečer ili jučer u Jimovoj sobi, ne bi li ono moglo okrenuti Jima protiv nje, zavladati njime mnogo više nego je Prijatelj ikad mogao, i pretvoriti ga u stroj za ubijanje? To bi moglo donijeti izopačeno djetinje ushićenje – ludom aspektu tog bića? Zatresla se kao da tjera dosadnu osu. Ne. To je nemoguće. U redu, Jim bi mpgao ubiti braneći nedužne. Ali nije u stanju ubiti nekog nedužnog. Nikakva strana svijest, bez obzira kako moćna bila, nije mogla pregaziti njegovu pravu narav. U dubini svog srca bio je dobar, nježan i pažljiv. Njegovu ljubav prema njoj nije mogla srušiti nikakva strana sila, ma kako jaka bila. Ali, kako je to znala? Jednostavno se prepustila razmišljanju punom dobrih želja. Koliko je znala, Neprijateljeve moći mentalne kontrole bile su toliko zastrašujuće da on sad može ući u njezine misli i narediti joj da se utopi u ribnjaku. Ona bi to učinila.

Sjetila se Normana Rinka. Usputni dućančić u Atlanti. Jim je ispalio osam šaržera u njega, gađajući ga neprestano, dugo nakon što je ovaj bio mrtav. Du-dum-dum, du-dum-dum. Još uvijek udaljeno. Jim je malo zastenjao. Opet se odmaknula od prozora namjeravajući ga probuditi i gotovo je zaustila njegovo ime kad je shvatila da bi Neprijatelj već mogao biti u njemu. Snovi su vrata. Nije znala što je Prijatelj pod tim mislio i da li je to uopće bilo išta više od kazališne opreme, poput zvona. Ali, možda je to moglo značiti da bi Neprijatelj mogao ući u sanjačev san i tako u njegove misli. Možda se ovog puta Neprijatelj nije namjeravao materijalizirati iz zida već iz Jima, u Jimu, samo zbog male ubojite šale. Du-dum-dum, du-dum-dum, du-dum-dum. Nešto glasnije, nešto bliže? Holly je osjećala da polako ludi, da postaje paranoidna, shizoidna, potpuno luda. Ništa bolja od Prijatelja i njegove druge polovice. Mahnito je pokušavala shvatiti tu potpuno stranu svijest, i što je više razmatrala postojeće mogućnosti one su postojale sve čudnije i raznovrsnije. U beskrajnom univerzumu sve se može dogoditi, svaka se noćna mora može otjeloviti, život je zbog toga esencijalno isti kao i san. Razmišljanje o tome, pod stresom života ili smrti, najsigurnije vodi u vražju mater. Du-dum-dum, du-dum-dum. Nije se mogla pomaknuti. Mogla je samo čekati. Trodjelni udarci opet su utihnuli. Duboko udahnuvši naslonila se na zid pored prozora, manje se bojeći vapnenca, a više Jima Ironhearta. Pitala se da li da ga probudi sad, kad se trodjelni udarci nisu čuli. Možda je Neprijatelj samo u njegovu snu – a stoga i u njemu – samo kad se čuju trostruki udarci. U strahu od akcije, ali strahujući i od pasivnosti, opet je pogledala blok koji je držala u ruci. Neke stranice su se sklopile i više nije gledala litaniju On te voli Holly, on će te ubiti Holly. Pred njezinim se očima mjesto toga našao popis ljudi koje je Jim spasio, s prijateljevim grandioznim objašnjenjima njihove važnosti. Vidjela je "Steven Aimes" i iznenada shvatila da samo njegovu sudbinu Prijatelj nije opisao ni u prvom ni u drugom razgovoru. Sjetila ga se jer je bio jedina starija osoba na popisu, imao je pedeset i sedam godina. Pročitala je riječi koje su se nalazile ispod njegovog imena i jeza koju je malo prije osjetila nije bila ništa prema ledenom šiljku koji joj se sada zabio u vrat i prodirao u njezinu kičmu. Steven Aimes nije bio spašen zbog toga što će postati otac djeteta koje će biti veliki diplomat, veliki umjetnik ili veliki liječnik. On nije bio spašen zbog trajnog doprinosa dobrobiti čovječanstva. Razlog njegovog spašavanja bio je izražen u samo jedanaest riječi, najstrašnijih jedanaest riječi koje je Holly ikad pročitala ili se nadala pročitati: Zato što je izgledao poput mog oca kojeg nisam uspio spasiti. Ne "poput Jimovog oca", što je Prijatelj trebao reći. Ne "kojeg on nije uspio spasiti", kako bi to sigurno formulirao stranac. Moj otac. Ja nisam uspio. Moj. Ja. Beskrajni se univerzum i dalje proširivao i sada joj se pružila potpuno nova mogućnost, otkrivena u dojmljivim riječima o Stevenu Aimesu. Nikakav svemirski brod nije ležao pod ribnjakom. Nikakav se stranac nije skrivao na farmi, deset tisuća godina, deset godina ili deset dana. Prijatelj i Neprijatelj bili su dovoljno stvarni:oni su bili trećine, ne polovine, jedne te iste osobnosti, trojica u jednom zidu, biću s ogromnim, čudesnim i zastrašujućim moćima,

bića božanskog, a opet i ljudskog poput Holly i Jima Ironhearta. Bića kojeg je rastrojila tragedija kad je imao deset godina. Koji je sebe mučno sklopio uz pomoć složene fantazije o bogovima koji putuju zvijezdama, ludog i opasnog koliko i zdravog i dragog. Nije znala gdje je dobio moć koju je tako očigledno posjedovao ni zašto uopće nije bio svjestan da je ta moć u njemu i da ne dolazi od neke zamišljene strane prisutnosti. Spoznaja da je on sve, da kraj i početak tajne leže samo u njemu a ne u ribnjaku, postavila je više pitanja nego što ih je ona odgovorila. Nije shvaćala kako tako nešto može biti istinito, ali znala je da ipak jest. Kasnije, ako preživi, mogla bi imati vremena za traženje boljeg shvaćanja. Du-dum-dum, du-dum-dum... Bliže, ali ne blizu. Holly je zadržala dah, čekajući da zvuk postane glasniji. Du-dum-dum, du-dum-dum... Jim se okrenuo u snu. Malo je šmrcao i oblizao usne, poput svakog običnog sanjača. Ali on je imao tri osobe u jednoj, a barem su dvije od njih posjedovale nevjerojatnu moć, barem jedna od njih bila je smrtonosna. A ona je dolazila. Du-dum-dum.. Holly se stisnula uza vapnenački zid. Srce joj je tako jako udaralo da joj se činilo da joj je grlo zatvoreno; teško je gutala. Trostruki udarci su utihnuli. Tišina. Kretala se, priljubljena uz zakrivljeni zid. Malenim, laganim koracima, ustranu. Prema drvenim, željezom optočenim vratima. Odlijepila se od zida dovoljno daleko da posegne rukom i uhvati torbicu za ručke. Što se više približavala vrhu stepenica, bila je sve sigurnija da će se vrata treskom zatvoriti prije nego dođe do njih da će Jim sjesti i okrenuti se prema njoj. Njegove plave oči neće biti prekrasne već hladne kakvima ih je već dvaput imala prilike vidjeti, ispunjene bijesom, ali hladne. Došla je do vrata, polako kliznula kroz njih na prvu stepenicu, ne želeći maknuti pogled s Jima. Ali, ako se pokuša unatraške spuštati tim uskim stepenicama bez rukohvata, past će i slomiti nogu ili ruku. Okrenula se, dakle, i potrčala prema dnu, onoliko brzo koliko se usudila i onoliko tiho koliko je mogla. Premda je baršunastoplavo jutarnje svjetlo ocrtalo prozore, soba je bila podmuklo mračna. Nije imala svjetiljku, već samo dodatni naboj adrenalina. Nije bila u stanju sjetiti se da li su uza zid poredane nekakve cigle, koje bi se mogle srušiti ako ih udari, pa se uz vapnenački zavoj kretala polako, leđima naslonjena odmičući se u stranu. Luk predsoblja bio je negdje nadesno. Kad je pogledala ulijevo, mogla je jedva vidjeti podnožje stepenica niz koje je upravo sišla. Pipajući zid iznad sebe desnom rukom, otkrila je ugao. Prošla je ispod luka i došla u predsoblje. Premda je taj prostor prošle noći bio potpuno crn, sada ga je nejasno osvjetljavalo danje svjetlo koje je ležalo iza otvorenih vanjskih vrata. Jutro je bilo oblačno, ugodno hladno za kolovoz. Ribnjak je bio miran i siv. Jutarnji kukci proizveli su slabo, gotovo nečujno zujanje u pozadini, poput skoro isključenog radija. Požurila je do Forda i krišom otvorila vrata. Drugi je val panike pogodio kad se sjetila ključeva. Osjetila ih je u džepu traperica, gdje ih je spustila sinoć nakon posjete kući. Jedan ključ od kuće na farmi, dva od njegove kuće u Laguna Niguel, dva od auta, svi na jednostavnom mjedenom lancu.

Bacila je torbicu i blok na zadnje sjedište, sakrila se iza kotača, ali nije zatvorila vrata jer se bojala da bi ga taj zvuk mogao probuditi. Još nije bila potpuno slobodna. On je mogao provaliti iz mlina, vođen Neprijateljem, preskočiti kratku šljunčanu stazicu i odvući je od automobila. Ruke su joj se tresle dok je petljala oko ključeva. Imala je problema dok nije ugurala pravi u kontakt-bravu. Ali, onda ga je strpala, okrenula, stavila nogu na gas i gotovo zajecala od olakšanja kad je stroj prilično bučno krenuo. Naglo je zatvorila vrata i vozila unatrag pošljunčanom stazom koja je okruživala ribnjak. Kotači su zavitlali nekoliko kamenčića koji su udarili o stražnji dio automobila dok se okretala. Kad je došla do područja između kuće i suše, gdje se mogla okrenuti i izravno pojuriti, umjesto toga je zakočila. Zurila je u mlin koji je sada bio na drugoj strani vode. Nije imala kamo bježati. Gdje god da ode, on će ju naći. Mogao je vidjeti budućnost, u nekoj mjeri, ako i ne baš onako živopisno i potanko kako je Prijatelj tvrdio. Mogao je suhi zid pretvoriti u čudovišni živi organizam, preobraziti vapneni zid u prozirnu supstancu ispunjenu kovitlajućim svjetlom, projicirati ogavnu zvijer u njezine snove i na vrata motela, progoniti je, naći je, uhvatiti je u stupicu. Uvukao ju je u njegovu ludu maštu i najvjerojatnije i dalje želi da ona u njoj igra svoju ulogu. Prijatelj u Jimu i sam Jim – možda bi je pustili da ode. Ali, treća osoba – smrtonosni dio njega – Neprijatelj – želio bi njezinu krv. Možda bi imala sreće i možda bi dvije dobrohotne sile spriječile da treća preuzme kontrolu i počne ju progoniti. Ali, sumnjala je u to. Osim toga, nije mogla provesti ostatak života čekajući da se zid neočekivano izboči, uobliči se u usta i odgrize joj ruku. A postojao je i još jedan problem. Nije ga mogla napustiti. Bila mu je potrebna.

TREĆI DIO NEPRIJATELJ Kao drugi – Nisam vidio šta drugi jesu. – EDGAR ALLAN POE Titranje u žici Ledeni kristali u uzburkanom srcu. Hladna vatra, Studen uma: Smrznuti čelik mračni bijes, morbidnost. Hladna vatra. Obrana protiv okrutnog života smrt i borba: Hladna vatra. – Knjiga nabrojanih tuga 29. KOLOVOZA 1. Holly je sjedila u Fordu, zureći u stari mlin, preplašena i vesela. Veselost ju je iznenadila. Možda se osjećala vedrom jer je prvi put u životu našla nešto čemu želi biti odana. Međutim, ne povremeno odana. Bila je voljna izložiti svoj život za ovo, za Jima, za ono što bi on mogao postati, ako se može izliječiti, za ono što zajedno mogu postati. Čak i da joj je rekao da ide, i da je osjetila da to iskreno misli, ne bi ga napustila. On je bio njezino spasenje. I ona njegovo. Mlin je stajao na straži pred pepeljastim nebom. Jim se nije pojavio na vratima. Možda se još nije probudio. Postojale su još mnoge tajne unutar ove jedne, ali mnogo je toga sada bilo bolno jasno. Ponekad nije uspio spasiti ljude – poput oca Susie Jawolski – jer zaista nije djelovao u ime nepogrešivog Boga ili dalekovidne prisutnosti; djelovao je prema svojim fenomenalnim ali nesavršenim iluzijama; bio je samo čovjek, poseban, ali čovjek, a čak i najbolji među ljudima imaju granice. Očito je osjećao da je nekako iznevjerio svoje roditelje. Njihova je smrt bila teški uteg na njegovoj savjesti, i pokušao se otkupiti spašavajući živote drugima: IZGLEDAO JE POPUT MOG OCA, KOJEG NISAM USPIO SPASITI. Sada je također bilo jasno i zašto je Neprijatelj prodirao samo kad je Jim spavao. U njegovoj kući u Laguni, Neprijatelj se materijalizirao u sobi dok je Jim spavao i zapravo se održao još neko vrijeme, ali kad je probio strop kupaonice, jednostavno je ispario poput

dugotrajnog sna, što je i bio. Snovi su vrata. Prijatelj je upozorio što je zapravo bilo upozorenje samog Jima. Snovi su vrata, da, ali ne za zla, u misli prodiruća strana čudovišta, snovi su bili vrata podsvjesnom, i ono što je kroz njih dolazilo bilo je previše ljudsko. Imala je i druge dijelove slagahce. Samo nije znala kako ih složiti. Bila je ljuta na sebe jer u ponedjeljak, kad je Jim konačno otvorio svoja unutarnja vrata i pustio je u svoj život, nije pitala prava pitanja. Ustrajao je na tome da je on samo oruđe, da sam nema nikakve moći. Prebrzo je to prihvatila. Trebala je pokušati s težim, grubljim pitanjima. Bile je kriva za amatersku tehniku intervjuiranja podjednako kao i Jim kad se Prijatelj prvi put pojavio. Ozlovoljila ju je njegova spremnost da doslovno na riječ povjeruje svemu što je Prijatelj rekao. Sada je shvaćala da je Prijatelja stvorio iz istog razloga zbog kojeg druge žrtve sindroma višestruko rascijepljene ličnosti proizvode mnoštvo osoba: da izađu na kraj sa svijetom koji ih plaši i zbunjuje. Sam i uplašen kao desetogodišnjak, utjehu je našao u mašti. Stvorio je Prijatelja, magično biće, kao izvor utjehe i nade. Kad je Holly prisilila Prijatelja da sebe logično objasni, Jim se opirao jer je njezin pokušaj prijetio mašti koja mu je očajnički trebala za održavanje. Zbog sličnih razloga, nije ga ispitivala onako tvrdo kako je trebala u ponedjeljak navečer. On je bio njezin trajni san. Ušao je u njezin život poput junačkog lika, spašavajući Billva Jenkinsa s onolikom blistavošću i otmjenošću. Dok ga nije ugledala, nije shvaćala koliko joj je potreban netko poput njega. I mjesto da ga je temeljito ispitala, kao što bi učinio svaki dobar novinar, pustila ga je da bude onakav kakav se želio pretvarati da jest, ne htijući ga izgubiti. Sada je njihova jedina nada bila da ustraju na cijeloj istini. Nije se mogao izliječiti dok oni ne shvate zašto je nastala upravo ova njegova bizarna fantazija i kako je, za ime Božje, razvio nadljudske sposobnosti da je njima potkrijepi. Sjedila je s rukama na upravljaču, spremna na akciju, ali nije imala pojma što učiniti. Činilo se da nema nikoga kome bi se obratila za pomoć. Bili su joj potrebni odgovori koji su se mogli naći samo u prošlosti ili u Jimovoj podsvijesti, dakle, na dva terena koja su trenutačno bila podjednako nedostižna. Iznenada pogođena svojim uvidom, shvatila je da joj je Jim već dao niz ključeva kojima bi mogla otključati preostale tajne. Kad su se dovezli u New Svenborg, poveo ju je u razgledanje grada, što je tada izgledalo poput taktike kojom se oteže njihov dolazak na farmu. Sada je shvaćala da su u razgledavanju bila sadržana najvažnija otkrovenja koja joj je pružio. Svaki nostalgični međaš bio je ključ za prošlost i preostale tajne koje će joj, jednom otključane, omogućiti da mu pomogne. On je želio pomoć. Dio njega razumio je da je bolestan, uhvaćen u zamku shizofrenog fantaziranja i želio je iz toga izaći. Samo se nadala da će potisnuti Neprijatelja dok ne budu imali vremena naučiti sve što trebaju znati. Najmračniji dio njegovog mozga nije želio da ona uspije; njezin uspjeh bio bi njegova smrt, i da bi se spasio, uništit će je ako bude imao priliku. Ako Jim i ona namjeravaju zajedno živjeti, ili uopće živjeti, njihova budućnost leži u prošlosti, a prošlost leži u New Svenborgu. Okrenula je upravljač oštro udesno, počela izlaziti sa stazice na cestu – zatim je stala. Opet je pogledala mlin. Jim mora biti dijelom svog vlastitog liječenja. Ona ga ne može natjerati da u nju povjeruje. Mora sam uvidjeti. Voljela ga je. Plašila ga se.

S ljubavlju nije mogla ništa učiniti; ona je sada bila dio nje, poput krvi, kostiju i tetiva. Ali, gotovo se svaki strah može nadvladati ako se suočimo s njegovim uzrokom. Čudeći se svojoj vlastitoj hrabrosti, odvezla se natrag poljunčanom stazicom do podnožja mlina. Tri puta je snažno zatrubila, pa još tri puta, malo pričekala i opet zatrubila. Jim se pojavio na vratima. Izašao je u sivo jutarnje svjetlo, žmirkajući prema njoj. Holly je otvorila vrata i izašla iz automobila. – Budan si? – Izgledam li kao mjesečar? – pitao je kad je stigao do nje. – Što se događa? " – Želim biti sto posto sigurna da si budan, potpuno budan. Zaustavio se nekoliko centimetara ispred nje. – Zašto ne bismo otvorili haubu, da uguram glavu unutra, zatim možeš dvije minute trubiti, tek da se uvjeriš. Holly, što se događa? – Moramo razgovarati. Uđi. Mršteći se, ušao je s njom u Ford. Sjedajući na mjesto suvozača, rekao je: – To neće biti ugodno, zar ne? – Ne posebno. Ispred njih, mlinska krila su se zanjihala. Počela su se polako okretati, uz mnogo buke i škripanja, bacajući naokolo komade i krhotine trulih vjetrenica. – Zaustavi to – rekla je Jimu, uplašena da su pokrenuta krila samo uvod u Neprijateljevo očitovanje. – Znam da ne želiš čuti ono što ti moram reći, ali nemoj me pokušavati omesti, ne pokušavaj me preki dati. Nije odgovorio. Očarano je buljio u mlin, kao da ju nije ni čuo. Krila su se počela brže okretati. – Jim, prokletstvo. Konačno je pogledao, istinski zbunjen pred njezinim bijesom. – Što je? Okolo, okolo, okolo-okolo-okolo. Okretala su se poput ukletog golemog kotača na karnevalu prokletih. – Sranje! – uzviknula je, dok joj je strah rastao zajedno s ubrzanjem mlinskih krila, okrenula se i velikom brzinom vozila oko ribnjaka. – Kamo idemo? – pitao je. – Ne daleko. Budući da se mlin nalazio u središtu Jimove opsjene, Holly je smatrala dobrom idejom da ga izbaci iz vidokruga dok budu razgovarali. Okrenula je automobil, vozila do kraja stazice i parkirala sučelice cesti. Spustila je staklo, a on je slijedio njezin primjer. Ugasivši motor, okrenula se ravno prema njemu. Usprkos svemu što je sada znala ili sumnjala o njemu, željela mu je dodirnuti lice, pomilovati ga po kosi, zagrliti ga. Budio je u njoj majčinski nagon, za kojeg uopće nije znala da ga ima – baš kao što je u njoj pobudio erotski zanos i strast kakvu prije nikad nije osjetila. Da, pomislila je, on očito u tebi budi suicidalnu sklonost. Isuse, Thorneova, pa taj momak je rekao da će te ubiti! Ali, također je rekao i da te voli. Ali, zašto ništa nije bilo lako? Rekla je: – Prije no što počnem – želim da znaš, Jimy da te volim. Bila je to najgluplja rečenica na svijetu. Zvučala je tako neiskreno. Riječi su bile neprikladne da bi opisale cijelu stvar, dijelom zbog toga što je taj osjećaj bio dublji nego što je ikad pretpostavljala da će biti, a dijelom zbog toga što to nije bio jedini osjećaj nego je bio pomiješan s drugima, poput tjeskobe i nade. Bilo kako bilo, opet je ponovila. – Zaista te volim.

Uhvatio ju je za ruku, smiješeći joj se s očiglednim zadovoljstvom. – Prekrasna si, Holly. To baš i nije bilo "I ja tebe volim, Holly", ali je bilo u redu. Nije gajila romantična očekivanja. Neće biti baš tako jednostavno. Biti zaljubljen u Jima Ironhearta nalikovalo je istovremenoj zaljubljenosti u izmučenog Maxa de Wintera iz Rebecce, Supermana i Jacka Nicholsona u bilo kojoj ulozi. Premda nije bilo lako, nije bilo ni dosadno. – Stvar je u ovome: kad sam jučer ujutro plaćala svoj motelski račun, a ti si sjedio u automobilu, gledajući me, shvatila sam da mi nisi rekao da me voliš. Otišla sam s tobom, potpuno ti se prepustila, a ti nisi rekao ni riječi. Ali, uvidjela sam da ih ni sama nisam bila izrekla, pričinjala sam se hladnom, držeći se suzdržano i tako se braneći. Dak le, više nisam suzdržana, šetam po toj žici bez zaštitne mreže i to uglavnom zbog toga što si mi sinoć rekao da me voliš. Dakle, bolje bi ti bilo da to i zbilja misliš. Ništa mu nije bilo jasno. Rekla je: – Znam da se ne sjećaš kad si to rekao, ali rekao si. Imaš problema s jednom riječju na Lj. Možda zbog toga što si izgubio obitelj kad si bio mali, pa se bojiš ikome približiti iz straha da i tu osobu ne izgubiš. Trenutačna psihoanaliza. Holly Freud. Bilo kako bilo, zaista si mi rekao da me voliš, i to ću ti uskoro i dokazati, ali sada, prije no što utonem u tu zbrku, želim da znaš da nikad nisam mogla zamisliti da bih za nekoga mogla osjećati ovo što osjećam za tebe. Stoga, ako bilo što što u idućih nekoliko minuta kažem, bude teško, čak i neprihvatljivo, sjeti se da to dolazi samo iz ljubavi, ni iz čega drugog. Buljio je u nju. – U redu, Ali, Holly, to... – Doći će red i na tebe– Nagnula se, poljubila ga i opet vratila u svoje sjedište. – Sad moraš slušati. Ispričala mu je sve teorije koje je stvorila i zašto je ispuzala iz mlina dok je spavao – i zašto se vratila. Slušao je sa sve većom nevjericom i dosta je često prekidala njegove prosvjede lagano stežući ruku, stavljajući mu ruku na usta ili kratkim poljupcima. Blok, koji je izvukla sa zadnjeg sjedišta, zaprepastio ga je i učinio njegove primjedbe manje žestokima. ZBOG TOGA ŠTO JE NALIKOVAO MOJEM OCU KOJEG NISAM USPIO SPASITI. Ruke su mu se tresle dok je držao blok i buljio u tu nevjerojatnu rečenicu. Pročitao je i ostale iznenađujuće poruke, koje su se ponavljale na svakoj stranici – ON TE VOLI HOLLY – ON ĆE TE UBITI HOLLY – i drhtanje ruku se pojačalo. – Nikad te ne bih ozlijedio – dršćući je rekao, buljeći u blok. – Nikad. – Znam da to nikad ne bi želio. Dr. Jekyll nikad nije želio biti krvoločni Mr. Hyde. – Ali, ti misliš da sam ja ovo poslao, a ne Prijatelj. – Znam da jesi, Jim. To se osjeća. – Dakle, ako je to poslao Prijatelj, a Prijatelj sam ja, dio mene, onda zbilja vjeruješ da ovo zaista znači "Volim te, Holly." – Da, nježno je rekla. Podigao je pogled s bloka, tražeći njezine oči. – Ako vjeruješ u dio u kojem piše volim te, zašto onda ne vjeruješ u ovaj drugi dio, ubit ću te? – Da, u tome je stvar! Ja vjerujem– da me jedan mali, mračni dio tebe želi ubiti, da. Ustuknuo je kao da ga je udarila. Rekla je: – Neprijatelj želi da budem mrtva, to zaista strašno želi, jer sam te ja natjerala da se suočiš sa svime što stoji iza ovih nedavnih događaja, onoga što te dovelo ovamo i prisililo da se suočiš s izvorom svoje mašte. Počeo je mahati glavom u znak nepristajanja.

Ali, ona je nastavila: – A to je ono što si ti želio od mene. Zbog toga si me prvenstveno osvojio. – Ne. Nisam. – Jesi. – Gurati ga prema prosvjetljenju bilo je izuzetno opasno. Ali, u tome je ležala njezina jedina nada u njegov spas. – Jim, ako možeš shvatiti što se dogodilo, prihvatiti postojanje drugih dviju osobnosti, čak i samo mogućnost njihovog postojanja, možda to bude početak kraja Prijatelja i Neprijatelja. Još uvijek odmahujući glavom, rekao je: – Neprijatelj neće mirno otići – i odmah zatreptao od iznenađenja zbog izgovorenih riječi i njihove implikacije. – Prokletstvo – rekla je Holly i njome je prošao drhtaj, ne samo zbog toga što je on u ovom trenutku potvrdio cijelu njezinu teoriju, htio on to priznati ili ne, već zbog toga što su tih pet izgovorenih riječi bile dokazom da želi izaći iz fantazije u kojoj je našao utočište. Bio je blijed poput čovjeka kojem je upravo priopćeno da ima karcinom. Zapravo, malignost i jest postojala u njemu, ali mentalna, ne fizička. Povjetarac je zapuhao kroz otvorene prozore, i pobudio u Holly novu nadu. Taj poletni osjećaj bio je kratkotrajan, jer su se na bloku u Jimovoj ruci iznenada pojavile nove riječi: UMRIJET ĆETE. – To nisam ja – ozbiljno joj je rekao, usprkos maloprijašnjem suptilnom priznanju. – Holly, to ne mogu biti ja. Na bloku se pojavilo još riječi: DOLAZIM, UMRIJET ĆETE. Holly je osjećala da je svijet postao karnevalska kuća za zabavu puna demona i duhova: svakog časa, svakog trenutka bez upozorenja nešto može skočiti na nju izvana, iz sjene – ili iz dnevnog svjetla. Ali, za razliku od karnevalskog čudovišta, ovo će nanijeti pravu bol, pustiti krv, ubiti je ako bude moglo. Nadajući se da će Neprijatelj, poput Prijatelja, dobro odgovoriti na čvrst stav, Holly je zgrabila blok iz Jimovih ruku i bacila ga kroz prozor. – Dovraga s time. Neću čitati to smeće. Slušaj me, Jim. Ako sam u pravu, Neprijatelj je utjelovljenje tvog bijesa nad smrću tvojih roditelja. Tvoj je bijes bio toliko velik, kad si imao deset godina prestravljivao te, tako da si ga izgurao iz sebe u taj drugi identitet. Ali, ti si jedinstvena žrtva sindroma višestruke osobnosti, tvoja ti moć dozvoljava da svojim drugim identitetima omogućiš fizičko postojanje. Premda je priznanje imalo uporište u njemu, još uvijek je pokušavao zanijekati istinu. – Uh, što to mi govorimo? Da sam bolestan, da sam neka vrst društveno funkcionalnog luđaka, za ime Krista? – Ne bolestan – brzo je rekla. – Recimo, uznemiren, u nevolji, zaključan si u psihološku kutiju koju si za sebe izgradio, želio bi iz nje izaći, ali ne možeš naći ključ za tu bravu. Odmahnuo je glavom. Sitne kapljice znoja izbile su mu po čelu i bio je blijed poput krpe. – Ne, to je uljepšavanje. Ako je istinito to što misliš, onda sam ja duboko potonuo, onda bih trebao biti u nekoj prokletoj gumom obloženoj sobi, napumpan torazinom. Opet ga je uzela za ruke, čvrsto ih držeći. – Ne. Prestani s tim. Ti možeš izaći iz ovog, ti to možeš, možeš opet biti cijeli, znam da možeš. – Kako znaš? Isuse, Holly, ja.. – Jer nisi običan čovjek, ti si poseban – oštro je rekla. – Imaš tu moć, tu nevjerojatnu silu u sebi, i možeš s time u sebi učiniti mnogo dobra ako želiš. Moć je nešto čime se ti možeš poslužiti, a obični ljudi je nemaju, to može biti ljekovita moć. Zar ne shvaćaš? Ako možeš prouzročiti zvonjavu zvona, čudne udarce srca i glasove koji dolaze niotkud iz zraka, ako

zidove možeš pretvoriti u meso, projicirati slike u moje snove, vidjeti u budućnost da bi spašavao živote, onda se možeš sabrati i popraviti. Odlučna nevjerica ocrtavala se na njegovom licu. – Kako bi uopće čovjek mogao imati tu moć o kojoj pričaš? – Ne znam, ali ti je imaš. – Mora da dolazi od nekog višeg bića. Za ime Boga, pa nisam Supermen. Holly je udarila po trubi i rekla: – Ti si telepatsko, telekinetička, telesvebiće! U redu, ne možeš letjeti, ne emitiraš vizije rendgenskim zrakama, ne možeš savinuti željezo golim rukama i ne možeš trčati brže od metka. Ali, približio si se supermenu više no što bi to itko mogao. Zapravo u nečemu si ga i pobijedio jer možeš vidjeti budućnost. Možda vidiš samo dijelove i komadiće te budućnosti, te samo slučajne vizije kad ih i ne očekuješ, ali ti možeš vidjeti budućnost. Potresla ga je njezina uvjerenost. – Gdje sam stekao tu magiju? – Ne znam. – Tu cijela stvar pada u vodu. – Ne pada u vodu samo zato što ja ne znam – razočarano je rekla. – Žuta boja ne prestaje biti žutom, zbog toga što ja ne znam ništa o tome zašto oko vidi različite boje. – Ti imaš moć. Ti si moć, a ne Bog ni neka strana bića pod ribnjakom. Izvukao je ruke iz njezinih i pogledao kroz staklo prema cesti i poljima. Činilo se da se uplašio suočiti s ogromnom moći koju posjeduje, možda zbog toga što je to suočavanje sa sobom nosilo odgovornosti za koje nije bio siguran da ih može nositi. Osjećala je također da je posramljen izgledom svoje mentalne bolesti, nesposoban da je dalje gleda u oči. Bilo je toliko stoičan, tako jak, ponosan na svoju snagu, da nije mogao prihvatiti tu nagovještenu slabost u sebi. Izgradio je život u kojem se visoka vrijednost temeljila na samokontroli i samopouzdanju stvarajući posebnu vrlinu u toj samonametnutoj osamljenosti poput redovnika koji ne treba nikoga osim sebe i Boga. Sada mu je ona govorila da njegova odluka da postane željezni čovjek i usamljenik nije bio dobro promišljeni izbor, bio je to očajnički pokušaj da riješi svoj emocionalni metež koji je prijetio da će ga uništiti, i da ga je njegova potreba za samokontrolom odvela preko granice racionalnog ponašanja. Razmišljala je o riječima u bloku. DOLAZIM. UMRIJET ĆETE. Upalila je motor. Rekao je: – Kamo idemo? Dok je ubacivala u prvu brzinu, izvlačila automobil na cestu i okretala izravno prema New Svenborgu, nije mu odgovarala. – Da li se nešto posebno s tobom događalo kad si bio dječak? – Ne – rekao je malo prebrzo, preoštro. – Nikad nikakve naznake da bi bio nadaren ili... – Ne, dovraga, ništa poput toga. Jimova iznenadna nervoza i uzbuđenost koju su odavali njegovi nemirni pokreti i drhtave ruke, uvjerili su Holly da je dotaknula istinu. Bio je posebno i na neki način nadareno dijete. Sada, kad ga je podsjetila na to, u toj je ranoj nadarenosti vidio klice moći koje su izrasle u njemu. Ali, nije se želio s time suočiti. Nijekanje je bilo njegov stil. – Čega si se upravo sjetio? – Ničeg. – Daj, Jime, reci. – Ničeg, stvarno.

Nije znala kamo da usmjeri takvo ispitivanje, pa je mogla samo reći: – To je istina. Nadaren si. Nikakvi stranci, samo ti. Njegova se nepopustljivost počela topiti. – Ne znam. – To je istina. – Možda. – To je istina. Sjeti se prošle noći kad nam je Prijatelj rekao da je on dijete prema standardima svoje vrste? Pa to je zato što ono jest dijete, vječno dijete, i uvijek je u onim godinama u kojima si ga ti stvorio – ima deset godina, što objašnjava njegovo djetinjasto ponašanje, njegovu potrebu za hvalisanjem, njegovu hirovitost. Jime, Prijatelj se nije ponašao poput deset tisuća godina stranog djeteta, on se ponašao upravo kao deset godina staro ljudsko biće. Zatvorio je oči i nagnuo glavu na naslon, kao da ga je razmišljanje o onome što je ona govorila iscrpljivalo. Njegova je unutarnja napetost i dalje bila na vrhuncu, što su otkrivale njegove ruke koje su čvrsto stisnute ležale u krilu. – Kamo idemo, Holly? – U malu vožnju. – Dok su prolazili zlatnim poljima i brežuljcima nastavila je blago napadati. – Zbog toga je Neprijateljevo očitovanje kombinacija svih filmova o čudovištima koji su plašili desetogodišnjeg dječaka. Stvar koju sam krajičkom oka zamijetila u vratima svoje motelske sobe nije bilo stvarno stvorenje, to sada shvaćam. Nije imalo suvislu biološku strukturu, nije bilo čak ni strano. Bilo je previše poznato, smjesa raznih čudovišta u glavi desetogodišnjaka. Nije odgovorio. Pogledala ga je. – Jime? Oči su mu još uvijek bile zatvorene. Srce joj je počelo brže udarati. – Jime? Primijetivši strah u njezinom glasu, uspravio se i otvorio oči. – Sto je? – Za ime Boga, nemoj držati oči zatvorenima tako dugo. Možda si zaspao i ja to ne bih bila shvatila dok... – Misliš da mogu spavati s ovim u mislima? – Ne znam. Ne želim iskušati. Drži oči otvorene, u redu? Očigledno potiskuješ Neprijatelja kad si budan, on se pojavljuje samo kad spavaš. Na prednjem staklu, poput kompjutorskog ispisa u pilotskoj kabini borbenog aviona, počele su se s lijeva na desno pojavljivati riječi čija su slova bila otprilike 3 Mak milimetara visoka: MRTVI MRTVI MRTVI MRTVI MRTVI. Uplašena, ne želeći to pokazati, uključila je brisače, kao da je prijetnja bila prljavština koja se može obrisati. Ali, riječi su ostale, i Jim je buljio u njih, očito preplašen. Dok su prolazili pored malog ranca, miris svježe pokošenog žita ušao je s povjetarcem u automobil. – Kamo idemo? – opet je pitao. – Istraživati. – Istraživati što? – Prošlost. Utučeno je rekao. – Nisam još prihvatio ovaj scenarij. Ne mogu. Kako bih mogao? I kako ikad možemo dokazati da je to istinito? – Idemo u grad – rekla je. – Opet ćemo u razgledanje grada, isto ono od jučer. Svenborg – luka tajne i romanse. Kakav grad. Ali, ima nešto u njemu. Želio si da vidim to mjesto, tvoja mi je podsvijest govo rila da odgovore mogu naći u Svenborgu. Pa, nađimo ih onda zajedno.

Nove su se riječi pojavile ispod onih šest. MRTVI MRTVI MRTVI MRTVI MRTVI. MRTVI. Holly je znala da vrijeme ističe. Neprijatelj je želio prodrijeti, izvaditi joj utrobu, raskomadati je i ostaviti je u vrućoj hrpici vlastitih crijeva prije nego što bude imala prilike uvjeriti Jima u svoju teoriju. Nije željela čekati da Jim zaspe. Nije bila sigurna da on može zatomiti svoj mračni aspekt kad ga gurne još bliže suočavanju s istinom. Njegova bi se samokontrola mogla slomiti i njegove bi dobre osobine mogle potonuti pred uzdizanjem mračne sile. – Holly, ako zaista imam tu bizarnu višestruku osobnost, zar se nebi to moglo izliječiti čim bi mi ti to objasnila, ne bi li mi zastor odmah pao s očiju? – Ne. Moraš vjerovati u to prije nego se možeš nadati da ćeš to riješiti. Vjera da prolaziš kroz nenormalne mentalne uvjete jasan je korak prema razumijevanju stanja, a razumijevanje je prvi bolni korak prema izlječenju. – Ne pričaj sa mnom kao psihijatar, ti to nisi. Utjehu je nalazio u bijesu, u tom ledenobijesnom pogledu, pokušavajući je uplašiti kao u nekim prethodnim okolnostima kad nije želio da mu se približi. Tada nije uspio, pa neće ni sada. Katkad muškarci mogu biti tako ograničeni. Rekla je: – Intervjuirala sam jednom jednog psihijatra. – O, sjajno, to te je učinilo kvalificiranom terapeutkinjom! – Možda i jest. Psihijatar kojeg sam intervjuirala bio je lud poput samog luđaka, dakle kakve veze ima diploma? Duboko je udahnuo i uz drhtaj izdahnuo. – U redu, pretpostavimo da si ti u pravu i nekako otkrijemo neoborivi dokaz da sam ja lud poput luđaka... – Ti nisi lud, ti si... – Dobro, dobro, ja sam poremećen, uznemiren, u psihološkoj kutiji. Zovi to kako hoćeš. Ako nekako pronađemo dokaze, a ne mogu razmisliti kako bismo to mogli, što će se onda meni dogoditi? Možda se samo nasmijem i kažem, u redu naravno, sve sam izmislio, živio sam u zabludi, sada sam mnogo bolje, krenimo na ručak. Ali, ne mislim da će tako biti. Mislim, da... da ću se raspasti u milijun komadića. – Ne mogu ti obećati da će istina, ako je pronađemo, biti bilo kak vo spasenje, jer mislim da si dosad svoje spasenje nalazio u mašti, a ne istini. Ali, ovako ne možemo nastaviti jer je Neprijatelj ogorčen na mene i prije ili kasnije će me ubiti. Sam si me na to upozorio. Pogledao je riječi na prednjem staklu i nije ništa rekao. Ponestalo mu je argumenata, ako ne i otpora. Riječi su brzo blijedile, zatim nestale. Možda je to bio dobar znak, naznaka njegove podsvjesne prilagodbe njezinoj teoriji. Ili je možda Neprijatelj shvatio da je ne može zaplašiti prijetnjama pokušavajući prodrijeti i zadržati je. Kazala je: – Kad me ubije, shvatit ćeš da on jest dio tebe. A ako me voliš, kako si mi sinoć rekao kroz Prijatelja, kako će to utjecati na tebe? Neće li uništiti Jima kojeg volim? Neće li to u tebi ostaviti samo jednu osobu – onu mračnu, Neprijatelja? Mislim da je to prokleta istina. Dakle, mi sada pričamo i o tvojem i o mojem opstanku. Ako želiš imati budućnost, onda zagrabimo do dna svega ovoga. – Možda ćemo kopati i kopati, a neće biti dna. Što onda? – Onda ćemo kopati još malo dublje. Dok su ulazili u grad, iznenada prelazeći s tamnosmeđe zemlje u gusto poredano pionirsko naselje, Holly je iznenada naglas rekla: – Robert Vaughn.

Jim se stresao od iznenađenja, ne zbog toga što je rekla nešto tajanstveno već zbog toga što ga je ime odmah na nešto podsjetilo. – Dragi Bože – rekao je – to je bio glas. – Prijateljev glas – rekla je gledajući ga. – I ti si zaključio da ti je poznat. Robert Vaughn, prekrasan glumac, bio je junak iz popularne televizijske emisije i fini slatkorječivi obješenjak iz bezbrojnih filmova. Imao je jedan od onih glasova bogatih bojom i rasponom da je mogao biti i prijeteći i očinski i smirujući, kako god bi izabrao. – Robert Vaughn – rekla je Holly. – Ali, zašto on? Zašto ne Orson Welles, Paul Newman, Sean Connery ili Fred Kremenko? Nije li to ipak previše osebujan izbor da bi bio beznačajan? – Ne znam – rekao je Jim zamišljeno, ali imao je iritantni osjećaj da bi to trebao znati. Objašnjenje im je bilo nadohvat ruke. Holly je rekla: – Da li još uvijek misliš da je to stranac? Zar ne bi stranac proizveo neki neopisivi glas? Zašto bi oponašao bilo kojeg glumca? – Jednom sam vidio Roberta Vaughna – rekao je Jim, iznenađen nejasnom uspomenom koja se komešala u njemu. – Mislim, ne na televiziji, ili na filmu, već stvarno, uživo. Davno. – Kada, gdje? – Ne mogu... ne dolazi... ne dolazi mi u pamćenje. Jim se osjećao kao da stoji na uskom hrptu zemlje između dva ponora, a ni na jednoj strani nije sigurno. S jedne bio je život koji je živio, ispunjen mučenjem i očajanjem koje je pokušavao zanijekati ali bi ga oni povremeno nadvladali, kao onda kad je na Harlevu poduzeo duhovno putovanje u pustinju Mojave, tražeći način da izađe iz toga, makar to bila i smrt; s druge strane ležala je nesigurna budućnost koju mu je Holly pokušala ocrtati, budućnost u nadi na kojoj je ona ustrajala, ali se njemu činila poput kaosa i ludila. A uski se hrbat na kojem je stajao urušavao svake minute. Sjetio se razgovora koji su vodili ležeći jedno pored drugoga u njegovom krevetu preksinoć prije no što su prvi put vodili ljubav. Rekao je: Ljudi su uvijek... složeniji nego što zamišljaš. Da li je to samo zapažanje... ili upozorenje? Upozorenje? Možda me upozoravaš da nisi onakav kakvim se činiš. Nakon duge stanke, rekao je: Možda. A nakon što je i ona napravila dugu pauzu, rekla je: Čini mi se da ne marim. Sada je bio siguran da ju je upozoravao. Neki glasić u njemu rekao mu je da je ona u pravu sa svojim analizama, da su bića iz mlina samo različiti aspekti njega. Ali iako je bio žrtva sindroma višestruke ličnosti, nije vjerovao da se njegovo stanje može nehajno opisati kao mentalna uznemirenost ili zastrašeno stanje uma, kako je ona to prikazala. Ludilo je bila jedina ispravna riječ. Ušli su u glavnu ulicu. Grad je izgledao mračno i prijeteće – možda zato što je sadržavao istinu koja će ga prisiliti da iskorači iz svojeg uskog mentalnog procijepa u ovaj ili onaj kaotični svijet. Sjetio se da je negdje pročitao da su luđaci posve uvjereni da su zdravi. On nije bio posve siguran ni u što, ali u tome nije nalazio utjehu. Sumnjao je da je ludilo sama bit nesigurnosti, mahnita ali jalova potrga za odgovorima, za čvrstim tlom. Zdrav razum bio je ono mjesto sigurnosti iznad kovitlajućeg kaosa. Holly je zastala na zavoju pred ljekarnom Handahl na istočnom kraju glavne ulice. – Počnimo ovdje. – Zašto?

– Jer smo tu prvi put zastali kad si mi pokazivao mjesta koja su ti kao djetetu nešto značila. Izašao je iz Forda pod sjenu Wilsonovih magnolija isprepletenih s drugim drvećem duž obje strane ceste. Ti nasadi omekšavali su oštru sliku grada ali su i pridonosili neprirodnom izgledu i njegovoj neskladnosti. Kad je Holly gurnula vrata građevine izgrađene u danskom stilu, zvonce iznad njih je zaciliknulo. Zajedno su ušli. Jimovo srce jako je udaralo. Ne zbog toga što je ljekarna izgledala poput mjesta gdje mu se u djetinjstvu dogodilo nešto značajno, već zbog toga što je osjetio da je ona prvi kamen na putu do istine. Posude s kavom i sodom bile su na lijevoj strani, i Jim je kroz nadgrađeni prolaz čuo ljude kako dovikuju. Odmah iza vrata bio je mali stalak za novine u kojem su se nalazila jutarnja izdanja, uglavnom dnevnih listova iz Santa Barbare; bilo je tu i časopisa, a s druge strane žičani stolac s džepnim izdanjima knjiga. – Ovdje sam kupovao džepna izdanja – rekao je. – Već onda sam volio knjige, nikad mi ih nije bilo dosta. Ljekarna je bila nadesno iza drugog nadgrađenog prolaza. Nalikovala je bilo kojoj modernoj američkoj ljekarni po tome što je imala više kozmetike, sredstava za uljepšavanje i njegu kose nego pravih lijekova. Inače je izgledala ugodno starinski: drvene police umjesto metalnih ili lesonitnih; blagajna od poliranog granita; privlačni miris od voštanica s mirisom lovorike, bombončića, isparavanja duhana iz vlažne kutije pored blagajane, slabašnih tragova etilnog alkohola i različitih ljekarničkih proizvoda. Premda je bilo rano, ljekarnik je već radio. Bio je to glavom i bradom Corbett Handehl, visok čovjek širokih ramena, sijed, bijelih brkova, koji je ispod svoje uškrobljene bijele kute imao jarko plavu košulju. Podignuo je pogled i rekao: – Jim Ironheart, bogami. Koliko je vremena prošlo? Barem tri-četiri godine. Rukovali su se. – Četiri godine i četiri mjeseca – rekao je Jim. Gotovo je izustio – otkad je djed umro – ali se suzdržao a da nije ni znao zašto. Našpricavši granitni pult sredstvom za čišćenje, Corbett ga je obrisao papirnatim ubrusom. Nasmješio se Holly. – Tkogod da ste, vječno sam vam zahvalan na ljepoti koju ste unijeli u ovo sivo jutro. Corbett je bio savršeni ljekarnik iz malog grada: izgledao je poput običnih ljudi usprkos tome što je pripadao višoj klasi gradića zahvaljujući ovom pozivu, dovoljno podrugljiv da bude neka vrsta mjesnog amblema, ali s nepogrešivim tonom kompetencije i poštenja koje vas je činilo sigurnim da će lijek koji on spravi biti uvijek pouzdan. Građani su svraćali k njemu samo da ga pozdrave, ne samo kad im je nešto trebalo, a njegovo iskreno zanimanje za ljude koristilo je njegovu poslu. U ljekarni je radio trideset i tri godine, a njezin vlasnik postao je prije dvadeset i sedam godina, nakon smrti svog oca. Handahl je bio najmanje prijeteća osoba od svih, a opet je Jim osjećao da od njega dolazi prijetnja. Želio je izaći iz ljekarne prije.... Prije čega? Prije no što Handahl kaže pogrešnu stvar, previše otkrije. Ali, što bi on mogao otkriti? – Ja sam Jimova zaručnica – rekla je Holly na Jimovo iznenađenje.

– Čestitam, Jime – rekao je Handahl. – Ti si srećković. Mlada damo, nadam se da znate da je ta obitelj promijenila prezime od Iron-head, što ju je mnogo bolje opisivalo. Tvrdoglava skupina. – Namignuo je i nasmijao se, Holly je rekla: – Jim me vodi po gradu, pokazujući mi svoja omiljena mjesta. Sentimentalno putovanje, pretpostavljam da se to tako zove. Poprijeko gledajući Jima, Handahl je rekao: – Nikad nisam mislio da ovaj grad voliš dovoljno da bi prema njemu gajio neke sentimente. Jim je slegnuo ramenima: – Stavovi se mijenjaju. – Drago mi je čuti. – Handahl se opet okrenuo Holly. – Počeo je ovamo dolaziti čim se s djedom i bakom preselio, svakog utorka i petka kad su dolazile nove knjige i časopisi iz Santa Barbare. Odložio je sredstvo za čišćenje. Uređivao je stvarčice po pultu. – Onda je bio zagriženi čitač. Još uvijek si tako zagrižen? – Jesam – rekao je Jim, sve više uznemiren, prestravljen onim što bi Handahl mogao nakon toga još reći. Pa opet, što se tiče njegovog života, nije znao ništa pretjerano važno. – Ukus ti je bio nekako uzak, sjećam se. – Obratio se Holly: – Obično je trošio svoj džeparac kupujući svaku knjigu znanstvene fantastike ili džepna izdanja horora čim bi stigla. Naravno, tada je tjedni džeparac od dva dolara bio prilično dovoljan za to, ako znamo da je knjiga koštala oko četrdeset i pet ih pedeset centi. Jima je obuzela klaustrofobija, gusta poput teškog mrtvačkog pokrova. Ljekarna se počela činiti zastrašujuće malom, prepunjenom stvarima i on je želio izaći odatle. Dolazi, pomislio je, iznedada osjećajući tjeskobu kako sve brže navire. Dolazi. Handahl je rekao: – Pretpostavljam da je interes za tako osebujnu prozu naslijedio od mame i tate. Mršteći se, Holly je rekla: – Kako to? – Jamiea, Jimova oca, nisam baš dobro poznavao, ali u srednjoj školi sam bio samo godinu iza njega. Bez uvrede, Jim, ali tvoj je otac gajio neke egzotične interese – premda, kako se svijet mijenja, oni se sada ne bi činili toliko egzotičnima kao početkom pedesetih. – Egzotični interesi? – podbadala je Holly. Jim je pogledao po ljekarni, pitajući se odakle će doći, koji put bijega može biti zapriječen, a koji bi mogao ostati otvoren. Titrao je između provizornog prihvaćanja Hollvine teorije i odbijanja iste, i upravo sada, bio je siguran da ona mora biti u krivu. Nije postojala sila u njemu. Bilo je to potpuno odvojeno biće, kao i Prijatelj. Bio je to zao stranac, baš kao što je Prijatelj bio dobar, i ono može otići bilo kamo, odasvud doći, u svakoj sekundi, i ono je dolazilo, znao je da dolazi, želio ih je sve ubiti! – Da – rekao je Handahl – kad je bio mali, Jamie je dolazio ovamo – onda je to bio dućan mog oca – i kupovao one stare petparačke časopise s robotima, čudovištima i oskudno odjevenim ženama na naslovnici. Puno je pričao o tome kako će jednog dana čovjek dospjeti na Mjesec, i svi su ga zbog toga smatrali malo čudnim, ah čini se da je ipak bio u pravu. Nisam se iznenadio čuvši da je prestao raditi kao računovođa, našao ženu iz šou biznisa i zarađivao za život nadnaravnim činima. – Nadnaravnim činima? – rekla je Holly, pogledavši Jima. – Ja sam mislila da ti je tata bio računovođa, a mama glumica. – Bih su – rekao je tankim glasom. – Bili su to – dok nisu zajedno smislili predstavu. Gotovo je zaboravio na predstavu, što ga je iznenadilo. Kako ju je mogao zaboraviti. Imao je sve fotografije s turneja, toliko mnogo fotografija na zidovima, svaki dan ih je gledao, pa ipak je zaboravio da su napravljene tijekom putovanja za vrijeme izvedbi. Sada je već zlo dolazilo brzo. Blizu. Vrlo je blizu.

Želio je upozoriti Holly. Nije mogao govoriti. Činilo se da mu je nešto ukralo jezik, zaključalo vilice. Dolazilo je. Nije željelo da ju on upozori. Željelo je zgrabiti iznenada. Uređujući posljednje stvarčice po pultu, Handahl je rekao: – To što se njima dogodilo, to je zaista bila tragedija. Kad si ti, Jime, prvi put došao u grad živjeti s djedom i bakom, bio si jako povučen, nitko iz tebe nije mogao izvući dvije riječi. Holly je gledala Jima, a ne Handahla. Činilo se da osjeća da je on u ozbiljnoj nevolji. – Druge godine, nakon što je Lena umrla – rekao je Handahl – Jim je opet postao potpuno nijem, kao da više nikad u svom životu neće progovoriti. Sjećaš se toga, Jime? Začuđena, Holly se okrenula prema Jimu i rekla: – Tvoja baka je umrla dvije godine nakon tvog dolaska, kad si imao samo jedanaest godina? Rekao sam joj prije pet godina, pomislio je Jim. Zašto sam joj rekao da je to bilo prije pet godina kad je zapravo bilo prije dvadeset i četiri? Dolazilo je. Osjećao je. Dolazi. Neprijatelj. Rekao je: – Oprostite, moram udahnuti malo svježeg zraka. – Izletio je iz ljekarne i stao pored automobila, boreći se za zrak. Okrenuvši se, vidio je da ga Holly nije slijedila. Mogao je vidjeti kroz izlog ljekarne, pričala je s Handahlom. Dolazilo je. Holly, ne pričaj s njim, mislio je Jim. Ne slušaj ga, izađi odatle. Dolazilo je. Naslanjajući se na automobil, mislio je: Jedini razlog zbog kojeg se plašim Carbetta Handahla je taj što on zna više o mom životu u Svenborgu nego što se ja sjećam. Du-dum-dum. Bio je tu. Handahl je znatiželjno gledao za Jimom. Holly je rekla: – Mislim da nikad nije prebolio to što se dogodilo s njegovim roditeljima... i s Lenom. Handahl je kimnuo. – Tko bi mogao preboljeti nešto tako čudno? Bio je tako drago dijete da ti se srce kidalo. – Prije no što je Holly mogla upitati nešto o Leni, Handahl je rekao: – Idete li na farmu? – Ne. Ostajemo nekoliko dana. – Nije moja briga, ali zaista je šteta što se ta zemlja ne obrađuje. – Jim nije farmer – rekla je – a budući da nitko nije.voljan kupiti farmu... – Nitko je nije voljan kupiti? Mlada damo, stajali bi u redovima samo da je Jim hoće ponuditi. Trepnula je. Nastavio je: – Na tom imanju postoji zaista dobar arteški bunar, što znači da uvijek ima vode u okrugu koji vodom prilično oskudijeva. – Nagnuo se preko pulta i prekrižio ruke na prsima. – Način na koji on funkcionira – kad je onaj stari ribnjak do vrha pun, težina vode pritišće prirodni izvor bunara usporavajući dotok nove vode. Ali, onda se voda pumpa iz njega da bi se navodnili usjevi, voda se razlije, a ribnjak uvijek ostaje pun, poput čarobnog

vrča iz bajke. – Zatresao je glavom i zaškiljio prema njoj. – Jim vam je rekao da ga nije mogao prodati? – Pa, pretpostavljala sam. – Znate što ću vam reći – rekao je Handahl – možda taj vaš gospodin i jest sentimentalniji no što sam mislio. Možda ne želi prodati farmu jer ga za nju veže previše uspomena. – Možda – rekla je. – Ali, vezuju ga kako dobre tako i loše uspomene. – Imate pravo. – Poput bakine smrti – i dalje je gnjavila, pokušavajući ga vratiti na tu temu. – To je bilo... Prekinuo ju je iznenadni štropot. Okrenula se i vidjela kako se boce šampona, lakovi za kosu, vitamini i kutije s lijekovima treskaju na policama. – Potres – rekao je Handahl, zabrinuto gledajući u strop, kao da će se srušiti na njih. Bočice su se još žešće tresle nego prije, a Holly je znala da ih je uznemirilo nešto gore od potresa. Upozoravalo ju je da Handahlu ne postavi više ni jedno pitanje. Du-dum-dum, du-dum-dum. Udoban svijet starinske ljekarne počeo se raspadati. Boce su eksplodirale na policama, rasprskavajući se točno prema njoj. Odmaknula se i stavila ruke na glavu. Posude su je bombardirale, letjele prema njoj i pogodile Handahla. Osvježivač zraka, koji je stajao pored blagajne, vibrirao je. Nagonski, Holly je legla na pod. Dok se spuštala, rasprsnulo se staklo te kutije. Komad stakla presjekao je zrak na mjestu na kojem je maločas stajala. Četveronoške je krenula prema izlazu dok su blještave krhotine poput kiše zasipale pod. Iza nje teška se blagajna treskom srušila s granitnog pulta, promašivši je za centimetar. Prije no što je zid mogao početi naticati u mjehur i poprimiti strani oblik, dokopala se vrata, prohujala pored stalka s novinama i istrčala na ulicu, ostavljajući Handahla u onome što je on nedvojbeno smatrao krhotinama potresa. Trodijelni udarci pulsirali su iz nogostupa od opeke pod njezinim nogama. Našla je Jima naslonjenog na automobil, pretrnulog i problijedjelog s izrazom lica čovjeka koji stoji na rubu ponora, zuri u dubinu – i čezne da skoči. Nije joj odgovorio kad ga je pozvala po imenu. Činilo se da je na rubu predavanja mračnoj sili koju drži u sebi i hrani svih ovih godina, i koje sada želi svoju slobodu. Okrenula se od automobila i zagrlila ga, čvrsto ga držala, još čvršće ponavljajući njegovo ime, očekujući da je zgrabe nazupčana kliješta, pipci ili hladne vlažne ruke neljudskog izgleda. Ali, trostruki udarci su utihnuli, nakon nekog vremena Jim je podigao ruke i zagrlio je. Neprijatelj je prošao. Ali, to je bio samo privremeni predah. Memorijalni park u Svenborgu graničio je s parkom Tivoli. Groblje je bilo odvojeno od parka zašiljenom željeznom ogradom i raznim drvećem – uglavnom bijelim cedrovima. Jim je polako vozio pomoćnom cestom koja je zavijala grobljem. – Tu smo. – Skrenuo je i zaustavio automobil. Kad je izašao iz Forda, osjećao se gotovo jednako klaustrofobično kao i u ljekarni, premda je stajao na čistom zraku. Nebo tamno poput škriljevca pritiskalo je sive granitne spomenike, dok su se pravokutnici, kvadrati i šiljci napinjali poput kvrga nekih drevnih vremenom umrljanih kostiju napola zakopanih u zemlji. U tom turobnom osvijetljenju, trava je bila sivozelena. I drveće je bilo sivozeleno, nejasno se nadnoseči nad njih kao da će se srušiti. Prolazeći na Hollvinu stranu, pokazao je prema sjeveru. – Tamo. Uzela ga je za ruku. Bio joj je zahvalan zbog toga.

Zajedno su odšetali do groba njegovog djeda i bake. Nalazio se na maloj kosini na uglavnom ravnom groblju. Jedan pravokutna granitna ploča stajala je za oba groba. Jimovo srce luđački je udaralo i teško je gutao. Njezino ime bilo je ugravirano na desnoj strani spomenika: LENA LOUISEIRONHEART. Nesigurno je pogledao datume njezinog rođenja i smrti. Kad je umrla imala je pedeset i tri godine. Bila je mrtva dvadeset i četiri godine. Mora da to tako izgleda pri ispiranju mozga kad se uspomene prebrišu, a krive uspomene ugraviraju u bjeline. Njegova prošlost izgledala je poput maglovitog pejzaža koji otkriva samo sablasno i nestalno svjetlucanje oblakom zastrta Mjesečevog lica. Iznenada nije mogao vidjeti natrag u godine s istom jasnoćom koju je imao prije sat vremena Nije mogao vjerovati u stvarnost jasne uspomene, mogle su se pokazati samo smicalicama magle i sjene kad bi bio prisiljen s njima se izbliza suočiti. Dezorijentiran i preplašen, čvrsto je držao Holly za ruku. – Zašto si mi lagao, zašto si rekao pet godina? – nježno ga je pitala. – Nisam lagao. Barem nisam shvaćao da lažem. – Buljio je u granitnu ploču kao u prozor u prošlost, i pokušavao se prisjetiti. – Sjećam se da sam se probudio jednog jutra znajući da mi je baka mrtva. To je bilo prije pet godina. Živio sam tada u stanu, dolje u Irvinu. – Slušao je vlastiti glas kao da je pripadao nekom drugom, a opsjednuti ton tog glasa ježio ga je. – Odjenuo sam se... Odvezao prema sjeveru... Kupio cvijeće u gradu... onda došao ovamo... Nakon nekog vremena, budući da je šutio, Holly je rekla: – Sjećaš li se pogreba tog dana?, – Ne. – Drugih ožalošćenih? – Ne. – Drugog cvijeća na grobu? – Ne. Sve čega se sjećam je... klečanje na grobu s cvijećem koje sam joj kupio... plakanja... dugo sam plakao, nisam mogao prestati. Prolazeći pored njega putem do drugih grobova, ljudi su ga gledali suosjećajno, zatim zbunjeno, shvativši opseg njegovog emocionalnog sloma, vidjevši divlju tugu koja ga je činila neuravnoteženim. Želio je samo prokopati svoj put u zemlju, pokriti se njome kao nekim prekrivačem, odmarajući se u istoj jami kao i njegova baka. Ali, nije se mogao sjetiti zašto se tako osjećao ni zašto se opet počinje tako osjećati. Opet je pogledao datum njezine smrti – 25. rujna. Sada je bio previše preplašen da bi plakao. – Što je? Reci mi – zahtijevala je Holly. – Kad sam došao s cvijećem, drugi put uopće kad sam došao, onaj dan kojeg se sjećam kao dana njezine smrti, 25. rujna... ali, prije pet godina, a ne prije dvadeset i četiri. Bila je to devetnaesta godišnjica njezine smrti... ali, onda mi se činilo, i uvijek jest, da je upravo bila umrla. Oboje su šutjeli. Dva velika kosa letjela su tmurnim nebom, kriješteći, i nestala za vrhovima drveća. Konačno je Holly rekla: – Možda je bilo tako da si negirao njezinu smrt, odbijao je prihvatiti kad se stvarno dogodila, prije dvadeset i četiri godine? Možda si bio u stanju prihvatiti je tek nakon devetnaest godina... onog dana kad si došao ovamo s cvijećem. Zato ti se činilo da je umrla puno skorije nego što je bilo u stvarnosti. Datirao si njezinu smrt danom kad si je konačno prihvatio. Odmah je– znao da je pogodila istinu, ali taj odgovor nije učinio da se osjeća bolje. – Ali, Holly, za ime Boga, to jest ludilo.

– Ne – mirno je rekla. – To je samoobrana, dio istih onih obrana koje si podignuo da bi sakrio sve od svoje desete godine. – Zastala je, duboko udahnula i rekla: – Jime, kako je umrla tvoja baka? – Ona je... – Iznenadio se shvativši da se ne može prisjetiti uzroka smrti Lene Ironheart. Još jedna praznina ispunjena maglom. – Ne znam. – Mislim da je umrla u mlinu. Skrenuo je pogled s nadgrobne ploče i pogledao Holly. Bio je napet od uzbuđenosti premda nije znao zašto. – U mlinu? Kako? Sto se dogodilo? Kako znaš? – San o kojemu sam ti pričala. Penjući se uz stepenice mlina, gle dajući kroz prozor dolje na ribnjak, i vidjevši lice druge žene u oknu, lice tvoje bake. – To je bio samo san. Holly je zavrtila glavom. – Ne, mislim da je to bila uspomena, tvoja uspomena koju si iz svog sna projicirao u moj. Srce mu je preskočilo od panike, a nije točno znao. – Kako to može biti moja uspomena kad je se sad ne sjećam? – Sjećaš je se. Namrštio se. – Ne. Ne sjećam se ničeg sličnog. – Zaključano je dolje u tvojoj podsvijesti kojoj možeš pristupiti sa mo dok spavaš, ali tu je, sigurno. Da mu je rekla da je cijelo groblje podignuto na pokretnoj traci i da se oni polako vrte pod tmurnim metalnim nebom, prije bi joj povjerovao. Nije mogao prihvatiti uspomenu prema kojoj ga je vodila. Osjećao je kao da se vrti kroz svjetlo i tamu, svjetlo i tamu, strah i bijes... Uz veliki napor, rekao je: – Ali, u tvom snu... ja sam bio u visokoj sobi kad je baka u nju ušla. – Da. – I ako je tu umrla... – Ti si bio svjedokom njezine smrti. Nepopustljivo je zavrtio glavom. – Ne, Bože, toga bih se sjetio, zar ne? – Ne. Mislim da ti je zbog toga trebalo devetnaest godina da samo priznaš da je ona mrtva. Mislim da si je vidio kako umire, i to je bio takav šok koji te je bacio u dugotrajnu amneziju, koju si prekrivao maštanjima i opet maštanjima. Zapuhao je povjetarac, a oko njegovih nogu nešto je krčkalo. Bio je siguran da je to koščata ruka njegove bake koja se probila iz zemlje da bi ga uhvatila, ali kad je pogledao dolje vidio je samo sparušeno lišće kako se šuškajući sudara s travom. Jim se okrenuo od groba. Sada mu se svaki udarac srca činio poput udarca u boksačku vreću, i žarko se želio vratiti u automobil. Holly mu je stavila ruku na rame: – Čekaj. Otrgnuo se gotovo je gurnuvši, zurio u nju i rekao: – Želim otići odavde. Sabrana, Holly ga je zgrabila i zaustavila: – Jime, gdje je tvoj djed? Gdje je on pokopan?, Pokazao je na parcelu pored bakine. – Tu, naravno, uz nju. Onda je ugledao lijevu stranu granitnog spomenika. Toliko je bio usredotočen na desnu, na nemogući datum bakine smrti da nije primijetio što nedostaje lijevoj strani. Djedovo ime bilo je tu, kako i treba, ugravirano u isto vrijeme kad i Lenino: HENRY JAMES IRONHEART. I datum rođenja. Ali, to je bilo sve. Datum njegove smrti nije bio upisan. Željezno nebo još je jače pritiskalo.

Činilo se da se drveće nagnulo, čineći luk nad njima. Holly je rekla: – Nisi li rekao da je on umro osam mjeseci nakon Lene? Usne su mu bile suhe. Teško je uspijevao skupiti dovoljno sline da uopće progovori, a riječi su izlazile u obliku suha šapata poput prskanja pijeska po kamenu u pustinji. – Što dovraga hoćeš od mene? Rekao sam ti... osam mjeseci... dvadeset i četvrtog svibnja sljedeće godine... – Kako je umro? – Ja... ne znam... ne sjećam se. – Bolest? – Zašuti, zašuti! – Ne znam. – Nesreća? – Mislim da... je to bila... kap. Veliki dijelovi prošlosti bili su magle u maglama. Sada je shvatio da je rijetko razmišljao o prošlosti. Potpuno je živio u sadašnjosti. Nikad nije uvidio da u njegovu pamćenju postoje velike rupe jednostavno zato što je preostajalo toliko stvari kojih se nikad prije nije ni pokušavao sjetiti. – Nisi li ti bio najbliži djedov srodnik? – pitala je Holly. – Jesam. – Nisi li se brinuo za sve detalje pogreba? Oklijevao je, mršteći se. – Mislim da... jesam... – Zar si onda jednostavno zaboravio dodati datum njegove smrti? Zurio je u bijelu točku na granitu, mahnito tražeći podjednako bijelu točku u svom pamćenju, nesposoban da joj odgovori. Bilo mu je zlo, želio se sklupčati i zatvoriti oči, spavati i nikad se ne probuditi, neka se na njegovom mjestu probudi nešto drugo. Rekla je: – Ili si ga pokopao negdje drugdje? Kosovi su kriještali i letili tamo-amo pepeljastim nebom, ispisujući krilima kaligrafske poruke čija su značenja bila podjednako nečitljiva koliko i neuhvatljive uspomene koje su zujale dubokim sivilom Jimovog uma. Holly ih je odvezla iza ugla u park Tivoli. Kad su otišli iz ljekarne, Jim je želio voziti do groblja, zabrinut zbog onoga što će tamo otkriti, ali istovremeno znatiželjan da se suoči sa svojom slabo znanom prošlošću. No, događaj na grobu potresao ga je i sada više nije žurio prema otkrićima sljedećih iznenađenja. Bio je zadovoljan što Holly vozi, a ona je sumnjala da bi on bio još sretniji kad bi ga jednostavno odvezla iz grada, krenula prema jugu, i nikad više s njim ne pričala o New Svenborgu. Park je bio premalen da bi imao pomoćnu cestu. Automobil su ostavili na ulici i šetali. Holly je ocijenila da je park Tivoli čak manje privlačan izbliza nego što je bio jučer dok ga je gledala iz jurećeg automobila. Tmurni dojam koji je ostavljao nije se mogao pripisati samo naoblačenom nebu. Trava je bila napola spržena ljetnim suncem. Nekoliko preostalih cvjetova ružinih grmova izblijedjelo je i ocvalo. Drugo je cvijeće izjedala sparušina, a klupe su vapile za novim bojanjem. Samo je vjetrenjača bila dobro održavana. Bio je to veći i upadljiviji mlin od onog na farmi, pet-šest metara viši, sa zidićem koji ga je cijelog okruživao. – Zašto smo ovdje? – upitala je. – Ne pitaj mene. Ti si ona koja je željela doći ovamo. – Ne budi budalast, zlato – rekla je.

Znala je da gurati ga znači isto što i udarati zamotuljak s dinamitom, ali nije imala izbora. Ionako će prije ili kasnije eksplodirati. Jedino se mogla nadati da će preživjeti ako ga prisili da prizna da je on Neprijatelj, prije nego Neprijatelj zauvijek nad njim preuzme kontrolu. Osjećala je da joj vrijeme istječe. Rekla je: – Ti si onaj koji je ovo jučer uvrstio u raspored. Rekao si da su ovdje jednom snimali film. – To što je netom rekla iskreno ju je zapanjilo. – Čekaj, ma jesi li ovdje vidio Roberta Vaughna? Je li on glumio u filmu koji se ovdje snimao? – Sa zbunjenim izrazom koji je polako prelazio u mrštenje, Jim se okrene u mjestu, razgledajući mali park. Konačno je krenuo prema mlinu, a ona za njim. Dvije kamene govornice stajale su sa strane popločanog puta ispred vrata mlina. Materijal za čitanje na vrhu kamene kosine bio je zaštićen listovima pleksiglasa u vodootpornim okvirima. Govornica na lijevoj strani, do koje su prvo došli, sadržavala je sporedne informacije o korištenju mlinova za mljevenje, kukuruza, pumpanju vode i proizvodnji električne energije u dolini Santa Ynez od početka devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća, nakon čega je slijedila povijest ovog očuvanog mlina koji se, prilično prikladno, zvao New Svenborg mlin. Taj je materijal bio dosadan i prljav pa se Holly okrenula prema drugoj govornici. Njezino zanimanje odmah je potaknuo naslov na vrhu druge ploče – CRNI MLIN: KNJIGA I FILM. – Jime, pogledaj. Pridružio joj se kod druge govornice. Tu je bila fotografija ovitka romana za mlade i stare – Crnog mlina autora Arthura. J. Willotta, a ona se očito temeljila na izgledu New Svenborg mlina. Holly je čitala tekst na govornici s rastućom zapanjenošću. Willott, stanovnik doline Santa Ynez – Solvanga a ne Svenborga – bio je uspješan autor romana za mladež, i prije svoje smrti u osamdesetoj godini, 1982., napisao ih je pedeset i dva. Njegova najpopularnija knjiga bio je maštoviti pustolovni roman o ukletom starom mlinu i dječaku koji otkriva da su duhovi zapravo stranci iz drugog svijeta i da se pod ribnjakom mlina nalazi svemirski brod koji je tamo već deset tisuća godina. – Ne – rekao je Jim nježno, ali pomalo i bijesno – ne, to nema smisla. Holly se sjetila trenutka iz sna, kad je ona bila u tijelu Lene Iron-heart, penjući se uz stepenice mlina. Kad je došla do vrha, našla je desetogodišnjeg Jima kako stoji, ruku stisnutih uz bokove, i on se okrenuo prema njoj i rekao: – Bojim se, pomozi mi, zidovi, zidovi! – Kod njegovih se nogu nalazila žuta svijeća na plavom tanjuriću. Bila je zaboravila da se pored tanjurića nalazila tvrdo ukoričena knjiga u raznobojnom prašnjavom ovitku. Bio je to isti prašnjavi ovitak čija se reprodukcija nalazila na govornici: Crni mlin. – Ne – rekao je opet Jim i okrenuo se od ploče. Zabrinuto je zu rio u drveće uznemireno povjetarcem. Holly je nastavila čitati i otkrila da je prije dvadeset i pet godina, upravo one godine kad je desetogodišnji Jim Ironheart došao u grad, prema knjigi Crni mlin snimljen film. Mlin New Svenborg bio je najvažnija lokacija za snimanje. Filmska kompanija izgradila je oko njega plitki, ali vjerodostojni ribnjak, a zatim platila restauraciju zemljišta i izgradnju sadašnjeg parka. Još uvijek se polagano okrećući, mršteći se na drveće i žbunje, na tamu pod njima koju oblačni dan nije mogao raspršiti, Jim je rekao: – Nešto dolazi.

Holly nije mogla vidjeti ništa što bi dolazilo, i vjerovala je da je on samo pokušava odvratiti od čitanja ploče. Nije želio prihvatiti implikacije tih informacija, pa ju je pokušavao od toga okrenuti. Film je vjerojatno bio loš jer Holly za njega nikad nije čula. Čini se da je to bila ona vrsta produkcije koja nigdje nije bila novost osim u New Svenborgu, a čak i tu samo zbog toga što je rađena prema knjizi jednog stanovnika doline. Na podsjetniku, u posljednjem se poglavlju nalazio popis pet glavnih glumaca. Nijedna velika zvijezda nije bila na njemu. Od prva četiri imena, prepoznala je samo M. Emmet Walsh, koja je bila njezina miljenica. Peti član glumačke ekipe bio je mladi i tada nepoznati Robert Vaughn. Pogledala je prema mlinu u daljini. – Sto se ovdje događa? – naglas je rekla. Podignula je pogled pre ma tmurnom nebu, onda ga spustila na fotografiju prašnjavog omota Willottove knjige. – Što se, dovraga, ovdje događa? Glasom koji je drhtao od straha, ali i od sablasnog prizvuka čežnje, Jim je rekao: – Ono dolazi! Pogledala je na mjesto u koje je buljio i vidjela nemir pod zemljom na udaljenom kraju malog parka, kao da je nešto kopalo zemlju da bi došlo do njih, gurajući metar široku gomilu prljavštine i busenja, praveći tako tunel, krećući se brzo, ravno prema njima. Pojurila je do Jima i zgrabila ga za ruku. – Zaustavi to. – Dolazi – rekao je širom otvorenih očiju. – Jim, to si ti, to si samo ti. – Ne... nisam ja. Neprijatelj. – Zvučao je kao da je napola u transu. Holly je bacila pogled iza sebe i vidjela kako ta stvar prolazi ispod betonskog nogostupa, koji je pucketao i podizao se u brazdu. – Jim, prokletstvo! Buljio je u nadolazećeg ubojicu užasnut, ali, također, mislila je, i nekako čeznutljivo. Jedna od klupa u parku poletjela je uvis kad je zemlja izbila, a onda je potonula u nestalu rupu. Neprijatelj je bio petnaestak metara od njih, brzo se približavajući. Uhvatila je Jima za košulju, protresla ga pokušavajući ga natjerati da je pogleda. – Gledala sam taj film kad sam bila mala. Kako se zvao? Zavojevači s Marsa ili tako nekako u kojem stranci otvaraju vrata u pijesku i povuku te dolje. Pogledala je iza sebe. Bilo je udaljeno desetak metara. – Da li je to ono što će nas ubiti, Jim? Nešto što otvara vrata u pijesku, vuče nas dolje, nešto iz filmova što je prouzročilo noćne more kod desetogodišnjaka. Šest metara od njih. Jim se znojio, tresao. Činilo se da je izvan dosega Hollvinih riječi. Ipak mu je vikala ravno u lice. – Hoćeš li ubiti mene i sebe, učiniti samoubojstvo poput Larrvja Kakonisa, samo ćeš prestati biti jak i sve to okončati, dopustiti da te jedna od tvojih noćnih mora odvuče pod zemlju? Tri metra. Dva i pol. – Jim! Dva metra. Metar i pol. Čuvši čudovišno mljevenje vilica u zemlji pod njima, podignula je nogu, zabila petu svoje cipele u njegovu cjevanicu, što je jače mogla, da je osjeti kroz čarapu. Jim je zavrištao od bola

dok se zemlja pod njim micala, a Holly je prestravljeno pogledala u raspuknutu zemlju. Kopanje je prestalo istog momenta kad je Jim onako jako vrisnuo. Zemlja se nije otvorila. Ništa iz nje nije provalilo niti ih povuklo dolje. Tresući se, Holly se odmaknula od potrganog busenja i popucane zemlje na kojoj je stajala. Jim je gledao u nju, skamenjen. – To nisam bio ja. Nisam mogao biti ja. U automobilu, Jim se svali u sjedište. Holly je prekrižila ruke na upravljaču i naslonila se na njih čelom. Gledao je kroz prozor u park. Divovski krtičji trag još je bio tamo. Pokrajnji put bio je popucan i razbacan. Klupa je ležala na boku. Jednostavno nije mogao vjerovati da je ta stvar ispod parka bila tek izmišljotina njegove mašte, osnažena jedino njegovim snom. Cijelog je života imao kontrolu nad sobom, živeći spartanskim životom knjiga i rada, bez poroka i odavanja užicima. Osim zastrašujuće prikladnog zaboravljanja, ogorčeno je pomislio. Ništa iz Hollvine teorije nije mu bilo teže priznati od toga da je divlji i primitivni dio njega, izvan njegove svjesne kontrole, bio jedina opasnost s kojom su se suočavali. Sada se više nije samo bojao. Više se nije znojio ni tresao. Bio je u šaci prvobitnog užasa koji ga je činio ukočenim i nemoćnim poput leda. – To nisam bio ja – ponovio je. – Da, jesi. – Iako ju je zamalo ubio, Holly je bila iznenađujuće nježna prema njemu. Nije podizala glas; omekšavao ga je prizvuk velike nježnosti. Rekao je: – Ti si još uvijek pri ovoj optužbi o rascijepljenoj ličnosti? – Da. – Dakle je to bila moja mračna strana. – Da. – Utjelovljena u divovskom crvu ili tako nečemu – rekao je pokušavajući biti sarkastičan. – Ali, ti si rekla da Neprijatelj izbija samo kad spavam, a nisam spavao, pa čak i ako ja jesam Neprijatelj, kako sam ja mogao biti ona stvar u parku? – Nova pravila. Podsvjesno postaješ očajan. Nisi više u stanju tu osobu kontrolirati lako kao prije. Što si bliže istini, to će Neprijatelj postajati agresivniji da bi se obranio. – Ako sam to bio ja, zašto nije bilo onog stranog lupanja srca kao prije? – To je uvijek bio tek dramatski efekt, poput zvona koja su zvonila prije pojavljivanja Prijatelja. – Podigla je glavu i pogledala ga. – To si ispustio jer za to jednostavno nije bilo vremena. Čitala sam ploču i želio si me zaustaviti što si brže mogao. Bilo ti je potrebno da mi odvratiš pozornost. Zlato, dozvoli mi da ti kažem, to je bila "caka". Opet je pogledao kroz prozor, prema mlinu i govornici koja je sadržavala informacije o Crnom mlinu. Holly mu je stavila ruku na rame. – Bio si očaju nakon što su ti roditelji umrli. Trebao si iz toga pobjeći. Očito te je pisac imenom Arthur Willott opskrbio fantazijom koja ti je savršeno odgovarala. U ovoj ili onoj mjeri, ti si je od tada živio. Premda to njoj nije mogao priznati, morao je priznati sebi da jest tapkao prema shvaćanju, da je bio na rubu sagledavanja svoje prošlosti iz nove perspektive, koja će učiniti da ove tajanstvene crte i kutovi zadobiju novi, razumljivi oblik. Ako selektivna amnezija, pažljivo stvorene lažne uspomene nisu indikacija ludila već samo oruđa kojima se pridržavao stvarnosti – na čemu je Holly ustrajala – što će mu se onda dogoditi ako ispusti ta oruđa? Ako iskopa istinu o svojoj prošlosti, suoči se sa stvarima s kojima se odbijao suočiti kad se okrenuo mašti kao dijete, hoće li ga ovog puta istina odvesti u ludilo? Što je skrivao?

– Slušaj – rekla je – važno je što si ga ušutkao prije nego je stigao do nas, prije nego nas je ozlijedio. – Cjevanica me boli kao sam vrag – rekao je, trepćući. – Baš dobro – vedro je rekla. Upalila je motor. – Kamo sada idemo? – U knjižnicu. Kamo drugamo? Holly je parkirala na Copanhagen Laneu ispred male viktorijanske kuće na kojoj je bila smještena knjižnica New Svenborga. Bila je zadovoljna što joj se ruke ne tresu, što joj je glas uravnotežen i miran i što je bila u stanju voziti od parka Tivoli a da nije vijugala po cesti. Bila je užasnuta. Strah, iako razblažen, još je bio prisutan i znala je da će ga osjećati sve dok ne budu izašli iz te sablasne stare šume – ili dok ne umru. Ali, odlučila je ne otkriti Jimu dubinu svog straha, jer mora da je njegov još i dublji. Napokon, njegov se život pretvorio u kolaž krhkih laži. Ona je bila njegov toliko potrebni oslonac. Dok su se Jim i ona penjali prednjim stepeništem do predvorja Holly je zamijetila da Jim promatra livadu oko sebe kao da bi se nešto moglo dogoditi. Bolje nemoj, mislila je, ih ćeš imati dvije krvave cjevanice. Ali, dok je prolazila kroz vrata, pitala se hoće li bolni udarac idući put biti djelotvoran. Znak u drvenom predvorju pokazivao je ODIO POPULARNE LITERATURE. Strelica je pokazivala na desno stubište. Predvorje se slijevalo u hodniku prvog kata, u kojem su bile dvije velike sobe. Obje su bile prepune polica za knjige. U sobi na lijevoj strani bili su i stolovi za čitanje sa stolicama i velikim hrastovim pultom. Žena za pultom bila je kao dobar oglas za život u provinciji: besprijekorni ten, sjajna smeđa kosa, jasne svjetlosmeđe oči. Izgledala je kao da ima trideset i pet, ali je vjerojatno bila dvanaestak godina starija. Pločica s imenom govorila je ELOISE GLYNN. Jučer, kad je Holly željela doći u knjižnicu vidjeti da li je tu mnogoobožavana gospođa Glynn, Jim je ustrajao na tome da je ona sigurno u mirovini, da je i prije dvadeset i pet godina bila "prilično stara", očito je tek bila izašla s fakulteta i započinjala svoj prvi posao. U usporedbi s prethodnim otkrićima, ovo je bilo tek manje iznenađenje. Jim nije želio da Holly jučer dođe u knjižnicu, dakle jednostavno je lagao, a iz izraza na njegovom licu sada, bilo je jasno da mladost Eloise Glynn ni njemu nije bila iznenađenje, znao je i jučer da ne govori istinu, premda nije shvaćao zašto laže. Knjižničarka nije prepoznala Jima. Ili je bio jedno od one djece koja ne ostavljaju osobit dojam, ili, vjerojatnije, govorio je istinu da nije bio u knjižnici otkad je prije osamnaest godina otišao na fakultet. Eloise Glvnn imala je vesele manire i stav djevojačkog sportskog trenera, čega se Holly sjećala iz srednje škole. – Willott? – rekla je kao odgovor na Hollvino pitanje. – Da, imamo Willotta na vagone. – Skočila je iz stolice. – Mogu vam pokazati gdje je. – Obišla je pult, žustro koračajući odvela Holly i Jima preko hodnika u drugu veliku sobu. – On je bio mještanin, što sigurno znate. Umro je prije deset godina, ali dvije trećine njegovih knjiga još uvijek se tiskaju. – Zaustavila se ispred odjela za mladež i zamahnula rukom da bi naznačila dvije visoke police s Willottovim naslovima. – Taj Artie Willott bio je produktivan, tako zaposlen da su se pčele skrivale od srama kad bi prolazio.

Nasmiješila se Holly, i to je bio zarazan smiješak. Holly joj je vratila osmijeh. – Tražimo Crni mlin. – To je jedna od najpopularnijih knjiga, nikad nisam susrela dijete koje je nije voljelo. – Gospođa Glvnn izvukla je knjigu s police a da gotovo i nije pogledala gdje se nalazi, i predala je Holly. – To je za vaše dijete? – Zapravo za mene. Čitala sam o njoj na ploči u parku Tivoli. – Ja sam čitao tu knjigu – rekao je Jim. – Ali, ona je znatiželjna. Zajedno s Jimom, Holly se vratila u glavnu sobu i sjela za stol najudaljeniji od pulta. Držeći knjigu između sebe, pročitali su prva dva poglavlja. Neprestano ga je dodirivala – po ruci, ramenu, koljenu – mazeći ga. Nekako ga je morala držati na okupu, dovoljno dugo da spozna istinu i njome se izliječi, a jedino ljepilo kojeg se sjetila bila je ljubav. Uvjerila je sebe da je svaki mali izraz ljubavi – svaki dodir, smiješak, topla riječ ili pogled – povezujući faktor koji sprečava njegovo potpuno razaranje. Roman je bio dobro i privlačno napisan. Ali, ono što je otkrivao o životu Jima Ironhearta bilo je toliko zapanjujuće da je Holly počela tu i tamo čitati, šapćući mu cijela poglavlja, žurno tragajući za novim iznenađujućim otkrovenjem. Glavni lik zvao se Jim, ne Ironheart, već Jamison. Jim Jamison živio je na farmi koja je imala ribnjak i stari mlin. Mlin je navodno bio uklet, ali nakon što je bio svjedokom brojnih sablasnih događaja, Jim je otkrio da jedna strana prisutnost, a ne duh, nastanjuje svemirski brod pod ribnjakom i pojavljuje se u mlinu. Ono se Jimu otkrilo kao nježno svijetlo koje sjaji unutar zidova mlina. Komunikacija između Jima i stranca postigla se upotrebom dva žuta bloka – jednog za Jimova pitanja i drugog za strančeve odgovore, koji su se pojavljivali kao nekom magijom stvoreni. Premda izvanzemaljac, bilo je to biće čiste energije koje je na zemlji bilo – DA PROMATRA, PROUČAVA, POMAŽE ČOVJEČANSTVU. Sebe je nazivalo PRIJATELJEM. Označujući prstom mjesto na kojem je stala, Holly je preletjela ostatkom knjige da bi vidjela da li Prijatelj za tu neobičnu komunikaciju do kraja knjige koristi blokove. Koristio je. U priči na kojoj je Jim Ironheart utemeljio svoju fantaziju, stranac se nikad nije oglasio. – Zbog toga si sumnjao da se tvoj stranac može oglasiti i opirao si se mom prijedlogu da se odbijemo igrati s blokovima. Jim je sada bio onkraj nijekanja. U čudu je buljio u knjigu. Njegov je odgovor Holly pružio nadu za njega. Na groblju bio je u takvom stresu, očiju tmurnih i hladnih da je počela dvojiti može li on zaista svoju fenomenalnu moć okrenuti prema unutra da bi se izliječio. A u parku u jednom strašnom trenutku, pomislila je da će se njegova krhka ljuska mentalnog zdravlja raspuknuti i proliti ludilo. Ali, održao se, i sada se činilo da njegova znatiželja nadilazi njegov strah. Gospođa Glvnn otišla je srediti hrpu knjiga. Nikakvi drugi zaštitnici nisu dolazili u razgledanje. Holly se vratila priči, površno čitajući. Na vrhuncu priče, upravo nakon što su se Jim Jamison i stranac drugi put susreli, ET mu je objasnio da je ono biće koje živi U SVIM ASPEKTIMA VREMENA, koje može vidjeti u budućnost, i želi spasiti život čovjeka koji je osuđen da umre. – Neka sam proklet – tiho je rekao Jim. Bez upozorenja, u Hollyinim se mislima pojavila vizija, tako snažna i jasna da je knjižnica za trenutak nestala, a njezin unutarnji svijet postao je jedinom stvarnošću: vidjela je sebe golu i pribijenu na zidu u opscenoj parodiji raspeća, krv kako lipti iz njezinih ruku i nogu glas

je šaptao: umri, umri, umri. Otvorila je usta da bi zavrištala, ali mjesto zvuka, rojevi žohara izlazili su između njezinih usana, i shvatila je da je već mrtva umri, umri, umri i da njezina trula utroba vrvi od gamadi i kukaca. Odvratni fantazam odlepršao je s ekrana njezinog uma iznenada kako je i došao, i ona se drhteći vratila u knjižnicu. – Holly. – Jim ju je zabrinuto promatrao. Jedan dio njega poslao joj je tu viziju, o tome nije bilo spora. Ali, Jim u kojeg je sada gledala nije bio Jim koji je to učinio. Mračno dijete u njemu, Neprijatelj, ispunjen mržnjom i krvoločan, udarao je novim oružjem. Rekla je: – U redu. Sve je dobro. Ali, nije se dobro osjećala. Vizija joj je ostavila mučninu i neku vrst dezorijentacije. Morala se boriti da se opet usredotoči na Crni mlin. Čovjek kojeg je Jim Jamison morao spasiti bio je, objašnjavao je Prijatelj, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država koji će uskoro proći Jimovim rodnim gladom, gdje će se na njega pokušati izvršiti atentat. Stranac je želio da on živi, jer "ĆE BITI VELIKI DRŽAVNIK I MIROTVORAC KOJI ĆE SVIJET SPASITI OD VELIKOG RATA". Zbog toga što svoju prisutnost na Zemlji želi održati tajnom, Prijatelj je želio djelovati kroz Jima da bi osvijetlio namjere atentatora: "TI ĆEŠ MU, JIME, PRUŽITI SLAMKU ŽIVOTA". Roman nije uopće imao zlog stranca. Neprijatelj je u potpunosti bio ukras Jima Ironhearta, utjelovljenje njegovog vlastitog bijesa i mržnje prema samom sebi, koje je trebao odvojiti od sebe i kontrolirati. Uz pucketanje unutarnje statike, druga je vizija prodrla na njezin misaoni ekran, tako jako da je izbrisala vanjski svijet. Bila je u lijesu, mrtva, ali nekako još uvijek sve osjećajući mogla je osjetiti crve kako se komešaju u njoj umri, umri, umri, umri, mogla je omirisati odvratni smrad svog vlastitog raspadajućeg tijela, mogla je vidjeti vlastito istrunulo lice koje se odražavalo na unutarnjoj strani poklopca koji kao da je bio osvijetljen i ostakljen. Dizala je kosturne šake i udarala po poklopcu, čula udarce kako odjekuju metrima čvrsto naslagane zemlje iznad nje... Opet u knjižnici. – Holly, za ime Boga, što se događa? – Ništa. – Holly? – Ništa – rekla je, osjećajući da bi bilo pogrešno priznati da je Neprijatelj trese. Završila je prečitavanje Crnog mlina. Na kraju romana, kad je Jim Jamison spasio budućeg predsjednika, Prijatelj se smirio pod ribnjakom, upućujući Jima da zaboravi njihov susret i da se sjeća samo da je spasio političara na vlastitu inicijativu. Ako potisnuta uspomena na stranca ikad ispliva na površinu Jimovih misli, rečeno mu je da će "GA SE SJEĆATI SAMO KAO SNA, BIĆA U SNU KOJE SI JEDNOM SANJAO." Kad se strano svjetlo posljednji put uperilo u zidu, nestale su i poruke na blokovima, ne ostavljajući nikakvog traga kontakta. Holly je zaklopila knjigu. Ona i Jim sjedili su neko vrijeme, zureći u korice. Oko nje, tisuće vremena i mjesta, ljudi i svjetova, od Marsa preko Egipta do Yoknapatawphe, bile su stisnute u korice knjiga poput svjetla uhvaćenog u potamnjeli furnir mjedene svjetiljke. Gotovo ih je mogla osjetiti kako čekaju da zablješte s okretanjem prvih stranica, ožive u sjajnim bojama, prodornim mirisima i finim aromama, uz smijeh, jecanje, krikove, šaputanja. Knjige su upakirani snovi.

– Snovi su vrata – rekla je Jimu – a priča svakog romana neka je vrsta sna. Kroz san Arthura Willotta o kontaktu sa strancem i pustolo vinama, našao si vrata svom očaju, vrata za svoj bijeg od poraznog osjećaja da si iznevjerio majku i oca. Bio je neprestano blijed otkad mu je pokazala blok s Prijateljevim odgovorima. ON TE VOLI HOLLY, ON ĆE TE UBITI HOLLY. Sada mu se nešto boje vratilo na lice. Oči su mu još uvijek bile sablasne, zabrinutost ga je pratila kao sjenka u noći, ali činilo se da je zabrinutost zbog prilagođavanja svim lažima koje su činile njegov život. A to je bio taj zastrašujući Neprijatelj u njemu. On ga je činio očajnim. Gospođa Glynn vratila se na pult i tamo radila. Stišavajući još više glas, Holly je rekla Jimu: – Ali zašto bi sebe krivio za prometnu nesreću u kojoj su poginuli? I kako bi bilo koje dijete tih godina moglo imati tako ogroman osjećaj odgovornosti? Zavrtio je glavom. – Ne znam. Sjećajući se onoga što joj je rekao Corbett Handahl, Holly je stavila ruku na Jimovo koljeno i rekla: – Promisli, zlato. Da li se nesreća dogodila dok su putovali sa svojom mentalističkom predstavom? Oklijevao je, mršteći se. – Da... na putovanju. – Ti si putovao s njima, zar ne? Kimnuo je. Prisjećajući se fotografije njegove majke u svjetlucavoj haljini te oca i sina u frakovima, Holly je rekla: – Ti si bio dio te predstave. Neke njegove uspomene su se očigledno podizale poput prstenova svjetla u ribnjaku. Igra osjećaja na njegovu licu nije se mogla fingirati, bio je iskreno zaprepašten što je malo izašao iz tame. Holly je osjećala kako njezino uzbuđenje raste zajedno s njegovim. Rekla je: – Koja je bila tvoja uloga u svemu tome? – Bila je to neka vrsta magije na pozornici, Mama bi pokupila razne predmete od publike. Tata bi radio sa mnom i mi bismo... Ja bih držao predmete i pretvarao se da imam psihičke dojmove, govorio ljudima stvari o njima samima koje nisam mogao znati. – Pretvarao si se? – pitala je. Zatreptao je. – Možda i nisam. To je tako čudno... kako se malo čega mogu sjetiti čak i kad pokušam. – To nije bio trik. Ti si to zbilja mogao. Zbog toga su te prvenstve no roditelji uključili u predstavu. Ti si bio nadareno dijete. Prstom je prešao preko ovitka Crnog mlina. – Ali... – Ali! – Još uvijek mnogo toga ne razumijem. – Ni ja, dušo. Ali, sve smo bliže shvaćanju, moram vjerovati da je to nešto dobro. Sjena bačena iznutra opet je prešla njegovim licem. Ne želeći ga vidjeti kako opet klizi u mračno raspoloženje, Holly je rekla: – Dođi. – Pokupila je knjigu i vratila je na pult. Jim ju je slijedio. Energična gospođa Glynn crtala je po panou šarenim bojicama i magičnim markerima. Živopisne slike vjerno su prikazivale dječake i djevojčice odjevene poput astronauta, mornara, akrobata, istraživača džungle i alpinista. Napisala je poruku: Ovo je knjižnica. Djeco i pustolovi, dobro došli. Svi ostali van! – Lijepo – rekla je Holly iskreno, pokazujući pano. – Zaista se potpuno angažirate u poslu.

– On me drži podalje od barova – rekla je gospođa Glynn, s osmijehom koji je objašnjavao zašto je djeca vole. Holly je rekla: – Moj zaručnik pričao mi je o vama sve najbolje. Možda ga se ne sjećate, prošlo je dvadeset i pet godina. Gospođa Glynn je ispitivački pogledala Jima. On je rekao: – Ja sam Jim Ironheart; gospođo Glynn. – Naravno da vas se sjećam. Bili ste vrlo poseban dječak. – Ustala je, nagnula se preko pulta i čvrsto ga zgrabila. Nakon toga, okrenula se Holly i rekla: – Vi ćete se dakle, udati za mog Jimmya. Pa to je prekrasno! Mnogo je djece prošlo ovuda otkad sam ja tu, ali ne mogu kazati da ih se sjećam. Ali, Jimmy je bio poseban. On je bio vrlo pose ban dječak. Holly je opet slušala kako je Jim imao nezasitan apetit za knjige-fantastike, kako je prve godine u gradu bio strašno šutljiv, kako je druge godine bio potpuno nijem, nakon iznenadne smrti svoje bake. Holly se uhvatila za to: – Znate, gospođo Glynn, jedan od razloga zbog kojih me je Jim doveo je da vidimo da li bismo barem neko vrijeme mogli živjeti na farmi. – Ovaj grad ljepši je nego što izgleda – rekla je gospođa Glynn. – Bili biste sretni ovdje, jamčim vam. Zapravo, dopustite da vas upišem u knjižnicu. – Sjela je i otvorila ladicu. Dok je knjižničarka izvlačila dvije iskaznice i uzimala kemijsku Holly je rekla, – Ma, stvar je u tome... ovdje za Jima postoje dobre, ali i loše uspomene. Lenina smrt je jedna od najgorih. – A stvar je u tome – prihvatio je Jim – da sam imao samo deset godina kad je umrla i čini mi se da sam se natjerao da zaboravim nešto od onoga što se dogodilo. Nije mi sasvim jasno kako je umrla, neke potankosti, i pitao sam se da li se vi sjećate... Holly je ocijenila da bi ipak mogao biti pristojan novinar. Gospođa Glynn je rekla: – Ne mogu reći da se sjećam svega. I pretpostavljam da nitko na svijetu nikad neće saznati što je ona radila u starom mlinu usred noći. Henry, naš djed, rekao je da je ona katkad odlazila tamo da pobjegne od svega. Bio je miran i hladan, mjesto gdje je mogla malo plesu" i razmišljati. I, naravno, onda nije bio ruševan kakvim je postao. Ipak, činilo se čudnim što bi tamo plela oko dva noću. Kad se knjižničarka prisjetila svega čega se mogla sjetiti u vezi s Leninom smrću, potvrđujući da je Hollyin san zaista bio Jimova uspomena, Holly su obuzeli i strah i mučnina. Ono što Eloise Glynn, čini se, nije znala, a i što vjerojatno nitko nije znao, bilo je da Lena u tom mlinu nije bila sama. I Jim je bio tamo. A samo je Jim odatle izašao živ. Holly ga je pogledala i vidjela da mu je opet boja nestala s lica. Nije bio samo blijed. Bio je siv poput neba vani. Gospođa Glynn čitala je Hollvinu vozačku dozvolu, da bi ispunila iskaznicu i premda Holly nije željela iskaznicu, dala joj je vozačku. Knjižničarka je rekla: – Jim, mislim da su te knjige najviše od svega izvukle iz te boli i gubitka. Povukao si se u sebe, cijelo vrijeme čitao, i mislim da si koristio maštu kao neku vrstu sedativa. – Predala je Holly dozvolu i iskaznicu i rekla joj: – Jim je bio strašno pametan dječak. Mogao se potpuno unijeti u knjigu, ona je za njega postajala stvarnom. Da, pomislila je Holly, doista jest. – Kad je prvi put došao u grad i kad sam čula da nikad prije nije pohađao pravu školu, i da su ga roditelji poučavali mislila sam da je to strašno, jer su morali putovati cijelo vrijeme s predstavama po noćnim klubovima. Holly se prisjetila galerije fotografija na zidovima Jimove radne sobe u Laguna Niguel: Miami, Atlantic City, New York, London,Chicago, Las Vegas...

– Ali, zaista su uspješno obavili taj posao. Barem su ga pretvorili u ljubitelja knjiga i to mi je poslije dobro poslužilo. – Okrenula se Jimu. – Pretpostavljam da nisi pitao djeda ništa o Leninoj smrti jer si mislio da bi ga razgovor o tome mogao uznemiriti. Ali, mislim da on nije toliko slab kako ti zamišljaš i on bi o tome mogao znati više od drugih. – Gospođa Glynn se opet obratila Holly: – Nešto nije u redu, dušo? Holly je shvatila da stoji s plavom iskaznicom u ruci, mirna poput kipa. Na trenutak nije mogla odgovoriti na ženino pitanje. Jim je zbunjeno gledao. Dakle, njegov djed je živ. Ali gdje je? – Ne – rekla je Holly. – Sve je u redu. Samo sam shvatila koliko je kasno. Statičko pucketanje: vizija. Odrubljena joj glava vrišti, odsječene joj ruke plaze podom poput pauka, bezglavo joj se tijelo uvija u agoniji. Raščetvorena je, ali ne mrtva, nemoguće je živa, u nepodnošljuvu užasu... Holly pročisti grlo i pogleda gospođu Glynn koja ju je radoznalo promatrala. – Da, već je kasno. A trebali smo posjetiti Henrya prije ručka. Već je deset sati. Nikad ga nisam upoznala. – Brbljala je i nije se mogla zaustaviti. – Zaista se veselim tome. Osim ako je doista umro prije četiri godine, kao što joj je Jim rekao. Ali gospođa Glynn nije spiritualist koji predlaže prizivanje mrtvih radi čašice razgovora. – On je dobar čovjek – rekla je Eloise Glynn. – Znam da nije htio napustiti farmu poslije moždanog udara, ali može biti sretan što nije gore prošao. Ostao je priseban, kako mi kažu. Može govoriti i čujem da je vođa te družine u kolicima u Fair Havenu. – Da – rekao je Jim drvenim glasom – i ja sam to čuo. – Fair Haven je tako Lijepo mjesto – rekla je gospođa Glynn. – Lijepo od tebe što ga držiš tamo, Jime. Nije rupa poput mnogih staračkih domova danas. U telefonskom imeniku našli su adresu Fair Havena, na periferiji Solvanga. Holly je vozila prema jugozapadu. – Sjećam se da je imao udar – rekao je Jim. – Bio sam s njim u bolnici, došao sam iz Orange Countvja, hk je u sobi za intenzivnu njegu. Nisam ga bio vidio trinaest godina ili više. Holly se iznenadila i njezin pogled nagnao je Jimu crvenilo u lice. – Trinaest godina nisi bio vidio vlastitog djeda? – Imao sam razloge... – Kakve? Zurio je u cestu, a potom ispustio grleni uzdah odvratnosti i frustracije. – Ne znam. Bilo je razloga, ali ih se ne mogu sjetiti. Uglavnom, došao sam kad je pretrpio moždani udar i kad je umirao u bolnici. I sjećam se da je umro, kvragu. – Jasno se toga sjećaš? – Da. Upitala ga je: – Sjećaš li se njegova mrtvog tijela u bolničkom krevetu i ravnih linija na aparatima? Namrštio se. – Ne. – Sjećaš li se da ti je liječnik rekao da je preminuo? – Ne. – Sjećaš li se da si pripremao njegov pogreb? – Ne. – Pa kako se onda tako jasno sjećaš da je umro? Jim je razmišljao o tome dok je ona jurila kroz okuke. Nebo je postalo još sivlje, s plavocrnim preljevom u oblacima. Napokon je rekao: – Uopće ruje jasno. Samo mutan dojam... a ne stvarno sjećanje. – Da li ti plaćaš njegov boravak u Fair Havenu? – Ne.

– Jesi li naslijedio njegovu imovinu? – Kako bih i mogao, kad je živ? Iznenada se prisjetio saslušanja na sudu. Liječnik je svjedočio da je Henry zdrava uma i da želi da njegov unuk upravlja njegovom imovinom. – Dobri Bože, tako je – rekao je Jim, zaprepašten time što ne zaboravlja samo davne događaje nego i nedavne, od prije samo četiri godine. Ispričao je to Holly. – Kako mogu ovako živjeti? Kako mogu ponovno napisati svoju prošlost kako mi odgovara? – Samoobrana – rekla je. – Kladim se da pamtiš golemu količinu potankosti o svom radu kao učitelja, o studentima, kolegama... To je bila istina. Sva njegova sjećanja o poučavanju bila su živa kao da su se ti dani dogodili jučer. – ...jer taj život nije predstavljao prijetnju za tebe, bio je ispunjen svrhom i mirom. Zaboravljaš samo ono što ima veze sa smrću tvojih roditelja, Lene Ironheart i godinama koje si proveo u New Svenborgu. Henry Ironheart dio je toga, pa si ga izbrisao iz pamćenja. Vidio je kosove kako kruže ispod oblaka. Bilo ih je više no na groblju. Četiri, šest, osam. Činilo se da prate kola na putu u Solvang. Začudo, sjećao se sna iz kojeg se probudio onog jutra kad je otišao u Portland, spasio Billvja Jenkinsa i sreo Holly. U toj noćnoj mori jato velikih kosova kričalo je oko njega, lamatalo krilima i kljucalo ga kljunovima preciznim poput kirurških noževa. – Najgore će tek doći – rekao je. – Što hoćeš reći? – Ne znam. – Misliš na ono što ćemo sazanti u Fair Havenu? Kosovi su klizili visokim, hladnim strujama. Ne znajući ni sam što hoće reći, Jim je procijedio: – Dolazi nešto vrlo mračno. 2. Fair Haven bio je jednokatna zgrada u obliku slova U na periferiji Solvanga, ali bez danskih utjecaja u arhitekturi; bila je izgrađena strogo funkcionalistički. Holly se odmah svidjelo to mjesto. Gotovo da je poželjela da joj je osamdeset godina i da živi tamo, gleda televiziju, igra šah i.pita se uglavnom o tome gdje je sinoć ostavila zube. Hodnici su bili prostrani i zračni. Nije bilo nezadovoljnih, zapuštenih pacijenata ni jakih aerosola koji bi trebali ublažiti miris. Svi su se doimali sretnima; čak se čuo i smijeh. Gospođa Danforth, adminstratorica, rekla im je da je Henry Ironheart već četiri godine štićenik doma. Premda joj nije bilo jasno zašto ju Jim to pita, morala mu je potvrditi da on, Jim Ironheart, uredno svaki mjesec plaća sve račune. – Drago mi je što ste došli i nadam se da će vam biti ugodno – rekla je gospođa Danforth pokušavši ga pristojno upozoriti da bi tre bao dolaziti češće., Ostavivši gospođu Danforth, stajali su u kutu glavnog hodnika, postrani od njegovateljica i pacijenata u kolicima. – Ne mogu tek tako ući k njemu – rekao je Jim nepopustljivo. – Ne nakon toliko vremena. Osjećam grč u želucu. Holly, bojim ga se. – Zašto? – Nisam siguran zašto. – Očaj i panika tako su uznemirili njegove oči da nije željela gledati u njih.

– Je li te ikad povrijedio kad si bio malen? – Mislim da nije. – Pokušao je raspršiti obleke sjećanja, ali odmahnuo je glavom. – Ne znam. Uglavnom zato što se bojala ostaviti ga samoga, Holly ga je pokušavala uvjeriti da bi bilo bolje kad bi se zajedno susreli sa starcem. Ali on je ustrajao da ona pođe prva. – Pitaj ga većinu onoga što moramo znati, pa kad mi kažeš, nećemo morati još dugo ostati ako ne budemo željeli... ako pođe loše. Pripremi ga da me vidi, Holly. Molim te. Zbog toga što se činilo da je on spreman pobjeći ako ne bude po njegovom, Holly je konačno pristala. Ali, gledajući ga kako odlazi u dvorište da bi je tamo, pričekao, gotovo je zažalila što mu je dopustila da joj se izgubi iz vida ako opet počne gubiti kontrolu. Ako Neprijatelj počne izbijati, nitko neće biti pored njega da ga ohrabri u tom nasrtaju. Susretljiva bolničarka pomogla je Holly da pronađe Henrva Iron-hearta kad se ispostavilo da nije u svojoj sobi. Pronašla ga je za kartaškim stolom u veselom rekreacijskom centru, na čijem je drugom kraju nekolicina pacijenata gledala televiziju. Henry je igrao poker sa svojim drugovima. Četvorica su sjedila za stolom koji je bio napravljen tako da se ljudi u invalidskim kolicima mogu njime lako služiti, a nitko nije bio odjeven u bolničke pidžame ni kućne ogrtače. Osim Henrva, tu su sjedila još dva starija čovjeka krhkog izgleda – jedan u hlačama i crvenoj polo majici, drugi u hlačama, bijeloj majici i s leptir-mašnom – i žena nalik na pticu, poput snijega bijele kose, u svjetloružičastom kostimu. Bili su u žaru igre i Holly je odmah zastala, u nedoumici da li da ih prekine. Onda su jedan po jedan, pokazujući znatnu nadarenost za dramatiku, otkrili svoje karte uz posprdni uzvik ushićenja, a žena – Thelma joj je bilo ime – oduševljena svojom pobjedom, teatralno je uživala dok su muškarci dobronamjerno dovodili u pitanje njezino poštenje. Konačno prekinuvši njihovo podrugivanje, Holly se predstavila Henrvu Ironheartu, premda nije rekla da je Jimova zaručnica. – Voljela bih s vama o nečemu nakratko popričati, ako mi dozvolite. – Isuse, Henry – rekao je čovjek u polo majici – ona je upola mlađa od tebe. – Uvijek je bio stari perverznjak – rekao je čovjek s leptir mašnom. – Saberi se, Stewarte – rekla je Thelma, govoreći gospodinu u leptir mašni. – Henry je fin gospodin i nikad nije bio ništa drugo. – Isuse, Henry, bit ćeš oženjen prije no što iskoračiš iz sobe. – Što ti sigurno nećeš biti, George – nastavila je Thelma. – Što se mene tiče – namignula je – ako je Henry u pitanju, ženidba nije nužna. Svi su na to zagrajali, a Holly je rekla: – Vidim da ću ja biti isključena iz ove igre. George je rekao: – Thelma uglavnom dobije ono što hoće. Zamijetivši da je Stevvart pokupio karte i počeo ih opet miješati, Holly je rekla: – Ne namjeravam prekidati vašu igru. – O, ne brini – rekao je Henry. Riječi su im bile malo nejasne, što je bilo posljedica kapi, ali potpuno razumljive. – Samo ćemo napraviti malu stanku za odlazak na zahod. – U našim godinama – rekao je George – da ne uskladimo naše stanke za odlazak na zahod, nikad nas ne bi bilo više od dvoje istovremeno za stolom. Drugi su se odvezli u kolicima, a Holly je privukla stolicu da bi sjela pored Henrya Ironhearta. Nije izgledao poput vitalnog čovjeka četvrtastog lica kojeg je sinoć vidjela na fotografijama zida dnevne sobe u kući, i bez pomoći ga možda ne bi ni prepoznala. Kap mu je oslabila desnu stranu premda je nije paralizirala, i dugo je vremena držao tu ruku savinutu

na prsima poput ranjene životinje koja skriva šapu. Dosta je smršavio i više nije bio krupan čovjek. Lice mu je bilo gotovo mršavo, ali je imao zdravu boju, facijalni mišići na desnoj strani bih su neprirodno opušteni, pa su mu crte lica bile malo izgubljene. Njegov izgled, zajedno s gutanjem riječi, mogao je Holly baciti u očaj, da nije bilo njegovih očiju koje su otkrivale nepokorenu dušu, a njegovo pripovijedanje, premda unekoliko usporeno tom smetnjom, bilo je pripovijedanje bistrog i duhovitog čovjeka koji sudbini neće priuštiti to zadovoljstvo da ga vidi skrhanog. – Ja sam Jimova prijateljica – rekla mu je. Izgovorio je jedno neujednačeno "O" što je Holly ocijenila kao izraz iznenađenja. Isprva se činilo da ne zna što bi rekao, ah onda je pitao: – Kako je Jim? Odlučivši se za istinu, rekla je: – Ne baš dobro, Henry. On je u velikoj nevolji. Odlutao je pogledom, na hrpu žetona za poker na stolu. – Da – tiho je rekao. Holly je napola očekivala da je on čudovište koje zlostavlja djecu, i koje je makar dijelom odgovorno za Jimovo povlačenje iz stvarnosti. Najmanje se doimao takvim. – Henry, željela sam vas upoznati i razgovarati s vama, jer smo Jim i ja više od prijatelja. Volim ga, a on kaže da i on voli mene, i na dam se da ćemo još dugo, dugo biti zajedno. Na njezino iznenađenje, iz Henrvevih očiju potekle su suze i slijevale se u mekane nabore njegova staračkog lica. Rekla je: – Isričavam se ako sam vas uznemirila. – Ne, ne, dobri Bože, ne – rekao je, brišući suze lijevom rukom. – Oprostite što sam ja samo jedna stara budala. – To sigurno niste. – To je tako, nikad nisam mislio... činilo mi se da će Jim biti sam do kraja života. – Zašto ste to mislili? – Pa... Činilo se da ga uznemiruje sama mogućnost da o svom unuku kaže nešto loše. Time je potpuno raspršio njezinu sliku o njemu kao o nekom tiraninu. Holly mu je pomogla: – On zaista zna ljude držati na pristojnoj udaljenosti. Da li na to mislite? Kimajući, rekao je: – Čak i mene. Volio sam ga cijelim svojim srcem, svih ovih godina, a znam da i on mene voli na svoj način, premda je to uvijek teško pokazivao, a to nije mogao reći. – I baš kad ga je Holly namjeravala još nešto pitati, on je iznenada snažno zavrtio glavom i na svoje iskrivljeno lice navukao izraz takvog bola da je za trenutak pomislila da je doživio još jednu kap. – Nije to sve do njega. Bog zna da nije. – Smetnja u njegovom govoru pojačala se s porastom uzbuđenosti. – Moram se s tim suočiti. Zbog udaljenosti među nama kriv sam i ja, zbog toga što sam okrivio njega, a to nisam smio. – Okrivio? – Zbog Lene. Sjenka straha prošla je preko njezina srca i potaknula drhtaj bola. Pogledala je na prozor koji je gledao na kut dvorišta. To nije bio kut u koji je Jim otišao. Pitala se gdje je on, kako je... tko je. – Zbog Lene? Ne shvaćam – rekla je premda se uplašila toga. – Sada mi se čini da je ono što sam učinio, ono što sam si dopustio misliti jednostavno neoprostivo. – Zastao je ne gledajući u nju, već kroz nju prema dalekom vremenu i mjestu. – Ali, bio je tako čudan, nije bio ono dijete kakvo je prije bio. Prije no što se uopće možete ponadati da ćete shvatiti što sam učinio, morate znati da je nakon Atlante bio tako čudan, sav zatvoren u sebe.

Holly je odmah pomislila na Sama i Emily Newsame, čije je živote Jim spasio u jednom dućanu u Atlanti i na Normana Rinka, u kojeg je ispalio osam rafala iz puške u slijepom bijesu. Ali, Henry očigledno ne govori o nedavnim zbivanjima u Atlanti, on misli na neki prijašnji događaj iz mnogo dalje prošlosti. – Ne znate za Atlantu? – pitao je reagirajući na njezinu očitu za bunu. Čudni zvuk začuo se u sobi, uzbunjujući Holly. Za trenutak ga nije mogla identificirati, a onda je shvatila da to ptice kriješte kao kad žele zaštititi svoja gnijezda. U sobi nije bilo ptica, i pretpostavljala je da se njihovo kriještanje prenosi s krova po dimnjaku kamina. Samo ptice. Kriještanje je utihnulo. Opet se okrenula prema Henryju Ironheartu. – Atlanta? No, mislim da o tome ništa ne znam. – Nisam ni mislio da znate. Bio bih iznenađen da je Jim to pričao čak i vama, iako vas voli. On jednostavno o tome ne priča. – Što se dogodilo u Atlanti? – Postojalo je tamo mjesto koje se zvalo Dixie Duck... – O, Bože – prošaptala je. Ona je bila tamo u snu. – Možda znate nešto o tome – rekao je. Oči su mu bile poput mora tuge. Osjećala je da joj se licem prelila žalost, ne za Jimovim roditeljima, koje nikad nije poznavala, ne čak ni za Henryem koji ih je vjerojatno volio, već za Jimom. – Moj Bože. – A onda više nije mogla ništa reći jer su joj suze ugušile riječi. Henry joj je pružio ruku, ona ju je prihvatila i držala, ne čekajući da opet bude u stanju progovoriti. Na drugom kraju sobe, zvonila su zvona i tulili rogovi u televizijskoj emisiji. Jimovi roditelji nisu poginuli ni u kakvoj prometnoj nesreći. Ta je priča bila njegovo sredstvo izbjegavanja strašne istine. Znala je. Znala je i nije željela znati. Njezin posljednji san nije bio upozoravajuće proročanstvo već još jedna uspomena koju je Jim projicirao u njezin mozak budući da su oboje spavali. Ona nije bila ona u snu. Ona je bila Jim. Baš kao što je u preksinoćnjem snu bila Lena. Da se vidjela u zrcalu, vidjela bi Jimovo lice mjesto svog vlastitog, kao što je vidjela Lenino u prozorskom oknu. Strava krvlju natopljenog restorana vratila joj se u živim slikama koje nije mogla izbaciti iz pamćenja, te je žestoko zadrhtala. Pogledala je na prozor, u dvorište, uplašena za njega. – Tjedan dana su davali predstavu u jednom klubu u Atlanti – re kao je Henry. – Otišli su na ručak na Jimovo omiljeno mjesto, kojeg se sjećao od prošle posjete Atlanti. Drhtavim glasom, Holly je rekla: – Tko je bio čovjek s puškom? – Samo luđak. Zbog toga je to tako glupo. Besmisleno. Samo luđak. – Koliko je ljudi poginulo? – Mnogo. – Koliko, Henry? – Dvadeset i četiri. Mislila je na malog Jima Ironhearta u tom holokaustu, kako se bori za život četveronoške se probijajući kroz razbacana tijela drugih gostiju, na sobu ispunjenu kricima bola i užasa, koja se puši od krvi i povraćanja, žuči i mokraće izmasakriranih leševa. Opet je čula teški zvuk automatskog oružja du-du-du-du-du-du i molim-molim-mo-lim-molim prestravljene mlade konobarice. To se gotovo nije moglo izdržati čak ni kao san, sav taj besciljni užas

postojanja i sva okrutnost čovječanstva, zgusnuti u jedno jedino razorno iskustvo, divljačku kušnju za oporavak od koje bi i odrasloj osobi bio potreban cijeli život. Desetogodišnjem dječaku oporavak je možda izgledao nemoguć, stvarnost nepodnošljiva, nijekanje neophodno, a mašta jedino oruđe za održavanje na slamci duševnog zdravlja. – Jimmy je bio jedini preživjeli – rekao je Henry. – Da je policija došla koju sekundu kasnije, ne bi u tome uspio. Oni su ubili tog čovje ka. – Henrvjev stisak lagano je popustio. – Jima su našli u kutu, u očevom krilu, poprskanog... krvlju svoga oca. Holly se sjetila završetka sna. ...luđak ide ravno prema njoj, bacajući stolove i stolice, tako da se ona povlači u kut, na vrh mrtvog tijela, a luđak dolazi sve bliže i bliže, podižući pušku, ne može podnijeti da ga gleda ovako kako ga je gledala konobarica i potom umrla, pa okreće lice prema mrtvacu... ...i sjetila se kako se probudila, dršćući, gotovo pred povraćanjem od odvratnosti. Da je imala vremena pogledati mrtvačevo lice, vidjela bi Jimovog oca. Ptičje kreštanje opet se začulo u sobi za odmor. Ovog je puta bilo glasnije. Nekoliko privremenih pacijenata otišlo je do kamina pogledati da se neke ptice nisu slučajno zaglavile u dimnjaku. – U očevoj krvi – tiho je ponovila. Bilo je jasno da im je čak i na kon svih ovih godina razmišljanje o tom trenutku bilo nepodnošljivo bolno. Ne samo da se taj dječak nalazio u naručju mrtvog oca, već je zacijelo znao i da njegova majka leži negdje mrtva u ruševinama i da je ostao sam, postao siroče. Jim je sjedio na drvenoj klupi u dvorištu Fair Havena. Bio je sam. Za kolovoski dan, kad bi sezona suše morala biti na vrhuncu, nebo je bilo neobično teško od neprolivene kiše i sivo poput pepela. Raznoliko cvijeće kasnog ljeta raslo je u pukotinama širokih betonskih puteljaka. Stabla su se tresla kao da su promrzla od blagog kolovoskog povjetarca. Nešto dolazi. Nešto loše dolazi. Pristao je uz Hollvinu teoriju, govorio sebi da ništa neće doći osim ako on to ne prouzroči. Mora se sam kontrolirati, i svi će onda preživjeti. Ali, još uvijek je osjećao da dolazi. Nešto. Čuo je kreštanje ptica. Ptice su utihnule. Nakon nekog vremena Holly je ispustila Henrvevu ruku, izvadila iz torbe papirnate maramice, ispuhala nos i obrisala oči. Kad je najzad bila u stanju progovoriti, rekla je: – On krivi sebe zbog onoga što se dogodilo njegovoj mami i tati. – Znam. Uvijek je krivio sebe. Nikad nije o tome pričao, ali pokazivao je kako se okrivljuje, kako misli da ih je trebao spasiti. – Ali, zašto? Imao je samo deset godina, bio je mali dečko. Ništa nije mogao učiniti protiv odraslog čovjeka s automatskom puškom. Za ime Boga, kako se mogao osjećati odgovornim? Za trenutak, vedrina je nestala iz Henrvevih očiju. Njegovo jadno, iskrivljeno lice, već spušteno udesno, još je više izobličila neizreciva tuga. Konačno je rekao: – O tome sam s njim pričao nebrojeno puno puta. Uzeo bih ga u krilo, držao ga i govorio mu o tome, kao i Lena, ali on je bio toliko zatvoren u sebe da se nije htio otvoriti, nije htio reći zašto se okrivljuje, zašto se mrzi. Holly je pogledala na sat. Predugo je Jima ostavila samog.

Ali, nije mogla prekinuti Henrya Ironhearta usred otkrića koje je došla čuti. – O tome sam razmišljao svih ovih dugih godina – nastavio je Henry – i možda sam nešto i shvatio. Ali, kad sam počeo shvaćati, Jim je već narastao, a o Atlanti smo prestali pričati prije mnogo godina. Da budem pošten do kraja, do tada smo već potpuno prestali razgovarati. – Što ste, dakle, shvatili? Henry je stavio svoju slabu desnu ruku u jaku lijevu i zagledao se u kvrge koje su zglobovi stvorili u njegovoj vremenom istanjenoj koži. Iz stava starog čovjeka, Holly je osjetila da nije siguran da li da otkrije ono što je trebao i želio otkriti. – Ja ga volim, Henry. Podignuo je pogled i susreo se njezinim očima. Rekla je: – Prije ste rekli da sam ovamo došla saznati nešto o Atlanti jer Jim o tome nije želio pričati i na neki ste način bili u pravu. Došla sam saznati brojne stvari, jer me je on jednostavno isključio iz nekih područja svog života. On me zaista voli, Henry, u to uopće ne sumnjam, ali on je stisnut poput šake, ne može se osloboditi nekih stvari. Ako se budem udala za njega, ako dođe do toga, onda moram znati sve o njemu – ili nikad nećemo biti sretni. Ne može se zajednički život izgraditi na tajnama. – Naravno, u pravu ste. – Recite mi, zašto Jim okrivljuje sebe? To ga ubija, Henry. Da bi se mogla uopće nadati da ću mu pomoći, moram znati ono što vi znate. Uzdahnuo je i odlučio. – Ono što ću reći zvučat će poput praznovjerne besmislice. Ali nije. Reći ću vam to ukratko i jednostavno, jer će zvučati još gore ako nakitim. Moja žena, Lena, imala je neku moć. Nazvali bi to predosjećajem, pretpostavljam. Nije baš mogla predvidjeti budućnost, reći vam koji će konj pobijediti na utrci, gdje ćete biti za godinu dana, ili nešto slično, ali ponekad... mogli biste je pozvati na nedjeljni piknik, a ona bi vam bez razmišljanja rekla da će u nedjelju kišiti kao da je veliki potop. I kišilo bi, za ime Boga. Ili bi neka susjeda bila trudna, a Lena bi o djetetu počela govoriti kao o "njoj" ili "njemu" kad ni na koji način nije mogla znati kojeg je spola – i uvijek je bila u pravu. Holly je osjećala da neki od posljednjih dijelova slagalice dolaze na svoja mjesta. Kad ju je Henry pogledao pogledom, koji je govorio možda ti misliš da sam ja samo jedna stara luda, uzela je njegovu slabu ruku i umirujuće je držala. Nakon što ju je promatrao jedan trenutak, rekao je: – Ti si vidjela nešto posebno što je Jim učinio, nisi li, nešto poput magije? – Jesam. – Onda možda znaš kamo to ide. – Možda. Nevidljive ptice počele su opet kreštati. Pacijenti koji su gledali televiziju posve su stišali zvuk i gledali oko sebe, pokušavajući naći izvor tog kreštanja. Holly je pogledala prema prozoru koji je gledao na dvorište. Tamo nije bilo ptica. Ali, znala je zašto joj se kosa digla od njihovog kreštanja. One su nekako bile povezane s Jimom. Sjetila se kako ih je pogledao na groblju i kako ih je proučavao putem do Solvanga. – Jamie, naš sin, bio je na svoju majku – rekao je Henry, kao da uopće nije čuo ptice. – On je jednostavno ponekad znao. Činjenica je da je on bio još malo nadareniji od Lene, a nakon što je naša snaha Cara zatrudnjela, Lena je samo jednog dana ustala i rekla – Dijete će biti posebno, bit će pravi mag. – Mag?

– Lokalni naziv za nekoga tko ima moć, tko ima nešto posebno u sebi poput Lene i Jamiea. Samo što je mislila zaista posebno. Tako se Jim rodio i do vremena kad je navršio četiri godine... već je radio određene stvari. Jednom je dotaknuo moj džepni češalj, koji sam kupio ovdje u mjesnoj brijačnici i počeo je pričati o stvarima koje su se tamo nalazile, premda tamo nikad nije bio, jer je s Jamiem i Carom živio u Los Angelesu. Zastao je i nekoliko puta duboko uzdahnuo. Smetnja u govoru počela se pojačavati. Desna mu se vjeđa spustila. Činilo se da ga pričanje umara gore od fizičkog posla. Bolničar s ručnom svjetiljkom nalazio se u kaminu. Pretraživao je pukotine u ventilaciji dimnjaka, pokušavajućividjeti ima li tamo nekakva ptica. Kreštanje je sada potisnuto mahnito lamatanje krilima. – Jimmy bi dotaknuo neku stvar, i znao bi gdje se ona nalazila i nešto o njezinom vlasniku. Ne sve o njemu. Znao bi što bi znao. Mo gao je dotaknuti neku vašu osobnu stvar i znati imena vaših roditelja, vaše zanimanje. Onda bi dodirnuo osobni predmet nekog drugog i znao bi gdje je vlasnik išao u školu, imena njegove djece. Uvijek različite stvari, to nije mogao kontrolirati. Ali, uvijek je znao kad bi se potrudio. Bolničar, poveden savjetima trojice pacijenta, mrko je gledao prema ventilacijskim otvorima. Svadljivo kreštanje još uvijek je odjekivalo sobom. – Izađimo na dvorište – rekla je Holly ustajući. – Čekaj – rekao je Henry ponešto uznemiren – pusti me da završim, pusti da ti kažem. Jim, za ime Boga, mislila je Holly, izdrži samo još jednu minutu, samo još minutu ili dvije! Nevoljko je sjela. Henry je rekao: – Jimova posebnost bila je obiteljska tajna, poput Lenine i Jamiene. Nismo željeli da cijeli svijet sazna, da se počne njuškati da nas se naziva varalicama i tko zna kako još. Ali, Cara, ona je uvijek beskrajno željela biti u show-businessu. Jamie je radio kod Warner Brothersa, tamo ju je i upoznao, i on je želio ono što je Cara željela. Odlučili su da će napraviti predstavu s Jimmyem, nazvati ga dječak, čudesni mentalist, ali nitko ne bi posumnjao da on stvarno ima tu moć. Izvodili su to kao trik, s mnogo namigivanja publici, zadirkujući ih da pokušaju shvatiti kako se to sve radi – dok je cijelo vrijeme to bilo stvarno. Od toga su živjeli, i to je bilo dobro za njih kao obitelj, držalo ih je svakog dana na okupu. Bili su jako bliski i prije predstave, ah nakon što su počeli putovati, zbližili su se potpuno. Nikad roditelji nisu tako voljeli svoje dijete kao oni Jimmya – niti od djece dobijali više ljubavi. Bili su tako bliski... bilo je nemoguće zamisliti da se ikad razdvoje. Kosovi su prelijetali tmurnim nebom. Sjedeći na drvenoj klupi, Jim je zurio u njih. Gotovo su nestali u oblacima na istoku, ali su se oštro okrenuli i vratili. Neko su vrijeme letjeli iznad njega. Ti tamni, šiljati oblici nasuprot uvenulom nebu stvarali su sliku koja je mogla potjecati iz neke od pjesama Edgara Mana Poea. Kao dijete, strastveno je volio Poea i zapamtio je sve njegove najsablasnije pjesme. Morbidnost ga je očaravala. Kreštanje ptica iznenada je prestalo. Mir koji je nastao bio je poput blagoslova ali je Holly začudo više plašio prestanak kreštanja negoli njegov sablasni zvuk. – A moć je rasla – rekao je Henry Ironheart tiho. Premjestio se u stolici, a njegova se desna strana opirala novom položaju. Prvi je put pokazao očaj zbog svog bolesnog tijela. – Do njegove šeste godine, već ste mogli staviti olovku na stol, a on ju je pomicao samo zbog to ga što je želio da se ona pomiče, micao je lijevo – desno, zaustavio bi je na rubu. Kad je imao osam godina, mogao ju je podignuti u zrak, pustiti je da tamo lebdi. Kad je imao deset godina,

to je isto mogao činiti s novčićem, gramofonskom pločom, kutijom za kolače. Bilo je to nešto najzabavnije na svijetu. Trebali ste vidjeti što može s trideset i pet, pomislila je Holly. – Ništa od toga nisu nikad upotrijebili u predstavama – rekao je Henry – samo su se držali mentalizma, uzimajući osobne stvari od publike, pa im je Jim mogao reći stvari o njima koje su ih zaprepaštavale. Jamie i Cara razmišljali su o tome da konačno u predstave uključe neke od njegovih levitacija, ali nisu smislili kako da to učine, a da ne otkriju istinu. Zatim su otišli u DMe Duck u Atlanti... i to je bio kraj svega. Ne kraj svega. To je bio kraj jedne stvari i mračni početak druge. Shvatila je zašto je odsutnost ptičjeg kreštanja uznemiruje više od samog zvuka. Krici su bili poput šištanja fitilja kad dogorijeva prema eksplozivnoj napravi. Dok se čuje taj zvuk, eksplozija se još uvijek može spriječiti. – Zbog toga mi se čini da je Jim mislio da ih je morao moći spasi ti – rekao je Henry. – Zbog toga što je sa svojim umom mogao učiniti da stvari lebde i miču se, on je mislio da je morao moći zaglaviti metke u puški, zakočiti okidač, nešto, bilo što... – Da li je to mogao učiniti? – Možda. Ali, bio je samo preplašeni dječak. Da bi mogao činiti takve stvari s novčićima, olovkama i kutijama za kolače, morao se koncentrirati. Nije bilo vremena za koncentraciju dok su meci zujali oko njega. Holly se sjetila ubojitog zvuka du-du-du-du... – Kad smo ga doveli iz Atlante, jedva da je govorio, tu i tamo bi rekao neku riječ. Nije te želio gledati u oči. Nešto je u njemu umrlo kad su Jamie i Cara umrli, i to nikad nismo mogli vratiti bez obzira na to koliko smo ga voljeli i koliko smo se trudili. Njegova moć je ta kođer umrla. Ili se makar tako činilo. Nikad više nije izveo nijedan od svojih trikova, i nakon nekoliko godina bilo je teško povjerovati da ih je ikad i mogao učiniti. Usprkos vedrom duhu Henry Ironheart izgle dao je točno kao osamdesetogodišnjak. Sada je izgledao još stariji. Rekao je: – Jimmy je bio tako čudan nakon Atlante, tako nedostupan i pun bijesa... ponekad ga je bilo moguće voljeti, a istovremeno ga se i malo plašiti. Kasnije, neka mi Bog oprosti, posumnjao sam da je... – Znam – rekla je Holly. Njegove su se crte opet zategnule i oštro je pogledao Holly. – Vaša žena – rekla je. – Lena. Način na koji je umrla. Grublje nego obično, rekao je: – Jako puno znaš. – Previše – rekla je. – Što je smiješno jer cijelog sam života znala premalo. Henry je opet pogledao u svoje kvrgave ruke. – Kako sam mogao vjerovati da bi je desetogodišnji dječak, čak i malo poremećeni dječak, mogao prevrnuti niz stepenice mlina kad ju je toliko volio? Mnogo godina poslije toga, uvidio sam da sam prema njemu bio prokleto okrutan, tako bezosjećajan, tako prokleto glup. Ali, tada mi on nije pružio priliku da se ispričam za ono što sam učinio... i što sam mislio. Nakon što je otišao u srednju školu, nije se više nikad vratio. Nijednom u trinaest godina, dok nisam doživio kap. Vratio se jednom, pomislila je Holly, devetnaest godina nakon Lenine smrti, da se s time suoči i stavi cvijeće na njezin grob. Henry je rekao: – Da sam mu makar mogao objasniti, da mi je samo jednom pružio priliku... – On je sada ovdje – rekla je Holly, ponovo ustajući. Težina straha koji je pritisnuo lice starog čovjeka učinila ga je još mršavijim. – Ovdje?

– Došao je da vam pruži priliku – bilo je sve što je Holly mogla reći. – Želite li da vas odvezem do njega? Kosova je bilo sve više. Osam ih je sada kružilo nebom. Ponoći sam jedne tužne proučav"o, slab i snužden, neobične drevne knjige što prastari nauk skriše – gotovo sam u san pao kad je netko zakucao, pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše Jim je šaptao pravim pticama iznad svoje glave. – Reče gavran, Nikad više. Čuo je tiho, ritmičko pucketanje, kao šum kolica i koraka. Kad je podignuo pogled, vidio je Holly kako stazicom gura kolica u kojima je sjedio njegov djed. Osamnaest je godina prošlo otkad je otišao u školu, a Henrya je svih tih godina vidio samo jednom. U početku je bilo nekih telefonskih poziva, ali Jim je uskoro prestao telefonirati, a konačno i prestao primati pozive. Kad su dolazila pisma, bacao ih je neotvorena. Svega se toga sada sjetio – i počeo se sjećati i zašto. Pokušao je ustati. Noge ga nisu držale. Ostao je sjediti na klupi. Holly je zaustavila kolica ispred Jima, a zatim sjela pokraj njega. – Kako si? Nijemo kimajući, pogledao je ptice koje su kružile oko pepeljastih oblaka, pa na lice svog djeda. Ni stari čovjek nije mogao gledati Jima. Proučavao je cvjetne gredice kao da je upravo zbog toga tražio da ga izvedu u dvorište. Holly je znala da neće biti lako, suosjećala je s obojicom i željela se potruditi da ih najzad spoji. Najprije je morala spaliti zapleteni korov posljednje laži koju joj je Jim rekao i koju je uspio reći i sebi. – Nije bilo prometne nesreće, zlato – rekla je, stavljajući mu ruku na koljena. – To se nije tako dogodilo. Jim je spustio pogled na nju, s nervoznim uzbuđenjem. Mogla je vidjeti da čezne za istinom i da je se nasmrt plaši. – To se dogodilo u restoranu. Jim je polako zavrtio glavom, niječući. – U Atlanti, Georgia. EdgarAllan Poe: Gavran. Prev. A. Šoljan i I. Slamnig. Još uvijek je vrtio glavom, ali su mu se oči širile. – Bio si s njima... Prestao je nijekati, a lice mu je zadobilo strašan izraz. – Mjesto se zvalo Dbtie Duck – rekla je. Kao da je uspomena eksplodirala snagom kamenog bloka. Nagnuo se kao da će povratiti, ali nije. Rukom je stisnuo koljena, a lice mu se zategnulo, puno bola. Ispuštao je tiho neartikulirane zvukove koji nisu bili ni od žalosti ni od straha. Zagrlila ga je. Henry Ironheart gledao je u nju i rekao: – Dragi Bože – budući da je počeo shvaćati krajnost odbijanja do koje je njegov unuk sebe doveo. – Dragi Bože. – Dok su se Jimovi uzvici bola pretvarali u tihe jecaje, Henry Ironheart opet je pogledao cvijeće, a onda u svoje staračke ruke, zatim u noge na podnožju stolice, svugdje gdje je mogao, samo da izbjegne Jima i Holly. Konačno je opet pogledao Holly. – Bio je na terapiji – rekao je uporno pokušavajući iskupiti svoju krivnju. – Znali smo da mu treba liječenje. Odveli smo ga psihijatru u Santa Barbaru. Nekoliko puta. Učinili smo ono što smo mogli. Ali, psihijatar –

zvao se Hemphill – rekao je da je s Jimyem sve u redu, rekao je da nema razloga da ga više dovodimo, samo nakon šest posjeta rekao je da je Jim dobro. Holly je rekla: – Što oni uopće znaju? Što je Hemphill mogao učiniti kad nije stvarno poznavao dječaka – kad ga nije volio? Henry Ironheart zadrhtao je kao da ga je udarila, premda ga ona svojim komentarom nije kanila osuditi. – Ne – brzo je rekla, nadajući se da će joj vjerovati – ono što sam htjela reći je da nije nikakva tajna zašto sam ja postigla više nego što bi Hemphill ikad mogao. Jednostavno zbog toga što ga volim. To je je dino što dovodi do izlječenja. – Milujući Jima po kosi, rekla je: – Nisi ih mogao spasiti, dušo. Tada nisi imao moć kakvu sada imaš. Imao si sreće što si preživio. Vjeruj mi dušo, slušaj me i vjeruj mi. Za trenutak su sjedili bez riječi, svi u dubokoj boli. Holly je primijetila da se na nebu sakupilo još ptica... Možda ih je već bilo tucet. Nije znala kako ih – ili zašto – Jim dovlači ovamo, ali, znala je da to čini, i promatrala ih je sa sve većim strahom. Stavila je ruku na Jimovu, potičući je da se opusti. Premda je polako prestajao plakati, ruke je držao čvrsto stisnutima. Henrvu je rekla: – Sada. Ovo je vaša prilika. Objasnite zašto ste se odvratili od njega, zašto ste mu učinili... ono što ste mu učinili. Nakašljavajući se nervozno, brišući usta desnom rukom, Henry je progovorio, isprva ih uopće ne gledajući. – Moraš znati... kako je to bilo. Nekoliko mjeseci nakon povratka iz Atlante, u grad je stigla filmska kompanija, snimajući... – Crni mlin, – rekla je Holly. – Da. On je cijelo vrijeme čitao – Henry je zastao, i zatvorio oči kao da skuplja snagu. Kad ih je otvorio, pogledao je u Jimovu pognutu glavu i činilo se da je spreman susresti se s njegovim pogledom. – Cijelo si vrijeme čitao, policu po policu u knjižnici, i zbog filma si pročitao Willattovu knjigu. Neko je vrijeme ona postala... dovraga, ne znam... pretpostavljam da bi trebalo reći da ti je ona postala opsesija. To je bila jedina stvar koja te je izvlačila iz ljušture, razgovor o toj knji zi, pa smo te poticali da odeš gledati snimanje. Sjećaš se? Nakon ne kog vremena, počeo si nam pričati da se u našem mlinu i u ribnjaku nalazi stranac, baš kao u knjizi i na filmu. Isprva smo mislili da samo izvodiš predstavu. Zastao je. Tišina se oduljila. Na nebu je bilo oko dvadeset ptica. Kružile su. U tišini. – Tad nas je to počelo zabrinjavati. Henry je drhtavom rukom obrisao naborano lice, ne da bi izbrisao svoju malaksalost već da bi poput zmije svukao kožu godina i približio si to izgubljeno vrijeme. – Sve si više vremena provodio u mlinu. Katkad bi tamo proveo cijeli dan. I noći, također. Nekad bismo se usred noći probudili jer smo morali ići na zahod, i vidjeli bismo svjetlo u mlinu, u dva, tri, četiri ujutro, a ti ne bi bio u sobi. Henry je sve češće zastajao. Nije bio umoran. Samo nije želio kopati po tom dijelu dugo zakopane prošlosti. – Ako je bila noć, onda bismo Lena ili ja otišli tamo po tebe, a ti si nam pričao o Prijatelju u mlinu. Počeo si nas varati, nismo znali što da radimo... pa, pretpostavljam... nismo učinili ništa. Bilo kako bilo, one noći... noći kad je umrla... nadolazila je oluja...

Holly se sjetila sna. ... hladnije vjetar puhao dok je žurila pošljunčanim puteljkom... – A Lena me nije probudila. Sama je otišla tamo, gore u visoku sobu... ... penjala se vapnenačkim stepenicama... – Bila je to prilično jaka oluja, ali sam navikao čvrsto spavati. ... nebo je obasjala munja dok je prolazila pored prozora na stubištu, i kroz okno je vidjela neki predmet u ribnjaku... – Pretpostavljam da si ti, Jim, radio ono što si obično radio tamo noću, čitao tu knjigu pod svjetlom voštanice – ...neljudski zvuči iz gornje prostorije ubrzali su lupanje njezinog srca i popela se u visoku sobu uplašena, ali i znatiželjna i zabrinuta zbog Jima... – Udarac groma me najzad probudio... ... došla je do vrha stepenica i vidjela ga kako stoji stisnutih šaka, žuta voštanica u plavom tanjuru na podu, knjiga pored nje... – Vidio sam da Lene nema, pogledao kroz prozor i vidio ono mutno svjetlo u mlinu... ... dječak se okrenuo prema njoj i zaplakao: Bojim se, pomozi mi, zidovi, zidovi!... – Nisam mogao vjerovati da su se krila okretala, a već tada nisu dobrih deset-petnaest godina bila u pogonu... ... vidjela je jantarno svjetlo u zidovima, sjenu gnoja i žuči, vapnenac sa nadimao i shvatila je da u zidu postoji nešto nemoguće živo... – Oni su se vrtjeli poput avionskih propelera, pa sam navukao hlače i požurio dolje. ... uplašen, ali i uzbuđen, dječak je rekao: Ono dolazi i nitko ga ne može zaustaviti!... – Zgrabio sam svjetiljku i istrčao na kišu. ... zavoj ožbukanih blokova rascijepio se poput spužvaste membrane jajašca nekog kukca tamo gdje je morao biti vapnenac, bilo je to utjelovljenje dječakovog bijesa prema svijetu i njegovoj nepravdi, njegova mržnja prema samome sebi pretvorila se u meso, njegova vlastita želja za smrću poprimila je tako pokvareni i brutalni oblik da je sama postala bićem, potpuno odvojenim od njegova. – Stigao sam do mlina, nisam mogao vjerovati kako se ta stara kri la okreću, vuš, vuš, vuš! Hollvin se san tu završavao, ali njezina je mašta vrlo lako nadopisala verziju onoga što se poslije moglo događati. Prestravljena, materijalizacijom Neprijatelja, iznenađena što su dječakove divlje priče o strancima u mlinu bile istinite, Lena je ustuknula i pala niz zavojite kamene stepenice, nesposobna da spriječi svoj pad jer nije bilo rukohvata za koji bi se mogla uhvatiti. Negdje pri padu slomila je vrat. – Ušao sam u mlin... našao je na dnu stepenica, svu istučenu, slomljenog vrata... mrtvu. Henry je zastao nakon dugog vremena i teško progutao slinu. Tijekom prisjećanja na tu olujnu noć, nijednom nije pogledao Holly, već je samo gledao Jimovu pognutu glavu. Malo nejasnim riječima, ali kao da mu je bilo važno da sve jasno ispriča do kraja, rekao je: – Popeo sam se uz stepenice i pronašao te u visokoj sobi, Jimmy. Sjećaš li se? Sjedio si pored svijeće, a knjigu si držao u ruci tako čvrsto da je poslije satima nisam mogao istrgnuti. Nisi htio govoriti. – Glas starog čovjeka sada je zadrhtao. – Neka mi Bog oprosti, ali sve o čemu sam mogao misliti bilo je da je Lena mrtva, da je moja draga Lena mrtva, a ti si bio tako čudan cijele godine, u tom trenutku još čudniji, sa svojom knjigom, ne želeći pričati sa mnom. Čini mi se... čini mi se da sam onda malo poludio, na neko vrijeme. Mislio sam da si je ti gurnuo, Jimmy. Mislio sam da si možda bio u jednom od svojih... uznemirenih stanja... i da siju gurnuo.

Nakon što mu je postalo preteško i dalje se obraćati unuku, Henry je pogled prebacio na Holly. – One godine nakon Atlante, bio je čudan... gotovo kao netko koga nismo poznavali. Bio je miran, kao što sam rekao, ali u njemu je bilo bijesa, bijesa kakvog nijedno dijete nije u sebi imalo. To nas je ponekad plašilo. To je pokazivao jedino u snu i... sanjajući... čuli bismo ga kako vrišti, hodnikom bismo otišli do njegove sobe... on bi se bacakao po postelji, bacao je jastuke, grebao po plahtama, bijesno ispuhujući sav taj bijes na nečemu u njegovom snu i morali bismo ga probuditi. Henry je zastao i odlutao pogledom na svoju svijenu desnu ruku, koja mu je, napola bespomoćna, ležala u krilu. Jimova je ruka u Hollvinoj ostala čvrsto stisnuta. – Nikad nisi zamahnuo prema Leni ili meni, bio si dobar dječak, nikad nam nisi stvarao probleme. Ali, te noći u mlinu sam te zgrabio i protresao, Jimmy, pokušavajući te natjerati da priznaš kako si je gur nuo niz stepenice. Nema isprike za ono što sam učinio, kako sam se ponašao... osim što sam bio lud od žalosti za Jamiem i Carom, i sada za Lenom, svi su oko mene umirali, ostao si samo ti, a ti si bio tako čudan, tako čudan i zatvoren u sebe da si me plašio, pa sam nasrnuo na tebe onda kad sam te trebao uzeti u naručaj. Nasrnuo sam na tebe one noći... i shvatio sam što sam učinio tek mnogo godina kasnije... prekasno. Jato ptica bilo je sada još gušće. Točno iznad njihovih glava. – Nemoj – tiho je rekla Jimu – molim te, nemoj. Dok Jim nije odgovorio, Holly nije znala da li su mu ta otkrića pomogla ili odmogla. Ako je sebe okrivljavao za bakinu smrt samo zbog toga što je Henry usadio tu krivulju u njega, onda će to nadvladati. Ako je okrivljavao sebe zbog toga što je Lena došla u visoku sobu, vidjela Neprijatelja kako se materijalizira iza zida, i ustuknula od straha, još bi uvijek to što je prošlo mogao nadvladati. Ali, ako se Neprijatelj otrgnuo iz zida i gurnuo je... – Idućih sam te šest godina tretirao poput ubojice, sve dok nisi otišao u školu – rekao je Henry. – Kad si otišao... s vremenom sam o tome počeo razmišljati bistrije glave, i znao sam što sam učinio. Niko me se nisi mogao obratiti za utjehu. Mama i tata su ti umrli, baka ta kođer. Išao si u grad po knjige, ali nisi se mogao uklopiti s drugim dječacima jer je onaj mali gad Zacco, Ned Zacco, bio dvostruko viši od tebe i nikad te nije puštao na miru. Nisi nalazio smirenje osim u knjigama. Pokušavao sam te nazivati, ali nisi odgovarao na pozive. Pi sao sam ti, ali mislim da pisma nikad nisi čitao. Jim je nepomično sjedio. Henry Ironheart prebacio je pažnju na Holly. – Konačno je došao kad me udarila kap. Sjedio je pored mene kad sam bio na odjelu intenzivne njege. Nisam mogao dobro govoriti, nisam mogao reći ono što sam htio, stalno su izlazile krive riječi, besmislene. – Afazija – rekla je Holly. – Posljedica kapi. Henry je kimnuo. – Jednom sam mu, priključen na sve one aparate pokušao reći ono što sam znao već trinaest godina – da on nije ubojica i da sam bio okrutan prema njemu– Opet su mu se oči ispunile suzama. – Ali, kad sam izrekao, to jednostavno nije bilo to, ne ono što sam mislio, i on je krivo shvatio. Mislio je da sam ga nazvao ubojicom i da sam ga se bojao. Otišao je i sada ga prvi put vidim nakon toga. Nakon više od četiri godine. Jim je sjedio pognute glave. Stisnutih šaka. Čega se on sjećao od one noći u mlinu, nečega što bi samo on mogao znati?

Holly je ustala s klupe, nije mogla više izdržati, čekajući Jimovu reakciju. Stajala je ondje, ne znajući kamo da se zaputi. Konačno je opet sjela. Stavila je ruku na njegovu, kao i prije. Podigla je pogled. Još više ptica. Možda oko tridesetak. – Plašim se – rekao je Jim, ali to je bilo sve. – Nakon te noći – rekao je Henry – nikad više nije otišao u mlin, nikad nije spomenuo Prijatelja ni Willottovu knjigu. I u početku sam mislio da je dobro što se odlijepio od te opsesije... izgledao je manje čudan. Ali, kasnije sam se pitao... možda je izgubio jedinu utjehu koju je imao. – Strah me je sjetiti se – rekao je Jim. Znala je što misli i samo se još jedna dugo skrivena uspomena morala otkriti. Da li je njegova baka umrla nesretnim slučajem ili je Neprijatelj ubio? Da li ju je on, kao Neprijatelj, ubio. Nije više ni trenutka mogla gledati Jimovu pognutu glavu, nije više mogla podnijeti Henrvev jadni izraz krivnje i krhke nade, i opet je pogledala ptice – i vidjela ih kako dolaze. Više od trideset mračnih noževa koji su sjekli tmurno nebo, još uvijek visoko, ali spuštajući se ravno prema dvorištu. – Jime, ne! Henry je pogledao gore. Jim je, također, podignuo glavu, ali ne da bi vidio što dolazi. On je znao što dolazi. Podigao je glavu kao da nudi svoje oči njihovim oštrim kljunovima i mahnitim šapama. Holly je skočila na noge, čineći tako sebe istaknutijom metom od njega. – Jim, suoči se s tim, sjeti se, za ime Boga! Čula je kreštanje ptica koje su se polagano spuštale. – Čak i ako je Neprijatelj to učinio, rekla je povlačeći Jimovu po dignutu glavu na svoja prsa, štiteći ga – možeš to nekako nadvladati, možeš krenuti dalje. Henry Ironheart vrisnuo je u šoku, a ptice su navalile na Holly, lamatajući krilima oko nje, odletjevši, ali vratile su se u još većem broju, mašući krilima i grabeći, pokušavajući proći pored nje i doći do Jimovog lica, do njegovih očiju. Nisu je napadale kljunovima i pandžama, ali nije znala koliko će ju dugo štedjeti. One su, konačno, bile Neprijatelj, očitujući se na potpuno nov način, a Neprijatelj ju je mrzio koliko i Jima. Ptice su odletjele iz dvorišta, natrag prema nebu, poput kovitlajućeg lišća. Henry Ironheart bio je uplašen, ali ne i pozlijeđen. – Maknite se – rekla mu je. – Neću – odgovorio je. Bespomoćno je posegnuo za Jimom. Kad se Holly usudila pogledati uvis, znala je da ptice nisu još završile. Samo su odletjele do ruba bradatih sivih oblaka, gdje im se pridružilo još njih dvadesetak. Sada ih je bilo pedeset ili šezdeset, zapjenjenih i mračnih, brzih i gladnih. Bila je svjesna ljudi na prozorima i klizanja staklenih vrata koja su se otvarala prema dvorištu. Dvije su sestre dolazile istim putem kojim je ona izvela Henrya na sastanak s Jimom. – Ne prilazite! – zaviknula je, ne znajući kakvoj bi opasnosti one mogle biti izložene. Jimov bijes, usmjeren na samoga sebe i vjerojatno na Boga zbog činjenice da uopće postoji smrt, mogao se ipak preliti i iskaliti na nevine. Mora da je njezino upozorenje uplašilo bolničarke, jer su uzmaknule i ostale na vratima. Opet je podigla pogled. Veliko jato je dolazilo.