– Jime – brzo je rekla, držeći mu glavu s obje ruke, zureći u njego ve prekrasne plave oči, pune hladne vatre, mržnje prema samom sebi – samo još jedan korak, samo još jedna stvar koje se moraš sjetiti. – Premda su mu oči bile udaljene svega nekoliko centimetara činilo joj se da je ne vidi, činilo se da gleda kroz nju kao prije u parku Tivoli, kad se podzemno stvorenje ustremljivalo na njih. Slijetajuće jato sotonski je kriještalo. – Jime, proklet bio, ono što se dogodilo Leni ne mora biti vrijedno samoubojstva. Lamatanje krila ispunilo je san. Privukla je Jimovo lice sebi i, kao ni prije, nije se otimao njezinoj zaštiti, što joj je davalo nadu. Prignula je glavu i oči zatvorila što je čvršće mogla. Došle su: svilenkasto perje, meko kljucanje hladnih kljunova koji istražuju, njuškaju, nježno grebanje pandžama, potom više ne tako nježno, ali još uvijek ne puštajući krv, rojeći se oko nje kao da su gladni štakori, kovitlajući se, ubadale su, meškoljile se i lepršale oko njezinih ruku i nogu, između prepona, uz tijelo, pokušavajući prodrijeti između njegovog lica i njezinog naručja, gdje bi mogle trgati i kopati, lupajući po njezinoj glavi i stalno kriješteći, jezivo poput luđakinja u psihopatskom bjesu, vrišteći u njezine uši, zahtijevajući krv, krv, krv, a onda je osjetila oštru bol u ruci kad joj je jedna iz jata poderala rukav i malo kože s njim. – Ne! Opet su se podigle i odletjele. Holly nije shvaćala da su otišle, jer su njezino vlastito ustreptalo srce i drhtureći dah i dalje zvučali poput onih krila. Onda je podigla glavu, otvorila oči i vidjela kako vijugaju prema olovnom nebu da bi se pridružile olovnom oblaku drugih ptica, masi tamnih tijela i krila; možda ih je sada već bilo dvjestotinjak nad njihovim glavama. Pogledala je Henrya Ironhearta. Ptice su mu na jednoj ruci pustile krv. Skupivši se u stolici za vrijeme napada, sad se opet naginjao naprijed, pružio je ruku i molećivo dozivao Jima. Holly je pogledala dolje u Jimove oči, jer je sjedio na klupi ispred nje, a opet nije bio tu. Bio je najvjerojatnije u mlinu, u olujnoj noći, gledajući svoju baku, samo sekundu prije no što je pala, zarobljen u tom vremenskom odsječku, nesposoban pokrenuti film pamćenja za još jedan kadar. Ptice su dolazile. Još uvijek su bile daleko, tik pod oblacima, ali sada ih je bilo toliko da se grmljavina njihovih krila daleko čula. Krici su im bili poput glasova prokletih. – Jim, možeš ići putem kojim je otišao Larry Kakonis, možeš se ubiti. Ja te ne mogu spriječiti. Ali, ako Neprijatelj više ne želi mene, ako želi samo tebe, nemoj misliti da ću ja ostati pošteđena. Ako ti um reš, Jime i ja ću umrijeti, učinit ću ono što je učinio Larry Kakonis, ubit ću se, i istrunut ću u paklu, ako te nigdje drugdje ne mogu imati. Neprijatelj se u bezbroj dijelova obrušio na nju dok je treći put privlačila k sebi Jimmvevo lice. Nije krila svoje lice niti zatvarala oči kao prije. Stajala je usred tog vrtloga krila, kljunova i pandža. Gledala je brojne sjajne i crne oči koje su je oblijetale ne zatreptavši, a svako je oko bilo vlažno i duboko poput noći u odsjaju mora, svako nemilosrdno i okrutno poput samog svemira.. Znala je da zureći u te oči gleda u jedan dio Jima, onaj najtajniji i najmračniji, do kojeg drugačije nije mogla doći, i izrekla je njegovo ime. Nije vikala, nije vrištala, nije molila, nije ispuštala svoj bijes ni strah, već je tiho rekla njegovo ime, ponavljala ga sa svom nježnošću koju je prema njemu osjećala, sa svom ljubavlju koju je imala. Jako su je udarale, napetih krila, otvarale savinute kljunove i kriještale joj u lice, prijeteći kljucajući njezinu
odjeću i kosu, potežući je, ali ne kidajući, dajući joj posljednju priliku da pobjegne. Pokušale su je zaplašiti svojim očima, hladnim i ravnodušnim očima grabežljivih zvijeri ali nije bila zaplašena, samo je ponavljala njegovo ime, onda mu je govorila da ga voli, voli, voli dok... ...nisu otišle. Nisu se uskovitlale prema nebu, kao prije. Nestale su. Jednog je trenutka zrak bio ispunjen njima i njihovim bijesnim krilima – ali, sljedećeg su trenutka nestale kao da ih nikad nije ni bilo. Holly je još za trenutak držala Jima, a onda ga je odmaknula od sebe. Još uvijek je više gledao kroz nju nego u nju, i činilo se da je u transu. – Jime – rekao je Henry Ironheart preklinjući, još uvijek se naginjući prema unuku. Nakon malog oklijevanja, Jim je kliznuo s klupe na koljena pred starim čovjekom. Uzeo je njegovu osušenu ruku i poljubio je. Ne gledajući ni Holly, ni Henrya, Jim je rekao: – Baka je vidjela Neprijatelja kako izlazi iz zida. To se prvi put dogodilo, i ja sam ga prvi put tada vidio. – Glas mu se izgubio, kao da je dio njega još uvijek bio u prošlosti, proživljavajući opet taj strašni trenutak. – Vidjela ga je, uplašila se i ustuknula na stepenice. Posrnula je i pala... – Pritisnuo je djedovu ruku na obraz i rekao: – Ja je nisam ubio! – Znam da nisi, Jime – rekao je Henry Ironheart. – Bože, znam da nisi. Stari je čovjek pogledao Holly a u očima su mu bile tisuće pitanja o pticama, neprijateljima i bićima u zidovima. Ali, znala je da će na odgovore malo pričekati, kao što je i ona čekala – kao što je i Jim čekao. 3. Tijekom vožnje planinama do Santa Barbare, Jim se uvukao u svoje sjedište, zatvorenih očiju. Činilo se da je duboko zaspao. Pretpostavljala je da mu je san očajnički potreban. Kao što bi bio potreban svakome, jer se u dvadeset i pet godina nije pravo odmorio. Nije ju više bilo strah pustiti ga da spava. Bila je sigurna da je Neprijatelj otišao zajedno s Prijateljem i da se u njegovom tijelu sada nalazi samo jedna osoba. Snovi više nisu bili vrata. Zasada se nije željela vratiti u mlin, premda je tamo ostavila nešto odjeće. Bilo joj je dosta i Svenborga. Odsada svega toga više neće biti u Jimovu životu. Željela se zavući u neko novo mjesto, negdje gdje ni jedno od njih nije nikad bilo, gdje se može stvoriti novi početak bez mrlja prošlosti. Vozeći, složila je sve dijelove i proučavala nestalu sliku: ... nevjerojatno nadareni dječak, nadareniji nego što i sam zna, preživljava masakr u Dixie Ducku, ali iz pokolja izlazi poremećene duše. U očajničkoj želji da opet voli sebe, posuđuje fantaziju Arthura Willotta – i služeći se svojom posebnom moći stvara Prijatelja, utjelovljenje svojih najplemenitijih težnji, i Prijatelj mu kaže da ima životnu misiju. Ali, dječak je prepun bijesa i očaja pa sam Prijatelj nije dovoljan da ga izliječi. Potrebna mu je treća osoba, nešto u što može gurnuti sve svoje negativne osjećaje, cijeli svoj mrak koji ga je toliko plašio. Tako stvara Neprijatelja, ukrašujući time strukturu Willottove priče. Sam u mlinu, vodio je vedre razgovore s Prijateljem – i izbacivao svoj bijes kroz materijahzaciju Neprijatelja. Dok, jedne noći, Lena Ironheart nije ušla u krivom trenutku. Preplašena, ustuknula je i pala...
U šoku zbog onoga što je učinio Neprijatelj, samom svojom prisutnošću, Jim se prisilio da zaboravi tu fantaziju i Prijatelja i Neprijatlja, baš kao što je Jim Jamison zaboravio susrete sa strancem nakon što je spasio život budućem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. Dvadeset i četiri godine borio se da nad tim fragmentiranim osobnostima čvrsto drži poklopac zatvorenim, potiskujući istovremeno i svoje najbolje i svoje najgore osobine, vodeći relativno miran i bezbojan život jer se nije usudio otvoriti svoje jače osjećaje. Cilj je našao u podučavanju, koje ga je do neke mjere otkupljivalo – dok Larry Kakonis nije počinio samoubojstvo. Više ne imajući cilja, osjećajući da je iznevjerio Kakonisa kao što je iznevjerio svoje roditelje, i još više, svoju baku, podsvjesno je čeznuo da proživi hrabru i otkupljujuću pustolovinu Jima Jamisona, što znači oslobađanje Prijatelja. Ali, kad je oslobodio Prijatelja, oslobodio je i Neprijatelja. I nakon što je svih ovih godina bio zatvoren u njemu, njegov se bijes samo povećao, postao crnji i gorči, potpuno neljudski po svom intenzitetu. Neprijatelj je sada ponekad gori nego što je bio prije dvadeset i četiri godine, stvorenje osobito krvoločnog izgleda i temperamenta... Dakle, Jim je bio poput svih žrtava sindroma višestruke ličnosti. Osim u jednoj stvari. Jednoj maloj stvari. On je stvorio neljudska bića koja su utjelovljivala razne aspekte njega samoga, ne druga ljudska bića – i imao je moć da otjelovi. Nije bio poput Sally Field kad je glumila Sybil, šesnaest ljudi u jednom tijelu. On je bio tri bića u tri tijela, a jedno od njih bilo je ubojica. Holly je upalila grijanje u automobilu. Premda je vani bilo vruće, ježila se od zime. Grijanje ju nije bitno ugrijalo. Sat je pokazivao 1:11 poslije podne kad je Holly parkirala pred motelom u Santa Barbari. Dok je ispunjavala formular i davala službeniku svoju kreditnu karticu, Jim je i dalje spavao. Kad se vratila s ključem, mogla ga je dovoljno razbuditi da ga izvede iz automobila i dovede do sobe. Otišao je ravno u krevet, sklupčao se i momentalno pao u duboki san. Iz automata je nabavila dijetne napitke, led i slatkiše. Kad se opet našla u sobi, navukla je zastore. Upalila je noćnu svjetiljku i oko nje ovila ručnik da priguši svijetlo. Privukla je fotelju do kreveta i sjela. Pila je kolu i jela slatkiše dok ga je gledala kako spava. Najgore je prošlo. Fantazija je spaljena, i on je potpuno zaronio u hladnu stvarnost. Ali, nije znala što će biti poslije. Nikad ga nije upoznala bez njegovih obmana, i nije znala kakav će biti bez njih. Nije znala da li će biti vedriji – ili mračniji. Nije znala hoće U i dalje imati istu količinu nadljudskih moći koju je prije imao. Te je moći prikupio iz sebe samo zbog toga što su mu bue potrebne da održi svoju fantaziju i da se drži za svoje dvojbeno mentalno zdravlje, možda će sada biti samo nadaren onoliko koliko je bio prije smrti roditelja – sposoban da levitira tavu za palačinke, prevrne novčić mislima i ništa više. Što je bilo najgore, nije znala hoće li je i dalje voljeti. Kad je bilo vrijeme za večeru, on je još uvijek spavao. Izašla je i kupila još slatkiša. Opet je jela. Postat će debela kao svoja majka ako se ne savlada. U deset je još spavao. U jedanaest. U ponoć. Razmišljala je o tome da ga probudi. Ali, shvatila je da je on u čahuri, da čeka, da se iz staroga života probudi u novi. Gusjenici je potrebno neko vrijeme da se pretvori u leptira. Tome se i nadala. Negdje između ponoći i jedan, Holly je zaspala u fotelji. Nije ništa sanjala. On ju je probudio.
Pogledala je u njegove prekrasne oči, koje u nejasnom svjetlu ručnikom ovijene svjetiljke nisu bile hladne, ali su još uvijek bile tajanstvene. Naginjao se preko fotelje, nježno je tresući. – Holly, probudi se. Moramo ići. Odmah se probudivši, uspravila se. – Kamo? – Scranton, Pennsylvania. – Zašto? Uzimajući jedan od nepojedenih slatkiša, trgajući omot, rekao je: – Sutra poslije podne, u 3.30 neoprezni vozač školskog autobusa udarit će u vlak na prijelazu. Dvadeset i šest djece će poginuti ako ne stignemo tamo prvi. Ustajući iz fotelje, rekla je: – Znaš sve o tome, ne samo dio? – Naravno – rekao je punih ustiju. Nasmijao se. – Znam te stvari, Holly. Ja sam vidovnjak, za ime Boga. I ona se nasmiješila. – Bit će od nas nešto, Holly – rekao je oduševljeno. – Supermen? Zašto je dovraga potrošila toliko vremena radeći u novinama kad je mogla toliko dobroga učiniti? Glasom koji je pucao od olakšanja i ljubavi prema njemu, Holly je rekla: – Uvijek sam se to pitala. Jim ju je radosno poljubio. – Svijet još nije vidio ništa sličnog nama, dušo. Dakako, morat ćeš naučiti ratničke vještine, kako se služiti pištoljem, nekoliko sličnih stvari. Ali, ti ćeš to dobro svladati, znam da hoćeš. Čvrsto ga je zagrlila, beskrajno sretna. Postigli su cilj.