Colleen McCullough - Tim

2 COLLEEN McCULLOUGH Tim S engleskoga preveo: NIKOLA KRŠIĆ ZAGREB 1985

3 prgfsuolnkmv Ngvronotmoi oflgna Mgfkcknsmoi hamvnugua Swgvdknktua Yang s nlvbawnlv k zajwannotev.

4 1 Tog petka ujutro Harry Markham i njegova ekipa stigli su na gradilište točno u sedam sati; Harry i njegov predradnik Jim Irvine sjedili su u kabini kamiona a trojica radnika na karoseriji, smjestivši se tamo gdje su mogli naći ravnu plohu da sjednu. Kuća koju su renovirali nalazila se na Sjevernoj obali Sydneyja, u predgrađu Artarmon, neposredno uz prostrane, napuštene kopove ciglane. Nije se radilo o nekom velikom poslu, čak ni sa stanovišta malog poduzetnika kakav je bio Harry - trebalo je samo oţbukati prizemnu zgradu od crvenih opeka i dograditi prostor za spavanje na straţnjoj verandi. Harry je, međutim, volio povremeno uzimati i takve poslove jer je njima popunjavao praznine između većih ugovora. Ako se moglo suditi o jutarnjim satima u petak, vrijeme preko vikenda obećavalo je mnogo vrućine i sunca; ljudi su se iskrcali iz kamiona gunđajući, zavukli se u sjenoviti, drvećem zaklonjeni bočni prolaz i tu zbacili sa sebe odjeću, sasvim prirodno i bez trunka stida. Nakon što su navukli kratke hlače u kojima su radili, pojavili su se iza straţnjeg ugla zgrade upravo u trenutku kad je Stara Cura vukući noge krenula preko dvorišta, u svom starom, izblijedjelom ruţičastom kupaćem ogrtaču - s početka pedesetih godina - paţljivo noseći objema rukama porculansku noćnu posudu ukrašenu veselim cvjetnim motivom. Na glavi su joj svjetlucali bezbrojni limeni vikleri, također iz pedesetih godina. Gospođa Emily Parker nije htjela da se navikava na nove nazu- pčane viklere, hvala lijepo. Dvorište je postupno prelazilo u kanjon od ilovače sa šljunkovitim dnom koji je dao dobar dio opeka od kojih je sagrađen Sydney. Sad je to bilo tek zgodno mjesto da Stara Cura u njemu svakog jutra prazni svoju noćnu posudu. Tvrdoglavo se drţala navika stečenih u mladosti provedenoj na selu i nije mogla bez svoje posude preko noći. Kad je sadrţaj posude odletio u obliku debelog mlaza blijedojantarne boje prema dnu iskopa, okrenula se i mrzovoljno odmjerila polugole muškarce. - ’Bar dan, gospođo Parker! - viknuo je Harry. - Mislim da

5 bismo danas mogli završiti pos’o. - Pa i krajnje je vrijeme, proklete lijenčine! - prosiktala je Stara Cura polako se uspinjući natrag prema kući, nimalo zbunjena. - Zbog vas imam same neprilike! Gospođica Horton mi se sinoć poţalila da su joj nagrađeni ruţičasti geraniji pokriveni cementnom prašinom, a grm gospinog vlaska potpuno je zgnječen kad je jučer neka nerazumna hulja bacila ciglu preko ograde. - Ako je gospođica Horton ona stroga stara usidjelica iz susjedstva - promrmljao je Mick Devine obraćajući se Billu Naismithu - onda sam siguran da grm njene gospe nije jučer zgnječen ciglom nego se osušio već odavno, jer nikad nije bio nagnojen! I dalje glasno prigovarajući, Stara Cura nestala je u kući sa svojom praznom noćnom posudom, a nekoliko sekundi kasnije muškarci su čuli kako gospođa Emily Parker energičnim pokretima pere noćnu posudu u zahodu pokraj straţnje verande. Nakon toga su čuli šum vode iz zahodskog kotlića i zveket porculana kad je objesila posudu o kuku iznad mnogo konvencionalnijeg uređaja za odvođenje suvišnih proizvoda ljudskog organizma. - Bogami, bit će da je trava na dnu onog prokletog iskopa vraški zelena - rekao je Harry svojim ljudima i nasmijao ih. - Ĉudim se što ta jama nije već odavno poplavljena - rekao je Bili, cereći se. - E pa, ako mene pitate, ona nije sasvim čitava - rekao je Mick. - U ovo današnje vrijeme, sa dva propisna zahoda u kući, ona još piša u drţispod. - Drţispod? - ponovio je kao jeka Tim Melville. - Da, prijatelju, drţispod. Drţispod je posuda koja se noću drţi ispod kreveta i u koju uvijek staneš kad ujutro 8 ustaješ, još bunovan - objasnio je Harry. Pogledao je na sat. - Mješalica sa cementom treba da stigne svakog trenutka, mislim. Time, otiđi pred kuću i pričekaj ga. Skini s kamiona one velike tačke i počni nam dovoziti masu čim se tip pojavi, okej? Tim Melville se osmjehnuo, klimnuo glavom i otrčao. Mick Devine, koji ga je rastreseno promatrao kako odlazi, još razmišljajući o nastranostima starih cura, iznenada se nasmijao.

6 - Oh, bogamu! Upravo sam smislio nešto sjajno ! Ĉujte, momci, danas na pauzi samo me podrţite u onome što radim, pa ćemo moţda naučiti Tima ponešto o drţispodima i tim stvarima.

7 2 Mary Horton je smotala dugu, bujnu kosu u uobičajenu punđu na zatiljku, probola je s nekoliko ukosnica i pogledala svoj odraz u ogledalu bez neke posebne radosti ili tuge, pa moglo bi se reći - i bez mnogo zanimanja. Ogledalo je bilo dobro i vraćalo joj je sliku bez uljepša- vanja i deformacija; da su joj oči uzele malo paţljivije proučavati tu sliku, vidjele bi nisku, prilično čvrstu ţenu u ranim srednjim godinama, sasvim svijetle kose, bezbojne kao kristal, energično začešljane tako da je otkrivala četvrtasto lice pravilnih crta. Nije se šminkala, smatrajući to podilaţenje taštini samo gubitkom vremena i novca. Oči su joj bile tamnosmeđe i neobično ţive, ozbiljne oči koje su odraţavale odlučan, pomalo strog izraz lica. Odjeću koju je imala na sebi, njeni suradnici već su odavno bili proglasili za neku vrstu uniforme ili redovničke halje, a sastojala se od uškrob- ljene bijele košulje zakopčane visoko uz vrat preko koje je glatko padao gornji dio klasično skrojenog sivog lanenog kostima. Rub suknje bio je uvijek pristojno spušten ispod koljena, a sama suknja skrojena prilično bogato, tako da se ne zadiţe kad sjedne. Uvijek je nosila čarape srednje debljine, a na nogama crne cipele s vezicama i debelom poluvisokom petom. Cipele su bile ulaštene tako da su blistale, na bijelim površinama bluze nije bilo ni najsitnije mrlje, niti je i najmanji nabor kvario savršenstvo lanenog kostima. Sačuvati besprijekornu vanjštinu u svako doba bijaše opsesija Mary Horton; jedna njena mlađa pomoćnica u uredu klela se da je vidjela gospođicu Horton kako paţljivo skida haljinu i vješa je na vješalicu, da je ne bi zguţvala kad sjedne na zahodsku školjku. Kad se uvjerila da je sve u skladu s njenim krutim standardima, Mary Horton namjestila je crni slamni šešir iznad gornjeg ruba punđe, spretnim pokretom provukla kroz njega iglu, navukla tanke crne rukavice i podigla svoju veliku torbicu na rub toaletnog stolića. Otvorila je torbicu i metodički provjerila da li se u njoj nalazi sve što joj je potrebno - ključevi, novac, rupčić, rezervni »Kotex« uloţak, pero i biljeţnica, rokovnik, osobna karta, kreditne kartice, vozačka dozvola, katica za mjesto na parkingu, sigurnosne pribadače, obične

8 pribadače, kutijica s iglama i koncima, škarice, turpijica za nokte, dva rezervna dugmeta od košulje, odvijač, kliješta, kliješta za ţicu, dţepna baterija, čelični metar s podjelom na inče i centimetre, kutija metaka kalibra 0,38 inča i sluţbeni policijski revolver. Bila je vrstan strijelac. U njene duţnosti spadali su i bankovni poslovi za Constable Steel & Mining Co, a od vremena kad je hladnokrvno ustrijelila pljačkaša dok je odmicao s plaćom radnika Constable Steel & Mining Co. pod rukom, u Sydneyju se više nije našao kriminalac dovoljno hrabar da nasrne na gospođicu Horton dok se vraća iz banke. Dopustila je, smireno, pribrano i naoko bez suprotstavljanja da joj otme torbu, tako da je lopov pomislio kako mu nikakva opasnost ne prijeti; a onda, kad se okrenuo da pobjegne, otvorila je torbicu, izvukla revolver, podigla ga, nanišanila i povukla okidač. Narednik Hopkins sa streljane policijskih snaga New South Walesa tvrdio je da brţe poteţe revolver nego Sammy Daviš, junior. Prepuštena sama sebi kad je imala samo četrnaest godina, dijelila je sobu u domu YWCA sa još pet djevojaka i radila kao prodavačica kod Davida Jonesa dok nije završila večernju školu za sekretarice. Sa petnaest godina počela je raditi u daktilografskom uredu kompanije Constable Steel & Mining. Bila je tako siromašna da je svakog dana nosila istu briţljivo opranu bluzu i suknju, a pamučne je čarape krpala dok na njima nije bilo više zakrpljenih mjesta nego originalnog materijala. Za pet godina njena radna efikasnost, nenametljivost, smirenost i izuzetna inteligencija uzdigli su je iz daktilo- biroa do mjesta osobne sekretarice Archibalda Johnsona, generalnog direktora, ali je u toku prvih deset godina što ih je provela u firmi nastavila stanovati u domu YWCA i stalno iznova krpati čarape, štedeći mnogo više nego što je trošila. Kad je napunila dvadeset pet godina, obratila se Archieju Johnsonu s molbom da je uputi kako da investira svoju ušteđevinu, pa je do tridesetog rođendana mnogo, mnogo puta uvećala svoj početni ulog. Posljedica toga bila je da je sa četrdeset tri godine bila vlasnica kuće u Artarmonu, tihom predgrađu naseljenom pripadnicima srednje klase, vozila konzervativan ali i vrlo skup britanski Bentley tapeciran pravom koţom, s prednjom pločom od prave

9 orahovine, da je posjedovala vikendicu na obali sjeverno od Sydneyja, sa dvadeset jutara zemlje, i da je kostime šila kod krojača koji je šio i za suprugu generalnog guvernera Australije. Bila je sasvim zadovoljna sobom i svojim ţivotom; uţivala je u sitnom luksuzu koji joj je novac mogao pruţiti, i bila je potpuno dovoljna sama sebi i na poslu i kod kuće. Nije imala prijatelja osim pet tisuća knjiga što su prekrivale zidove njene radne sobe i nekoliko stotina LP ploča, uglavnom s djelima Bacha, Brahmsa, Beetho- vena i Handela. Voljela je raditi u vrtu i pospremati kuću, nikad nije gledala televiziju niti je išla u kino, i nikad nije išla niti je ţeljela ići s nekim muškarcem. Kad je izašla kroz prednja vrata, nekoliko je trenutaka ostala stajati na stepenici, ţmirkajući na suncu i provjeravajući stanje svog prednjeg vrta. Travu je već odavno trebalo pokositi; gdje je onaj prokleti tip koga je unajmila da je kosi svakog drugog četvrtka? Nije se pojavio već mjesec dana i kratko podšišana zelena sam- tena površina počela se zbijati u busenje. Zaista nezgodno, pomislila je, zaista vrlo nezgodno. Zrak je bio ispunjen nekim čudnim brujanjem koje je bilo pola zvuk, pola osjećaj, nešto kao jedva čujno buuum, buuum, buuum što je prodiralo do kostiju i govorilo svakom iskusnijem stanovniku Sydneyja da će danas biti vrlo vruć dan i da će temperatura premašiti 100 °F. Lišće dvaju zapadnoaustralskih cvjetnih gumovaca sa svake strane prednje kapije, plavičasto i srpastog oblika, sad je visilo opušteno, protestirajući tako protiv valova vrućine, a japanske bube vrijedno su cvrčale i šuškale među gustim skupinama ţutih cvjetova na grmovima kasije. Redovi veličanstvenih crvenih oleandara uzdizali su se sa svake strane kamenom popločane staze što je vodila od ulaznih vrata do garaţe. Mary Horton stegla je usne i krenula stazom. I tada je počeo dvoboj, borba što se ponavljala svakog ljetnog jutra i večeri. Kad je prišla prvom prekrasnom, cvjetnom grmu, započela je galama i dernjava, toliko nevjerojatno snaţna i prodorna da bi joj pritisak na uši izazvao vrtoglavicu. Odbacivši torbicu i rukavice, Mary Horton otišla je do uredno smotanog zelenog crijeva za zalijevanje vrta, otvorila slavinu do kraja i počela škropiti oleandre. Kako se voda cijedila niz lišće, tako

10 se i buka stišavala dok nije ostao samo jedan duboki bas koji je iz grma najbliţeg kući uporno ponavljao svoje »Briiik!« Mary mu je zaprijetila šakom. - Uhvatit ću te jednog dana, stara huljo - rekla je kroz stisnute zube. - Briiiiik! - odgovorio je zborovođa cvrčaka prezirno. Mary je navukla rukavice, podigla torbicu i u miru i tišini otišla do garaţe. S prilazne staze mogla je vidjeti krš i lom na mjestu gdje je nekad stajao lijepi bungalov gospođe Emily Parker, sav obloţen crvenom opekom. Mary je nezadovoljno promatrala nered dok je podizala vrata garaţe, a onda je skrenula pogled na pločnik. Pločnici u Walton Streetu bili su prekrasni; sastojali su se od uske betonske staze i briţljivo odrţavanog, širokog travnjaka od staze do rubnog kamena kolovoza. Na svakih deset metara niz ulicu bio je zasađen po jedan veliki oleandar, bijeli, ruţičasti, crveni, pa opet bijeli, ruţičasti i tako redom. Ti oleandri bili su ponos stanovnika Walton Streeta i jedan od glavnih razloga što je Walton Street svake godine odnosio nagradu Heralda za vrtlarski najljepše uređenu ulicu. Uz jedan od oleandara ispred kuće Emily Parker bio je parkiran velik kamion-mješalica s bubnjem koji se polako okretao, a iz ţljeba je tekao na travu potok ljepljive, sive betonske mase. Betonska masa kapala je i s tuţnih, okamenjenih grana drveta skupljajući se u barice na mjestima gdje je travnjak bio ulegnut i presipa- jući se na pločnik. Usta Mary Horton pretvorila su se od gnjeva u tanku bijelu crtu. Što je kog vraga trebalo Emily Parker da lijepe crvene zidove svoje kuće obloţi tom odvratnom materijom? O ukusu, ili bolje rečeno o nedostatku ukusa, ne moţe se raspravljati, pomislila je. Jedan je mladić gologlav stajao na suncu i ravnodušno promatrao to oskvrnuće Walton Streeta; s mjesta gdje je stajala, sedam-osam metara dalje od njega, Mary Horton zbunjeno se zagledala u mladića. Da je ţivio prije dvije i pol tisuće godina, Fidija i Praksitel bi ga pozvali da im pozira za najljepši kip Apolona svih vremena; tada bi, umjesto da bez imalo samouvjerenosti stoji u zabačenoj sydneyskoj ulici i kao smrtnik nestane, zaboravljen, ţivio vječno u

11 hladnim, satenski glatkim oblinama bijelog mramora, a njegove bi kamene oči ravnodušno gledale preko glava pognutih od divljenja generacija i generacija ljudi. Ali on je stajao tu, usred ljepljivog betona rasutog po Walton Streetu, očigledno jedan od pripadnika građevinske ekipe Harryja Markhama jer je na sebi imao zidarsku uniformu - kratke hlače kaki boje s nogavi- cama zavrnutim tako da su se vidjele donje obline straţnjice dok mu je pojas bio spušten na same bokove. Osim tih hlača i debelih vunenih čarapa spuštenih preko sarica teških i glomaznih radničkih cokula, nije na sebi imao ništa - ni košulju, ni kaput, ni šešir. Trenutno okrenut bokom prema njoj, blistao je na suncu kao da je od ţivog, topljenog zlata; noge su mu bile tako lijepo oblikovane da su u njoj izazvale predodţbu trkača na duge pruge. Tako mu je, u stvari, bilo građeno čitavo tijelo, izduţeno, vitko, graciozno, a ravnine njegovih prsa, kad se okrenuo njoj, postupno su se suţavale, od širokih ramena do neobično uskih bokova. A njegovo l i c e . . . oh, to lice! Bilo je bez i najmanje mane. Nos mu je bio kratak i ravan, jagodice visoke i oštro izraţene, usta blago zakrivljena. S lijeve strane, na mjestu gdje mu se obraz spuštao prema kutu usta, formirao se jedva vidljiv nabor, i ta mu je tanka brazda 14 davala tuţan izraz, izraz izgubljenog, nevinog djeteta. Njegova kosa, obrve i trepavice bile su boje zrelog ţita, prekrasne pod oštrim zrakama sunca, a krupne oči bile su jasno, intenzivno plave, kao različak. Kad je primijetio da ga promatra, veselo joj se osmjehnuo, a taj osmijeh istjerao je Mary dah iz grudi tako da se zagrcnula. Nikad dotad u ţivotu nije tako ostala bez daha i, uţasnuta zbog opčinjenosti tom neobičnom ljepotom, potrčala je kao bez duše da potraţi sklonište u kolima. Njegova slika ostala joj je pred očima cijelim putem dok se polako vozila do trgovačkog centra u sjevernom Sydneyju, gdje je kompanija Constable Steel & Mining imala poslovnu zgradu sa četrdeset katova. Ma koliko da je nastojala da se koncentrira na promet i poslove koji su je čekali tog dana, nikako nije mogla da ga istisne iz misli. Da su mu crte bile feminizirane, da mu je lice bilo naprosto lijepo, ili da je iz njega zračilo nešto što bi se moglo

12 definirati kao sirovo i animalno, bila bi ga lako zaboravila, kako je već bila disciplinirano izvjeţbala sebe da zaboravlja sve što je nepoţeljno ili neugodno. Oh, boţe, kako je lijep, kako je cjelovito, zanosno lijep! Zatim se sjetila kako je Emily Parker rekla da će zidari danas završiti posao. I dok se uporno probijala kroz gusti promet, sve u treperavoj, drhtavoj, vreloj izmaglici oko nje kao da je pomalo izgubilo sjaj.

13 3 Kad je Mary Horton otišla i crijevo za polijevanje postalo opet bezopasno, zborovođa cvrčaka u svom grmu oleandra javio se svojim dubokim i prodornim »Briiik!« na što mu je odmah odgovorila primadona sopran iz trećeg grma u nizu. I tako su se javljali jedan za drugim, tenori, altovi, baritoni i soprani, a moćno sunce nabijalo je njihova mala, zelena, kao zlatnim prahom posuta tijela takvom snagom da je na udaljenosti od metar-dva od grmlja bilo nemoguće razgovarati. Zaglušna buka zbora širila se preko vrhova šuštavih nasada kasija do rascvjetalih gumovaca, pa preko ograde do oleandara duţ pločnika Walton Streeta i do niza kamfornih lovora između straţnjih vrtova Mary Horton i Emily Parker. Dok su radili zidari, gotovo nisu ni primjećivali cvrčke, iako su morali vikati da bi čuli jedan drugog dok su grabili kantama beton s velike gomile, koju je Tim Melville neprestano dopunjavao, i nabacivali ga - pljus! - na crvenom opekom obloţene zidove bungalova Stare Cure. Prostor za spavanje bio je završen, trebalo je još samo nabacati završni sloj ţbuke; gola su se leđa savijala i uspravljala u zamahu i ritmu teškog rada dok su se graditelji pomicali duţ zidova oko cijele kuće; kosti su im upijale divnu toplinu ljeta, znoj se sušio prije nego što je stizao da se skupi u kapljice na njihovim glatkim, preplanulim tijelima. Bili Naismith nabacivao je vlaţni beton na opeke, Mick Devine poravnavao je nabačenu masu tako da je iza njega ostajala grubo zrnata, zelenkasta površina, dok se iza njega Jim Irvine polako pomicao na klimavoj skeli pokrećući ploču za završno ravnanje naprijed-natrag blagim, krivudavim pokretima, iza kojih su na površini zida ostajali fini isprepleteni lukovi. Budno prateći svaku sitnicu, Harry Markham pogledao je na sat i počeo dozivati Tima. - Hej, momče, idi u kuću i pitaj Staru Curu smiješ li pristaviti čajnik! - viknuo je kad je konačno uspio privući Timovu paţnju. Tim je ostavio tačke u bočnom prolazu, uzeo limeni čajnik zapremnine jednog galona i kutiju s potrepštinama i pokucao na

14 straţnja vrata. Trenutak nakon toga pojavila se gospođa Parker kao bezoblična sjena iza guste neprozirne mreţe za zaštitu od muha. - Oh, to si ti, ti si, dušo? - rekla je, otvarajući vrata. - Uđi, samo uđi! Sigurno ţeliš da pristavim čajnik za one grozne tipove tamo vani, zar ne? - nastavila je pripaljujući cigaretu i prijazno ga odmjeravajući dok je stajao trepćući u polumraku, zaslijepljen od naglog prelaska sa svjetla u tamu. - Da, molio bih vas, gospođo Parker - rekao je Tim uljudno, osmjehujući se. - E pa, neka ti bude, mislim da ionako nemam drugog izbora, zar ne, ako ţelim da kuća bude završena do kraja tjedna? Sjedi tu dok voda ne uzavri, dušo. Kretala se po kuhinji, neuredna, prosijeda kosa pretvorila joj se nakon skidanja viklera u nemoguć splet kovrča, a njena neutegnuta figura razlijevala se u pamučnoj kućnoj haljini sa crvenim i ţutim cvjetovima. - Uzmi keks, dušo - rekla je, pruţajući mu kutiju s keksima. - Ima ih zaista dobrih, sa čokoladom. - Hoću, hvala, gospođo Parker - rekao je Tim osmjehnuvši se, a zatim uzeo da prebire po kutiji dok nije našao keks sav preljeven čokoladom. Sjedio je šutke na stolici dok je Stara Cura otvarala kutiju s potrepštinama i ţlicom ubacivala dobrih četvrt funte čaja u čajnik. Kad je kotao prokuhao, napunila je čajnik do polovine, a zatim ponovo pristavila kotao dok je Tim redao olupane emajlirane vrčeve po kuhinjskom stolu i\iz njih postavio bocu punu mlijeka i kutiju sa šećerom. - Evo, mili, obriši ruke ručnikom kao dobar dečko, hoćeš li? - rekla je Stara Cura kad je primijetila kako Tim ostavlja po stolu tamne mrlje od čokolade. Zatim je otišla do straţnjih vrata, promolila glavu i što je mogla glasnije viknula: - Ĉik pauza! Tim je natočio sebi pun vrč kao ugljen crnog čaja bez mlijeka, a zatim u njega nasuo toliko šećera da se čaj prelio preko ruba na stol. To je Staroj Curi dalo priliku da se ponovo javi.

15 - Boţe, kako si nespretan! - ukorila ga je i odmah mu osmijehom dala do znanja da mu je oprošteno. - Od drugih to ne bih trpjela, ali ti tu ništa ne moţeš, zar ne, dušo? Tim joj se toplo osmjehnuo, uzeo svoj vrč i odnio ga napolje. U kuhinju su počeli ulaziti i ostali radnici. Jeli su iza kuće, iza zakrivljenog zida novopodignutog prostora za spavanje ljeti. Bilo je to sjenovito mjesto, dovoljno udaljeno od kanti za smeće da im muhe ne smetaju previše, pa su tu podigli nisku, ravnu klupu od opeka da imaju na što sjesti dok jedu. Kamforni lovori između straţnjeg vrta gospođice Horton i vrta gospođe Parker širili su svoje guste krošnje iznad njihovih glava i bacali sjenu u kojoj je bilo zadovoljstvo odmarati se nakon rada na vrelom suncu. Svi su sjedili s vrčem čaja u jednoj i vrećicom od smeđeg papira u drugoj ruci, s uzdahom proteţući noge i frktanjem tjerajući muhe. Kako su raditi počinjali u sedam a završavali u tri sata, ta jutarnja pauza počinjala je u devet; nakon nje slijedila je pauza za ručak u pola dvanaest. Po tradiciji pauza u devet sati nazivana je »čik pauza« i trajala je oko pola sata. Obavljajući teţak fizički rad jeli su s velikim apetitom, iako se to nije vidjelo na njihovim mršavim, mišićavim tijelima. Svaki od njih počinjao je dan oko pola šest doručkom koji se sastojao od zdjele vrućih zobenih pahuljica, prţenih kotleta ili kobasica sa dva-tri jajeta, nekoliko šalica čaja i tosta; za čik pauze jeli su sendviče priređene kod kuće i kolače, a za ručak to isto, samo dvostruko veće količine. Poslije podne nije bilo pauze; u tri sata su odlazili, ponovo u košuljama s otvorenim ovratnikom i tankim pamučnim hlačama, s radnom odjećom spremljenom u smeđe koţne torbe koje su neobično podsjećale na liječničke. Tada su odlazili ravno u krčmu. Tako je neumitno završavao svaki radni dan, bio je to njegov vrhunac, kulminacija; u ţagorom ispunjenoj, na javni nuţnik sličnoj sali krčme mogli su se opustiti stojeći, s nogom podignutom na šinu bara i drţeći u ruci polulitarske krigle piva, naklapati s kolegama i stalnim gostima krčme i uzalud očijukati s konobaricama strogih lica. Povratak kući bio je nakon toga pravi antiklimaks, sumorno pokoravanje nametljivo sitničavim ţenama i dosadnim potomcima. Tog jutra, kad su sjeli da uţivaju u čik pauzi, ljudi su se drţali

16 pomalo napeto, kao da nešto iščekuju. Mick Devine i njegov kompanjon Bili Naismith sjedili su jedan pored drugog uz visoku ogradu, s vrčevima čaja pored nogu i s jelom u krilu. Harry Markham i Jim Irvine sjedili su nasuprot njima, a Tim je zauzeo mjesto uz sama straţnja vrata kuće kako bi mogao posluţiti ostale i donijeti im nešto ako zatraţe. Kao najmlađi član ekipe, morao je obavljati duţnosti posluţitelja i potrkala; u Harryjevim knjigama njegovo radno mjesto bilo je sluţbeno navedeno kao »pomoćni građevinski radnik«, a od svojih dvadeset pet godina kod Harryja je proveo deset, bez unapređenja. - Hej, Time, kakve sendviče imaš danas? - upitao je Mick upadljivo namigujući ostalima. - Znaš već, Mick, kao i uvijek, sa dţemom - odgovorio je Tim drţeći u ruci dvije nemarno odrezane kriške bijelog kruha sa čijih je rubova kapao gust ţutonaranča- sti dţem. - Sa kakvim dţemom? - navaljivao je dalje Mick, gledajući bez mnogo oduševljenja u vlastiti sendvič. - Od kajsija, mislim. - Hoćeš da se mijenjamo? Ja imam sendvič sa salamom. Timu se lice ozarilo. - Sa salamom! Oh, baš volim sendviče sa salamom! Da se mijenjamo! Razmjena je brzo izvršena; Mick je tromo ţvakao sendvič sa dţemom od kajsija dok je Tim, potpuno nesvjestan da ga ostali gledaju cereći se, u nekoliko zalogaja likvidirao Mickov sendvič sa salamom. Kad je prinio ustima posljednji komadić, Mick je ispruţio ruku i uhvatio ga za podlakticu dok su mu se ramena tresla od prigušenog smijeha. Plave oči podigle su se prema Mickovom licu, nemoćno, djetinjski začuđene i ispunjene strahom; tuţna su se usta spustila i otvorila. - Šta je sad, Mick? - upitao je. - Taj vraţji sendvič sa salamom nije ti ni dodirnuo nepce, momče. Kakvog je bio okusa? Ili ga moţda nisi drţao dovoljno dugo u ustima da mu osjetiš okus, je li? Tanka bora s lijeve strane Timovih usta ponovo se drhteći pojavila kad je stisnuo usne i upitno, začuđeno pogledao Micka.

17 - Sendvič je bio sasvim u redu, Mick - rekao je polako. - Imao je malo drukčiji okus, ali je bio u redu. Mick je prasnuo u smijeh i trenutak nakon toga svi su se previjali zahvaćeni napadom ludog smijeha. Suze su im tekle niz lica i rukama su se udarali po bokovima, hvatajući dah. - Oh, boţe, Time, baš si ograničen! Harry misli da si čitav bar šezdeset posto, a ja sam rekao da nisi ni deset posto, a nakon ovoga danas siguran sam da sam u pravu. Nikako nisi čitav više od deset posto, momče! - U čemu je stvar? - pitao je Tim, zbunjen. - Šta sam uradio? Znam da nisam sasvim čitav, Mick, na časnu riječ znam! - Ako sendvič nije imao okus po salami, Time, kakav je okus imao? - upitao je Mick, cereći se. - Pa sad, ne z n a m . . . - Timove zlatne obrve skupile su se, pokazujući krajnju koncentraciju. - Ne znam! Jednostavno je imao neki drukčiji okus, eto! - Zašto ne otvoriš taj preostali komadić i dobro ne pogledaš šta si pojeo? Timove čvrste, prekrasno oblikovane ruke razdvojile su, pomalo nespretno, dva komada kruha. Posljednji komadić salame bio je zgnječen, bezobličan, a ivice su mu izgledale vlaţne i ljepljive. - Pomiriši ga! - naredio je Mick gledajući u krug od smijeha paraliziranih ljudi i brišući suze nadlanicom. Tim je prinio sendvič nosu; nosnice su mu se skupljale i širile, a onda je ponovo spustio kruh i ostao sjediti, gledajući ih začuđeno. - Ne znam šta je to - rekao je patetično. - To je drek, budalo velika! - odgovorio je Mick s gađenjem. - Boţe, kako si blesav! Ne znaš šta je ni nakon što si ga pomirisao? - Drek? - ponovio je Tim, zureći u Micka. - A šta je to drek, Mick? Svi su popadali od nove navale smijeha, dok je Tim .sjedio s ostatkom sendviča u ruci, promatrao ih i strpljivo čekao da netko dođe k sebi i odgovori mu na pitanje. - Drek, Time, mladiću moj, to je obično debelo govno! - jeknuo je Mick. Tim je zadrhtao, zagrcnuo se, uţasnut odbacio ostatak sendviča i ostao sjediti kršeći ruke, sav uvučen u sebe. Svi su se ţurno

18 sklonili dalje od njega očekujući da će povraćati, ali nije; samo je zurio u njih, skrhan bolom. Opet se dogodila ista stvar. Svi su mu se smijali zato što je uradio nešto glupo, a on nije znao što je uradio, ni zašto je to toliko smiješno. Otac bi mu rekao kako je trebalo da bude »budan«, ma šta to značilo, ali on nije budan već je zadovoljno pojeo sendvič sa salamom. U njemu je bilo govno, rekli su mu, ali otkud bi on mogao znati kakav okus ima govno kad ga nikad ranije nije probao! I šta je u tome toliko smiješno? Ţelio je da to sazna, čeznuo je da to sazna, da shvati i smije se zajedno s njima. To ga je uvijek najviše ţalostilo, to što nikad nije mogao shvatiti u čemu je vic. Krupne plave oči napunile mu se suzama, lice mu se iskrivilo od bola i zaplakao je kao malo dijete, glasno jecajući, neprestano kršeći ruke i odmičući se od njih. - Isuse Kriste, kakav ste vi čopor prljavih gadova! - dreknula je Stara Cura istrčavši na straţnja vrata kao furija, u kovitlacu ţutih i crvenih cvjetova. Prišla je Timu, uhvatila ga za ruke i povukla da ustane, bijesno zureći u ljude koji su polako dolazili k sebi. - Dođi, dušo, dođi na trenutak sa mnom u kuću, da ti dam nešto dobro, nešto što će ti odagnati taj gadni okus - tješila ga je, tapšući ga po rukama i milujući po glavi. - A što se vas tiče - prosiktala je, unoseći se Micku u lice tako ljutito da je morao ustuknuti - nadam se da ćete, kad budete padali u pakao, ravno guzicom naletjeti na lijep čelični' raţanj! Za ovo što ste uradili trebalo bi vas izbičevati, proklete ćorave hulje! Bolje gledajte da danas završite posao, Harry Markhame, ili ga uopće nećete završiti! Ne ţelim više nikad da vas vidim! Mrmljajući i tepajući mu nešto, odvela je Tima u kuću, a muškarci su ostali stajati, gledajući jedan u drugog. Mick je slegnuo ramenima. - Proklete ţene! - rekao je. - Još nikad nisam sreo ţenu koja ima smisla za humor. Hajde, dajte da danas završimo posao, i ja sam ga već sit. Gospođa Parker odvela je Tima u kuhinju i natjerala ga da sjedne. - Jadnice moj mali, siroti - rekla je, odlazeći do friţidera. - Ne znam zašto muškaci misle da je strašno smiješno iţivljavati se na

19 duševno zaostalim ljudima i psima. Slušaj ih samo kako se cerekaju i kese, zbilja smiješno! Dođe mi da im ispečem velik kolač od čokolade i prelijem ga govnima, kad misle da je to tako smiješno! A ti, jadniče mali, nisi čak ni povratio ono što su ti dali, dok bi oni bljuvali dva sata, naši veliki junaci! - Okrenula se i pogledala ga, raznjeţena zato što je još plakao; krupne suze tekle su mu niz obraze, štucao je i šmrcao, ojađen. - Eh, sad je dosta, čuješ li me? - rekla je izvlačeći iz kutije papirni rupčić i podiţući mu rukom bradu. - A sad ispuši nos, mišiću! Uradio je kako mu je rekla, a zatim strpljivo dopustio da mu s nekoliko nimalo njeţnih pokreta obriše lice. - Boţe, kakva šteta! - rekla je više za se, promatrajući mu lice, a onda bacila papirni rupčić u kantu za otpatke i slegla ramenima. - Ah, šta se tu moţe, tako to već ide, vjerojatno. Ne moţemo imati sve, ni oni najveći ni najbolji među nama, zar ne, dušo? - Pomilovala ga je naboranom staračkom rukom po obrazu. - A sad, šta bi najviše volio, dušo, sladoled preljeven sirupom od čokolade ili velik komad pudinga sa dţemom i hladnom kremom od banane? Prestao je jecati koliko je bilo potrebno da se osmjehne, sav ozaren. - Oh, puding sa dţemom, molim vas, gospođo Parker! Volim puding sa dţemom i hladnu kremu od banana, to volim najviše od svega! Sjedila je nasuprot njemu za kuhinjskim stolom i gledala kako ubacuje u usta ţlicu za ţlicom pudinga, upozoravajući ga usput da ne jede tako brzo i da pazi na ponašanje za stolom. - Ţvači zatvorenih usta, dragi, strašno je gledati kad netko premeće hranu po otvorenim ustima! I podigni laktove sa stola, budi dobar dečko.

20 4 Te večeri Mary Horton ostavila je kola u garaţi u pola sedam, toliko umorna da je jedva bila kadra načiniti nekoliko koraka do ulaznih vrata a da joj koljena ne zaklecaju. Tjerala je nemilosrdno sama sebe cijelog dana i uspjela je da u sebi umrtvi sve osjećaje osim umora. Kuća gospođe Parker bila je očigledno završena; vanjskih zidova od crvenih opeka više nije bilo, zamijenila ih je još vlaţna, sivkastozelena ţbuka. Telefon je zazvonio čim je zatvorila ulazna vrata, pa je potrčala da se javi. - Jeste li to vi, gospođice Horton? - javio se oštar glas njene susjede. - Ovdje Emily Parker, draga. Ĉujte, moţete li učiniti nešto za mene? - Naravno. - Moram izaći, sin mi se upravo javio sa Centralnog kolodvora pa moram otići po njega. Zidari su danas završili rad ali je u dvorištu ostalo još mnogo njihovih stvari, pa je Harry rekao da će se vratiti da to pokupi. Hoćete li malo pripaziti na kuću dok se ne vratim? - Hoću, naravno, gospođo Parker. - Hvala, draga! Onda ’đenja, vidjet ćemo se sutra! Mary je razočarano uzdahnula. Sve što je ţeljela bilo je da sjedne u naslonjač ispred panoramskog prozora sa čašicom šerija, koji je voljela popiti prije večere, podigne noge i, kao svaku večer, prelista Sydney Mor- ning Herald. Otišla je u dnevnu sobu i umorno otvorila ormarić s pićem. Sva njena staklarija bila je Waterfor- dove proizvodnje, profinjenih, elegantnih oblika; uzela je jednu čašicu za šeri, s visokom, tankom noţicom, sa blistavo uglačane police. Najviše je voljela poluslatki šeri koji je sama miješala tako što bi natočila pola čaše suhog Amontillada i dopunila je vrlo slatkim šerijem. Kad je obavila taj obred, odnijela je čašu kroz kuhinju na straţnju terasu. Njena kuća bila je bolje projektirana od kuće gospođe Parker - umjesto straţnje verande imala je visoko, prostrano unutarnje dvorište od blokova pješčenjaka oko koga se sa tri strane spuštao terasast, stjenovit vrt do travnjaka pet metara niţe. Bio je vrlo lijep i

21 za ljetnih vrućina vrlo hladan, jer je pergola bila do polovice prekrivena lozom i glicinijom. Ljeti je mogla sjediti ispod debelog zelenog krova, zaštićena od sunca, a zimi je mogla sjediti ispod golih isprepletenih grana i grijati se na suncu. U proljeće, ljubičasti cvjetovi glicinije davali su tom prostoru začudnu ljepotu, a u kasno ljeto i u jesen s pergole su visili teški grozdovi stolnog groţđa, ţuti, crveni tamnoljubičasti. Prešla je bešumno preko blokova pješčenjaka u svojim elegantnim crnim cipelama, jer je bila osoba mačjeg hoda i uvijek je voljela ljudima prilaziti nečujno kako bi ih vidjela prije nego što oni vide nju. Bilo je ponekad vrlo korisno uhvatiti tako ljude, kad se ne nadaju. Na samom kraju dvorišta nalazila se balustrada od bijelo obojenog kovanog ţeljeza, savijenog u obliku grozdova, tek oko metar sa svake strane stepenica što su se spuštale do prostranog travnjaka. Bešumno kao uvijek, stajala je sa čašom u ruci kraj balustrade i gledala dolje, u dvorište gospođe Parker. Sunce je zalazilo za horizont na zapadnom nebu, prema kome je stajala okrenuta, i da je bila osoba koju ljepota moţe dirnuti, prizor koji je gledala ispunio bi je divljenjem. Između njene straţnje terase i plavih planina udaljenih dvadesetak milja nije bilo nikakve uzvišice; čak ni brda Ryde nisu kvarila vidik već su ga, naprotiv, uljepšavala dajući mu dubinu. U toku popodneva temperatura je bila znatno iznad sto stupnjeve Fahrenheita, pa ni sad nije bila mnogo niţa, tako da na nebu nije bilo oblaka da uljepšaju kraj dana. Ipak, i sama sjetlost bila je prekrasna, tamnoţuta, gotovo brončana, koja je svemu što je zeleno davala još intenzivniju zelenu boju, a ostalim objektima boju jantara. Mary je zaklonila oči dlanom i promotrila dvorište gospođe Parker. Mladić koga je vidjela tog jutra gurao je metlom hrpu cementnog praha prema gomili svakojakih otpadaka i ostataka materijala, diţući oblake prašine. Sagnute zlatne glave, bio je sav obuzet tim jednostavnim poslom, kao da ţeli svemu, pa i tome, posvetiti punu paţnju. Bio je još uvijek polunag, još uvijek jednako lijep, moţda još ljepši na tom posljednjem svjetlu nego što je bio pod prvim oštrim zrakama sunca. Zaboravivši na svoje piće, Mary je stajala sama, kao

22 izgubljena, i promatrala ga, ne znajući za sebe, ne shvaćajući da je obuzeta emocijama stranim čitavom njenom biću, ne osjećajući ni krivnju ni zbunjenost. Jednostavno je stajala i promatrala ga. Kad je završio čišćenje, podigao je glavu i ugledao je; veselo je mahnuo u njenom pravcu, a zatim nestao. Mary je skočila, s dušom u nosu, i prije nego što je mogla zaustaviti i samu sebe, prošla je kroz red kamfor- nih lovora između straţnjih vrtova jedne i druge kuće i provukla se kroz otvor na ogradi. On je očigledno bio završio ono što je trebalo da uradi, jer je u ruci drţao svoju radničku torbu i iz nje izvlačio odjeću za ulicu. - Zdravo - rekao je osmjehnuvši se bez najmanjeg traga umišljenosti, kao da uopće nije svjestan svoje ljepote i njenog neizbjeţnog utjecaja na druge. - Zdravo - odgovorila je Mary, bez osmijeha; osjetila je na ruci nešto vlaţno, spustila pogled i vidjela kako joj se šeri prelijeva preko ruba zaboravljene čaše. - Prolili ste piće - primijetio je. - Da, zar to nije glupo od mene? - osmjelila se, nastojeći da namjesti crte lica u prijazan izraz. Na to nije imao šta da kaţe; samo je stajao i promatrao je na svoj vedri, zainteresirani način, osmjehujući se. - Da li biste ţeljeli zaraditi nešto novca pored plaće? - upitala ga je Mary konačno, znatiţeljno ga odmjeravajući. Pogledao ju je začuđeno. - Šta? Zacrvenjela se, a njene tamne oči sad su ga promatrale pomalo ironično. - Travu u mom vrtu treba podšišati, krajnje je vrijeme, a čovjek koga sam unajmila nije se pojavio već mjesec dana. Sumnjam da ću ga ikad više vidjeti. Ponosim se svojim vrtom, i teško mi je da ga gledam u ovakvom stanju, a strašno je teško pronaći nekoga tko bi se prihvatio košenja trave. Zato sam pomislila, kad sam vas vidjela kako radite prekovremeno u petak, da bi vam dobro došla nuzgredna zarada. Da li biste mogli doći sutra da pokosite travu? Imam motornu kosačicu, tako da je u pitanju više vrijeme nego napor.

23 - Da? - rekao je, i dalje se osmjehujući, ali ne tako široko. Načinila je nervozan pokret ramenima. - Oh, za ime boţje! Ako ne ţelite raditi, recite da ne ţelite! Samo sam htjela znati moţete li doći sutra i pokositi travu. Platit ću vam više nego što vam plaća gospodin Markham. Prošao je kroz otvor na ogradi i radoznalo pogledao njen vrt, a zatim klimnuo glavom. - Da, zaista je treba podšišati, zar ne? Uradit ću vam to. Provukla se kroz ogradu natrag na svoju stranu i okrenula se njemu. - Hvala vam. Bit ću vam zahvalna i uvjeravam vas da nećete uzalud izgubiti vrijeme. Samo pokucajte na zadnja vrata sutra ujutro pa ću vam dati potrebne upute. - U redu, gospođo - odgovorio je ozbiljno. - Zar ne ţelite znati moje ime? - upitala ga je. - Mislim da bi trebalo da ga znam - rekao je i osmjehnuo se. Njegovo drţanje kao da mu je sve smiješno, neugodno je se dojmilo, pa se ponovo zacrvenjela. - Ja sam gospođica Horton! - rekla je oštro. - A kako se vi zovete, mladiću? - Tim Melville. - Onda, vidjet ćemo se sutra ujutro, gospodine Melville. Do viđenja, i hvala vam. - Baj-baj - rekao je, osmjehujući se. Kad se na vrhu stepenica do unutarnjeg dvorišta okrenula i pogledala u dvorište gospođe Parker, njega više nije bilo. Nije bilo ni šerija, posljednje su se kapi prolile kad je rastreseno okrenula čašu ţureći se da pobjegne od onog nevinog pogleda plavih očiju.

24 5 Hotel »Seaside« bio je mjesto kamo su građani Randwicka rado svraćali na čašicu. Dolazili su tu iz svih dijelova velikog, prostranog predgrađa, i iz samog Randwicka; i iz Coogeeja, Clovellyja, pa čak i iz Maroubre. Tu se točila odlična vrsta piva, izvanredno ohlađenog, a bilo je i dovoljno mjesta za svakoga, ali ma kakav bio uzrok njegovoj popularnosti, od dana kada je lokal otvoren nije bilo trenutka koji nije bio ispunjen veselim ţagorom zadovoljnih pivopija. Zidovi te višekatnice bili su pokriveni čistom bijelom ţbukom i zbog toga, kao i zbog niza lukova na fasadi u stilu Alhambre, čitava je zgrada podsjećala na veliku haciendu. Podignut sedamdesetak metara iznad oceana koji se prostirao pred njim udaljen nepunih pola milje, pruţao je prekrasan pogled na plaţu Coogee, jednu od manjih plaţa za daskanje u istočnim predgrađima. Najveći broj pivopija stajao je izvan bara na dugačkoj crvenoj verandi, na kojoj je od tri sata poslije podne vladala debela hladovina. Bilo je to upravo savršeno mjesto za piće u tople večeri jer je sunce zalazilo za brdo iza hotela, a s beskrajnog, svjetlucavog, plavog Pacifika uvijek je dopirao povjetarac jer mu ništa nije stajalo na putu. Ron Melville stajao je na verandi sa dvojicom najboljih pivskih drugova i gledao čas na sat, čas na plaţu u dubini. Tim je kasnio; bilo je već skoro osam sati, a trebalo je da dođe najkasnije u pola sedam. Ron je bio više ljut nego zabrinut, jer gaje dugo iskustvo naučilo da je brinuti se za Tima najbolji način pripreme organizma za infarkt. Kratki sidnejski sumrak bio je pri kraju i borovi na Norfolk Islandu s obje strane pješčenjakom popločanog šetališta duţ obale više nisu bili tamnozeleni nego crni. Nadolazila je plima i valovi su s grmljavinom udarali o obalu, šireći se kao pokrov od mjehurića daleko preko kose plaţe od bijelog pijeska, dok su sjene puzile sve dalje i dalje preko vode. Autobusi su se spuštali niz brdo duţ obalnog parka, a autobusna stanica nalazila se na uglu, duboko ispod hotela. Ron je promatrao autobus kako se sa škripom zaustavlja na stanici i paţljivo gledao

25 putnike koji su silazili, traţeći pogledom Timovu jedinstvenu ţutu glavu. Bila je tu, pa se Ron smjesta okrenuo na drugu stranu. - Tim je stigao onim autobusom pa idem da mu donesem pivo. Jeste li za još jednu rundu? - upitao je kao uzgred. Kad se ponovo pojavio, ulična su se svjetla već bila upalila a Tim je, osmjehujući se, stajao s Ronovim pajdašima. - Zdravo, tata - rekao je Ronu, osmjehujući se. - Zdravo, momče, gdje si se zadrţao? - upitao ga je otac strogo. - Morao sam završiti posao. Harry nije htio da ostavi stvar za ponedjeljak. - Pa sad, koji sat prekovremeno dobro će nam doći. - Našao sam još jedan posao - rekao je Tim drţeći se neobično vaţno kad je uzeo pivo od oca i iskapio ga dugim gutljajem. - Ovo je bilo odlično! Mogu li dobiti još jedno, tata? - Odmah će stići. Kakav to posao? - Oh, za posao pitaš! Gospođa iz susjedne kuće zamolila me da joj sutra pokosim travu u vrtu. - Iz susjedne kuće ... gdje? - Iz kuće do one gdje smo danas radili. Curly Campbell se zakikotao. - Jesi li je pitao gdje ţeli da joj pokosiš travu? Unutra ili napolju? - Zaveţi, Curly, prostačino! - zareţao je Ron ljutito. - Znaš da Tim ne razumije takav govor! - Trava je previše izrasla i treba je podšišati - objasnio je Tim. - Jesi li rekao da ćeš to uraditi, Time? - upitao gaje Ron. - Jesam, sutra ujutro. Rekla je da će mi platiti, pa sam mislio da nećeš imati ništa protiv. Ron je cinički promatrao prelijepo lice svog sina. Ako dotična dama ima neke namjere, pet minuta provedenih s Timom bit će dovoljno da odustane. Ništa nije tako brzo gasilo njihove ţelje kao otkriće da Tim nije sasvim čitav. Uostalom, kad ih to ne bi odbilo, ubrzo bi uvidjele da je svaki pokušaj zavođenja Tima unaprijed propala stvar, jer on nije imao nikakve predodţbe o tome što su ţene i što se s njima radi. Ron je naučio sina da pobjegne čim se

26 ţena previše uzbudi ili pokuša neki seksi trik; Timu je bilo vrlo lako sugerirati strah i naučiti ga da se boji bilo čega. - Mogu li dobiti još jedno pivo, tata? - upitao je Tim ponovo. - Naravno, sine. Idi i zatraţi od Florrie da ti natoči jednu kriglu. Zaradio si je, mislim. Curly Campbell i Dave O'Brien promatrali su kako njegov visoki, vitki lik nestaje pod lukovima. - Poznajem te već dobrih dvadeset godina, Rone - rekao je Curly - ali još nisam odgonetnuo od koga je Tim naslijedio svoj izgled. Ron se iscerio. - Ne znam to ni ja, prijatelju. Tima nam je ostavio u nasljeđe netko za koga nikad nismo čuli, mislim. Melvilleovi, pere et fils, napustili su »Seaside« nešto prije devet sati i brzim koracima sišli pored Coogee Ovala do niza blistavo osvijetljenih mliječnih barova, lokala s automatima za igru i prodavaonica vina na samom kraju obalnog parka. Ron je prisilio sina da brzo prođu pored njih kad su skrenuli iz Arden Streeta prema Surf Streetu, pazeći da gladni pogledi što ih je Tim bacao prema tortama i kolačima u izlozima ostanu samo pogledi. Kuća Melvilleovih nalazila se u Surf Streetu, ali ne u onom bogataškom dijelu na vrhu brda gdje je stanovao Nobby Clark, poznati dţokej. Uz nevjerojatno strmo brdo penjali su se lako, ni jedan od njih nije se čak ni zadihao jer su obojica radili u građevinarstvu i bili su u izvanrednoj fizičkoj kondiciji. Na pola puta s druge strane brda, u udolini što se pruţala između elitnog naselja na vrhu i udaljene izbočine Clovelly Roada, skrenuli su u bočnu veţu sasvim obične kuće od opeke, jedne od niza sličnih. Ţenski dio obitelji Melville bio je već odavno večerao, ali kad su Ron i Tim ušli na zadnja vrata, Esme Melville izišla je iz dnevne sobe i dočekala ih u kuhinji. - Vaša je večera upropaštena - rekla je bez neke primjetne ljutnje. - Hajde, Es. uvijek tako kaţeš - nasmijao se Ron sjedajući za kuhinjski stol na kome je sve bilo postavljeno za njega i Tima. - Šta ima za jelo?

27 - Reklo bi se da vam nije svejedno, tako punim piva - odbrusila je Esme. - Danas je petak, ispičuture! A šta jedete svakog petka, je li? Donijela sam vam ribu s prţenim krumpirom, od onog Digića, kao obično. - Oh, fino! Riba s prţenim krumpirom! - uzviknuo je Tim, ozaren. - Oh, mama, što ja volim ribu s prţenim krumpirom! Majka ga je njeţno pogledala i zamrsila mu gustu kosu - bio je to jedini način na koji bi ga ponekad pomilovala. - Potpuno je svejedno šta ti dajem, dragi, za tebe je to uvijek omiljeno jelo. Evo, izvolite. Spustila je pune tanjure masne, u tijestu prţene ribe i mekanog, naoko raskuhanog pomfrita pred muškarce i vratila se u dnevnu sobu, gdje se na ekranu televizora odvijala n-ta repriza Coronation Streeta. Bio je to fascinantan prikaz ţivota engleske radničke klase i ona je voljela tu seriju; sjedila je i mislila na svoju lijepu, veliku kuću s vrtom, na lijepo vrijeme i tenis na plaţi, i iz dubine duše ţalila stanovnike Coronation Streeta. Ako čovjek već mora biti pripadnik radničke klase, onda je australska radnička klasa jedina prava. Tim nije ispričao ocu i majci kako je pojeo sendvič s drekom, jer je na to bio potpuno zaboravio. Kad su pojeli ribu i krumpir, Tim i njegov otac ostavili su prazne tanjure na stolu i otišli u dnevnu sobu. - Oprosti, Es, vrijeme je za pregled rezultata u kri- ketu - rekao je Ron, prebacujući kanale. Njegova supruga je uzdahnula. - Da bar ostanete vani malo duţe pa da mogu gledati neki film sa Joan Crawford ili nešto slično, a ne samo sport, sport, sport. - E pa, ako Tim bude dobivao više prekovremenih poslova, draga, kupit ću ti poseban televizor, samo za tebe - odgovorio je Ron zbacujući cipele da se koliko je dug ispruţi na kauču. - Gdje je Dawnie? - Izišla je s nekim momkom, valjda. - S kojim sad? - Kako bih, do vraga, mogla to znati, dragi? Ne treba da brinem za nju, previše je pametna da bi se uvalila u neku nevolju.

28 Ron je pogledao u sina. - Zar nije pravo čudo, Es, kako ovaj ţivot ispremiješa stvari? Imamo najljepšeg mladića u Sydneyju koji jedva ako je trideset posto čitav, a onda dobijiemo Dawnie. Evo ga, jedva se moţe potpisati i brojiti do deset, a Dawnie je tako bistra da bi mogla bez učenja pokupiti sve zlatne medalje na sveučilištu. Esme je uzela pletivo i tuţno pogledala Rona. To ga boli, jadnog starog Rona, ali se na svoj način zaista lijepo odnosi prema Timu, pazi na njega ne vrijeđajući ga i ne postupajući s njim kao s malom bebom. Zar ne dopušta dečku da pije s njim, zar nije inzistirao na tome da Tim zarađuje svoj kruh kao svaki normalan dječak? I to je dobro, jer više nisu mladi kad nekad. Ron ima već gotovo sedamdeset, a ona je samo šest mjeseci mlađa od njega. Zato je Tim i rođen duševno zaostao, rekli su joj liječnici. Sad ima dvadeset pet godina, i njihovo je prvo dijete. Bili su dobro zagazili u četrdesete godine, ona i Ron, kad se rodio; liječnici su govorili kako je to posljedica zamorenosti i nedovoljne razrađenosti njenih jajnika. Onda je, godinu dana kasnije, rođena Dawnie, posve normalna; tako to već ide, rekli su liječnici. Kad ţena počne rađati djecu poslije četrdesete godine, s prvim je djetetom najteţe. Zadrţala je pogled na Timu koji je sjedio u svojem naslonjaču kraj zida, bliţe televizoru nego ostali - volio je, kao malo dijete, da gleda sliku iz neposredne blizine. Sjedio je tu, najljepši, najslađi dječak, blistavih očiju dok je aplaudirao uspješnom potezu u kriketu; uzdahnula je, pitajući se po milijunti put što će biti s njim kad ona i Ron umru. Dawnie će morati da se brine za njega, naravno. Bila je neobično privrţena bratu, ali ako se sve bude normalno odvijalo, jednog dana bit će joj dosta studiranja i poţeljet će da se uda; hoće li tada njen suprug htjeti da drţi u kući nekoga kao što je Tim? Esme je sumnjala u to. Tko bi htio ţivjeti s odraslim petogodišnjim djetetom ako nije u pitanju rođeno meso i krv?

29 6 Subota je bila vedra i vruća kao i petak, pa je Tim krenuo u Artarmon u šest ujutro; na sebi je imao sportsku košulju s kratkim rukavima, po mjeri šivene kratke hlače i dokoljenice. Majka je uvijek pazila na to što će obući, pripremala mu doručak, pakirala hranu koju će ponijeti sa sobom, brinula se da u torbi uvijek ima čiste radne hlače i da ima dovoljno novca za svaku eventualnost. Kad je Tim pokucao na vrata Mary Horton, bilo je tek sedam sati i ona je čvrsto spavala. Otišla je da mu otvori teturajući kroz kuću, bosa, omotavajući tamno- sivu kućnu haljinu oko konzervativne bijele pamučne pidţame i nestrpljivo sklanjajući s lice zalutale pramenove kose. - Gospode Boţe, zar uvijek dolazite u sedam ujutro? - promrmljala je tjerajući treptanjem san iz očiju. - To je vrijeme kad počinjem raditi - odgovorio je, osmjehujući se. - Pa dobro, kad ste već ovdje, bit će najbolje da vam pokaţem što treba da radite - zaključila je Mary i povela ga niz stepenice unutarnjeg dvorišta i dalje preko travnjaka do kućice iza paprati. Paprat je bila tu da prikrije činjenicu da se radi o običnom spremištu za vrtlarsku opremu, alat i gnojivo. Minijaturni traktor gradskog izgleda bio je uredno parkiran iza vrata, pokriven nepromočivom tkaninom za slučaj da krov počne propuštati, što se, naravno, nikad nije dogodilo jer je pripadao Mary Horton. - Tu je traktor, a kosilica je već pričvršćena straga. Znate li rukovati traktorom? Tim je podigao prekrivač i njeţno potapšao blistavi lim traktora. - Uh, baš je gala! Mary je jedva savladala nestrpljenje. - Gala ili ne, znate li rukovati tim strojem ili ne, gospodine Melville? - Oh, naravno! Tata kaţe da sam vrlo vješt sa strojevima. - Baš lijepo! - primijetila je oporo. - Hoće li vam biti potrebno još nešto, gospodine Melville? Plave su je oči promatrale upitno i začuđeno.

30 - Zašto me stalno nazivate gospodin Melville? - upitao je. - Gospodin Melville je moj otac! Ja sam naprosto Tim. »Boţe«, pomislila je, »pa, on je pravo dijete!« Glasno je, međutim, rekla: - U redu, sad sve prepuštam vama. Ako vam bude što potrebno, samo pokucajte na zadnja vrata. - Vaţi, gospođo! - rekao je veselo, osmjehujući se. - Nisam ja nikakva gospođa - odbrusila mu je. - Zovem se Horton, gospođica Horton. - Vaţi, gospođice Horton - popravio se veselo, nimalo zbunjen. Kad se vratila u kuću, bila je već potpuno budna i digla je ruke od pomisli da se vrati u krevet na još dva-tri sata. Za koji trenutak on će pokrenuti traktor, i to će biti kraj. Kuća je imala centralni uređaj za klimatizaciju i u njoj je bilo hladno i suho, bez obzira na vanjsku temperaturu i vlaţnost, ali kad je priredila tost i čaj, Mary je zaključila kako bi bilo ugodno doručkovati na terasi, odakle bi mogla i drţati na oku novog vrtlara. Kad je iznijela doručak na pladnju, bila je već u svojoj kućnoj uniformi za vikend, to jest u jednostavnoj tamno-sivoj pamučnoj haljini, savršeno skrojenoj i bez ijednog nabora, kao sve što je nosila. Njena kosa, koju je prije počinka plela u dugačku pletenicu, sad je bila smotana u dnevnu punđu. Mary nikad nije nosila papuče ni sandale, čak ni na plaţi svoje vikendice kod Gosforda. Oblačila se čim bi ustala iz kreveta, što je obuhvaćalo i čarape s halterima i čvrste crne cipele. Kosilica je ravnomjerno prela u vrtu već dvadesetak minuta kad je sjela za bijelo obojeni stol od kovanog ţeljeza kraj balustrade i natočila sebi šalicu čaja. Tim je radio na samom kraju vrta gdje je počinjao iskop ciglane; svoj zadatak obavljao je polako i metodično, kao što je radio kod Harryja Markhama, silazeći s traktora kad god bi završio jednu traku da provjeri hoće li se nova preklapati za završenom. Sjedila je grickajući tost i pijuckajući čaj, a njen se pogled ni na trenutak nije odvajao od njegovog lika u daljini. Kako nije bila sklona samoanalizi, pa čak ni površnom proučavanju same sebe, nije joj padalo na pamet da se upita zašto ga tako uporno

31 promatra; bila je svjesna da je fascinira, i to je bilo dovoljno. Ni na trenutak nije pomislila da tu fasciniranost protumači tako da je on, u stvari, privlači. - ’Bar dan, gospođice Horton! - javio se iznenada prodorni glas gospođe Parker i već sljedećeg trenutka Stara Cura spustila je svoje ţivim bojama odjenuto tijelo na drugu stolicu. - Dobro jutro, gospođo Parker. Jeste li za šalicu čaja? - upitala je Mary, pomalo hladno. - Hvala, draga, baš će mi prijati. Ne, nemojte ustajati, mogu sama pronaći šalicu. - Nemojte, molim vas. Ionako treba da donesem svjeţ čaj. Kad se vratila na dvorište sa čajnikom svjeţeg čaja i tostom, zatekla je gospođu Parker kako, podbočivši bradu, promatra Tima. - To je bila dobra ideja, što ste pozvali Tima da vam uredi travnjak. Primijetila sam da momak koga ste unajmili već dosta dugo ne dolazi. U tome ja imam više sreće. Jedan od mojih sinova uvijek dođe da pokosi travu, ali vi nemate nikoga, je l' tako? - Pa sad, ovaj, učinila sam kako ste me jučer zamolili i otišla sam da provjerim je li sve kako treba, jesu li zidari doveli sve u red, i tad sam srela Tima koga su, izgleda, bili ostavili da sam sve raščisti. Bio je zadovoljan kad sam mu ponudila mogućnost da zaradi nešto uz plaću, mislim. Gospođa Parker prešla je preko posljednje rečenice. - Tipično za te hulje pokvarene - promrmljala je. - Nije im dovoljno da jadniku malom zagorčavaju ţivot u toku dana već otpraše u krčmu, a njega ostave da obavi njihov posao! I još su imali obraza da mi kaţu kako će se svi vratiti da počiste za sobom! Dođe mi da odbijem nekoliko stotina kad mi gospodin Harry Markham podnese račun! Mary je spustila šalicu i začuđeno se zagledala u gospođu Parker. - Zbog čega ste tako ljuti, gospođo Parker? Ţuti i crveni cvjetovi koji su prekrivali krupno poprsje gospođe Parker zanjihali su se. - A zar se vi ne biste naljutili? Oh, zaboravila sam, nisam vas sinoć vidjela pa vam nisam ispričala što su te bijedne hulje uradile jadnom momku. Ĉasna riječ, ponekad mi se čini da bih mogla

32 ubijati ljude, kakvi su! Izgleda da u njima nema ni traga sućuti i razumijevanja za one prikraćene, naravno ukoliko nisu pijanci ili beznadne propalice kao i oni sami. Ali prema nekome kao Tim, koji pošteno radi cijelog dana i pristojno se ponaša, prema njemu su nemilosrdni. On im sluţi da ga zezaju, da se na njemu iţivljavaju, a jadnik je previše ograničen da bi toga bio svjestan! Nije kriv što je rođen zaostao, zar ne? A to je zbilja strašna šteta, nije li tako? Zamislite, momak takve vanjštine a nije sasvim čitav! Dođe mi da zaplačem! Pa sad, bilo kako bilo, čekajte samo da vam ispričam što su mu uradili jučer ujutro na pauzi... Nazalni, monotoni glas gospođe Parker nastavio je pričati Mary strašnu anegdotu, ali Mary ju je samo napola slušala. Njen pogled bio je prikovan za sagnutu zlatnu glavu u dnu njenog vrta. Sinoć, prije nego što će poći na počinak, pročešljala je police svoje biblioteke traţeći lice koje ju podsjeća na njegovo. »Botticelli?« upitala se, ali kad je u jednoj knjizi pronašla neke reprodukcije, prezirno ih je odbacila. Ta lica bila su previše mekana, previše ţenstvena, s previše suptilno izraţenim karakterom, mačkasta. Na kraju je digla ruke od traţenja, nezadovoljna. Samo kod starih grčkih i rimskih kipova pronašla je stanovitu daleku sličnost s Timom, moţda zato što je njegovu vrstu ljepote bilo lakše prikazati u kamenu nego na platnu. Bio je trodimenzionalno stvorenje. Gorko je ţalila što u rukama nema dara ni vještine da tu ljepotu sama ovjekovječi. Bila je svjesna strašnog, poraznog razočaranja i osjećala je ţelju da zaplače; prisutnost gospođe Parker registrirala je tek u posljednjem planu misli. Bio je to ironičan antiklimaks, otkriti da Timova tuţna usta i ţivahne, začuđene oči ne odraţavaju nikakav unutrašnji ţivot, da je njegova iskra ugašena mnogo prije nego što je to bilo moguće osjetiti kao tragediju ili gubitak. Nije bio ništa bolji od psa ili mačke koje ljudi drţe zato što ih vole gledati i što su im slijepo, odano vjerni. Ne mogu, međutim, misliti, ne mogu inteligentno odgovarati na pitanja i izazivati treperave odraze u mozgu drugog bića. Takva ţivotinja moţe samo sjediti i odano, s ljubavlju gledati čovjeka. Kao Tim, duševno zaostali Tim. Obmanom naveden da jede izmet, nije ga povratio, kako bi to moralo

33 učiniti svako biće koje misli; umjesto toga je zaplakao, kao što bi pas počeo zavijati, a obećanje da će dobiti nešto dobro za jelo, odmah ga je utješilo i vratilo mu osmijeh. Ţiveći bez djece, bez ljubavi, lišena svakog utjecaja koji bi je humanizirao, Mary Horton nije raspolagala emocionalnim mjerilima kojima bi mogla odrediti razmjere te nove, strašne predodţbe razuma lišenogTima. Zaostala emocionalno kao on intelektualno, nije znala da se Tim moţe voljeti zbog njegovog ograničenog duhovnog razvoja, a pogotovo usprkos tome. Mislila je o njemu kao što je Sokrat vjerojatno mislio o Alkibi- jadu, stari i ruţni filozof suočen s mladićem nedostiţne tjelesne i intelektualne ljepote. Zamišljala je sebe kako ga upoznaje s Beethovenom i Proustom, kako proširuje njegov mladi, bezbriţni um da obuhvati glazbu, literaturu i umjetnost, da postane lijep iznutra kao što je lijep izvana. Ali on je duševno zaostao mladić, jadni, bijedni poluidiot! Postojao je slikovit, sugestivan način da se to izrazi, način koji je mirisao na ovozemaljsku praktičnost, tipičnu za Australce. Otkrili su da je novac zgodan model za prikazivanje i stupnjevanje inteligencije, pa duhovno slabo razvijen čovjek za njih naprosto »nije čitav« dok se njegova intelektualna snaga moţe izraziti u procentima ili kroz cente u dolaru. Ĉovjek koji »nije čitav« moţe to biti devedeset ili samo devet posto, ili vrijedan devedeset ili samo devet centi u odnosu na »čitav« dolar. Gospođa Parker nije bila svjesna da privlači samo mali dio paţnje Mary Horton, pa je veselo čavrljala o bezosjećajnosti prosječnog muškarca, popila nekoliko šalica čaja i sama odgovarala na vlastita pitanja kad nije mogla dočekati odgovor od Mary. Na kraju je s naporom ustala, odlučivši da digne sidro. - Zdravo i 'đenja, draga, i hvala za čaj. Ako nemate u friţideru ništa što mu se sviđa, pošaljite ga k meni da ga nahranim. Mary je rastreseno klimnula glavom. Njena gošća udaljila se niz stepenice a ona se vratila svojim mislima o Timu. Kad je pogledala na sat, primijetila je da će ubrzo biti devet, i sjetila se da fizički radnici vole piti čaj oko devet sati. Otišla je u kuhinju i skuhala svjeţ čaj, otopila zamrznuti kolač od čokolade i pokrila ga svjeţe

34 tučenim slatkim vrhnjem. - Time! - viknula je spuštajući pladanj na stol pod lozom; sunce je već provirivalo preko sljemena krova i za stolom pored stepenica bilo je prevruće. Podigao je glavu, mahnuo joj i smjesta ugasio motor traktora, da čuje što će mu reći. - Time, dođi da popiješ šalicu čaja! Lice mu se ozarilo; nestrpljivo kao štene, skočio je s traktora i odjurio preko travnjaka u kućicu iza paprati, da bi se odmah pojavio s vrećicom od smeđeg papira u ruci i ustrčao na terasu preskačući po dvije stepenice. - Baš vam hvala što ste me pozvali, gospođice Horton, nisam znao koliko je sati - rekao je veselo sjedajući na stolicu koju mu je pokazala i poslušno čekajući da mu kaţe da moţe početi. - A znaš li očitati vrijeme sa sata, Tim? - upitala gaje njeţno, čudeći se sama sebi kako je kadra njeţno postavljati pitanja. - Oh, ne, u stvari ne znam. Znam samo kad je vrijeme da se ide kući, kad velika kazaljka pokazuje ravno uvis a mala je kazaljka tri znaka iza nje. Tada je tri sata. Samo, nemam svoj sat jer tata kaţe da bih ga izgubio. Ali ja se ne brinem zbog toga, uvijek mi netko kaţe koliko je sati, kad je vrijeme da pristavim vodu za čaj, kad je pauza, kad je ručak i kad treba ići kući. Ja nisam čitav ali svi znaju da nisam, pa to, u stvari, i nije vaţno. - Da, mislim da nije vaţno - rekla je tuţno. - Jedi, Time. Kolač je samo za tebe. - Oh, divno! Volim kolače sa čokoladom, naročito kad su sa mnogo šlaga kao ovaj. Hvala, gospođice Horton! - Kakav čaj voliš, Time? - Bez mlijeka i sa mnogo šećera. - Sa mnogo šećera? Koliko? Podigao je pogled i namrštio se, sav ulijepljen vrhnjem. - Uh, ne bih znao reći. Ja samo sipam šećer dok se čaj ne izlije na tanjurić, onda znam da je dosta. - Jesi li ikad išao u školu, Time? - pokušala je, ponovo zainteresirana za njega. - Samo kratko vrijeme. Nisam mogao učiti, pa me nisu tjerali

35 da nastavim. Ostao sam kod kuće i pomagao mami. - Ali shvaćaš sve što ti se kaţe, i sam si se snašao s traktorom... - Neke mi stvari idu lako, ali naučiti čitanje i pisanje, to je strašno teško, gospođice Horton. Iznenađena vlastitim ponašanjem, potapšala ga je po glavi dok je stajala i miješala ţlicom čaj. - U redu, Time, to uopće nije vaţno. - Tako kaţe i moja mama. Pojeo je kolač, a onda se sjetio da je od kuće donio sendvič pa je pojeo i njega, zalivši obrok sa tri velike šalice čaja. - Stvarno, gospođice Horton, bilo je super! - uzdahnuo je, osmjehujući se radosno. - Ja se zovem Mary, i mislim da je mnogo lakše reći Mary nego gospođica Horton, ne čini ti se? Zašto me ne bi zvao jednostavno Mary? Pogledao ju je sumnjičavo. - Jeste li sigurni da bi to bilo u redu? Tata kaţe da se nikome ne smijem obraćati bez gospodine, gospođo ili gospođice. - Ponekad je to dopušteno, među prijateljima. - Da? Pokušala je ponovo, u mislima čisteći rečenice od svih višesloţnih riječi: - Ja uopće nisam tako stara, Time, izgledam starija nego što jesam samo zbog ove moje bijele kose. Ne vjerujem da bi tvoj tata imao nešto protiv toga da me zoveš Mary. - Zar bijela kosa ne znači da ste stari, Mary? Uvijek sam mislio da znači. Tata ima bijelu kosu, pa i mama, a oni su stari, znam. »Ima dvadeset pet godina,« pomislila je, »što znači da su njegov otac i majka vjerojatno tek nešto stariji od mene.« Glasno je, međutim, rekla: - E pa, mlađa sam od njih, što znači da još nisam tako stara. Tim je ustao. - Vrijeme je da se vratim na posao. Imate vrlo velik travnjak, Mary. Nadam se da ću ga završiti na vrijeme.

36 - Pa sad, ako ga ne završiš, ima još dana. Moţeš doći drugi put i završiti posao, ako ţeliš. Ozbiljno se zamislio nad tim problemom. - Mislim da bih volio da opet dođem, ako tata kaţe da mogu. - Osmjehnuo se. - Sviđate mi se, Mary, draţi ste mi nego Mick i Harry, i Jim, i Bili, i Curly, i Dave. Draţi ste mi nego itko drugi osim mame i tate i moje Dawnie. Lijepi ste, imate tako divnu bijelu kosu. Mary se borila sa stotinu nedefiniranih emocija što su navaljivale na nju sa svih strana, i uspjela je da se osmjehne. - Hvala, Time, to je zaista lijepo od tebe. - Ah, nije to ništa - rekao je nonšalantno i odskaku- tao niz stepenice isturene straţnjice i mašući rukama podignutim uz glavu. - To vam je moja specijalna imitacija kunića - doviknuo joj je sa travnjaka. - Bilo je odlično, Time, znala sam da si kunić od trenutka kad si počeo skakutati - odgovorila je. Pokupila je pribor za čaj i odnijela ga u kuću. Bilo joj je strašno naporno prilagođavati razgovor dječjem uzrastu, jer Mary Horton nije imala nikakvog posla s djecom od vremena kad je sama prestala biti dijete, a uistinu mlada ionako nikad nije bila. Bila je, međutim, dovoljno pronicava da osjeti kako je Tima lako povrijediti, da mora dobro paziti što mu govori i kontrolirati svoj temperament i osjećaje, da će, ako dopusti da osjeti oštrinu njenog jezika, to sasvim izmijeniti poruku njene izjave, ako ne i same riječi. Sjetivši se kako se obrecnula na njega prethodnog dana, kad je mislila da je u pitanju smišljena drskost, uţasnula se. Jadni Tim nije mogao biti svjestan nijansi i skrivenih tokova konverzacije odraslih ljudi, i bio je tako ranjiv! Bila mu je draga; rekao je da je lijepa zato što ima bijelu kosu kao njegova majka i otac. Otkud mu samo taj tuţni izraz oko usta kad zna tako malo o ţivotu, a djelovanje mu je tako ograničeno? Izvukla je kola iz garaţe i otišla u supermarket da kupi potrebne stvari prije ručka, jer se pokazalo da u kući nema ničega što on voli. Kolač od čokolade čuvala je kao rezervu za slučaj da netko dođe, a šlag je mljekar ostavio zabunom - na sreću. Znala je da je Tim donio

37 sa sobom ručak, ali mu to moţda neće biti dovoljno, a vjerojatno bi se obradovao kad bi ga ponudila nečim što djeca vole, hamburgerima ili kobasicama. - Jesi li ikad išao u ribolov, Time? - upitala ga je za ručkom. - Oh, jesam, volim ići u ribolov - odgovorio je jedući već treću kobasicu. - Tata me ponekad vodi u ribolov, kad nije previše zauzet. - A je li često zauzet? - Pa sad, ide na konjske trke, kriket, nogometne utakmice i takve stvari. Ja ne idem s njim zato što mi bude mučno od gomile i buke, od svih onih ljudi zaboli me glava a ţeludac mi se okrene. - Onda ću te ja jednom povesti u ribolov - rekla je, i na tome je ostalo. Sredinom popodneva završio je straţnji vrt i došao da pita za prednji. Pogledala je na sat. - Mislim da se nećemo natezati s prednjim vrtom danas, Time, već je gotovo vrijeme da pođeš kući. Kako bi bilo da dođeš sljedeće subote pa da završiš prednji vrt, ako te tata pusti? Zadovoljno je klimnuo glavom. - U redu, Mary. - Idi donesi svoju torbu iz kućice za alat, Time. Moţeš se presvući u kupaonici, tamo imaš ogledalo da provjeriš jesi li se obukao kako treba. Unutrašnjost njene kuće, jednostavno, spartanski uređena, oduševila ga je. Prošetao se bos kroz dnevnu sobu u sivim tonovima, zavlačeći noţne prste u debeli vuneni tepih gotovo s izrazom zanosa na licu i prolazio rukom po namještaju tapeciranom bisernosivim plišem. - Uh, Mary, sviđa mi se vaša kuća - ponavljao je oduševljeno. - Sve je u njoj tako mekano i nekako hladno! - Dođi da vidiš moju biblioteku - rekla je, toliko ţeljna da mu pokaţe svoj ponos i radost da ga je uhvatila za ruku. Biblioteka ga, međutim, nije ni najmanje impresionirala; uplašila ga je i gotovo natjerala da zaplače. - Koliko knjiga! - rekao je i stresao se. Nije htio ostati u toj prostoriji ni kad je primijetio da ju je njegova reakcija razočarala.

38 Trebalo joj je nekoliko minuta da ga smiri poslije tog čudnog napadaja straha što ga je izazvala biblioteka, i nakon toga je dobro pazila da ne ponovi pogrešku pokazujući mu bilo što intelektualnog karaktera. Kad je došao k sebi nakon prvobitnog oduševljenja i zbunjenosti, pokazao je da moţe biti i kritičan - zamjerio joj je što u kući nema boja. - Sve je tako divno na dodir, Mary, ali sve je iste boje! - pobunio se. - Zašto nema ničega crvenog? Ja volim crvenu boju! - Moţeš li mi reći koje je ovo boje? - upitala ga je, podiţući oznaku za knjige od crvene svile. - Crvene, naravno - odgovorio je prezirno. - Onda ću pogledati što se moţe uraditi - obećala je. Dala mu je kuvertu sa trideset dolara, što je bila mnogo veća nadnica od one koju je ikoji fizički radnik mogao dobiti u Sydneyju. - Moja adresa i broj telefona napisani su na komadu papira u kuverti - objasnila mu je - i htjela bih da ga daš svom ocu kad se vratiš kući, kako bi znao tko sam i na koji način moţe stupiti u vezu sa mnom. Nemoj zaboraviti da mu to predaš, molim te. Zurio je u nju, uvrijeđen. - Nikad ništa ne zaboravljam, kad mi se jasno kaţe - rekao je. - Oprosti, Time, nisam htjela da te uvrijedim - rekla je Mary Horton, koja nikad do tada nije vodila računa o tome vrijeđaju li njene riječi koga. Ne moţe se reći da je imala običaj da govori uvredljive stvari, ali Mary Horton izbjegavala je vrijeđanje zbog takta, dobrog odgoja i iz diplomatskih razloga, a ne zato što je nastojala da drugima ne zadaje bol. Mahnula mu je u znak pozdrava s ulaznih vrata, nakon što je odbio njenu ponudu da ga odveze do ţeljezničke stanice. Kad je malo odmakao niz ulicu, sišla je do donje kapije i, naslonjena na nju, promatrala ga dok nije nestao iza ugla. Svatko tko bi ga sreo na ulici pomislio bi da je nevjerojatno lijep mladić koji ide svojim putem na vrhuncu zdravlja i snage, uvjeren da je čitav svijet njegov. Sve to izgleda kao neki boţanski hir, pomislila je, jedna od onih šala kakve su grčki bogovi voljeli zbijati

39 sa svojom tvorevinom, čovjekom, kad god bi čovjek postao previše umišljen ili zaboravio što im duguje. Kakav samo gargantuanski smijeh izaziva svojom pojavom Tim Melville!

40 7 Ron je, kao i uvijek, u »Seasideu«, ali je došao nešto ranije nego što je imao običaj dolaziti subotom. Napunio je prenosivi friţider pivom i otišao na utakmicu kriketa; na sebi je imao kratke hlače, sandale i košulju raskopčanu od ovratnika do ruba da mu povjetarac hladi tijelo. Curly i Dave se, međutim, nisu pojavili, a zadovoljstvo što ga pruţa leţanje na travom obraslom breţuljku pokraj sydneyskog igrališta za kriket i drijemanje na suncu nekako nije bilo potpuno kad je bio sam. Zadrţao se nekoliko sati, ali kriket se igrao uobičajenim puţevim korakom, a konji na koje se kladio na Warwick Farmi stigli su posljednji, pa je oko tri sata pokupio svoj hladnjak s pivom i radio i otišao u »Seaside«, vođen nepogrešivim instinktom rasnog lovačkog psa. Nikad mu ne bi palo na pamet da se vrati kući; Es je subotom poslije podne igrala tenis sa svojim prijateljicama, u mjesnom Pogodi-loptu-i-kikoći-se klubu, kako ga je nazivala, a kako je Tim bio na poslu, kuća je bila pusta. Dawnie je bila negdje s nekim od njenih momaka sveznalica. Kad se Tim pojavio nešto poslije četiri, Ron je bio vrlo zadovoljan što ga vidi i donio mu je kriglu piva. - Kako je bilo, momče? - upitao je sina kad su se naslonili leđima na stup i zagledali u more. - Fantastično, tata! Mary je zaista prava dama. - Mary? - Ron se zagledao u Timovo lice, iznenađen i zabrinut. - Gospođica Horton. Rekla mi je da je zovem Mary. Malo sam se nećkao, ali je rekla da je to u redu. U redu je, tata, zar ne? - upitao je sa strepnjom jer je u očevom reagiranju osjetio nešto neobično. - Ne znam, momče. Kako izgleda ta gospođica Mary Horton? - Divna je, tata. Dala mi je da jedem gomilu dobrih stvari i pokazala mi svoju kuću. Ima klima-uređaj, tata! I namještaj je lijep, i tepih, ali sve je sivo pa sam je upitao zašto u stanu nema nešto crvene boje, a ona je rekla da će vidjeti što moţe učiniti u vezi s tim. - Je li te dirala, momče? Tim je bijelo pogledao Rona. - Je li me dirala? Pa sad, ovaj, ne znam. Mislim da jest.

41 Uhvatila me za ruku kad me je povela da mi pokaţe knjige. - Načinio je grimasu. - Knjige mi se nisu svidjele, ima ih previše. - Je li lijepa? - Oh, da, jest! Ima prekrasnu bijelu kosu, tata, kao ti i mama, samo još bjelju. Zato i nisam znao je li u redu da je nazivam Mary, jer ste mi ti i mama uvijek govorili da nije pristojno nazivati stare ljude imenom. Ron je odahnuo. - Oh! - rekao je i veselo potapšao sina po ruci. - E, zaista si me uplašio, mogu ti reći. To je, znači, starija dama? - Jest. - Je li ti platila kao što je obećala? - Da, novac je ovdje, u kuverti. Unutra je i njeno ime i adresa. Rekla je da ti to dam ako slučajno budeš htio razgovarati s njom. A zašto bi ti razgovarao s njom, tata? Ne vidim zašto bi ti razgovarao s njom. Ron je uzeo kuvertu koju mu je Tim pruţio. - Ja i ne ţelim razgovarati s njom, momče. Jesi li završio posao? - Nisam, travnjak je prevelik. Ako se slaţeš, pozvala me je da sljedeće subote pokosim prednji vrt. U kuverti su bile tri nove, šuštave novčanice od po deset dolara; Ron je zurio čas u njih, čas u rukopis Mary Horton koji je odavao autoritet i obrazovanost. Šašave mlade djevojke i osamljene kućanice nemaju takav rukopis, zaključio je. Trideset komada za jedan dan rada u vrtu! Spremio je novčanice u svoju novčarku i potapšao Tima po leđima. - Dobro si radio, momče, moţeš otići sljedeće subote i završiti košenje, ako ţeliš. U stvari, kako plaća, moţeš raditi za nju kad god zatraţi. - Hvala, tata! - Sugestivno je nagnuo praznu čašu na jednu i drugu stranu. - Mogu li dobiti još jedno pivo? - Kad ćeš konačno naučiti da ga piješ polako, Time? Na Timovom licu pojavio se izraz najveće tuge. - Uh, opet sam zaboravio! A zaista sam namjeravao da ga pijem polako, tata, ali tako mi je prijalo da sam zaboravio i nisam

42 mogao stati. Ron se smjesta pokajao zbog te trenutne nepromišljenosti. - Nema veze, momče, neka te to ne brine. Idi zatraţi od Florrie da ti natoči kriglu Olda. Pivo, vrlo snaţno kakva već jesu australska piva, kao da uopće nije djelovalo na Tima. Neki duševno zaostali ljudi polude čim pomirišu alkohol, razmišljao je Ron, čudeći se, a Tim bi, kad bi se pokušao natjecati u piću, ubrzo oborio svog oca pod stol i odnio ga kući. Na njega kao da nije uopće utjecalo. - Tko je ta Mary Horton? - upitala je Es te večeri, nakon što je otpremila Tima u krevet. - Neki bakutaner iz Artarmona. - Tim je prilično očaran njome, ne čini ti se? Ron je pomislio na trideset dolara u svom novčaniku i uzvratio praznim pogledom. - Da, mislim da jest. Dobra mu je, a rad u njenom vrtu subotom neće mu dati da krene lošim putem. - Omogućit će ti da se vučeš po krčmama i hipodromima sa svojim pajdašima, to ţeliš reći - protumačila je Es njegove riječi, zahvaljujući mnogogodišnjem iskustvu. - Gospode Boţe, Es, kako moţeš govoriti muţu takve stvari? - Ha! - uzvratila je oštro, spuštajući pletivo. - Istina peče, zar ne? Je li mu bar platila? - Nekoliko dolara. - Koje si ti strpao u svoj dţep, naravno. - Pa sad, nije u pitanju neki veći iznos. Šta misliš koliko je mogao dobiti za košenje travnjaka strojem, ti sumnjičavo staro gunđalo? Nije baš neko bogatstvo, to ti mogu reći. - Dok god dobivam novac potreban za kućanstvo, sve mi je ravno do mora koliko mu je platila, dragi moj! - Ustala je i protegnula se. - Jesi li za šalicu čaja? - Oh, hvala, prijat će mi. Gdje je Dawnie? - Otkud bih ja to mogla znati? Ima dvadeset četiri godine i sama je svoj gospodar. - Ukoliko nije pronašla nekoga kome će sluţiti! Es je slegla ramenima.

43 - Djeca danas ne misle kao mi nekad, dragi moj, i tu se ne moţe ništa učiniti. Osim toga, imaš li tri čiste da upitaš Dawnie gdje je bila, i nije li se spetljala s nekim tipom? Ron je pošao za Es u kuhinju i njeţno je potapšao po straţnjici. - Boţe sačuvaj! Samo bi me pogledala niz onaj svoj prokleti nos i zasula me bujicom riječi koje ne razumijem. Na kraju bih se zbog svega osjećao kao idiot. - Zao mi je što Bog nije pravednije podijelio pamet našoj djeci, Rone dragi - uzdahnula je Es pristavljajući čajnik. - Da je sastavio njihovu pamet i onda dao svakome po pola, oboje bi dobro prošli. - Ne vrijedi plakati nad proljevenim mlijekom, stara moja. Ima li kolača? - Ţeliš li voćni ili sa kimom? - Sa kimom. Sjeli su za kuhinjski stol jedno nasuprot drugome i smazali po pola kolača sa kimom, zalivši ga sa po tri šalice čaja.

44 8 Samodisciplina je omogućila Mary Horton da izdrţi tjedan dana u kompaniji Constable Steel & Mining kao da Tim Melville nije stupio u njen ţivot. Skidala je haljinu prije nego što će ući u zahod kao i obično, vodila poslove Archieja Johnsona pedantno kao i uvijek i budnim okom bdjela nad radom sedamnaest daktilografkinja, uredskih momaka i sluţbenika. Uvečer, međutim, kad bi se našla kod kuće, knjige je više nisu drţale već je umjesto toga provodila vrijeme u kuhinji, proučavajući recepte i eksperimentirajući kolačima, kremama i pudinzima. Paţljivim ispitivanjem Emily Parker stekla je malo jasniju predodţbu o Timovom ukusu, pa je htjela da mu pripremi širi izbor kad dođe u subotu. Za jedne pauze za ručak otišla je u prodavaonicu pokućstva u sjevernom Sydneyju i kupila vrlo skup stolić za kavu s pločom od stakla boje rubina, a onda je pronašla i kauč presvučen plišem prikladne boje. Ti akcenti tople, jarke boje u početku su je uznemiravali, ali kad se navikla na njih, morala je priznati da je s njima njena ledena dnevna soba mnogo dobila. Goli, biserno- sivi zidovi iznenada su postali topliji i morala se upitati ne raspolaţe li Tim, kao i mnoga djeca prirode, razvijenim instinktom za umjetnost. Moţda bi ga jednog dana mogla povesti u neku galeriju, da vidi što će njegove oči otkriti. U petak uvečer otišla je na počinak vrlo kasno jer je svakog trenutka očekivala da se javi Timov otac i obavijesti je kako ne ţeli da njegov sin upropaštava dragocjene vikende radeći kao vrtlar. Telefon, međutim, nije zazvonio i sljedećeg jutra, točno u sedam sati, Tim je pokucao na vrata i probudio je iz dubokog sna. Ovog puta odmah ga je uvela u kuću i upitala da li ţeli popiti šalicu čaja dok se ona obuče. - Ne, hvala, ništa mi ne treba - odgovorio je, a plave su mu oči zablistale. - Onda se moţeš posluţiti zahodom pokraj praonice da se presvučeš, dok se ja obučem. Htjela bih ti pokazati što treba uraditi u prednjem vrtu. Vratila se u kuhinju nešto kasnije, po običaju tiho kao mačka.

45 Nije ju čuo kad je ušla, pa je ostala šutke stajati na vratima i promatrala ga, ponovo zapanjena potpu- nošću njegove ljepote. Kako je to strašno, kako je to nepravedno, pomislila je, što u takvoj prekrasnoj ljušturi boravi tako bezvrijedan stanovnik - i odmah se postidjela. Moţda je upravo to raisoti d'etre njegove ljepote, što je njegovo kretanje prema grešnom i nečasnom zaustavljeno u nevinosti ranog djetinjstva. Da je normalno odrastao, moţda bi izgledao drukčije, onako kako je slikao Botticelli - na usnama bi imao lukav osmijeh, a u dubini bistrih plavih očiju odraţavalo bi se rano poznavanje ţivota. Tim uopće nije pripadnik svijeta odraslih ljudi, osim najpovršnije gledano. - Hajde, Time, da ti pokaţem što treba raditi u prednjem vrtu - rekla je konačno, razbijajući čaroliju. Cvrčci su cvrčali i strugali u svakom grmu, na svakom drvetu; Mary je pritisnula uši dlanovima, načinila grimasu i otišla po svoje jedino oruţje, crijevo za zalije- vanje. - Ne sjećam se da su cvrčci ikad bili takva napast kao ove godine - rekla je kad je buka donekle utihnula, dok je voda s gustih oleandara kapala na stazu. - Briiiik! - javio se bas zborovođa kad su svi ostali utihnuli. - Evo ga, opet počinje, stara hulja! - rekla je Mary prilazeći oleandru kraj ulaznih vrata, razgrćući nak- vašene grane i uzalud pretraţujući pogledom unutrašnjost grma sličnu katedrali. - Nikako da ga pronađem - objasnila je čučnuvši i okrećući glavu da se osmjehne Timu koji je stajao iza nje. - Ţelite ga uhvatiti? - upitao ju je Tim ozbiljno. - Naravno da ţelim! On uvijek počinje galamu, bez njega ostali kao da su nijemi. - Uhvatit ću vam ga. S lakoćom je uvukao goli gornji dio tijela među lišće i granje tako da je od pasa naviše bio potpuno nevidljiv. Tog jutra nije na nogama imao cipele ni čarape, jer nije radio s betonom od koga nastaju mjehuri i pukotine na koţi, pa mu se vlaţna crnica lijepila za stopala. - Briiiik! - oglasio se u basu cvrčak, osušivši se dovoljno da počne s probama. - Moj si! - viknuo je Tim i izvukao se iz grma, drţeći nešto u

46 stisnutoj desnoj ruci. Mary je, u stvari, od cvrčaka do tada vidjela samo njihove odbačene smeđe oklope u travi pa je reagirala pomalo sa strahom, jer se kao sve ţene bojala pauka, kukaca i svih takvih gmizavih i puzavih stvorenja. - Evo ga, pogledajte ga! - rekao je Tim ponosno, polako otvarajući prste dok cvrčak nije postao potpuno vidljiv. Tim ga je pridrţavao za vrhove krila lijevim palcem i kaţiprstom. - Uh! - stresla se Mary i ustuknula a da nije dobro ni pogledala cvrčka. - Ah, ne bojte ga se, Mary! - rekao je Tim molećivo, osmjehujući joj se i njeţno gladeći cvrčka. - Gledajte, zar nije lijep, tako zelen i kitnjast, kao leptir? Zlatna glava naginjala se iznad cvrčka; Mary ih je promatrala, jednog i drugog, iznenada obuzeta zasljep- ljujućim saţaljenjem. Tim je, izgleda, bio uspostavio neki poseban odnos s tim stvorenjem jer je leţalo na njegovom dlanu bez imalo straha i panike, i bilo je zaista lijepo, ako čovjek zaboravi na marsijanske antene i oklop kao kod jastoga. Cvrčak je imao debelo tijelo jarkozelene boje, dugo oko pet centimetara, kao poprskano zlatnim prahom, a oči su mu blistale i svjetlucale kao dva velika topaza. Njeţna, prozračna krila bila su* mu sad sloţena na leđima, prošarana svijetloţutim i zlatnim ţilicama kao list i prelijevajući se u svim duginim bojama. A iznad cvrčka naginjao se Tim, isto tako stran i isto tako lijep, ţiv i blistav. - Ne ţelite da ga ubijem, valjda? - rekao je molećivo Tim podiţući prema njoj tuţni pogled. - Ne - odgovorila je, okrećući se. - Vrati ga u njegov grm. Do ručka, Tim je završio prednji travnjak. Mary mu je dala dva hamburgera i hrpu prţenih krumpira, a zatim je preostali prostor popunila vrućim kuhanim pudingom sa dţemom i vrućim preljevom od banana. - Mislim da sam gotov, Mary - rekao je Tim nakon što je iskapio treću šalicu čaja. - Samo mi je ţao što nema još posla za mene. - Njegove krupne oči bile su kao zamagljene kad ju je pogledao. - Sviđate mi se, Mary, draţi ste mi nego Mick, i Harry, i Jim, i Bili, i Curly, i Dave, draţi ste mi nego itko drugi osim mame i

47 tate i moje Dawnie. Potapšala ga je po ruci i srdačno mu se osmjehnula. - Vrlo je lijepo od tebe što to kaţeš, Tim, ali ne vjerujem da je to zaista istina, jer me ne poznaješ dovoljno dugo. - Nema više trave za košenje - uzdahnuo je, ne obraćajući paţnju na njeno odbijanje da primi njegov kompliment. - Trava će porasti, Time. - Da? Ta kratka upitna rječca bila je njegov znak da uspori, da je urađeno ili rečeno nešto što on ne razumije. - Znaš li čistiti korov isto tako kao što znaš kositi? - Mislim da znam. Cijelo vrijeme to radim kod kuće. - Da li bi onda htio da dolaziš svake subote i brineš se o mom vrtu, kosiš travu kad je to potrebno, sadiš cvijeće, čistiš korov, prskaš ţbunje, podrezuješ ţivicu i razbacuješ umjetno gnojivo? Uhvatio ju je za ruku i stresao je, radosno se osmjehujući. - Oh. Mary, vi mi se zaista sviđate. Dolazit ću svake subote i brinuti se za vaš vrt, obećavam da ću se pošteno brinuti za vaš vrt! U kuverti, kad je poslije podne krenuo kući, opet je ponio trideset dolara.

48 9 Tim je dolazio već pet tjedana kad je Mary Horton, u četvrtak kasno uvečer, nazvala preko telefona njegovog oca. Ron se sam javio. - Da? - upitao je. - Dobar večer, gospodine Melville. Ovdje Mary Horton, Timova subotnja prijateljica. Ron je smjesta naćulio uši i dao znak Es da dođe i sluša razgovor. - Oh, drago mi je što ste se javili, gospođice Horton. Jeste li zadovoljni Timovim radom? - Vrlo je ugodno biti s njim, gospodine Melville. Uţivam u njegovom društvu. Ron se samouvjereno zakikotao. - Prema onome što priča kod kuće, imam dojam da će vam pojesti kuću i sve što imate u njoj, gospođice Horton. - Neće, ne brinite. Pravo je zadovoljstvo gledati ga kako jede, gospodine Melville. Zavladala je pomalo neugodna stanka, koju je Ron konačno prekinuo pitanjem: - O čemu se radi, gospođice Horton? Tim vam nije potreban ovog tjedna? - Pa sad, i jest i nije, gospodine Melville. Stvar je u tome što ovog vikenda moram otići u Gosford da vidim kako izgleda moja vikendica. Potpuno sam je zanemarila, posvetila sam se samo vrtu kod kuće. Bilo kako bilo, pitala sam se da li biste imali nešto protiv toga da povedem sa sobom Tima, da mi pomogne? Pomoć mi je potrebna, a Tim je kao zmaj. Moja vikendica je u tihom kraju i dajem vam riječ da Tim tamo neće biti izloţen nikakvim psihičkim pritiscima, stranim osobama i takvim stvarima. Rekao mi je da voli pecati ribu, a vikendica se nalazi na upravo idealnom mjestu za pecanje, pa sam mislila da bi mu moţda... da bi mu taj izlet moţda prijao. On, izgleda, rado dolazi k meni, a ja volim njegovo društvo. Ron je skupio obrve pogledavši u Es, ali ona je energično klimnula glavom i uzela slušalicu. - Dobar dan, gospođice Horton, ovdje Timova majka ... Da,

49 dobro sam, hvala, a kako ste vi? ... Oh, drago mi je što to čujem ... Gospođice Horton, zaista je lijepo od vas što ste se sjetili da pozovete Tima da pođe s vama preko vikenda... Da, on je prilično osamljen, teško je to za jadnika kao što je on, znate ... Zaista ne vidim nikakvog razloga zašto Tim ne bi pošao s vama, mislim da će mu promjena dobro doći... Da, on vas zaista mnogo voli... A sad ću vam opet dati svog supruga, gospođice Horton, i mnogo, mnogo vam hvala. - Gospođice Horton? - javio se Ron, uzimajući slušalicu od ţene. - E pa, čuli ste što kaţe stara, ona se slaţe, a ako se ona slaţe, bit će najbolje da se sloţim i ja, ha- ha-ha! Da, potpuno ste u pravu! Okej, pobrinut ću se da spakira svoje stvari i da bude kod vas u subotu u sedam ujutro... U redu, gospođice Horton, i mnogo, mnogo vam hvala ... A sad baj-baj, i hvala vam još jednom. Mary je isplanirala voţnju od šezdeset milja kao piknik i napunila prtljaţnik automobila namirnicama, predmetima za zabavu i svim udobnostima koje bi im u vikendici mogle nedostajati. Tim je stigao u subotu ujutro, točno u sedam sati. Dan je bio lijep i sunčan; bio je to drugi vikend za redom koji, činilo se, kiša neće pokvariti. Mary je odvela Tima ravno u garaţu. - Upadaj i udobno se smjesti, Time. Jesi li dobro? - Dobro sam — odgovorio je. - Moja kuća nije u samom Gosfordu - rekla je kad su kola izbila na Pacifički auto-put u smjeru Nevvcastlea. - Kako ţivim i radim u gradu, nisam htjela da mi vikendica bude opet usred gomile ljudi, pa sam kupila zemljište dosta daleko od mjesta, na Hawkesburyju, u blizini Broken Baya. Ali moramo proći kroz Gosford jer tu počinje jedini put do mog posjeda, razumiješ? Bogme, kako se Gosford proširio! Sjećam se kad se sastojao od jedne krčme, jedne automehaničke radionice, dvojice ljudi i jednog psa. A sad je prepun izletnika i vlasnika vikendica, okupi se tu i po šezdeset tisuća ljudi, mislim.. . Bacila je iskosa pogled prema njemu i zastala usred rečenice, iznenada zbunjena. Sjedila je pored njega i pokušavala voditi konverzaciju kao da»je on osoba kakvom je zamišljala njegovu majku. On je sa svoje strane nastojao da je zainteresirano sluša, odvajajući svaki čas pogled od predjela što su prolazili da bi

50 zadrţao blistave, odane oči na njenom profilu. - Jadni Time - uzdahnula je. - Ne obaziri se na mene, samo se opusti i gledaj kroz prozor. Dugo nakon toga vladala je tišina. Tim je očigledno uţivao u voţnji, sjedio je okrenut na stranu, s nosom gotovo priljubljenim uz prozor, ne propuštajući ništa. To ju je natjeralo da se upita koliko raznolikosti ima u njegovom ţivotu i koliko mu se često događa da se uzdigne iznad, po svemu sudeći, vrlo monotonog ţivljenja. - Ima li tvoj otac kola, Time? Ovog puta nije se potrudio da se okrene njoj već je i dalje gledao kroz prozor. - Ne, kaţe da su u gradu kola čist gubitak vremena i novca. Kaţe da je mnogo zdravije hodati i da je mnogo jednostavnije sjesti u autobus ako čovjek već mora nekamo da se vozi. - A pozove li te tko ponekad na voţnju? - Ne baš često. Od voţnje me hvata mučnina. Okrenula je glavu i pogledala ga, uznemirena. - Kako se sad osjećaš? Je li ti muka? - Ne, osjećam se sasvim dobro. Ova kola ne tresu i ne bacaju me tamo-amo kao druga kola, a uz to sjedim naprijed, a ne straga, gdje više trese, zar ne? - Vrlo dobro, Time! U pravu si. Ali ako osjetiš mučninu, reci mi na vrijeme, hoćeš? Nije baš lijepo ako netko napravi nered u kolima. - Obećavam da ću vam reći, Mary, zato što nikad ne vičete na mene i ne prigovarate mi. Nasmijala se. - Slušaj, Time, nemoj se praviti mučenik! Sigurna sam da nitko ne viče na tebe i ne prigovara ti baš previše često, pa i to samo kad zasluţiš. - Pa sad, tako je - rekao je i nasmijao se. - Ali mama se propisno razbjesni kad povraćam po stvarima. - Nimalo joj ne zamjeram. I ja bih se propisno razbjesnila, zato dobro pazi da me upozoriš ako osjetiš mučninu, i savladaj se dok ne izađeš iz kola. U redu? - U redu, Mary. Nakon nekog vremena Mary se nakašljala i ponovo progovorila.