201 - Tata mi je pomogao da to odaberem, jer sam htio da ti poklonim nešto, a tata je rekao da je to u redu. Otišli smo u banku, podigli dvije tisuće dolara i svratili u veliku draguljarnicu u Castlereagh Streetu, u blizini hotela »Australia«. U kutijici se nalazio mali broš s prekrasnim crnim opalom u sredini optočenim dijamantima; dijamanti su bili raspoređeni u obliku cvjetnih latica. - Podsjetio me je na tvoj vrt u vikendici, Mary, sa cvijećem svih boja obasjanim suncem. Otkvačila je ţute ruţe; pale su na vrući asfalt i ostale leţati, zaboravljene. Izvukla je broš iz samtom obloţene kutijice i pruţila ga Timu, osmjehujući se kroz izmaglicu suza. To više nije moj vrt, Time, to je sad naš vrt. To je jedna od divnih stvari u braku, sve što posjedujemo postaje naše zajedničko, i tako će moja kuća, moj automobil, moja vikendica i moj vrt, kad se vjenčamo, pripadati tebi koliko i meni. Hoćeš li mi prikvačiti broš? Ruke su mu uvijek bile brze i spretne, kao da duševna zaostalost na njih nije nimalo utjecala. Uzeo je među prste rub posuvratka njene jakne, lako provukao oštru iglu kroz tkaninu, zakvačio osigurač i pričvrstio sigurnosni lančić. - Da li ti se sviđa, Mary? - upitao ju je pomalo zabrinuto. - Oh, Time, strašno mi se sviđa! Nikad u ţivotu nisam imala nešto tako lijepo, i nitko mi dosad nije poklonio broš. Ĉuvat ću ga kao najveće blago dok sam ţiva. Ali imam i ja poklon za tebe. Bio je to vrlo skup, teţak zlatni sat. Tim je bio oduševljen. - Oh, Mary, obećavam ti da ću paziti da ga ne izgubim, zaista hoću. Sad kad sam naučio koliko je sati, divno je imati svoj sat. I to još tako lijep! - Ako ga izgubiš, kupit ćemo novi. Ne smiješ se stalno brinuti da ćeš ga izgubiti, Time! - Neću ga izgubiti, Mary. Svaki put kad ga pogledam, sjetit ću se da sam ga dobio od tebe. - A sad idemo, Time, vrijeme je. Archie ju je uhvatio ispod ruke dok su prelazili preko ulice. - Mary, nisi mi rekla da je Tim tako fantastično lijep mladić. - Znam da nisam. Neugodno mi je zbog toga. Osjećam se kao jedna od onih debelo našminkanih starih ţena koje se motaju po
202 turističkim mjestima ne bi li ulovile kakvog skupog ali naočitog mladog muškarca. - Ruka koju je Archie pridrţavao iznenada je zadrhtala. - Sve mi je ovo strašno teško, Archie. Prvi put se izlaţem znatiţeljnim pogledima javnosti. Moţeš li ti sebi predočiti što će svi oni ljudi tamo pomisliti kad shvate tko se kim ţeni? Više bi mi kao suprug odgovarao Ron nego Tim. - Neka te to ne zabrinjava, Mary. Mi smo ovdje zato da ti pruţimo podršku, i to ćemo i učiniti. Sviđa mi se Stara Cura, tvoja susjeda, uzgred budi rečeno. Moram sjesti do nje kad odemo na večeru, tako bogat rječnik nisam čuo tko zna koliko godina. Pogledaj samo nju i Triciju kako naklapaju, kao dvije stare prijateljice! Mary ga je zahvalno pogledala. - Hvala, Archie. Ţao mi je što neću prisustvovati večeri poslije vlastitog vjenčanja, ali ţelim da čitavu tu guţvu s bolnicom obavim što prije. Ako stignem tek poslije večere, doktor me neće staviti na program operacija za sutra, što bi značilo da moram čekati tjedan dana jer on operira samo subotom. - To je u redu, dušo, popit ćemo šampanjac umjesto tebe i pojesti tvoju porciju šatobrijana. Kako je bilo više uzvanika nego što je potrebno svjedoka, čudni par privukao je pogled samo jednog para zapanjenih očiju, očiju koje su pripadale sluţbenom predstavniku Njenog Veličanstva. Sve se završilo neobično brzo jer je u čitavom postupku bilo ţalosno malo ceremonijalnog i svečanog. Tim je spremno odgovarao na pitanje, za što je bio najzasluţniji njegov otac, koji ga je pripremio; zamuckivala je Mary. Potpisali su potrebne dokumente i otišli a da uopće nisu bili svjesni da postariji gospodin, koji ih je vjenčao, nije primijetio da je Tim mentalno zaostao. Sve u svemu, njemu taj brak nije izgledao naročito neobičan; često se događa da lijepi mladi muškarci stupaju u brak sa ţenama dovoljno starim da im budu majke. Najčudnije mu je bilo što se mladenci nisu poljubili. Mary se rastala s društvom na istom uglu na kome su se sastali. Zabrinuto je povukla Tima za rukav kaputa. - A sad, strpljivo ćeš me čekati i nećeš se brinuti za mene, obećavaš li mi to? Sa mnom će biti sve u redu.
203 Bio je tako sretan da Tricija Johnson i Emily Parker samo što nisu zaplakale promatrajući njegovo lice; jedina sjena koja je kvarila dan bio je taj nagli odlazak Mary, ali ni to ga nije moglo na dulje vrijeme baciti u potištenost. Potpisao se na onom papiru, Mary također, sad pripadaju jedno drugom i bio je spreman da čeka koliko treba na dan kad će početi da ţive zajedno. Mary je poslije operacije nekoliko dana osjećala bolove i nelagodnost, ali je sve vrlo dobro podnijela. U stvari, podnijela je operaciju bolje nego što je ginekolog očekivao. - Vi ste čvrsta stara cura - saopćio joj je dok joj je vadio šavove. - Trebalo je da znam da će to za vas biti šala. Stare cure kakva ste vi moţeš ubiti samo sjekirom. Što se mene tiče, moţete ići kući već sutra, ali ostanite koliko vam drago. Ovo nije bolnica, kao što znate, ovo je pravi dvorac. Potpisat ću vam otpusnicu prije nego što pođem kući, tako da moţete otići kad vam se svidi, ovog tjedna ili sljedećeg, ili još kasnije. Svratit ću da vas vidim, ako budete tu.
204 26 Mary je na kraju ostala pet tjedana, jer je uţivala u tišini i miru koji joj je pruţala stara zgrada na obali Rose Baya, i jer je strepila od same pomisli na sastanak s Timom. Nije rekla nikome kamo ide na operaciju, osim šutljivom čovječuljuku koji je vodio njene pravne poslove. Briţljivo ispisane razglednice što ih je svakog dana dobivala od Tima stizale su također posredstvom ureda šutljivog čovječuljka. Ron mu je sigurno mnogo pomagao ali rukopis je bio Timov, rječnik također. Paţljivo ih je slagala u jednu malu aktovku, kako ih je dobivala. U posljednja dva tjedna boravka plivala je u bolničkom bazenu i igrala tenis na bolničkom igralištu, svjesno se privikavajući na kretanje i fizički napor. Kad je konačno napustila bolnicu, činilo joj se da se ništa nije dogodilo, i voţnja kući nije joj bila nimalo zamorna. Kuća u Artarmonu kupala se u svjetlosti kad je ostavila automobil u garaţi i ušla na prednja vrata. Emily Parker moţe čovjek vjerovati, pomislila je Mary, zadovoljna; Stara Cura bila je obećala da će kuća stalno izgledati kao da u njoj netko stanuje. Spustila je kofer, svukla rukavice, bacila ih na stol u predvorju zajedno s torbicom, a onda je otišla u dnevnu sobu. Telefon se ispriječio pred njom, velik kao neko čudovište, ali nije nazvala Rona da mu javi da se vratila kući. Za to ima vremena, sutra ili prekosutra, ili za tri dana. U dnevnoj sobi još je prevladavala siva boja ali zidovi su sad bili ukrašeni mnogobrojnim slikama, a predmeti boje rubina svjetlucali su po cijeloj sobi kao ţar razvijane vatre. Na jednostavnom kaminu stajala je vaza iz Švedske od tamnocrvenog stakla, a tamnocrveni sag od obojenog krzna leţao je preko bisernosivog saga kao bara krvi. Lijepo je opet biti kod kuće, pomislila je, promatrajući te beţivotne svjedoke bogatstva i dobrog ukusa. Ubrzo će sve to dijeliti s Timom, koji je sudjelovao u stvaranju atmosfere njenog doma; ubrzo, ubrzo... »Samo, ţelim li ja da to dijelim s njim?« upitala se, koračajući nemirno gore-dolje. Kako je to čudno - što se njegov dolazak više pribliţavao, sve je manje ţeljela da se to dogodi. Sunce je bilo zašlo sat ranije i zapadno nebo bilo je tamno kao i
205 ostali dijelovi obzorja; samo crveni odraz gradskih svjetala pulsirao je pod slojem niskih, teških oblaka. Kiša je, međutim, pala dalje na zapadu i ostavila Artarmon pokriven ljetnom prašinom. »Baš šteta,« pomislila je, »kiša bi nam dobro došla, vrt je ţedan.« Otišla je u neosvijetljenu kuhinju i ostala stajati gledajući kroz straţnji prozor, ne paleći svjetla ni u kuhinji ni u unutarnjem dvorištu, pokušavajući da vidi jesu li prozori kuće Emily Parker još osvijetljeni. Skrivale su ih, međutim, krošnje kamfornih lovora; morat će izaći na dvorište da bi ih mogla vidjeti. Oči su joj bile već potpuno priviknute na tamu kad je bešumno izišla kroz zadnja vrata, koračajući, kao i uvijek, tiho kao mačka, i zastala na trenutak da, očarana, udahne miris ranog ljetnog cvijeća i dalek miris kiše. Bilo je divno naći se opet kod kuće, ili bi bar bilo da se u pozadini svih njenih misli nije neprestano javljao Timov duh. Gotovo kao da je u mislima stvorila njegov lik, obris njegove glave i tijela iznenada se pojavio kao nacrtan na dalekom, vlaţnom nebu. Sjedio je na rukohvatu balu- strade, gol i još poprskan kapima vode poslije večernjeg tuširanja, lice podignutog prema nebu bez zvijezda, kao da zanesen sluša svemirsku glazbu nedostupnu njenim ovozemaljskim ušima. Sva ostala svjetlost kao da se zgusnula u njegovoj sjajnoj kosi i tankim, bisernim linijama duţ obrisa njegovog lica i tijela, na kome je svjetlucava koţa bila čvrsto zategnuta preko nepomičnih, kao zaspalih mišića. Ĉak je bila vidljiva i oblina njegovih očnih kapaka, potpuno spuštenih da mu zaštite misli od noći. »Mjesec dana, više od mjesec dana,« pomislila je. »Prošlo je više od mjesec dana otkako sam ga posljednji put vidjela, i on je sad tu kao vizija iz moje mašte, Narcis koji se naginje nad izvor obavijen svojim snovima. Zašto me svaki put kad vidim poslije duţeg vremena njegova ljepota tako silovito potrese?« Prešla je šutke preko ploča od pješčenjaka i stala iza njega promatrajući kako mu napete vratne ţile svjetlucaju kao ledeni stupovi, sve dok iskušenje da ga dodirne nije postalo neizdrţivo. Njeni prsti blago su mu stegli golo rame, a onda se nagnula naprijed i naslonila obraz na njegovu vlaţnu kosu, usnama mu dodirujući uho.
206 - Oh, Time, kako je divno što si ovdje, i što me čekaš - šapnula je. Njen dolazak nije ga iznenadio, nije se ni pokrenuo; bilo je to gotovo kao da je osjetio njenu prisutnost u tišini, kao da je znao da stoji iza njega u noći. Nakon nekog vremena malo se nagnuo unazad i naslonio na nju; ruka koja je počivala na njegovom rapienu kliznula je preko njegovih grudi do drugog ramena i tako mu zarobila glavu. Njena slobodna ruka provukla mu se ispod lakta i dlanom pritisnula trbuh, prisiljavajući ga da se jače nasloni na nju. Njegovi trbušni mišići trzali su se kako je njena ruka njeţno prelazila preko njih, a onda se potpuno ukočili, kao da je prestao disati. Okrenuo je glavu da bi joj mogao vidjeti lice. Bio je sav kao ispunjen nekim neuhvatljivim mirom, a oči koje su tako ozbiljno traţile njezine bile su kao pokrivene velom, onom srebrnastom opnom koja joj nije davala da prodre u njih, a istodobno je zarobljavala u njima, kao da je vidi ali ne vidi Mary Horton. Kad su mu usta dodirnula njena, podigao je ruke, uhvatio i stegao joj ruku što se pruţala preko njegovih prsa. Poljubac je bio drukčiji nego onaj prvi, bio je pun neke trome čulnosti koja se Mary činila čarobnom i čudesnom, kao da stvorenje koje je iznenadila dok je sanjarilo nije uopće Tim, već utjelovljenje blage ljetne noći. Ustao je s ograde bez imalo straha i oklijevanja, privukao je u zagrljaj i podigao. Odnio ju je niza stube u vrt, podšišana trava šuštala je pod njegovim bosim nogama. Već sklona da se pobuni i natjera ga da se vrati u kuću, Mary je zarila lice u njegov vrat i prisilila se da šuti, pokoravajući se njegovim čudnim, neizgovorenim namjerama. Spustio ju je u travu, u dubokoj sjeni kamfornih lovora, i kleknuo do nje, prstima joj njeţno dodirujući lice. Bila je tako ispunjena ljubavlju prema njemu da nije ništa ni čula ni vidjela, i nagnula se naprijed kao krpena lutka povučena nemirnim pokretom prsta, raširenih ruku i glave spuštene na grudi. Zadrţao ju je tako, prstima prolazeći kroz njenu kosu dok se nije rasula, a njene su ruke počivale nemoćno skrštene na njegovim bedrima. S kose je prešao na odjeću, svlačeći s nje dio po dio, polako i sigurno, kao dijete kad svlači lutku, uredno ih slaţući i spuštajući na hrpu sa strane. Mary se bojaţljivo grčila, zatvorenih očiju. Njihove su se uloge odjednom promijenile; on je, na neki neobjašnjiv način,
207 preuzeo vodstvo. Kad je završio sa svlačenjem, uhvatio ju je za ruke, poloţio ih na svoja ramena i privukao je k sebi. Mary je, otvorenih očiju, jedva hvatala dah; prvi put u ţivotu osjetila je golo tijelo priljubljeno uz svoje, i nekako joj se činilo da ništa ne moţe učiniti osim prepustiti se tom dodiru, toplom, stranom i ţivom. Trans u kome je bila, pretapao se u san oštriji i stvarniji od čitavog svijeta izvan tame pod kamfornim lovorima; svilena koţa ispod njenih dlanova odjednom je dobila formu i sadrţaj - bila je to .Timova koţa, omotač Timovog tijela. Ništa osim toga nije postojalo pod suncem, ţivot joj na svom tanjuru nije mogao ponuditi više ništa osim osjećaja da drţi Tima u naručju i da je on sad polako spušta na zemlju. Timova joj je brada na mahove bolno pritiskala vrat, Timove su joj ruke stezale ramena, Timov je znoj kapao niz njenu koţu. Postala je svjesna da on drhti, da je opojni zanos koji ga je obuzeo njeno djelo, da uopće nije vaţno je li joj koţa koţa mlade djevojke ili sredovječne ţene sve dok je Tim tu, u njenom zagrljaju i u njenom tijelu, sve dok je ona, Mary, tu da mu pruţi to zadovoljstvo, tako čisto i prirodno da mu se prepustio sasvim nesputano, oslobođen lanaca koji će nju, s njenim razmišljanjem, uvijek vezivati. Kad je noć poodmakla a kišni oblaci na zapadu nestali iza planina, otrgla se od njega, pokupila odjeću, privukla je na grudi i klekla iznad njega. - Moramo poći u kuću, najdraţi moj - šapnula mu je 218 dok joj je kosa padala na njegovu ispruţenu ruku, na kojoj je do tada počivala njena glava. - Samo što nije svanulo, moramo u kuću. Podigao ju je i odnio u kuću. U dnevnoj sobi još su gorjela svjetla, pa je ispruţila ruku preko njegovog ramena i gasila ih jedno po jedno dok ju je nosio prema spavaćoj sobi. Spustio ju je na krevet i ostavio bi je samu da ga nije zadrţala rukom. - Kamo si pošao, Time? - upitala je i pomaknula se da mu načini mjesta. - Ovo je sad i tvoj krevet. Ispruţio se do nje, zavukavši joj ruku pod leđa. Poloţila je glavu na njegovo rame a ruku na njegova prsa, milujući ga sanjivo. Iznenada je taj sitni, njeţni pokret prestao i ostala je leţati kraj njega ukočena, očiju raširenih i ispunjenih strahom. Postalo je neizdrţivo; podigla se na lakat i posegnula preko njega da upali svjetiljku na
208 noćnom ormariću. Od njihovog tihog sastanka na dvorištu nije progovorio ni jedne riječi; odjednom, njegov glas bio je jedino što je ţeljela čuti. Ako ne progovori, znat će da zbog nečega Tim uopće nije s njom. Leţao je širom otvorenih očiju i gledao je netremice, usprkos naglom, oštrom svjetlu. Lice mu je bilo tuţno i nekako ozbiljno; takav izraz na njemu nikad do tada nije bila vidjela, odrţavao je zrelost koju nikad ranije nije bila primijetila. Jesu li njene oči bile slijepe, ili se njegovo lice promijenilo? Njegovo tijelo više za nju nije bilo strano ni zabranjeno, mogla ga je slobodno promatrati, s ljubavlju i divljenjem, jer je u njemu boravilo biće ţivo i cjelovito kao što je i sama. Kako su mu plave oči, kako su mu divno oblikovana usta, kako je tragična tanka bora s lijeve strane usana! I kako je mlad, kako je mlad! Zatreptao je i prebacio fokus svog pogleda iz neke samo njegove beskonačnosti na njeno lice u neposrednoj blizini; pogled mu se zadrţao na borama koje su govorile o umoru i zabrinutosti, a zatim na ravnim, energičnim ustima koja je tako bio obasuo poljupcima da su im sad usne bile natečene. Podigao je utrnulu ruku i prešao prstima preko njene čvrste, okrugle dojke. - Time, zašto ništa ne govoriš? - rekla je. - Što sam uradila? Jesam li te razočarala? Oči su mu se ispunile suzama; potekle su mu niz obraze i kapale na jastuk, ali na licu mu je procvjetao blag, ljubavlju ispunjen osmijeh, a ruka mu je čvršće stegla dojku. - Rekla si mi da ću jednog dana biti tako sretan da ću plakati, i gledaj! Oh, Mary, ja plačem! Tako sam sretan, da plačem! Pala mu je na prsa, odahnuvši, bez trunka snage. - Mislila sam da se ljutiš na mene! - Na tebe? - Poloţio joj je ruku na zatiljak, provlačeći prste kroz njenu kosu. - Nikad se ne bih mogao ljutiti na tebe, Mary. Nisam se ljutio na tebe ni kad sam mislio da ti nisam drag. - Zašto onda noćas ni riječi nisi progovorio? Iznenadio se. - Je li trebalo da govorim? Mislio sam da ništa ne treba da govorim. Kad si došla, nisam mogao smisliti ništa što bih ti mogao reći. Htio sam samo da radim sve ono o čemu mi je tata pričao dok
209 si bila u bolnici, a kad sam počeo, nisam više mogao prestati. - Tata ti je pričao? - Da. Pitao sam ga hoće li i dalje biti grijeh da te ljubim, sad kad smo vjenčani, a on mi je rekao da sad kad smo vjenčani to više nije grijeh. Pričao mi je i o drugim stvarima koje moţemo raditi. Rekao je da moram znati što treba da radim, jer bih te uvrijedio ako to ne bih radio, i ti bi plakala. A ja ne ţelim da te vrijeđam i da plačeš, Mary. Nisam te uvrijedio i nećeš plakati, je li, Mary? Nasmijala se i čvrsto ga stegla. - Nisi, Time, nisi me uvrijedio i neću plakati. A ja sam bila sva skamenjena od straha jer sam mislila da će te stvari zavisiti od moje inicijative, i nisam znala kako ću se snaći. - Nisam te povrijedio, Mary? Zaboravio sam da mi je tata rekao i to, da pazim kako te ne bih povrijedio. - Sve si obavio izvanredno, Time. Bili smo u dobrim rukama, u tvojim zelenim rukama. Koliko te samo volim! - To je bolja riječ nego »drag«, zar ne? - Jest, kada se upotrebljava kako treba. - Ja ću je čuvati samo za tebe, Mary. Svima ću ostalim govoriti samo da su mi dragi. - Upravo tako i treba da bude, Time. Kad se novi dan uvukao u sobu i osvijetlio je jasnom, njeţnom jutarnjom svjetlošću, Mary je već čvrsto spavala. Tim je leţao i budan zurio u prozor, pazeći da se ne pomakne i da je ne probudi. Bila je tako sitna i mekana, tako je lijepo mirisala... mogao bi vječno leţati tako zagrljen s njom. Nekad je tako leţao i grlio medvjedića, ali Mary je bila ţiva i mogla je zagrliti njega, pa je to bilo mnogo ljepše. Kad su mu oduzeli medvjedića, tvrdeći kako je već velik i da ne treba više da spava s medvjedićem, plakao je tjednima steţući praznim rukama bolne grudi, ţaleći za odlaskom dobrog prijatelja. Znao je, nekako, da mama nije htjela da mu oduzmu medvjedića, ali nakon što se vratio kući s posla sav u suzama i ispričao joj kako su mu se Mick i Bili rugali što još spava s medvjedićem, prisilila je samu sebe da to uradi i medvjedić je još iste večeri otišao u kantu za smeće. Oh, ta je noć bila tako strašna, tako mračna i puna sjena što su se misteriozno pokretale i savijale u kandţe, kljunove i duge, oštre zube! Dok je imao kraj sebe medvjedića i mogao iza njega
210 sakriti lice, te se sjene nisu usuđivale prići bliţe od suprotnog zida, ali mu je trebalo dugo vremena da se navikne na njih kad mu se prikradu, kad se počnu motati oko njega, pritiskati mu nebranjeno lice i hvatati ga za nos. Nakon što mu je mama dala veću noćnu svjetiljku, bilo je bolje, ali je odbojnost prema tami ostala u njemu do današnjeg dana; uvijek je bila ispunjena opasnim prijetnjama, puna pritajenih neprijatelja. Zaboravivši odluku da se ne miče kako je ne bi probudio, okretao je glavu tako da je moţe vidjeti, a onda se podizao na jastuku dok se nije našao visoko iznad nje. Opčinjen, promatrao ju je dugo, dugo, pri sve jačoj svjetlosti, upijajući njen dotad nepoznati izgled. Njene su ga dojke očaravale; nije mogao otrgnuti pogleda od njih. Već sama pomisao na njih uzbuđivala ga je, a ono što je osjećao kad su bile pritisnute uza nj, bilo je neopisivo. Kao da je ono po čemu se razlikuje od njega stvoreno upravo za njega; nije bio svjestan da je ona u tom pogledu kao i sve druge ţene. Bila je Mary, i njeno je tijelo pripadalo njemu kao nekada medvjedić; bilo je njegovo, samo njegovo, i branit će ga od noćnih nasrtaja, rastjerivati strah i osamljenost. Tata mu je rekao da je nitko nikad nije dodirnuo, da je ono što joj donosi za nju strano i nepoznato, i on je veličinu svoje odgovornosti shvatio bolje nego neki duševno potpuno zdrav muškarac, jer je posjedovao malo toga i bio cijenjen od malog broja ljudi. U divljoj vrelini slijepih nagona svoga tijela nije uspio zapamtiti sve što mu je otac rekao, ali sad, dok se u mislima vraćao u protekle sate, bio je potpuno siguran da će se sljedeći put sjetiti više tih uputa. Njegova odanost njoj bila je potpuno čista od misli na samog sebe, kao da je dolazila odnekud izvan njega, sastavljena od zahvalnosti, ljubavi i potpune, smirene sigurnosti. Pored nje nikad nije osjećao da je stavljen na vagu, pa da je ona pokazala što mu nedostaje. Kako je lijepa, razmišljao je, promatrajući njene bore i opuštenu koţu i ne smatrajući ih ruţnim i neprivlačnim. Promatrao ju je očima totalne, neograničene ljubavi i tako nalazio da je sve na njoj prekrasno. U početku, kad mu je tata rekao da mora otići u kuću u Artarmonu i tamo sam čekati da se Mary vrati, nije mu se išlo. Tata ga je, međutim, natjerao i nije mu dopuštao da se vrati u Surf Street. Ĉekao je čitav tjedan, koseći travu, plijeveći cvjetne gredice i
211 podrezujući grmlje preko dana, a noću lutajući po praznoj kući dok ga umor ne bi savladao tako da bi zaspao uz upaljena svjetla koja su rastjerivala demone bezoblične tame. On više ne spada u Surf Street, rekao mu je tata, a kad je molio tatu da pođe s njim, tata je to kategorički odbio. Razmišljajući o tome dok je sunce izlazilo, zaključio je kako je tata točno znao što će se dogoditi; tata uvijek zna. Te noći sa zapada se javila grmljavina, a zrak je bio zasićen prodornim, blatnim mirisom kiše. Kad je bio mali dječak, strašno se bojao oluja, sve dok mu tata nije pokazao kakvom brzinom strah nestaje ako izađe napolje i promatra tu ljepotu, munje što paraju kao tinta plavo nebo dok grmljavina tutnji kao mamut, kao neki nevidljivi bik. Zato se uvečer istuširao i izišao gol na unutarnje dvorište da promatra oluju, uznemiren, nemiran. U kući, sablasti bi nagrnule na njega iz svih šupljina u zidovima, ali na dvorištu, gdje mu je vlaţni vjetar milovao golu koţu, nisu imale vlasti nad njim. Malo- -pomalo, noć koja sve stapa u jedno apsorbirala je i njega; nesvjesno, postao je jedno sa svim stvorenjima oslobođenim razmišljanja na zemlji. Ĉinilo mu se da moţe vidjeti svaku laticu svakog u tami skrivenog cvijeta, da mu pjesma svih ptica na svijetu ispunjava biće nečujnom glazbom. S početka je samo kao kroz maglu postao svjestan njene prisutnosti, sve dok mu voljena ruka nije stegla rame i ispunila ga bolom, koji ipak nije bio bol. Nije mu bio potreban razum da bi osjetio promjenu kod nje, njeno priznanje samoj sebi da ga voli dodirivati koliko je i on čeznuo da dodirne nju. Nagnuo se unazad da osjeti dodir njenih dojki; njena ruka na njegovom trbuhu omamljivala ga je i elektrizirala, nije mogao disati od straha da je ne povuče. Njihov prvi poljubac prije toliko mjeseci ostavio ga je uzdrhtalog od poţude koju nije znao kako da zadovolji, a ovaj drugi poljubac ispunio ga je neobičnom, pobjedonosnom snagom, jer je bio naoruţan onim što mu je tata pričao. Htio je da osjeti njenu koţu, ali je pronašao samo njen mali dio, smetala mu je njena odjeća. Ipak je uspio da se kontrolira koliko je bilo potrebno da uradi što je morao uraditi, da njeţno svuče s nje dio po dio odjeće, tako da je ne uplaši. Koraci su ga sami odveli u vrt zato što nije volio kuću u
212 Artarmonu; nije bila njegova na način kako je to bila vikendica, pa nije znao kamo da je odnese. Samo u vrtu bio je kod kuće, pa je i otišao u vrt. I tu u vrtu konačno je osjetio dodir njenih dojki; u vrtu je bio samo jedno od bezbroj stvorenja u njemu i mogao je zaboraviti da nije sasvim čitav, mogao se izgubiti u mednoj, prodornoj toplini njenog tijela. I ostao je tako izgubljen satima, ispunjen nepodnošljivim uţivanjem u svakom dodiru i svjestan da je ona sve vrijeme s njim, svakim djelićem svog tijela. Tuga ga je obuzela kad ga je otjerala u kuću i kad je shvatio da se moraju rastati. Privijao se uz nju koliko je mogao, noseći njeno sitno tijelo na rukama i strepeći od pomisli da će je morati pustiti; koliko će morati čekati, pitao se, da se to još jednom dogodi. Bilo je to strašno, poloţiti je na krevet i okrenuti se da ode u svoj krevet, pa kad ga je povukla nazad i natjerala da legne kraj nje, učinio je to s nekim tupim zaprepaštenjem; nije se bio sjetio da pita tatu hoće li biti isto kao kod njegove majke i oca, hoće li zajedno spavati svake noći. A onda je došao trenutak kada je znao da joj zaista pripada, da sad na kraju moţe slobodno otići pod zemlju i spavati u beskraj, siguran i bez straha, jer će ona u toj vječnoj tami biti stalno uz njega. Ništa ga više nikad neće uplašiti, otkrićem da više nikad neće biti sam, pobijedio je i posljednji strah. U ţivotu je dosad bio tako osamljen, uvijek isključen iz svijeta koji misli, uvijek u nekom vanjskom krugu ostavljen da promatra i čezne za tim da uđe u taj svijet, ali uzalud. To mu nije uspjelo, nikad. Sad to više nije vaţno. Mary je konačno stala na njegovu stranu, na najutješniji način. A on je voli, voli, voli... Spustivši se ponovo na krevet, poloţio je lice među njene dojke samo da osjeti njihovu mekoću, a vrhovima je prstiju jedne ruke pratio obris tvrde, čarobne bradavice. Probudila se predući kao mačka, a ruke su joj se savile oko njega. Htio je da je ponovo poljubi, strašno je ţelio da je ponovo poljubi, ali se umjesto toga nasmijao. - Što je to tako smiješno? - upitala ga je pospano, proteţući se ne bi li se potpuno probudila. - Oh, Mary, mnogo si slađa od mog medvjedića! - rekao je, smijući se.
213
214 27 Kad je Mary nazvala Rona da mu javi da je stigla kući i da je Tim dobro i zdravo, učinio joj se da mu glas zvuči umorno. - Zašto ne bi došao k nama na nekoliko dana? - upitala ga je. - Ne, hvala, dušo, radije ne bih. Bit će vam bolje bez mene, samo bih se nepotrebno motao naokolo. - To nije točno, i ti to znaš. Brinemo se za tebe, nedostaješ nam i ţelimo te vidjeti. Molim te, dođi, Rone, ili da ja dođem po tebe kolima? - Ne, neću - rekao je tvrdoglavo, odlučan da bude po njegovom. - Kad ponovo počnete raditi moţete svratiti jedne večeri, ali prije toga ne ţelim da vas vidim, je li jasno? - Ne, nije jasno, ali ako ti to ţeliš, ja tu ništa ne mogu učiniti. Sigurna sam da si uvjeren kako postupaš ispravno, da nas treba ostaviti same, ali tu se varaš, znaš. Tim i ja bismo zaista ţeljeli da te vidimo. - Kad ponovo krenete na posao, ne ranije. - Nastupila je kratka pauza, a onda se ponovo javio njegov glas, sve slabiji i slabiji u daljini. - Kako je Tim, dušo? Je li dobro? Je li zaista sretan? Jesmo li postupili ispravno i učinili da se bar malo osjeća kao potpuno čitav? Je li gospodin Martinson bio u pravu? - Jest, Rone, bio je u pravu. Tim je vrlo sretan. Nije se nimalo promijenio, a istodobno se na njemu vidi velika promjena. Kao da je postao cjelovitiji, sigurniji u sebe, zadovoljniji, manje autsajder. - To je sve što sam ţelio čuti. - Glas mu se pretvorio u šapat. - Hvala, Mary. Vidjet ćem'o se. Tim je bio u vrtu i presađivao mladu paprat u rasadniku. Gipko se uvijajući u hodu, što je kod nje bilo nešto novo, Mary je prešla preko travnjaka do njega, osmjehujući se. Iskrenuo je glavu i uzvratio joj osmijeh, a onda se ponovo posvetio njeţnim biljkama, odsijecajući crne, krhke peteljke listova koji su izgledali blijedi i bolesni. Sjela je do njega na travu, poloţila mu obraz na rame i uzdahnula. - Upravo sam razgovarala s tatom. - Oh, fino! Kad će doći?
215 - Kaţe da neće doći sve dok ponovo ne krenemo na posao. Pokušala sam ga nagovoriti da se vidimo ranije, ali on to odbija. Misli da ovo vrijeme treba da pripada samo nama, i to je vrlo lijepo od njega. - Vjerojatno jest, ali nije potrebno, zar ne? Nama ne smetaju posjetioci. Gospođa Parker svraća svaki čas pa nam ne smeta, je li tako? - Začudo, Time, ne smeta nam. To je dobra stara ptica. - Draga mi je. - Spustio je paprat na zemlju i uhvatio je rukom oko pasa. - Kako to da si ovih dana tako lijepa, Mary? - To je zato što imam tebe. - A ja mislim da je to zato što se ne oblačiš kao da se spremaš za izlazak u grad. Više mi se sviđaš kad nosiš čarape i cipele, i kad ti je kosa raspuštena. - Time, bi li volio da odemo u vikendicu na tjedan-dva? Ovdje je lijepo, ali tamo je još ljepše. - Oh, da, volio bih! Prije nisam baš volio ovu kuću, ali se pokazalo da je u njoj sasvim lijepo nakon što si se vratila iz bolnice. Sad se osjećam kao da joj pripadam, ali vikendicu volim najviše od svih kuća na svijetu. - Da, znam da je voliš. Krenimo odmah, Time, ovdje nas ništa ne zadrţava. Ĉekala sam samo da vidim što će tata odlučiti, ali on nas zasad ostavlja da budemo sami. Prema tome, moţemo ići. Nikad nisu ni pomislili da idu nekamo dalje od vikendice; veliki planovi Mary da povede Tima na Veliki zaštitni greben ili u pustinju, odgođeni su za daleku budućnost. Preselili su se te večeri u vikendicu i divno se zabavljali donoseći odluku gdje će spavati. Na kraju su prenijeli veliki dvostruki krevet Mary u njegovu sobu, a vrata njene strogo bijele ćelije zatvorili dok ne odu u Gosford i kupe boju za njeno preuređenje. U rascvjetanom vrtu bilo je malo posla, u kući još manje, pa su satima šetali kroz šikaru istraţujući čudesne kutke u koje nikad nije stupila ljudska noga, leţeći glavu uz glavu nad uskomešanim mravinjakom ili sjedeći potpuno nepomično dok je muţjak ptice-lire izvodio komplicirane figure svog ceremonijalnog udvaranja. Kad bi odlutali predaleko da se vrate u vikendicu prije mraka, ostajali su gdje bi se zatekli, prostrli pokrivač preko lišća
216 velike paprati i spavali pod zvijezdama. Ponekad bi spavali danju i budili se kad bi zašlo sunce, a onda po mraku odlazili na plaţu i palili vatru, očarani novostečenom slobodom u svijetu koji pripada samo njima, bez zapreka koje bi ih sputavale. Odbacivali su odjeću, sigurni da ih u mraku nitko s rijeke ne moţe vidjeti, i plivali goli u tihoj, crnoj vodi dok se vatra pretvarala u gomilu pepelom pokrivenog ţara. On ju je poslije nosio na pokrivač prostrt na pijesku, tjeran ljubavlju previše silovitom da bi joj se mogao i na trenutak suprotstaviti, a ona bi podizala ruke vukla ga da legne kraj nje, sretnija nego što je ikad vjerovala da je moguće biti. Jedne noći Mary se probudila iz dubokog sna na pijesku i ostala leţati nekoliko trenutaka pitajući se gdje se nalazi. Sljedeća misao donijela joj je odgovor, jer se morala priviknuti na to da spava u Timovom zagrljaju. On je nije puštao ni na trenutak. Svaki njen pokušaj da se malo odmakne, smjesta bi ga probudio; ispruţio bi ruke dok je ne bi pronašao i, s uzdahom u kome su se miješali strah i olakšanje, privukao je ponovo k sebi. Kao da je mislio kako će mu je nešto iz tame oteti, ali nikad nije govorio o tome, a ona nije pitala, sigurna da će joj on to sam reći kad dođe vrijeme. Ljeto je bilo na vrhuncu i vrijeme prekrasno, dani topli i suhi a noći ugodno svjeţe zahvaljujući povjetarcu s mora. Mary je zurila u nebo, jedva dišući od čuđenja i divljenja. Veličanstveni pojas Mliječne staze pruţao se preko svoda od horizonta do horizonta, tako zasićen svjetlošću zvijezda da se činilo da su i dijelovi neba na kojima ih nije bilo posuti sitnim svjetlucavim prahom. Nije bilo izmaglice da ih zastre, a mutna svjetlost grada bila je daleko na jugu. Juţni je kriţ širio svoja četiri blistava kraka prema vjetru, peta zvijezda bila je krupna i blistava, a Veliki medvjed odvlačio je njen pogled od nepomične, voštane kugle punog Mjeseca. Sve je bilo preljeveno srebrnastom svjetlošću, rijeka je plesala i poskakivala kao hladna, pokretna vatra, a pijesak se pretvorio u more sićušnih dijamanata. Iznenada, Mary se učinilo da je u jednom trenutku čula nešto, ili moţda samo osjetila; bilo je to nešto neobično, strano i neuhvatljivo, kao krik što treperi na rubu ničega. Ma šta to bilo, nosilo je u sebi konačnost i smirenje. Osluškivala je još dugo, ali se nije ponovilo, pa je pomislila kako se moţda u noćima kao što je ova duša svijeta
217 oslobađa da bi se prebacila kao veo preko glava svega što je ţivo. S Timom je često govorila o Bogu jer je pojam bio jednostavan, a sam Tim dovoljno priprost da moţe vjerovati u nedodirljivo, ali Mary osobno nije vjerovala u Boga; nimalo sklona filozofiranju, bila je uvjerena da joj je dan samo jedan ţivot. A zar to nije najvaţnije, i sasvim nezavisno od postojanja nekog višeg bića? Zar je uopće vaţno da li Bog postoji ili ne ako je duša smrtna, ako na rubu groba prestaje svaki ţivot? Kad je razmišljala o Bogu, Mary se spuštala na nivo Tima i male djece - Bog je dobar i pravedan. Njen je ţivot sve što je natprirodno otjerao toliko daleko od nje da joj se činilo kako postoje dva različita vjerovanja, jedno za dječje doba a drugo za kasniji ţivot. Ipak ju je ono što je napola čula a napola osjetila u noći uznemirilo, u tome je bilo nečeg s drugog svijeta, i odjednom se sjetila stare legende prema kojoj, kad duša nekoga tko je upravo umro preleti preko neba, psi zavijaju, podiţu njuške prema mjesecu i drhte, kao da tuguju. Sjela je i obuhvatila rukama koljena. Tim je smjesta osjetio da se udaljila, a kad je pipajući naslijepo nije mogao pronaći, probudio se. - Što se dogodilo, Mary? - Ne znam ... Imam osjećaj da se nešto dogodilo. To je sve vrlo čudno. Jesi li ti što osjetio? - Nisam, samo da si se udaljila od mene. Htio je da vode ljubav, a ona se pokušala odvojiti od iznenadne zabrinutosti bar koliko je potrebno da zadovolji njegovu ţelju, ali joj to nije uspjelo. Nešto se uvuklo u njenu podsvijest kao podmukla zvijer, nešto prijeteće i neizbrisivo. Njeno bezvoljno sudjelovanje nije uznemirilo Tima; odustao je od pokušaja da je uzbudi i zadovoljio se time da je privuče u zagrljaj na način koji ju je uvijek podsjećao na zagrljaj medvjedića. Bio joj je, naime, ispričao nešto o svom medvjediću, iako joj se činilo da o tome još nije doznala sve pojedinosti. - Imaš li što protiv toga da se odvezemo natrag u grad, Time? - Nemam, ako ti to ţeliš, Mary. Nikad neću biti protiv nečega što ti ţeliš. - Onda pođimo smjesta, ovog trenutka. Ţelim da vidim tatu. Imam neki osjećaj da smo mu potrebni. Tim je smjesta ustao, otresao pijesak s pokrivača i uredno ga
218 sloţio preko ruke. Kad se Bentley zaustavio pred kućom u Surf Streetu, bilo je već šest ujutro; sunce je već davno bilo izašlo. U kući je vladala tišina i izgledala je nekako čudno pusta, iako je Tim uvjeravao Mary da je otac unutra. Zadnja vrata bila su otključana. - Kako bi bilo da ostaneš nekoliko trenutaka ovdje, Time, a da ja uđem i vidim što se događa? Ne bih ţeljela da te uplašim ili uznemirim, ali čini mi se da će biti bolje ako uđem sama. - Ne, Mary, poći ću s tobom. Neću se ni uplašiti ni uzrujati. Ron je leţao u starinskom dvostrukom krevetu koji je dijelio s Es, zatvorenih očiju i ruku prekriţenih na grudima kao da se u posljednjim trenucima sjetio kako je Es leţala kad ju je posljednji put vidio. Mary nije bilo potrebno da mu opipa hladnu koţu ni da oslušne otkucaje srca; smjesta je znala da je mrtav. - Spava li on to, Mary? - upitao ju je Tim prilazeći krevetu s druge strane. Neko je vrijeme promatrao oca, a onda je ispruţio ruku i dodirnuo mu upali obraz. - Kako je hladan! - Mrtav je, Time! - Oh, kako mi je ţao što nije malo pričekao! Koliko sam ţelio da mu ispričam kako je lijepo ţivjeti s tobom! Htio sam i da ga pitam neke stvari, a htio sam i da mi pomogne izabrati nov poklon za tebe. Nisam se ni pozdravio s njim! Nisam se pozdravio s njim i sad se više ne sjećam kako je izgledao kad su mu bile oči otvorene, kad je bio sretan i pokretan! - Mislim da više nije mogao čekati, dušo. Tako je ţarko ţelio da ode, ovdje se osjećao tako osamljen, a kad je saznao da si ti sretan, nije više imao šta čekati. Ne tuguj, Time, jer sve to nije tuţno. Sad moţe opet spavati uz tvoju mamu. Mary je odjednom shvatila zašto mu je glas preko telefona zvučao kao da dopire iz daljine; bio je započeo svoj samrtni post u trenutku kad je Tim definitivno otišao iz kuće u Surf Streetu, pa je u vrijeme kad se Mary vratila iz bolnice bio već vrlo slab. Ipak, je li bilo moguće nazvati to samoubojstvom? Mary je mislila da nije. Palice su prestale udarati u bubanj a noge su se prestale kretati, to je sve. Tim je sjeo na rub kreveta, provukao ruke ispod očevih leđa i njeţno podigao u zagrljaj ukočeno, ispijeno tijelo.
219 - Oh, kako će mi nedostajati, Mary! Tata mi je bio drag, bio mi je draţi od svih na svijetu osim tebe. - Znam, dušo. Nedostajat će i meni. »Je li to bio onaj glas u noći?« pitala se. Ĉudnije stvari od toga događale su se čvršćim ateistima od nje a da nisu pokolebale njihov ateizam... Zašto ţivi konopci koji povezuju biće u jednu cjelinu ne bi mogli njeţno dodirnuti voljenu osobu u trenutku kad se odmotaju? Bio je potpuno sam kad se to dogodilo, a ipak nije bio sam; pozvao ju je, a ona se prenula da mu odgovori. Ponekad kilometarske udaljenosti ne predstavljaju ništa, pomislila je, ponekad se zbiju u kratkom trenutku tišine između dva otkucaja srca.
220 28 Mary se na Ronovom pogrebu osjećala grozno i bila je sretna što je nagovorila Tima da mu ne prisustvuje. Dawnie i njen suprug preuzeli su organizaciju na sebe, što je bilo sasvim u redu, a ona je morala doći u ime Tima da prisustvuje sprovodu kao jedan od malobrojnih ţalobnika. Njena prisutnost bila je očigledno nepoţeljna; Dawnie i Mick pretvarali su se da je ne vide. Sto li se dogodilo kad im je Ron rekao da su se ona i Tim vjenčali, pitala se. Od vjenčanja je samo jednom razgovarala s Ronom, a on tada nije spomenuo svoju kćerku. Kad je Ronov lijes zasut zemljom i Dawnie i Mick se počeli polako udaljavati od groba, Mary je poloţila ruku na rame Dawnie. - Strašno mi je ţao, dušo. Znam da ste ga mnogo voljeli. Voljela sam ga i ja. Dawnie je pogledala Mary očima koje su mnogo podsjećale na oči njenog brata, ali takav izraz, pun gorčine i jetkosti, Mary nikad nije vidjela kod Tima. - Nije mi potrebna vaša sućut, snaho! Zašto naprosto ne odete i ne ostavite me na miru? - Zašto mi ne moţete oprostiti što volim Tima, Dawnie? Zar vam otac nije objasnio situaciju? - Oh, pokušao je! Vi ste zaista lukava ţena, moram priznati. Nije vam trebalo mnogo da ga zaludite, kao što ste zaludili Tima! Jeste li sad sretni, sad kad ste udesili da vaš kućni mezimac-idiot bude stalno i zakonski s vama? - Tim nije nikakav kućni mezimac-idiot, i vama je to dobro poznato. Bilo kako bilo, je li to uopće vaţno, ako je sretan! - Otkud ja znam je li sretan! Jedini je dokaz za to vaša riječ, a vaša riječ ne vrijedi ni dva centa! - Zašto ne dođete da ga obiđete i sami ustanovite istinu? - Ne ţelim prljati cipele ulazeći u vašu kuću, gospođo Melville! Uostalom, dobili ste što ste ţeljeli, dobili ste Tima samo za sebe, sredili ste sve konvencionalnosti i sklonili s puta oba roditelja! Mary je problijedjela. - Što ţelite time reći, Dawn!
221 - Otjerali ste moju majku u grob, gospođo Melville, a sad ste to isto uradili s mojim ocem! - To nije istina! - Oh, nije istina? Što se mene tiče, sad kad su majka i otac mrtvi, za mene je mrtav i moj brat. Ne ţelim nikad više da ga vidim niti da čujem za njega. A ako vas oboje ţelite da zabavljate javnost razmećući se svojim niskim strastima društvu ispod nosa, ja o tome ne ţelim ništa da znam! Mary se okrenula na peti i otišla. Kad se vratila s groblja Botany kući u Artarmon, osjećala se malo bolje i mogla je razgovarati s Timom koliko-toliko pribrano. - Je li tata sad kraj mame! - upitao ju je znatiţeljno, kršeći ruke. - Jest. Gledala sam kad su ga spustili u zemlju do nje. Za njih dvoje više ne treba da se brineš, zajedno su i počivaju u miru. U Timovom ponašanju osjećalo se nešto neobično; sjela je i pozorno se zagledala u njega, više začuđena nego uznemirena. - Što je to s tobom, Time? Ne osjećaš se dobro? Apatično je zvrtio glavom. - Osjećam se sasvim dobro, Mary. Samo malo neobično, to je sve. Neobično se osjećam kad pomislim da više nemam ni mame ni tate. - Znam, znam ... Jesi li jeo što? - Nisam. Nisam baš gladan. Mary mu je prišla i podigla ga iz naslonjača, zabrinuto ga promatrajući. - Hajde sa mnom u kuhinju, napravit ću ti sendviče. Moţda ćeš dobiti apetit kad vidiš kako su lijepi i ukusni. - Oni mali-mali, bez kore? - Tanki kao papir, trokutići s kojih je uklonjena sva kora, obećavam. Dođi. Bilo joj je na vrhu jezika da doda »ljubavi moja, dragi moj, srce moje«, ali nikako se nije mogla prisiliti da izgovori te strašću ispunjene riječi koje su se javljale u njenim mislima kad god je, kao sada, izgledao uznemiren i izgubljen. Hoće li se ikad moći prema njemu odnositi kao prema ljubavniku, hoće li ikad uspjeti da se oslobodi krutog, uskogrudnog straha da ne napravi budalu od
222 sebe! Zašto se uz njega mogla opustiti samo kad bi se našli odvojeni od svijeta u vikendici ili u krevetu? Pekla ju je gorčina Dawnie a radoznali, ispitivački pogledi što su ih ona i Tim privlačili dok su išli Walton Streetom, još su imali snagu da u njoj izazovu osjećaj nelagodnosti. Hrabrost Mary nije bila nekog iznimnog karaktera; kako bi mogla i biti? Rođena bez igdje ičega, do susreta s Timom usmjeravala je svoj ţivot samo na stjecanje materijalnih dobara, na borbu za mjesto među onima koji su krenuli u ţivot s mnogo jačim zaleđem. Sad joj nije bilo nimalo lako da postupa nasuprot konvencijama, iako je njena veza s Timom bila potpuno zakonita. I dok je strastveno nastojala zaboraviti na to, obasuti ga poljupcima i njeţnostima kad god za tim osjeti potrebu, njegova nesposobnost da je na zreo način ohrabri onemogućavala joj je da djeluje ukoliko je postojala i najmanja mogućnost da netko naiđe. Njen strah od ruganja i podsmijeha čak ju je natjerao da zamoli Tima da ne priča o svom braku nikome osim onima koji već znaju za njega; bilo je to u trenutku slabosti koju će poslije poţaliti. Ne, nije joj bilo lako. Tim je, kao i obično, htio da se aktivno uključi u pripremu sendviča, donio kruh i maslac i bučno zveckao posuđem dok je izvlačio tanjuriće. - Hoćeš li potraţiti onaj veliki mesarski noţ, Time? Samo je taj noţ dovoljno oštar za skidanje kore s kruha. - Gdje je taj rioţ, Mary? - U gornjoj ladici - odgovorila je rastreseno, premazujući kriške kruha maslacem. - Ooooohh! Mary! Mary! Brzo se okrenula jer ju je nešto u njegovom kriku ispunilo strahom od koga joj je zastalo srce. - Oh, boţe! Nekoliko strašnih sekundi izgledalo je da je čitava prostorija zaljevena krvlju; Tim je stajao nepokretno pored šanka i izbezumljeno zurio u svoju lijevu ruku. Niz nju su, od bicepsa do vrhova prstiju, tekli pulsirajući potoci krvi, a izvor im je bio na pregibu ispod lakta. U pravilnim razmacima, kao da je regulirana satom, krv bi izbila u snaţnom mlazu koji bi dosegao do polovice
223 prostorije, zastala i onda ponovo šiknula. Kraj njegove lijeve noge već se bila formirala lokva krvi, a čitava lijeva strana njegovog tijela mokro je svjetlucala, kako je krv s nje kapala na pod. Pokraj štednjaka stajao je kalem sa čvrstom špagom za pakiranje, a pored njega, na vrpci, visila su škare; gotovo u istom trenutku kad se okrenula, Mary je potrčala prema štednjaku, odrezala dug komad špage i počela je udvostručavati i učetverostručavati, da bude deblja. - Ne boj se, dragi, ne boj se! Ja sam tu, dolazim! - govorila je gušeći se i dohvatila vilicu. On je, međutim, nije čuo; iz usta mu je izbio prodoran urlik i potrčao je kao oslijepljena ţivotinja - udario je u friţider a onda u zid, mlatarajući krvovom rukom kao da je pokušava odbaciti, otkinuti, da više ne bude dio njega. Njeni su se krici stopili s njegovim; bacila se prema njemu i promašila, zastala i pokušala ponovo. Okrećući se, lud od straha, ukrug, ugledao je vrata i potrčao prema njima, drţeći se za ruku i prodorno vrišteći. Bosim nogama zagazio je u lokvu na podu, okliznuo se i pao svom duţinom. Prije nego što je stigao da ustane, Mary se našla na njemu i zadrţala ga, ne pokušavajući ga više smiriti i nastojeći samo zaustaviti krv što je šikljala iz ruke prije nego što bude kasno. Napola sjedeći, napola leţeći na njegovim prsima, uhvatila ga je za ruku, omotala mu špagu čvrsto iznad lakta, svezala u čvor i onda provukla ispod špage vilicu i počela je uvrtati dok špage gotovo nije nestala od koţom. - Samo mirno lezi, Time! Oh, Time, molim te, 234 molim te, lezi mirno! Ja sam tu, neću dopustiti da ti se išta dogodi, samo moraš mirno leţati! Ĉuješ li me? Strah i gubitak krvi potpuno su ga savladali; leţao je pod njom, jecajući, a prsa su mu se nadimala kao mijeh. Spustila je glavu dok mu nije obrazom dodirnula obraz, misleći samo na trenutke kada je zabranjivala sebe da mirno sjedi nasuprot njemu, iako je izgarala od čeţnje da ga zagrli i ljubi dok ne ostane bez daha. Odjeknuli su udarci u straţnja vrata i glas Stare Cure; Mary je podigla glavu i vrisnula. - Ĉula sam jezive krike čak tamo u svojoj kući - rekla je gospođa Parker upadajući u kuću, a kad je vidjela krvlju zaljevenu
224 kuhinju, iz grla joj je izbio neki čudan glas, nešto između uzdaha i podriga. - Isuse Kriste! - Pozovite hitnu pomoć! - rekla je Mary teško dišući, bojeći se da oslobodi Tima, za slučaj da ga ponovo obuzme panika. Ništa od svega što je gospođa Parker govorila nije moglo uvjeriti Mary da ustane; kad su za manje od pet minuta stigla kola hitne pomoći, još je leţala na podu preko Tima, lica priljubljenog uz njegovo, tako da su je dvojica bolničara morali silom podići. Emily Parker otišla je s njom do bolnice, nastojeći da je utješi dok su se vozili u zadnjem dijelu kola s Timom i jednim bolničarem. - Ne brini za njega, dušo, bit će sve u redu. Na prvi pogled činilo se da je u pitanju velika količina krvi, ali čula sam od ljudi da pola litra proljevene krvi izgleda kao dvadeset litara. Oblasna bolnica bila je blizu, na suprotnoj strani iskopa ciglane, i kola hitne pomoći stigla su tamo tako brzo da se Mary još nije bio vratio dar govora kad su Tima na kolicima odvezli u ambulantu. Ĉinilo se da je poslije pada utonuo u neku vrstu obamrlosti, da nije svjestan ni njene prisutnosti ni okoline. Nije ni jednom otvorio oči, gotovo kao da se boji što će ugledati ako ih otvori, da će ugledati onu strašnu stvar koja je nekad bila njegova ruka. Gospođa Parker odvela je Mary do stolca u elegantnoj čekaonici, čavrljajući sve vrijeme. - Zar nije lijepo ovdje? - upitala je, nastojeći da joj odvuče misli od Tima. - Sjećam se kad se prijemni odjel sastojao od nekoliko sobičaka stisnutih između rendgena i kartoteke. A sad imaju ovu raskošnu zgradu, zaista lijepo uređenu. Ove biljke u sanducima i sve ostalo čine da se čovjek uopće ne osjeća kao u bolnici! Bila sam u skupim hotelima koji nisu imali ovakva predvorja, zaista ! A sad samo lijepo i mirno sjedi ovdje dok ne dođe doktor, a ja idem da potraţim svoju staru prijateljicu sestru Kelly, moţda moţe udesiti da dobijem šalicu vrućeg čaja i nekoliko keksa za tebe. Liječnik iz prijemnog odjela došao je čim je gospođa Parker otišla u svoju dobrotvornu misiju. Mary je nekako uspjela da ustane, neprestano liţući usne u nastojanju da progovori; još nije progovorila ni jednu riječ. - Gospođa Melville? Upravo sam razgovarao s ljudima iz kola hitne pomoći i oni su mi rekli vaše ime.
225 - Tih . .. Tih ... Tim? - uspjela je da promuca, tresući se tako da je morala ponovo sjesti. - S Timom će biti sve u redu, gospođo Melville, vjerujte mi da hoće! Upravo smo ga otpremili u operacionu salu da mu srede ruku, i nema nikakvog razloga za zabrinutost, na časnu riječ. Dali smo mu infuziju, a vjerojatno će dobiti jednu ili dvije boce krvi čim odrede krvnu grupu, ali on je već sasvim dobro, pomalo u šoku od gubitka krvi, to je sve. Rana na ruci nije tako teška, osobno sam se uvjerio u to. Jednostavan, čist rez. Što se dogodilo! - Vjerojatno mu je noţ nekako iskliznuo, ne znam. Gledala sam na drugu stranu kad se to dogodilo, okrenula sam se tek kad me je počeo dozivati. - Zabrinuto je podigla pogled. - Je li pri svijesti? Molim vas, dajte mu nekako do znanja da sam ovdje, da nisam otišla i ostavila ga samog. Strašno se uzruja kad pomisli da sam ga ostavila, još uvijek. - Trenutno je pod lakom anestezijom, gospođo Melville, ali pobrinut ću se da sazna da ste ovdje čim se probudi. Ne brinite za njega, to je već odrastao čovjek. - Upravo u tome i jest stvar što nije! Što nije odrastao čovjek, mislim. Tim je mentalno zaostao i ja sam jedina osoba koju ima na svijetu. Strašno je vaţno da sazna da sam ovdje! Samo mu recite da je Mary ovdje, sasvim blizu. - Mary? - Uvijek me zove Mary- rekla je djetinjasto. - Nikad me ne zove drukčije, samo Mary. Liječik iz prijemnog odjela spremio se da krene. - Poslat ću jednog staţista da uzme podatke za bolničku kartoteku, gospođo Melville, ali neće vas gnjaviti. Radi se o jednostavnoj nezgodi tako da neće biti potrebno ići u detalje, naravno ukoliko osim mentalne zaostalosti nema drugih zdravstvenih problema. - Nema, potpuno je zdrav. Vratila se gospođa Parker, a za njom je došla sestra Kelly noseći čaj na pladnju. - Popijte čaj dok je vruć, gospođo Melville - rekla je sestra Kelly. - Poslije toga bih vas molila da odete hodnikom do kupaonice, da svučete sa sebe svu odjeću i lijepo se okupate u što
226 toplijoj vodi. Gospođa Parker je rekla da će otići do vaše kuće i donijeti vam čistu odjeću, a u međuvremenu moţete obući bolesnički ogrtač. Tim je dobro, a vi ćete se mnogo bolje osjećati poslije dobre vruće kupke. Poslat ću jednu sestru da vas odvede tamo. Mary je pogledala samu sebe i tek tada postala svjesna da je sva pokrivena Timovom krvlju, koliko je bio i on sam. - Najprije popijte čaj i dajte potrebne podatke doktoru Fisheru. Dva sata kasnije Mary se ponovo našla u čekaonici s gospođom Parker, presvučena i već gotovo potpuno pribrana. Doktor Minster, kirurg iz odjela za hitne slučajeve, došao je da je umiri. - Moţete slobodno otići kući, draga gospođo, on je sasvim dobro. Operaciju je izdrţao odlično i sad spava kao beba. Ostavit ćemo ga još neko vrijeme u sobi za intenzivnu njegu, a onda ćemo ga prebaciti na odjel. Zadrţat ćemo ga dva dana na promatranju, a onda moţe kući. - Hoću da mu pruţite sve najbolje, zasebnu sobu i sve što bi mogao poţeljeti! - Onda ćemo ga prebaciti u posebni odjel - rekao je usluţno doktor Minster. - Ne brinite za njega, gospođo Melville. To je prekrasno građen mlad čovjek, zaista prekrasno građen. - Mogu li ga vidjeti prije nego što odem? - zamolila ga je Mary. - Ako ţelite, ali nemojte se zadrţavati. Sad je pod sedativima i volio bih kad ne biste pokušavali da ga razbudite. Tim je leţao u velikom, krevetu sličom vagonu, iza paravana, u kutu sobe ispunjene čudnovatim asortimanom aparata i uređaja koji su prigušeno klepetali, šištali i pištali. U sobi je bilo još sedam pacijenata, u tako teškom stanju da je Mary na trenutak uhvatila panika. Uz Tima je stajala mlada medicinska sestra i odmotavala traku aparata za mjerenje krvnog tlaka s Timove zdrave ruke. Pogled joj je bio prikovan na lice pacijenta, uopće nije gledala ono što je radila, i Mary je nekoliko trenutaka stajala promatrajući to neskriveno divljenje. A onda je sestra podigla pogled, ugledala Mary i osmjehnula se.
227 - Dobar dan, gospođo Melville. Spava, to je sve, ne treba da brinete za njega. Krvni mu je tlak odličan, a i šok je prošao. Voštano je bljedilo nestalo s njegovog lica tako da je ono sad, usnulo i glatko, bilo pokriveno blagim rumenilom. Mary je pruţila ruku da mu skloni zamršeni čuperak sa čela. - Upravo se spremamo da ga prebacimo na posebni odjel, gospođo Melville. Hoćete li poći sa mnom da vidite kako ga smještamo u krevet prije nego što odete kući? Rekli su joj da ga ne posjećuje do sutradan poslije podne, jer je neprestano spavao, i Mary je znala da bi njena prisutnost bila tek straţarenje. Kad je došla, nije ga našla u sobi, bio je otišao na pretrage. Sjela je i strpljivo ga čekala, pristojno i s usiljenim osmijehom odbijajući ponude da joj donesu čaj i sendviče. - Je li svjestan gdje se nalazi i što se dogodilo? - upitala je odjelnu sestru. - Je li se uplašio kad se probudio i ustanovio da ja nisam tu? - Nije, sve je dobro prošlo, gospođo Melville. Vrlo se brzo smirio i čini se da je zadovoljan. Zaista, to je tako 238 vedar i simpatičan mladić da je odmah postao ljubimac čitavog odjela. Kad ju je Tim ugledao kako sjedi i čeka na njega, morali su ga silom zadrţati da ne skoči iz kolice da je zagrli. - Oh, Mary, kako sam sretan što si ovdje! Mislio sam da te dugo neću vidjeti. - Jesi li dobro, Time? - upitala ga je, brzo ga ljubeći u čelo jer su dvije medicinske sestre stajale i promatrale ih. - Opet se osjećam odlično, Mary! Doktor mi je sredio ruku, sašio ju je tamo gdje ju je noţ rasjekao, i nema više krvi ni bilo čega drugog. - Boli li te? - Ne mnogo. Manje nego onda kad mi je tovar cigala pao na nogu i slomio je. Rano sutradan ujutro iz bolnice su telefonirali Mary da moţe doći i odvesti Tima kući. Svrativši samo na trenutak do gospođe Parker da joj javi radosnu vijest, Mary je otrčala do automobila noseći u jednoj ruci kofer s Timovom odjećom, a u drugoj komadić tosta od doručka. Na vratima odjela dočekala ju je sestra, uzela kofer i odvela je u čekaonicu, da tamo pričeka Tima.
228 Bila je upravo počela gubiti strpljenje kad su ušli doktor Minster i liječik iz prijemnog odjela. - Dobro jutro, gospođo Melville. Sestra mi je rekla da ste došli.Tim će za koji trenutak biti spreman, ništa ne brinite. Odavde nikoga ne puštaju bez kupanja, brijanja, dotjerivanja i sam bog zna čega sve ne. - Je li Tim dobro? - raspitivala se Mary zabrinuto. - Apsolutno! Ostat će mu oţiljak da ga podsjeće da ubuduće bude paţljiviji kad se sluţi oštrim noţem, ali svi su ţivci u ruci netaknuti tako da će moći normalno upotrebljavati ruku. Dovedite ga k meni za tjedan dana, da vidimo kako se oporavlja. Moţda će mu tom prilikom povaditi konce, a moţda će ih ostaviti još neko vrijeme, zavisno od stanja rane. - Znači da je zaista dobro? Doktor Minster zabacio je glavu i nasmijao se. - Oh, vi majke! Sve ste vi iste, uvijek nepovjerljive i zabrinute! Zaista, morate mi obećati da ćete prestati da tako pazite na njega, jer će mu, ako primijeti u kakvom ste stanju, bube udariti u glavu pa će početi misliti na tu svoju ruku više nego što treba. Znam da vam je sin i da su vaši majčinski osjećaji posebno snaţni, jer je izuzetno ovisan o vama, ali morate savladati taj poriv da bez potrebe bdite nad njim. Mary je osjećala kako joj krv navire u lice, ali je stegla usne i ponosno podigla glavu. - Niste dobro razumjeli, doktore Minstere. Ĉudno je što to prije nisam primijetila, ali izgleda da ste svi pogrešno razumjeli. Tim mi nije sin, on mi je suprug. Doktor Minster i liječnik iz prijemnog odjela zgledali su se, zaprepašteni. Ma šta pokušali reći, zvučalo bi laţno, pa na kraju nisu rekli ništa, samo su se pokupili i nestali. A što bi čovjek i mogao reći nakon takvog gafa? Baš grozno, i više nego grozno, i tako neugodno! Sirota, sirota ţena, sigurno se osjećala uţasno! Mary je sjedila kao u izmaglici, boreći se sa suzama i osjećajem da će se s njima proliti i sva snaga koja joj je još bila preostala. Ma šta osjećala, Tim ne smije vidjeti njene krvlju podljevene oči, a ne smiju ih vidjeti ni ove lijepe mlade sestre. Nije nikakvo čudo što su se pred njom sve tako otvoreno divile Timu! Jedno se govori
229 majkama, a nešto sasvim drugo suprugama, i razmišljajući o tome postala je svjesna da su se prema njoj zaista odnosile kao prema majci, a ne kao prema supruzi. U redu, sve je to njena vlastita glupa pogreška. Da je bila kao uvijek smirena, da se potpuno pribrala za onih mučnih sati čekanja i postavljanja pitanja samoj sebi, nikako ne bi propustila primijetiti kako svi misle da je ona Timova majka. Ĉak je moguće i da su je pitali i da je odgovorila potvrdno. Sjetila se mladog staţista koji ju je pitao je li ona Timu zakonski najbliţi rod, ali se nije mogla sjetiti što je odgovorila. A zašto i ne bi pretpostavili da mu je majka? I kad je najbolje izgledala, njen je izgled odgovarao njenim godinama, a šokirana i pritisnuta brigom za ishod nezgode, sigurno je izgledala kao da ima najmanje šezdeset. Zašto se govoreći o Timu nije posluţila zamjenicom »on«, što im je moglo pruţiti ključ? Kako se sudbina igra s ljudima; govorila je i postupala na način koji je samo učvršćivao nesporazum, a nije činila ništa da ga razbije. Gospođa Parker vjerojatno je činila to isto, a Tim, jadni Tim, uvijek ţeljan da joj udovolji, previše je dobro zapamtio njenu lekciju o tome kako se ne treba hvaliti svojim brakom. Vjerojatno su mislili da je to što je zove Mary tek neki hir. I nitko joj nikad nije postavio pitanje je li Tim oţenjen ili nije; kad su čuli da nije čitav, svi su automatski zaključili da je neoţenjen. Duševno se zaostali ljudi ne ţene. Oni ţive kod kuće s roditeljima dok ne ostanu siročad, a onda odlaze u neku ustanovu, da tamo umru. Tim ju je čekao u svojoj sobi, potpuno obučen i nestrpljiv, da što prije krenu. Natjeravši samu sebe da se drţi smireno i pribrano, uhvatila ga je za ruku i njeţno mu se osmjehula. - Hajde, Time, idemo kući - rekla je.
230