Colleen McCullough - Tim

151 22 U toku duge i sumorne zime što je uslijedila nakon majčine smrti, Tim se promijenio. Ponašao se kao ţivotinja koja tuguje - lutao je od mjesta do mjesta traţeći nešto čega tamo nema, oči bi mu nemirno zablistale kad bi ugledao neki predmet, a onda se ugasile, razočarane i zbunjene. Ĉinilo se da neprestano očekuje da će se dogoditi nešto nemoguće, i da ne shvaća zašto se to ne događa. Ĉak ni Harry Markham i njegova ekipa nisu mogli izići na kraj s njim, rekao je Ron Mary, sav očajan; odlazio je na posao svakog dana, redovito, ali njihove nepromišljene, zlobne, neslane šale odbijale su se od njega kao da udaraju o kamen; podnosio je torturu njihovog humora strpljivo, kao i sve ostalo. Bilo je to kao da se povukao iz stvarnog svijeta, mislila je Mary, otišao u neke svoje vlastite sfere i zauvijek onemogućio pristup svim uljezima. Mary i Ron su se u beskraj ali bezuspješno savjetovali o njemu, sjedeći do kasnih sati u kišnim noćima dok je vjetar zavijao u krošnjama oko vikendice, a Tim sjedio povučen u sebe ili odlazio na počinak. Od smrti Esme, Mary je inzistirala da Ron provodi svaki vikend s njima, jer nije mogla ni zamisliti da se u petak uvečer odveze s Timom i ostavi starca da sam sjedi kraj ugašenog kamina. Sve ih je pritiskala stalno prisutna, olovna tuga. Za Mary više nije bilo kao nekada, jer nije sve svoje slobodno vrijeme mogla posvećivati samo Timu; Rona ništa nije naročito zanimalo, znao je samo za prazninu u kojoj se našao, a što se događalo s Timom, to nitko nije znao. Bio je to za Mary prvi bliski dodir s tugovanjem, i nije mogla ni zamisliti da to tako izgleda. Ono što ju je najviše grizlo, bila je njena bespomoćnost, nesposobnost da vrati stvari na njihovo mjesto; ništa od onoga što je mogla reći ili učiniti nije dovodilo ni do najmanje promjene. Morala je izdrţati duge šutnje i povlačenje svojih štićenika u samoću da bi se prepustili provalama bola i sasvim beskorisnog plača. Došlo je dotle da se morala brinuti i za Rona zato što je Timov otac, zato što je tako osamljen i zato što se nikad ne ţali, i kako je vrijeme prolazilo, sve je više i više mislila na njega. Kako se pribliţavao kraj najhladnijeg godišnjeg doba, počela je primjećivati

152 da nekako postaje sve krhkiji. Ponekad, dok su sjedili na slabom ali ugodnom toplom suncu, i kad bi on podigao ruku prema svjetlosti, činilo joj se da venama i pjegama pokrivena šaka propušta svjetlo i da mu se vide obrisi kostiju. Sav se tresao i njegov nekada čvrsti korak postajao je nesiguran i onda kad na putu nije bilo nikakvih prepreka. Ma kako pokušavala da ga hrani, neprestano je gubio na teţini. Jednostavno joj je kopnio pred očima. Nevolje su se okomile na nju kao neki nevidljivi napadač; činilo joj se da provodi dane hodajući po jednoličnoj ravnici bez orijentira i putokaza, samo rad s Archiejem Johnsonom bio je nešto realno. U firmi Constable Steel & Mining mogla je biti ono što jest, otrgnuti misli od Rona i Tima i posvetiti se konkretnim stvarima. Bilo je to jedino u čemu je nalazila smirenje. Počela je sa strahom pomišljati na petak a radovati se ponedjeljku; Ron i Tim postali su mora, teret vezan lancem za njen vrat, jer nije znala što da poduzme kako bi odvratila katastofu koja se, osjećala je, neumitno pribliţava. Jedne subote ujutro, u rano proljeće, sjedila je na prednjoj verandi vikendice i gledala prema obali, gdje je Tim stajao pored same vode i gledao na suprotnu stranu široke rijeke. Što je vidio tamo? Je li traţio majku ili odgovore koje mu ona, Mary, ne daje? Taj njen neuspjeh s Timom zabrinjavao je Mary najviše od svega, jer je osjećala da je ona sama jedan od najvaţnijih razloga njegovog čudnog povlačeja u sebe. Od one noći kad se vratila u vikendicu nakon tjedna što su ga Ron i Tim sami proveli, Mary je bila svjesna da Tim misli kako ga je ona izdala. Razgovarati o tome s njim bilo je, međutim, kao razgovarati s kamenim zidom; činilo se da uopće ne ţeli da je čuje. Pokušala je više puta nego što je bila kadra nabrojati, pokretala je razgovor o tome bacajući prethodno nekad apsolutno sigurne mamce, ali se on na njih nije obazirao, drţeći se gotovo prezirno. Sve to skupa bilo je prilično neuhvatljivo - bio je pristojan kao i uvijek, radio je s mnogo volje u vrtu i oko kuće, ničim nije pokazivao svoje nezadovoljstvo. Samo se odbio od nje. Ron je izašao na verandu donoseći na pladnju jutarnji čaj i spustio ga na stolić do njene leţaljke. Pogled mu se, prateći njezin, zaustavio na nepomičnoj figuri koja kao da je straţarila na plaţi, i

153 uzdahnuo je. - Popij šalicu čaja, Mary. Uopće nisi doručkovala. Ispekao sam jučer zaista fin kolač s kimom, zašto ne bi sad pojela komadić uz čaj, je li? Otrgla se u mislima od Tima i osmjehnula se. - Na časnu riječ, Rone, u ovih nekoliko mjeseci postao si izvanredan kuhar. Zagrizao je donju usnu da mu se ne trese. - Es je voljela kolače s kimom, najviše od svih kolača. Ĉitao sam u Heraldu da u Americi jedu kruh s kimom, ali da ga ne stavljaju u kolače. Kakva glupost! Ne mogu zamisliti ništa gore od kima u kruhu, ali u finom, slatkom, ţutom tijestu, to je nešto sasvim drugo. - Ukusi su različiti, Rone. Oni bi vjerojatno rekli upravo suprotno kad bi u svojim novinama pročitali da Australci ne stavljaju kim u kruh nego u kolače. Iako, mogu ti reći, u evropskim pekarnama u Sydneyu već prodaju raţeni kruh s kimom. - Tko bi izišao na kraj s tim prokletim novim Australcima - rekao je s prezirom domoroca prema novim doseljenicima iz Evrope. - Uostalom, nije vaţno. Uzmi komadić kolača, Mary, posluţi se. Mary je pojela pola kriške kolača i spustila tanjur. - Sto je to s njim, Rone? - Sto mu gromova i kiselih jabuka, Mary, iz te smo teme već davno iscijedili i posljednju kap soka! - pobunio se, a onda joj pokajnički stegnuo ruku. - Oprosti, dušo, nisam htio biti grub. Znam da si zabrinuta za njega, i znam da samo zato pitaš stalno jedno te isto. Nemam pojma, dušo, nemam pojma. Nisam ni sanjao da će se tako ponašati poslije majčine smrti, nisam ni sanjao da će to kod njega tako dugo trajati. Ali to je da čovjeku srce pukne, zar ne? - Moje će prepući. Ne znam što da radim, a moram poduzeti nešto, i to što prije! Sve se više otuđuje od nas, Rone, i ako ga ne vratimo, zauvijek ćemo ga izgubiti. Prišao je i sjeo na stranicu njene leţaljke, privukao joj glavu na svoje mršave grudi i zadrţao tako. - Volio bih da znam što da uradimo, Mary, dušo, ali ne znam.

154 Najgore je od svega to što ne mogu samog sebe natjerati da se brinem kao nekad, nekako mi se čini da Tim više nije moj sin, pa da nemam razloga da se sekiram. Zvuči grozno, ali imam svoje razloge. Pričekaj malo. Naglo se pokrenuo i nestao u kući, da bi se nekoliko trenutaka kasnije pojavio s mapom punom dokumenata pod rukom. Bacio je mapu na stolić pokraj pladnja sa šalicama. Mary ga je pogledala, zbunjena i uznemirena. Ron je privukao stolicu i namjestio je tako da moţe sjesti ravno nasuprot njoj. Sjeo je i zagledao joj se ravno u zjenice, očima koje su čudno svjetlucale. - Ovdje su svi dokumenti koji se odnose na Tima - rekao je. - Tu je moja oporuka, bankovne knjiţice, police osiguranja i potvrde o uplatama. Sve što je potrebno da Tim bude financijski osiguran do kraja ţivota. - Okrenuo se i pogledao prema plaţi, tako da mu Mary nije mogla vidjeti lice. - Ja umirem, Mary - nastavio je polako. - Ne ţelim više ţivjeti i čini mi se da ne mogu vratiti sebi volju za ţivot. Krećem se kao oni majmunčići s oprugom. . . znaš one igračke, marširaju gore-dolje udarajući u mali bubanj, a onda se odjednom počnu kretati sve sporije i odjednom stanu. . . noge im se zaustave, ruke prestanu udarati u bubanj. E pa, to sam ti ja. Polako se zaustavljam i ne mogu ništa učiniti da to spriječim. I da znaš, Mary, drago mi je! Da sam mlad, ne bih ovako patio zbog njenog odlaska, ali godine činje svoje i sad je sve sasvim drukčije. Iza nje je ostao ogroman prazan prostor koji ne mogu ničim ispuniti, čak ga ni Tim ne moţe ispuniti. Sve što ţelim jest da leţim tamo pored nje, pod zemljom. Neprestano mislim kako joj je sigurno hladno i kako je osamljena. Ne moţe biti drukčije nakon što je toliko godina spavala uz mene. - Lice mu je bilo još okrenuto plaţi. - Ne podnosim pomisao da joj je hladno i da je sama, ne mogu je podnijeti. Sad kad je ona otišla, nije mi ostalo ništa, pa ne mogu sebe čak ni natjerati da se brinem za Tima. Zato sam ovog tjedna otišao do advokata i zatraţio da sredi sve što je potrebno. Ne ostavljam ti ništa osim neugodnosti, mislim, ali nekako sam od samog početka osjećao da si naklonjena Timu i da ti to neće biti velik teret. To je sebično s moje strane ali ne mogu drukčije. Ostavljam Tima tebi, Mary, i sve njegove papire. Uzmi ih. Dao sam ti punomoć da do kraja ţivota vodiš Timove financijske poslove. Ne vjerujem da će Dawnie

155 praviti oko toga probleme, jer Mick ne ţeli da primi Tima k sebi, ali sam za svaki slučaj napisao nekoliko pisama, jedno Dawnie a drugo onom uobraţenom govnaru Micku. Na poslu sam dao otkaz, rekao sam šefu da odlazim u penziju. Jednostavno ću sjediti kod kuće i čekati svoj trenutak, osim što bih rado dolazio ovamo preko vikenda s vama, ako nemaš ništa protiv. To ionako neće još dugo trajati. - Oh, Rone! Oh, Rone! - gotovo je zaplakala Mary. Vitka figura na obali rasplinula se u izmaglici suza, pa je ispruţila ruke prema Timovom ocu. Ustali su i pali jedno drugome u zagrljaj, oboje savladani bolom iako svako drukčijim. Nakon nekog vremena Mary je ustanovila da on mnogo više tješi nju nego što ona tješi njega, da je prepuštanje njegovom zagrljaju, njegovoj njeţnosti i suosjećanju, njegovoj izrazito muškoj zaštiti, savršeno smiruje i okrepljuje. Zagrlila ga je još čvršće, pritišćući lice uz naboranu koţu njegovog mršavog vrata, i zatvorila oči. Odjednom, u taj savršeni mir umiješalo se nešto strano; val jeze prostrujao joj je duţ kičme i, trgnuvši se od straha, otvorila je oči. Tim je stajao nekoliko koraka od njih i promatrao ih, i prvi put u toku dugih mjeseci njihovog prijateljstva vidjela je da je ljut. Tresao se od bijesa, gnjev mu je plamsao u očima tako da su postale tamne kao safiri, a kroz tijelo mu je prolazio drhtaj za drhtajem, kao grč. Uplašena, spustila je ruke i odmaknula se od Rona tako naglo da je zateturao i morao se uhvatiti za stup verande. Kad se okrenuo, i on je ugledao Tima; zurili su jedan u drugog moţda punu minutu, ne govoreći ni riječi, a onda se Tim okrenuo i otrčao stazom prema obali. - Koji mu je vrag? - šapnuo je Ron, zaprepašten. Načinio je pokret kao da će potrčati za sinom, ali ga je Mary zadrţala i povukla natrag. - Ne, nemoj! - Ali moram vidjeti što je to s njim, Mary! Što je uradio? Što te je natjeralo da onako odskočiš i da onako uplašeno gledaš u njega? Pusti me! - Ne, Rone, molim te! Pusti mene da pođem za njim, a ti ostani ovdje, molim te! Oh, Rone, ne pitaj me zašto, samo pusti da

156 ga sama nađem! Popustio je, oklijevajući, i odmaknuo se od ruba verande. - Dobro, u redu, dušo. Ti znaš s njim, i moţda mu je potrebniji ţenski pristup nego muški. Da je mama ţiva, prepustio bih to njoj, pa zašto ne bih tebi? Dok je brzo koračala stazom, Mary je primijetila da ga nema na plaţi; zastala je na rubu pijeska i, zaklonivši oči dlanom, prešla pogledom duţ čitavog zaljeva, ali ga nije bilo. Skrenula je prema drveću i uputila se prema malom proplanku na kome je, znala je, u posljednje vrijeme rado boravio sam. Tu ga je i našla; odahnuvši, Mary se naslonila na drvo i šutke ga promatrala. Beskrajna tuga i bol koji ga je razdirao, pogodili su je kao udarac divovskog čekića; svaka duga, neizdrţivo lijepa linija njegovog tijela govorila je o neopisivim patnjama, čak mu je i sam obris profila bio spleten u ţestok bol. Nije mogla izdrţati da stoji daleko od njega, ali mu je prišla tako tiho da nije bio svjestan njene prisutnosti sve dok mu nije dodirnula ruku. Trgnuo se kao da su ga njeni prsti opekli, pa joj je ruka spala niz bok kao nešto nepotrebno. - Time, što se dogodilo? Što sam uradila? - Ništa, ništa! - Nemoj skrivati ništa od mene, Time! Što sam uradila? - Ništa! - Riječ je zazvučala kao vrisak. - Nešto jesam, sigurno! Oh, Time, znam već mjesecima da sam te u nečemu razočarala, ali ne znam gdje sam pogriješila! Reci mi, reci! - Odlazi! - Neću, neću otići! Neću otići, dok mi ne kaţeš u čemu je stvar! Tvoj tata i ja smo već potpuno izbezumljeni od brige, a tamo na verandi gledao si nas kao da nas mrziš. Kao da nas mrziš, Time! - Stala je sučelice njemu i poloţila mu ruke na ramena tako da su joj se prsti ţarili u njegovu koţu. - Ne dodiruj me! - Istrgao se i okrenuo joj leđa. - Zašto, Time? Što sam učinila da te više ne smijem ni dodirnuti? - Ništa! - Ne vjerujem ti, Time! Nikad nisam pomislila da ćeš mi lagati, a sad mi laţeš! Molim te, reci mi u čemu je stvar, molim te!

157 - Ne mogu! - šapnuo je očajno. - Moţeš, znam da moţeš! Uvijek si bio u stanju da mi sve kaţeš! Oh, Time, ne otuđuj se više od mene, ne isključuj me iz svog ţivota! Kidaš me na komade, već sam sva potpuno izbezumljena od brige i straha za tebe, i ne znam što da radim! - Zaplakala je, a onda obrisala suze dlanom. - Ne mogu, ne mogu! Ne znam! Osjećam toliko toga da se nikako ne mogu snaći, ne znam što sve to znači! Okrenuo se njoj, izmučen tolikim navaljivanjem i već gubeći strpljenje, tako da se Mary morala povući; u nju je zurio neznanac, ničeg poznatog za što bi se mogla uhvatiti nije bilo u njega. - Znam samo da ti više nisam drag, to je sve! Sad ti je draţi tata od mene, mene više ne gledaš! Nisam ti drag otkako si se upoznala s tatom, a ja sam znao da će se to dogoditi, znao sam da će se to dogoditi! Zašto bih ti ja bio draţi kad je on sasvim čitav, a ja nisam? Pa i meni je draţi nego što sam ja sam sebi! Ispruţila je ruke. - Oh, Time! Oh, Time! Kako moţeš i pomisliti tako nešto! To nije istina! Drag si mi kao što si uvijek bio, nisam ni na trenutak prestala tako misliti o tebi! Zar bi se moglo dogoditi da mi više ne budeš drag? - Nisam ti drag otkako si upoznala tatu! - Ne, ne! To nije istina, Time! Molim te, vjeruj mi, to jednostavno nije istina! Tvoj je tata drag čovjek, ali mi nikad ne moţe biti drag kao ti, nikad! Ako već moraš znati, tvoj mi je tata drag najviše zbog toga što je tvoj tata; ti si njegov sin. - Nastojala je da joj glas zvuči smireno, nadajući da će tako i njega smiriti. - Ti laţeš, Mary, a ne ja! Ja osjećam neke stvari. Uvijek sam vjerovao da ti misliš kako sam ja potpuno odrastao čovjek, ali sad znam da tako ne misliš, sad znam, sad kad sam vidio tebe i tatu! Ja ti više nisam drag, sad ti je drag tata! Ne smeta ti kad te tata zagrli! Vidio sam te kako ga grliš i tješiš sve vrijeme, a meni ne dopuštaš da te zagrlim, mene nećeš da tješiš! Mene samo otpremiš u krevet i kaţeš mi laku noć, a ja bih htio da me grliš i tješiš! Ali ti to nećeš! Ti tješiš samo tatu! Sto meni fali, zašto ti više nisam drag? Zašto si se promijenila kad je tata počeo dolaziti ovamo s nama? Zašto mene uvijek ostavljaš po strani? Osjećam da ti nisam drag, osjećam da ti je

158 tata draţi! Mary je stajala nepomično, rastrzana čeţnjom da odgovori na taj očajnički, osamljenički vapaj za ljubavlju i istodobno zaprepaštena, jer je došao tako neočekivano. Pa, on je ljubomoran! On je ţestoko, posjednički ljubomoran! U rođenom ocu vidi suparnika koji mu otima ljubav, i to više nije dječja ljubomora! U toj ljubomori javio se muškarac - primitivan, posesivan, seksualan. A riječi da ga razuvjeri nije bilo; nije znala što da mu kaţe. Stajali su i zurili jedno u drugo, ukočeni, nakostri- ješeni, a onda je Mary osjetila da joj se noge tresu i da se jedva drţi na njima. Potraţila je rukom humak ispred koga je stajala i sjela, ne skidajući pogled s njegovog lica. - Time - rekla je oklijevajući, nastojeći što paţljivije birati riječi - Time, ti znaš da ti nikad nisam lagala. Nikad! Tebi ne bih mogla lagati, previše si mi drag. Ovo što ću ti sad reći jest nešto što ne bih mogla reći djetetu, nešto što mogu reći samo odraslom muškarcu. Ti si me uvjerio da si odrastao muškarac, i zato se sad moraš pomiriti sa svim onim teškim i bolnim stvarima s kojima se odrastao muškarac mora nositi. Ne mogu ti sasvim točno objasniti zašto dopuštam tvom ocu da me grli, a tebi ne dopuštam, ali to nije zato što tebe smatram djetetom. Ne, to je zato što je on starac. Ti si sasvim naopako protumačio stvar, shvaćaš li? Time, moraš se pripremiti da izdrţiš još jedan udarac sličan onome kakav je bila smrt tvoje majke. Moraš biti čvrst. I moraš biti dovoljno odrastao da ovo što ću ti sad reći čuvaš kao najveću tajnu, osobito pred tatom. On ne smije saznati da sam ti to rekla. Sjećaš li se kako sam ti, još davno, objašnjavala što se događa s ljudima kad umru, i zašto umiru, da naprosto postaju previše stari i umorni da bi se dalje kretali, da se zaustave kao kakav zaboravljeni sat kad im srce prestane kucati? E pa, ponekad se dogodi nešto što znatno ubrza taj proces zamaranja, i to se dogodilo tvojem ocu. Kad je tvoja majka umrla, počeo se sve brţe i brţe trošiti, postajao je sve umorniji svakog dana što ga je morao provesti bez nje. On je još stajao iznad nje, drhteći dok ju je slušao, ali nije znala je li to drhtanje posljedica prohujalog bijesa ili reakcija na ono što mu je rekla. Zato je s mukom ali uporno nastavila. - Znam da ti mama strašno nedostaje, Time, ali ona tebi ne

159 nedostaje na isti način kao njemu, jer si ti mlad, a on star. Tvoj tata ţeli da umre, ţeli da leţi i spava pod zemljom pored tvoje mame kao što su spavali svake noći dok je bila ţiva. Ţeli da ponovo bude s njom. Oni pripadaju jedno drugom, razumiješ, on ne moţe ţivjeti bez nje. I upravo maloprije, kad si me zatekao kako ga tješim na verandi, on mi je rekao kako zna da će umrijeti. Ne ţeli više hodati naokolo i pričati, star je i ne moţe naučiti da ţivi bez nje. I zato sam ga zagrlila. Bila sam tuţna i plakala sam nad njim; ustvari, tvoj je tata tješio mene, a ne ja njega. Ti si sve sasvim pogrešno protumačio. Njegov nagli pokret natjerao ju je da podigne pogled, a onda mu je zapovjednički dala znak rukom. - Ne, Time, ne smiješ plakati! Priberi se, moraš biti hrabar i jak, ne smiješ dopustiti da primijeti da si plakao. Znam da sam tvom tati posvetila dosta vremena za koje si smatrao da po pravu pripada tebi, ali njemu je ostalo još tako malo vremena, a pred tobom je čitav ţivot! Jesam li pogriješila što sam poţeljela da mu pruţim malo sreće i olakšam dane koji su mu preostali? Pokloni mu te dane, Time, ne budi sebičan! On je tako osamljen! Strašno mu nedostaje tvoja mama, dušo, nedostaje mu kao što bi ti nedostajao meni kad bi umro. On sad ţivi u nekom polumračnom svijetu. Tim nikad nije naučio vladati svojim licem, da se na njemu ne vidi što osjeća, pa su emocije smjenjivale jedna drugu na njegovom licu dok je stajao i gledao je; bilo je, međutim, očigledno da je shvatio dovoljno od onog što mu je rekla. Objasniti nešto Timu bilo je u velikoj mjeri ovisno o uzajamnom poznavanju, a on je sad nju poznavao već dovoljno dugo da se navikao na riječi i fraze koje je upotrebljavala. Nijanse su mu bile nedostupne ali osnovna istina nije. Umorno je uzdahnula. - Nije mi bilo baš lako ovih mjeseci, brinuti se za dvojicu umjesto samo za tebe. Mnogo, mnogo puta sam čeznula da budem opet sama s tobom, ali kad bih uhvatila sebe kako mislim na to, postidjela bih se, Time. Vidiš, ne moţe uvijek sve biti onako kako mi to ţelimo. Ţivot je malokad idealan i jednostavno moramo naučiti da se prilagođavamo. Zasad, moramo u prvom redu misliti na tvog oca. Znaš kakav je to dobar i mio čovjek, i ako si fer, priznat

160 ćeš da se prema tebi nikad nije odnosio kao prema djetetu, je li tako? Pustio te je da sam kreneš u svijet, da sam praviš greške, rado provodi vrijeme s tobom u »Seasideu«, najbolji ti je i najiskreniji drug što si ga ikad imao; ispunio je mjesto drugova tvog uzrasta koje nisi imao mogućnosti da pronađeš. Ali uza sve to vodio je svoj ţivot, i to ne zato što je sebičan; uvijek je mislio na tebe, mamu i Dawnie, toplo i s ljubavlju, i to mu je nekako činilo ţivot zaokruţenim. Doista si sretan, Time, što imaš oca kakav je Ron. Zar ti se ne čini da bismo morali pokušati da mu vratimo nešto od onoga što ti je tako nesebično pruţao sve ove godine? Od ovog trenutka, Time, ţelim da budeš posebno paţljiv prema ocu, i dobar prema meni. Ne smiješ ga zabrinjavati povlačenjem u sebe, kako si to radio u posljednje vrijeme, i ne smiješ mu nikad odati da sam ti rekla u čemu je stvar. Kad je tata u blizini, ţelim da pričaš, pjevaš i smiješ se kao da si sretan, uistinu sretan. Znam da ti je teško sve ovo razumjeti, ali ostat ću ovdje i ponavljat ću ti dok sve ne shvatiš. Kao kiša, vjetar i sunce, bol i radost miješali su se u njegovim očima, a onda su se smirile pa je poloţio glavu u njeno krilo. Sjedila je, milovala mu kosu i tiho mu govorila, prelazeći vrhom prsta njeţno po rubu njegovog uha i po vratu, i tako ukrug. Konačno je podigao glavu i pogledao je, pokušavajući se nasmijati, ali bez uspjeha. A onda se izraz njegovog lica promijenio, vratio mu se onaj izgubljeni pogled, a zbunjene oči ponovo su se povukle iza vela tuţne izdvojenosti. Bora duţ lijeve strane njegovih usta postala je izraţenija; bio je tragični klaun iz komedije, bio je neţeljeni ljubavnik, bio je kukavica u ševinom gnijezdu. - Oh, Time, ne gledaj me tako! - molila ga je. - Na poslu me zovu Tupi Tim - rekao je - ali ako se dobro potrudim, mogu malo i misliti. Otkako je mama otišla, pokušavao sam smisliti nešto čime bih ti pokazao koliko si mi draga, zato što mi se činilo da ti je tata draţi od mene. Ne znam kako ti to djeluješ na mene, Mary, ja to samo osjećam, ali ne znam ti reći zato što ne znam koje bih riječi morao upotrijebiti. Nikad ne mogu naći prave riječi... Ali u filmovima koje gledam na televiziji, vidim kako muškarac grli djevojku i ljubi je, i ona po tome zna koliko mu je draga. Oh, Mary, kako si mi draga! Bila si mi draga i kad sam mislio da ti više nisam drag, draga si mi, draga si mi!

161 Uhvatio ju je za ramena i natjerao je da ustane, prejako i nespretno je steţući dok je pokušavao da je zagrli; glava joj se podigla, jedva je hvatala zrak. Ne znajući kako da pronađe njena usta, pritisnuo je obraz uz njen obraz i pomicao ga dok nije naišao na usne. Zatečena i nespremna, jer su njegove posljednje riječi i postupci došli prebrzo i previše neočekivano da bi se mogla snaći, Mary je napregla sve snage da se oslobodi. A onda zbog nečega to više uopće nije bilo vaţno, osjećala je samo blizinu tog prekrasnog mladog tijela i usta što znatiţeljno istraţuju. Neiskusna kao i on, ali intelektualno mnogo bolje pripremljena, Mary je osjetila koliko mu je potrebna pomoć i koliko mu nedostaje sigurnost. Nije ga smjela i ovog puta razočarati, nije imala snage da slomi njegov ponos, nije ga mogla odbiti i na taj način poniziti. Njegov je stisak popustio, što joj je omogućilo da oslobodi ruke, i one su se odmah podigle prema njegovoj glavi - milovale su mu obraze, zatvorile otvorene oči, ispitivale svilastu mekoću njegovih trepavica i glatke obline njegovih upalih obraza. Poljubio ju je onako kako je mislio da se to radi, čvrsto stisnutih usana, i osjetila je da nije zadovoljan; na trenutak se izmaknula i palcem mu njeţno povukla donju usnu, tako da su mu usta ostala poluotvorena, a onda su joj se prsti zavukli u njegovu kosu i privukli mu glavu bliţe. Ovog puta nije bio nezadovoljan, i drhtaj koji je posvjedočio o uţivanju, prenio se i na nju. I prije ga je drţala u zagrljaju ali kao dijete, nikad kao muškarca, i šok otkrića muškarca u njemu ostavio ju je zapanjenu. Izgubiti se u njegovom naručju, osjetiti njegova usta, dopustiti svojim rukama da slijede površine njegovog vrata sve do glatkih mišićavih prsa, bilo je u stvari otkriti u sebi potrebu za svim tim i za ludim uţivanjem u njegovim rukama na njenom tijelu. Bez posebnog vođenja, pronašao je tkaninom zaštićene obrise njenih dojki, a onda mu je ruka kliznula kroz izrez na njenoj haljini i savila se oko golog ramena. - Mary! Time! Mary! Time! Gdje ste, čujete li me? Ja sam, Ron! Javite se! Istrgla se iz njegovog zagrljaja, uhvatila ga za ruku i ovukla za sobom među drveće, u zaklon. Trčali su dok se Ronov glas nije potpuno izgubio u daljini, a onda su stali. Srce joj je udaralo tako

162 snaţno da je jedva hvatala dah, i na trenutak joj se učinilo da će se onesvijestiti. Grcajući i teško dišući, drţala se za Timovu ruku sve dok nije došla k sebi, a onda se pomalo snebivljivo odmaknula od njega. - Pred sobom vidiš glupu staru ludu - rekla je, okrećući se njemu. Osmjehivao joj se na stari način, potpunom odano, ali na njegovom licu primjećivalo se i nešto novo, neka dodatna opčinjenost, divljenje, kao da je u njegovim očima zadobila još jednu, novu dimenziju. To ju je otrijeznilo kao što ništa drugo ne bi moglo; poloţila je ruku na čelo, pokušavajući da porazmisli. Kako se to dogodilo? Kako da sad postupi, kako da ih vrati gdje su bili, na stare odnose, a da ga ne povrijedi? - Nismo to smjeli uraditi, Time - rekla je polako. - Zašto? - Njegovo lice bilo je ozareno od sreće. - Oh, Mary, nisam znao da se pri tom čovjek tako osjeća! Svidjelo mi se, svidjelo mi se mnogo više nego kad me grliš ili kad me tješiš! Odlučno je zavrtjela glavom. - To nije vaţno, Time! Nismo to smjeli uraditi. Ima nekih stvari koje nije dopušteno raditi, a to je jedna od njih. Nije dobro što nam se svidjelo, jer se to više ne smije ponoviti, ne smije se više nikad dogoditi, ne zato što se meni nije svidjelo koliko i tebi, nego zato što to nije dopušteno. Moraš mi vjerovati, Time, jednostavno nije dopušteno! Ja odgovaram za tebe, moram se brinuti za tebe kako bi to tvoja mama i tvoj tata ţeljeli, a to znači da se ne smijemo ljubiti, jednostavno ne smijemo. - Ali zašto ne smijemo, Mary? Ĉega ima lošeg u tome? Meni se svidjelo! - Sva svjetlost kao da mu je nestala s lica. - Samo po sebi, Time, u tome nema ničega lošeg. Ali meni i tebi to je zabranjeno, za nas je to grijeh. Znaš li što je to grijeh? - Naravno da znam! To je kad radimo nešto što se Bogu ne sviđa. - E pa, Bogu se ne sviđa da se mi ljubimo. - Ali zašto bi to Bogu smetalo? Oh, Mary, nikad se nisam tako osjećao! Osjećao sam se kao da sam gotovo potpuno čitav! Zašto bi to Bogu smetalo? Nije pravo da to Bogu smeta, to zaista nije pravo! Uzdahnula je.

163 - Tako je, Time, nije pravo, ali ponekad nam je teško shvatiti Boţje razloge. Ima mnogo prilično glupih stvari kojih se čovjek mora pridrţavati da ni sam ne zna zašto, zar nije tako? - Da, mislim da je tako - odgovorio je sumorno. - E pa, kad se radi o razumijevanju Boţjih razloga, nitko od nas nije potpuno čitav ... ti nisi potpuno čitav, ja nisam potpuno čitava, ni tvoj otac nije potpuno čitav, 1 74 ni predsjednik australske vlade nije potpuno čitav, nije ni kraljica. Moraš mi vjerovati, Time! - molila ga je. - Moraš mi vjerovati, jer ako mi ne budeš vjerovao, nećemo moći ostati prijatelji; morat ćemo prestati da se viđamo. Nije nam dopušteno da se grlimo i ljubimo, to je grijeh u Boţjim očima. Ti si još mladić i nisi sasvim čitav, a ja sam već stara i apsolutno sam čitava. Dovoljno sam stara da ti budem majka, Time! - Kakve to ima veze? - Bog ne voli da se grlimo i ljubimo kad postoji takva razlika između nas, u godinama i duševno, Time, to je sve. Drag si mi, volim te više od ikoga na svijetu, ali ne smijem se grliti i ljubiti s tobom. To nije dopušteno. Ako pokušaš da me ponovo poljubiš, Bog će me prisiliti da se prestanem viđati s tobom, a ja ne ţelim da se prestanem viđati s tobom. Tuţno je razmišljao o onome što mu je rekla, a onda je, poraţen, uzdahnuo. - U redu, Mary, meni se to strašno svidjelo, ali više volim da se viđam s tobom, nego da te ljubim i da te više ne vidim. Pljesnula je rukama, oduševljena. - Oh, Time, kako se ponosim tobom! To si rekao kao pravi muškarac, pravi pravcati, potpuno čitav muškarac. Baš se ponosim tobom! Zadrhtao je i nasmijao se. - Još uvijek mislim da to nije pravo, ali drago mi je što si ponosna na mene. - Jesi li sretniji sada, kad sve znaš? - Mnogo sretniji? - Sjeo je pod jedno drvo i udario dlanom po zemlji kraj sebe. - Sjedi, Mary. Obećavam ti da te neću ljubiti. Ĉučnula je do njega i uhvatila ga za ruku, s ljubavlju mu šireći prste.

164 - Ovo je otprilike sve što smijemo raditi kad se dodirujemo. Time. Znam da me nećeš poljubiti, nimalo se ne bojim da ćeš prekršiti obećanje. Ali moraš mi obećati još nešto. - Što? - Slobodnom rukom čupkao je rijetku, prašnu travu pod svojim bedrom. - Ono što se dogodilo, mislim na poljubac, treba da ostane naša mala tajna. Ne smijemo nikome pričati o tome, Time. - U redu - odgovorio je poslušno. Ponovo se, malo-pomalo, pretvarao u dijete, prihvaćajući svoju ulogu s onom posebnom dobroćudnošću i spremnošću da učini drugome po volji kojima se uvijek odlikovao. Nakon nekog vremena okrenuo je glavu da je pogleda, a krupne plave oči bile su mu tako ispunjene ljubavlju da je Mary zastao dah od gnjeva i ţelje za protestom. Dobro je rekao - to nije pravo, nije i nije pravo! - Mary, znam što si mi htjela reći kad si mi pričala o tati, kako ţeli da spava uz mamu pod zemljom. Kad bi ti umrla, i ja bih ţelio umrijeti, ne bih ţelio da hodam i pričam i smijem se i plačem, časna riječ, htio bih da budem s tobom, da spavam pod zemljom. Nedostajat će mi tata, kad ga ne bude, ali znam zašto ţeli otići. Podigla je ruku i zadrţala je na njegovom obrazu. - Uvijek je lakše razumjeti nešto kad se moţeš uţivjeti u nečiji poloţaj, zar ne? Slušaj, tata nas zove, čujem ga. Jesi li siguran da moţeš razgovarati s njim a da ne zaplačeš? Mirno je klimnuo glavom. - Oh, naravno, sve će biti u redu. Tata mi je strašno drag, uz tebe mi je on najdraţi na svijetu, ali on nekako pripada mami, zar ne? Ja pripadam tebi, i zato se sad više ne brinem kao prije. Ja sad pripadam tebi. A pripadati nekome nije grijeh, zar ne, Mary? Zavrtjela je glavom. - Ne, Time, nije grijeh. Ronov glas sve se više pribliţavao. Mary mu je odgovorila, kako bi znao gdje se nalaze, i ustala da ga pričeka. - Mary! - Da? Još je leţao ispruţen na zemlji i gledao je na način koji je pokazivao kako počinje nešto razumijevati. - Upravo sam se sjetio nečega! Sjećaš li se dana kad je mama

165 umrla, i kad si došla k nama po mene? - Sjećam se, naravno da se sjećam. - E pa, Dawnie ti je tada rekla neke grozne, ruţne stvari, ali ja nisam shvatio zbog čega se ona toliko uzbuđuje. Pokušavao sam i pokušavao, ali nikako nisam mogao shvatiti u čemu je stvar. Kad je vikala na tebe, osjećao sam se nekako čudno, jer mi se činilo da ona misli da smo uradili nešto sramno. Sad, mislim, shvaćam! Je li mislila da se mi ljubimo? - Nešto slično tome, Time. - Oh! - Razmišljao je nekoliko trenutaka. - Onda ti vjerujem, Mary, vjerujem ti da nam nije dopušteno ljubiti se. Nikad prije nisam vidio Dawnie takvu, i od tog vremena ne drţi se nimalo prijateljski prema meni i tati. Strašno se posvađala s tatom kad je trebalo da ostanem nekoliko tjedana kod tebe, i sad više ne dolazi k nama. Zato vjerujem da je to grijeh, sigurno je grijeh, čim se Dawnie tako ponaša. Samo, zašto je mislila da ćeš ti dopustiti da se sve vrijeme ljubimo? Trebalo je da te bolje poznaje, Mary. Ti nikad ne bi dopustila da uradimo nešto ruţno. - Da, to je trebalo znati, slaţem se, ali ljudi se ponekad tako uzrujaju da ne mogu razmišljati. Uostalom, ona me ne poznaje ni pribliţno tako dobro kao ti i tata. Gledao je u nju, reagirajući neobično razumno. - Ali tata je stao na tvoju stranu, a ni on te tada još nije poznavao. Ron se pojavio između drveća, sav zadihan. - Je li sve u redu, Mary draga? Osmjehnula se i namignula Timu. - Da, Rone, sve je u najboljem redu. Tim i ja smo porazgovarali i raščistili sve nesporazume. Nije bio velikih problema, mogu ti reći, sve je bio puki nesporazum.

166 23 Sve, međutim, ipak nije bilo u redu; probudili su se zaspali psi. Mary je imala mnogo razloga da bude zahvalna sudbini što Ron gubi zanimanje za stvari oko sebe, jer bi, da je bio fizički i duhovno u snazi kao obično, smjesta primijetio promjenu na Timu. Ovako, radost i dobro raspoloţenje koje se vratilo u njihov mali kolektiv, bili su mu dovoljni i nije traţio ništa više. Samo je Mary bila svjesna da Tim pati. Po desetak puta dnevno podigla bi pogled i otkrila kako je gleda gladnim, buntovnim očima, a kad bi ga uhvatila kako je tako promatra, on je smjesta odlazio iz sobe, postiđen i zbunjen. »Zašto se stvari moraju mijenjati?« pitala je sama sebe. »Zašto nešto što je savršeno ne moţe ostati savršeno?« »Zato što smo svi ljudska biča,« odgovarao joj je vlastiti razum, »zato što smo tako komplicirani i puni mana, zato što se sve što nam se dogodi mora ponovo pojaviti u mislima i, pojavljujući se tako, mijenja oblik i bit onoga što se stvarno dogodilo.« Nije bilo povratka u prvu fazu njihovog prijateljstva, pa su im, prema tome, preostale samo dvije alternative: ići naprijed ili zadrţati postojeće stanje stvari. Ni jedna od tih alternativa nije, međutim, izgledala moguća i ostvariva. Da je Tim bio u mentalnom pogledu normalan, ona bi pokušala uraditi nešto, ali ponovo se upuštati u objašnjavanja samo bi ga zbunilo i učinilo još nesretnijim. Pat pozicija, pomislila je, a onda je zabrinuto zavrtjela glavom; situacija je bila previše eksplozivna da bi se mogla nazvati patom. Ćorsokak, znači. U početku je pomišljala da porazgovara s Archiejem Johnsonom, ali je odbacila tu ideju. To je izvanredno inteligentan i suosjećajan čovjek, ali ne bi mogao shvatiti sve finese situacije. Emily Parker? To je dobra stara cura i od samog početka je s razumijevanjem i zainteresirano pratila njene odnose sa Timom, ali nešto je prisiljavalo Mary da se suzdrţi od povjeravanja svojih dilema tom slikovitom utjelovljenju ţenskog duha njihovog predgrađa. Na kraju je nazvala Johna Martinsona, učitelja zaostale djece. Smjesta se sjetio tko ga zove. - Ĉesto sam se pitao što je s vama - rekao je. - Kako stoje stvari, gospođice Horton?

167 - Ne baš naročito, gospodine Martinsone. Osjećam očajničku potrebu da porazgovaram s nekim, a vi ste jedina osoba koja dolazi u obzir. Strašno mi je ţao što vas opterećujem svojim problemima, ali naprosto ne znam što da radim, i potrebna mi je pomoć stručnjaka. Pitala sam se mogu li dovesti Tima da ga vidite. - Moţete, naravno. Kako bi bilo da sutra uvečer dođete k meni? Mary je zapisala adresu, a onda je nazvala stan Mel- villeovih. - Ovdje Mary, Rone. - Oh, dobar dan, dušo. Što ima novo? - Ništa posebno. Htjela sam pitati mogu li sutra uvečer, poslije večere, povesti Tima u jedan posjet. - Ne vidim razloga zašto ne bi mogla. O kome se radi? - O jednom učitelju koji radi s duševno zaostalom djecom, divnom čovjeku. Mislila sam da bi mogao ocijeniti Timovo stanje i dati nam upute kojom brzinom smijemo ići u njegovom općem obrazovanju. - Kako god ţeliš, Mary. Vidjet ćemo se sutra uvečer. - Fino. Uzgred, molila bih te da Timu ne pričaš mnogo o svemu tome, ţeljela bih da tog čovjeka upozna sasvim nepripremljen. - Naravno. ’Đenja, dušo! John Martinson stanovao je u blizini svoje škole koja se nalazila u satelitskom naselju Penrith, u samom podnoţju Plavih planina. Tim, naviknut na voţnje na sjever, uţivao je u voţnji u suprotnom smjeru. Sličnost Post Roada s Velikim zapadnim auto-putom navela ga je da drţi nos stalno priljubljen uz staklo i broji blještavo osvijetljene prodavaonice automobila, preko cijele noći otvorene restorane i kina za automobiliste. Kuća Martinsonovih bila je velika ali sasvim nepre- tencioznog izgleda, sagrađena od fiber-ploča obojenih blijedoruţičastom bojom, i odzvanjala je od prodornog dječjeg smijeha. - Najbolje da odemo na straţnju verandu - rekao je John Martinson kad im je otvorio vrata. - Pretvorio sam je u svoju radnu sobu, tamo nas bar neće nitko uznemi- ravati. Na brzinu su se upoznali s njegovom suprugom i troje najstarije djece, a onda su otišli ravno u zadnji dio kuće.

168 John Martinson znatiţeljno je i s neskrivenim divljenjem promatrao Tima. Iznio je dvije boce piva i podijelio ih s Timom dok su razgovarali, udobno sjedeći u velikim naslonjačima pored njegovog radnog stola. Pola sata Mary nije rekla ništa dok su muškarci veselo ćaskali uz pivo. Učitelj se svidio Timu tako da se Tim odmah opustio i raspričao o vikendici, o vrtu i o svom radu kod Harryja Markhama, potpuno nesvjestan da ga ispituje stručnjak. - Voliš li gledati kaubojske filmove na televiziji, Time? - upitao ga je John Martinson konačno. - Oh, volim, oboţavam ih! - Fino, ja sad moram porazgovarati s Mary Horton o nekim poslovima koji te, siguran sam, ne bi mnogo zanimali. Kako bi bilo da te odvedem da s mojom djecom pogledaš odličan vestern koji počinje za nekoliko minuta? Tim je sretan otišao s njim, a kad se njen domaćin vratio u radnu sobu, Mary je čula kako se Tim smije negdje u kući. - Sve će biti u redu, gospođice Horton. Moja je obitelj naviknuta na ljude kao što je Tim. - Nisam zabrinuta. - U čemu je problem, gospođice Horton? Mogu li vas zvati Mary? - Moţete, naravno. - Lijepo. I vi mene zovite John. Uzgred, sasvim mi je jasno što ste mislili kad ste mi rekli da je Tim vrlo naočit mladić. Mislim da nikad nisam vidio ljepšeg muškarca, čak ni na filmu. - Nasmijao se, prelazeći pogledom preko svog previše mršavog tijela. - Pored njega se ^osjećam kao slabić od četrdeset kila. - Mislila sam da ćete reći kakva je šteta što je netko tko tako izgleda mentalno zaostao. Ĉinilo se da je iznenađen. - Otkud vam to? Svatko je od nas rođen s nečim lijepim i s nečim nepoţeljnim u sebi. Priznajem da Tim ima savršeno tijelo i crte lica, ali zar vam se ne čini da velik dio te apsolutno zapanjujuće ljepote izvire iz duše? - Da - rekla mu je Mary zahvalno. Razumio ju je, bila je u pravu što se obratila njemu.

169 - On je drag momak, odmah sam to osjetio. Jedan od najsimpatičnijih ... Ţelite li da udesim da ga pregledaju stručnjaci? - Ne, nisam radi toga došla k vama. Došla sam zato što su me okolnosti dovele u stanje potpune neizvjesnosti, ne znam što da učinim. To je strašno jer će Tim, ma šta ja odlučila, biti povrijeđen, moţda teško. Pogled tamnoplavih očiju nije se ni na trenutak odvojio od njenog lica. - Ne zvuči baš dobro. Što se dogodilo? - Pa sad, sve je počelo kad mu je prije devet mjeseci umrla majka. Ne znam jesam li vam to rekla, imala je sedamdeset godina. Ron, Timov otac, otprilike je isto toliko star. - Razumijem, ili bar mislim da razumijem. Tim pati za njom? - Ne, u stvari ne pati. Pati Timov otac, i to toliko da ne očekujem da će još dugo poţivjeti. To je divan starac, ali smrću njegove ţene kao da se sva svjetlost ugasila u njemu. Gledam kako kopni pred mojim očima. On to zna; neki dan mi je rekao da to zna. - I kad umre, Tim će ostati potpuno sam. - Da. - Zna li Tim što o tome? - Zna, morala sam mu reći. On je to izvanredno primio. - Je li osiguran s financijske strane? - Potpuno. Sve što je imala, obitelj je ulagala da osigura Tima, da nikad ne ostane bez novca. - I gdje se sad vi tu pojavljujete, Mary? - Ron ... Timov otac ... zamolio me da uzmem Tima k sebi kad on umre, i ja sam rekla da hoću. - Je li vam jasno u što se upuštate? - Oh, jasno mi je. Došlo je, međutim, do nepredviđenih komplikacija. - Oborila je pogled i zagledala se u svoje ruke. - Kako da ga uzmem k sebi, Johne? - Mislite na to što će ljudi reći? - Djelomično, iako bih, kad bi se radilo samo o tome, bila spremna da se suočim s posljedicama. Ne mogu ga usvojiti, davno je postao punoljetan, ali Ron mi je dao punomoć da vodim poslove u Timovo ime. Uostalom, sama imam dovoljno novaca, nije mi potreban Timov.

170 - Pa u čemu je onda stvar? - Tim mi je od samog početka bio neobično privrţen, ne znam zašto . . . Bilo je to čudno. Volio me od samog početka kao da u meni vidi nešto što ja sama ne vidim. Prošle su gotovo dvije godine otkako sam ga upoznala ... U tim prvim danima sve je bilo jednostavno. Bili smo prijatelji, dobri prijatelji. A onda, kad mu je majka urmla, otišla sam u njegov stan i Timova sestra Dawnie, koja je vrlo inteligentna djevojka i mnogo voli Tima, obasula me strašnim i sasvim neistinitim optuţbama. Optuţila me da sam Timova ljubavnica i da koristim njegovu mentalnu ograničenost kako bih ga na najpokvareniji način iskorištavala. - Razumijem. Bio je to šok, zar ne? - Da. Bila sam uţasnuta jer ništa od toga nije bilo istina. Tim je bio prisutan kad je sve to izgovorila, ali na sreću nije shvatio što je htjela reći. Ipak, stvar je bila pokvarena za mene, pa i za njega. Bila sam postiđena. Bio je tu i Timov otac, ali on je stao na moju stranu. Zar to nije neobično? Nije povjerovao ni riječi od onoga što je rekla, tako da sve skupa nije trebalo dovesti do bitnih promjena u mom prijateljstvu s Timom. Ipak, došlo je do promjene, moţda nesvjesno, moţda i svjesno, ne znam. Bilo mi je sve teţe da se prema Timu odnosim leţerno, a uz to mi je bilo ţao Rona, pa sam ga počela voditi preko vikenda s nama. To je potrajalo nekih šest mjeseci, i za to vrijeme Tim se promijenio. Postajao je sve šutljiviji i povučeniji, nije htio razgovarati ni sa mnom ni s ocem. Strašno smo se zabrinuli. A onda jednog jutra došlo do strašne scene između Tima i mene, sve je izbilo na javu. Tim je bio ljubomoran na oca, mislio je da je on zauzeo njegovo mjesto u mojim osjećajima. Zato sam mu i morala reći da mu otac umire. - I onda? - John Martinson poticao ju je kad god bi zastala. Sjedio je nagnut naprijed i netremice je promatrao. Ĉudno, sam intenzitet tog njegovog zanimanja dao joj je snage da nastavi. - Tim je bio sav izbezumljen od sreće kad je shvatio da se moji osjećaji prema njemu nisu promijenili, da mi je još uvijek drag. To drag je njegova posebna riječ: reći će da voli kolače, kaubojske filmove na televiziji ili puding sa dţemom, ali kad govori o ljudima koje voli, uvijek kaţe da su mu dragi, nikad da ih voli. Ĉudno, zar

171 ne? Njegov je um tako čist i neposredan da je počeo upotrebljavati te riječi u njihovom doslovnom značenju; čuo je kako ljudi govore da vole jesti i provoditi se, ali je primijetio i to da, govoreći o drugim ljudima, upotrebljavaju riječ drag. I zato tako govori, siguran da je u pravu. A moţda i jest. Ruke su joj se tresle, pa ih je smirivala tako što ih je stezala u krilu. - Po svemu sudeći, u tom razdoblju kad je mislio da više volim Rona nego njega, bio je tako uznemiren da je sjeo i razradio način na koji će mi pokazati da je njegova ljubav prema meni iskrena i nepokolebljiva. Odgovor je našao na televiziji; sam je došao do zaključka da muškarac pokazuje ţeni da mu je draga tako što je grli i ljubi. Sigurno je primijetio i to da na filmu takva akcija obično rezultira hepi-endom. - Jedva je primjetno zadrhtala. - U stvari, ja sam kriva. Da sam bila na oprezu, mogla sam to spriječiti, ali bila sam previše tupa i nisam primijetila stvar na vrijeme. Idiot! Došlo je do zaista strašne scene u kojoj me optuţio da više volim Rona nego njega, i tako dalje. Morala sam mu objasniti zašto Ronu posvećujem toliko paţnje, da Ron u stvari umire. Kao što moţete i zamisliti, bio je duboko potresen. Ni ja ni on nismo bili sasvim pri sebi, bili smo uzbuđeni i strašno napeti. Kad je šok što ga je izazvala spoznaja o očevom stanju malo minulo, sinulo mu je da ga ja, dakle, više volim nego Rona. Naglo je skočio na noge i zgrabio me tako brzo da nisam shvatila što radi sve dok nije bilo prekasno. Zurila je molećivo u Johna Martinsona. - Nisam znala što bi bilo najbolje učiniti, ali nikako nisam mogla natjerati samu sebe da ga ponizim, odbijajući ga. - To je sasvim razumljivo, Mary - rekao je blago. - Pretpostavljam da ste uzvratili na isti način? Zacrvenjela se, zbunjena, ali je uspjela smireno odgovoriti. - Jesam. U tom mi se trenutku činilo da je to najbolje što mogu učiniti, da je vaţnije osigurati da ne pati zbog odbijanja nego ga odgurnuti. Osim toga, ja sam ... bila sam i sama obuzeta.. . bilo je to jače od mene. Poljubio me je, i na sreću nisam se morala boriti ni s čim ozbiljnijim od toga, jer smo čuli kako nas Ron doziva, što mi je posluţilo kao odličan izgovor da se otrgnem od njega. - Kako je Tim reagirao na poljubac?

172 - Drukčije nego što sam mislila. Svidjelo mu se, uzbudio ga je, i od tog trenutka sigurna sam da me gleda drukčije, da bi ţelio još takvog novog uţivanja. Objasnila sam mu da je to nešto loše, da je zabranjeno, da do toga dolazi između ljudi, ali da mi to sebi ne moţemo dopustiti, i razumio me je, bar izvana gledano. U potpunosti je shvatio činjenicu da je to zabranjeno, i poštiva tu zabranu. To se više ni jednom nije dogodilo, a neće ni ubuduće. Iz kuće je iznenada do njih doprla prava eksplozija smijeha; Mary je uplašeno poskočila, na trenutak zaboravivši o čemu je govorila. Sjedila je nijema i blijeda, poigravajući se drškom torbice. - Nastavite. Nije se dogodilo, i neće se se dogoditi ni ubuduće. - Pretpostavljam da je to za Tima bilo kao otvaranje vrata u potpuno nov svijet, da bi nakon toga ustanovio da u taj svijet ne smije ući. I za sve vrijeme dok je svjestan toga, vrata stoje otvorena, a novi svijet iza njih je lijep i zelen. Strašno ga ţalim, a ništa ne mogu učiniti da mu pomognem. Ja sam uzrok njegovoj nesreći. On to neće ponovo učiniti, ali ne moţe ni zaboraviti ono što se dogodilo. Ron je pazio da apsolutno ništa ne sazna o stvarima fizičke prirode, i kako Tim za njih nikad nije čuo pa ih, naravno, nije ni upoznao, nisu mu nedostajale. Sad je osjetio, barem malim dijelom, kako to izgleda, i to ga izjeda, nemilosrdno. - Naravno. - Uzdahnuo je. - To je bilo neizbjeţno, Mary. Pogledala je pored njegove glave i zadrţala pogled na sićušnom pauku koji je puzio niza zid; nije imala snage da ga pogleda u oči. - Nisam, naravno, mogla reći Ronu što se dogodilo, a ipak se tog trenutka sve promijenilo. Kako sad da ga uzmem k sebi poslije Ronove smrti? Kad bi Ron saznao, sigurna sam da to više ne bi traţio od mene. A sad ga ne mogu uzeti, poludjela bih kad bih ga uzela! Trenutno se nekako snalazim, u stanju sam da zaposlim Tima tako da bude sretan dva dana tjedno, osobito dok je Ron tu. Ali kako bi bilo kad bismo sve vrijeme morali ţivjeti u istoj kući? Oh, Johne, jednostavno ne znam što da radim! Kad bih vjerovala da postoji mogućnost da Tim zaboravi što se dogodilo, sve bi bilo drukčije, nekako bih prikupila snagu. Znam, međutim, da neće zaboraviti, a kad ga uhvatim kako me gleda. .. Tim nije jedan od onih maloumnih ljudi koji sve zaboravljaju, sposoban je da formira i

173 zadrţava uspomene ako nešto ostavi dovoljno snaţan dojam na njega, ili ako se često ponavlja. Svaki put kad me pogleda, on se sjeti, a nije dovoljno lukav da to sakrije. Ljut je, uvrijeđen i prkosan, i premda shvaća da se to više nikad ne smije ponoviti, nikad neće potpuno shvatiti zašto. - Jeste li pronašli neko rješenje, Mary? - Ne, nisam. Moţda postoji nešto kao dom gdje bi ljudi kao Tim, fizički odrasli ali psihički djeca, mogli stanovati kad ostanu sami, bez obitelji? Kad bi ţivio u takvom nekom domu, mogla bih ga preko vikenda uzimati k sebi. To bih mogla. - Ništa vam drugo nije palo na pamet? - Da ga više nikad ne vidim. Samo, kako da to uradim, Johne? Ne bi mu nimalo pomoglo kad bih ga predala Dawnie... ili je to samo sebičnost s moje strane? Jesam li ja njemu zaista tako vaţna kao što mislim, ili je to samoobmana? Moguće je, pretpostavljam, da bi me jednog dana zaboravio kad bi otišao da ţivi s Dawnie, ali nikako ne mogu zamisliti nju i njenog muţa kako ţive s Timom. Ona ima vaţnijih obaveza i ne bi mu se mogla posvetiti kao što ja mogu. - Postoji još jedno rješenje, znate. - Postoji? - Obradovana, naglo se nagnula prema njemu. - Oh, kad biste samo znali koliko sam čeznula da od vas čujem tako nešto! - Zašto se ne biste udali za Tima? Mary je zurila u njega, tako zaprepaštena da joj je trebalo nekoliko sekundi da kaţe: - Šalite se! - Naslonjač pod njom postao je odjednom tvrd i tijesan; ustala je i otišla do kraja sobe, a onda se vratila i okrenula opet njemu. - Šalili ste se? - ponovila je tuţno, pretvarajući uzvik u pitanje. Na radnom stolu leţala je lula; uzeo ju je i počeo puniti, polako i vrlo paţljivo nabijajući duhan, kao da mu to pomaţe da se koncentrira i ostane miran. - Ne, nisam se šalio, Mary. To je jedino logično rješenje. - Logično rješenje? Nebesa, Johne, pa to nije nikakvo rješenje! Kako bih se mogla udati za mentalno zaostalog dječaka koji bi mi mogao biti sin? To bi bio zločin!

174 - Ne lupetajte gluposti! - Bijesno je potezao dimove iz lule, grizući je istodobno. - Budite razumni, ţeno! Što biste drugo mogli uraditi nego udati se za njega? Potpuno shvaćam zašto niste i sami došli na tu misao, ali sad kad je ideja tu, bilo bi neoprostivo odbaciti je! To bi tek bio zločin, ako vam se toliko sviđa ta riječ. Udajte se za njega, Mary Horton, udajte se! - Ne dolazi u obzir! - Bila je potpuno ukočena od gnjeva. - U čemu je stvar, bojite se što će reći drugi ljudi? - Znate da se toga ne bojim! Ali ne mogu se nikako udati za Tima! Sama je ta ideja ravno iz zemlje Budalije! - Kakve gluposti! Moţete se udati za Tima, zašto ne biste mogli? - Ne, ne mogu! Dovoljno sam stara da mu budem majka. Ja sam mrzovoljna i ruţna usidjelica i nikako ne mogu biti partnerica Timu! Ustao je, prišao joj, uhvatio je za ramena i stresao tako da joj se zavrtjelo u glavi. - A sad me slušajte, gospođice Mary Horton! Ako vi niste prava partnerica Timu, nije ni on partner vama! Šta je to, neko plemenito ţrtvovanje? Nisam protiv plemenitosti, njeno je da čini ljude sretnim. Rekao sam da biste se trebali udati za njega, i mislim to sasvim ozbiljno. Ţelite li da čujete zašto? - Oh, svakako! - Zato što vas dvoje ne moţete ţivjeti jedno bez drugog, eto zašto! Boţe, ţeno, pa iz aviona se moţe vidjeti koliko ste ludi za njim, a on za vama! To nije nikakvo platonsko prijateljstvo, i nikad nije bilo! Što bi se dogodilo kad biste izabrali drugu od vaših alternativa i prestali se viđati s njim? Tim ne bi nadţivio oca više od šest mjeseci, to vam je poznato, a vi biste vjerojatno ţivjeli do kraja svojih dana kao vlastita sjena, u svijetu tako sivom i punom suza da biste svakog dana po tisuću puta poţeljeli da ste mrtvi. Što se tiče vaše prve alternative, dom kakav ste zamislili ne postoji, a u institucijama koje postoje potrebno je godinama čekati na mjesto. Tim ne bi doţivio da prođe na njihova vrata. A je li to ono što ţelite, da ubijete Tima? - Ne, ne! - Počela je smušeno traţiti rupčić. - Slušajte me sada! Morate prestati misliti o sebi kao o

175 mrzovoljnoj, ruţnoj usidjelici, pa makar zaista bili takvi. Nitko nije u stanju, tvrdim, objasniti što jedna osoba vidi u drugoj, a što se vas tiče, vi se uopće ne biste smjeli upuštati u to. Ma šta vi mislili o sebi, Tim je uvjeren da ste nešto sasvim drugo, nešto mnogo poţeljnije. Rekli ste da nemate pojma kog vraga on vidi u vama, da sigurno niste ono što on misli da jeste. Budite sretni zbog toga! Ĉemu odbacivati tako nešto zbog neke neumjerene ţelje za ţrtvovanjem sebe i zbog pretjeranog ponosa? Ta ţrtva bila bi sasvim beskorisna, sasvim nepotrebna! Moţda mislite da će se promijeniti, da će vas se zasititi? Budite pametni! Ta ne radi se o izvanredno lijepom i inteligentnom svjetskom čovjeku, radi se o jadnom i ograničenom stvorenju, jednostavnom i vjernom kao pas! Oh, ne sviđa vam se kad govorim takve stvari, je li? E pa, u ovom trenutku eufemizmima i iluzijama nema mjesta, Mary Horton; ima mjesta samo za istinu, grubu i nelakiranu kakva istina već jest. Mene ne zanima zašto je Tim usmjerio svoju ljubav na vas, zanima me samo činjenica da je tako. Voli vas, to je sasvim jednostavno. Voli vas! To moţe zvučati nevjerojatno, neizvedivo, neobjašnjivo, kako god hoćete, ali on vas voli. Zašto, to ne znam, kao što ne znate ni vi, ali to je konkretna činjenica. I šta je to uopće s vama, zar moţete i pomisliti da odbacite tu ljubav? - Vi to ne razumijete! - zaplakala je Mary drţeći se rukama za glavu i mrseći prstima uredno začešljanu kosu. - Oh, razumijem bolje nego što mislite - rekao je, sad već blago. - Tim vas voli, voli vas svakim djelićem svog bića. Iz nekog razloga, od svih ljudi što ih je upoznao, usmjerio je svoju ljubav upravo na vas, i tako će i ostati. Nećete mu dosaditi, neće vas se zasititi, neće vas za deset godina dobaciti radi neke mlađe, ljepše ţene, ne ide za vašim novcem, kao ni njegov otac. Sad više ionako niste neka ljepotica, pa nemate što izgubiti, zar ne? Osim toga, on ima više nego dovoljno ljepote za vas oboje. Podigla je glavu i pokušala se osmjehnuti. - Vi ste, ako ništa drugo, bar iskreni. - Jesam, zato što moram biti. Ali to je tek polovica istine, zar ne? Nemojte mi reći kako nikad niste priznali sebi da ga volite, ništa manje nego što on voli vas? - Oh, priznala sam, priznala - odgovorila je protiv volje.

176 - Kada? Nedavno? - Još davno, prije nego što mu je majka umrla. Rekao mi je jedne večeri da izgledam kao slika svete Tereze u njegovoj sobi, i iz nekog razloga ta me njegova izjava oborila. Voljela sam ga od trenutka kad sam ga prvi put ugledala, ali priznala sam to sebi tek tada. - I mislite da ćete ga se zasititi? - Da ću se zasititi Tima? Oh, ne, nikada! - Zašto se onda ne moţete udati za njega? - Zato što sam dovoljno stara da mu budem majka, i zato što je tako lijep. - To nisu dovoljno jaki razlozi, Mary. Sve te priče o vanjštini obično su sranje, pa se neću potruditi ni da raspravljam o tome s vama. Što se tiče primjedbe o godinama, mislim da o njoj vrijedi porazgovarati. Vi niste njegova majka, Mary! Ne osjećate se kao da ste mu majka, a on u vama ne gleda majku. Ovdje se ne radi o uobičajenoj situaciji, znate; ne radi se o dvoje tjelesno i duhovno potpuno odraslih ljudi kod kojih razlika u godinama dovodi u sumnju iskrenost emocionalnih veza među njima. Vi i Tim ste jedinstven slučaj u analima čovječanstva. Ne ţelim reći da se usidjelica od preko četrdeset godina još nikad nije udala za mladića koji bi joj mogao biti sin, pa čak i za duševno zaostalog mladića, hoću da kaţem da ste potpuno neskladan par bilo s kojeg stanovišta, pa se mirno moţete pomiriti s tom jedinstvenom situacijom. Ništa vas ne povezuje osim ljubavi što je osjećate jedno prema drugom, zar ne? Postoji razlika u godinama, u ljepoti, u inteligenciji, u bogatstvu, u društvenom poloţaju, u porijeklu, u temperamentu - mogao bih i dalje nabrajati, zar ne? Emocionalna veza između vas i Tima jest iskrena, i u toj mjeri stvarna da je nadvladala sve te urođene razlike. Mislim da nitko na svijetu, pa ni vi sami, neće nikad biti kadar otkriti zašto vas dvoje tako odgovarate jedno drugome. Naprosto, odgovarate. Zato se udajte za njega, Mary Horton, udajte se! Morat ćete izdrţati bezbroj prezirnih pogleda, uperenih kaţiprsta i ogovaranja, ali to vama nije vaţno, zar ne? Bilo je dosta toga i dosad, mislim. Zašto ne biste starim tračibabama pruţili nešto o čemu zaista vrijedi naklapati? Udajte se!

177 - To bi bilo ... nepristojno, gotovo sablaţnjivo! - Siguran sam da će svi to reći. Podigla je bradu. - Nije mi stalo do toga što će ljudi reći, vaţno mi je samo kako će to djelovati na Tima, kako će se ljudi odnositi prema njemu ako se oţeni mnome. John Martinson slegao je ramenima. - Izdrţat će ta ogovaranja mnogo lakše nego rastanak s vama, uvjeravam vas. Ruke su joj leţale grčevito stisnute u krilu. Poloţio je svoju ruku preko njih, čvrsto, a oči su mu zablistale. - Razmislite malo o ovome, Mary. Zašto se Tim ne bi oţenio! Što ima tako posebno kod njega? Moţete tvrditi koliko hoćete da mislite o njemu kao o muškarcu, neću vam povjerovati. Kad vam se dogodilo da mislite o njemu kao o muškarcu, samo što niste umrli od uţasa, je li tako? To je zato što činite istu grešku kao i svi drugi kad se radi o odnosu prema mentalno zaostalim ljudima. U vašoj svijesti Tim je upisan kao dijete, a Tim nije dijete, Mary! Kao i normalni ljudi, zaostali rastu i mijenjaju se kako to već ide s razvijanjem; tako oni, premda ograničeni u psihičkom razvoju, prestaju biti djeca. Tim je odrastao muškarac, sa svim fizičkim atributima odraslog muškarca, i ima sasvim normalan hormonalni metabolizam. Da mu je ozlijeđena noga, šepao bi, ali kako je kod njega ozljeda u mozgu, šepa mentalno. Takav hendikep ne smeta mu da bude muškarac, kao što mu ne bi smetala ni rana na nozi. Zašto bi Tim morao ići kroz ţivot lišen mogućnosti da zadovolji jednu od najprečih potreba za koju znaju njegovo tijelo i duh? Zašto bi mu bila uskraćena muškost! Zašto bi ostao zaštićen i izoliran od vlastitog tijela? Oh, Mary, pa njemu je već ionako uskraćeno toliko toga! Toliko toga! Zašto mu oduzimate još više? Zar on, kao muškarac, nema prava da bude muškarac? Poštujte muškarca u njemu, Mary Horton! Udajte se za njega! - Da, razumijem. - Sjedila je šutke neko vrijeme, razmišljajući. Onda je podigla glavu. - U redu, ako mislite da je to najbolje rješenje, s obzirom na okolnosti, udat ću se za njega. - Tako govori dobra djevojčica! - Lice mu je poprimilo blaţi izraz. - I da znate, oboje ćete time dobiti više nego što očekujete.

178 Namrštila se. - Ali sve je to povezano s toliko problema! - Mislite na njegovog oca? - Ne, ne mislim na njega. Ne, mislim da će Ron u stvari biti zadovoljan, moţda jedini. Ali Tim i ja smo i on podjednako neiskusni u tim stvarima, i nisam sigurna da ću biti kadra nositi se sa svim problemima do kojih moţe doći. - Brinete se bez ikakvog razloga. Nevolja je u tome što ste skloni razmišljanju, što pokušavate smisliti rješenje problema koji se normalno, u svoje vrijeme, rješavaju sami od sebe. Ali mislim da reagirate sasvim dobro kad sc o Timovim potrebama radi. Boreći se protiv ţelje da se zgrči, Mary je nastojala bar djelovati pribrano. - Djece ne bih smjela imati, je li tako? - Tako je. djeca nisu poţeljna. Ne zato što bi defekt kod Tima bio nasljedan, tako nešto nije baš vjerojatno. Vi ste, međutim, u godinama kad morate računati s tim da nećete stići izvesti svoje potomke na put, a Timovo je stanje takvo da on ne bi mogao zauzeti vaše mjesto kad bi vam se nešto dogodilo. Osim toga, dovoljno ste stari da vam se dogodi isto što i Timovoj majci, a kad bi se to ponovilo, bila bi zaista strašna ironija. Statistički govoreći, ako počnete rađati djecu poslije trideset pete godine ţivota, šanse da rodite normalno dijete naglo se smanjuju, i što kasnije počnete, te su šanse sve manje. - Znam. - Mislite da će vam biti ţao što nemate djece! Da će to unijeti u vaš ţivot trajno razočaranje? - Ne mislim! Kako bih mogla misliti tako nešto? Nisam očekivala da ću se udati, i nikad nisam čeznula za tim da se udam. Tim mi je više nego dovoljan! - Neće vam biti lako. - Znam. John je spustio lulu i uzdahnuo. - E pa, Mary, ţelim vam svaku sreću i svako dobro. Sad sve zavisi od vas. Ustala je i uzela svoju torbicu i rukavice. - Hvala vam, mnogo vam hvala, Johne. Mnogo ste me

179 zaduţili i dajem vam riječ da ću uvijek nastojati da pomognem vašoj stvari, kad god budem mogla. - Ne dugujete mi ništa. Zadovoljstvo koje će mi pruţiti pomisao da je Tim sretan, za mene će biti najveća nagrada. Dođite i posjetite me s vremena na vrijeme. Umjesto da jednostavno iskrca Tima u Surf Streetu, - Izdrţat će ta ogovaranja mnogo lakše nego rastanak s vama, uvjeravam vas. Ruke su joj leţale grčevito stisnute u krilu. Poloţio je svoju ruku preko njih, čvrsto, a oči su mu zablistale. - Razmislite malo o ovome, Mary. Zašto se Tim ne bi oţenio! Što ima tako posebno kod njega? Moţete tvrditi koliko hoćete da mislite o njemu kao o muškarcu, neću vam povjerovati. Kad vam se dogodilo da mislite o njemu kao o muškarcu, samo što niste umrli od uţasa, je li tako? To je zato što činite istu grešku kao i svi drugi kad se radi o odnosu prema mentalno zaostalim ljudima. U vašoj svijesti Tim je upisan kao dijete, a Tim nije dijete, Mary! Kao i normalni ljudi, zaostali rastu i mijenjaju se kako to već ide s razvijanjem; tako oni, premda ograničeni u psihičkom razvoju, prestaju biti djeca. Tim je odrastao muškarac, sa svim fizičkim atributima odraslog muškarca, i ima sasvim normalan hormonalni metabolizam. Da mu je ozlijeđena noga, šepao bi, ali kako je kod njega ozljeda u mozgu, šepa mentalno. Takav hendikep ne smeta mu da bude muškarac, kao što mu ne bi smetala ni rana na nozi. Zašto bi Tim morao ići kroz ţivot lišen mogućnosti da zadovolji jednu od najprečih potreba za koju znaju njegovo tijelo i duh? Zašto bi mu bila uskraćena muškost! Zašto bi ostao zaštićen i izoliran od vlastitog tijela? Oh, Mary, pa njemu je već ionako uskraćeno toliko toga! Toliko toga! Zašto mu oduzimate još više? Zar on, kao muškarac, nema prava da bude muškarac? Poštujte muškarca u njemu, Mary Horton! Udajte se za njega! - Da, razumijem. - Sjedila je šutke neko vrijeme, razmišljajući. Onda je podigla glavu. - U redu, ako mislite da je to najbolje rješenje, s obzirom na okolnosti, udat ću se za njega. - Tako govori dobra djevojčica! - Lice mu je poprimilo blaţi izraz. - I da znate, oboje ćete time dobiti više nego što očekujete. Namrštila se.

180 - Ali sve je to povezano s toliko problema! - Mislite na njegovog oca? - Ne, ne mislim na njega. Ne, mislim da će Ron u stvari biti zadovoljan, moţda jedini. Ali Tim i ja smo 190 podjednako neiskusni u tim stvarima, i nisam sigurna da ću biti kadra nositi se sa svim problemima do kojih moţe doći. - Brinete se bez ikakvog razloga. Nevolja je u tome što St.' skloni razmišljanju, što pokušavate smisliti rješenje problema koji se normalno, u svoje vrijeme, rješavaju sami od sebe. Ali mislim da reagirate sasvim dobro kad sc o Timovim potrebama radi. Boreći se protiv ţelje da se zgrči, Mary je nastojala bar djelovati pribrano. - Djece ne bih smjela imati, je li tako? - Tako je, djeca nisu poţeljna. Ne zato što bi defekt kod Tima bio nasljedan, tako nešto nije baš vjerojatno. Vi ste. međutim, u godinama kad morate računati s tim da nećete stići izvesti svoje potomke na put, a Timovo je stanje takvo da on ne bi mogao zauzeti vaše mjesto kad bi vam se nešto dogodilo. Osim toga, dovoljno ste stari da vam se dogodi isto što i Timovoj majci, a kad bi se to ponovilo, bila bi zaista strašna ironija. Statistički govoreći, ako počnete rađati djecu poslije trideset pete godine ţivota, šanse da rodite normalno dijete naglo se smanjuju, i što kasnije počnete, te su šanse sve manje. - Znam. - Mislite da će vam biti ţao što nemate djece! Da će to unijeti u vaš ţivot trajno razočaranje? - Ne mislim! Kako bih mogla misliti tako nešto? Nisam očekivala da ću se udati, i nikad nisam čeznula za tim da se udam. Tim mi je više nego dovoljan! - Neće vam biti lako. - Znam. John je spustio lulu i uzdahnuo. - E pa, Mary, ţelim vam svaku sreću i svako dobro. Sad sve zavisi od vas. Ustala je i uzela svoju torbicu i rukavice. - Hvala vam, mnogo vam hvala, Johne. Mnogo ste me zaduţili i dajem vam riječ da ću uvijek nastojati da pomognem

181 vašoj stvari, kad god budem mogla. - Ne dugujete mi ništa. Zadovoljstvo koje će mi pruţiti pomisao da je Tim sretan, za mene će biti najveća nagrada. Dođite i posjetite me s vremena na vrijeme. Umjesto da jednostavno iskrca Tima u Surf Streetu, Mary je ušla u kuću s njim. Ron je sjedio u dnevnoj sobi i gledao kasni televizijski sportski pregled. - ’Bar večer, Mary! Nisam očekivao da ćeš svratiti ovako kasno. Sjela je na kauč, a Tim je spremio njene rukavice i torbicu. - Htjela sam porazgovarati s tobom. Rone. Vrlo je vaţno, i ţeljela bih da obavim tu stvar dok još imam hrabrosti. - U pravu si, draga. Jesi li za šalicu čaja i za komadić svjeţe rolade sa kremom? - Zvuči privlačno. - Pogledala je Tima i osmjehnula se. - Radiš li sutra. Time? Klimnuo je glavom. - Nemoj misliti da te tjeram, ali čini mi se da je za tebe vrijeme da pođeš na spavanje. Tvoj tata i ja treba da porazgovaramo o nekim stvarima, ali obećavam ti da to neće ostati tajna za tebe. O svemu ću ti pričati ovog vikenda. Vrijedi? - Vrijedi. Laku noć, Mary. - U kući svoje majke nikad nije traţio da dođe da ga pokrije. Dok se voda grijala, Ron je postavio šalice, tanjure i tanjuriće na kuhinjski stol, krajičkom oka znatiţeljno promatrajući Mary. - Izgledaš prilično iscrpljena, dušo - primijetio je. - I jesam, zaista. Bila je to naporna večer. - Što je onaj učitelj rekao za Tima? Njena šalica bila je okrnjena; sjedila je i prelazila jagodicom prsta po neravnom rubu, preglavljujući u glavi razne pristupe temi. Kad je podigla pogled prema Ronu, izgledala je stara i umorna. - Rone, nisam ti rekla svu istinu o tome zašto sam večeras vodila Tima k Johnu Martinsonu. - Nisi? - Nisam. - Prst joj se sad kretao ukrug po cijelom rubu šalice; oborila je pogled, nesposobna da govori gledajući u te krupne plave oči po obliku tako slične Timovim, a tako različite od Timovih po

182 izrazu. - Ovo mi je strašno teško, jer ne vjerujem da imaš neku predodţbu o ovome što ću ti reći. Jesi li ikad pomislio, Rone, kako će mi teško biti da uzmem Tima k sebi ako se tebi nešto dogodi? Ruka koja je drţala čajnik zdrhtala je i malo se čaja prolilo po stolu. - Predomislila si se, je li? . - Nisam, Rone, i neću se predomisliti, osim ako se ti suprotstaviš mom rješenju problema. - Sastavila je ruke ispred šalice i konačno gaje uspjela smireno pogledati. - Između mene i Tima oduvijek je postojao neki sasvim poseban odnos, to ti je poznato. Od svih ljudi koje je ikad upoznao, meni je najprivrţeniji. Ne znam zašto, i već sam se prestala čuditi tome. Ne bih mnogo pogriješila kad bih rekla da me voli. - Ne, ne bih pogriješila. On te zaista voli, Mary. Zato sam i htio da se ti brineš o njemu kad mene ne bude. - I ja njega volim. Volim ga od prvog trenutka kad sam ga ugledala kako stoji na suncu i gleda kako beton iz mješalice na kamionu teče po oleandrima Emily Parker. Tada još nisam znala da je zaostao, ali kad sam to saznala, ništa se nije promijenilo, u stvari, samo sam ga još više zavoljela. Dugo vremena nisam pridavala nikakvo značenje činjenici da smo različitog spola, sve dok me najprije Emily Parker, a zatim tvoja kći, nisu otrijeznile na prilično grub način. A ti si oduvijek nastojao da zaštitiš Tima od tih stvari, zar ne? - Morao sam, Mary. Es i ja bili smo već stari i znali smo da se moţe lako dogoditi da ne budemo više uz Tima kad odraste, pa smo se počeli dogovarati što da radimo dok je još bio klinac. Bilo nam je jasno da će se, lijep kakav jest, bez našeg nadzora ubrzo naći u velikim nevoljama ako sazna čemu sluţe ţene dok je još mlad i dok su nagoni u njemu još snaţni. Sve je bilo lako dok nije bio dovoljno odrastao da moţe raditi, ali mi je bilo jasno da će, kad krene s Harryjem Markhamom, biti problema. Zato sam otišao da porazgovaram s Harryjem i objasnim mu kako ne ţelim da njegovi momci uvale Tima u kakvu nevolju, ili da mu pokušaju razjasniti stvari pričama o pticama i bubama. Upozorio sam Harryja da ću ih, ako pokušaju nešto slično, prijaviti policiji zbog poticanja maloljetne osobe na prestupničko ponašanje, i to maloljetne osobe koja uz to

183 nije sasvim čitava. Bilo je to jedino što sam traţio od njih, i pretpostavljam da su se zabavljali na njegov račun mučeči ga na razne načine, s tim što su, moram priznati, bili uviđavni kad se radilo o seksu, čak su i pazili na njega i čuvali ga od ţena. Bili Naismith obično se vraća s njim s posla dobar komad puta, jer stanuje na vrhu Coogee Bay Roada. I tako je, zahvaljujući ovome i onome, sve išlo sasvim dobro. Imali smo i sreće, naravno. Uvijek je postojala mogućnost da se nešto dogodi, ali nije se ništa dogodilo. Mary je osjetila kako joj krv, peckajući je, navire u lice. - Zašto si bio tako tvrd u vezi s tim, Rone? - upitala ga je, očajnički nastojeći da odgodi trenutak priznanja. - Pa sad, Mary, čovjek uvijek mora odmjeravati . zadovoljstvo u odnosu na bol, nije li tako? A Es i ja smo nekako zaključili da bi jadni stari Tim, igrajući se sa ţenama, seksom i tim stvarima, na kraju izvukao mnogo više bola nego zadovoljstva. Mama i ja smo mislili da je za njega bolje da ništa ne zna. Strašna je istina da čovjeku ne nedostaje ono za što ne zna, a kako je uvijek teško radio, to neznanje nije se nikad pretvorilo u teret. Moţda sve to, gledano izvana, izgleda okrutno, ali mi smo bili uvjereni da postupamo ispravno. Što ti misliš o tome, Mary? - Sigurna sam da ste radili u Timovom interesu, Rone. U svemu, pa i u tome. On je, međutim, protumačio njen odgovor kao neodređen, jer se poţurio da joj pruţi dodatna objašnjenja. - Na našu sreću, imali smo dobar primjer pod samim nosom, dok je Tim rastao. U našoj ulici stanovala je jedna mentalno zaostala djevojka, i njena majka imala je strašnih muka s njom. Njeno stanje bilo je mnogo gore od Timovog, nije bila čitava ni četiri posto, mislim, a bila je i ruţna. Neka prokleta hulja počeo se motati oko nje kad je imala petnaest godina, bez obzira na bubuljice, debljinu, slinjenje i ostalo. Ima ljudi koji bi skočili na bilo šta. I od tada je bila neprestano u drugom stanju, sirota luda, i rađala jedno za drugim razroku, kretensku djecu dok je nisu otpremili u neku ustanovu za slaboumnike. U tom pogledu zakon teško griješi, Mary, morao bi u takvim slučajevima dozvoljavati abortus. Pa čak su i u onoj drţavnoj ustanovi ljudi nasrtali na nju, tako da su joj na kraju morali podvezati jajovode. Upravo nam je njena majka rekla da

184 radimo što znamo, samo da se Timu ne uvuku bube u glavu. Ne obazirući se na umirljivo mrmljanje Mary, ustao je i počeo nemirno koračati po sobi; bilo je i previše očigledno da ga odluka donesena prije toliko godina, još uvijek zabrinjava. - Postoje muškarci i ţenske kojima je potpuno svejedno što je dijete slaboumno. Oni idu samo za svojom zabavom i čak im sasvim odgovara činjenica što ne moraju previše voditi računa o nesretnom stvorenju jer nema dovoljno pameti da juri za njima i zagorčava im ţivot kad ga se zasite. A zašto bi se uopće brinuli? Uvjereni su da je dijete previše ograničeno i da ne moţe osjećati ono što osjećaju normalni ljudi. Šutnut će ga kao što bi šutnuli psa, i još se prezirno naceriti što se jadni ludi stvor vraća traţeći još, puzeći i mašući repom. Samo, slaboumna stvorenja kao Tim i djevojka iz naše ulice osjećaju, Mary, ona nisu tako daleko od potpuno čitavih ljudi, osobito Tim. Boţe, pa i ţivotinja osjeća! Nikad neću zaboraviti, kad je Tim bio sasvim mali klinac, kad je imao sedam ili osam godina... Bio je upavo počeo govoriti kao da zna što riječi znače... Jednog dana donio je kući neku jadnu mačkicu i Es je rekla da je moţe zadrţati. E pa, nije prošlo mnogo vremena i mačkica se pretvorila u mačku, a onda je mačka počela da se napuhuje kao balon, i dok smo shvatili što se događa, došli su mačići. Bio sam izvan sebe od bijesa, ali, na sreću, pomislio sam, donijela ih je na svijet iza kamina od cigle u našoj sobi, pa sam odlučio da ih likvidiram prije nego što Tim sazna za njih. Morao sam srušiti pola kamina da bih došao do nje, uopće ne znam kako je uspjela da se tamo zavuče. Ali bila je tu, sva posuta čađom, mačići također, a Es mi je disala za vratom i pucala od smijeha, sreća što je mačka ionako crna, govorila je, pa se čađa neće vidjeti. Bilo kako bilo, pokupio sam sve mačiće, odnio ih u zadnje dvorište i utopio u kanti vode. I nikad nisam ništa tako poţalio u ţivotu. Ona jadna mačka, nesretnica, danima je hodala po kući, cvileći i jadikujući, traţila je svoje mačiće i gledala u mene onim svojim krupnim zelenim očima punim povjerenja, kao da misli kako joj ih ja mogu vratiti. I plakala je, Mary, tekle su joj prave suze, kapale su joj iz očiju kao da je ljudsko biće. Nisam imao pojma da ţivotinje mogu roniti prave suze! Isuse Kriste! Neko vrijeme dolazilo mi je da gurnem glavu u plinsku peć. Es zbog toga nije govorila sa mnom tjedan dana, a ni Tim, čim bi mačka zacviljela.

185 Privukao je stolicu bliţe stolu i sjeo, raširenih ruku. »Stara je kuća tako tiha,« razmišljala je Mary čekajući da se Ron pribere. Ĉulo se samo kucanje starinskog kuhinjskog sata i Ronovo teško disanje. Nije nikakvo čudo što mrzi ovu kuću kad je pamti sasvim drukčiju. - I tako, Mary, vidiš - nastavio je Ron - ako mačka ima osjećaje, ima ih i zaostala osoba kao što je Tim, i to mnogo više jer Timovo stanje, konačno, i nije tako strašno. On, moţda, neće svojim idejama podići svijet na noge, ali on ima srce, Mary, veliko, divno, toplo srce puno ljubavi. Kad bi se upustio s nekom ţenom, on bi je volio, ali vjeruješ li da bi i ona voljela njega? On bi za nju bio tek igračka, to je sve, dok bi on sav kipio od osjećaja prema njoj. Ja to ne bih mogao podnijeti. Tim ima zaista lijepo lice, i vrlo lijepo tijelo, i bilo je ţena - a našlo se i muškaraca! - koji su jurili za njim još kad je imao dvanaest godina. I šta misliš, što bi se dogodilo s Timom da je bio odbačen? Gledao bi u mene kao što me je gledala ona jadna mačka, kao da očekuje od mene da mu vratim njegovu djevojku, ne shvaćajući zašto uopće ne pokušavam. Zavladala je tišina. Odnekud iz kuće začuo se tresak vrata; Ron je podigao pogled i kao da se tek tada sjetio da je Tim u kući. - Oprosti na trenutak, Mary. Sjedila je i slušala glasne, monotone otkucaje sata dok se nije vratio, osmjehujući se zbog nečega. - Pravi je Australac, taj momak. Moţeš ga natjerati da obuče samo ono najnuţnije, ali čim mu se pruţi prilika, hodat će naokolo kao od majke rođen. Ima loš običaj da izlazi iz kupaonice poslije tuširanja i da hoda po stanu bez ijedne krpice na sebi, pa sam pomislio kako će biti bolje da se pobrinem da se takav ne pojavi ovdje. - Oštro ju je pogledao. - Nadam se da se u tvojoj kući pristojno ponaša. Nemaš primjedbi? - Ponaša se uzorno - odgovorila je s osjećajem nelagodnosti. Ron je ponovo sjeo. - Znaš, pravi je blagoslov što smo pripadnici radničke klase, Mary. Bilo nam je mnogo lakše zaštititi Tima nego da smo iz krugova kojima pripada Mick naše Dawnie. Te snobove iz viših krugova teţe je uočiti, lukaviji su, i muškarci i ţene, ali muškarci posebno, mislim. Umjesto da pije sa svojim pajdašima u pivnici »Seasidea«, sjedio bi u nekom pederskom klubu okruţen svim

186 besposlenim ţenama i muškim zavodnicima ovog svijeta. U našoj klasi stvari su bolje organizirane, i to je velika sreća. Crno je crno, a bijelo je bijelo, i nema toliko sivog između njih. Nadam se da sad razumiješ, Mary, zašto smo tako postupili. - Razumijem, zaista razumijem. Samo, nevolja je u tome što se Tim probudio, uglavnom zahvaljujući televiziji. Gledao je ljubavne scene i zaključio kako je to dobar način da mi pokaţe koliko sam mu draga. - Oh, boţe! - Ron je poskočio na stolcu. - Bio sam siguran da smo ga dovoljno zaplašili, bio sam siguran da smo mu utjerali takav strah u kosti da to nikad neće pokušati. - Vjerojatno ste ga dovoljno uplašili, ali vidiš, on to što je uradio nije povezao s onim na što ste ga upozoravali. Stvar se nije začela u njegovom mozgu kao nešto tjelesne prirode. On je samo htio da mi pokaţe koliko sam mu draga. U čitavom tom procesu on je, na nesreću, otkrio i koliko se njemu samom to sviđa. Ron je ostao uţasnut. - Ţeliš reći da te je silovao? Ne mogu povjerovati u to! - Ni govora! Poljubio me je, to je sve, ali mu se svidjelo i ta ga stvar od tog trenutka progoni. Uspjela sam ga uvjeriti kako je to između nas zabranjeno, ali on se probudio, Rone, probudio se! To se dogodilo samo jednom, nikad ne bih dopustila da se ponovi, ali kako bismo ti i ja mogli izbrisati to iz njegovih misli? Što se dogodilo, dogodilo se? Dok nije bilo nimalo istine u onome što Dawnie, Emily Parker i ostali misle, ništa nije bilo vaţno, ali otkako me je Tim poljubio, samo što nisam izludjela pitajući se šta, zaboga, da radim s njim ako se tebi nešto dogodi. Ron je odahnuo. - Znam što ţeliš reći. - Pa sad, nisam znala na koju stranu da se okrenem, s kim da porazgovaram o tome. Zato sam večeras odvela Tima k Johnu Martinsonu. Htjela sam da upozna Tima i da mi da svoje iskreno mišljenje o nastaloj situaciji. - A zašto nisi porazgovarala sa mnom, Mary? - upitao ju je Ron, povrijeđen. - Kako bih mogla razgovarati s tobom, Rone? Ti si mu otac, previše si blizu svemu ovome da bi mogao nepristrano suditi. Da

187 sam razgovarala najprije s tobom, sad ti ne bih mogla ponuditi ništa osim golih činjenica, ne bih znala kojim pravcem krenuti, ne bih imala rješenja. Da sam najprije razgovarala s tobom, vjerojatno bismo došli do zaključka kako ne moţemo ništa učiniti osim odvojiti Tima od mene. Otišla sam k Johnu Martinsonu zato što raspolaţe bogatim iskustvom u radu s duševno zaostalim osobama i iskreno, svim srcem, radi za njihovo dobro. Bila sam uvjerena da je od svih ljudi koje poznajem on jedini sposoban da najprije misli na Tima, a to sam i traţila, nekoga tko je u stanju misliti samo na Tima. - Okej, Mary, shvaćam tvoje razloge. I što je rekao? - Predloţio mi je rješenje, a način na koji je to učinio, uvjerio me da je to nesumnjivo najmudriji potez koji se moţe povući. Rekla sam mu kako mislim da ćeš se suglasiti kad čuješ o čemu se radi, ali priznajem da sad nisam sigurna u to kao što je bilo kad sam to rekla Johnu Martinsonu. Ma šta kaţeš ili pomisliš o tome, ja sam to, uvjeravam te, već rekla ili pomislila, tako da me ništa od onoga što mi saopćiš ne moţe iznenaditi ni uvrijediti. - Pruţila je šalicu traţeći još čaja, naprosto iz potrebe da radi nešto. - Imam četrdeset pet godina, Rone, dovoljno sam stara da budem Timu majka, a uz to sam ruţna, neugledna ţena, fizički nimalo privlačna za muškarce. Što Tim nalazi na meni, potpuno mi je neshvtljivo, ali on to nalazi, bez obzira na sve. John Martinson kaţe da bih se trebala udati za Tima. - Stvarno? - Ronovo lice bilo je čudno bezizraţajno. - Da, stvarno. - Zašto? - Najviše zato što me Tim voli, i zato što je Tim muškarac, a ne dijete. Kad mi je rekao što bih, po njegovom mišljenju, trebala učiniti, bila sam zaprepaštena, i vjeruj mi da sam mu se ogorčeno suprotstavila. To je kao sparivati rasnu ţivotinju s mješancem, spari- vati Timovu mladost i ljepotu sa mnom, rekla sam mu. Oprosti što to kaţem, ali on je odgovorio kako se na tu stvar moţe gledati sa dvije strane, da je sparivati moju inteligenciju s Timovom ograničenošću podjednako loše. Nije to rekao baš tim riječima, rekao je: »Ako vi niste prava partnerica za Tima, nije ni on partner vama!« Njegovo je stanovište da ni Tim ni ja ne predstavljamo neki naročit dobitak, pa što onda ima u tome tako strašno? Ja sam se i

188 dalje suprotstavljala njegovoj ideji, prvenstveno na osnovi velike razlike u godinama, ali on je i to odbacio. Tim voli mene, a ne neku djevojku iz susjedstva ili kćerku nekog od svojih drugova radnika. Ali ono što me je uvjerilo da je John Martinson u pravu, bilo je nešto što mi nikad prije nije palo na pamet, a sigurna sam da nije ni tebi. Oboje smo previše blizu Tima da bismo to mogli vidjeti. - Zavrtjela je glavom. - Tim je odrastao muškarac, Rone, i u tom pogledu on je potpuno normalan. John je, govoreći o tome, bio pomalo brutalno iskren, uhvatio me za ramena i tresao me tako da su mi zubi cvokotali... toliko je bio ljut što sam tako slijepa i neuviđavna prema Timu. Koji mi je vrag, pitao me je, otkud mi pravo da uskraćujem Timu pravo da bude muškarac na jednini način na koji uopće moţe biti muškarac? Zašto Tim ne bi izvukao iz ţivota što je više moguće? Nikad prije nisam gledala na tu stvar na taj način, previše sam mislila na to što će drugi reći, kako će mu se smijati, rugati mu se i mučiti ga zbog toga što se oţenio bogatom usidjelicom, dovoljno starom da mu bude majka. A potpuno mi je promakla činjenica da ima pravo izvući iz ţivota sve što moţe. Ponovo je počela prelaziti jagodicom prsta po okrnjenom rubu šalice; Ron je dobro prikrivao svoje reakcije. Nije imala pojma što misli i, kao da je ţeli još više zbuniti, podigao je čajnik da joj napuni šalicu. - Svi znamo za suprotne slučajeve. Sjećam se kako sam jednom bila strašno ljuta, jer se jedna od djevojaka iz našeg ureda zaljubila u paraplegičara, a on je odbio da se oţeni njome. Archie je dobro poznavao tu djevojku i znao je da za nju postoji samo jedan muškarac u ţivotu, samo taj paraplegičar, i da nikad neće postojati nitko drugi. Otišao je da porazgovara s momkom i rekao mu neka ne odbacuje njihovu sreću samo zato što nije muškarac u jednom ograničenom smislu. Svi smo se suglasili da je Archie dobro postupio, da nema nikakvog razloga zašto se djevojka ne bi udala za svog momka u invalidskim kolicima. Ţivot nije samo ta jedna stvar, rekao mu je Archie. Rone, ali kako stoje stvari s Timom? Koliko toga ima u Timovom ţivotu, i koliko bogat on uopće moţe biti? I sad, kad se prilika sama nametnula, imamo li pravo uskraćivati Timu ono na što ima pravo kao ljudsko biće? U tome je teţište argumenata Johna Martinsona.

189 - On je to zaista postavio kako treba, zar ne? - rekao je Ron umorno provlačeći ruke kroz kosu. - Nikad nisam o toj stvari razmišljao na taj način. - Pa sad, priznala sam snagu njegovih argumenata, morala sam. Ali zašto ja, upitala sam. Tim bi sigurno mogao naći nekog boljeg od mene. Samo, bi li mogao? Bi li zaista mogao? Kakva sam da sam, Tim me voli. I ma kakav da je Tim, ja volim njega. Sa mnom će biti siguran, Rone, i ako udajom za njega mogu zaokruţiti njegov ţivot koliko uopće moţe biti zaokruţen, onda ću se udati za njega usprkos svima, i tebi ako treba. Njen osjećaj da stoji na rubu ponora potpuno je nestao dok je govorila; Ron ju je znatiţeljno promatrao. Već ju je nekoliko puta vidio izbačenu iz uobičajene, svakodnevne ravnoteţe i mira, ali nikad ovako; nikad nije bila tako ustreptalo ţiva. Ne bi se moglo reći da je bezizraţajna, ma kako bila raspoloţena, ali njeno obično, čestito lice odraţavalo je uglavnom čvrstinu karaktera. Sad je izgledalo kao obasjano prolaznom ljepotom koja će nestati u trenutku kad zanos mine; morao se upitati što će brak s Timom donijeti njoj. Stariji i neusporedivo iskusniji u ovozemaljskim stvarima nego Mary, znao je da na takvo pitanje nikad nije lako odgovoriti. - Ţene normalno ţive dulje nego muškarci - nastavila je temperamentno - tako da je vrlo vjerojatno da ću biti uz njega još mnogo godina. Nisam toliko stara da bi mogućnost da umrem prije njega trebala predstavljati razlog za zabrinutost. On, sa svoje strane, neće krenuti da traţi nešto mlađe i ljepše zato što mu je ţena stara i uvela. Ja sam stara i uvela već sada, Rone, ali to njemu nimalo ne smeta. Razmišljala sam o tome da jednostavno ţivim s njim, jer bi u očima većine ljudi to bio manji grijeh. Ali John Martinson ima pravo. Brak je bolje rješenje. Ako se udam za njega, imat ću zakonsko pravo i duţnost da se brinem za njega; Dawnie mi ga neće moći oduzeti. Vidiš, Dawnie me od nekog vremena sve više zabrinjava. Ne vjerujem da si ikad pomislio na to kako bi mi lako mogla oduzeti Tima kad bi se tebi nešto dogodilo. Ti na tako nešto nisi, naravno, mogao ni pomisliti, ona je tvoja kći i ti je mnogo voliš. Ona, međutim, nimalo ne voli mene, i neće nikad priznati sama sebi da je Timu bolje sa mnom nego s njom. Tvoja pisma njoj i Micku,

190 tvoja punomoć meni, sve to ne bi vrijedilo ništa kad bi Dawnie odlučila da se umiješa. Nakon tvoje smrti, Dawnie bi postala Timova zakonska skrbnica u očima svakog suda u ovoj zemlji, bez obzira na upute koje si joj ostavio. Ja vam nisam nikakav rod, čak i ne poznajem Tima osobito dugo, a veza između nas krajnje je sumnjiva. Kad si prvi put zatraţio od mene da uzmem Tima k sebi, nisam mnogo razmišljala, dovoljna mi je bila činjenica što imaš tako veliko povjerenje u mene. Mislim, međutim, da je već dovoljno vremena prošlo da vidiš Dawnie u pravom svjetlu. Ona mnogo voli Tima, ali zato još više mrzi mene, a Tim bi se pretvorio u ţrtvu na njenom oltaru. John Martinson nije imao pojma o intenzitetu njene mrţnje, ali je pronašao jedino moguće rješenje. Ja se moram udati za Tima. Ron se sumorno nasmijao. - Nije li ovaj ţivot smiješan? U jednome si u pravu, Mary. Kad biste jednostavno zajedno ţivjeli, ljudi bi to shvatili mnogo brţe nego kad biste se vjenčali. To je jedna od onih čudnih situacija kada brak predstavlja zločin, zar ne? - Tu sam riječ upotrijebila u razgovoru sa Johnom Martinsonom. Zločin. Ron je ustao, obišao oko stola i poloţio joj ruke na ramena, a onda se sagnuo i poljubio je. - Ti si divan čovjek, Mary. Bit ću zaista sretan kad se udaš za mog sina. Ja i Es ne bismo mogli poţeljeti bolje rješenje, i mislim da ona sad na nebu kliče od radosti. Bit će, međutim, bolje da se poţurimo, Mary, da to bude što prije. Kad ja izjavim i potpišem dokument da sam suglasan, Dawnie neće moći praktično ništa učiniti. Ako budeš čekala da umrem, ostat ćeš bez nuţne podrške. Trebalo je da se sam toga sjetim, ali čovjek je uvijek pomalo slijep kad se radi o rođenoj djeci. - Zato sam ti i morala izloţiti sve to još večeras. Moram otići u bolnicu na nekoliko dana kako bih se osigurala da neću imati djece, ali mislim da bi se vjenčanje moglo odrţati prije toga. - Imaš pravo! Otići ćemo, u ponedjeljak u grad da podignemo potrebne dokumente, a onda se već potkraj tjedna moţete vjenčati, mislim. Pomilovala ga je s ljubavlju po bodljikavom obrazu.

191 - Nisam mogla poţeljeti boljeg svekra od tebe, Rone. Hvala ti za takvo razumijevanje i za suglasnost.

192 24 Na kraju su odlučili da ne obavještavaju Dawnie o vjenčanju dok se vjenčanje ne obavi. Mary je, međutim, već sutradan sve ispričala Archieju Johnsonu. - Sto mu svetih mučenica kamenica, ti se valjda šališ! Trebalo joj je vremena da ga uvjeri kako govori ozbiljno, ali nakon što je šok prvog iznenađenja prošao, brzo se pribrao i čestitao joj od sveg srca. - Mary draga, ne mogu ti reći koliko mi je drago. Bit će to, doduše, najčudniji brak poslije Chopina i George Sandove, ali ako itko na ovoj staroj kugli od blata zna što radi, onda si to ti. Neću ti zagorčavati ţivot poteţući sve moguće primjedbe zato što sam potpuno siguran da si već razmislila o njima. Jedino čega mi je ţao, to je što ću te izgubiti, nakon toliko godina uvjerenja da mi takva opasnost ne prijeti. Samo bih zbog toga zaplakao. - Zašto bi me, zaboga, izgubio? - Pa sad, zar nećeš biti previše zauzeta svojim Timom i napustiti ovaj posao ovdje? - Boţe dragi, ni slučajno! Potrebna su mi tri mjeseca dopusta gotovo odmah, bez prethodne najave, što mi je vrlo ţao, ali neću napustiti posao, kao ni Tim svoj. Mislim da će nam biti bolje ako se budemo normalno druţili s običnim ljudima. Kad bismo prestali raditi i samo gledali jedno u drugo, ubrzo bismo zaostali za svijetom. - Volio bih doći na tvoje vjenčanje, Mary. Mnogo te volim, a volim i Tima, iako ga još nisam upoznao. Zato što je unio takvu promjenu u tvoj ţivot. - Voljela bih da ti i Tricija dođete na vjenčanje. - A kad će to biti? - U petak poslije podne u Centralnom matičnom uredu. Zašto onda ne bi stupila na dopust ovog istog trenutka! Kad sam već osuđen da se tri mjeseca nateţem sa Celeste Murphy, onda je bolje da se s tim suočim što prije. - Bog te blagoslovio, ali ne, hvala! Uzet ću Celeste da radi pod mojim nadzorom do srijede. Srijeda nije tako daleko. Emily Parker oduševljeno je primila vijest. Mary ju je pozvala k

193 sebi poslije večere i rekla joj. - Boţe moj, draga, to je upravo ono što je vama potrebno! Potpuno sam izvan sebe, zaista! Neka vas zdravlje sluţi, pa da sretno poţivite mnogo godina! - Hoćete li doći na vjenčanje? - Hvala, hoću, ne bih to propustila ni za što na svijetu. Neka vam je sretno, gospođice Horton, zaista sam ponosna na vas! Mary je uvečer otišla i do Harryja Markhama, nakon što je uspjela odgurati Emily Parker na suprotnu stranu reda kamfornih lovora. Harry je radoznalo zurio u gošću, siguran da ju je negdje već vidio, ali uzalud pokušavajući da se sjeti gdje. - Sjećate li se kad ste renovirali kuću Emily Parker u Artarmonu prije, otprilike, dvije godine, gospodine Markhame? - Da, naravno. - Ja sam Mary Horton, prva susjeda Emily Parker. Lice mu se razvedrilo. - Oh, tako je, tako je! Bio sam siguran da vas odnekud poznajem. - Nisam došla k vama radi posla, gospodine Markhame. Došla sam da porazgovaramo o Timu Melvilleu. - O Timu Melvilleu? - Tako je, o Timu Melvilleu. Moţda će ova vijest predstavljati stanovit šok za vas, gospodine Markhame, ali ja se u petak udajem za Tima. Jadni Harry je stenjući i grcajući hvatao dah više od jedne minute dok mu se nije vratio glas da procijedi: - Udajete se za Tupog Tima? - Tako je, u petak. U normalnim okolnostima, nakon što sam čula od gospođe Parker kakve neslane šale izvodite na njegov račun, došla bih u iskušenje da ga nagovorim da potraţi drugog poslodavca, ali on voli raditi s vama i s vašim ljudima tako da bi mi bilo drago da ostane kod vas. Harryjev pogled skrenuo je pored nje i zadrţao se na velikom Bentleyju parkiranom uz pločnik. Sjetio se da se o njoj govorilo kao o najbogatijoj ţeni u Artarmonu, i zaključio kako neće biti zgoreg da joj malo podiđe.

194 - E pa, kao da ste me mlatnuli čekićem, gospođice Horton! To se zove novost, zar ne! - Sigurna sam da je tako, gospodine Markhame. Nemam, na ţalost, mnogo vremena pa ću nastojati da budem što kraća. Postoji nekoliko stvari o kojima se moramo odmah dogovoriti. Kao prvo, hoćete li zadrţati Tima u svojoj sluţbi ako uzme tri mjeseca dopusta počevši od srijede? Drugo, ako odlučite da ga zadrţite, jeste li spremni da obuzdate svoje ljude, da se suzdrţavaju od primjedbi na račun Timovog braka? Još uvijek zbunjen, Harry je stresao glavom da mu se razbistri. - Bogamu, gospođice Horton, ne znam što da kaţem? - Onda vam predlaţem da se brzo odlučite, gospodine Markhame. Ne mogu sjediti ovdje cijele noći. Razmišljao je nekoliko trenutaka. - Bit ću iskren s vama, gospođice Horton. Volim Tima, i svi ga moji ljudi vole. Ako treba da ostanem bez njega tri mjeseca, sad je najbolje vrijeme jer dolazi ljeto i mogu uvijek naći po nekog studenta kao pomoćnika, iako će biti potrebna dvojica-trojica da zamijene Tima, kakva je to lijena bagra. Tim je kod mene već dvanaest godina i odličan je radnik. Morao bih traţiti mnogo više od tri mjeseca da pronađem radnika tako veselog, vrijednog i pouzdanog kao što je Tim, pa bih, ako vam to odgovara, rado zadrţao momka. - Lijepo. Što se tiče mog drugog zahtjeva, nadam se da vam neće biti teško shvatiti kako bi bilo loše za Tima kad bi ga netko zadirkivao zbog njegovog braka. Naravno, očekujem da ćete nastaviti s neslanim šalama i zabavom na njegov račun, što je za Tima nešto sasvim normalno. Njemu to, u stvari, ne smeta. Ali pitanje njegovog braka mora biti apsolutni tabu, i dajem vam časnu riječ da ću, ako saznam da ste ga zadirkivali i poniţavali zbog toga što se oţenio bogatom usidjelicom, smlaviti i vas i vaše ljude, moralno i financijski. Ne mogu vam zabraniti da o tome razgovarate među sobom, to mi u stvari nikad ne bi palo na pamet, jer će to sigurno biti zanimljiv i poticajan materijal za ogovaranje. Ukoliko se, međutim, Tim nađe u blizini, zahtijevam od vas da se suzdrţite od svih komentara, osim normalnih čestitki. Jesmo li se razumjeli?

195 Harry Markham nije nikako bio dorastao Mary Horton, pa se predao bez borbe. - Da, naravno, gospođice Horton. Bit će kako ţelite, gospođice Horton. Mary mu je pruţila ruku. - Mnogo vam hvala, gospodine Markhame. Cijenim vašu spremnost da mi pomognete. Do viđenja. Sljedeći na spisku Mary Horton bio je ginekolog. Nakon što je donijela odluku, Mary je sistematski uklanjala jednu prepreku za drugom i pri tome se zabavljala mnogo više nego što je očekivala. To je bila njena specijalnost, obavljati poslove; kad se odlučila, u njoj nije ostao ni najmanji trag sumnje, ni na trenutak nije se pokolebala. U ordinaciji je mirno objasnila situaciju ginekologu. - Ne mogu riskirati trudnoću, gospodine, sigurno i sami shvaćate zašto. Pretpostavljam da ćete me poslati u bolnicu da mi podveţu jajovode, pa sam nešto mislila, kad sam već tamo i kad se već morate natezati sa mnom, da poduzmete nešto u vezi s činjenicom da sam virgo Intacta. Ne bih ţeljela ugroziti svoju vezu otvorenim pokazivanjem bola, a čula sam da je za ţenu vrlo bolno započeti seksualnu aktivnost u mojim godinama. Ginekolog je ţurno podigao ruku do čela da sakrije osmijeh koji mu se protiv volje pojavio na licu; poznavao je, bolje nego većina ljudi, vrstu ţena kojoj je pripadala Mary Horton, jer ih je mnogo radilo u australskim bolnicama. Proklete stare frajle, pomislio je, sve su iste. Odlučne, efikasne u poslu, gotovo neugodno uravnoteţene, a ipak, zbog onog ţenskog u njima, ponosne, osjetljive i čudno blage. Kad je ponovo uspostavio kontrolu nad sobom, počeo je kuckati perom o ploču stola, promrmljao nešto i pucnuo prstima. - Mislim da se slaţem s vama, gospođice Horton. A sad vas molim da odete tamo iza paravana i potpuno se svučete. Sestra će odmah doći da vam donese ogrtač. U subotu ujutro trebalo je obavijestiti još samo Tima. Zamolila je Rona da mu ništa ne govori, ali je odbila da pođe u vikendicu sama s Timom. - Poći ćeš s nama, Rone - rekla je odlučno. - Što se promijenilo? Još nismo vjenčani, kao što ti je poznato. Lako ću

196 uhvatiti Tima nasamo i reći mu. Prilika joj se pruţila istog dana poslije podne; Ron je otišao da prilegne, namignuvši Mary prije nego što se povukao u svoju sobu. - Time, kako bi bio da odemo na plaţu i posjedimo malo na suncu? Smjesta je skočio, sav ozaren. - Oh, to će biti divno, Mary. Je li dovoljno toplo za kupanje? - Mislim da nije, ali nije vaţno. Ţelim da porazgova- ram s tobom, a ne da se kupamo. - Volim razgovarati s tobom, Mary - priznao joj je. - Već odavno nismo razgovarali. Nasmijala se. - Laskavče! Pričamo sve vrijeme! - Ali ne onako kao kad kaţeš: »Time, hoću da poraz - govaram s tobom!« To su najbolji razgovori, to znači da imaš nešto zaista vaţno da mi kaţeš. Pogledala ga je, širom otvorenim očima. - Kakva pronicavost! A sad idemo, prijatelju, nema odugovlačenja! Bilo je teško osloboditi se krajnje poslovnog rasploţe- nja u kome je djelovala posljednjih nekoliko dana, pa je neko vrijeme šutke sjedila na pijesku nastojeći da se spusti s platforme poslovne oštrine. Usvojiti takvo drţanje bilo je od bitne vaţnosti za njeno mentalno zdravlje; bez njega nikako ne bi uspjela kazati i uraditi sve što je potrebno, jer bi svaki znak ranjivosti rezultirao katastrofom. Sad joj taj tvrdi stav više nije bio potreban, trebalo ga je odbaciti. - Time, imaš li neku predodţbu o tome što je to brak? - Mislim da. imam. U braku su bili mama i tata, u braku je moja Dawnie. - Moţeš li mi reći o tome nešto više? - Uh, ne znam! - Prošao je prstima kroz gustu zlatnu kosu i načinio grimasu. - To znači da čovjek ţivi s nekim s kim nije oduvijek ţivio je li tako? - Djelomično. - Okrenula se njemu. - Kad čovjek odraste i nije više malo dijete, obično upozna nekoga tko mu se toliko sviđa da poţeli ţivjeti s njim, umjesto s majkom i ocem. Pa ako osoba koja

197 mu se sviđa uzvraća te osjećaje, odlaze zajedno do svećenika, pastora ili suca i vjenčaju se. Oboje se potpišu na komad papira, a kad se potpišu, to znači da su vjenčani, da mogu ţivjeti zajedno do kraja ţivota ne kršeći Boţji zakon. - To zaista znači da mogu ţivjeti zajedno do kraja ţivota? - Da. - Zašto se onda nas dvoje ne vjenčamo, Mary? Ja bih ţelio da se vjenčam s tobom, volio bih da te vidim dotjeranu kao princezu iz bajke, u dugoj bijeloj haljini kakvu je imala Dawnie, i u kakvoj je mama na fotografiji s vjenčanja koja stoji na toaletnom stoliću u njenoj spavaćoj sobi. - Mnoge djevojke zaista nose duge bijele haljine kad se udaju, ali nije duga bijela haljina bitna za vjenčanje, nego onaj komad papira. - Ali mama i Dawnie imale su duge bijele haljine! - ostao je tvrdoglavo pri svome, zaljubljen u tu ideju. - Da li zaista ţeliš da se vjenčamo. Time? - upitala ga je Mary, nastojeći da ga odvuče od duge bijele haljine. Energično je klimnuo glavom i osmjehnuo se. - Ah, naravno, zaista bih ţelio da se vjenčamo, Mary. Onda bih mogao stalno ţivjeti s tobom, ne bi u nedjelju uvečer morao ići kući. Rijeka je tekla svojim tokom prema moru, zadovoljno ţuboreći i pljuskajući. Mary je otjerala nametljivu muhu s lica. - Da li bi više volio ţivjeti sa mnom nego s tatom? - Bih. Tata pripada mami, on samo čeka da ode i 208 spava kraj nje pod zemljom, zar ne? Ja pripadam tebi, Mary. - E pa, tvoj tata i ja razgovarali smo o tome one večeri nakon što smo se vratili iz posjeta gospodinu Martinsonu, i zaključili smo da bi bilo dobro kad bismo se nas dvoje vjenčali. Mnogo se brinemo što će biti s tobom, Time, jer nema nikoga na svijetu tko bi nam bio draţi od tebe. U plavim očima zablistalo je svjetlo što se odbijalo od rijeke. - Oh, Mary, govoriš ozbiljno? Zaista govoriš ozbiljno? Udat ćeš se za mene? - Hoću, Time, udat ću se za tebe. - I nakon toga moći ću ţivjeti s tobom, zaista ću pripadati

198 tebi? - Da. - Moţemo li se vjenčati još danas? Pogledala je, trepćući, u rijeku, odjednom rastuţena. - Ne moţemo danas, dušo, ali bit će to vrlo brzo. U petak. - Zna li tata kad će to biti? - Da, zna da će to biti u petak. Sve je već dogovoreno. - 1 imat ćeš dugu bijelu haljinu kao mama i moja Dawnie? Zavrtjela je glavom. - Ne, Time, neću moći. Ţeljela bih da budem u dugoj bijeloj haljini, tebe radi, ali potrebno je mnogo vremena da se takva haljina sašije, a tvoj tata i ja ne ţelimo toliko čekati. Razočaranje mu je na trenutak ugasilo osmijeh, ali ubrzo je opet procvjetao na njegovom licu. - I poslije toga neću se morati vraćati kući? - Kratko vrijeme bit ćeš kod kuće, jer ja moram otići na nekoliko dana u bolnicu. - Oh, Mary, nemoj! Ne smiješ ići u bolnicu! Molim te, molim te, nemoj ići u bolnicu! - Oči su mu se napunile suzama. - Umrijet ćeš, Mary, otići ćeš od mene da spavaš pod zemljom i nikad te više neću vidjeti! Pruţila je ruke prema njemu i čvrsto mu stegla šake, smirujući ga. - Zaboga, Time, zaboga! Ako netko ide u bolnicu, to ne znači da će tamo umrijeti! To što je tvoja mama umrla kad su je odvezli u bolnicu, još ne znači da ću tako umrijeti i ja, znaš. Mnogo, mnogo, mnogo ljudi odlazi u bolnicu i izlazi iz nje. Bolnica je mjesto kamo ljudi odlaze kad su bolesni i ţele da ozdrave. Događa se, naravno, da su ponekad tako bolesni da ne mogu ozdraviti, ali ja nisam bolesna kao tvoja mama, nije li tako? Nisam slaba i ništa me ne boli, zar ne? Bila sam, međutim, kod doktora i on hoće da popravi jedan djelić mog tijela koji nije u redu, i ţeli da to uradi prije nego što dođeš da ţiviš sa mnom, tako da nam bude lijepo zajedno. Bilo je prilično teško navesti ga da joj povjeruje, ali nakon nekog se vremena smirio i, činilo se, prihvatio činjenicu da ona neće otići u bolnicu da umre. - Sigurna si da nećeš umrijeti, potpuno sigurna? - Jesam, Time, sigurna sam da neću umrijeti. Ne mogu još

199 umrijeti. Neću dopustiti da umrem. - A vjenčat ćemo se prije nego što odeš u bolnicu? - Da, sve je dogovoreno za petak. Naslonio se na ruke i, sretan, uzdahnuo, a onda se počeo kotrljati niz pješčanu padinu dok nije stigao do vode, neprestano se smijući. - Vjenčat ću se s Mary, vjenčat ću se s Mary! - pjevao je, prskajući je vodom kad je došla za njim do obale rijeke.

200 25 Za tu svečanu priliku Mary je obukla kostim od svilenog tusora boje breskve, sa šeširićem od svile iste boje, a kao jedini ukras imala je nekoliko tamnoţutih ruţa na posuvratku. Uzvanici su se dogovorili da se sastanu na Victoria Squareu, na strani prema Hyde Parku, točno preko puta Centralnog matičnog ureda. Mary je parkirala automobil u podzemnom parkiralištu Domaina, izašla pokretnim stubama od parkirališta do College Streeta, a onda produţila pješice kroz park. Archie je htio da je on doveze, ali je odbila. - Moram ravno sa vjenčanja u bolnicu, pa mislim da će biti bolje da dođem svojim kolima. - Ali upravo mi zato moraš dopustiti da te vozim, dušo! - protestirao je. - Kako ti to zamišljaš, da se sama odvezeš kući iz bolnice kad te otpuste? - Naravno. To je velika privatna bolnica organizirana kao hotel i ostat ću tamo mnogo dulje nego što je stvarno potrebno, tako da budem potpuno zdrava i u punoj formi kad dođem kući. Ne ţelim razočarati Tima na taj način da se vratim kući i ne dopustim mu da odmah dođe k meni. Pogledao ju je, pomalo zbunjen. - Pa sad, pretpostavljam da znaš što radiš, jer to uvijek znaš. Srdačno mu je prodrmala ruku. - Dobro stari Archie, tvoja vjera u mene zaista je dirljiva. I tako se sama odvezla na svoje vjenčanje, i stigla je prva na ugao kod parka. Odmah za njom stigli su Tricia i Archie. Zatim je dašćući stigla gospođa Parker u neobičnoj haljini od šifona boje trešnje kombinirane s dreča- voplavom, i konačno su iz obliţnjeg ulaza u stanicu podzemne ţeljeznice izronili Ron i Tim. Tim je bio u odijelu koje je nosio na vjenčanju Dawnie, Ron u odijelu što ga je imao na sebi na pogrebu Esme. Stajali su na ugodnom, oštrom suncu i ćaskali, a onda joj je Tim dao jednu kutijicu, brzo, krišom, kad nitko nije gledao. Bio je očigledno nervozan i ne baš siguran u sebe; sakrivši kutijicu u ruci, Mary ga je odvela nekoliko koraka dalje od ostalih i zastala, okrenuvši im leđa, da odmota nespretno umotani paketić.