Colleen McCullough - Tim

51 - Jesi li ikad bio izvan grada, Tim? Zavrtio je glavom. - Zašto nisi? - Ne znam. Ne vjerujem da su mama i tata ikad poţeljeli da vide nešto izvan grada. - A Davvijie? - Moja Dawnie ide svuda, bila je čak i u Engleskoj. - Rekao je to tako kao da je Engleska tu odmah iza ugla. - A za praznike, kad si bio još mali? - Uvijek smo ostajali kod kuće. Mama i tata ne vole divljinu, vole samo grad. - E pa, Time, ja često odlazim u svoju vikendicu pa moţeš uvijek poći sa mnom. A moţda ću te jednom odvesti u pustinju, ili na Veliki zaštitni greben, na pravo putovanje. On, međutim, nije obraćao paţnju na nju jer su se pribliţavali rijeci Hawkesbury, pa je pogled bio prekrasan. - Oh, zar nije divno? - klicao je vrteći se na sjedalu i grčevito kršeći ruke, kako je uvijek radio kad je bio nečim dirnut ili uznemiren. Mary nije bila svjesna ničega osim iznenadnog bola, bola tako novog i stranog da nije imala pravu predodţbu o tome zašto ga osjeća. Jadni, tuţni mladić! Događaji su se nekako urotili da blokiraju svaki pravac koji mu je mogao proširiti horizonte i osigurati duhovni razvitak. Njegovi su se roditelji brinuli o njemu, ali njihov ţivot bio je skučen a vidici ograničeni na obrise Sydneyja. Da bude pravedna, nije u srcu mogla naći snage da im zamjeri što nisu shvatili kako nema nade da Tim ikad izvuče iz njihovog načina ţivota ono što u njemu nalaze oni. Jednostavno im nikad nije palo na pamet da se upitaju je li on uistinu sretan ili nije, jer je bio sretan. Samo, je li mogao moţda biti i sretniji? Kako bi izgledao kad bi se oslobodio lanca njihove svakodnevice, kad bi mu dopustili da malo protegne noge? Bilo je tako teško pohvatati sve konce njenih osjećaja prema njemu - jednog je trenutka mislila o njemu kao o malom djetetu, a već sljedećeg trenutka njegova fizička ljepota podsjetila bi je da je on odrastao muškarac. Osim toga, bilo joj je teško uopće nešto osjećati kad je prošlo toliko godina od vremena kada joj je ţivot bio

52 nešto više od običnog postojanja. Nije imala ugrađen emocionalni indikator s pomoću koga bi mogla razlikovati saţaljenje od ljubavi, pravi gnjev od nastojanja da zaštiti svoj mir. Ona i Tim bili su kao Svengali i Trilby, samo u zlosretno izmijenjenim ulogama: onaj bez razuma hipnotizirao je razumnog. Otkako je prvi put vidjela Tima prije nekoliko tjedana, potpuno se posvetila akciji i radeći odrţavala svoje misli isključene. Nikad nije dopustila sebi da sjedne i u samoći o svemu mirno razmisli, jer po prirodi nije bila sklona ispitivanju kako i zašto nešto osjeća. Ĉak ni sad nije htjela to učiniti, nije namjeravala da se dovoljno odvoji od središta svog bola kako bi se uhvatila ukoštac s njegovim uzrocima. Najbliţi susjedi bili su udaljeni dvije milje od vikendice jer to područje još nije bilo »razvijeno«. Jedini prilazni put bio je strašan, obična staza prokrčena kroz šumu eukaliptusa, neprohodna kad bi pala kiša i raskva- sila je, a kad nije bilo kiše, iza automobila su se dizali ogromni, gusti oblaci prašine koja je padala na raslinje kraj puta i pretvarala ga u smeđe, okamenjene kosture. Jarci, izbočine i udarne rupe na cesti predstavljali su opasnost i za najsolidnija kola, tako da je bilo malo ljudi spremnih da se radi izdvojenosti od svijeta izlaţu takvim rizicima i neugodnostima. Posjed Mary Horton bio je relativno velik, oko dvadeset jutara; kupila ga je misleći na budućnost, svjesna da će kancerozno širenje grada konačno dovesti do razvoja te oblasti i fantastičnih profita. Do tog vremena mjesto je potpuno odgovaralo njenoj ljubavi prema samoći. Staza koja je nestajala u grmlju označavala je početak njenog imanja. Skrenula je s ceste i nastavila voţnju stazom što je vodila nekih pola milje kroz prekrasnu šikaru, nedirnutu, djevičansku. Staza je izbijala na prostranu čistinu, koja je na jednom kraju završavala malom plaţom; iza nje, slana i još pod utjecajem plime, tekla je rijeka Hawkesbury svojim vijugavim, širokim koritom, između strmih obala od pješčenjaka. Plaţa Mary Horton bila je duga svega oko sto metara, a na oba njena kraja uzdizale su se visoke ţute stijene. Sama kuća bila je građena bez velikih pretenzija - bijaše to niska četvrtasta zgrada rešetkaste konstrukcije, s krovom od valovitog

53 lima i širokom, otvorenom verandom unaokolo. Mary je uvijek nastojala da bude obojena zato što nije podnosila nered i zapuštenost, ali mutnosmeđa boja koju je izabrala nije popravljala izgled kuće. Dva velika rezervoara za vodu od pocinčanog lima bila su postavljena na visoke tornjeve na jednom kraju zadnje strane kuće, koja je bila okrenuta stazi. Na čistini bilo je mjestimice posađeno drveće, koje je već bilo dovoljno poraslo da bar dijelom razbije dojam praznine. Mary nije ni pokušala da tu uredi nešto kao vrt i trava je slobodno rasla, ali usprkos svemu mjesto je posjedovalo stanovit, teško objašnjiv šarm. Mary je utrošila dosta novca na svoju vikendicu otkako je kupila posjed prije petnaestak godine. Podigla je velike rezervoare da ima dovoljno čiste vode potrebne suvremenom kućanstvu, i uvela struju da se riješi fenjera i petrolejki. Mary nije nalazila ništa privlačno u ognjištima, kaminima, svijećama i toaletnim prostorijama izvan kuće; sve je to samo zahtijevalo dodatne napore i neugodnosti. Kad joj se prilazilo kolima, kuća je pokazivala svoju najruţniju stranu, ali Tim je bio sav izvan sebe. Mary ga je jedva digla sa sjedala i nekako namamila da uđe u kuću na straţnja vrata. - Ovo je tvoja soba, Time - rekla je pokazujući mu skromno namještenu, ali veliku spavaću sobu sa bijelim zidovima i bijelo obojenim pokućstvom; podsjećala je pomalo na samostansku ćeliju. - Mislim da bi mogao, ako ti se svidi da dolaziš ovamo, razmisliti kojom bi bojom ţelio da obojim zidove i kakav bi ti namještaj najviše odgovarao. Mogli bismo jednog dana otići da sve to kupimo u gradu. Nije mogao ništa odgovoriti, previše uzbuđen i opijen čitavim dotadašnjim iskustvom da bi mogao apsorbirati i tu novu radost. Pomogla mu je da raspakira svoj kofer i sloţi stvari u prazne ladice i ormar. Zatim ga je uhvatila za ruku i odvela u dnevnu sobu. Upravo tu bila je izvela najveće promjene u kući, koja je nekad imala mračnu, loše osvijetljenu dnevnu sobu po čitavoj duţini prednje verande. Dala je da se sruši čitav prednji zid, komad po komad, i zamijenila ga klizećim staklenim vratima duţ čitave fasade, visokim od poda do stropa, tako da po lijepom vremenu između dnevne sobe i otvorenog prostora nije bilo ničega. Pogled iz sobe bio je takav da je čovjeku zastajao dah. Travnata

54 površina blago se spuštala do svijetloţutog pijeska na sunčanoj, čistoj maloj plaţi čije je rubove blago zapljuskivala plava voda Hawkesburyja, dok su se na drugoj obali široke rijeke prekrasne stijene, raskošno okrunjene šumom, dizale u susret svijetlom, prozračnom nebu. Jedini zvuci ljudskog porijekla dopirali su s rijeke - pućkanje izvanbrodskih motora, brektanje izletničkih brodova, brujanje glisera što su vukli skijaše na vodi. Ali ptice su kreštale i cvrkutale sa svakog drveta, cvrčci su dizali zaglušnu buku, a vjetar je tiho zavijao provlačeći se kroz šuštave grane. Mary još nikad nije dijelila s nekim to svoje utočište, ali je mnogo puta u sebi ponavljala zamišljeni razgovor što će ga voditi sa svojim prvim gostima. Oni će se glasno oduševljavati i diviti pogledu i u beskraj komentirati svaku sitnicu. Tim, međutim, nije rekao ništa; nije imala predodţbu o tome kakve su njegove mogućnosti procjene i usporedbe. Bilo je očigledno kako misli da je sve »divno«, ali za njega je bilo »divno« sve što ga nije činilo nesretnim. Je li Tim sposoban da doţivljava gradaciju sreće? Moţe li uţivati u nekim stvarima više nego u drugima? Kad je raspakirala svoje stvari i napunila kuhinju, pozvala ga je na ručak. U toku objeda govorio je vrlo malo i polako ţvačući pojeo sve što je stavila pred njega. Ukoliko nije bio uzbuđen ili pregladnio, njegovom ponašanju za stolom nije se imalo što zamjeriti. - Znaš li plivati? - upitala ga je nakon što je uz njegovu pomoć oprala tanjure. Lice mu se ozarilo. - Znam, oh, znam! - Onda će biti najbolje da obučeš kupaće gaćice dok ja ovdje ne pospremim, pa ćemo otići na plaţu. Vrijedi? Smjesta je nestao i vratio se toliko brzo da mu je morala reći neka je pričeka dok ne obavi ostale sitne poslove po kuhinji. Ponijeli su dvije platnene leţaljke, suncobran, ručnike i ostali pribor za plaţu i, tako natovareni, oteturali do pijeska. Mary se već bila smjestila u leţaljku i otvorila knjigu kad je primijetila da on još stoji i gleda u nju, zbunjen i očigledno u neprilici. Zatvorila je knjigu.

55 - U čemu je stvar, Time? Što se dogodilo? On je bespomoćno kršio ruke. - Učinilo mi se da ste rekli da ćemo plivati! - Nisam rekla mi, Time - ispravila ga je blago. - Ti samo plivaj koliko ti srce ţeli, ali ja nikad ne idem u vodu. Kleknuo je pored njene leţaljke i poloţio obje ruke na njenu podlakticu, strašno uzrujan. - Ali to nije isto, Mary! Ja ne ţelim plivati sam! - Suze su mu zablistale na dugačkim plavim trepavicama kao kapljice vode na kristalu. - Molim vas, Mary, molim vas, nemojte me ostavljati da plivam sam! Pruţila je ruku da ga dodirne, ali ju je brzo povukla. - Ali ja nisam ponijela kupaći kostim, Time! Ne mogu ići u vodu, sve kad bih i htjela. On je klatio glavom naprijed-nazad, sve ţalosniji i ţalosniji. - Ne vjerujem da volite biti sa mnom, ne vjerujem da sam vam drag! Uvijek ste obučeni kao da se spremate za izlazak u grad, nikad ne nosite hlače ni šore, nikad ne idete bez čarapa kao moja mama! - Oh, Time, što da radim s tobom? To što sam uvijek obučena kao za izlazak nikako ne znači da ne volim tvoje društvo! Ja se ne osjećam ugodno ukoliko nisam tpuno obučena, to je sve! Ne volim nositi hlače i šorc i hodati naokolo bez čarapa. On joj, međutim, nije odgovorio, samo je okrenuo glavu. - Da vam je zabavno, nosili biste odjeću kakvu nosi moja mama kad se zabavlja - ostao je tvrdoglavo pri svome. Zavladala je duţa šutnja koja je sadrţavala, a da Mary toga nije bila svjesna, njihov prvi sukob volje. Na kraju je uzdahnula i spustila knjigu. - U redu, idem u kuću da vidim mogu li nešto pronaći, ali mi moraš čvrsto obećati da nećeš izvoditi nikakve trikove u vodi, da me nećeš gnjurati i nestajati pod vodom. Ja ne znam plivati, što znači da moraš paziti na mene sve vrijeme dok sam u vodi. Obećavaš li? Lice mu se smjesta razvuklo u osmijeh. - Obećavam, obećavam! Ali nemojte se dugo zadrţati, Mary, molim vas, nemojte se dugo zadrţati!

56 Radeći protiv svoje čistunske naravi, Mary je na kraju obukla čist komplet svog uobičajenog bijelog pamučnog rublja, a preko toga jednu od svojih sivih lanenih haljina s kopčanjem sprijeda, koju je na brzinu, s pomoću škara, skratila. Odrezala je suknju do polovice bedara, otkinula rukave i proširila izrez, tako da su joj se vidjele ključne kosti. Svaki rez bio je, naravno, izveden uredno, ali nije imala vremena da podvrne i opšije rukave, što ju je ljutilo i kvarilo joj raspoloţenje. Odlazeći natrag na plaţu, osjećala se neugodno gola, bez čarapa, bez podrške steznika, s rukama i nogama bijelim kao riblji trbuh. Taj osjećaj nije imao nikakve veze s Timom; i kad je danima ţivjela potpuno sama, uvijek se kompletno oblačila, ne propuštajući ni jedan sloj. Tim, potpuno nekritična publika otkako je progurao svoje, veselo je skakutao oko nje. - Oh, tako je mnogo bolje, Mary! Sad moţemo zajedno plivati! Idemo! Idemo! Mary je ušla u vodu drhteći, ispunjena nelagodnošću. Izbirljivoj kao kakva razmaţena mačka, bio joj je potreban krajnji napor volje da nastavi gaziti sve dublje, kad je sve što je ţeljela bilo da se okrene i pobjegne u svoju udobnu, suhu leţaljku. Pokazujući neobičnu zrelost, paţnju tipičnu za mladog čovjeka kome je povjerena briga o skupocjenom blagu, Tim je nije puštao da ide dalje od mjesta gdje joj je voda dopirala do pasa. Kruţio je oko nje kao uporna mala muha, zbunjen i briţan. Sve je bilo uzalud; on je osjećao da je njoj nelagodno, a ona je znala da mu time kvari veselje. Zato se svladala da ne zadrhti od groze, a umjesto toga se potopila do vrata, ciknuvši od šoka i nehotice se nasmijavši. Smijeh je, izgleda, bio jedino što je ţelio čuti; počeo je ludovati oko nje kao dupin, slobodan i siguran u vodi kao riba. Prisilivši se da se osmjehne, i udarajući dlanovima po površini vode - vjerovala je da tako najbolje imitira ponašanje nekoga tko uţiva u kupanju - Mary je nespretno krenula za njim. Voda je bila potpuno bistra i čista, njene deformirane noge teturale su, bijele kao sir, po pješčanom dnu kad god bi pogledala dolje, a sunce ju je milovalo po potiljku kao neka topla, prijateljska ruka. Nakon nekog vremena počela je uţivati u blagom peckanju

57 slane vode; to ju je poticalo i uzbuđivalo, činilo joj se da je doista čudesno potapati se do ramena, bez teţine, u divnu hladnu vodu i naglo oduzimati sunčevim zrakama njihovu snagu. Osjećaj ranjivosti zbog nedostatka odjeće izgubio se, i sve se više prepuštala zanosnom osjećaju da joj je tijelo oslobođeno svih stega. Nije, međutim, potpuno izgubila zdrav razum pa je nakon dvadesetak minuta pozvala Tima. - Moram izaći. Time, nisam naviknuta na sunce - rekla mu je. - Pogledaj kako sam ja bijela, a kako si ti crn! Jednog dana bit ću crna kao ti, ali do toga moram stići postepeno jer koţa bijela kao moja na suncu izgori i mogla bih se ozbiljno razboljeti. Nemoj, molim te, pomisliti da mi nije lijepo, zaista se divno osjećam, ali sad se moram skloniti u hladovinu. Primio je to sasvim mirno. - Znam, još sam kao mali dečko jednom tako izgorio od sunca da su me morali odvesti u bolnicu. Tako me je boljelo da sam plakao cijeli dan i cijelu noć. Ne bih htio da vi plačete cijeli dan i cijelu noć, Mary. - Reći ću ti što ću uraditi, Time. Sjest ću pod suncobran i promatrati te. Obećavam da neću čitati, nego da ću te neprestano promatrati. Slaţeš li se? - Slaţem se, slaţem, slaţem! - otpjevao je igrajući se podmornice, ali se plemenito suzdrţavajući od pokušaja da je torpedira. Pazeći da bude potpuno zaštićena suncobranom, Mary je ispruţila mokro tijelo na leţaljku i obrisala ručnikom lice. Iz punđe na zatiljku tekla joj je voda niz kičmu na vrlo neugodan način, pa je izvukla igle i prebacila rasutu kosu preko naslona leţaljke da se suši. Morala je sama sebi priznati da se divno osjeća, gotovo kao da je slana voda imala neke ljekovite kvalitete. Koţa joj je bridjela, mišići su bili opušteni a udovi teški... ... Bila je u jednoj od rijetkih posjeta frizerskom salonu i frizerka joj je ritmički četkala kosu jedan-dva- tri, jedan-dva-tri, zateţući joj koţu na tjemenu svaki put kad bi četka zašla u kosu i ugodno je otpuštajući dok se četka kretala prema krajevima vlasi. Osmjehujući se od uţivanja, otvorila je oči i postala svjesna da se ne nalazi u frizerskom salonu nego u leţaljci na plaţi, i da se sunce već spustilo

58 tako nisko iznad drveća da su sjene potpuno prekrile pijesak. Tim je stajao iza nje, glave nagnute iznad njenog lica, i igrao se s njenom kosom. Obuzela ju je panika; odskočila je da se otme njegovim dodirima, savladana nekim neobjašnjivim strahom, pokupila rasutu kosu i počela grozničavo pretraţivati dţepove na skraćenoj haljini, traţeći igle. Kad se našla na sigurnoj udaljenosti i malo bolje probudila, okrenula se da ga pogleda, očiju razrogačenih od straha, dok joj je srce snaţno udaralo. Stajao je nepomično na istom mjestu i gledao u nju onim svojim nevjerojatnim očima, lica iskrivljenog u onaj posebno bespomoćni, bolni izraz koji je primjećivala kod njega kad je znao da je pogriješio, ali nije shvaćao u čemu je pogreška. Htio je da se ispriča, htio je svim srcem da shvati kakav je to grijeh nesvjesno počinio; činilo se da u tim trenucima najjače osjeća svoju izdvojenost od ljudi, pomislila je kao pas koji ne zna zašto gaje gospodar udario. Potpuno izgubljen, stajao je i kršio ruke, opuštenih krajeva usta. Ispruţila je ruke prema njemu gestom koja je izraţavala kajanje i ţaljenje. - Oh, mili moj! Nisam htjela da te povrijedim! Spavala sam i uplašio si me, eto, to je sve! Ne gledaj me tako! Ne bih te povrijedila ni za šta na svijetu, Time, zaista ne bih! Oh, molim te ne gledaj me tako! Izbjegavao je njene ruke, drţeći se izvan njenog dosega zato što nije bio siguran misli li ona to ozbiljno ili ne, ne nastoji li samo da ga nekako umiri. - Bila je tako lijepa - objasnio je bojaţljivo. - Samo sam htio da je dodirnem, Mary. Gledala ga je zapanjeno. Je li rekao »lijepa«? Da, rekao je! I rekao je to kao da zaista zna što ta riječ znači, kao da shvaća po čemu je drukčija od riječi »fino«, »divno«, »super« ili »gala«, jedinih izraza priznanja koje je do tada čula od njega. Tim je počeo učiti! Skupljao je ponešto od onog što je govorila, i to pravilno primjenjivao. Njeţno mu se nasmijala, prišla mu, uzela njegove neodlučne ruke u svoje i čvrsto ih stegla. - Tako mi svega, Time, draţi si mi od svih ljudi koje poznajem. Ne ljuti se na mene, nisam te htjela uvrijediti, zaista nisam.

59 Njegov se osmijeh pojavio kao sunce a bol je nestala iz njegovih očiju. - I ti si meni draga, Mary, draţa od svih osim tate i mame i Dawnie. - Zastao je i zamislio se. - Mislim, u stvari, da si mi draţa nego Dawnie. Eto ga ponovo! Rekao je »u stvari« na isti način kao ona! Naravno, bilo je to u velikoj mjeri samo oponašanje, ali ne sasvim; u upotrebi tih riječi bilo je stanovite sigurnosti. - Hajde, Time, idemo u kuću dok ne zahladi. Kad puhne večernji vjetar s rijeke, strašno brzo ohladi zrak, čak i usred ljeta. Što bi ţelio za večeru? Poslije večere, kad su tanjuri bili oprani i spremljeni Mary je natjerala Tima da sjedne u njen udobni naslonjač , a onda je počela pretraţivati svoju diskoteku, - Voliš li glazbu, Time? - Ponekad - odgovorio je oprezno, izvijajući vrat da je vidi, jer je stajala iza njega. Što bi mu se moglo svidjeti? Vikendica je, u stvari, bila bolje opskrbljena pločama s glazbom koja bi mu se mogla svidjeti nego kuća u Artarmonu, jer je ovamo prenijela sve što je prerasla u svom muzičkom obrazovanju. Ravelov Bolero, Goundova Ave Maria, Handelov Largo, trijumfalna koračnica iz Aide, Sullivanov Izgubljeni akord, Švedska rapsodija, Sibeliusova Finlandia, melodija Gilberta i Sullivana, Elgarova Svečana koračnica - sve je to bilo tu, uz velik broj sličnih izabranih djela bogatih melodijom i atmosferom. »Da ga iskušam na nečemu takvom«, pomislila je, »da vidim kako će ići. Njemu sigurno neće smetati ako izaberem nešto već otrcano.« Opčinjen, sjedio je kao u transu, gotovo se fizički stapajući s glazbom. Mary je čitala ponešto o mentalno zaostalim osobama i sjetila se, dok ga je promatrala, da mnogi duševno zaostali ljudi strastveno vole glazbu relativno visokog nivoa i sloţenosti. Promatrajući to ţivo, znatiţeljno lice na kome se odraţavala svaka promjena raspoloţenja, srce ju je zaboljelo. Kako je lijep, kako je nevjerojatno lijep! Oko ponoći vjetar što je puhao uz rijeku od mora postao je još hladniji i tako silovito nadirao kroz otvorena staklena vrata da ih je

60 Mary morala zatvoriti. Tim je otišao u krevet oko deset, premoren uzbuđenjem i dugim plivanjem poslije podne. Pomislila je da mu je moţda hladno, pa je prekopala plakar u hodniku i izvukla perinu da ga pokrije. Pored njegovog kreveta gorjela je mala petrolejka; povjerio joj je, nakon mnogo oklijevanja, da se boji mraka i zatraţio neku malu svjetiljku koju bi mogao drţati upaljenu. Koračajući nečujno po golom bijelom podu, paţljivo steţući perinu uz grudi da ne zakvači za nešto i ne načinu buku, Mary je prišla uskom krevetu. Leţao je sklupčan, vjerojatno zato što mu je bilo hladno, s rukama obavijenim oko grudi, dok su mu koljena gotovo dodirivala bradu. Pokrivači su bili gotovo pali s kreveta tako da su mu gola leđa bila okrenuta otvorenom prozoru. Mary ga je gledala, steţući ruke pod mekanim naborima perine, otvorenih usta. Usnulo lice bilo je posve smireno, svjetlucave trepavice lepezasto raširene prema ravnim obrazima, prekrasna zlatna masa kose nakovrčana na pravilno obikovanoj glavi. Usne su mu bile blago povijene naviše, a tuţni nabor s lijeve strane davao je osmijehu nešto što je podsjećalo na Pierrota iz francuske pantomime. Grudi su mu se podizale i spuštale tako tiho da je na trenutak pomislila da je mrtav. Ne bi znala reći koliko je dugo ostala tako zureći u njega, ali na kraju je zadrhtala i povukla se, odmotavajući perinu. Nije ni pokušala da ga umota u pokrivače, već se zadovoljila time da ih poravna i navuče preko njega, a onda mu je prebacila perinu preko ramena i namjestila je da ne sklizne. On je uzdahnuo i pokrenuo se, meškoljeći se u toplini, ali je već sljedećeg trenutka ponovo utonuo u svijet snova. O čemu sanja takav duševno zaostao mlad čovjek, upitala se; je li u svojim noćnim lutanjima sputan kao u budnom stanju, ili se događa neko čudo koje ga oslobađa svih lanaca? Nije bilo načina da to sazna. Kad je izišla iz njegove sobe, Mary je osjetila da u kući neće izdrţati pa je, tiho zatvorivši staklena vrata, prešla preko verande i sišla niz stepenice na stazu koja je vodila do plaţe. Grane drveća nemirno su se klatile pod naletima vjetra, a na jednoj grani što se nadvijala nisko iznad staze sjedila je australska sova, treptala u polutami krupnim očima i ponavljala svoje »mao-pao, mao-pao«,

61 po čemu je i dobila ime. Mary je gledala u pticu a da je, u stvari, nije vidjela i sljedećeg trenutka naletjela na nešto mekano i ljepljivo. Kad je osjetila dodir na licu, ciknula je od straha, a onda je shvatila da je to paukova mreţa. Oprezno je prešla rukama po cijelom tijelu jeţeći se od same pomisli da je vlasnik mreţe negdje na njenoj haljini, ali na tkanini nije bilo ničega. Na rubovima plaţe bilo je mnogo suhog granja; Mary ga je počela skupljati dok nije skupila dovoljno da naloţi vatru, a onda je spustila granje nasred pijeska, pokraj jednog zgodnog kamena, i prinijela šibicu šačici sitnih grančica koja je gurnula ispod hrpe. Hladni noćni povjetarac bio je pravi blagoslov i spas za istočnu obalu Australije, ali je bio surov prema ljudskom tijelu koje se preko dana preznojavalo i kuhalo, da bi noću promrzlo do kostiju. Mogla se vratiti u kuću po sviter, ali vatra je u sebi imala nešto prijateljsko, a Mary je upravo očajnički čeznula za toplinom i utjehom. Kad se vatra razbuktala i rasplamsala, sjela je na kamen i ispruţila ruke da ih zagrije. Lijeno se ljuljajući naprijed-nazad i gore-dolje, obješen za rep, s obliţnjeg drveta promatrao ju je svojim pametnim očima oposum, a njegova simpatična njuškica izraţavala je znatiţelju. Kakvo je to čudno stvorenje što čuči kraj blještave stvari koju on poznaje samo kao opasnost, dok svjetlost baca na nju čudne i svakog trenutka drukčije sjene? Zatim je zijevnuo, ubrao plod lokvata sa grane iznad sebe i počeo ga glasno ţvakati. Bila je potpuno bezopasna, obična ţena, zgrčena, s licem iskrivljenim od bola, ni mlada ni lijepa ni privlačna. Prošlo je mnogo vremena od dana kada je bol bio sastavni dio njenog ţivota, razmišljala je Mary, podupirući rukom bradu; morala bi se vratiti čak do djevojčice u spavaonici sirotišta koja je svake večeri zaspala jecajući. Kako je osamljena tada bila, tako osamljena da je bilo trenutaka kada je čeznula za blaţenim ništavilom smrti. Ljudi kaţu da dječji razum ne moţe shvatiti smrt i da dijete ne moţe čeznuti za njom, ali Mary Horton je znala da nije tako. Nije imala uspomena na dom, na njeţne ruke, na to da je netko voli i ţeli; očajavala je zbog čiste praznine i gubitka za koji nije znala u čemu je, jer nije mogla čeznuti za nečim za što nije znala da postoji. Vjerovala je da uzroci njene nesreće leţe u njenoj

62 neprivlačnosti, i uvijek bi je zaboljelo kad bi njena oboţavana odgojiteljica, sestra Thomas, kao i obično, dala prednost nekom ljepšem i privlačnijem djetetu. Ali ako joj geni nisu donijeli u nasljedstvo osobnu privlačnost, sadrţavali su kodeks snage - Mary je, rastući, sve više disciplinirala samu sebe dok nije naučila, sa četrnaest godina, kada je došao trenutak da napusti sirotište, da svladava i lomi u sebi osjećaj nesreće. Nakon toga je prestala osjećati na ljudskom, emocionalnom nivou i zadovoljavala se uţivanjem koje joj je pruţao dobro obavljen posao i stalan porast ušteđevine. Ne bi se moglo reći da je to bilo isprazno zadovoljstvo, ali je nije smekšavalo ni grijalo. Ne, njen ţivot nije bio prazan i bez stimulansa, ali je bio potpuno lišen ljubavi. Kako nikad nije doţivjela buđenje materinskog osjećaja niti potrebu da potraţi partnera, Mary nije bila sposobna procijeniti kvalitetu svoje ljubavi prema Timu. Nije čak ni znala moţe li se to što osjeća za Tima uopće nazvati ljubavlju. On se samo pretvorio u osovinu oko koje se okreće njen ţivot. U svakom budnom trenutku bila je svjesna Timova postojanja, javljao joj se u mislima po tisuću puta dnevno, i kad god bi pomislila: »Tim«, hvatala je sebe kako se osmjehuje ili osjeća nešto što bi se moglo definirati samo kao bol. Bilo je to gotovo kao da ţivi u njenoj svijesti, i to kao entitet sasvim odvojen od njegovog stvarnog bića. Kad je sjedila u svojoj diskretno osvijetljenoj dnevnoj sobi i slušala nadzemaljsko traganje neke violine, u duhu je posezala za nepoznatim, ali zadrţavajući određenu rezervu osjećaja; kad je, međutim, sjedila u svojoj diskretno osvijetljenoj dnevnoj sobi i gledala u Tima, nije ostajalo ništa što bi trebalo traţiti, sve za čime je ikad ţudjela bilo je utjelovljeno u njemu. Ako je moţda i očekivala nešto od njega u onim prvim satima između prvog viđenja i spoznaje da je duševno zaostao, od trenutka kad je shvatila istinu, prestala je očekivati od njega išta osim puke činjenice da postoji. Očaravao ju je; to je bila jedina riječ koje se mogla sjetiti a da bar djelomično odgovara stvarnosti. Sve gladi i čeţnje godina što ih je proţivjela kao zrela ţena nemilosrdno je ugušila; nikad nisu uspostavile vlast nad njom, jer je uvijek paţljivo izbjegavala sve situacije koje bi ih mogle potaći. Kad

63 bi zaključila da je neki muškarac privlačan, sistematski ga je ignorirala, kad bi neko dijete svojim smijehom počelo pronalaziti put do njenog srca, činila je sve da ga više nikad ne vidi. Izbjegavala je fizičku stranu svog bića kao kugu, zatvarala je u neki mračni i uspavani kutak svijesti i odbijala znati da uopće postoji. Pazi da se ne uvališ u nevolju, govorile su redovnice u sirotištu i Mary Horton se dobro čuvala svake nevolje. U samom početku Timova ljepota i bespomoćnost potpuno su je razoruţale - Mary se našla nabodena na iglu dvadeset devet u samoći provedenih godina. Ĉinilo se da mu je istinski potrebna, da on u njoj vidi nešto za Sto se ona sama pokazala slijepom. Nitko je nikad nije stavljao iznad ostalih, dok nije došao Tim. Što je to u njenoj suhoparnoj, poslovnoj ličnosti tako fasciniralo Tima? Odgovornost je strašna stvar, i onaj tko je slabo verziran u emocijama teško izlazi s njom na kraj. Ima majku, prema tome nije to ono što traţi, a previše je dijete i ona je previše stara frajla da bi stvar mogla imati seksualnu osnovu. U ţivotu je sigurno sreo mnogo, mnogo ljudi koji su bili okrutni prema njemu, ali isto tako i mnogo, mnogo onih koji su bili ljubezni, pa i više od toga. Onaj tko posjeduje Timovu vanjštinu i narav ne moţe ostati bez ljubavi. Zašto je, onda, nju stavio ispred ostalih? Vatra se gasila. Mary je otišla da donese još granja, a onda je odlučila da je ne raspaljuje. Sjedila je još neko vrijeme i zurila u treperava svjetla između ugljevlja, ne koncentrirajući pogled. Glista je promolila glavu iz pijeska i pogledala je; toplina vatre polako je prodirala kroz tlo i prisiljavala stotine sićušnih stanovnika da bjeţe kako se ne bi ispekli. Potpuno nesvjesna guţve koju je prouzrokovao njen izvor topline, Mary je ugasila ţar pijeskom umjesto vodom. Bilo je to dovoljno sigurno sa stanovišta zaštite od poţara, ali nije rashladilo pijesak i njegove stanovnike.

64 10 Mary je vodila Tima u Gosford u toku cijelog ljeta. Do travnja, koji je sa sobom donio jesen, Timov otac i majka bili su je već dobro upoznali, ali samo preko telefona. Nikad nije pozvala Rona i Es Melville u Artar- mon, a oni nisu imali mnogo volje da je zovu u posjet. Nikome od njih četvoro nije palo na pamet da se upita imaju li svi isti dojam o Mary Horton. - Namjeravam ove zime provesti odmor na Velikom zaštitnom grebenu, moţda u srpnju ili kolovozu, i voljela bih povesti Tima sa sobom, ako se slaţete - rekla je Ronu Melvilleu jedne nedjelje uvečer. - Zaboga, gospođice Horton, vi ste i previše dobri prema Timu! Moţe poći s vama, naravno, ali samo pod uvjetom da sam plati put za sebe. - Ako baš ţelite da bude tako, gospodine Melville, u redu, ali uvjeravam vas da bi mi bilo zadovoljstvo da Tim pođe sa mnom kao moj gost. - To je zaista vrlo, vrlo lijepo od vas, gospođice Horton, ali mislim da bi za Tima bilo bolje da sam sebi plati put. Mi to sebi moţemo priuštiti. Poveli bismo ga tamo i sami da nam je to palo na pamet, ali Es i ja, ne znam zašto, nikad ne odlazimo iz Sydneyja. Nikad ne idemo dalje od Avalona ili Wattamolle. - Razumijem, gospodine Melville. Do viđenja. Ron je spustio slušalicu, zataknuo palčeve pod remen na hlačama i zviţdučući otišao u dnevnu sobu. - Ĉuj, Es, gospođica Horton ţeli povesti Tima na Veliki zaštitni greben u srpnju ili kolovozu - objavio je ispruţivši se udobno na kauču, tako da su mu noge bile na većoj visini nego glava. - Lijepo od nje - rekla je Es. Nekoliko minuta kasnije ispred prozora je odjeknulo klop-klop visokih potpetica, a onda se čulo kako se zatvaraju straţnja vrata. U sobu je ušla mlada ţena, kimnula im glavom i s uzdahom sjela, istodobno odbacujući cipele. Bila je i nije bila slična Timu; visina i plava kosa bili su tu, ali joj je nedostajalo ono apsolutno savršenstvo

65 njegove građe, a oči su joj bile smeđe. - Mislim da sam upravo vidjela neuhvatljivu gospođicu Horton - promrmljala je zijevajući i privlačeći otoman da moţe na njega podići noge. Es je odmah pustila pletivo. - Pa kako izgleda stara dama? - Nisam mogla vidjeti baš sve pojedinosti, ali izgleda pomalo zdepasta i ima srebrnastu kosu smotanu u punđu na potiljku. Tipična usidjelica. Ima oko šezdeset pet godina, rekla bih, iako joj nisam dobro vidjela lice. Ali kakva kola, ljudi moji! Veliki crni Bentley, sličan automobilu u kakvom se vozi stara kraljica Lizzie. Uh! Lova do krova, rekla bih. - O tome ništa ne znam, draga, ali mislim da stoji prilično dobro, kad posjeduje toliko toga. - Nego šta! Pitam se samo šta nalazi u Timu ... to me ponekad zabrinjava ... A on je tako oduševljen njome. - Oh, Dawnie, ja mislim da je to baš lijepo - rekla je Es. - Ti si previše sumnjičava u vezi s Timom i gospođicom Horton. - Šta bi sad to trebalo da znači, previše sumnjičava? - upitala je Dawnie oštro. - Do vraga, ta brat mi je! Ne sviđa mi se to njegovo novo prijateljstvo, i to je sve! Što mi u stvari znamo o toj gospođici Mary Horton? - Znamo sve što je potrebno da znamo, Dawnie - rekla je Es blago. - Dobra je Timu. - Ali on je sav obuzet njome, mama! Samo Mary ovo, Mary ono, dođe mi ponekad da ga zadavim! - Ah, nemoj, Dawnie, ne budi takva sitna duša! Govoriš kao da si ljubomorna - odbrusila joj je Es. Ron je mršteći se pogledao Dawnie. - S kim ste bili večeras, gospođice? - upitao je, mijenjajući temu. Njena je mrzovolja nestala, a njene ţivahne, neobično inteligentne oči nasmijale su se, gledajući ga. - S generalnim direktorom jedne velike međunarodne farmaceutske firme. Razmišljam nešto o tome da se bacim na industriju. - Ma šta mi reče? Prije će biti da industrija razmišlja kako da

66 se baci na tebe. Kako uspijevaš drţati toliko muškaraca na uzici, Dawnie? Šta oni, zaboga, nalaze na tebi? - Otkud ja znam! - Zijevnula je, a zatim oslušnula. - Evo dolazi Tim. Trenutak kasnije ušao je, umoran i sretan. - Zdravo, momče! - pozdravio ga je otac veselo. - Jesi li lijepo proveo vikend? - Super, tata. Pravimo cvjetnjak oko čitave kuće, a na obali zidamo loţište od cigli s roštiljem. - Reklo bi se da ćete napraviti kućicu iz bajke, zar ne, Es? Ali Es nije ništa odgovorila; naglo se uspravila i uhvatila Rona za ruku. - Slušaj, Rone, kako je gospođica Horton mogla maloprije razgovarati s tobom preko telefona, a sljedećeg trenutka dovesti Tima kući? - Sto mu gromova! Time, je li nam gospođica Horton telefonirala prije nekoliko minuta, prije nego što će te odvesti do kuće? - Jest, tata. Ima telefon u kolima. - Ama, kome ti to? Da ovog puta nisi malo pretjerao, momče? - Mora imati telefon u kolima! - odgovorio je Tim ogorčeno. - Rekla mi je da njen šef, gospodin Johnson, ponekad mora hitno razgovarati s njom. - A zar nije mogla na trenutak svratiti i porazgovarati s nama osobno, kad je već bila tu pred kućom? - prezirno je dobacila Dawnie. Timove su se obrve skupile. - To ne znam, Dawnie. Mislim da je to zato što je pomalo stidljiva, kako ti to kaţeš za mene. Ron je zurio u njega, začuđen, ali nije rekao ništa sve dok Tim nije otišao u krevet. Tada je spustio noge s kauča i sjeo tako da moţe dobro vidjeti suprugu i kćerku. - Je li to moja mašta, cure, ili se Timovo stanje pomalo popravlja? Primijetio sam prije nekoliko dana da se sluţi malo finijim izrazima nego ranije, manje prizemnim, rekao bih. Es je klimnula glavom. - Da, i ja sam to primijetila.

67 - I ja, tata. Gospođica Horton očigledno provodi dio svog vremena s Timom podučavajući ga. - Svaka joj čast i nek’ joj je sretno! - rekla je Es. - Ja nikad nisam imala dovoljno strpljenja za to, a nisu ga imali ni učitelji u školi, ali uvijek sam vjerovala da Tim ima sposobnosti da uči. - Oh, prekini s tim, mama! - uzvratila je oštro Dawnie. - Još malo pa ćeš traţiti od nas da je nazivamo sveticom ! - Naglo je ustala. - Budući da niste u stanju da nađete neku bolju temu za razgovor nego što je utjecaj te ţene na Tima, ja idem u krevet! Ron i Es su ostali zureći za njom, iznenađeni i uznemireni. - Znaš, Rone, mislim da je Dawnie malčice ljubomorna na gospođicu Horton - rekala je Es konačno. - A zašto bi, zaboga, bila ljubomorna? - Ah, nemam pojma, dragi. Ţene su ponekad izrazito posesivne. Imam osjećaj da Dawnie šizi zato što se Tim ne mota toliko oko nje kao nekad. - Ali trebalo bi da bude sretna! Uvijek se ţalila kako se svaki čas spotiče o njega, a osim toga, što je starija, sve više vodi svoj vlastiti ţivot. - Ali je ona ipak samo čovjek, dragi, i ne gleda tako na te stvari. Znaš kako se ono kaţe, neću al’ drugima ne dam! - E pa, morat će malo popustiti, to je sve. Ja sam zbilja sretan što Tim ima gospođicu Horton, umjesto da čuči u kući i čeka da se Dawnie vrati. Sutradan Ron se, kao i obično, sastao sa svojim sinom u »Seasideu«, pa su zajedno otišli kući kroz sve gušću tamu jer su dani postali kraći. Kad su stigli do kuće, na zadnjim ih je vratima čekala Es, s nekim neobičnim izrazom na licu. U ruci je drţala tanku, šarenu knjiţicu i uzbuđeno mahala njome, obraćajući se Timu. - Time dragi, je li ovo tvoje? - zacvrkutala je, a oči su joj zablistale. Tim je pogledao knjiţicu i osmjehnuo se, kao da se sjetio nečeg ugodnog. - Jest, mama. Dobio sam je od Mary. Ron je uzeo knjiţicu, okrenuo je i pogledao naslov. - »Mačkica koja je mislila da je miš« - pročitao je polako.

68 - Mary me uči čitati - objasnio je Tim, pitajući se čemu toliko uzbuđenje. - Pa znaš li već što pročitati? - Nešto malo. To je strašno teško naučiti, ali nije tako teško kao pisanje. Ali Mary se ne ljuti kad nešto zaboravim. - Uči te i da pišeš, momče? - upitao je Ron, gotovo ne vjerujući svojim ušima. - Da. Ona napiše riječ, a ja je precrtavam tako da izgleda kao njena. Ali još ne mogu sam pisati riječi. - Uzdahnuo je. - To je mnogo teţe od čitanja. U tom trenutku Dawnie se vratila kući, sva uskiptjela od potisnutog uzbuđenja, s riječima na vrhu jezika, ali se prvi put našla prisiljena da u stvarima duha dade prednost Timu; njeni roditelji nisu se ni potrudili da je upitaju zbog čega je tako uzbuđena, samo su rekli »Pssst!« i uvukli je u polukrug oko Tima. Pročitao je jednu stranicu iz sredine knjige ne zapi- njući previše oko pojedinih riječi i slova, a kad je završio, svi su klicali i veselili se, tapšali ga po ramenima i mrsili mu kosu. Isprsivši se kao golub gušan, odskaku- tao je u svoju sobu poboţno drţeći knjiţicu u rukama i osmjehujući se; nikad do tada nije doţivio trenutak takvog ponosa. Obradovao ih je, zaista ih je obradovao, učinio je da budu ponosni na njega kao što su ponosni na Dawnie. Ĉim je Tim otišao u krevet, Es je podigla glavu, obustavljajući na trenutak svoje beskrajno pletenje. - Jesi li za šalicu čaja, dragi? - upitala je Rona. - Rekao bih da je to odlična ideja, stara moja. Hajde, Dawnie, pođi u kuhinju s nama, budi dobra djevojčica, hoćeš li? Nešto si tiha cijele večeri. - Imam komadić finog tamnog voćnog kolača s glazurom od naranče i roladu s kremom što sam je danas po podne kupila kod Jungoa - objavila je Es spuštajući šalice i tanjuriće na kuhinjski stol. - Roladu s kremom! - uskliknuli su Ron i Dawnie jednoglasno. Zrak je bio ugodno svjeţ, jer je bio već kraj travnja i najgore vrućine bile su prošle. Ron je ustao i zatvorio gadnja vrata, a onda je počeo sa savijenim novinama u juci loviti velikog noćnog leptira i ubio ga dok je ovaj Slijepo udarao u sjenilo svjetiljke. Pao je na

69 zemlju uz pravu kišu zlatnog praha s krila; podigao ga je i, ne Obazirući se na ludo lepršanje, odnio u kupaonicu, bacio U zahodsku školjku i povukao vodu. - Hvala, tata - rekla je Dawnie, ponovo se opustivši. Uh, kako mrzim ta prokleta stvorenja koja mi se stalno zalijeću u lice. Uvijek se bojim da će mi se upetljati u kosu. Ron se iscerio. - Vi ţene! Bojite se svega što leti, mili i puzi. - Uzeo je veliku krišku kolača i nabio je gotovo čitavu u usta. - U čemu je stvar, Dawnie draga? - promrmljao je jedva razumljivo, liţući kremu oko nosa. - Ništa, ništa! - odgovorila je vedro reţući svoju krišku kolača i prinoseći gracioznim pokretom komadić ustima, naboden na malu viljušku. - Hajde, draga, svog starog ne moţeš prevariti! - rekao je nešto razgovjetnije. - Na sunce stvar! Šta te to ţdere, je li? Dawnie je spustila viljušku, namrštila se i zatim podigla krupne, svjetlucave oči prema njemu. Dok ga je gledala, njen se pogled smekšao, jer mu je bila iskreno privrţena. - Ako baš moraš znati mračne pojedinosti, stidim se. Kad sam večeras došla, htjela sam vam saopćiti jednu novost, a onda sam vidjela da je u središtu paţnje Tim i bila sam malo uvrijeđena. To je zaista odvratno, da znate. Jadni dečko! Cijelog ţivota je u mojoj sjeni i večeras, kad mu se pruţila prilika da nam pokaţe nešto na što ćemo biti ponosni, ja se ljutim jer mi je pokvario senzaciju. Es je ispruţila ruku i potapšala je po ramenu. - Ne ţderi se zbog toga, draga. Tim nije primijetio da nešto nije u redu, a to je glavno, zar ne? Ti si dobra djevojka, Dawnie, srce ti je na pravom mjestu. Dawnie se osmjehnula; iznenada je postala slična Timu, pa je bilo lako shvatiti zašto ima toliko udvarača. - Hvala, mama. Ti zaista znaš čovjeka utješiti. Uvijek nadeš nešto lijepo da kaţeš, nešto što će izvući ţalac. Ron se nasmijao. - Osim kad uzme da se otresa na mene. Onda si prava otrovnica, Es! - A što drugo takva pijana hulja zasluţuje?

70 Svi su se nasmijali. Es ih je posluţila, najprije je nalila malo mlijeka na dno svake šalice, a onda preko njega čaj, crn i jak kao kava. Tako dobiveni napitak, tamno- smeđe boje, mutan od mlijeka, obilno su zašećerili i iskapili vrelu tekućinu gotovo jednim gutljajem. Nastavili su razgovor tek kad su šalice ponovo napunjene. - Što si nam to htjela reći, Dawnie? - upitala ju je majka. - Udajem se. Iznenađenje je bilo potpuno; tišinu je prekinuo Ron, bučno spustivši šalicu na tanjurić. - E, to je prava bomba! - rekao je. - Gospode Boţe i svi sveci, kakva bomba! Nikad nisam razmišljao o tome da ćeš se jednom udati i otići, Dawnie. Do vraga, kuća će biti prazna bez tebe! Es je njeţno pogledala kćerku. - E pa, draga, ja sam znala da ćeš ovih dana presjeći čvor, a ako je to ono što ţeliš, drago mi je, zaista mi je drago. A tko je mladoţenja? - Mick Harrington-Smythe, moj šef. Pogledali su je zapanjeno. - Pa, nije li to momak s kojim se nikad nisi slagala, jer je, po njegovom mišljenju, ţenama mjesto u kuhinji, a ne u istraţivačkom laboratoriju? - Da, to je on, to je moj Mick! - odgovorila je Dawnie veselo i nasmijala se. - Mislim da je zaključio kako je vjenčanje sa mnom jedini način da me makne iz laboratorija i vrati u kuhinju, gdje mi je mjesto. - Malo je teško izaći s njim na kraj, zar ne? - raspitivao se Ron. - Ponekad, ali nije ako znaš kako treba postupati s njim. Najveća mu je mana što je snob. Znate već na kakve ljude mislim, školovane u King’s Collegeu, s kućom na Point Piperu, s precima koji su došli ovamo im brodovima... samo što nisu bili kaţnjenici, Naravno. ili ako su i bili, obitelj to više ne spominje. Ali ja ću ga brzo odvojiti od svega toga. - Kako to, onda, da se ţeni tobom? - upitala ju je Es jetko. - Mi ne znamo tko su nam bili preci, osim da su vjerojatno bili lopovi i razbojnici, a Surf Street Coogee nije baš najelitniji dio Sydneyja, kao što ni Randvvick High nije najelitnija djevojačka škola.

71 Dawnie je uzdahnula. - Ah, mama, ne brini ti za takve stvari! Vaţno je da me ţeli oţeniti, a njemu je dobro poznato tko sam, što sam i odakle sam. - Nemamo novaca za veliku, raskošnu svadbu, draga - rekla je Es tuţno. - Ja imam nešto ušteđevine, dovoljno da platim kakvu god svadbu njegovi roditelji poţele. Osobno se nadam da će se odlučiti za tihu svadbu, ali ako ţele veliku buku i paradu, dobit će veliku buku i paradu. - Postidjet ćeš se svojih roditelja - procviljela je Es, suznih očiju. Dawnie se nasmijala i raširila ruke tako da su joj mišići ispod prekrasne smeđe koţe zaigrali. - Ni za što na svijetu, stari moji! Zašto bih vas se stidjela, za ime boţje? Pruţili ste mi najljepši i najsretniji ţivot što ga djevojka moţe imati, učinili ste da odrastem bez stresova, neuroza i problema što ih imaju, izgleda, svi pripadnici moje generacije. U stvari, odgojili ste me mnogo bolje nego Mickovi roditelji njega, dozvolite da vam kaţem! Ili će voljeti mene i moju obitelj, ili neka nas ostavi na miru, to je sve. Mora da je uzrok u privlačenju suprotnosti - nastavila je, sad već zamišljeno - jer u stvari nemamo pod bogom ništa zajedničko, osim pameti. Bilo kako bilo, ima trideset pet godina i mogao je birati među svim plavokrvnim nasljednicama što ih je Sydney mogao ponuditi u posljednjih petnaest godina, a na kraju je izabrao dobru i običnu Dawnie Melville iz radničkog predgrađa. - Što mu ide u prilog, mislim - rekao je Ron polako. Uzdahnuo je. - Ne vjerujem da će poţeljeti da izađe sa mnom i Timom u »Seaside« na kriglu-dvije piva. Škotski viski s vodom u nekom pomodnom kafiću bilo bi više u njegovom stilu. - Trenutno moţda, ali on ne zna šta u stvari gubi. Samo pričekaj! Do kraja godine odlazit će s tobom u »Seaside«. Es je naglo ustala. - Ostavite sve tako kako jest, ja ću pospremiti ujutro. Idem u krevet, umorna sam. - Jadna stara Dawnie, neće joj biti lako kad se uda za takvog pajaca - rekla je Es Ronu kad su se uvukli u svoj udobni, starinski

72 krevet. - Ne vrijedi iskakati iz svoje klase, Es - odgovorio je Ron strogo. - Volio bih da nije tako pametna, onda bi se udala za nekog običnog momka tu iza ugla i smjestila se u nekoj od onih montaţnih kuća što ih gradi Komisija za stambenu izgradnju u Blacktownu. Ali Dawnie se ne sviđaju obični momci. - Pa sad, nadam se da će sve ispasti kako treba, ali ne vjerujem da će tako biti ukoliko ne prekine sve veze s nama, Rone. To joj se neće svidjeti, ali mislim da se moramo malo-pomalo izvući iz njenog ţivota, nakon što se uda. Neka sama sebi stvori mjesto u njihovom svijetu, jer to je svijet u kome će morati podizati djecu, zar ne? - Potpuno si u pravu, stara moja. - Zurio je u strop, trepćući. - Najviše će nedostajati Timu. Jadni dečko, on to nikako neće moći shvatiti. - Neće, ali on je kao malo dijete, Rone, njegovo je sjećanje kratko. Znaš već kakav je, jadnik mali! Nedo- stajat će mu, u početku će patiti za njom kao malo dijete, a onda će je jednostavno zaboraviti. Dobro je što ima tu gospođicu Horton, mislim. Ni ona neće biti dovijeka s njim, ali se nadam da će ostati dovoljno dugo da mu pomogne prebroditi udaju Dawnie. - Potapšala ga je po ruci. - U ţivotu nikad ne ispadne onako kako se čovjek nada, zar ne? Jedno sam vrijeme zamišljala kako se Dawnie uopće neće udati, da će ona i Tim do kraja svojih dana zajedno ţivjeti u ovoj staroj kući, kad nas više ne bude. Ona ga toliko voli! Ipak mi je drago što je odlučila drukčije, Rone. Mnogo puta sam joj govorila kako od nje ne očekujemo da ţrtvuje svoj ţivot za Tima. To bi bilo nepravedno. Pa ipak ... još uvijek mislim da je pomalo ljubomorna na gospođicu Horton. Ove su zaruke došle nekako prebrzo. Tim nalazi prijateljicu, Dawnie se osjeća povrijeđena Što je gospođica Horton našla vremena da ga nauči čitati, a njoj, Dawnie, to nikad nije pošlo za rukom, i što se događa: bum! Ona ponosi odluku da se uda! Ron je ispruţio ruku i ugasio svjetlo. - Ali zašto upravo za tog čovjeka, Es? Nikad nisam Bi sanjao da joj se sviđa. - Oh, dosta je stariji od nje, a laska joj što je odabrao Uju, uza sve one dame koje je mogao imati. Vjerojatno ga se pomalo i

73 pribojava, a i zaslijepljena je njegovim porijeklom i činjenicom da joj je šef. Moţeš imati pamet cijelog svijeta a da ipak ne budeš mudriji od najšašavijeg Stanovnika Callan Parka. Ron se vrtio dok nije pronašao prirodni poloţaj glave na jastuku. - Pa sad, ljubavi, mi tu više ništa ne moţemo učiniti, zar ne? Punoljetna je, a ionako se nikad nije mnogo obazirala na naše mišljenje. Da se nikad nije uvalila u nevolju, moţemo zahvaliti samo tome što je tako prokleto promućurna, vraški promućarna, rekao bih. - Poljubio je Es. - Laku noć, draga! Umoran sam, a i ti si sigurno. Sve ovo vraško uzbuđenje... - U pravu si - rekla je i zijevnula. - Laku noć, dragi!

74 11 Kad je sljedeće subote Tim stigao u kuću Mary Horton u Artarmonu, bio je šutljiv i nekako zamišljen. Mary ga nije pitala zašto je neraspoloţen, već ga je strpala u Bentley i smjesta krenula. Trebalo je da svrate u rasadnik u Hornsbyju i podignu sadnice drveća i grmlja što ih je Mary bila naručila u toku tjedna, a utovar svega toga u kola toliko je zaokupio Tima da mu je rekla neka ostane na zadnjem sjedalu, kad su ponovo krenuli, da pazi na biljke i vodi računa o tome da se ni jedna ne prevrne i ne uprlja koţna sjedala. U vikendici ga je ostavila da istovari biljke i otišla u njegovu sobu noseći njegov kofer, da ga raspakira iako je on već ostavljao u ormaru nešto od svoje garderobe. Soba je izmijenila svoj izgled; više nije bila prazna i bijela, već zastrta debelim narančastim tepihom, zidovi su bili obojeni svijetloţuto a zastori su bili tamnoţuti, dok je namještaj bio moderan, danski. Kad je ispraznila Timov kofer, otišla je u svoju sobu i dotjerala se, da bi se nakon toga vratila do kola da vidi što radi Tim. Nešto s njim nije bilo u redu, bio je potpuno rastrojen. Namrštivši se, paţljivo ga je promatrala kako izvlači posljednju sadnicu iz prtljaţnika. Bila je uvjerena da ono što ga muči nije fizičke naravi, jer mu je lice bilo uobičajene, zdrave zlatne boje a oči bistre i svjetlucave. Ono što ga je uznemiravalo događalo se očigledno u njegovoj osobnoj sferi, ali nije vjerovala da bi to moglo imati neke veze s njom, osim, naravno, ako njegovi roditelji nisu o njoj rekli nešto što ga je začudilo ili zabrinulo. Ali nije, sigurno nije to! Neku večer je dugo razgovarala s Ronom Melvilleom i on je sav kipio od oduševljenja Timovim napretkom u čitanju i računanju. — Vi ste strašno dobri prema njemu, gospođice Horton - rekao joj je Ron. - Ma šta radili, nemojte dići ruke od njega. Volio bih da vas je davno upoznao, zaista Ručali su šuteći i otišli u vrt a da Timov problem, ma on bio, nisu spomenuli. Reći će joj kad za to dođe moţda je bolje da se ponaša kao da ništa ne primjećuje, da radi što je naumila i pozove ga da joj pomogne zasaditi nove biljke. Prošlog vikenda izvanredno su se

75 zabavljali radeći u vrtu, svađajući se oko toga bolje da u jednu gredicu zasade samo crvene šeboje da ih pomiješaju sa kokotićima i zijevalicama. Tim znao naziv ni jednog cvijeta, pa je izvukla knjige i pokazala mu ih na slikama. On je učio s uţivanjem i hodao naokolo neprestano ponavljajući u sebi naučena imena. Radili su šutke cijelo popodne sve dok se sjene nisu Izduţile a iz riječne doline dunuo morski povjetarac, Upozoravajući ih da se spušta večer. - Hajde da naloţimo vatru u ognjištu i pripremimo večeru na plaţi - predloţila je Mary, već očajna. - Moţemo se i okupati dok se vatra dobro ne razgori, a onda moţemo naloţiti još jednu vatru na pijesku da se osušimo i da nas grije dok jedemo. Kako ti se to čini, Tim? Pokušao je da se osmjehne. - Divno, Mary. Mary je već bila naučila da uţiva u vodi pa čak i pomalo da pliva, dovoljno da se usudi otisnuti do mjesta gdje je Tim najradije vragovao. Kupila je i crni jedno- djelni kupaći kostim s prilično dugom suknjicom, da savlada stidljivost; Tim je izjavio da je prekrasan. Izloţena suncu, koţa joj je potamnjela i zbog toga je izgledala mlađa i zdravija. Tim ni u vodi nije bio razigran kao obično; mirno je plivao naokolo, zaboravljajući na ronjenje i podvodne napade na nju, a kad je predloţila da se vrate na obalu, pošao je za njom bez riječi. Inače je bila prava muka izvući ga iz vode, jer bi ostao do ponoći kad bi mu dopustila. Pripremila je fine janjeće kotlete i velike, debele kobasice za pečenje na roštilju, njegova omiljena jela, ali on je bezvoljno prevrtao kotlet po tanjuru, gotovo i ne okusivši ga, a onda je s uzdahom odgurnuo jelo i umorno zavrtio glavom. - Nisam gladan, Mary - rekao je tuţno. Sjedili su jedno pored drugog na raširenom ručniku kraj druge vatre i grijali se, prkoseći zimskom vjetru. Sunce je zašlo i sve oko njih bilo je u onom polumraku koji bojama predmeta oduzima ţivost, ali ih ne svodi na bijelo-crno-sive tonove. Iznad njih, na vedrom, prostranom nebu blistala je večernjača na blijedozelenom horizontu, a neke veće zvijezde borile su se da svladaju svjetlost,

76 pojavljujući se na trenutak i ponovo nestajući. Svuda naokolo cvrkutale su i kreštale ptice, svađalački se pripremajući za noć, a grmlje je bilo puno tajanstvenih cijuka i šumova. Mary nikad ranije nije primjećivala takve stvari, bila je ravnodušna prema svijetu oko sebe, osim kad joj se on sam nametao, ali sad je odjednom ustanovila da je intenzivno svjesna okolice, neba, zemlje i vode, ţivotinja i biljaka, čudesnih i prekrasnih. To ju je naučio Tim, od trenutka kad joj je pokazao zborovođu cvrčaka u njenim oleandrima. Svaki čas je dolazio da joj pokaţe neko malo prirodno čudo što ga je pronašao, pauka, divlju orhideju ili neku čupavu ţivotinjicu, i malo- pomalo je naučila da se ne trza od gađenja, nego da ih gleda kao on, da ih vidi onakve kakvi jesu, savršeni, funkcionalni dio planeta Zemlje koliko je to i ona sama, čak moţda i više, jer je ponekad ono što joj je donosio bila prava rijetkost. Zabrinuta i uznemirena, Mary se vrtjela na ručniku dok nije sjela tako da je gledala u njegov profil što se ocrtavao prema bisernoj površini neba. Obraz okrenut njoj mogao se jedva nazreti, oko utonulo u mračnu duplju bilo je nevidljivo, usta opuštena u najtuţniji izraz. Onda se malo pomakao i ono malo svjetlosti što je preostalo skupilo se u svjetlucav niz sitnih kapi na njegovim trepavicama; blistav niz spuštao mu se i niz čitav obraz. - Oh, Time! - uzviknula je, pruţajući ruke prema njemu. - Nemoj plakati, dragi moj dečko, nemoj plakati! Što se dogodilo, u čemu je stvar? Zar mi ne moţeš reći, a tako smo dobri prijatelji? Sjetila se kako joj je Ron rekao da je nekad mnogo pakao, i to kao malo dijete, glasno, jecajući kao da Jtuca, ali da u posljednje vrijeme više tako ne plače. U rijetkim prilikama, kad bi bio dirnut do suza, plakao je više kao odrastao čovjek, rekao je Ron, tiho i u sebi. Upravo kao što plače sada, pomislila je, pitajući se koliko je puta tog dana zaplakao a da ona to nije primijetila, kad nije bila kraj njega ili kad je bila previše zauzeta nečim drugim. Previše uzrujana da bi se upitala je li njen postupak pravilan, poloţila je ruku na njegovo rame i njeţno ga potapšala, nastojeći ga nekako smiriti. Smjesta se okrenuo njoj i, prije nego što je stigla da se izmakne, spustio glavu na njene grudi, privijajući se uz nju kao

77 ţivotinjica koja traţi mjesto da se sakrije, obgrlivši je rukama. Njene ruke, činilo se, pronašle su prirodan oslonac na njegovim leđima, a onda je spustila glavu dok mu obrazom nije dodirnula kosu. - Ne plači. Time - šapnula je, sklonila mu pramen s čela i poljubila ga iznad obrve. Ĉučala je na petama i drţala ga u naručju zaboravljajući sve ostalo osim realne činjenice da mu moţe pruţiti utjehu. Bila mu je potrebna, obratio se njoj sakrivajući lice, kao da vjeruje kako ona ima moć da ga zaštiti od svijeta. Ništa je nije moglo pripremiti za takvu situaciju; nije ni sanjala da bi joj ţivot mogao pruţiti takve trenutke - beskrajno slatke i tako povezane s bolom. Njegova leđa pod njenom rukom bila su glatka i hladna, kao saten; neobrijani obraz naslonjen tik iznad njenih grudi grebuckao joj je koţu kao fini brusni papir. U početku nespretno i neodlučno privukla ga je bliţe, drţeći ga jednom rukom njeţno ali čvrsto preko leđa, a drugu poloţivši zaštitnički iznad njegove glave, s prstima zavučenim u gustu, pomalo od soli slijepljenu kosu. Ĉetrdeset tri puste godine njenog ţivota, godine bez ljubavi, zbrisane su kao da nikad nisu postojale, a nadoknadu za njih pruţa joj ova pahuljica vremena. S njom na kraju postale su potpuno nevaţne, a kad bi morala izdrţati još četrdeset tri, podjednako puste, i one bi bile beznačajne. Bile bi, nakon ovoga. Poslije nekog vremena prestao je plakati i ostao je potpuno nepomičan u njenom zagrljaju, samo lagano podizanje i spuštanje koţe pod njenom rukom govorilo joj je da je ţiv. Nije se pokrenula ni ona; uţasavala ju je sama pomisao da se pomakne, jer joj je instinkt govorio da će, kad se netko od njih makar malo pomakne, to biti znak za njega da se povuče ili da će se morati povući ona. Još čvršće je pritisnula usta uz njegovu kosu i zatvorila oči, potpuno sretna. Uzdahnuo je, gotovo zajecao, iz dubine i pokrenuo se malo da se udobnije namjesti, ali za Mary to je bio signal da je njen trenutak minuo; blago se odmaknula od njega tako da je i dalje ostao u njenom naručju, ali je mogao, podići glavu da je pogleda. Njena ruka u njegovoj kosi polako ga je vukla dok nije bio prisiljen da

78 podigne lice. U tom trenutku dah joj je zastao. Pri slaboj svjetlosti njegova ljepota postala je nekako natprirodna, nestvarna, nadzemaljska, bio je Oberon ili Morfej. U oči mu se uvukla mjesečina i dala im prevlaku od plavičastog srebra; slijepo su zurile u nju, kao da je gledaju kroz tanku, prozračnu zavjesu. Moţda je tako zaista i bilo, jer ono što je on vidio u njoj nitko nikad nije vidio, pomislila je. - Zar mi nećeš reći zbog čega si tako nesretan, Time? - Zbog moje Dawnie, Mary. Uskoro odlazi i više je nećemo često viđati. A ja ne ţelim da moja Dawnie ode, hoću da i dalje ţivi s nama! - Razumijem. — Pogledala je ravno u širom otvorene, nepomične, mjesečinom okamenjene oči. - Je li to.zato što se udaje, Tim? Udaje se i zato odlazi? - Da, ali ja neću da se ona uda i ode! — zajecao je prkosno. - Time, s vremenom ćeš uvidjeti da se ţivot sastoji od sastanaka, upoznavanja i rastanaka. Ponekad volimo ljude koje susrećemo, ponekad ih ne volimo, ali upoznavanje tih ljudi najvaţnija je stvar u ţivotu, to je ono što nas čini ljudskim bićima. Vidiš, ja sam godinama odbijala da to priznam, i nisam bila baš naročito dobro ljudsko biće. Onda sam srela tebe i upoznavanje s tobom prilično je promijenilo moj ţivot. Postala sam bolje ljudsko biće. Eh, ali tu su i rastanci, Time. Oni donose najviše gorčine, njih je najteţe prihvatiti, pootovo ako volimo osobu s kojom se rastajemo. Rastanak znači da nakon toga više neće biti kao prije; nešto je otišlo iz našeg ţivota, djelić nas se izgubio i ne moţemo ga više naći i vratiti na njegovo mjesto. Ali ustanaka ima mnogo, Time, jer su oni sastavni dio ţivota, kao i sastanci i upoznavanje. Što treba da radiš, treba da zapamtiš da si poznavao Dawnie, a ne da gubiš prijeme ţaleći zbog rastanka s njom zato što je rastanak nemoguće izbjeći, on jednom mora doći. Ako budeš mislio o tome kako si je poznavao, umjesto da tuguješ što je gubiš, neće te sve to toliko boljeti. Ali, sve je ovo bilo predugo i prekomplicirano tako da nisi ni riječi shvatio, zar ne, dragi? - Mislim da sam ipak ponešto shvatio, Mary - odgovorio je ozbiljno. Nasmijala se, razbivši i posljednje ostatke čarolije minulih

79 trenutaka, i ujedno ga polako oslobodila svog zagrljaja. Kad je ustala, ispruţala je ruke prema njemu i podigla ga na noge. - Mary, prema onome što si rekla, znači li to da ćeš jednog dana i ti otići? - Ne, ukoliko ne poţeliš da odem, ili ukoliko me ne odnese smrt. Vatre su zaljevene vodom, između zrnaca pijeska kovitlale su se tanke pruge pare, i na plaţi je odjednom postalo vrlo hladno. Mary je zadrhtala i obgrlila ramena rukama. - Hajde, idemo u kuću, Time, tamo je toplo, tamo je svjetlost. Zadrţao ju je, zagledavši joj se u oči sa strastvenom znatiţeljom koja mu je inače bila potpuno strana. - Mary, oduvijek sam to htio znati, a nitko neće da mi kaţe! Šta je to smrt, šta znači umrijeti i biti mrtav? Je li to sve jedno te isto? - Sve se te riječi odnose na istu stvar, da. - Uhvatila ga je za ruku i podigla je tako da mu se dlan našao na lijevoj strani prsnoga koša. - Osjećaš' li kako ti srce kuca, Time? Osjećaš li ono tup-tup, tup-tup, tup-tup ispod dlana, uvijek prisutno, te udarce koji ni na trenutak ne prestaju? Klimnuo je glavom, fasciniran. - Da, osjećam! Zaista osjećam! - E pa, dok srce kuca tup-tup, tup-tup, ti vidiš i čuješ, moţeš hodati, smijati se i plakati, jesti, piti i buditi se ujutro, osjećati sunce i vjetar. Kad govorim o ţivotu, ja u stvari mislim na to, na gledanje, slušanje, hodanje, smijanje i plakanje. Ali i sam si vidio kako stvari stare, troše se i kvare. Tačke ili betonska mješalica, na primjer? E pa, svi mi, svi mi kojima srce kuca ispod rebara... a to znači svi, Time, svi bez iznimke!... starimo, trošimo se, postajemo umorni od ţivota. Na kraju prestanemo funkcionirati i organ čije kucanje osjećaš zaustavi se kao nenavijen sat. To će se dogoditi svakom od nas, kad dođe vrijeme. Neki se od nas troše brţe nego drugi, nekima se srce zaustavi nesretnim slučajem, prilikom avionskih nesreća i takvih stvari. Nitko od nas ne zna kad će mu se srce zaustaviti, to nije nešto što moţemo kontrolirati ili predvidjeti. To će se naprosto dogoditi jednog dana, kad budemo potpuno istrošeni i previše umorni da bismo išli dalje. Kad se srce zaustavi, Time, zaustavlja se čitav organizam. Ne moţemo više ni gledati ni čuti, ne moţemo

80 hodati, ne moţemo jesti, smijati se ni plakati. Mrtvi smo, Time, ne postojimo više, zaustavili smo se i treba nas skloniti na mjesto gdje moţemo mimo leţati i počivati, zauvijek. Pod zemlju. To se događa svima, i to nije nešto čega se treba bojati. Smrt ne boli. To je kao kad čovjek zaspi i više se nikad ne probudi, a kad spavamo, ništa nas ne boli, zar ne? Lijepo je spavati, bilo u krevetu, bilo pod zemljom. Sto treba da radimo, treba da uţivamo u ţivotu dok smo ţivi, i da se ne bojimo smrti kad dođe vrijeme da se zaustavimo. - Znači, ja mogu umrijeti kao i ti, Mary? - rekao je vatreno, unoseći joj se u lice. - Da, moţeš, ali ja sam stara a ti si mlad, pa ako bude kako obično biva, ja bih se morala zaustaviti prije tebe. Istrošenija sam nego ti, razumiješ? On samo što nije ponovo zaplakao. - Ne, ne, ne! Neću da umreš prije mene, neću da bude tako! Brzo ga je uhvatila za obje ruke i počela ih trljati da ih zagrije. - Hajde, hajde, Time, ne ţalosti se! O čemu sam ti upravo pričala? Treba uţivati u svakom trenutku, dok još ţivi! Smrt je daleko u budućnosti, zbog nje ne treba brinuti, ne treba čak ni misliti na nju! Smrt je konačni rastanak, Time, rastanak koji je najteţe podnijeti zato što je to rastanak zauvijek. Ali to čeka svakog od nas, i zato je to nešto pred čim ne smijemo zatvarati i pretvarati se da ne postoji. Ako smo odrasli i razumni, ako smo dobri i čvrsti, onda shvaćamo smrt, to za nju ali ne dopuštamo da nas ona zabrinjava. Ja znam da si ti odrastao i razuman, znam da si dobar i št mladić, i zato ţelim da mi obećaš da nećeš brinuti :g smrti', da se nećeš bojati da ne zadesi mene ili tebe. I ţelim još da mi obećaš da ćeš pokušati da se kod rastanaka drţiš muški, da nećeš svojim tugovanjem učiniti da bude nesretna i jadna Dawnie. Dawnie je ţivo 6iće, ima pravo da pronađe svoj način na koji će uţivati u ţivotu, isto kao ti, i ne smiješ joj oteţavati situaciju dopuštajući da primijeti koliko ti je sve to teško. Uhvatila ga je za bradu i zagledala mu se u zamagljene oči. - Sad znam da si dobar, čvrst i osjećajan, Time, i zato ţelim da budeš takav i prema Dawnie i prema svemu što će se još dogoditi i rastuţiti te, jer ne treba da budeš tuţan ni minute duţe nego što je potrebno da skupiš snagu i rastjeraš tugu. Obećavaš li mi to?

81 Ozbiljno je klimnuo glavom. - Obećavam, Mary. - Onda idemo u kuću. Hladno mi je. Mary je uključila veliku grijalicu u dnevnoj sobi da je zagrije, i pustila ploče za koje je znala da će ga raspoloţiti. Terapija je djelovala - ubrzo se smijao i razgovarao kao da se nije dogodilo ništa što bi moglo ugroziti njegov svijet. Zatraţio je sat čitanja, u čemu mu je spremno izišla u susret, a nakon toga je odbio svaku vrstu zabave, već se umjesto toga sklupčao do njenih nogu, naslonivši glavu na stranicu njena naslonjača. - Mary? - upitao ju je nakon prilično dugog vremena, trenutak prije nego što će mu reći kako je vrijeme da ide u krevet. - Da? Iskrenuo se tako da joj moţe vidjeti lice. - Kad sam počeo plakati i kad si me ti zagrlila, kako se to zove? Osmjehnula se i potapšala ga po ramenu. - Ne znam da za to postoji neki poseban naziv. Tješenje, moţda. Da, mislim da je tješenje pravi izraz. Zašto? - Bilo mi je lijepo. Mama je tako radila nekad, davno, davno, dok sam još bio sasvim mali klinac, ali onda mi je rekla da sam prevelik, i više to nikad nije učinila. Zašto ti nisi mislila da sam prevelik? Jedna njena ruka podigla se da joj sakrije oči i ostala je tako nekoliko trenutaka, da bi se zatim spustila u krilo i čvrsto stegla drugu ruku. - Mislim da uopće nisam bila svjesna da si velik, učinilo mi se da si mali klinac. Mislim, međutim, da uopće nije vaţno je li netko velik ili nije, mnogo je vaţnije koliko je velika nevolja koja muči čovjeka. Ti si sad već velik momak, ali tvoje muke bile su mnogo veće, zar ne? Je li ti pomoglo, to tješenje? Okrenuo se, zadovoljan. - Oh, jest, mnogo mi je pomoglo. Bilo je zaista lijepo. Volio bih da me tješiš svakog dana. Nasmijala se. - Moţda bi i volio da te tješim svakog dana, ali to se neće dogoditi. Ako se nešto prečesto ponavlja, gubi privlačnost, ne čini ti

82 se? Kad bih te tješila svakog dana, bez obzira je li ti potrebno ili nije, ubrzo bi ti dosadilo. Ne bi više bilo lijepo kao prije. - Ali meni je potrebno da me tješiš sve vrijeme, Mary, potrebno mi je da me tješiš svakog dana! - Bah! Gluposti! Ti si jedan mali prefriganac, prijatelju, eto što si ti! A sad mislim da je vrijeme za krevet, što kaţeš? Ustao je. - Laku noć, Mary. Draţa si mi nego itko drugi osim mame i tate, draga si mi koliko mama i tata. - Oh, Time! A šta je sa sirotom Dawnie? - Pa sad, draga mi je i Dawnie, naravno, ali ti si mi draţa od nje, draţa si mi nego itko drugi osim mame i tate. Zvat ću te odsad moja Mary, a Dawnie više neću zvati moja Dawnie. - Time, ne budi tako nepopustljiv! Oh, to je tako okrutno i neuviđavno! Molim te, nemoj da Dawnie pomisli kako sam ja zauzela njeno mjesto u tvojim osjećajima. Bila bi strašno nesretna zbog toga! - Ali kad si mi ti draga, Mary, kad si mi draţa nego Dawnie! Ja tu ne mogu ništa, naprosto je tako! - I ti si meni drag, Time, sasvim sigurno si mi draţi od ikoga na svijetu jer ja nemam mame ni tate.

83 12 Pokazalo se da Dawnie ţeli da se uda za Michaela HarringtonSmythea već potkraj svibnja, što je ostavilo malo vremena za pripreme. Kad su se upoznali s porijeklom svoje buduće snahe, Mickovi roditelji izrazili su ţelju, baš kao i Dawnie, da se vjenčanje svede na najnuţniji minimum. Roditelji jedne i druge strane i budući bračni par sastali su se na neutralnom terenu da isplaniraju svadbu - taj neutralni teren bio je apartman u hotelu »Wentworth«, gdje je trebalo da se odrţi i primanje. Svi su se osjećali nelagodno. Stegnuti krutim ovratnikom, kravatom i nedjeljnim korzetom, Ron i Es sjedili su na rubovima stolica odbijajući da se uključe u konverzaciju iz pristojnosti dok su Mickovi roditelji, za koje su ovratnik, kravata i korzet bili svakodnevne stvari, ćaskali ne skrivajući dosadu, a glasovi su im zvučali kao da govore sa šljivom u ustima. Mick i Dawnie su očajnički nastojali ublaţiti tu ukočenost, ali bez mnogo uspjeha. - Davvn će, naravno, na vjenčanju nositi dugu bijelu haljinu i imat će bar jednu pratilju - rekla je gospođa Harrington-Smythe prkosno. Es ju je zabezeknuto pogledala; bila je potpuno zaboravila da je pravo ime Dawnie Davvn i bilo joj je neugodno što je netko tako podsjeća da je obitelj Melville izabrala deminutiv po ukusu niţe klase. - Hm - odgovorila je, što je gospođa Harrington- -Smythe protumačila kao suglasnost. - Bit će najbolje da muškarci pozvani na vjenčanje budu u tamnim odijelima s običnim plavim kravatama od sateha - nastavila je gospođa Harrington-Smythe. - Kako se radi o intimnom vjenčanju u najuţem krug prij atelja, smoking ili frak s bijelom kravatom nikako ne bi odgovarali. - Hm - rekla je Es pipajući naslijepo pod stolom dok nije pronašla Ronovu ruku i zahvalno je stegla. - Dat ću vam popis onih koje treba pozvati po ţelji mladoţenje, gospođo Melville. I tako je to išlo dalje, dok gospođa Harrington-Smythe nije primijetila:

84 - Ĉujem da Dawn ima starijeg brata, gospođo Melville, ali Michael mi ništa nije rekao o tome kakvu će ulogu on igrati na vjenčanju. Naravno, jasno vam je da ne moţe biti kum, jer će tu ulogu dobiti Michaelov najbolji drug Hilary Arbuckle-Heath, a ne vidim kakvu bi drugu duţnost mogao vršiti na tako malom vjenčanju. Ukoliko, naravno, Đavvn ne promijeni mišljenje i uzme ga za djevera. - To je u redu, gospođo - rekao je Ron s naporom, steţući ruku Es. - Tim i ne očekuje da budu pozvan na vjenčanje. Mislili smo, u stvari, da ga tog dana pošaljemo gospođici Mary Horton. Dawnie je zastao dah. - Oh, tata, ne moţeš učiniti takvo nešto! Tim mi je jedini brat i htjela bih da bude na mojoj udaji! - Ali, Dawnie draga, znaš da Tim ne voli guţvu! - usprotivio se njen otac. - Zamisli samo kakav bi urnebes nastao kad bi počeo povraćati po čitavoj prostoriji! Sveta muda Isusova, kakvo bi to bilo veselje! Ne, mislim da će biti u svakom pogledu bolje ako Tim ode gospođici Horton. Oči Dawnie bile su pune suza. - Svi će misliti.da ga se stidiš, tata! A ja ga se ne stidim, htjela bih da ga svi upoznaju i zavole kao što ga ja volim! - Dawnie draga, mislim da je tvoj stari u pravu što se tiče Tima - uključila se u razgovor Es. - Znaš da ne voli guţvu, pa čak i kad ne bi povraćao, sigurno mu ne bi bilo drago što mora sjediti mirno u toku obreda. Harrington-Smytheovi su se zgledali, potpuno zbunjeni. - Mislila sam da je on stariji od Davvn - rekla je gospođa Harrington-Smythe. - Oprostite, nisam znala da je još dijete. - E pa, da znate da nije dijete! - planula je Dawnie, a po obrazima su joj izbile crvene mrlje. Godinu je dana stariji od mene ali je duševno zaostao, i to je ono što ţele sakriti od svakoga! Zavladala je šutnja, ispunjena zaprepaštenjem. Gospodin Harrington-Smythe bubnjao je prstima po stolu, a Mick je, iznenađen, zurio u Dawnie. - Nisi mi rekla da je Tim duševno zaostao - rekao joj je. - Ne, nisam, jer mi jednostavno nikad nije palo na pamet da bi to moglo biti vaţno! Provela sam uz Tima čitav ţivot i on je dio mog ţivota, vrlo značajan dio ţivota! Kad govorim o njemu, nikad

85 se ne sjetim da je zaostao, eto, to je sve! - Ne ljuti se, Dawn - molio ju je Mick. - To zaista nije vaţno, u tom pogledu potpuno si u pravu. Bio sam samo malo iznanađen. - E pa, ljutim se! Nikad nisam pokušavala sakriti činjenicu da je moj jedini brat duševno zaostao, ali moji roditelji su očigledno imali takvu namjeru. Kako si mogao, tata? Ron ju je zbunjeno pogledao. - Pa, ovaj, Dawnie, ne bih mogao reći da smo pokušavali to sakriti, samo smo mislili da bi za tebe bilo zgodnije kad ne bi prisustvovao vjenčanju. Tim ne voli biti među mnogo ljudi, to ti je poznato. Svi uvijek tako zure u njega da se zbog toga potpuno izbezumi. - Oh, draga, zar je tako teško gledati ga? - upitala je gospođa Harrington-Smythe promatrajući Dawnie s izvjesnom sumnjom u očima. Moţda je stvar nasljedna? Kakav je idiot taj Michael, da izabere ovakvu djevojku iz niţe klase, nakon svih onih divnih djevojaka koje nije htio ni pogledati! Naravno, svi kaţu da je ona izuzetno inteligentna, ali inteligencija ne moţe zamijeniti dobro porijeklo, ne moţe zasjeniti primitivizam, a ta je čitava prokleta obitelj primitivna, primitivna, primitivna! Djevojka je bez ikakvog šlifa, nema pojma kako se treba ponašati u pristojnom društvu. - Tim je najljepši muškarac što sam ga ikad vidjela - odbrusila je Dawnie gnjevno. - Ljudi zure u njega zato što mu se dive, a ne zato što im je odvratan, ali on ne osjeća razliku. On samo zna da svi gledaju u njega, i taj osjećaj mu se ne sviđa. - Oh, vanjština mu je prekrasna - javila se Es. - Izgleda kao grčki bog, kaţe gospođica Horton. - Gospođica Horton? - upitao je Mick nadajući se da će nekako promijeniti temu razgovora. - Gospođica Horton je stara dama kod koje Tim subotom radi u vrtu. - Oh, zaista? Tim je, znači, vrtlar? - Ne, kakav vraţji vrtlar! - odgovorila je ljutito Dawnie, razdraţena tonom pitanja. - U toku tjedna radi kao građevinski radnik, a preko vikenda zaradi poneki dolar radeći u vrtu te bogate stare dame. Objašnjenje što ga je dala Dawnie, samo je pogoršalo stvari;

86 Harrington-Smytheovi vrtjeli su se na stolicama nastojeći da ne gledaju jedno u drugo, ni u Melvilleove. - Tim ima kvocijent inteligencije negdje oko 75 - nastavila je Dawnie nešto mirnije. - Kao takav nije podoban za zaposlenje, ali moji su roditelji izvanredno postupali s njim, od samog početka. Bili su svjesni da ga neće moći izdrţavati dok je ţiv, pa su ga odgojili tako da bude nezavisan i da se moţe sam brinuti za sebe koliko je to u danim okolnostima moguće. Tim zarađuje za ţivot od dana kada je navršio petnaest godina, kao nekvalificirani radnik, što je jedino za što je sposoban. Mogla bih dodati da još radi kod istog čovjeka koji ga je zaposlio kad je imao petnaest godina, što će vam moţda pomoći da shvatite koliko je vrijedan i omiljen kao radnik. Tata plaća za njega policu osiguranja od vremena kad je ustanovljeno da je Tim zaostao, tako da nikad neće imati financijskih briga, uvijek će imati dovoljno za ţivot. Otkako sam počela raditi, i ja sam pomagala da se povećaju iznosi premija, a u to odlazi i dio Timove zarade? Tim je najbogatiji član naše obitelji, ha-ha-ha! Donedavno nije znao čitati ni pisati, niti bilo kakve računske radnje, ali mama i tata naučili su ga one najvaţnije stvari, kao na primjer kako da se kreće po gradu s posla na poso, ili s jednog mjesta na drugo, sam, bez ikakve pratnje. Naučili su ga da broji novac iako ništa drugo ne zna izbrojiti, što je čudno; čovjek bi pomislio da će ono što radi novcem povezati s drugim vrstama računanja, ali on to ne moţe. To je jedna od onih sumornih šala zaostalog uma. U stanju je, međutim, sebi kupiti kartu za autobus ili vlak, moţe kupovati hranu i odjeću. Danas više nije nikakav teret za nas. Ja mnogo volim svog brata i mnogo mi je stalo do njega. Ne postoji bolje, draţe i simpatičnije stvorenje. I da znaš, Mick - dodala je, okrećući se zaručniku - kad Tim ostane sam i bude mu potreban dom, ja ću ga uzeti k sebi. Ako ti to ne odgovara, onda ţalim slučaj, bit će najbolje da odmah digneš ruke od svega! - Draga moja, draga Dawn - rekao je Mick nepokolebljivo - ja sam čvrsto odlučio da se oţenim tobom, pa makar imala desetoricu mentalno zaostale, ako hoćeš i sasvim lude, braće. Odgovor joj se nije svidio, ali je bila previše uzbuđena da bi analizirala zašto joj se ne sviđa, a poslije je potpuno zaboravila na to.

87 - To nije nasljedna stvar - objasnila je Es pomalo patetično. - Krivnja je do mojih jajnika, rekli su doktori. Imala sam preko četrdeset godina kad sam se udala za Rona, a prije toga nisam imala djece. Zato se Tim nije rodio čitav, znate. Dawnie je u redu zato što su mi se do nje jajnici uhodali. Njihovo stanje utjecalo je samo na prvo dijete, Tima. Ali sve je onako kako Dawnie kaţe, nema simpatičnijeg momka od njega. - Razumijem - rekla je gospođa Harrington-Smythe, jer naprosto nije znala što drugo da kaţe. - E pa, sigurna sam da samo gospodin i gospođa Melville mogu donijeti odluku o tome hoće li njihov sin prisustvovati vjenčanju ili neće. - Mi smo već odlučili - rekla je Es čvrsto. - Tim ne voli guţvu, i zato Tim neće prisustvovati vjenčanju. Gospođica Horton rado će ga uzeti k sebi preko vikenda. Dawnie je briznula u plač i otrčala u prostoriju za dame, gdje ju je majka pronašla nakon nekoliko minuta. - Nemoj plakati, draga - tješila ju je, tapšući je po ramenu. - Ali sve je krenulo naopako, mama! Tebi i tati se ne sviđaju Harrington-Smytheovi, njima se opet ne sviđate vi a ja ne znam šta nakon svega toga Mick misli! Uh, sve će to biti grozno! - Pričam ti priču! Ron i ja smo iz jednog svijeta, HarringtonSmytheovi iz drugog, i to je sve. Oni se formalno ne druţe s ljudima kao što smo mi, pa kako v«oda moţeš očekivati da će znati šta da rade kad se prilika nađu u takvom društvu? A isto to vrijedi i aa drugu stranu, draga. Harrington-Smytheovi nisu ljudi kakvima utorkom, četvrtkom i subotom igram tenis ili s kakvima se Ron sastaje u »Seasideu« i Leagues Clubu. Ti si odrasla djevojka, Dawnie, i još k tome izuzetno pametna. Treba da znaš da mi i oni nikad ne moţemo biti prijatelji. Zaboga, čak se i ne smijemo istim stvarima! Ali nismo ni neprijatelji, ne moţemo ni biti kad nam se djeca ţene. Poslije vjenčanja jednostavno se nećemo više sastajati, osim moţda na krštenjima i u sličnim prilikama. I to tako i treba da bude. Zar je potrebno da se namećemo jedni drugima samo zato što su nam djeca muţ i ţena? Valjda si dovoljno razumna da to shvatiš, šta kaţeš? Dawnie je obrisala suze. - Da, mislim da je tako. Ali, mama, ja sam htjela da sve bude

88 savršeno! - Znam da jesi, draga, ali ţivot nije takav, bar nije često. Ti si izabrala Micka a on tebe, nismo ga izabrali mi niti tebe HarringtonSmytheovi. Da smo mi odlučivali, mi te nikad ne bismo udali za Micka, a ni uobraţeni Harrington-Smytheovi ne bi odabrali tebe za snahu. Dvostruko prezime, ma šta ne kaţeš! Obična prokleta prepotencija, ako mene pitaš. Svi mi, međutim, ţelimo da sve ispadne najbolje, draga, i zato nemoj praviti veliku galamu oko jadnog Tima, za ime boţje! Tima ne treba uvlačiti u sve to i nisi u pravu kad ţeliš da ga uvučeš. Pusti jadnika neka ţivi svoj ţivot i ne guraj ga u grlo Harrington-Smytheovima. Oni ga ne poznaju kao mi, pa kako moţeš očekivati neko razumijevanje? - Hvala ti, mama, ne znam što bih radila bez tebe! Trebalo bi da ja budem pametni izdanak obitelji Melville, ali ponekad imam čudan osjećaj da ste pametni, u stvari, ti i tata. Otkud vam sva ta mudrost? - Otkud bi bila? Ţivot nas čini mudrim, što duţe ţivimo, to smo mudriji. Kad budeš imala djecu staru kao ti sada, ona će se diviti tebi, a ja ću tada već biti hrana za cvijeće. Na kraju je Ron telefonirao Mary Horton i zamolio je da ona riješi problem treba li Tim da prisustvuje vjenčanju ili ne. Iako se nikad nisu sreli, i iako je bio svjestan da gospođica Horton pripada više krugu Harrington- Smytheovih nego Melvilleovih, Ron je zbog nečega mogao sasvim leţerno razgovarati s njom; znao je da će ona shvatiti njegovu dilemu i odmah ponuditi razumno rješenje. - Gadna stvar, gospođice Horton - rekao je, dišući bučno u slušalicu. - Harrington-Smytheovi nisu previše zadovoljni suprugom koju je izabrao njihov voljeni sinčić, i ne bih mogao reći da im to zamjeram. Boje se da se ona neće uklopiti, a kad Dawnie ne bi bila tako vraški pametna, i ja bih se bojao kao i oni. Kako stvari stoje, siguran sam da će on učiti brţe nego što je oni stignu podučavati, i nitko nikad neće imati prilike da se postidi zbog nečega što je uradila ili rekla. - Ne poznajem Dawnie osobno, gospodine Melville, ali na osnovi onoga što sam čula, sigurna sam da ste u pravu - odgovorila je Mary s razumijevanjem. - Ja se na vašem mjestu ne bih brinula za nju.

89 - Oh, pa ja se i ne brinem! - odgovorio je. - Dawnie je kao čelik, s njom će biti sve u redu. Mene zabrinjava Tim. - Tim? Zašto? - Pa sad, zato što je drukčiji, mislim. On nikad neće sasvim odrasti pa ne zna kad griješi i ne zna učiti na pogreškama. Što će biti s jadnikom kad nas više ne bude? - Mislim da ste za Tima uradili vrlo mnogo - rekla je Mary, a grlo joj se zbog nečega steglo. - Odgojili ste ga da bude izvanredno samostalan i da se zna sam brinuti za sebe. - Ah, sve ja to znam! - odgovorio je Ron, pomalo nestrpljivo. - Kad bi se radilo samo o tome hoće li se znati sam brinuti za sebe, ne bih se bojao za njega, znate, ali nije u tome stvar. Timu su potrebni majka i otac radi ljubavi i mira u duši, jer nije dovoljno odrastao bi našao nekoga tko će nas zamijeniti, ţenu i vlastitu obitelj, mislim, kako to muškarci obično čine. - Ali imat će vas još mnogo godina, gospodine Melville! Vi ste još mladi, vi i vaša supruga. - E, tu se varate, gospođice Horton, jer Es i ja nismo više mladi. Razlika između nas je šest mjeseci, i oboje smo ove godine proslavili sedamdeseti rođendan. - Oh! - Nekoliko trenutaka vladala je tišina ispunjena zbunjenošću, a onda se javila Mary, pomalo nesigurnim glasom. - Nisam znala da ste vi i gospođa Melville tako stari. - E pa, jesmo. Kaţem vam, gospođice Horton, sad kad se Dawnie udaje za čovjeka koji sasvim sigurno neće htjeti da mu se ţenin duševno zaostali brat mota po kući, Es i ja smo i sami već pomalo šenuli od brige za Tima. Ponekad noću čujem kako sirota Es plače, i znam da plače zbog Tima. Neće ţivjeti još dugo poslije nas, mislim. Kad ustanovi da je ostao potpuno sam, naprosto će mu srce prepući od tuge, zapamtite što sam vam rekao. - Ljudi ne umiru od prepuklog srca, gospodine Melville - rekla je Mary blago, izraţavajući uvjerenje do koga je došla u svom emocionalno siromašnom ţivotu. - Vraga ne umiru! - prasnuo je Ron. - Oh, oprostite, gospođice Horton! Znam da se ne bih trebao grubo izraţavati, ali nemojte misliti da ljudi ne umiru od slomljenog srca! Vidio sam takve slučajeve, i to ne jednom! Tako će se dogoditi i s Timom,

90 jednostavno će uvenuti. Draga gospođice Horton, čovjeku je volja za ţivotom potrebna koliko i zdravlje. A kad više ne bude nikoga tko će se brinuti za njega, Tim će umrijeti. Sjedit će, plakat će, zaboravit će da jede, i tako će ostati dok ne umre. - Pa sad, dok sam ja ovdje, brinut ću se da ima nekoga tko će ga paziti - rekla je Mary, skupivši hrabrost. - Ali ni vi više niste mladi, gospođice Horton! Ja sam sve nade polagao u Dawnie, ali sad više ne... - Uzdahnuo je. - Oh, šta se moţe, nema vajde plakati nad proljevenim mlijekom, zar ne? Mary je bilo navrh jezika da mu kaţe kako ona nema sedamdeset godina, ali prije nego što je stigla išta reći, javio se ponovo Ron. - U stvari, nazvao sam vas da se posavjetujem s vama oko Timovog prisustvovanja vjenčanju. Ja bih ţelio da mu prisustvuje, ali znam da će se bijedno osjećati, da će mu biti teško da mirno sjedi za vrijeme obreda i poslije na primanju. Dawnie se raţalostila kad sam rekao kako mislim da Tim ne bi trebalo da prisustvuje vjenčanju, ali sam bez obzira na to ostao pri svom uvjerenju. Pitam se samo da li biste vi imali nešto protiv toga da Tim taj vikend provede kod vas? - Naravno da nemam ništa protiv, gospodine Melville, ali mislim da je velika šteta što Tim neće biti kod kuće da vidi kako se Dawnie sprema, i što neće prisustvovati vjenčanju. . . Reći ću vam nešto, zašto ga ne biste poveli u crkvu na vjenčanje, a ja ću ga pokupiti ispred crkve čim obred bude završen, tako da ne mora ići na primanje. - Hej, to je odlična ideja, gospođice Horton! Vrag neka ga nosi, kako se sam nisam toga sjetio? Na taj bi način svi problemi bili riješeni, zar ne? - Da, mislim da bi bili. Nazovite me čim utvrdite sve pojedinosti oko mjesta, vremena i tako dalje, a ja vam dajem riječ da ću paziti na Tima nakon obreda. - Gospođice Horton, vi ste srce, zaista jeste!

91 13 Za Tima, pripreme za vjenčanje bile su vrlo uzbudljive. Dawnie je bila posebno obzirna i njeţna u toku čitavog tjedna prije tog događaja, koji je u sebi nazvala dezertiranjem, i sve svoje vrijeme posvećivala je obitelji. Ujutro na dan vjenčanja, u subotu, bio je sav izbezumljen od strke i panike kojoj se činilo da će svi svakog trenutka podleći, i motao se naokolo smetajući svima, pun korisnih prijedloga. Kupili su mu novo, tamnoplavo odijelo sa zvonastim hlačama i podugačkim, strukiranim sakoom a la Cardin, i bio je oduševljen. Obukao ga je čim je ustao, i trčkarao je u njemu praveći se vaţan i nastojeći da uhvati svoj odraz u svakom ogledalu. Kad je ugledao Dawnie u vjenčanoj haljini, ostao je zapanjen. - Oh, Dawnie, izgledaš kao princeza iz bajke! - rekao je hvatajući dah, zureći u nju izbuljenim plavim očima. Silovito ga je privukla u zagrljaj, trepćući da rastjera suze. - Oh, Time, ako ikad budem imala sina, nadam se da će biti dobar kao ti - šapnula je, ljubeći ga u obraz. Bio je presretan, ne toliko zbog primjedbe o sinu, koju nije razumio, već zbog zagrljaja. - Utješila si me! - pjevušio je radosno. - Utješila si me, Dawnie! A ja volim kad me tješe, to je nešto najljepše na svijetu! - Hajde, Time, otiđi do prednjeg ulaza, pogledaj jesu li stigli automobili, budi dobar dečko - uputila ga je Es pitajući se hoće li ikad naći duševni mir i nastojeći zaboraviti glupi, potmuli bol s lijeve strane koji je u posljednje vrijeme ponekad osjećala. Dawnie je ušla u prvu limuzinu, s ocem, u drugu je sjela njena djeveruša, a Es i Tim sjeli su u treću. - A sad samo mirno sjedi, Time, i trudi se da budeš dobar dečko - rekla je s uzdahom zavaljujući se u raskošno tapecirano zadnje sjedalo. - Izgledaš divno, mama - rekao je Tim, koji je više nego majka bio naviknut na voţnju u skupim automobilima i smatrao ih nečim sasvim običnim. - Hvala ti, dragi, ţeljela bih da se tako i osjećam - odgovorila

92 je Es. Nastojala je da ne pretjera u oblačenju naslutivši da rodbina njenog zeta ne bi bila impresionirana načinom na koji su se dotjerivale majke nevjesta u krugu Melvilleovih. Zato je s uzdahom ţaljenja odustala od svog sna da se pojavi u haljini od čipke plavičaste boje, novom kaputu i cipelama i šeširu s ukrasom od umjetnih ljiljana obojenih istom plavičastom bojom. Umjesto toga, odabrala je haljinu i ogrtač od blijedoplavog šantunga, a kao jedini ukras dvije skromne bijele ruţe. Crkva je bila već prepuna kad su ona i Tim zauzeli svoja mjesta u prednjoj klupi na nevjestinoj strani. Sve vrijeme dok su išli kroz prolaz, Es je bila svjesna kako svi na mladoţenjinoj strani zure u Tima, zure otvorenih usta, govorila je u sebi, kao posljednji bijednici iz najniţe klase. Gospodin i gospođa Harringtom-Smythe gledali su ga kao da ne vjeruju rođenim očima, dok su se sve ţene mlađe od dvadeset godina na prvi pogled ludo zaljubile u njega. Es je zahvaljivala Bogu što Tim neće biti na primanju. Ponašao se izvanredno u toku čitavog obreda, koji nije dugo potrajao. Poslije obreda, dok su fotografske kamere bljeskale i dok su obavljana uobičajena čestitanja, Es i Ron su neprimjetno odveli Tima do zida u blizini glavnog ulaza u crkvu, i rekli mu neka tu sjedne. - Pričekaj ovdje Mary, budi dobar dečko, i da se nisi usudio odlutati nekamo, jesi li me čuo? - naredila mu je Es oštro. Klimnuo je glavom. - U redu, mama, čekat ću je ovdje. A smijem li se okrenuti da gledam Dawnie kad bude išla niz stepenice? - Smiješ, naravno. Samo nemoj nikamo otići, a ako netko dođe i pokuša razgovarati s tobom, pristojno odgovaraj na pitanja, ali ne govori ništa drugo. Tata i ja moramo se vratiti u crkvu zato što ţele da se zajedno slikamo, neka im je Bog na pomoći. Vidjet ćemo se sutra uvečer, kad te gospođica Horton doveze kući. Deset minuta nakon što su se mladenci i gosti odvezli, stigla je pred crkvu Mary Horton. Bila je bijesna na samu sebe jer je bila zalutala u spletu uskih ulica oko Darling Pointa, uvjerena da je crkva sv. Marka jedna druga crkva, nešto bliţe New South Head Roadu.

93 Tim je još sjedio na niskom kamenom zidu ispred crkve dok se jesensko sunce probijalo kroz lisnate krošnje u obliku njeţnih zlatnih pruga u kojima su poigravale sićušne čestice prašine. Izgledao je kao izgubljen, tako napušten i sam dok je bespomoćno gledao niz ulicu pitajući se što se dogodilo s njom. Novo odijelo savršeno mu je pristajalo, ali u njemu je izgledao kao neki stranac, neobično privlačan i profinjen. Samo poza u kojoj je sjedio bila je prava Timova - sjedio je tiho i poslušno, kao dobro odgojen dječak. Ili kao pas, pomislila je; on bi kao pas tu sjedio dok ne umre od gladi, a ne bi se pokrenuo da se spasi, jer su mu njegovi najmiliji rekli neka tu sjedi i ne udaljava se. Ronove riječi, izgovorene preko telefona, o tome kako će Tim umrijeti slomljena srca, još su je progonile; Ron je očigledno vjerovao da ona spada u njegovu starosnu grupu, da joj je blizu sedamdeset godina, a ona ga nije razuvjerila. Bilo je neobično to njeno oklijevanje da oda svoje godine. Zašto sam tako postupila, pitala je samu sebe; bilo je to nepotrebno i glupo. Moţe li se zaista umrijeti od slomljenog srca? Ţene su tako umirale u onim starim romantičnim pričama koje su već odavno izišle iz mode; uvijek je vjerovala da je smrt junakinje rezultat grozničave mašte pisca, kao i ostatak priglupog zapleta. Ali moţda se to zaista događalo - što bi ona sama učinila kad bi Tim zauvijek otišao iz njenog ţivota, kad bi joj ga oteli ljutiti roditelji ili, ne daj boţe, smrt? Kako bi siv i prazan bio ţivot bez njega, koliko bi uzaludno i beskorisno bilo dalje ţivjeti u svijetu bez Tima! Postao je jezgra njenog cjelokupnog postojanja, i tu je činjenicu primijetilo već nekoliko ljudi. Gospođa Emily Parker nedavno je pozvala sama sebe u njenu kuću, objašnjavajući to riječima: - Više nemam prilike da vas vidim preko vikenda kao prije. Mary je promrmljala nešto o tome kako je zauzeta. - Ha ha ha! - iscerila se gospođa Parker. - Baš ste zauzeti, mogu zamisliti! - Namignula je Mary i dobroćudno je munula u rebra. - Moram primijetiti da ste se, izgleda, propisno zagrijali za mladog Tima. Stara njuškala iz naše ulice bruse na vama jezike da je to strašno. - Da, mladi Tim zaista je predmet moje paţnje - odgovorila je

94 Mary mirno, polako hvatajući ravnoteţu. - To je tako fin momak, uvijek spreman da posluša, i tako osamljen! U početku sam mu davala da radi u vrtu zato što mi se činilo da mu je potreban novac, a zatim, kad sam ga bolje upoznala, postao mi je drag takav kakav jest, bez obzira na to što nije čitav, kako se to kaţe. Iskren je, srdačan i nesposoban za prevaru bilo koje vrste. Pravo je osvjeţenje naići na tako nekoga tko nema ama baš nikakvih zadnjih misli, zar ne? - Zastala je, čvrsto zagledana u gospođu Parker. Gospođa Parker joj je uzvratila pogled, nadmudrena. - Hm, ovaj, bit će da je tako. A kako ste i vi stalno sami, on vam je dobrodošlo društvo, zar ne? - Naravno! Tim i ja se zajedno odlično zabavljamo. Radimo u vrtu, slušamo glazbu, plivamo, idemo na piknike, bavimo se mnogim stvarima. Ima jednostavan ukus i uči me da cijenim jednostavnost. Ja sam pomalo teška osoba, ali druţenje s Timom nekako mi odgovara. On izvlači iz mene ono najbolje. Uza svu svoju goropadnost, Stara Cura bila je dobrog srca i općenito tolerantna. Potapšala je Mary po ruci, kao da je ţeli ohrabriti. - E pa, zaista mi je drago zbog vas, mila moja, mislim da je lijepo što ste našli nekoga da vam pravi društvo, kad ste već tako osamljeni, i sve. Moram vas uzeti u zaštitu kod onih zlobnih starih naklapala iz ulice. Rekla sam im da niste tip ţene, koja bi sebi kupila ljubavnika. A sad, kako bi bilo da me ponudite šalicom čaja! Htjela bih da čujem sve o mladom Timu, kako je i kako se snalazi. Mary se, međutim, nekoliko trenutaka nije ni pomakla, ostala je sjediti čudno bezizraţajnog lica. Zatim je začuđeno pogledala gospođu Parker. - To, znači, oni misle! - rekla je tuţno. - Zar zaista tako misle? Kako je to odvratno, kako sramno od njih! U svemu tome nije mi mnogo stalo do mene, ali kad pomislim na Tima... Oh, boţe, kako je to gadno! Šef Mary Horton, Archie Johnson, bio je također među onima koji su primijetili promjenu na Mary, premda nije znao njen uzrok. Ručali su na brzinu u sluţbeničkoj kantini kad je Archie iznenada pokrenuo to pitanje. - Znaš, Mary, to nisu moje stvari i spreman sam da mi kaţeš gdje mi je mjesto, ali mi se čini da si u posljednje vrijeme nekako

95 procvjetala. Što se događa? Gledala ga je, zbunjena, uhvaćena na prepad. - Oprostite, gospodine? - Oh, mani se toga, Mary! I ne zovi me »gospodine« ni »gospodin Johnson«! Na ručku smo. Spustila je noţ i viljušku i mirno ga pogledala. Radili su zajedno toliko godina da ih više nisu brojali, ali njihovi odnosi ostali su uvijek strogo ograničeni na posao i još joj je bilo teško da se opusti prilikom rijetkih ali obaveznih susreta u društvu. - Ako ţeliš reći da sam se u posljednje vrijeme promijenila, Archie, zašto to i ne kaţeš? Neću se uvrijediti. - Pa sad, upravo sam na to mislio. Promijenila si se. Oh, još uvijek si strašna stara kučka i još utjeruješ strah u kosti mladim daktilografkinjama, ali promijenila si se. Boţe, kako si se promijenila! Ĉak su i drugi stanovnici našeg malog svijeta to primijetili. Kao prvo, izgledaš bolje nego nekad, kao da si izašla na sunce i prestala ţivjeti pod kamenom kao crv. A neki dan sam te čak čuo kako se smiješ, kad je onaj idiot Caleste izvodio svoje klovnovske štosove. Jedva primjetno se osmjehnula. - Pa sad, Archie, mislim da bi se sve to moglo najbolje saţeti u jednu rečenicu: »Konačno sam se i ja pridruţila ljudskoj rasi.« Zar to nije divna rečenica? Solidan i dostojanstven kliše, kakav bi čovjek mogao samo poţeljeti. - A što je, zaboga, natjeralo staru curu kakva si ti da se nakon toliko godina pridruţi ljudskoj rasi? Jesi li našla ljubavnika? - Pa i jesam, na neki način, iako se ne radi o onome što svi sigurno misle. Ponekad se, dragi Archie, u ţivotu nađu stvari koje za usidjelicu kakva sam ja znače mnogo više od pukog seksualnog zadovoljenja. - Oh, slaţem se! Ĉuda stvara osjećaj da je čovjek voljen. Zar to nije divan osjećaj, Mary, znati da si nekome potreban, da si voljen i cijenjen? Seksualna strana dolazi samo kao glazura na kolaču. - Kakvo oštroumno zapaţanje, zaista! Nije nikakvo čudo što već toliko godina tako dobro surađujemo. Razumniji si i osjećajniji od prosječnog biznismena, Archie.

96 - Moţeš govoriti što hoćeš, Mary, ali promijenila si se! I to nabolje, mogao bih dodati. Ako se budeš i dalje popravljala, mogao bih te izvesti na večeru. - Prihvaćam unaprijed. Voljela bih da opet vidim Triciju. - Tko je rekao da sam pozvao i Triciju? - iscerio se. - Ali mogao sam pretpostaviti da se toliko nisi promijenila. A sad ozbiljno, mislim da bi Triciji bilo drago da sama vidi tu promjenu na tebi, pa zašto ne bi došla jednom na večeru k nama? - Rado ću doći. Reci Triciji neka me nazove, pa ćemo se dogovoriti. - U redu, a sad dosta izvrdavanja! Sto je prouzrokovalo tu novu volju za ţivotom kod tebe, draga? - Mislim da će biti najpreciznije ako kaţem dijete, samo što se radi o sasvim posebnoj vrsti djeteta. - Dijete! - Zavalio se na stolić, zadovoljan tom spoznajom. - Mogao sam se i sam domisliti da se radi o djetetu. Tako'nesavitljiva osoba kao ti lakše popušta pod utjecajem djeteta nego muškarca. - Nije baš sve tako jednostavno - odgovorila je polako, i sama zapanjena što je tako opuštena, oslobođena svih obzira; nikad prije nije se uz Archieja osjećala tako ugodno. - Zove se Tim Melville. ima dvadeset pet godina, ali u svemu je drugom pravo dijete. Duševno zaostalo dijete. - Sto mu svetih ţaba! - uzviknuo je Archie, zureći u nju; imao je običaj da sastavlja neobične, premda dobroćudne uzvike. - Kako si se, zaboga, uvalila u to? - Došlo je nekako samo od sebe, mislim. Teško je biti odbojan prema nekome tko ne zna što je to odbojnost, a još je teţe vrijeđati osjećaje nekoga tko ne shvaća zašto ga vrijeđaju. - Da, tako je. - E pa, vodim ga preko vikenda sa sobom u Gosford i nadam se da ću ga ove zime povesti na Veliki zaštitni greben. Ĉini se da voli moje društvo više od ikoga drugog, osim roditelja. To su vrlo fini ljudi. - Pa zašto i ne bi volio tvoje društvo, stari zmaju? Uh, sto mu šupljih kanti, pogledaj koliko je sati! Reći ću Triciji da se dogovori s tobom da dođeš na večeru, pa ćeš mi pričati detaljno o svemu. U međuvremenu, stara kućo, natrag na posao! Je li se javio

97 McNaughton u vezi s koncesijom za istraţivanje Dindange? Bilo joj je drago što su i gospođa Parker i Archie prihvatili njeno prijateljstvo s Timom kao nešto sasvim obično, što se raduju zajedno s njom. Do obećane večere s Archiejem i njegovom podjednako temperamentnom ţenom nije još bilo došlo, ali prvi put u dvadeset godina radosno je očekivala taj susret. Kad je Tim ugledao Bentleyja kako stiţe niz ulicu, lice mu se ozarilo od radosti. Smjesta je skočio s niskog kamenog zida. - Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! - uzviknuo je, namještajući se na prednjem sjedalu. - Već sam pomislio da si zaboravila. Uhvatila ga je za ruku i na trenutak je pritisnula uz svoj obraz; bila je ţalosna i grizla ju je savjest zbog zakašnjenja, pa je potpuno zaboravila kako se zarekla da ga nikad neće dodirivati. - Nikad ne bih učinila nešto takvo. Time. Zalutala sam. Zamijenila sam crkvu sv. Marka s jednom drugom crkvom i zalutala sam, eto, to je sve. A sad sjedi mirno i raduj se, jer sam upravo odlučila da idemo u Gosford. - Oh, fino! Mislio sam da ćemo ostati u Artarmonu, jer je već kasno. - Svejedno, nema razloga da ne pođemo. Kad stignemo, ostat će nam dovoljno vremena da se okupamo, ako voda ne bude previše hladna, a večeru moţemo prirediti na plaţi, bez obzira na hladnoću. - Pogledala ga je iskosa, uţivajući u razlici između njega, tako nasmijanog i sretnog, i onako očajnog i osamljenog kakav je bio prije nekoliko minuta. - Kako je prošlo vjenčanje? - Bilo je prekrasno - odgovorio je ozbiljno. - Dawnie je izgledala kao princeza iz bajke a mama kao dobra vila. Imala je na sebi lijepu svijetloplavu haljinu, a Dawnie je bila u dugoj bijeloj haljini s volanima, u rukama je drţala velik buket cvijeća dok je na glavi imala dugačak bijeli veo, kao oblak. - Izvanredno! Jesu li svi bili veseli! - Mislim da jesu - rekao je sumnjičavo - iako je mama plakala, pa i tata, samo što je on rekao da mu oči suze od vjetra i naljutio se na mene kad sam rekao kako u crkvi nema vjetra. Mama je rekla da plače zato što je sretna zbog Dawnie. Nisam znao da ljudi plaču i kad su sretni, Mary. Ja ne plačem kad sam sretan, samo kad sam

98 tuţan. Zašto bi čovjek plakao ako je sretan? Osmjehnula se, iznenada tako sretna da zamalo i sama nije zaplakala. - Ne znam, Time, osim da se ponekad zaista tako događa. Ali kad čovjek plače od sreće, to je drukčiji osjećaj, vrlo lijep osjećaj. - Eh, onda bih htio da budem tako sretan da zaplačem! Zašto nikad nisam tako sretan da zaplačem, Mary? - Pa sad, mislim da za to čovjek mora biti već u godinama. Jednog dana to će se dogoditi i tebi, kad budeš dovoljno star i sijed. Potpuno zadovoljan tim objašnjenjem, Tim se zavalio na sjedalu i promatrao predjele kroz koje su prolazili, čega mu, izgleda, nikad nije bilo dosta. Posjedovao je onu nezasitnu radoznalost sasvim mladih stvorenja i sposobnost da ponavlja jedno te isto mnogo puta a da mu ne dosadi. Svaki put kad su išli u Gosford, ponašao se kao da mu je to prvi put, bio je podjednako oduševljen pejzaţima i bogatstvom prirode, sav izbezumljen bi ugledao vikendicu na kraju staze, ţeljan da otkrije što je od prošlog dolaska poraslo, procvjetalo ili uvenulo. Te noći, kad je Tim otišao u krevet, Mary je uradila nešto što nikad nije učinila - ušla je u njegovu sobu, zašuškala pokrivače oko njega i poljubila ga u čelo. - Laku noć, Time, dragi, dobro spavaj - rekla je. - ’Ku noć, Mary, hoću - odgovorio je sanjivo; bio je uvijek već u polusnu čim bi mu glava dodirnula jastuk. A onda, dok je tiho zatvarala vrata, ponovo se javio. - Mary? - Da, Time, što je? - Okrenula se i prišla njegovom krevetu. - Mary, ti nećeš jednog dana otići i udati se kao moja Dawnie, zar ne? Uzdahnula je. - Ne, Time, obećavam da to neću uraditi. Dok god ti budeš ţelio da budem uz tebe, bit ću uz tebe. A sad lijepo spavaj i ne brini se zbog takvih stvari!

99 14 Na kraju, posao nije dopustio Mary da povede Tima na obećano putovanje. Tvrtka Constable Steel & Mining kupila je rudom bogato područje na krajnjem sjeverozapadu kontinenta i, umjesto da otputuje s Timom na Veliki zaštitni greben, Mary je morala pratiti svog šefa na inspekcijskom putovanju. Putovanje je trebalo da traje tjedan dana, ali se proteglo na više od jednog mjeseca. Obično je uţivala u tim, ne baš čestim ekskurzijama - Archie je bio ugodno društvo, a njegov stil putovanja bio je prilično luksuzan. Ovog puta, su, međutim, boravili u oblasti u kojoj nije bilo ni cesta, ni gradova, ni ljudi. U posljednjoj fazi putovanja morali su se posluţiti helikopterom jer se do nekih krajeva kopnom uopće nije moglo stići. Ĉitava ekspedicija logorovala je na kiši neuobičajenoj za to doba godine, u stalnoj vlazi i boreći se sa vrućinom, muhama, blatom i epidemijom dizenterije. Od svega, Mary je najviše nedostajao Tim. Nije bilo mogućnosti da mu pošalje pismo, a radio-telefonska veza bila je ograničena na strogo poslovne i hitne razgovore. Sjedeći pod mokrim šatorom i nastojeći ostrugati ljepljivo crno blato s nogu i odjeće, pored gustog oblaka insekata okupljenih oko jedne slabe petrolejke i lica natečenog od mnogobrojnih ugriza komaraca, Mary je čeznula za svojim domom i Timom. Bilo joj je teško slušati Archiejevo likovanje nad rezultatima istraţivanja rudnih nalazišta, i morala je napregnuti svu snagu da pokaţe oduševljenje, bar koliko je to pristojnost zahtijevala. - Bilo nas je dvanaest u ekspediciji - rekao je Archie Triciji kad su se sretno vratili u Sydney. - Samo dvanaest? - rekla je Mary sumnjičavo, namigujući Archiejevoj ţeni. - Bilo je trenutka kad bih se bila zaklela da nas ima bar pedeset. - Slušaj, ti odvratna stara vrećo, zaveţi i dozvoli mi da pričam priču! Vratili smo se kući nakon najgorih mjesec dana što sam ih u ţivotu proveo, a ti mi već kočiš zalet. Nisam te morao pozvati da provedeš prvu večer u civilizaciji pod mojim krovom, ali pozvao sam te pa je najmanje od svega što moţeš uraditi da lijepo i tiho

100 sjediš, suzdrţljiva kao nekad, dok ne ispričam svojoj ţeni što smo doţivjeli. - Natoči mu još jedan viski, Tricija, prije nego što dobije srčani napad. Sigurna sam da je to razlog zašto je tako čangrizav prve večeri nakon povratka. Posljednja dva tjedna, otkako je likvidirao posljednju kap iz posljednje boce viskija što smo je ponijeli sa sobom, naprosto je nepodnošljiv. - Dobro, a kako bi se ti ponašala, draga? - obratio se Archie svojoj supruzi. - Stalno mokar do koţe, ţiv pojeden od legija svih mogućih insekata, slijepljen blatom i bez ţenskog stvora u krugu od tisuću milja osim ove strašne stare aţdaje! 1 kako bi ti se sviđalo da nemaš što pojesti osim konzerviranog gulaša, i da ti onda još ponestane i pića? Sto mu slatkih Bartlettovih krušaka, kakva zabit! Bio bih dao polovicu prokletih rudnih leţišta što smo ih pronašli, za jedan jedini veliki odrezak i čašu Gleti Granta da ga zalijem! - Ne treba da nam pričaš - nasmijala se Mary i impulzivno se okrenula Triciji. - Samo što nisam poludjela od njega! Znaš već kakav je kad ne moţe dobiti svoja omiljena jela, dvanaest godina stari viski i havan- ske cigare. - Ne, ne znam kakav je kad ostane bez tih svojih sitnih zadovoljstava, draga, ali nakon trideset godina braka s njim mogu samo zadrhtati na pomisao što si sve morala izdrţati. - Uvjeravam te da nisam dugo trpjela - odgovorila je Mary s uţivanjem pijuckajući šeri. - Nakon što sam ga nekoliko dana slušala kako cvili, odšetala sam se malo dalje od logora i ustrijelila nekoliko ptica što su se gnijezdile u močvari, pa smo imali malu promjenu poslije onog vječnog gulaša. - Što se to dogodilo s vašom opskrbom, Archie? - upitala je Tricija znatiţeljno. - Nešto mi nije slično tebi da se nisi pobrinuo za neki bolji zalogaj u slučaju nuţde! - Za to je kriv onaj naš slavni vodič po divljini. Pribliţno polovica ekspedicije bili su ljudi iz direkcije u Sydneyju, a tehničare geologe angaţirao sam u Wynd- hamu, i s njima spomenutog vodiča, gospodina Jima Bartona, vrag ga odnio! On je sebi uvrtio u glavu da nam pokaţe od kakvog su čvrstog materijala napravljeni ljudi iz busha, pa je, nakon što me je uvjerio da će se za sve