Colleen McCullough - Tim

101 pobrinuti, nakupovao samo ono što obično sam jede... gulaš, gulaš i opet gulaš! - Ne sudi prestrogo jadnog čovjeka, Archie - pobunila se Mary. - Mi smo, konačno, svi bili došljaci, a on je bio u svom elementu. Kad bi on došao u grad, zar se ti ne bi potrudio da ga zabljesneš našim urbanim dostignućima? - Kakve to gluposti govoriš, Mary! Ti si mu, u stvari, natrljala nos, a ne ja! - Okrenuo se svojoj supruzi. - Da si je samo vidjela kad se vratila u logor, draga ! Mirno se došetala, u onoj svojoj jezivoj uniformi engleske usidjelice, ulijepljene do pasa smrdljivim crnim blatom, vukući za sobom desetak velikih krvavih ptica. Vezala im je vratove komadom špage i vukla ih po zemlji za sobom, za tu špagu. Mislio sam da će naš junački Jim Barton dobiti srčani napad, tako je bio bijesan! - Bio je bijesan, zar ne? - potvrdila je Mary zadovoljno. - Naravno, jer, kao prvo, on uopće nije htio da Mary ide s nama. Stari je ţenomrzac mislio da će nas ona zadrţavati, da će nam biti samo na teret, da ćemo zbog nje imati samo neugodnosti i tome slično. A ona nam je donijela spas tom kulinarskom promjenom upravo u trenutku kad je bio siguran da će nam konačno pokazati kakvi smo mekušci mi gradski ljudi. Ha! Ali moja ga je Mary lijepo spustila na zemlju. Opasna si ti zmija, draga! - A kakve su to bile ptice? - upitala je Tricija nastojeći se drţati ozbiljno. - Bogme, nemam pojma! - odgovorila je Mary. - Obične ptice, velike zdepaste tropske ptice. Bile su debele, a mene je samo to zanimalo. - Ali mogle su biti i otrovne! Mary je prasnula u smijeh. - Gluposti! Koliko je meni poznato, vrlo mali dio onoga što nazivamo ţivom materijom uistinu je otrovno, i kad bi izračunali na nekom velikom računaru kakva je vjerojatnost da se otrujemo, ustanovili bismo da je sreća praktično uvijek na našoj strani. - Barton bushman rekao je nešto slično, sjećam se - nasmijao se Archie vraćajući se u mislima u divljinu. - Mary je odlučila prirediti ptice s umakom iz konzervi i nekim lišćem što ga je

102 nabrala s nekog grma, jer joj se činilo da ugodno miriše. Barton je nato počeo skakati i vikati kako bi to lišće moglo biti otrovno, ali Mary ga je samo odmjerila onim svojim ledenim pogledom i rekla mu da je, po njenom mišljenju, nos namijenjen za to da čovjek moţe odrediti što je jestivo a što nije, i da njoj njen nos govori kako je to lišće potpuno u redu. I bilo je, naravno, ne treba ni spominjati. Zatim mu je odrţala dugo predavanje o nečemu što se zove Clostridium botulinum i što, po svemu sudeći, ţivi u konzerviranom gulašu i deset puta je otrovnije od svega što se moţe ubrati u divljini. Boţe mili, samo što nisam pukao od smijeha! - Jesu li bili zadovoljni tvojom kuhinjom, Mary? - upitala je Tricija. - Njeno jelo imalo je okus nektara i ambrozije u isti mah - upao je Archie prije nego što je Mary stigla odgovoriti. - Sto mu bijesnih bodljikavih raţa, kako smo se najeli! Ţderali smo, a ne jeli, dok je Mary sjedila otmjeno grickajući krilce, ozbiljna kao i uvijek, a svaka vlas na njoj bila je na svom mjestu. Već sam ti rekao, Mary, o tebi se u Wyndhamu već sigurno pričaju legende, mogu samo zamisliti s kakvim su se dojmovima vratili kući oni tehničarigeolozi. A Barton bushman dobro je splasnuo, što jest, jest! Tricija se gušila od smijeha. - Mary, trebalo bi da budem ludo ljubomorna na tebe, ali to, hvala bogu, ne moram biti. I reci mi, koja druga ţena ne samo da ne mora biti ni najmanje ljubomorna na sekretaricu svog muţa, već se moţe pouzdati da će joj ga vratiti ţivog i zdravog kući iz svake guţve u koju se uvali? - Kad se sve uzme u obzir, mnogo se više isplati vraćati ga kući, Tricija - rekla je Mary svečano. - Ako postoji nešto što mrzim, onda je to pomisao da bih morala pripitomljavati novog šefa. Tricija je brzo skočila i dohvatila šeri. - Natoči sebi još jednu čašicu, Mary, molim te! Nikad nisam ni pomislila kako ću jednom reći da uţivam u tvom društvu, ali se ne sjećam kad sam se ovako zabavljala! - Zastala je i pokajnički pokrila usta rukom. - Oh, boţe! Grozno je to što sam rekla, zar ne? Nisam tako mislila. Htjela sam reći da si se promijenila, da si se nekako otvorila, eto, to je sve!

103 - Sad si samo pokvarila stvar, draga - rekao je Archie slavodobitno. - Sirota Mary! - Nisam ja za tebe nikakva sirota Mary, Archie Johnsone! Dobro znam što je Tricija htjela reći, i potpuno se slaţem s njom?

104 15 Kad je prve subote poslije povratka Mary Horton u Sydney Tim pokucao na straţnja vrata, pošla je pomalo neodlučno da mu otvori. Kako će to izgledati kad ga ponovo vidi nakon tog prvog rastanka? Naglo je otvorila vrata a riječi su joj bile već na usnama, samo što ih nikad nije izgovorila; u grlu joj je bila zapela velika knedla i nikako nije bila kadra da je se oslobodi i progovori. On je stajao na pragu i osmjehivao se, a u njegovim lijepim plavim očima blistala je ljubav i dobrodošlica. Posegnula je i bez riječi ga uhvatila za ruke, čvrsto ih steţući prstima, dok su joj suze tekle niz lice. Ovog puta on je obavio ruke oko nje i privukao joj glavu na svoja prsa, milujući je po kosi. - Ne plači, Mary - gukao je, trljajući joj nespretno dlanom glavu. - Ja ću te utješiti, da ne plačeš. Evo ovako, ovako, ovako! Ali već sljedećeg trenutka ona se izvukla iz njegovog zagrljaja i počela traţiti u dţepovima rupčić. - Sve će biti dobro, Time, ne uzbuđuj se! - šapnula je kad je konačno pronašla rupčić i obrisala oči. Osmjehnula mu se i njeţno mu dodirnula obraz, nesposobna da se odupre iskušenju. - Tako si mi nedostajao da sam zaplakala od radosti kad sam te ugledala, eto, to je sve. - Strašno mi je drago što te opet vidim, ali nisam zaplakao. A kako si mi nedostajala, Marv! Mama kaţe da sam bio neposlušan sve vrijeme otkako si otišla. - Jesi li doručkovao? - upitala je, nastojeći uspostaviti duševnu ravnoteţu. - Još nisam. - Onda uđi i sjedi dok ti nešto ne pripremim. - Gladno je zurila u njega, jedva u stanju da povjeruje kako je zaista tu, da je nije zaboravio. - Oh, Time, kako je lijepo vidjeti te! Sjeo je za stol, ni na trenutak ne prestajući je pratiti pogledom dok se kretala po kuhinji. - Osjećao sam se nekako bolestan sve vrijeme dok si bila na putu, Mary. Bilo je to zaista čudno! Nisam imao mnogo volje za jelo, a od televizije me boljela glava. Ni u »Seasideu« se nisam dobro osjećao, a pivo nije imalo onaj poznati okus. Tata mi je rekao

105 da sam dosadan, jer nisam mogao mirovati niti ostati na jednom mjestu. - Pa sad, nedostajala ti je i Dawnie, znaš. Sigurno si se osjećao strašno osamljen, bez Dawnie i bez mene. - Dawnie? - Izgovorio je to ime polako, kao da razmišlja o njegovom značenju. - Pa, ovaj, ne znam. Mislim da sam na Dawnie sasvim zaboravio. Ali tebe nisam zaboravio. Mislio sam na tebe sve vrijeme, sve vrijeme! - E pa, vratila sam se, što znači da je sve prošlo i da je za nama - rekla je veselo. - Što ćemo raditi ovog vikenda? Kako bi bilo da odemo do vikendice, iako je previše hladno za kupanje? Lice mu se ozarilo od radosti. - Oh, Mary, to je zbilja divna ideja! Hajdemo u Gosford, smjesta! Okrenula se i pogledala ga, osmjehujući se tako njeţno da je Archie Johnson ne bi prepoznao. - Tek poslije doručka, mladi moj prijatelju. Smršavio si za moje odsutnosti, pa treba malo da te uhranim. Ţvačući posljednji zalogaj drugog kotleta, Tim je namršteno, kao u čudu, zurio u nju. - Što se događa? - upitala ga je, paţljivo ga promatrajući. - Ne znam. . . Maloprije, dok sam te tješio, nekako sam se čudno osjećao ... - Bilo mu je očigledno teško da se izrazi, traţio je riječi koje nisu postojale u njegovom rječniku. - Bilo je to zaista čudno - zaključio je nespretno, nesposoban da smisli drugi način da kaţe ono što je osjećao, i svjestan da nije uspio prenijeti to Mary. - Moţda si se osjećao kao odrastao čovjek, kao tvoj tata, šta misliš? Tješiti nekoga, to je nešto što rade samo odrasli. Izraz bespomoćnosti smjesta je nestao s njegovog lica. Osmjehnuo se. - Upravo tako, Mary! Osjećao sam se kao odrastao čovjek. - Jesi li se najeo? Ako jesi, da pokupimo stvari i da krenemo, jer se ovih dana rano smrkava, a htjela bih da u vrtu obavimo što više posla. U oblastima oko Sydneyja ta zima jedva da je zasluţili vala svoje ime, osjećali su je samo oni najzimogroţljiviji stanovnici. Šume eukaliptusa zadrţale su lišće, sunčeve zrake bile su tople preko

106 cijelog dana, biljke nisu prestajale pupati i cvjetati i, uopće, ţivot nije prelazio u ono neobično smireno, sanjivo stanje kao u predjelima s hladnijom klimom. Vrt u vikendici bio je sav u cvijeću — cvjetali su šeboji, dalije i gastrolobije; na sto metara uokrug zrak je bio zasićen mirisom. Travnjak je bio u mnogo boljem stanju i zeleniji zimi nego u ikoje drugo doba godine. Mary je dala da se zidovi kuće oboje u bijelo, s crnim rubovima, a limeni krov premazan je srebrnom zaštitnom bojom. Kad su se dovezli na čistinu na kojoj je stajala zgrada, nije mogla a da ne ostane zadivljena. Kakva razlika između njenog sadašnjeg izgleda i onog prije svega šest mjeseci! Okrenula se Timu. - Znaš li, Time, da si ti izvanredan kritičar? Gledaj koliko je zgrada sad ljepša, a samo zato što si rekao da ti se ne sviđa smeđa boja i što si me natjerao da malo uredimo vrt! Bio si u pravu, sad sve izgleda mnogo ljepše nego prije. Zadovoljstvo je doći ovamo ovih dana. Moramo smisliti još nešto, da proces uljepšavanja ne prestane. Sav je zablistao od neočekivane pohvale. - Volim da ti pomaţem, Mary, zato što kraj tebe uvijek imam osjećaj da sam sasvim čitav. Vodiš računa o onome što govorim. Zbog toga ponekad pomislim da sam kao tata, potpuno odrastao čovjek. Isključila je motor i blago ga pogledala. - Ali ti i jesi odrastao čovjek, Time. Ne mogu misliti o tebi na drugi način. A zašto ne bih vodila računa o onome što kaţeš? Tvoje sugestije i kritike bile su sasvim na mjestu, i mnogo su mi pomogle. Nije vaţno što drugi govore, Time, ja ću uvijek misliti o tebi da si sto posto čitav. Zabacio je glavu i nasmijao se, a onda je iskrenuo tako da je ugledala oči napunjene blistavim suzama. - Oh, Mary, toliko sam sretan da sam gotovo zaplakao! Pogledaj! Gotovo sam zaplakao! Iskočila je iz kola. - Miči se, lijenčino, i na posao, dosta te plačljive sentimentalnosti! Jutros smo već pretjerali s tim stvarima! Skidaj to lijepo odijelo i obuci vrtlarski kombinezon, čeka nas mnogo posla do ručka.

107 16 Jedne večeri, ubrzo nakon povratka sa Johnsonove ekspedicije, Mary je u Sydney Morning Heraldu pročitala članak pod naslovom »Učitelj godine«. U članku se govorilo o izvanrednim uspjesima nekog mladog učitelja u radu s mentalno zaostalom djecom, i to ju je potaklo da o toj temi počne čitati više nego do tada. Kad god bi u mjesnoj biblioteci pronašla nešto o mentalnoj zaostalosti djece, uzimala je knjigu i čitala je, ali dok nije pročitala članak u novinama, nije joj palo na pamet da se tome malo dublje posveti. Bio je to teţak pothvat; bila je prisiljena čitati s medicinskim rječnikom pri ruci, iako se pokazalo da ni u njemu nestručnjak ne moţe lako pronaći objašnjenje dugih, stručnih izraza kao što su »porencefalija«, »lipi- doza«, »fenilketonurija« i »hepatolentikularna degeneracija«. I zaista, bilo je takvih strogo stručnih izraza da ih nije mogla naći ni u medicinskom rječniku. S mukom se probijala kroz guštaru takvih izraza, svjesna da sve više gubi tlo pod nogama i da sve manje zna. Na kraju je odlučila potraţiti mladog učitelja, kome je bio posvećen novinski članak. Zvao se John Martinson. - Bio sam običan učitelj u osnovnoj školi dok nisam otišao u Englesku i tamo slučajno dobio mjesto u školi za mentalno zaostalu djecu rekao joj je John Martinson vodeći je u školu. - Posao me fascinirao od samog početka, ali nisam bio prošao nikakvu formalnu obuku iz tehnike i teorije, pa sam naprosto morao obučavati tu djecu kao da su normalna. Govorim samo o djeci s blagim formama zaostalosti, naravno; ima mnogo djece koju je nemoguće ičemu naučiti. Bilo kako bilo, bio sam zapanjen koliko su toga naučila, i kako su izvanredno reagirala na to da se s njima postupa kao s normalnom djecom. Bio je to strašno teţak posao, naravno, pa sam morao prikupiti ogromnu rezervu strpljenja, ali sam izdrţao, nisam htio odustati, a nisam ni njima htio dati da odustanu. Uz to sam počeo učiti. I sam sam se vratio u školu, bavio se istraţivanjima i putovao širom zemlje proučavajući metode drugih ljudi. Bio je to rad koji mi je donio mnogo zadovoljstva. Duboko usađene temnoplave oči ljubezno su je promatrale za sve vrijeme dok je govorio, ali bez imalo radoznalosti; činilo se da

108 njenu prisutnost shvaća kao fenomen koji će ona sama objasniti kad za to dođe vrijeme. - I tako, vi smatrate da umjereno zaostali ljudi mogu učiti? - rekla je Mary zamišljeno. - O tom nema sumnje. Mnogi i mnogi neobaviješteni ljudi odnose se prema blago zaostalom djetetu kao da je zaostalije nego što u stvari jest, zato što je na kraju krajeva mnogo komotnije zauzeti takav stav nego trošiti ogromno vrijeme nuţno da se iz djeteta izvuče normalna reakcija. - Moţda mnogi misle da ne raspolaţu potrebnim specijalnim kvalifikacijama - rekla je Mary misleći na Timove roditelje. - Moţda. Ta djeca čeznu za priznanjem, pohvalom i uključivanjem u normalan obiteljski ţivot, ali i previše često bivaju ostavljena na nekom vanjskom rubu, voljena ali napol zanemarena. Ljubav nije potpun odgovor ni na koji problem; ona je integralni dio svega, ali treba je kombinirati sa strpljenjem, razumijevanjem, mudrošću i sposobnošću za predviđanje kad je u pitanju nešto tako sloţeno kao duševno zaostalo dijete. - Vi nastojite stopiti ljubav sa svim tim drugim stvarima? - Da. Bude i promašaja, naravno, i to ne malo, ali imamo veći procent uspjeha od većine sličnih škola. Cesto je gotovo nemoguće točno procijeniti dijete, bilo s neurološke, bilo sa psihološke strane. Morate shvatiti da je, kao prvo, i najvaţnije, to dijete ţrtva organskog poremećaja, bez obzira na to kakvi psihološki problemi još mogu biti prisutni. Jednostavno, nešto gore u mozgu ne funkcionira kako bi trebalo. 'Slegao je ramenima i nasmijao se sam sebi. - Oprostite, gospođice Horton! Nisam vam dao prilike ni da progovorite, zar ne? To je već takav moj loš običaj da ugnjavim posjetioca svojim pričama a da nemam ni pojma zašto je u stvari došao k meni. Mary se nakašljala. - Pa sad, gospodine Martinsone, nije u pitanju nikakav osobni problem već više radoznalost zainteresiranog promatrača. To je ono što me je potaknulo da vam se obratim. Poznajem jednog mladog čovjeka od dvadeset pet godina, blago duševno zaostalog, i htjela bih saznati nešto više o njegovom stanju. Pokušala sam s

109 knjigama, ali ne razumijem najbolje stručni medicinski ţargon. - Znam. Autoritativnih knjiţurina ima bezbroj, ali teško je naći dobru fundamentalnu knjigu za laike. - Stvar je u tome što je on, otkako sam se počela zanimati za njega prije otprilike devet mjeseci, počeo pokazivati znakove poboljšanja. Dugo je to trajalo, ali čak sam ga naučila pomalo čitati i obavljati najjednostavnije računske radnje. Njegovi su roditelji primijetili tu promjenu i oduševljeni su. Ja, međutim, ne znam kakav napredak mogu očekivati, i koliko ga smijem opteretiti. Potapšao ju je po ruci i uhvatio ispod lakta, dajući joj znak da je vrijeme da pođu dalje. - Povest ću vas da vidite neke naše razrede, i zamolio bih vas da paţljivo promatrate djecu. Pokušajte pronaći dijete koje vas po drţanju podsjeća na tog vašeg mladića. Ne dopuštamo posjetiocima da ometaju rad u razredima, pa ćemo promatranje vršiti kroz jednosmjerne prozore. Pođite sa mnom, da vidimo kakav ćete dojam steći o našoj djeci. Mary nije nikad obraćala posebnu paţnju na ono nekoliko zaostale djece što ih je imala prilike vidjeti u ţivotu, jer se, kao i većina ljudi, osjećala neugodno kad bi bila zatečena kako zuri u njih. Sad je ostala zapanjena kad je otkrila koliko su različita po fizičkoj konstituciji, a o mentalnim kapacitetima da se i ne govori; bilo je tu djece koja su izgledala potpuno normalna, ali i tako strašno deformiranih da je bilo teško ne okrenuti glavu od njih. - Imao sam priliku drţati nastavu u razredu intelektualnih divova - rekao je John Martinson pomalo sanjarski dok je stajao pored nje. - Ni jedno dijete u razredu nije imalo kvocijent inteligencije manji od 150, po staroj skali. Ipak, moram vam reći da mi je veće zadovoljstvo podučavati mjesec dana jedno od ove djece da veţe vezice na cipelama. Ova se djeca nikad ne zamaraju i nikad se ne zasite učenja novog, moţda zato što moraju toliko raditi da bi nešto postigla. Što je teţe čovjeku da nešto postigne, to više on to cijeni, i nema razloga zašto to ne bi vrijedilo i za zaostala ljudska bića. Nakon obilaska John Martinson odveo ju je u svoj mali ured i ponudio kavom. - E pa, jeste li vidjeli neko dijete koje vas podsjeća na Tima? -

110 upitao je. - Vidjela sam ih nekoliko - rekla je i opisala ih. - Ima trenutaka kad mi dođe da zaplačem nad Timom, toliko ga ţalim - rekla je. - On je sasvim svjestan svoje ograničenosti, znate. Strašno je slušati jadnika kako se ispričava što »nije čitav«, kako on to kaţe. »Znam da nisa čitav, Mary,« kaţe mi, a meni se čini da će mi srce pući. - Imam dojam da bi on mogao učiti. Radi li? - Da, kao nekvalificirani građevinski radnik. Mislim da se ljudi s kojima radi odnose prema njemu na svoj način ljubezno, ali da su ponekad i nepromišljeno okrutni. Najveće im je zadovoljstvo zbijati neslane šale na njegov račun, kao na primjer kad su ga na prevaru navukli da jede izmet. Tog je dana plakao, ne zato što je bio ţrtva šale nego zato što je nije shvatio. Htio je da i on sudjeluje u šali! - Lice joj se iskrivilo, pa je morala ušutjeti. John Martinson je sa simpatijama, hrabreći je, klimao glavom. - Oh, to je prilično čista situacija - rekao je. - A što je s njegovim ocem i majkom, kako se oni odnose prema njemu? - Vrlo dobro, kad se sve uzme u obzir. - Objasnila mu je okolnosti u kojima Tim ţivi, iznenađena vlastitom rječitošću. - Ipak, zabrinuti su za njega - završila je tuţno - naročito kad se upitaju što će biti s njim poslije njihove smrti. Njegov otac tvrdi da će Tim umrijeti od slomljenog srca. Ja u to u početku nisam vjerovala, ali kako vrijeme prolazi, sve više uviđam da je nešto takvo sasvim vjerojatno. - Oh, slaţem se, to je vrlo vjerojatno. Ima mnogo takvih slučajeva, znate. Ljudima kao što je vaš Tim potreban je dom i roditeljska ljubav mnogo više nego normalnim ljudima, zato što nisu u stanju da se bez njih prilagode ţivotu, ako ih jednom upoznaju. Strašno im je teško nositi se s ovim svijetom, ovim našim svijetom. - Pogledao ju je zamišljeno. - Pretpostavljam, na osnovi vašeg izbora djece koja vas podsjećaju na Tima, da on izgleda sasvim normalno? - Da izgleda normalno? - Uzdahnula je. - Kad bi bar izgledao normalno! Ne, Tim uopće ne izgleda normalno. On je nesumnjivo najljepši mladić što sam ga ikad vidjela... Izgleda kao kakav grčki bog, kad već nemam usporedbe koje bi zvučala originalnije.

111 - Oh! - John Martinson oborio je pogled i na trenutak se zagledao u svoje skrštene ruke, a zatim uzdahnuo. — E pa, u redu, gospođice Horton, napisat ću vam naslove knjiga koje ćete, vjerujem, bez poteškoća razumjeti. Pomoći će vam, vidjet ćete. Ustao je, otpratio je do predvorja i tu joj se uglađeno poklonio. - Nadam se da ćete mi ubrzo dovesti Tima, da ga vidim. Zaista bih ţelio da ga upoznam. Moţda bi najbolje bilo da mi prethodno telefonirate, jer mislim da bi za njega bilo bolje da ne dolazi u školu nego u moj stan. Mary mu je pruţila ruku. - Prihvaćam vrlo rado. Do viđenja, gospodine Martinsone, i mnogo vam hvala na ljubeznom prijemu. Otišla je zamišljena i oţalošćena, svjesna da su najteţe rješivi problemi oni kod kojih, već po samoj njihovoj naravi, nema mjesta za snove.

112 17 Proljeće u Sydneyju nije blještava, bujna eksplozija novog ţivota, buđenja i rasta kao na sjevernoj hemisferi. Sve drveće, osim nekoliko uvezenih vrsta, zadrţava svoje lišće, u toku kratke, blage zime, a u sydneyskim vrtovima uvijek nešto cvjeta, preko cijele godine. Najveća promjena osjeća se u zraku, koji je kristalno čist i blag i nekako ispunjava srce novom nadom i radošću. Vikendica Mary Horton ubrzo bi postala oblasna znamenitost da je netko imao prilike da je vidi. Ona i Tim vrijedno su radili u vrtu cijele zime, čak su išli tako daleko da su kupili već izraslo drveće i doveli stručnjaka da ga posadi. I tako je, kad je došao listopad, sve bilo puno cvijeća, od velikih gredica duţ-čitave verande do kruţnih nasada oko svakog drveta. Bilo je tu islandskih makova, karanfila, zvjezdana, maćuhica, plamenki, gra- hovica, tulipana, glicinija, narcisa, zumbula, azaleja i gladiola; cvjetovi svih mogućih boja, veličina i oblika podizali su svoje gusto zbijene glave formirajući prave sagove neviđene ljepote, a vjetar im je nosio miris kroz divlju šumu i preko rijeke. Ĉetiri neobično tuţne trešnje spuštale su svoje pretovarene ruţičaste grane iznad ruţičastih zumbula i tulipana što su rasli u travi ispod njih, a šest rascvjetanih badema lomili su se pod teţinom bijelih cvjetova; trava ispod njih bila je prošarana ljiljanima i narcisima. Prvog vikenda, kad su sve zatekli u punom cvatu, Tim je naprosto podivljao od radosti. Trčkarao je od trešnje do badema i natrag diveći se ideji Mary da oko trešnje zasadi samo ruţičasto cvijeće, a oko badema bijelo i ţuto. Posebno ga je oduševljavalo što izgleda kao da samo, divlje, raste iz trave. Mary ga je promatrala, osmjehujući se, bez obzira na sve odluke da ostane ozbiljna, ma kako on reagirao. Njegova radost bila je tako prozirna, njeţna, krhka, sva u znaku pokusa; bio je Paris koji luta po proljetnim cvijećem pokrivenim obroncima Ide prije nego što će se vratiti u urbanu svakodnevnicu Troje. Vrt je zaista prekrasan, pomislila je Mary, prateći pogledom Tima dok je plesao naokolo, ali kako ga on vidi, koliko je drukčiji u njegovim očima kad ga tako uzbuđuje i oduševljava? Insekti, pa i neke ţivotinje višeg reda, navodno vide

113 drukčiji svijet zbog drukčije građenih očiju, vide boje i oblike koje ljudsko oko ne vidi; kakva je nijansa crvene boje infracrvena boja, kako izgleda ultraljubičasta? Moţda i Tim vidi stvari izvan njenog dijapazona; moţda zbog poremećenih električnih kola u mozgu vidi drukčiji spektar boja i čuje drukčiji raspon frekvencije? Ĉuje li on glazbu sfera, moţe li vidjeti oblik duha i boju mjeseca? Kad bi to bar mogla nekako saznati! Ali njegov je svijet zauvijek zatvoren, ona ne moţe ući u njega, a on joj ne moţe reći kako izgleda. - Time - rekla je te večeri dok su sjedili u zamračenoj dnevnoj sobi u koju je kroz otvorena staklena vrata prodirao mirisom zasićeni vjetar - što sad osjećaš, ovog trenutka? Kako miriše cvijeće, kako izgleda moje lice? Oklijevajući, otrgao se od glazbe koju su slušali, okrenuo prema njoj zamagljen, snovima zastrt pogled i osmjehnuo se na onaj svoj blagi, čudni, neuhvatljivi način. Srce bi joj uvijek zadrhtalo i topilo se pod tim pogledom, u njoj se skupljalo nešto što nije mogla identificirati, ali je bilo tako okruţeno tugom da je morala treptanjem rastjerati suze. Namršten, traţio je odgovor na pitanje, i konačno je odgovorio, polako, nesigurno: - Što osjećam? Osjećam? Bogami, nemam pojma! Sretan sam, lijepo mi je. Lijepo se osjećam, tako je! - A kako miriše cvijeće? Osmjehnuo se, uvjeren da se ona šali. - Kako bi mirisalo? Miriše kao cvijeće, naravno! - A moje lice? - Tvoje lice je lijepo, kao lice moje mame i Dawnie. Izgleda kao lice svete Tereze na svetoj sličici. Uzdahnula je. - To si lijepo rekao, Time. Sigurna sam da nikad nisam pomislila da imam lice kao sveta Tereza. - E pa, imaš - nastavio ju je uvjeravati. - Visi na zidu iznad mog kreveta kod kuće, mama ju je tamo objesila zato što mi se sviđa, zaista sviđa. Gleda u mene svake večeri i svakog jutra kao da misli kako sam sasvim čitav, a i ti me isto tako gledaš, Mary. - Zadrhtao je, obuzet nekom bolnom radošću. - Draga si mi, Mary, više nego Dawnie, draga si mi kao mama, kao tata. - Prekrasno

114 oblikovane ruke pokrenule su se, govoreći svojim pokretom više nego što je mogao izraziti svojim siromašnim, ograničenim rječnikom. - Ali to je nekako drukčije, Mary, drukčije nego kad mislim na mamu i tatu. Ponekad su mi oni draţi nego ti, a ponekad si mi ti draţa od njih. Naglo je ustala i otišla do vrata. - Idem malo da se prošetam. Time, ali htjela bih da ti ostaneš ovdje, kao dobar momak, i slušaš glazbu. Brzo ću se vratiti. Klimnuo je glavom i okrenuo se gramofonu, uporno ga promatrajući, kao da mu to pomaţe da čuje glazbu. Miris vrta bio je gotovo nepodnošljiv, pa je prošla između narcisa kao sjena i uputila se prema plaţi. Na samom kraju iz pijeska je izvirivao kamen, dovoljno velik da posluţi kao oslonac za leđa, ali se Mary, kad je kleknula na pijesak, okrenula njemu, poloţila na njega ruke i sakrila lice dlanovima. Ramena su joj se skupila a tijelo joj se previjalo u grču razornoga bola, tako ţestokog i strašnog da je na trenutak jedan dio nje ustuknuo, uţasnut, odbijajući da sudjeluje u njemu. Ali taj bol bilo je nemoguće potisnuti, više nije mogla bjeţati od njega; plakala je i jecala, skršena. Bili su kao noćni leptir i blještava, vruća svjetlost, ona i Tim; ona leptir, svjesna smisla i dostojanstva ţivota, a on svjetlost koja čitav njen svijet ispunjava sjajnom, vrelom vatrom. Nije znao kako se ona očajnički baca na zidove njegove izolacije, nikad neće moći shvatiti dubinu i silovitost njene ţelje da izgori u plamenu koji je opčinjava. Boreći se s uzaludnošću svoje gladi, i svjesna da je izvan njegovih mogućnosti da je utaţi, škripala je zubima od bijesa i bola i neutješno plakala. ' Tko zna nakon koliko vremena osjetila je njegovu ruku na svom ramenu. - Mary, je li ti dobro? - U glasu mu se osjećao strah. - Da nisi bolesna? Oh, Mary, molim te, reci da si dobro, molim te, reci da je sve u redu! S najvećim naporom volje pritisnula je drhtave ruke uz bokove. - Dobro sam, Time - odgovorila je umorno, obarajući glavu, da joj ne vidi lice iako je bilo prilično mračno. - Samo sam na trenutak osjetila nešto kao mučninu, pa sam

115 izašla da udahnem malo svjeţeg zraka. Nisam htjela da se zabrineš, eto, to je sve. - Osjećaš li još mučninu? - Ĉučnuo je pored nje pokušavajući joj zaviriti u lice, nespretno joj drmajući ramenom. - Jesi li povraćala? Zavrtjela je glavom i blago se oslobodila njegovog stiska. - Nisam, i sad mi je sasvim dobro, Tim, zaista. Sve je prošlo. - Oslanjajući se jednom rukom na kamen radi ravnoteţe, pokušala je da se podigne na noge, ali nije mogla, onako dotučena i izmučena. - Oh, Time, kako sam stara i umorna - šapnula je. - Kako sam stara i umorna! Ustao je i znatiţeljno je pogledao, nervozan i usplahiren . - Jednom je mama bila tako bolesna, pa mi je tata rekao da je odnesem u krevet. Odnijet ću i tebe u krevet, Mary. Sagnuo se i lako je podigao, a onda je rasporedio njenu teţinu na rukama tako da mu je konačno jedna ruka ostala savijena ispod njenih koljena a druga joj pridrţavala leđa. Previše iscrpljena da se buni, pustila ga je da je odnese stazom, i tek kad je stupio na verandu, okrenula je glavu prema njegovom ramenu jer nije ţeljela da je vidi. Zastao je, trepćući na svjetlu, i s ljubavlju naslonio obraz na njenu glavu. - Kako si sitna, Mary - rekao je trljajući obraz o njenu kosu. - Kako si malena i topla, kao mačkica. - Zatim je uzdahnuo i unio je u dnevnu sobu. Nije mogao naći prekidač za svjetlo u njenoj sobi, pa kad je počeo pipati po zidu traţeći ga, zaustavila ga je pritisnuvši mu blago rukom vrat. - Nije vaţno svjetlo, Time, vidiš toliko da me moţeš spustiti na krevet. Htjela bih samo da neko vrijeme leţim u mraku, pa će biti sve u redu. Paţljivo ju je spustio na krevet, nadnoseći se nad nju u mraku. Osjetila je njegovu zabrinutost i neodlučnost. - Time, ti znaš da ti nikad ne bih lagala, zar ne? Klimnuo je glavom. - Da, znam. - Onda te molim da mi vjeruješ kad ti kaţem da se ne trebaš nimalo brinuti za mene, da mi je već sasvim dobro. Zar se tebi

116 nikad nije dogodilo da osjetiš mučninu, recimo kad pojedeš nešto što ti ne odgovara? - Da, dogodilo mi se jednom kad sam se najeo kandi- ranog voća - odgovorio je ozbiljno. - Onda razumiješ kako sam se osjećala, zar ne? A sad lijepo prestani da se brineš za mene i idi u krevet, pa spavaj, spavaj! Osjećam se mnogo bolje, meni je sad potreban samo san, ali neću moći zaspati ako budem mislila kako si uznemiren i zabrinut. Obećaj mi da ćeš otići ravno u krevet i da se nećeš brinuti. - Hoću, Mary - rekao je, već umiren. - Laku noć, Time, i hvala ti što si mi ovako pomogao. Lijepo je kad na nas netko pazi, a ti zaista divno paziš na mene. Ne treba da se brinem za sebe dok imam tebe, zar ne? - Uvijek ću paziti na tebe, Mary. - Sagnuo se i poljubio je u čelo, kako je ona ponekad radila nakon što bi ga poslala u krevet. - ’Ku noć, Mary!

117 18 Kad je Esme Melville, poslije tenisa četvrtkom po podne, otvorila zadnja vrata, sve što je mogla uraditi je načiniti još nekoliko koraka do dnevne sobe i njenog udobnog naslonjača. Noge su joj se tresle; bio je strahovit napor, vratiti se kući a da nitko ne primijetio kako se loše osjeća. Mučnina je bila tako ţestoka da je on nekoliko trenutaka provedenih u naslonjaču morala ustati i otići u kupaonicu, ali ni klečanje s glavom iznad zahodske školjke nije uklonilo mučninu. Zbog nečega nije mogla povraćati, a bol ispod lijeve lopatice činio je svaki pokušaj da podrigne neizdrţivim. Ostala je tako nekoliko minuta, teško dišući, a onda se malo-pomalo uspravila, drţeći se za plakar u kupaonici i vrata tuša. S uţasom je ustanovila da je uplašeno lice u ogledalu njeno vlastito, prljavosive boje i orošeno znojem. Pogled na to lice uplašio ju je više nego išta u ţivotu, pa je smjesta skrenula pogled s ogledala. Uspjela je nekako oteturati u dnevnu sobu i skljokati se u naslonjač, dašćući i nemoćno mlatarajući rukama. Zatim ju je svladao bol i kidao je kao neka ogromna, podivljala zvijer; nagnula se naprijed, ruku skrštenih preko grudi i uvlačeći šake duboko pod pazuha. Tiho, otegnuto bi zaječala kad god bi kao noţ oštri bol dostigao vrhunac, i nije mogla misliti ni na što drugo osim na taj bol. Nakon čitave vječnosti, bolovi su popustili. Zavalila se u naslonjač, iscrpljena, a čitavo joj se tijelo treslo. Imala je osjećaj da joj nešto sjedi na prsima, istiskuje sav zrak iz pluća i ne da joj da udahne novi. Bila je potpuno mokra; bijela haljina za tenis bila je natopljena znojem, lice mokro od suza, a sjedalo naslonjača od mokraće što ju je ispustila za najteţih muka. Jecajući i gušeći se, uzalud hvatajući dah pomodrelim usnama, sjedila je i molila se da Ron svrati kući prije nego što ode u »Seaside«. Telefon u hodniku kao da je bio mnogo svjetlosnih godina udaljen od nje, apsolutno izvan dosega. Bilo je sedam uvečer kad su Ron i Tim ušli na zadnja vrata kuće u Surf Streetu. Sve je bilo nekako čudno tiho i nepomično; na stolu u blagovaonici nisu stajali tanjuri i nije se osjećao blagotvoran miris jela.

118 - Hej, mama, gdje si? - upitao je Ron veselo ulazeći s Timom u kuhinju. - Es, ljubavi, gdje si se sakrila? - viknuo je, a onda je slegao ramenima. - Bit će da je mama odlučila odigrati koju ekstra partiju u svom Pogodi-loptu-i-kikoći-se klubu - rekao je. Tim je otišao u dnevnu sobu a Ron je upalio svjetla u kuhinji i blagovaonici. Iznenada, kroz kuću je odjeknuo strašan vrisak; Ron je ispustio čajnik iz ruke i otrčao u dnevnu sobu, dok mu je srce snaţno udaralo. Tim je stajao, kršeći ruke i plačući, i zurio u Esme koja je gotovo leţala u naslonjaču, čudno nepokretna, skrštenih ruku i sa šakama stegnutim u pesnice. - Oh, boţe! Suze su navrle Ronu na oči dok je prilazio naslonjaču i naginjao se iznad ţene, pruţajući drhtavu ruku da je dodirne. Koţa joj je bila topla; gotovo ne vjerujući svojim očima, primijetio je kako joj se grudi polako diţu i spuštaju. Smjesta se uspravio. - A sad, Time, nemoj plakati - rekao je dok su mu zubi cvokotali. - Nazvat ću doktora Perkinsa i Dawnie, i odmah ću se vratiti. Ti ostani ovdje, a ako se mama pokrene, viči! Jesmo li se razumjeli, momče? Doktor Perkins bio je kod kuće, za večerom; rekao je Ronu da će pozvati kola za hitnu pomoć i pričekati ih u prostoriji za primanje pacijenata bolnice »Prince of Wales«. Brišući suze nadlanicom, Ron je okrenuo telefonski broj Dawnie. Javio se Mick; u glasu mu se osjećalo nezadovoljstvo. Bilo je vrijeme večere i nije podnosio da ga netko tad uznemirava. - Slušaj, Mick, ovdje Ron - rekao je Ron, paţljivo naglašavajući svaku riječ. - Nemoj uplašiti Dawnie, ali radi se o njenoj mami. Mislim da je dobila srčani napad, samo nisam siguran. Smjesta ćemo je prebaciti u »Prince ofWales«, tako da nema smisla da dolazite ovamo. Bilo bi najbolje da i ti i Dawnie dođete u bolnicu, što moţete brţe. - Strašno mi je ţao, Rone - promucao je Mick. - Naravno, Davvn i ja doći ćemo odmah. Nastojte da ne brinete previše. Kad se Ron vratio u dnevnu sobu, Tim je još stajao zagledan u majku, plačući neutješno; Es se nije ni pokrenula. Ron je prebacio ruku preko Timovih ramena i privukao ga u zagrljaj, ne znajući što drugo da uradi.

119 - Hajde, ne plači, Time, dječače - promrmljao je. - Mama će biti dobro, kola hitne pomoći uskoro će doći pa ćemo je prebaciti u bolnicu, a tamo će doktori za tili čas sve srediti. A ti sad moraš biti dobar momak i smiriti se, mame radi. Ne bi joj se nimalo svidjelo da se probudi i ugleda te kako stojiš i cmizdriš kao neka velika glupa beba, razumiješ? Šmrcajući i štucajući, Tim je pokušavao da prestane plakati dok je otac prišao Esme, kleknuo do naslonjača, uzeo njene stisnute šake među dlanove i polako ih spustio tako da ostanu leţati u njenom krilu. - Es! - pozvao ju je; lice mu je odjednom postalo staro i izborano. - Es, draga, čuješ li me! Ja sam, Ron, draga, Ron! Lice joj je bilo sivo, ostala je sva skupljena, ali je otvorila oči. Zasvjetlucale su kad su ga ugledale kako kleči kraj nje, i zahvalno mu je uzvratila stisak. - Rone... Boţe, kako sam sretna što si se vratio kući... Gdje je Tim? - Ovdje je, draga. Ne brini se sad za Tima i ne uzbuđuj se ni zbog čega. Stiţu kola hitne pomoći pa ćemo te odmah prebaciti u »Prince of Wales«. Kako se osjećaš? - Kao nešto što je.. . mačka dovukla.. . Oh, boţe, Rone ... taj bol... bio je strašan . .. Ĉak sam se pomokrila .. . naslonjač je potpuno mokar ... - Ne brini se sad za taj prokleti namještaj, Es, osušit će se. Šta tu stari prijatelji ima da zamjeraju jedno drugom? - Pokušao je da se osmjehne, ali mu se lice iskrivilo. Iako je uvijek znao da se svlada, zaplakao je. - Oh, Es, ne daj da ti se nešto dogodi, draga! Boţe, šta ću i kako ću ja bez tebe? Drţi se, Es, drţi se dok te ne prebacimo u bolnicu! - Drţat... ću se ... Ne mogu... ostaviti Tima ... potpuno samog... Ne mogu... ostaviti Tima... samog... Pet minuta nakon što je Ron nazvao doktora Per- kinsa, kola hitne pomoći bila su pred kućom. Ron je uputio osoblje na zadnja vrata jer se s prednje strane u kuću ulazilo preko dvadeset stepenica. Bili su to krupni, tihi i veseli ljudi, temeljito školovani profesionalci u hitnoj medicinskoj pomoći; svjestan njihove stručnosti kao i svi stanovnici Sydneyja, Ron nije nimalo zamjerio

120 doktoru Perkinsu što je odlučio da ih pričeka u bolnici. Brzo su obavili osnovnu kontrolu stanja u kome se nalazila Es i poloţili je na nosila. Ron i Tim slijedili su njihove tamnoplave uniforme kroz zadnja vrata ispunjeni osjećajem da su potpuno beskorisni i nepotrebni. Ron je smjestio Tima na prednje sjedalo do jednog od bolničara, a sam je sjeo straga s drugim. Ĉinilo se da su smjesta primijetili da je Tim mentalno zaostao, jer je onaj koji je upravljao kolima pozvao Tima da sjedne do njega s nekoliko vedrih riječi, koje su na Tima djelovale efikasnije od ičega što je Ron mogao smisliti. Nisu uključili sirenu; bolničar koji se vozio otraga s Ronom gurnuo je Es u usta plastičnu cijev i priključio je na dovod kisika, a onda se smjestio uz nosila, neprestano joj kontrolirajući puls. - Zašto ne uključite sirenu? - upitao je Ron osvrćući se izbezumljeno; cijev i kisik strašno su ga uplašili. Širom otvorene, ohrabrujuće mirne oči gledale su ravno u njega; bolničar ga je prijateljski potapšao po plećima. - Samo mirno, prijatelju - rekao je smireno. - Sirenu uključujemo samo kad idemo na hitan poziv, vrlo rijetko kad je pacijent već u kolima. Sirena plaši bolesnika i donosi više štete nego koristi, znate. Ona je sad dobro, a u ovo doba noći stići ćemo jednako brzo i bez sirene. To je samo nekoliko milja. Kola hitne pomoći brzo su se probijala kroz rijetki promet i stigla pred blještavo osvijetljeni prijemni odjel za hitne slučajeve bolnice »Prince of Wales« pet minuta nakon što su bila krenula iz Surf Streeta. U trenutku kad su se elegantna velika kola zaustavila, Es je otvorila oči i nakašljala se, izbacivši cijev za dovod kisika. Bolničar ju je na brzinu pregledao i odlučio da joj ne stavlja cijev natrag ukoliko ponovo ne nastupe grčevi. Moţda ţeli reći nešto, a to je neobično vaţno; najbolje je pustiti pacijenta da sam odabere, ne uznemiravati ga... - Rone ... - Ovdje sam, ljubavi. Stigli smo u bolnicu, ubrzo će se sve srediti. - Ne znam ... Rone ... - Da, draga? - Suze su mu ponovo potekle niz lice. - Mislim ... na Tima... Kako smo se ... uvijek brinuli ... što će se

121 ... dogoditi... s Timom ... kad mene ... ne bude... Rone ... - Ovdje sam, draga. - Pazi na . .. Tima? . . . Učini... za njega . .. sve što ... treba ... Tim ... Jadni Tim ... Jadni... Tim ... To su bile njene posljednje riječi. Dok su se Ron i Tim beskorisno motali oko ulaza u prijemni odjel za hitne slučajeve, osoblje je nestalo s nosilima negdje u unutrašnjosti zgrade. Melvilleovi su stajali i promatrali kako se bijela vrata klate i polako zaustavljaju, a onda ih je jedan bolničar obzirno ali odlučno uputio u čekaonicu. Ubrzo zatim došao je drugi i donio im čaj i slatke kekse, ali je s osmijehom odbio da im saopći što se zbiva. Dawnie i njen suprug stigli su pola sata kasnije. Dawnie je već bila u poodmaklom stadiju trudnoće i njen muţ bio je očigledno zabrinut za nju. Prišla je ocu i sjela na klupu između njega i Tima, neprestano plačući. - Hajde, hajde, draga, ne plači - tješio ju je Ron. - Stara cura opet će biti dobro, dovezli smo je u redu. Odnijeli su je nekamo, a kad bude kakvih novosti, reći će nam. Samo sjedi i nemoj plakati. Pomisli na svoju bebu, draga, u ovom stadiju ne bi se smjela sekirati. - Što se dogodilo? - upitao je Mick paleći cigaretu i nastojeći da ne gleda u Tima. - Ne znam. Kad smo se Tim i ja vratili kući, leţala je bez svijesti u naslonjaču u dnevnoj sobi. Nemam pojma koliko je dugo tako leţala. Bogamu, zašto nisam otišao s posla ravno kući, zašto sam išao u »Seaside«? Mogao sam otići ravno kući! Dawnie je ispuhala nos. - Tata, nemaš šta sebi predbacivati. Svi znamo da preko tjedna uvijek dolaziš kući u isto vrijeme, otkud si danas mogao znati da si joj potreban? Znaš da ona nikad nije imala ništa protiv tvojih navika! Bilo joj je, naprotiv, drago što uţivaš u svojoj kapljici poslije posla, i to joj je, uzgred, omogućavalo da ţivi vlastitim ţivotom. Toliko sam je puta čula kako kaţe koliko joj olakšava ţivot spoznaja da se nećeš vratiti kući iz »Seasidea« prije sedam, jer je tako mogla igrati tenis do šest i još stići da priredi večeru za tebe i Tima. - Trebalo je da vidim da se ne osjeća dobro, trebalo je da to

122 sam primijetim! - Tata, nema nikakvog smisla da predbacuješ sebi bilo šta! Što se dogodilo, dogodilo se. Mama ne bi ţeljela da mijenja išta u svom i tvom ţivotu, i ti to znaš. Ne gubi vrijeme ţderući se zbog stvari koje ne moţeš promijeniti, misli umjesto toga na nju i Tima. - Oh, boţe, pa i mislim! - rekao je, sav očajan. Okrenuli su se i pogledali u Tima koji je tiho sjedio na klupi stisnutih šaka i pogrbljenih ramena, u pozi koju je uvijek zauzimao kad bi bio skrhan bolom. Prestao je bio plakati, a oči su mu bile uprte u nešto što nije mogao vidjeti. Dawnie se pomaknula bliţe bratu. - Time! - rekla je tiho, tapšući ga svojom sitnom šakom po ruci. Trgnuo se, i kao da je tek tada postao svjestan njene prisutnosti. Plave oči prenijele su pogled iz beskonačnosti na njeno lice i promatrale je tuţno. - Dawnie! - rekao je kao da se pita što ona tu radi. - Tu sam, Time. Ne brini za mamu, ona će biti dobro, obećavam ti. Zavrtio je glavom. - Mary kaţe da ne treba obećavati ono što ne moţeš ispuniti. Lice Dawnie se smrklo i ukočilo; smjesta se ponovo okrenula Ronu, ne obraćajući više paţnju na Tima. Bilo je već kasno doba noći kad je u čekaonicu ušao doktor Perkins, ozbiljnog, umornog lica. Svi su smjesta ustali, kao osuđenici prije izricanja presude. - Rone, moţete li na trenutak izaći? - upitao je mirno. Hodnik je bio pust a svjetiljke postavljene po sredini visokog stropa bacale su oštru svjetlost na pod od keramičkih pločica. Doktor Perkins prebacio je ruku preko Ronovih ramena. - Nema je više, prijatelju. Ron je na trenutak osjetio strahovitu, nesavladivu teţinu u prsima; tuţno je pogledao starog liječnika ravno u oči. - To ne moţe biti...! - Ništa nismo mogli učiniti. Doţivjela je teţak infarkt, a zatim i drugi, nekoliko minuta nakon što je stigla ovamo. Srce joj se zaustavilo. Pokušali smo ga ponovo pokrenuti, ali sve je bilo

123 uzalud, uzalud. Mislim da je i prije morala osjećati teškoće, a iznenadni dolazak hladnog vala i tenis nisu joj nimalo pomogli. - Nikad mi nije rekla da je bolesna, a ja ništa nisam primijetio. Ali takva je bila Es, nikad se ne bi poţalila. - Ron je već sasvim dobro vladao sobom, s njim više nije bilo problema. - Oh, doktore, ne znam što da radim! Tamo su Tim i Dawnie, uvjereni da im je majka dobro! - Ţelite li da im ja kaţem, Rone? Ron je zavrtio glavom. - Ne, ja ću im reći. Dajte mi samo minutu vremena. Mogu li je vidjeti? - Moţete, ali bez Dawnie i Tima. - Onda me odvedite k njoj odmah, doktore, prije nego što im kaţem. Es su bili već iznijeli s odjela za intenzivnu njegu i smjestili je u jednu malu prostoriju namijenjenu za takve slučajeve. Svi tragovi liječničke intervencije, cijevi i kablovi, bili su uklonjeni, a preko glave bila je pokrivena plahtom. Dok je stajao na vratima i promatrao nepomičnu konturu ispod tkanine, Ron je imao osjećaj da ga je pogodila neka divovska šaka. To je Es, tamo ispod plahte, i nikad se više neće pokrenuti; za nju je sve završeno, sunce i smijeh, suze i kiša. Gotovo je, gotovo. Njen je dio ţivotnog slavlja okončan, ovdje, u ovoj mutno osvijetljenoj sobici, ispod snjeţnobijele plahte. Bez fanfara, bez upozorenja. Bez mogućnosti da se za to pripremi, čak i bez prilike za posljednji pozdrav. Jednostavno, sve se završilo, gotovo je, kraj. Prišao je postelji, iznenada svjestan otuţno slatkastog mirisa narcisa u velikoj vazi na stolu u blizini. Nikad poslije toga neće moći podnijeti miris narcisa. Doktor Perkins prišao je uskom krevetu s druge strane i naglim pokretom ruke povukao plahtu, a onda okrenuo glavu; moţe li se čovjek ikad naviknuti na bol na licu drugog čovjeka, moţe li ikad naučiti da se pomiri sa smrću? Sklopili su joj oči i skrstili ruke na grudima; Ron ju je promatrao nekoliko dugih trenutaka, a onda se sagnuo i poljubio je u usta. Ali to nije bilo ni slično poljupcu. Te blijede, hladne usne nisu mu pruţile ni najmanji osjećaj da je to Es. Uzdahnuo je i okrenuo se. U čekaonici, tri para očiju zagledala su se u njegovo lice kad je

124 ušao. Stajao je i gledao u njih spuštenih ramena. - Nema je više - rekao je. Dawnie je vrisnula i pustila da je Mick privuče u zagrljaj; Tim je samo sjedio i zurio u oca kao zbunjeno, izgubljeno dijete. Ron je prišao i njeţno uhvatio sina za ruku. - Hajde da se malo prošetamo, momče - rekao je. Izašli su iz čekaonice i hodnika, na svjeţi zrak. Napolju je već svitalo i istočno obzorje bilo je biserne boje, s prvim tragovima zlatne i ruţičaste. Blagi jutarnji povjetarac njeţno im je zapuhnuo lica, i opet je zavladao mir. - Time, nema nikakvog smisla da te pustim da vjeruješ kako će se mama jednom vratiti - rekao je Ron umorno. - Mama je maloprije umrla. Otišla je, prijatelju, otišla. Ne moţe se više vratiti, otišla je od nas u bolji ţivot, u kome nema bola ni tuge. Morat ćemo naučiti ţivjeti bez nje, i to će biti teško, strašno teško.. . Ali ona je htjela da ţivimo dalje bez nje, bilo je to posljednje što mi je rekla, da ţivimo i da previše ne tugujemo za njom. U početku ćemo tugovati, ali nakon nekog vremena, kad se naviknemo, neće više biti tako grozno. - Mogu li je vidjeti prije nego što ode, tata? - upitao je Tim očajno. Otac je zavrtio glavom i jedva progutao pljuvačku. - Ne moţeš, momče. Ne moţeš je vidjeti, nikad više. Ali ne treba da joj predbacuješ zbog toga, ona nije ţeljela da bude tako, nije ţeljela otići tako naglo, bez prilike da se pozdravimo. Stvari nekad krenu tako da ih ne moţemo kontrolirati, događaji se odvijaju prebrzo da bismo ih mogli stići, a onda je odjednom prekasno. Mama je tako umrla, prebrzo, prebrzo... Njeno je vrijeme došlo i nije mogla uraditi ništa da taj trenutak odgodi, razumiješ li, momče? - Je li zaista mrtva, sasvim mrtva, tata? - Da, mrtva je, sasvim mrtva, Time. Tim je podigao glavu prema nebu bez ijednog oblačka; visoko iznad njih kruţio je, krešteći, galeb, naglo se spustio prema stranom kopnu, a onda ponovo uzdigao i odletio da potraţi svoj vodeni dom. - Mary mi je pričala što znači biti mrtav, tata. Znam šta to

125 znači. Mama je zaspala, i spavat će pod zemljom, pod pokrivačem od trave, i spavat će tamo dok joj se i mi ne pridruţimo, je li tako? - Tako otprilike, momče. Kad su se vratili u čekaonicu, doktor Perkins ih je čekao. Poslao je Tima da bude s Dawnie i Mickom, ali je zadrţao Rona. - Rone, treba se dogovoriti o mnogim stvarima. Ron je zadrhtao. - Oh, boţe! Doktore, što da radim? Nemam pojma što treba poduzeti! Doktor Perkins mu je rekao da se treba obratiti pogrebnicima, i ponudio se da nazove jednog koga osobno poznaje. Dobar je i osjećajan čovjek - objasnio je doktor. - Neće vam naplatiti više nego što moţete podnijeti, a sve obavlja vrlo diskretno, uz minimum guţve i pompe. Morate je sahraniti sutra, znate, zato što je preksutra nedjelja, a sahranu treba obaviti u roku od četrdeset osam sati, zbog ovdašnje klime. Nemojte je balzamirati, kakvog to ima smisla? Jednostavno je ostavite na miru. Reći ću Mortimeru da sam već dugo vaš obiteljski liječnik, pa će se on pobrinuti za sve. A sad, zašto ne biste pozvali taksi i odveli svoje kući? Kad su ušli u pustu kuću, Dawnie kao da je malo ţivnula i bacila se na pripremanje doručka. Ron je otišao do telefona i nazvao Mary Horton. Javila se smjesta, što mu je olakšalo situaciju; bojao se da će je zateći još mamurnu od sna. - Gospođice Horton, ovdje Ron Melville. Ĉujte, znam da traţim od vas previše, ali očajan sam. Ţena mi je jutros umrla, sve se odigralo neočekivano... Da, mnogo vam hvala, gospođice Horton... Da, sav sam kao oduzet. .. Da, da, nastojat ću da se malo odmorim ... Nazvao sam vas radi Tima... da, on sve zna, nisam vidio nikakvog razloga da nešto krijem od njega, jednom bi ionako morao saznati, pa zašto ne bi odmah? ... Hvala vam, gospođice Horton, zaista mi je drago što mislite da sam pravilno postupio kad sam mu to rekao. I vrlo sam vam zahvalan što ste mu objasnili šta je to smrt.. . Da znate, to mi je mnogo pomoglo, zaista ... Ne, nije uopće bilo teško objasniti mu, mislio sam đa će biti mnogo teţe. Mislio sam da će mi biti potreban čitav dan da mu objasnim te stvari, a on je sve primio kao nešto sasvim normalno. .. Da, dobro je,

126 sve je sasvim lijepo podnio, bez suza i ţivčanih napada. On ju je u stvari i našao, što je strašno. Gospođice Horton, poznato mi je da radite cijelog tjedna, ali znam i to da iskreno volite Tima, pa ću skupiti hrabrost i upitati vas da li biste mogli doći danas da porazgovaramo, što prije, i da eventualno uzmete Tima k sebi do nedjelje. Sprovod će biti sutra, ne moţemo čekati do preksutra jer je nedjelja. Ne bih ţelio da prisustvuje pogrebu ... U redu, gospođice Horton, bit ću ovdje, a bit će i Tim... Mnogo, mnogo vam hvala, zaista ste me zaduţili... Da, pokušat ću, gospođice Horton. Onda, ubrzo ćemo se vidjeti. Do viđenja, i još jednom vam hvala! Dawnie je odvela Tima u vrt dok je Ron razgovarao s gospodinom Mortimerom, pogrebnikom, koji je zaista bio onakav kako ga je doktor Perkins opisao. Smrt u australskoj radničkoj obitelji nije praćena ceremonijama i velikim novčanim troškovima, a strogi zakoni oteţavaju izrabljivanje oţalošćenih. Jednostavni, trezveni ljudi, ne smatraju se obaveznim da se nad lešom kaju za ono čime su se stvarno ili tek u mašti ogriješili o njega za ţivota; nema raskošnih lijesova, nema bdjenja, nema izlaganja mrtvaca. Sve se obavlja brzo i tiho, toliko diskretno da prijatelji i susjedi često ne bi saznali mnogo o događaju kad ne bi bilo ogovaranja i prepričavanja. Ubrzo nakon što je pogrebnik otišao, Mary Horton parkirala je svoj Bentley pred kućom Melvilleovih i popela se uz stepenice do prednjih vrata. Vijest se u toku jutra bila pronijela kroz susjedstvo pa kad je Mary stupila na prednju verandu da pričeka da joj otvore, na mnogim prozorima vidjele su se upadljivo razmaknute zavjese. Vrata je otvorio Mick, suprug Dawnie, i ostao zapanjen zureći u Mary. Na trenutak je pomislio da je pred njim netko od pogrebnikovog osoblja, pa je rekao: - Oh, gospodin Mortimer je upravo otišao, nema ni pet minuta. Mary ga je mirno odmjerila. - Vi ste sigurno suprug Davvn Melville. Ja sam Mary Horton, i došla sam da odvedem Tima. Hoćete li, molim vas, tiho saopćiti gospodinu Melvilleu da sam došla, ne govoreći ništa Timu! Pričekat ću ovdje. Mick je zatvorio vrata i otišao niz dugački hodnik, potpuno

127 zbunjen. Prema onome što su Melvilleovi pričali, bio je stekao dojam da je gospođica Horton stara dama, a ţena na verandi, premda bijele kose, nije uopće bila stara. Ron je nastojao zainteresirati Tima za televizijski program; Mick mu je bez riječi, pogledom, dao znak da ga netko čeka na prednjim vratima i Ron je smjesta izašao, zatvorivši za sobom vrata između hodnika i dnevne sobe. - Dawn, došla je gospođica Horton - šapnuo je Mick sjedajući do svoje ţene. Pogledala ga je znatiţeljno. - Pa? - Ona uopće nije stara, Davvn! Zašto svi uvijek govorite o njoj kao da je Ronovih godina? Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam joj otvorio vrata! Ne moţe joj biti više od četrdeset pet godina, ako ima i toliko! - Zaboga, Mick, što je s tobom? Stara je, znam! Priznajem da je nisam baš najbolje vidjela one večeri dok je sjedila vani u svojim kolima, ali ipak dovoljno jasno da joj mogu procijeniti godine. A kosa joj je potpuno bijela, ni našem tati nije takva! - Ljudi posijede i sa dvadeset godina, to ti je poznato. Kaţem ti da se radi o relativno mladoj ţeni! Dawnie je nekoliko trenutaka šutke sjedila, a onda je zavrtjela glavom i ironično se osmjehnula. - Lukava stara vještica! U tome je znači, njena igra! - U čemu je njena igra? - U toj brizi za Tima, naravno! Ona spava s njim! Mick je zazviţdao. - Pa, naravno! Samo, kako to da tvoji roditelji nisu posumnjali u nešto tako? Oni tako paze na njega, Dawn! - Mama nije dozvoljavala da se kaţe i jedna riječ protiv njene zlatne gospođice Horton, a tata se ponaša kao mačak koji je progutao kanarinca otkako je Tim počeo donositi kući novac koji mu gospođica Horton daje za obrađivanje vrta. Ha! Za obrađivanje vrta, ma nemoj! Mick je bacio brz pogled na Tima. - Govori malo tiše, Dawn! - Oh, dođe mi da ubijem tatu što je tako okrenuo glavu od

128 svega! - rekla je Dawnie kroz stisnute zube. - Od samog početka mi se činilo da u vezi s tom ţenom postoji nešto sumnjivo, ali tata nije htio ni da čuje o tome! U redu, shvaćam da mama nije ništa posumnjala, ali tata je trebalo da me posluša! Ali on je mislio samo na taj dodatni prihod! Ron je, sa svoje strane, zurio u Mary Horton, šokom potpuno izbačen iz dotadašnjeg napola oduzetog stanja. - Vi ste Mary Horton? - zagraktao je, glasom prepu- klim od dugih sati napetosti. - Da, jesam. - Ipak se dovoljno pribrao da joj širom otvori vrata. - Molim vas, uđite, gospođice Horton. Nadam se da nećete imati ništa protiv toga da porazgovaramo u spavaćoj sobi prije nego što vas odvedem do Tima. - Nemam ništa protiv, naravno. - Otišla je za Ronom u spavaću sobu, s osjećajem nelagodnosti. Soba je izgledala kao spavaća soba domaćina, i pitala se kako će Ron podnijeti razgovor u prostoriji u kojoj je godinama spavao sa svojom ţenom. Ĉinilo se, međutim, da on uopće nije svjestan okoline; nije mogao odvojiti pogleda od njenog lica. Nije bila nimalo slična osobi koju je zamišljao, a s druge strane bila je baš onakva kako ju je zamišljao. Lice joj je bilo mlado i bez bora, nije mogla imati više od četrdeset pet godina, ako i toliko, ali to nije bilo pohotno, senzualno ţensko lice, već ljubezno, pomalo strogo lice, s jedva primjetnom primjesom patnje u pogledu prkosnih smeđih očiju i crtama oko oštro skrojenih usta. Kosa joj je bila potpuno bijela, bezbojna kao kristal. Iako šokiran otkrićem da je mnogo mlađa nego što je zamišljao, Ron je osjetio povjerenje u to lice i njegova vlasnika. Dostojanstvena lijepa fasada, zaključio je, vanjština koja potpuno odgovara Mary Horton, koju je uvijek smatrao za jednu od najljubezni- jih, najplemenitijih i najširokogrudnijih osoba što ih je sreo u ţivotu. - Gospodine Melville, ostala sam bez riječi. Toliko mi je ţao zbog svega što se dogodilo, i zaista suosjećam s vama, Timom i Dawnie ... - Znam, gospođice Horton. Ne govorite ništa, razumijem vas. To je strašan udarac, ali podnijet ćemo ga. Ţalim samo što vas Es nikad nije upoznala. Izgleda da nikad nismo dobili zgodnu priliku

129 za to, zar ne? - Nismo, i meni je također ţao zbog toga. Kako je jadni Tim? - Kao da je pomalo ošamućen. Njemu nije sasvim jasno što se događa, osim da je mama mrtva. Strašno mi je ţao što sam vas morao uvući u sve ovo, ali naprosto nisam znao što drugo da uradim. Ne mogu pustiti Tima da prisustvuje pogrebu, a ne smijem ga ostaviti samog dok smo mi ostali na groblju. - Potpuno se slaţem s vama. Drago mi je što ste odlučili da pozovete mene, gospodine Melville, i moţete biti sigurni da ću dobro paziti na Tima. Mislila sam da bih u nedjelju uvečer mogla odvesti vas i Tima u moju vikendicu, da tamo ostanete neko vrijeme; promjena sredine dobro bi vam činila. Neka Tim ostane kod mene u Sydneyju danas, sutra i u nedjelju, a onda ću u nedjelju uvečer doći ovamo po vas i odvesti vas zajedno s Timom u moju vikendicu. Odgovara li vam to? Ronovo se lice na trenutak iskrivilo, ali brzo se savladao. - To je zaista obzirno od vas, gospođice Horton, i radi Tima ću prihvatiti. Njegov šef i moj šef neće imati ništa protiv toga da uzmemo tjedan dana odmora. - Onda smo se dogovorili. Za Dawnie će biti bolje da bude sa svojim muţem, što mislite? A bit će mnogo mirnija znajući da vi i Tim ne sjedite sami u ovoj kući. - Tako je, bit će mnogo mirnija. Već je otprilike u osmom mjesecu trudnoće. - Oh, nisam znala! - Mary je okvasila usta, nastojeći da ne gleda u starinski dvostruki krevet kraj zida. - Da pođemo i pozdravimo se s Timom? U dnevnoj sobi zatekli su čudnu skupinicu ljudi. Mick i Dawnie sjedili su stisnuti jedno uz drugo na kauču, a Tim je sjedio u svojem specijalnom naslonjaču, zgrbljen i nagnut naprijed. Pogled njegovih plavih očiju, koje očigledno ništa nisu vidjele, bio je kao prikovan za televizijski ekran. Mary je šutke zastala na vratima hodnika, promatrajući ga; izgledao je potpuno izgubljen, bespomoćan i zbunjen. - Zdravo, Time - rekla je. Skočio je na noge, dijelom presretan a dijelom previše tuţan da bi osjetio radost, i ostao je stajati iskrivljenog lica i ruku ispruţenih

130 prema njoj. Prišla mu je, uhvatila ga za ruke i njeţno se osmjehnula. - Došla sam da te odvedem k sebi na neko vrijeme, Time - rekla je tiho. Naglim pokretom istrgao je ruke iz njenih, sav crven; prvi put otkako ga je upoznala, Mary je primijetila da mu je neugodno, a da je pri tome potpuno svjestan svojih postupaka. Pogled mu je, protiv volje, skrenuo prema Dawnie; primijetio je na njenom licu gnjev i neslaganje, a nešto u njemu bilo je dovoljno zrelo i razvijeno da osjeti kako Dawnie misli da je učinio nešto neoprostivo, da se ljuti na njega što drţi tu voljenu ţenu za ruke. Spustio je uzdrhtale ruke niz bokove, ponovo sam i prazan, i ostao tako stajati molećivo gledajući u sestru. Ona je pak stegnutih usana skočila kao bijesna mačka, a oči su joj ljutito sijevale čas prema Timu, čas prema Mary. Mary joj je prišla ispruţene ruke. - Zdravo, Dawnie, ja sam Mary Horton - rekla je srdačno. Dawnie se pretvarala da ne vidi njenu ruku. - Šta traţite ovdje? - prosiktala je. Mary se drţala kao da ne primjećuje njen ton. - Došla sam po Tima - objasnila je. - Oh, to sam mogla i misliti! - obrecnula se Dawnie. - Dosta je da vas pogledam! Majka se nije još ni ohladila a vi ste već dojurili, isplaţenog jezika, da zgrabite jadnog, ludog Tima! I kakav je to način, obmanuti nas sve tako da mislimo da ste stari? Lijepe ste budale napravili od nas, i sve to još pred mojim muţem! - Oh, Dawnie, zaboga, zaveţi! - prekinuo ju je Ron, sav očajan. Dawnie se bijesno okrenula njemu. - Zavezat ću kad kaţem sve što namjeravam reći, ti prokleta gramzljiva huljo! Prodaješ rođenog maloumnog sina svakog vikenda za nekoliko prljavih dolara! Je li ti prijalo da svakog dana ločeš u »Seasideu« po jedno pivo više? Jesi li ikad pomislio kakva je to sramota? Pogledaj je samo, kako pokušava prikazati svoje zanimanje za Tima kao nešto čisto, produhovljeno, lišeno svakog interesa s njene strane! E pa, gospođice Mary Horton - prosiktala je, ponovo se okrećući Mary - ja sam prozrela tu vašu igru! Naveli ste nas da pomislimo kako imate bar devedeset godina! Pitam se koliko ljudi u Surf Streetu ovog trenutka puca od smijeha, jer im se upravo

131 pruţila prilika da lijepo i po danu vide s kim to Tim provodi vikende! Učinili ste da nam se smije čitava četvrt, vi frustrirana stara kravo! Ako vam je već bio potreban muškarac, zašto, k vragu, niste za svoje pare nabavili pravog ljubavnika, umjesto da se iţivljavate na duševnom invalidu kakav je moj jadni, glupi brat? Vi ste jedna odvratna, gadna i pokvarena ţena! Zašto ne nosite to odurno truplo odavde i ne ostavite nas na miru? Mary je stajala usred dnevne sobe ruku opuštenih niz bokove, a na obrazima su joj se pojavile dvije jarkocr- vene mrlje. Suze su joj tekle niz lice u nijemom protestu zbog tako čudovišnih optuţbi; bila je tako zaprepaštena i dotučena tim optuţbama da nije mogla učiniti ništa da se obrani; nije imala ni snage ni volje da pruţi otpor. Ron se počeo tresti, steţući šake tako čvrsto da su mu se zglavci pretvorili u bijele mrlje. Tim je oteturao do svoga naslonjača i samo se skljokao u nj, okrećući lice čas prema tuţiocu, čas prema optuţenom. Bio je zbunjen, izbezumljen i nekako čudno posramljen, ali nikako nije mogao dokučiti zbog čega, razlozi su bili izvan njegove mogućnosti shvaćanja. Dawnie je, izgleda, mislila kako nije u redu što je u prijateljskim odnosima s Mary, ali zašto to nije u redu, kako je moguće da to nije u redu? Što je to Mary skrivila? Ĉinilo mu se da Dawnie nije u pravu kad tako viče na Mary, ali nije znao što da poduzme jer nije razumio o čemu se, u stvari, radi. I zašto se u njemu javlja ţelja da pobjegne i sakrije se u nekom mračnom kutu, kao onda kad je ukrao kolač što ga je mama htjela ponijeti u svoj teniski klub? Ron je drhtao, nastojeći savladati gnjev. - Dawnie, ne ţelim više nikad čuti takve riječi od tebe, jesi li me razumjela? Koji ti je vrag, djevojko, zaboga? Reći nešto tako pristojnoj ţeni kao što je gospođica Horton! Sto mu gromova i sitnih jabuka, ona zaista nije zasluţila da ovdje sluša takve gadosti! Osramotila si me, osramotila si Tima, osramotila si i svoju sirotu mrtvu majku, i to upravo u ovakvom trenutku! Oh, boţe, Dawnie, što te je navelo da govoriš takve stvari? - Sve što sam rekla, rekla sam zato što vjerujem da je to istina - odbrusila je Dawnie, privijajući se na sofi uz Micka. - Dozvolio si da te njen prljavi novac potpuno zaslijepi! Mary je prešla drhtavom rukom preko lica i obrisala suze.

132 Pogledala je ravno u Dawnie i njenog muţa. - Varate se, grdno se varate, draga - uspjela je izgovoriti. - Shvaćam da ste potreseni i uzrujani zbog svega što se dogodilo u posljednjih nekoliko sati, i sigurna sam da ne mislite ozbiljno ništa od onoga što ste upravo rekli. - Duboko je uzdahnula i stresla se. - Nisam namjerno krila svoje godine, naprosto nikad nisam pomislila da bi to moglo biti vaţno, ni na trenutak nisam pomislila da bi netko mogao tako protumačiti odnose između mene i Tima. Za Tima me vezuju duboki osjećaji, ali ne onako kako ste vi to prikazali. To baš nije bio kompliment za mene, dovoljno sam stara da budem majka i vama i Timu, ako ţelite znati. Ali u jednom ste bili u pravu: da sam htjela muškarca, mogla sam bez problema kupiti mladog ljubavnika. Zašto bi mi za takvu stvar bio potreban Tim? Moţete li, ruku na srce, reći da ste primijetili kod Tima neke znakove seksualnog buđenja otkako je upoznao mene? Da se to dogodilo, vi biste to odmah primijetili jer je Tim i previše prozirna ličnost da bi mogao sakriti nešto što zadire tako duboko u čovjeka. Oprostite što ću se posluţiti tako banalnim izrazima, ali Tim i ja smo se zabavljali na način koji je potpuno čist i nevin. Tim jest čist i nevin, to je dio njegove privlačnosti. Ja to ne bih ţeljela promijeniti ni kad bi me neprestano opsjedalo deset tisuća putenih demona. A sad ste vi sve to pokvarili, pokvarili i njemu i meni, jer ako Tim moţda i ne razumije, moţe sigurno osjetiti promjenu. Sve je bilo na svoj način upravo savršeno, namjerno govorim u prošlom vremenu. Više nikad neće biti kao što je bilo. Učinili ste da postanem svjesna nečega na što uopće nisam pomišljala, učinili ste da se Tim osjeća nelagodno zbog sasvim normalnih znakova privrţenosti. Mick se nakašljao. - Zaboga, gospođice Horton, pa morali ste imati neku predodţbu o tome što će ljudi pomisliti. Teško mi je povjerovati da vi, zrela i odgovorna ţena, moţete mjesecima provoditi sve svoje slobodno vrijeme s mladim i neobično privlačnim muškarcem a da i ne pomislite što o svemu tome misle drugi! - U tome je, dakle, stvar! - zaurlao je Ron i podigao Micka s kauča drţeći ga za revere. - Mogao sam i pomisliti da moja mala Dawnie nije mogla smisliti sve ono odvratno sranje bez tvoje pomoći! Vidim da brzo radiš, prijatelju! Od trenutka kad si otvorio

133 vrata gospođici Horton do njenog dolaska u ovu sobu deset minuta kasnije, uspio si da usadiš svoje prljave pretpostavke mojoj kćeri tako temeljito da nas je sve osramotila i ponizila! Ti prokleti koktelski govnaru! Boţe, zašto se Dawnie nije udala za nekog običnog čestitog momka, već je izabrala takvu izvještačenu, umišljenu budalu kakva si ti? Trebalo bi da ti razbijem zube, ti bijedna, odvratna, jebena guzicol - Tata! - jeknula je Dawnie, hvatajući se za struk. - Oh, tata! - Zaplakala je, udarajući potpeticama o pod. U tom trenutku pokrenuo se Tim, tako naglo da je ostalima bilo potrebno nekoliko sekundi da shvate što se događa. Rastavio je Rona i Micka, vratio Micka na sofu a Dawnie i Rona gurnuo u naslonjače, sve bez riječi. Zatim je okrenuo leđa Micku i lagano dodirnuo očevo rame. - Tata, nemoj dozvoliti da te naljuti - rekao je otvoreno. - Ni ja ga ne volim, ali mama je rekla da moramo biti fini prema njemu, čak i ako nam se ne sviđa. Jer Dawnie sad pripada njemu, tako je mama rekla. Mary se počela smijati, tresući se i grcajući; Tim joj je prišao i zagrlio je jednom rukom. - Da li ti to plačeš ili se smiješ, Mary? - upitao ju je, nastojeći da je pogleda ravno u oči. - Ne obaziri se na Dawnie i Micka, oni su uzrujani. Hoćemo li sad poći? Da spakiram svoj kofer? Ron je zurio u svog sina zapanjeno i sa sve većim divljenjem. - Idi spakiraj svoj kofer, momče, idi spakiraj ga smjesta. Mary će odmah doći da ti pomogne. I znaš što ću ti reći, momče? Pravi si laf, momak kako treba, momak i pol! Lijepe Timove oči zasvjetlucale su a osmijeh mu je obasjao lice prvi put otkako su se vratili i pronašli Es. - I ja tako mislim o tebi, tata - rekao je, nasmijao se i otišao da spakira svoje stvari. Kad je izašao, u sobi je zavladala napeta šutnja. Dawnie je sjedila i gledala na sve strane, samo ne u Mary Horton, a Mary je i dalje stajala nasred sobe ne znajući što bi trebalo da se uradi. - Mislim da bi se trebala ispričati gospođici Horton, Dawnie - rekao je Ron oštro promatrajući svoju kćerku. Ukočila se, a prsti su joj se zgrčili kao pandţe.

134 - Neka me vrag odnese ako se ispričam! - odgovorila je oštro. - Poslije onog što smo ovdje doţivjeli, netko bi trebalo da se ispriča Micku i meni. Tako maltretirati mog muţa! Ron ju je tuţno promatrao. - Zaista mi je drago što mama nije ovdje s nama - rekao je. - Uvijek je govorila da ćeš se promijeniti, da ćemo biti prisiljeni otići iz tvog ţivota, ali sam siguran da nikad nije pomislila da ćeš se ovako izopačiti. Udarilo ti je u glavu, djevojčice moja, ali mogla bi od gospođice Horton naučiti nešto o pristojnom ponašanju, a o tvom finom muţu da i ne govorimo! - Oh, zaboga! - uzviknula je Mary ojađeno. - Strašno mi je ţao što sam prouzrokovala sve ove neugodnosti. Da sam znala što će se dogoditi, uvjeravam vas da mi ne bi palo na pamet da dolazim. Molim vas, nemojte se svađati zbog mene, pomisao da sam prouzrokovala trajan raskid u Timovoj obitelji, veoma mi je teška. Da nisam uvjerena da sam upravo sad potrebna Timu, ne bih nimalo oklijevala da se izgubim iz vaših ţivota, ne izuzimajući njegov, i dajem vam riječ da ću to uraditi čim Tim preboli gubitak majke. Pobrinut ću se da ga nikad više ne vidim i da vas sve poštedim daljnjih nesporazuma i neugodnosti. Ron je ustao iz naslonjača u koji ga je Tim bio gurnuo, ispruţene ruke. - Gluposti! Baš je dobro što je sve ovo izbilo na površinu, to se jednom moralo dogoditi. Što se tiče mene i mame, nama je bio vaţan samo Tim, a Timu ćete uvijek biti potrebni vi, gospođice Horton. Posljednje riječi koje je mama izgovorila, bile su »Jadni Tim, učini za njega sve što treba, jadni Tim, jadni Tim.« I to ću i učiniti, gospođice Horton, a ako ono dvoje pametnjakovića tamo na kauču ne vide stvari kao ja, onda ţalim slučaj. Duţan sam voditi računa o maminim ţeljama, zato što nje više nema. - Glas mu je zapeo u grlu, ali je podigao glavu prema stropu i nekoliko puta naprazno progutao, pa je uspio nastaviti. - Mama i ja nismo se odnosili jedno prema drugom uvijek s mnogo takta, znate, ali smo bez obzira na to veoma poštovali jedno drugo. Proţivjeli smo zajedno mnogo lijepih godina i uvijek ću ih se sjećati s osmijehom i podignutom kriglom piva. On to ne razumije - rekao je s trzanjem glave prema sofi - ali mama bi bila razočarana kad joj ne bih

135 nazdravio kriglom piva svakog dana u »Seasideu«. Mary se jedva suzdrţala da ne priđe hrabrom, plemenitom starcu i ne zagrli ga, ali je znala koliko mu je vaţno da odrţi kontrolu nad sobom, pa je ostala stajati spuštenih ruku i samo od suza zamagljenim očima i iskrivljenim osmijehom pokušavala mu kazati kako ga potuno razumije.

136 19 Tim je šutke sjedio u kolima sve do Artarmona. Rijetko je ostajao spavati u njenoj kući u Sydneyju, pa nije imao osjećaj da mu soba koju mu je Mary dodijelila pripada onako kao soba u vikendici. Kad je htjela da ga ostavi da se presvuče i odmori, nije, učinilo joj se, znao što da radi; stajao je usred sobe kršeći ruke i molećivo je gledajući. Mary, koja nikad nije bila kadra da se odupre tom izrazu, uzdahnula je i prišla mu. - Zašto ne obučeš pidţamu i ne pokušaš malo odspavati, Time? - upitala ga je. - Pa, nije noć, bijeli je dan! - pobunio se, glasom u kome se osjećao pretrpljeni bol i strah. - To ne treba da te smeta, dušo - odgovorila je, svladavajući bol u grlu. - Ako zatvorim kapke i zamračim sobu, sigurno ćeš zaspati. - Muka mi je - rekao je, gutajući naprazno, što je bio loš znak. - Oh, jadni stari Time! - reagirala je smjesta, sjetivši se koliko se uvijek bojao da ne bude ukoren što je napravio nered. - Dođi, pridrţat ću ti glavu. Počeo je povraćati kad su stigli do vrata kupaonice. Pridrţavala mu je čelo dlanom, tapšala ga po leđima i njeţno hrabrila dok je grcao i previjao se, sav nesretan. - Je li gotovo? - upitala ga je tiho, a kad je klimnuo glavom, odvela ga je da sjedne na plastikom tapeciranu stolicu koju je drţala u kupaonici i pustila toplu vodu u kadu. - Lijepo si se udesio, šta kaţeš? Mislim da bi bilo najbolje da se sad svučeš i uskočiš u kadu. Ĉim se nađeš u toploj vodi, bolje ćeš se osjećati. Izvukla je krpu za čišćenje i obrisala ono najgore s njegovog lica i ruku, svukla mu košulju i smotala je paţljivo, a onda njome i očistila pod. Promatrao ju je apatično, drhteći, blijed kao kreč. - Ţa-ţa-ţao mi je, Mary - promucao je. - Uprljao sam ku-kukupaonicu i sad ćeš se lju-ljutiti na mene! Klečeći na pločicama pokrivenom podu, uputila mu je topao osmijeh.

137 - Neću, Time, neću! Ti tu ništa nisi mogao učiniti, a nastojao si svim snagama da stigneš u kupaonicu na vrijeme, zar ne? Samo je to vaţno, dušo. Zabrinjavali su je njegovo bljedilo i slabost; nije se oporavljao dovoljno brzo, pa se nije mnogo iznenadila kad je pao na koljena ispred zahodske školjke i ponovo počeo povraćati. - Mislim da je to bilo sve - rekla je kad je ponovo došao k sebi. - Šta kaţeš sad za kupanje? - Tako sam umoran, Mary - šapnuo je, grčevito steţući sjedište stolice. Nije se usuđivala da ga ostavi; stolica je imala ravan naslon bez stranica, pa ako se onesvijesti, odmah će pasti s nje. Najbolje bi mu odgovarala topla kupka u kojoj bi se mogao ispruţiti i zagrijati do kostiju. Nastojeći istisnuti iz glave gorke optuţbe Dawnie i moleći se da to nikad ne spomene kod kuće, svukla ga je i pomogla mu da uđe u kadu drţeći ga jednom rukom čvrsto oko pasa i prebacivši njegovu ruku preko svojih ramena. Spustio se u vodu s uzdahom olakšanja; odlanulo joj je kad je primijetila kako mu se vraća boja. Dok se odmarao, očistila je pod i sanitarije. Kiselkasti zadah povraćene hrane bio je nesnosan, pa je otvorila vrata i prozor da jesenski vjetar prozrači kuću. Tek nakon toga vratila se do kade i pogledala ga. Sjedio je kao dijete, povijen unaprijed, i s jedva primjetnim osmijehom promatrao pramenove pare kako se odvajaju od površine vode. Gusta zlatna kosa bila mu je i mokra kovrčava. »Kako je lijep, kako je lijep! Gledaj u njemu samo dijete,« rekla je sama sebi uzimajući sapun. »Gledaj u njemu samo dijete, što i jest, ne gledaj ga kao muškarca!« Ipak, govoreći to, nije mogla otrgnuti pogled od njegovog tijela ispruţenog u bistroj vodi, jer se on iznenada protegnuo svom duţinom uz zadovoljno, gotovo pohotno mrmljanje. Golo tijelo na slici bilo je, konačno, nešto vrlo daleko od onoga što je Tim predstavljao u stvarnosti; golotinja u knjigama nikad je nije mogla dirnuti ni uzbuditi. Prisilila je samu sebe da gleda na drugu stranu, ali joj se pogled protiv volje vraćao, krišom, dok nije primijetila da je zatvorio oči, a onda s nekom, sa čuđenjem pomiješanom ali upornom poţudom, ne toliko tjelesnom koliko zbrkanom i smušenom.

138 Neka promjena na njemu natjerala ju je da ga pogleda u lice, pa je ustanovila da je on umorno ali znatiţeljno promatra; krv joj je tako navrla u lice da je gotovo očekivala njegov komentar, ali on nije ništa rekao. Krećući se kao rak, sjela je na rub kade i nasapunala mu grudi i leđa, a njeni kliski prsti prelazili su mu preko posve glatke koţe koja je bila kao svila natopljena uljem, samo ponekad toboţe slučajno skrećući do ručnog zgloba da mu provjere puls. Ipak, činilo se da mu je bolje, iako se još nije bio potpuno smirio. Ĉak se i nasmijao kad mu je pustila vodu na glavu i natjerala ga da se sagne naprijed, kako bi mu oprala kosu. Nije mu dopustila da dugo leţi u vodi, već ga je natjerala da ustane čim ga je nasapunala, ispustila vodu iz kade i otvorila tuš. Bilo je zabavno promatrati ga kako djetinjasto uţiva u velikom ručniku koji mu je pruţila kad je izašao iz kade, ali je uspjela da ozbiljnog lica sasluša njegovo uvjeravanje kako nikad ranije nije vidio tako velik ručnik, i kako je ugodno potpuno se umotati u njega, kao beba. - Ovo je bilo divno, Mary - povjerio joj je leţeći u krevetu pokriven do brade. - Mislim da me je mama tako kupala kad sam bio klinac, ali ne sjećam se toga. Sviđa mi se kad me netko kupa, to je mnogo ljepše nego kupati se sam. - To mi je drago - rekla je osmjehujući se. - A sad se lijepo okreni na bok i malo odspavaj, vrijedi? - Vrijedi. - Nasmijao se. - Ne mogu ti reći laku noć, Mary, jer je bijeli dan. - Kako se sad osjećaš, Time? - upitala je zatvarajući kapke tako da je u sobi zavladala polutama. - Osjećam se dobro, samo sam strašno umoran. - Onda spavaj, dušo! Kad se probudiš, dođi u sobu, bit ću tamo. Vikend je prošao manje-više bez ikakvih događaja. Tim je bio šutljiv, fizički se još nije bio potpuno oporavio, ali Mary nije na njemu primijetila ništa iz čega bi se vidjelo da otvoreno pati zbog majčine smrti. U nedjelju poslije podne smjestila ga je na prednje sjedalo velikog Bentleyja, pa su se odvezli u Surf Street po Rona. Ĉekao ih je na prednjoj verandi, a kad je ugledao automobil, potrčao je preskačući po dvije stepenice, s koferom u ruci. Kako je

139 star, pomislila je Mary okrećući se da mu otvori zadnja vrata. Iako se fizički dobro drţao i kretao kao mladić, bio je već pravi starac. Pogled na njega uznemirio ju je; stalno joj se nametala pomisao kako će Tim ostati potpuno sam, bez majke i bez oca. Nakon ispada Dawnie u petak, bilo je malo vjerojatno da bi ona mogla ili htjela da mu nadomjesti roditelje; njen je muţ uspostavio potpunu vlast nad njom. To je moţda bilo dobro za Dawnie, ali nikako za njenu najbliţu rodbinu. A kako bi ona, Mary Horton, mogla uzeti Tima k sebi ako se Ronu nešto dogodi? Ĉinilo se da o njoj svi misle sve najgore, a što bi tek mislili i radili kad bi Tim stalno ţivio kod nje? Zgrozila se na samu tu pomisao. Samo Ron, Archie Johnson, stara susjeda Emily Parker i sam Tim vjeruju kako je ta veza dobra stvar. Nije se usuđivala ni da pomisli što bi na to rekla Dawnie, i što bi mogla uraditi. Došlo bi, naravno, do skandala, moţda i do suda. Ipak, ma šta se dogodilo, mora zaštititi Tima od zlobe i ruganja. Što će biti s njom, s Dawnie i njihovim ţivotima, bilo je sporedna stvar. Vaţan je samo Tim. Ma koliko bio potresen i ţalostan, Ron se morao smijati Timovom ponašanju dok su se vozili u Gosford, kako pritišće nos uz staklo i kao očaran zuri u pejzaţe što su se smjenjivali. Mary je, pogledavši u retrovizor, primijetila da promatra svog sina i osmjehnula se. - Uvijek je isto tako, gospodine Melville. Zar nije divan osjećaj znati da on uţiva u svakoj voţnji kao da ovuda prolazi prvi put? Ron je klimnuo glavom. - U pravu ste, gospođice Horton. Nisam imao pojma da tako uţiva u putovanju. Koliko se sjećam, nekoliko smo puta pokušali da se s njim izvezemo malo kolima, ali uvijek je sve ispovraćao. Kakvo je samo čudo napravio! Bilo nam je strašno neugodno, jer kola nisu bila naša. Da sam znao da će to s vremenom prestati, kupio bih automobil i maloga provozao naokolo. Ljut sam na samog sebe što nisam poslije ponovo pokušao, kad ga ovako vidim. - Pa sad, gospodine Melville, ja se ne bih previše sekirala zbog toga. Tim je uvijek sretan kad nešto ide kako treba. Za njega je to samo drukčiji oblik sreće, to je sve. Ron na to nije ništa rekao; oči su mu se napunile suzama, pa je morao okrenuti glavu i pretvarati se da promatra predio kroz

140 prozor sa strane. Kad ih je smjestila u vikendicu, Mary se spremila za povratak u Sydney. Ron ju je pogledao zbunjeno. - Sto mu muka, gospođice Horton, zar vi odlazite? Mislio sam da ćete ostati ovdje s nama. Zavrtjela je glavom. - Na ţalost, ne mogu. Sutra moram biti na poslu; moj šef ima preko cijelog tjedna vaţne sastanke i moram biti tamo da mu pomognem. Mislim da ćete u kući naći sve što vam je potrebno. Tim zna gdje se što nalazi, pa će vam pomoći ako bude kakvih problema u kuhinji ili oko kuće. Ţeljela bih da se osjećate sasvim kao kod kuće i da radite što vam se svidi i kad vam se svidi. Hrane ima svih vrsta, neće vam ponestati. Ako bude potrebe da odete do Gosforda, broj mjesne taksi-sluţbe je u bloku kraj telefona, i molim vas da to bude na moj račun. Ron je ustao jer je već bila počela navlačiti rukavice, spremna da krene. Srdačno se rukovao s njom i osmjehnuo se. - Zašto me ne zovete po imenu, Ron, gospođice Horton? Onda bih i ja mogao zvati vas Mary. Postaje pomalo smiješno da se jedno drugome obraćamo sa »gospodine« i »gospođice«. Nasmiješila se i na trenutak mu prijateljski poloţila ruku na rame. - U redu, slaţem se. Rone. Neka odsad bude Ron i Mary. - Kad ćemo te onda vidjeti, Mary? - upitao je Ron ne znajući da li kao gost treba da je isprati ili da se naprosto vrati u svoj naslonjač. - U petak uvečer, ali ne čekajte na mene s večerom. Moţda ću se zadrţati u gradu i večerati sa šefom. Do automobila ju je otpratio Tim; Ron je iznenađeno primijetio kako se njegov sin ubacuje između njih kao pas, sav nakostriješen od ljutnje što je zaboravljen. Shvatio je mig i sjeo s raširenim novinama pred sobom dok je Tim krenuo s Mary u vrt. - Radije bih da se ne vraćaš u grad, Mary - rekao je zureći u nju s izrazom koji nikad ranije nije primijetila na njegovom licu, pa ga nije znala ni protumačiti. Osmjehnula mu se i potapšala ga po ruci. - Moram ići, Time, zaista moram. To, međutim, znači da se moram osloniti na tebe da se brineš za tatu. On se ne snalazi u kući

141 i okolici, a ti sve to dobro poznaješ. Budi paţljiv prema njemu, hoćeš li? Klimnuo je glavom. Njegove ruke, spuštene niz bokove, pokrenule su se i stisnule jedna drugu. - Pazit ću na njega, Mary, obećavam ti da ću paziti na njega. Stajao je i promatrao stazu sve dok se kola nisu izgubila između drveća, a onda se okrenuo i vratio u kuću.

142 20 Taj je tjedan za Mary bio naporan, kako je i pretpostavljala. Od nekoliko sastanaka Poslovodnog odbora kompanije Constable Steel & Mining odrţanih u toku godine, ovaj je bio najvaţniji. Trojica predstavnika centrale firme u Sjedinjenim Drţavama doletjela su iz New Yorka da mu prisustvuju. Pojavili su se uobičajeni sekretarski problemi u vezi s neodgovarajućim hotelima, neodgovarajućom hranom, suprugama što se dosađuju, zakašnjenjima u realizaciji programa i slično. U petak uvečer Mary je odahnula s podjednakim osjećajem olakšanja kao i Archie Johnson. Sjedili su u njegovom kabinetu na najvišem katu nebodera kompanije Constable, s nogama podignutim na stolić, i s uţivanjem promatrali more svjetlosti što se širilo u svim smjerovima sve do zvijezdama okićenog obzorja. - Tako mi Isusovog bicikla, Mary, sretan sam što je sve prošlo, protutnjalo! - uzviknuo je Archie gurajući u stranu prazan tanjurić. - Bila je to sjajna ideja, da nam pošalju ovamo večeru iz kineskog restorana, zaista. - Bila sam uvjerena da će nam prijati - rekla je, s uţivanjem vrteći noţnim prstima. - Noge su mi kao da nosim cipele broj četrdeset pet, i cijelog dana jedva sam čekala da se izujem. Mislila sam da gospođa Hirama P. Schvvartza neće pronaći svoj pasoš na vrijeme da bi mogla stići na avion, i već su me bile počele proganjati sablasne vizije kako joj pravim društvo preko vikenda. Archie se nasmijao. Cipele njegove uvijek besprijekorno uredne sekretarice leţale su odbačene u najdaljem kutu sobe, bila je gotovo sva utonula u golemi naslonjač, a njene noge u svilenim čarapama počivale su ispruţene na kauču. - Znaš, Mary, trebalo je već davno da usvojiš jedno mentalno zaostalo dijete. Sto mu svetih muha s plavim dupetom, jesi li uopće svjesna koliko si drukčija? Nikad nisam mogao bez tebe, ali priznajem da je sad neusporedivo zabavnije raditi s tobom. Nikad nisam ni sanjao da ću doţivjeti dan kada ću priznati da iskreno uţivam u tvom društvu, prokleta stara prznice, ali uţivam, zaista uţivam! Kad samo pomislim da je sve to godinama ţivjelo u tebi,

143 ali se nijednom nisi otvorila. To je, draga moja, strašna šteta. Uzdahnula je, s jedva primjetnim osmijehom. - Moţda je tako, ali znaš, Archie, ništa se nikad ne događa dok ne nastupi pravi trenutak. Da sam srela Tima prije nekoliko godina, on me ne bi zainteresirao. Nekima od nas treba pola ţivota da se probude. Pripalio je cigaru i zadovoljno odbijao dimove. - Imali smo toliko posla da te nisam stigao ni upitati što se u stvari dogodilo prošlog petka. Umrla mu je majka? - Da. Bilo je to grozno. - Stresla se od jeze. - U nedjelju sam odvezla Tima i njegovog oca u vikendicu, i ostavila ih tamo. Večeras ću im se pridruţiti. Nadam se da su dobro, jer bi se vjerojatno javili da su imali kakvih problema. Tim, mislim, još nije potpuno svjestan što se dogodilo. Oh, zna on da mu je majka umrla, i zna šta to znači, ali konkretna realnost njenog odlaska još nije doprla do njegove svijesti, kad sam odlazila, još nije bio počeo tugovati za njom. Ron kaţe da će se on brzo pomiriti s tim gubitkom, i ja se nadam da hoće. Baš mi je ţao Rona. Kad sam otišla po Tima u petak, njegova je kći napravila strašnu scenu. - Da? - Da. - Mary je ustala i otišla do bara. - Ţeliš li konjak ili nešto slično? - Poslije kineske večere? Ne, hvala. Ali rado bih popio šalicu čaja. - Promatrao ju je kao se kreće iza bara gdje se nalazio mali štednjak i sudoper. - Kakvu to scenu? Stajala je nagnuta iznad čajnika. - Malo mi je neugodno da ti pričam o tom događaju. Bila je to ruţna scena, i neka ostane na tome. Ona je . .. ah, nije vaţno! - Ĉuo se zveket šalica. - Ona je šta? Hajde, Mary, reci što te muči! Oči koje su ga promatrale blistale su od prkosa i povrijeđenog ponosa. - Optuţila me da iskorištavam Tima, kao ljubavnika. - Kakvo nemoguće sranje! - Zabacio je glavu i nasmijao se. - Daleko od mete, daleko! Ja sam joj mogao reći da me je pitala. - Polako se podigao iz naslonjača, otišao do bara i naslonio se na pult. - Neka te to ne sekira, Mary. Kakva je to uskogrudna malo-

144 građanka, ta djevojka! - Ne, nije malograđanka, ali se udala za uskogrudnog tipa koji čini sve što moţe da od nje načini malo- građanku. Uvjerena sam, sasvim iskreno, da je sve što je izgovorila bilo samo papagajsko ponavljanje onoga što joj je muţ šaptao u uho. Ona mnogo voli Tima i ima snaţne zaštitničke sklonosti. - Glava joj je nestala ispod bara, i riječi što su dopirale do njega bile su prigušene. - Znaš, svi su oni mislili da sam ja mnogo starija nego što jesam, pa su bili prilično šokirani kad su me ugledali. - Kako su stekli takav dojam? - Tim im je rekao da sam potpuno sijeda, i zbog te moje kose on je sam vjerovao da sam stara, jako stara. Pa im je i rekao da sam jako stara. - Ali kako to da se niste upoznali prije smrti njegove majke? To nije slično tebi, Mary, da se prikradaš mračnim stazama. Zašto nisi ranije ispravila taj nesporazum? Zacrvenjela se, bolno pogođena. - Na časnu riječ, ne bih ti mogla reći zašto se nisam prije osobno predstavila Timovim roditeljima. Ako je u meni i postojao neki strah da bi oni, kad saznaju koliko zaista imam godina, mogli zabraniti Timu da se viđa sa mnom, taj strah bio je, vjeruj mi, sasvim nesvjestan. Znala sam da se Timu sa mnom ništa ne moţe dogoditi. Voljela sam ga slušati kako priča o svojoj obitelji i mislim da sam nekako odgađala susret s njima, uvjerena da neće biti nimalo slični ljudima o kojima Tim priča. Ispruţio je ruku preko pulta i potapšao je po ramenu. - Sve je u redu, nema razloga da se brineš. Nastavi, rekla si da sestra mnogo voli Tima? - Da, i Tim je volio nju kao što je ona voljela njega sve dok se nije udala, nakon čega se on prilično otuđio od nje. Ĉinilo se da misli kako ga je ona ostavila, iako sam radila sve što sam mogla da ga razuvjerim. Iz onoga što je pričao o njoj, zaključila sam da je razumna, pametna djevojka dobrog srca. I izuzetno inteligentna. Zar to nije čudno? - Misliš da je čudno? Ne znam. A što si ti uradila? Glava je ponovo nestala ispod šanka. - Bila sam potpuno dotučena. Mislim da sam zaplakala.

145 Zamisli mene da plačem! - Podigla je pogled i pokušala se osmjehnuti. - Teško je zamisliti tako nešto, zar ne? - Zatim je uzdahnula, tuţna i zamišljena. - Mogu ti, međutim, reći, Archie, da sam u posljednje vrijeme dosta plakala. Plakala sam i isplakala se. - To je zaista teško zamisliti, ali vjerujem ti. Mislim da bismo svi morali ponekad zaplakati. Plakao sam i ja - priznao je velikodušno. Nasmijala se, i baš kao da joj je kamen pao sa srca. - Ti si, da upotrijebim tvoj izraz, baš nemoguć tip, Archie. Promatrao ju je kako toči čaj, a u njegovom pogledu pojavilo se nešto blisko saţaljenju. Bio je to sigurno strašan udarac njenom ponosu, pomislio je, slušati kako njene dragocjene i ljubomorno čuvane osjećaje netko svodi na tako vulgaran nivo. Za nju je, naime, i sama pomisao na fizičku komponentu značila obezvređenje tih osjećaja; gledala je na ţivot kao redovnica, i treba li se čuditi tome? Kakav je čudan, izoliran, od cijelog svijeta odvojen ţivot vodila! Uvijek smo ono što jesmo, pomislio je, i ne moţemo biti ništa više od onoga što od nas stvore okolnosti. - Hvala ti, draga - rekao je, uzimajući šalicu. Kad je ponovo sjeo u svoj naslonjač, rekao je, zagledan kroz prozor: Rado bih jednom upoznao Tima ako nemaš ništa protiv, Mary. Zavladala je duga šutnja, a onda se javio njen tihi, prigušeni glas. - Moţda ovih dana - rekla je. Zvučalo je to kao daleka budućnost.

146 21 Kad je Mary parkirala svoj Bentley pred vikendicom, bila je već prošla ponoć. U dnevnoj sobi još je gorjelo svjetlo i Tim je istrčao da joj otvori vrata kola. Sav je drhtao od radosti što je vidi, samo što je nije podigao i ugušio svojim zagrljajem. Bilo je to prvi put da su njegove emocije pri susretu s njom savladale brane podignute dugogodišnjim odgojem, i one su joj rekle - više nego išta drugo - koliko mu je bilo teško u toku cijelog tjedna, i koliko je tugovao za svojom majkom. - Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! Oslobodila se njegovog zagrljaja. - Gospode Boţe, Time, ti ni sam nisi svjestan kako si snaţan! Mislila sam da ćeš u ovo doba biti već u krevetu. - Nisam htio leći dok ne dođeš. Morao sam te dočekati. Oh, Mary, kako sam sretan što te vidim! Draga si mi, znaš li koliko si mi draga? - I ti si meni drag i radujem se što te vidim. Gdje ti je tata? - U kući je. Nisam mu dao da izađe, htio sam da te prvi vidim, sasvim sam. - Igrao je oko nje, ali ona je osjećala da je njegovo oduševljenje dijelom splasnulo, kao da ga je nečim razočarala. Kad bi samo znala čime! - Ovdje nije lijepo bez tebe, Mary - nastavio je. - Lijepo je samo kad si ti ovdje. Dok su stigli do kuće, bio se već smirio, i Mary je pošla ispruţenih ruku prema Ronu da ga pozdravi. - Kako se osjećaš? - upitala ga je njeţno. - Dobro sam, Mary. Drago mi je što te vidim. - I meni je drago što sam ovdje. - Jesi li večerala? - Jesam, večerala sam, ali bih rado popila šalicu čaja. Hoćeš li i ti? - Hvala, hoću. Mary se okrenula Timu koji je stajao nekoliko koraka od njih. Lice mu je imalo onaj izgubljeni izraz. »Ĉime sam ga to razočarala?« upitala se ponovo. »Što sam uradila da sad tako izgleda, što sam propustila učiniti?«

147 - Što se dogodilo, Time? - upitala ga je, prilazeći mu. Zavrtio je glavom. - Ništa. - Sigurno? - Sigurno, ništa. - Bojim se da je vrijeme za krevet, prijatelju. Apatično je klimnuo glavom. - Znam - rekao je. Na vratima se osvrnuo, s nijemom molbom u očima. - Hoćeš li doći da me pokriješ? - To ne bih propustila ni za što na svijetu, samo poţuri, poţuri! Doći ću k tebi za pet minuta. Kad je izašao, pogledala je u Rona. - Kako je bilo? - I dobro i loše. Mnogo je plakao za majkom. Nije mi bilo lako, jer više ne plače kao nekad, otvoreno. Sad samo sjedi a suze mu se kotrljaju niz lice, i nemoguće je natjerati ga da prestane, ma šta mu čovjek gurnuo pod nos. - Pođi sa mnom u kuhinju. Sigurno ti je bilo teško, i strašno mi je ţao što nisam mogla biti ovdje da preuzmem na sebe bar dio tereta. - Napunila je čajnik a onda zabrinuto pogledala na sat. - Moram otići da kaţem laku noć Timu. Odmah ću se vratiti. Tim je već leţao u krevetu, ukočeno zureći u vrata. Prišla mu je, povukla pokrivač dok mu nije bio čvrsto utisnut ispod brade i ušuškala ga sa svih strana, a onda se sagnula i poljubila ga u čelo. On se, međutim, počeo vrtjeti dok nije oslobodio ruke ispod pokrivača, zagrlio je oko vrata i povukao naniţe tako da je bila prisiljena da sjedne na rub kreveta. - Oh, Mary, da si bar bila ovdje - rekao je prigušeno jer su mu usta bila priljubljena uz njen obraz. - I ja bih voljela da sam bila ovdje, Tim, ali sad je sve u redu. Ovdje sam i ti znaš da ću uvijek biti s tobom koliko budem mogla. Volim biti ovdje s tobom više od ičega na svijetu. Tugovao si za majkom, zar ne? Ruke su se oko njenog vrata stegle. - Jesam. Oh, Mary, strašno je i pomisliti da se ona više nikad neće vratiti! Ja na to zaboravim a onda se ponovo sjetim, strašno ţelim da se vrati a znam da se ne moţe vratiti, i sve je to strašno

148 zbrkano. Ali ţelim da se vrati, kako samo ţelim da se vrati! - Znam, znam... Ali bit će ti lakše nakon nekog vremena, dušo. Neće ti uvijek biti tako teško, bol će s vremenom popustiti. Ona će biti sve dalje i dalje od tebe i ti ćeš se na to priviknuti, neće te više toliko boljeti. - Ali boli me kad plačem, Mary! Strašno me boli, i taj bol ne prolazi! - Da, znam. I ja se nekad tako osjećam. Kao da su ti odsjekli velik komad grudi, je li tako? - Tako je, upravo tako se osjećam! - Prešao je nespretno rukama preko njenih leđa. - Oh, Mary, kako sam sretan što si ovdje! Ti uvijek znaš kako šta izgleda, kaţeš mi i odmah se bolje osjećam. Bilo je strašno bez tebe! Mary je osjetila bolan grč u mišićima noge pritisnute uz stranicu kreveta, pa je oslobodila glavu njegovog stiska. - Sad sam ovdje, Time, i bit ću ovdje preko cijelog vikenda, a onda ćemo se svi zajedno vratiti u Sydney, neću te ostaviti ovdje samog. A sad se lijepo okreni na bok i spavaj, jer nas sutra čeka mnogo posla u vrtu. Poslušno se okrenuo na bok. - Laku noć, Mary. Draţa si mi od ikoga na svijetu, osim tate. Ron je skuhao čaj i izrezao na kriške komad voćnog kolača. Sjedili su u kuhinji za stolom, jedno prema drugom. Iako je vidjela Rona prvi put nakon smrti njegove supruge, Mary je instinktivno osjećala da je u toku proteklog tjedna ostario i zatvorio se u sebe. Ruka kojom je prinosio šalicu ustima podrhtavala je, a ţivot kao da je bio izbrisan s njegovog lica. Kao da je postao nekako prozračan, kao da je neka eterična materija počela zamjenjivati građu njegovog tijela. Ispruţila je ruku i poloţila je na njegovu. - Kako ti je teško moralo biti, tako skrivati vlastiti bol da bi pazio na Tima! Oh, Rone, tako bih ţeljela da mogu učiniti nešto! Zašto ljudi moraju umirati? Zavrtio je glavom. - Ne znam. To je najteţe od svih pitanja na ovom svijetu, zar ne? Nikad nisam pronašao odgovor koji bi me mogao zadovoljiti. Okrutno je od Boga što nam je dao ljude koje volimo, što nas je stvorio prema svojoj slici i prilici i učinio da ih volimo, a onda nam

149 ih oduzima. Trebao je smisliti neki bolji način na koji će to izvesti, ne čini li ti se? Znam da nismo anđeli i da u njegovim očima izgledamo kao crvi, ali većina među nama trudi se koliko moţe i sve to nije tako loš svijet. Zašto je onda potrebno da tako patimo? Teško mi je, Mary, strašno, strašno mi je teško. Ruka koju je dodirivala podigla se da pokrije oči. Zaplakao je. Mary je bespomoćno sjedila, pateći s njim. Kad bi samo postojalo nešto što bi mogla učiniti! Kako je to strašno, sjediti tako i promatrati bol drugog čovjeka bez i najmanje mogućnosti da ga ublaţiš! Plakao je dugo, u grčevima koji kao da su mu kidali dušu, iz kakvih su dubina dopirali. Kad više nije mogao plakati, obrisao je oči i ispuhao nos. - Ne bi li popio još jednu šalicu čaja? - upitala ga je Mary. Nekoliko sablasnih trenutaka na njegovim usnama lebdio je Timov osmijeh. - Hvala, mogao bih. - Uzdahnuo je. - Nikad nisam ni pomislio da će biti ovako, Mary. Moţda je to zato što sam već star, ne znam. Nisam ni sanjao da će njen odlazak ostaviti takvu ogromnu prazninu. Kao da mi više ni Tim nije toliko vaţan, mislim samo na nju, na to da sam je izgubio. Nije više kao što je bilo, bez nje, da me grdi i psuje što ostajem predugo u »Seasideu« i ločem pivo, kako je govorila. Imali smo zaista lijep ţivot, Es i ja. U tome i jest nevolja, ljudi s godinama nekako srastu dok ne postanu par starih papuča, toplih i udobnih. A onda odjednom sve to nestane! Osjećam se kao da je polovica mene nestala, kao čovjek koji je izgubio ruku ili nogu, znaš već na što mislim. Još uvijek misliš da je ruka ili noga tu, i doţivljavaš strašan šok kad poţeliš da se počešeš i ustanoviš da se nemaš gdje počešati. Stalno mislim na ono što sam joj trebao reći, i zabranjujem sam sebi da kaţem na sav glas kako će joj se svidjeti ovaj ili onaj vic, kako ćemo se slatko nasmijati. Teško mi je, Mary, i ne znam vrijedi li uopće pokušavati da se pomirim s tim da je nema. - Da, mislim da te razumijem - rekla je Mary polako. - Duhovna amputacija... Spustio je šalicu. - Mary, ako se meni što dogodi, hoćeš li se brinuti za Tima? Nije pokušavala da se prepire s njim, nije ni pokušala da mu

150 kaţe kako je patetičan ili šašav. Samo je klimnula glavom i rekla: - Hoću, naravno da ću se brinuti. Ne misli sad na Tima.