toga) trenutak kasnije zamenjeno je neprijatnim mehaničkim zvukom. Vazduh koji sam udisao bio je veoma hladan, ali je bio vazduh, dragoceni vazduh. Nastavio sam da ga udišem. Nisam hteo da umrem. Volim svoju ženu, decu, popodnevne šetnje pored jezera. I volim da pišem. Kod kuće na radnom stolu čeka me nedovršena knjiga o pisanju. Ne želim da umrem. Ležeći u helikopteru, pogleda uprtog u bistro plavo letnje nebo, shvatio sam da sam nadomak smrti. Neko će me ubrzo prevući na jednu ili drugu stranu; ishod je bio uglavnom van mog uticaja. Mogu samo da ležim, gledam u nebo i slušam vlastito slabašno zviždukavo disanje. Deset minuta kasnije spustili smo se na betonski helidrom CMMC-a. Činilo mi se da sam na dnu betonskog bunara. Plavo nebo se zamračilo, a urlik elisa pojačao. Podsećao je na tapšanje džinovskih šaka. Podignut sam iz helikoptera. Još sam gutao vazduh u velikim zviždavim udisajima. Vrisnuo sam kad je neko zakačio nosila. „Izvini, izvini, bićeš dobro, Stivene“, rekao je neko – kad ste ozbiljno povređeni, svi su vam ortaci i svi vas zovu po imenu. „Recite Tabi daje mnogo volim“, prozborio sam dok su me dizali i veoma brzo gurali na točkićima po nekom betonskom hodniku s osetnim nagibom. Došlo mi je da zaplačem. „Sam ćeš joj to reći“, oglasio se neko. Prošli smo kroz vrata, pored rashladnih uređaja i ispod lampi. Palo mi je na pamet kako sam pre samo sat vremena šetao i planirao da berem bobice u polju s pogledom na jezero Kezar. Ne bih ih dugo brao, pomislio sam; morao bih da se vratim kući do pola šest, da bismo otišli u bioskop, da gledamo Generalovu kći s Džonom Travoltom. Igrao je negativca u filmu snimljenom po Keri, mom prvom romanu. To je bilo davno. „Kad?“, pitao sam. „Kad joj mogu reći?“ „Uskoro“, reče glas. Ponovo sam se onesvestio. Ovog puta film sećanja nije se zamrsio. Dobar njegov deo je isečen. Zapamtio sam nekoliko bleskova, zbunjena lica u sobi za
operacije i zlokobni rendgen; priviđenja i halucinacije izazvane morfijumom i lekovima koje su mi intravenozno ubacivani u telo; glasove i ruke koje su mi brisale suve usne nečim što je imalo ukus peperminta. Uglavnom pamtim tamu.
3 Ispostavilo se da je procena Brajana Smita bila vrlo konzervativna. Donji deo noge bio je polomljen na devet mesta – kolos Dejvid Braun, ortopedski hirurg koji me je skrpio, rekao je da je oblast ispod desnog kolena svedena na „klikere u čarapi“. Ozbiljne povrede zahtevale su dva duboka zaseka – zovu se medijalna i lateralna fasciotomija – radi oslobađanja pritiska izazvanog eksplodiranom tibijom i omogućavanja dotoka krvi u donji deo noge. Bez fasciotomija (ili u slučaju njihovog kašnjenja), bila bi neophodna amputacija noge. Desno koleno puklo je gotovo po sredini, tehnički naziv te povrede je „fragmentarna intraartikularna tibijalna fraktura“ Doživeo sam i aksetabularnu frakturu desnog kuka – drugim rečima, ozbiljno iskakanje iz koloseka – i otvorenu femoralnu intertrokanteričnu frakturu u istoj oblasti. Kičma mi je naprsla na osam mesta. Slomio sam četiri rebra. Desna ključnjača je izdržala, ali je sve meso iznad nje oguljeno. Posekotina na glavi zatvorena je s dvadeset ili trideset šavova. Da, sve u svemu, rekao bih da je Brajan Smit bio malo konzervativan.
4 U ovom slučaju je Velika porota ispitivala držanje za volanom gospodina Smita. Optužen je po dva osnova: za opasnu vožnju (prilično ozbiljna stvar) i nanošenje teških telesnih povreda (veoma ozbiljna stvar, zbog koje se i robija). Okružni tužilac, odgovoran za gonjenje ovakvih slučajeva, u mom malom kutku sveta je posle izvesnog razmišljanja dozvolio Smitu da prizna krivicu za manju od dve optužbe – opasnu vožnju. Dobio je šest meseci robije u okružnom zatvoru (presuda je suspendovana) i oduzimanje vozačke dozvole na godinu dana. Osuđen je i na godinu dana uslovne zabrane, koja se odnosila i na druga motorna vozila, kao što su motorne sanke i trotočkaši. Brajan Smit imaće opet pravo da se izveze na drum u jesen ili zimu 2001. godine.15
5 Dejvid Braun sastavio mi je nogu u pet maratonskih hirurških zahvata, posle kojih sam bio mršav, slabašan i na ivici snage. Posle tih operacija dobio sam priliku da ponovo prohodam. Pričvrstili su mi eksterni fiksator, glomaznu aparaturu od čelika i ugljeničnih vlakana na nogu. Šanc igle – osam velikih čeličnih klinova – prolaze kroz fiksator do kostiju iznad i ispod kolena. Pet manjih čeličnih šipki širi se iz kolena. Liče na dečji crtež sunčevih zraka. Koleno je fiksirano. Bolničarke su, tri puta dnevno, skidale manje i mnogo veće šanc klinove, da bi obrisale rupe vodonikperoksidom. Nikad nisam palio nogu natopljenu kerozinom, ali siguran sam da ću se, ako mi se to ikad desi, osećati kao prilikom svakodnevnog čišćenja klinova. Devetnaestog juna primljen sam u bolnicu. Oko 25. sam prvi put ustao. Napravio sam tri teturava koraka ka komodi. Seo sam s bolničkom haljom u krilu, oborene glave, pokušavajući da ne padnem i ne zaplačem. Ubeđujete sebe da ste imali sreće, neverovatne sreće. To obično funkcioniše zato što je istina. Ponekad ne funkcioniše, i to je sve. Tad se rasplačete. Dan-dva posle prvih koraka počeo sam s fizikalnom terapijom. Prvi put sam uspeo da napravim deset koraka u hodniku. Ljuljao sam se pomoću hodalice. Još jedan pacijent ponovo je učio da hoda, slabašna osamdesetogodišnja Alis, koja se oporavljala od moždanog udara. Pozdravili smo se kad smo u dovoljnoj meri povratili dah. Trećeg dana u hodniku rekao sam joj da joj se vide gaćice. „Tebi se vidi cela guzica, sinak!“ prosiktala je i nastavila da hoda.
Do Četvrtog jula mogao sam dovoljno dugo sedeti u invalidskim kolicima da izađem na platformu za utovar iza bolnice i gledam vatromet. Bila je veoma topla noć. Ulice su bile pune ljudi koji su jeli, pili pivo i sokove i posmatrali nebo. Tabi je stajala kraj mene. Držala me je za ruke dok se nebo osvetljavalo crvenom, zelenom, plavom i žutom bojom. Iznajmila je stan preko puta bolnice i svakog jutra mi donosila poširana jaja i čaj. Izgleda da mi je hrana bila potrebna. uǝpoq :ɐpɐɹqo Po povratku s motociklističkog putovanja preko Australijske pustinje 1997. godine, imao sam sto osam kilograma. Iz Medicinskog centra Central Mejn izašao sam s osamdeset i jednim kilogramom. Devetog jula vratio sam se kući u Bangor, posle tronedeljnog boravka u bolnici. Započeo sam svakodnevni program rehabilitacije, koji se sastojao od protezanja, savijanja i šetnje na štakama. Nastojao sam da ne klonem duhom i ne izgubim hrabrost. Četvrtog avgusta vratio sam se u CMMC zbog operacije. Anesteziolog me je bocnuo u ruku i rekao: „Dobro je, Stivene – zamantaće ti se u glavi kao da si popio nekoliko koktela.“ Otvorio sam usta da mu kažem da bi to bilo vrlo zanimljivo iskustvo, zato što jedanaest godina nisam popio ni kap, ali sam se obeznanio pre nego što sam stigao da otvorim usta. Šanc klinovi u gornjem delu butine su nestali. Ponovo sam mogao da savijem koleno. Doktor Braun je procenio da oporavak teče „po planu“. Poslao me je kući na rehabilitaciju i fizikalnu terapiju (oni koji su iskusili FT znaju da ta slova zapravo znače fanatična tortura). I još nešto se desilo usred svega toga. Dvadeset četvrtog jula, pet nedelja nakon što me je Brajan Smit udario Dodžovim kombijem, počeo sam opet da pišem.
6 Novembra ili decembra 1997. godine počeo sam da radim na knjizi O pisanju. Osamnaest meseci kasnije bila je samo poludovršena, iako mi je za prvu ruku obično trebalo do tri meseca. Do toga je došlo zato što sam je u februaru ili martu 1998. odložio u stranu. Nisam znao kako ili da li da nastavljam rad na njoj. Pisanje beletristike bilo je zabavno kao i pre, ali je svaka reč nebeletrističkog štiva bila pravo mučenje. To je bila prva knjiga koju sam ostavio nezavršenu još od Uporišta. Provela je veoma dugi period u fioci. Juna 1999. odlučio sam da provedem leto završavajući prokletu knjigu. Nek Suzan Moldo i Nen Grejam odluče da li je dobra ili loša. Pročitao sam rukopis, spreman na najgore, i otkrio da mi se, na izvestan način, dopada. I put do završetka izgledao mi je jasan. Završio sam memoare (CV). Hteo sam da predstavim neke incidente i životne situacije koje su od mene načinile pisca. Obradio sam i mehaniku – onu koja mi se učinila najhitnijom. Ostao mi je ključni deo, u kom ću pokušati da odgovorim na neka pitanja koja su mi postavljana na seminarima i u razgovorima, kao i na ona na koja bih želeo da mi budu postavljena... pitanja o jeziku. U noći 17. juna, blagosloveno nesvestan da sam na četrdeset osam sati od sastanka s Brajanom Smitom (da i ne pominjem rotvajlera Bulita), seo sam za sto u trpezariji i saslušao sva pitanja na koja sam hteo da odgovorim i sve teme koje sam želeo da obradim. Osamnaestog sam napisao prve četiri strane odeljka O pisanju. Odatle sam počeo krajem jula, kad sam odlučio da bi bilo bolje da se vratim na posao... ili da makar pokušam.
Nisam želeo da se vratim na posao. Trpeo sam velike bolove. Nisam mogao da savijem desno koleno. Kretao sam se pomoću hodalice. Dugo sedenje za stolom bilo je nezamislivo, čak i u invalidskim kolicima. Sedenje je, zbog kataklizmički smrskanog kuka, posle četrdesetak minuta postajalo mučenje, a posle sat i petnaest minuta nemoguća misija. Knjiga je samo pogoršavala situaciju. Njeno pisanje izgledalo je zahtevnije nego ikad – kako da pišem o dijalogu, likovima i nalaženju agenta kad mi je čekanje sledeće doze perkoseta najvažnija stvar na svetu? Našao sam se na jednoj od životnih raskrsnica, na kojima vam ponestaje izbora. I ranije sam bio u groznim situacijama, ali sam ih sve prevazišao pisanjem. Uvek mi je pomagalo da makar na izvesno vreme zaboravim na sebe. Možda će mi ponovo pomoći. To je bila luckasta pomisao, s obzirom na nivo bola i fizičke nesposobnosti, ali sam u pozadini uma čuo strpljivi i neumoljivi glas, koji mi je rečima braće Čejmbers poručivao da je Danas Kucnuo Čas. Mogao sam da se oglušim o njega, ali mi je bilo jako teško da mu ne poverujem. Tabino mišljenje na kraju je prevladalo, kao i toliko puta u ključnim trenucima mog života. Prija mi pomisao da sam i ja s vremena na vreme njoj pomogao na isti način, zato što smatram da se brak, kad ne znate šta da uradite, sastoji i od davanja odlučnog glasa u prilog neke odluke. Moja supruga je osoba koja će mi najpre reći da previše radim, da je vreme da usporim i da se makar nakratko odmaknem od prokletog kompjutera. Očekivao sam gnevnu lekciju kad sam joj tog julskog jutra rekao da mislim kako bi za mene bilo bolje da se vratim poslu. Umesto toga, pitala me je gde želim da se utaborim. Rekao sam da ne znam, da nisam ni razmišljao o tome. Razmislila je i rekla: „Mogu da ti stavim sto u zadnji hodnik, ispred ostave. Tamo ima dosta utičnica – možeš da koristiš mak, mali štampač i ventilator.“ Ventilator je bio neophodan – leto je bilo nepodnošljivo vruće. Temperatura
van kuće je na dan na koji sam se vratio na posao bila trideset pet stepeni. Ni u zadnjem hodniku nije bilo mnogo svežije. Nekoliko časova opremala je taj prostor za rad. U četiri po podne provezla me je kroz kuhinju i preko novopostavljene rampe za invalidska kolica, u zadnji hodnik. Napravila je divno gnezdašce za mene: prenosni računar i štampač bili su jedan pored drugog, Stona lampa, rukopis (s beleškama od prošlog meseca uredno složenim na vrhu), olovke i sav potrebni materijal. Na uglu stola bila je uramljena fotografija mlađeg sina, snimljena prošlog leta. „Kako ti se dopada?“, pitala je. „Divno je“, rekao sam i zagrlio je. I bilo je divno, baš kao i ona. Nekadašnja Tabita Sprus iz Oldtauna u Mejnu zna da preterano radim, ali i da me rad ponekad izvlači iz nevolja. Posadila me je za sto, poljubila u slepoočnicu i ostavila tamo, da vidim imam li išta da kažem. Ispostavilo se da imam, nešto malo. Nisam siguran da bih to doznao bez njenog intuitivnog poimanja da je uistinu kucnuo čas. Prvo iskustvo s pisanjem potrajalo je sat i četrdeset minuta. To je bio daleko najduži period koji sam proveo sedeći uspravno otkad me je Smitov kombi udario. Znoj je na kraju kapao s mene. Bio sam umalo pa previše iscrpljen za sedenje i na invalidskim kolicima. Bol u kuku bio je blizu apokaliptičnog. Pisanje prvih pet stotina reči bilo je jednako zastrašujuće iskustvo. Činilo mi se da prvi put to radim, da sam zaboravio sve trikove. Koračao sam od jedne do druge reči kao starac koji prelazi rečicu, gazeći cikcak po mokrom klizavom kamenju. Tog prvog popodneva nije bilo inspiracije, samo tvrdoglave rešenosti i nade da će sve biti bolje samo ako nastavim da se trudim. Tabi mi je donela osveženje – hladni, slatki i blagotvorni pepsi. Osvrnuo sam se oko sebe dok sam pio. Nasmejao sam se uprkos bolu. Napisao sam Keri i Salemovo u iznajmljenoj prikolici u vešernici. Zadnji hodnik u našoj kući
u Bangoru bio joj je dovoljno sličan da osetim da sam zamalo opisao pun krug. Tog popodneva nisam ostvario čudesni napredak, ako ne računam obično čudo koje prati svaki pokušaj stvaranja. Samo znam da su reči posle izvesnog vremena počele da dolaze malo brže, a onda još brže. Kuk me je i dalje boleo, baš kao i leđa i noga, ali su ti bolovi postali podnošljiviji. Počeo sam da ih prevladavam. Nisam osetio ushićenje ili radost– ne tog dana – ali sam znao da sam nešto postigao, što je bilo gotovo jednako prijatno osećanje. Pokrenuo sam se, i to je bilo dovoljno. Najstrašniji trenutak jeste onaj koji prethodi početku. Posle njega može biti samo bolje.
7 Bilo mi je sve bolje. Posle prvog znojavog popodneva u zadnjem hodniku još dva puta sam operisao nogu. Dobio sam prilično ozbiljnu infekciju i nastavio da gutam stotinu pilula dnevno, ali je spoljašnji fiksator nestao. Nastavio sam da pišem. To je najčešće bio prilično neveseo i težak posao. Ponekad – a takvih dana bilo je sve više kad su noge počele da zaceljuju, a moj um da se iznova navikava na staru rutinu – osetio bih staru radost koja prati pronalaženje pravih reči i njihovo ređanje na pravi način. Ličila je na osećaj pri poletanju aviona: na zemlji ste, na zemlji, na zemlji... a zatim gore, vozite se na magičnom vazdušnom jastuku i uživate u svemu što vidite. Srećan sam zato što radim ono za šta sam stvoren. Još nemam dovoljno snage – ostvarujem manje od polovine nekadašnjeg dnevnog učinka – ali je bilo dovoljno da doguram do kraja ove knjige. Na tome sam zahvalan. Pisanje mi nije spasio život – to je učinila veština doktora Dejvida Brauna i ljubavlju nadahnuta briga moje žene – ali je nastavilo da čini isto što i uvek: da ga čini vedrijim i prijatnijim. Pisanje nema veze s pravljenjem para, sticanjem slave, zakazivanjem sastanaka, gomilanjem seksualnih uspeha ili širenjem kruga prijatelja. Na kraju se svodi na obogaćivanje života onih koji će čitati vaše delo, i sopstvenog. Tiče se ustajanja, oporavljanja i prevazilaženja teškoća. Tiče se dostizanja sreće, je l’ jasno? Dostizanja sreće. Jedan deo ove knjige – možda i preveliki – opisuje kako sam naučio to da radim. Veliki deo nje govori vam kako da to radite bolje. Ostatak – verovatno najbolji deo – jeste dozvola da se bavite spisateljskom delatnošću. Možete da pišete, trebalo bi da
pišete i pisaćete ako ste dovoljno hrabri. Pisanje je magija. Ono je, kao i svaka stvaralačka umetnost, voda života. Voda je besplatna. Zato pijte. Pijte dok se ne napijete.
JOŠ TOGA PRVI DEO: ZATVORENA VRATA, OTVORENA VRATA Na početku knjige, dok sam pisao o kratkoj karijeri sportskog novinara za Lisabonski Vikli enterprajz (bio sam, zapravo, čitava sportska redakcija; palanački Hauard Kosel) predstavio sam praktični primer uredničkog procesa. Bio je kratak. Bavio se nebeletristikom. Odlomak koji sledi je beletristika. Potpuno je sirov. Predstavlja ono što radim iza zatvorenih vrata – to je gola priča, u čarapama i gaćama. Predlažem da je pažljivo pogledate pre no što pređete na ispravljenu verziju. Hotelska priča Majk Enslin je još uvek bio u pokretnim vratima kad je ugledao Ostermajera, menadžera hotela Delfin, kako sedi u jednoj od posebno udobnih fotelja u predvorju. Srce mu je malčice sišlo u pete. Možda je ipak trebalo da ponovo povedem advokata, pomislio je. E pa sad je kasno. A ako Ostermajer i odluči da podigne još jednu prepreku između njega i sobe 1408, ni to ne bi bilo tako loše – to će samo nadgraditi priču kad je konačno stavi na papir. Ostermajer ga je video, ustao i prešao s jedne na drugu stranu hotelskog predvorja sa ispruženom zdepastom rukom kada je Majk ušao. Mali, ali otmeni hotel Delfin bio je u 66. ulici, iza Pete avenije. Muškarac i žena u večernjoj toaleti prođoše pored Majka kada je krenuo da se rukuje sa Ostermajerom. Premestio je
koferče u levu ruku kako bi izveo taj poduhvat. Žena je bila plava, naravno, u crnoj odeći, a lagan cvetni miris parfema predstavljao je Njujork u malom. Neko je u baru na međuspratu svirao Night and Day, kao da time potkrepljuje doživljaj metropole. „Dobro veče, gospodine Ensline.“ „Gospodine Ostermajere. Ima li problema?“ Činilo se da Ostermajera nešto muči. Na trenutak je pogledao duž malog otmenog predvorja, kao da traži nekoga ko bi mu pomogao. Muškarac u društvu plavuše razgovarao je o kartama za pozorište na malom šalteru s nastojnikom, koji ih je posmatrao sa skromnim strpljivim osmehom. Na recepciji je čovek unezverenog pogleda, kakav se stiče samo posle višečasovnog puta biznis-klasom, razgovarao sa ženom u otmenoj crnoj haljini, koja je mogla da prođe kao svečana. Bio je to uobičajeni dan u hotelu Delfin. Svi su mogli računati na neku pomoć, osim jadnog gospodina Ostermajera, koji je pao piscu u šake. „Gospodine Ostermajere?“, ponovio je Majk, pomalo je sažaljevao čoveka. „Ne“, konačno je progovorio Ostermajer. „Nema problema. Ali, gospodine Ensline... mogu li na trenutak da porazgovaram s vama u kancelariji?“ Pa, pomislio je Majk. Želi da proba još jedan put. Pod drugim okolnostima verovatno bi bio nestrpljiv. Sad nije bio. Ovo bi mu moglo pomoći u pisanju poglavlja o Sobi 1408 i ponuditi odgovarajući zlokobni ton tako drag njegovim čitaocima, to će biti Poslednje Upozorenje – ali to nije bilo sve, dosad nije bio sasvim siguran, sada je znao. Ostermajer nije igrao ulogu, zaista se plašio Sobe 1408 i onog što bi večeras moglo da ga zadesi u njoj. „Naravno, gospodine Ostermajere. Da li da ostavim torbu na recepciji li da je ponesem?“
„O, ponećemo je, zar ne?“ Ostermajer se, kao dobar domaćin, ponudio da je ponese. Da, još je gajio neke nade da će ubediti Majka da ne odsedne u sobi. U protivnom, sproveo bi ga do recepcije... ili bi ga sam odveo do nje. „Dozvolićete.“ „Ne treba“, rekao je Majk. „Nisam poneo ništa izuzev presvlake i četkice za zube.“ „Jeste li sigurni?“ „Da“, rekao je Majk. „Bojim se da jesam.“ Majk je na trenutak pomislio da će Ostermajer dići ruke. Zdepasti čovečuljak u tamnom kaputu i s uredno vezanom kravatom uzdahnuo je duboko. Naglo se ispravio u leđima. „Kako želite, gospodine Ensline. Pođite sa mnom.“ Ba.lk.anDownload.org U hodniku je menadžer hotela izgledao kolebljivo, depresivno, gotovo potišteno. U kancelariji obloženoj hrastovinom, sa slikama hotela na zidovima (Delfin je otvoren 1910. godine – Majk možda objavljuje dela koja ne dobijaju recenzije u žurnalima i novinama iz metropola, ali valjano istražuje), Ostermajer kao da se osmelio. Na podu je bio persijski tepih. Dve podne lampe bacale su žućkastu svetlost. Na stolu je stajala lampa sa četvrtastim abažurom, pored kutije za cigare. Pored nje su bile poslednje tri knjige Majka Enslina. Džepna izdanja, naravno. Nisu se ni pojavile u tvrdom povezu. Ipak je dobro prolazio. I moj domaćin je malo istraživao, pomislio je. Majk je seo na jednu od stolica ispred stola. Očekivao je da će Ostermajer sesti za sto da bi crpao autoritet iz svog položaja, ali ga je domaćin iznenadio. Seo je na drugu stolicu, pored njega, na strani stola koju je verovatno namenio zaposlenima, i prekrstio noge. Nagnuo se preko stomačića, da bi dosegao kutiju za cigare.
„Želite li cigaru, gospodine Ensline? Nisu kubanske, ali su prilično dobre.“ „Ne hvala. Ne pušim.“ Ostermajer je prešao pogledom preko cigarete iza Majkovog uveta. Podsetila ga je na prekaljene novinare iz starih vremena, koji bi je uglavili odmah ispod novinarske značke na traci šešira. Majk je toliko bio srastao s cigaretom da u početku nije shvatao u šta Ostermajer gleda. Nasmejao se kad se setio. Skinuo ju je, bacio pogled na nju i osmotrio sagovornika. „Već godinama nisam zapalio nijednu“, rekao je. „Stariji brat mi je umro od raka pluća. Ostavio sam ih nedugo pošle njegove smrti. Cigareta iza uva...“ Slegnuo je ramenima. „Pretpostavljam da je to delom navika, a delom sujeverje. Izgleda da mi se sviđaju one cigarete koje ponekad možete da vidite u kutijici na stolu ili na zidu, s natpisom SLOMI STAKLO U SLUČAJU NUŽDE. Ponekad govorim ljudima da ću je zapaliti u slučaju nuklearnog rata. Je li u Sobi 1408 dozvoljeno pušenje, gospodine Ostermajere? Za slučaj da izbije nuklearni rat.“ „Jeste, zapravo.“ „E pa“, rekao je Majk srčano, „jedna briga manje u gluvo doba noći.“ Gospodin Ostermajer je ponovo neveselo uzdahnuo, ali ovog puta manje beznadežno nego u predsoblju hotela. Da, reč je o sobi, shvatio je Majk. Njegovoj sobi. Ostermajer je ovog popodneva, kada ga je Majk obišao u društvu advokata Robertsona, delovao manje usplahireno u kancelariji. Majk je u to doba mislio da je to bilo delimično zato što više nisu privlačili poglede u prolazu, a delimično zato što je Ostermajer digao ruke. Sad je znao bolje. Stvar je bila u sobi. I zašto da ne? Ostermajerova kancelarija bila je soba s valjanim slikama na zidovima, valjanim tepihom na podu i valjanim, iako ne kubanskim, cigarama u kutiji. Mnogi
menadžeri upravljah su hotelom iz ove sobe od oktobra 1910. godine. Na svoj način odisala je suštinskom estetikom, kao plavuša u crnoj haljini bez ramena, miris njenog parfema i neizgovoreno obećanje slatkog seksa u sitne sate. Majk je bio iz Omahe, iako dugo godina nije obilazio rodni kraj. „Još uvek mislite da vas ne mogu odvratiti od ove vaše zamisli?“, pitao je Ostermajer. „Znam da ne možete“, reče Majk, zatakavši cigaretu nazad iza uva. Sledi ispravljeni početni odlomak – odevena, očešljana priča s nešto kolonjske vode. Posle unošenja tih promena, spreman sam da otvorim vrata i da se suočim sa svetom.
Razlog za većinu promena je očigledan. Siguran sam da ćete shvatiti gotovo sve kad uporedite obe verzije. Nadam se da ćete videti koliko je prva ruka takozvanog „profesionalnog pisca“ sirova kad je pomno proučite. Većinu promena čine skraćivanja, preduzeta da bi se ubrzala priča. Skraćivao sam misleći na Stranka – „Izbegavajte suvišne reči“ – i da bih zadovoljio ranije predstavljenu formulu: druga ruka = prva ruka – 10%. Izdvojio sam nekoliko izmena za kratka objašnjenja: 1. Naslov Hotelska priča očigledno nikad neće zameniti Ubicudožera! ili Normu Džin, kraljicu termita. Ubacio sam ga u prvu ruku, znajući da će mi se bolje rešenje javiti usput. (Ako se ne javi, urednik obično ubaci svoju ideju; koja je gotovo uvek još ružnija.) Dopada mi se 1408, zato što je to trinaesti sprat, a zbir brojeva iz naslova je trinaest. 2. Ostermajer je dugo i glomazno ime. Promenom u Olin jednim potezom skratio sam priču za petnaest reda. Takođe sam, kad sam završio 1408, shvatio da će biti deo audiozbirke. Odlučio sam se za čitanje priče i nisam hteo da sedim u kabinici za snimanje ponavljajući Ostermajer, Ostermajer, Ostermajer, Ostermajer po čitav dan. Stoga sam ga promenio. 3. Ovde mnogo mislim na čitaoca. Osećam se slobodnim da ovo svedem s pet na samo dva retka, pošto je veliki broj čitalaca sposoban za samostalno razmišljanje. 4. Mnogo scenskih uputstava, mnogo razglabanja o očiglednom i previše glomazne pozadinske priče. Sve to leti napolje. 5. Ah, evo sretne havajske košulje. Pojavljuje se u prvoj ruci, ali ne pre tridesete strane. To je prekasno za tako važan
rekvizit, zato sam je gurnuo napred. Staro pozorišno pravilo kaže: „Ako je puška iznad kamina u prvom činu, mora da opali u trećem.“ I obrnuto je tačno; ako havajska košulja glavnog lika igra neku ulogu na kraju priče, mora biti ranije predstavljena. U protivnom će izgledati kao deus ex machina (što zapravo i jeste). 6. U prvoj ruci piše: „Majk je seo na jednu od stolica ispred stola.“ Pa, hm – gde bi drugo mogao da sedne? Na pod? Ne verujem, i to leti. Odletela je i priča s kubanskim cigarama. To rešenje ne samo da je bajato već je ono što loši momci uvek govore u lošim filmovima. „Uzmi cigaru! Kubansku!“ Zaboravitenato! 7. Prva i druga ruka nude iste ideje i podatke, samo što je druga ruka ogoljena do kosti. I pogledajte! Vidite li taj nesrećni prilog, tu reč nedugo? Smlavio sam ga bez milosti! 8. Evo jednog koji nisam izbacio... nije samo prilog, već pravi sviftić: „E pa“, rekao je Majk srčano... Stojim iza svoje odluke da ga ne izbacim. Mogao bih da kažem da je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Srčano je preživelo zato što sam želeo da čitalac shvati da se Majk podsmeva starom gospodinu Olinu. Samo malo, ali da, podsmeva mu se. 9. Ovaj deo ne samo da razglaba o očiglednom, već ga i ponavlja. I on leti. Ideja da se neka osoba oseća udobno na vlastitom naročitom mestu pak pojašnjava Olinov karakter, stoga sam to ubacio. Poigravao sam se idejom da predstavim čitav gotov tekst 1408 u ovoj knjizi, ali bi me to sprečilo da makar jednom u životu budem kratak. Ako želite da čujete čitavu stvar, na raspolaganju vam je kao deo audio-zbirke od tri priče Krv i dim. Možete pristupiti uzorku na veb-sajtu Sajmona i Šustera, http://www.SimonsSays.com. I ne zaboravite da ne morate pročitati priču do kraja da biste imali koristi od ovog odlomka. Ovde ste radi redovnog održavanja motora, a ne vožnje iz uživanja.
Scan: b Obrada: boden
JOŠ TOGA DRUGI DEO: SPISAK KNJIGA Kad govorim o pisanju, obično nudim publici skraćenu verziju odeljka O pisanju, koji tvori drugi deo ove knjige. On, naravno, sadrži najvažnije pravilo: Pišite mnogo i čitajte mnogo. U vremenu za pitanja i odgovore uvek neko želi da zna: „Šta vi čitate?“ Nikad nisam dao veoma zadovoljavajući odgovor na to pitanje, zato što ono izaziva neku vrstu kurcšlusa u mom mozgu. Laki odgovor – „Sve što mi padne pod ruku“ – prilično je tačan, ali nije od pomoći. Spisak koji sledi nudi određeniji odgovor na to pitanje. Ovo su najbolje knjige koje sam pročitao u poslednje tri ili četiri godine, u periodu u kom sam napisao Devojku koja je volela Toma Gordona, Srca u Atlantidi, O pisanju i još neobjavljeni Bjuik 8. Držim da je svaka od navedenih knjiga na ovaj ili onaj način uticala na one koje sam napisao. Ne zaboravite, dok budete proučavali ovaj spisak, da ja nisam Opra i da ovo nije moj književni klub. Ovo su knjige koje su mi legle, to je sve. Ali mogli biste i gore da prođete, i dobar deo ovih knjiga mogao bi vam pokazati nove načine za rad. U svakom slučaju, zabaviće vas. Mene su zabavile. Abrahams, Peter A Perfect Crime Abrahams, Peter Lights Out Abrahams, Peter Pressure Drop Abrahams, Peter Revolution #9
Agee, James A Death in the Family Bakis, Kirsten Lives of the Monster Dogs Barker, Pet Oporavak Barker, Pet The Eye in the Door Barker, Pet The Ghost Road Bausch, Richard In the Night Season Blauner, Peter The Intruder Bouls, Pol Čaj u Sahari Boyle, T. Coraghessan The Tortilla Curtain Bryson, Bill A Walk in the Woods Buckley, Christopher Thank You for Smoking Karver, Rejmond Odakle zovem Chabon, Michael Werewolves in Their Youth Chorlton, Windsor Latitude Zero Koneli, Majki Pesnik Constantine, K. C. Family Values Delilo, Don Podzemlje De Mil, Nelson Cathedral De Mil, Nelson Zlatna obala Dikens, Čarls Oliver Tvist Dobyns, Stephen Common Carnage Dobyns, Stephen The Church of Dead Girls Doyle, Roddy The Woman Who Walked into Doors Elkin, Stanley The Dick Gibson Show Fokner, Vilijam Dok ležah na samrti Garland, Aleks Plaža George, Elizabeth Deception on His Mind Gerritsen, Tess Gravity Golding, Vilijam Gospodar muva Gray, Muriel Furnace Grin, Grejam Plaćeni ubica Grin, Grejam Naš čovek u Havani Halberstam, David The Fifties Hamill, Pete Why Sinatra Matters Haris, Tomas Hanibal Haruf, Kent Plainsong Heg, Peter Osećaj gospođice Smile za sneg Hunter, Stephen Dirty White Boys Ignatius, David A Firing Offense Irving, John A Widow for One Year Joyce, Graham The Tooth Fairy Judd, Alan The Devils Own Work
Kahn, Roger Good Enough to Dream Karr, Mary The Liars’ Club Ketchum, Jack Right to Life King, Tabitha Survivor King, Tabitha The Sky in the Water Kingsolver, Barbara Biblija otrovne masline Konrad, Džozef Srce tame Krakauer, Jon Into Thin Air Li, Harper Ubiti pticu rugalicu Lefkowitz, Bernard Our Guys Little, Bentley The Ignored Maclean, Norman A River Runs Through It and Other Stories Mom, Somerset V. Mesec i stoparac McCarthy, Cormac Cities of the Plain McCarthy, Cormac The Crossing Makort, Frenk Anđelin pepeo McDermott, Alice Charming Billy McDevitt, Jack Ancient Shores Makjuan, Ijan Istrajna ljubav Makjuan, Ian Betonski vrt McMurtry, Larry Dead Mans Walk McMurtry, Larry i Ossana, Diana Zeke and Ned Miller, Walter M. A Canticle for Leibowitz Outs, Džojs Kerol Zombi O’Brien, Tim In the Lake of the Woods O’Nan, Stewart The Speed Queen Ondatje, Majki Engleski pacijent Patterson, Richard North No Safe Place Price, Richard Freedomland Proulx, Annie Close Range: Wyoming Stories Prul, Eni Lučke vesti Quindlen, Anna One True Thing Rendell, Ruth A Sight for Sore Eyes Robinson, Frank M. Waiting Routing, Dž. K. Hari Poter i Dvorana tajni Rouling, Dž. K. Hari Poter i zatvorenik iz Askabana Rouling, Dž. K. Hari Poter i kamen mudrosti Russo, Richard Mohawk Schwartz, John Burnham Reservation Road Set, Vikram Svadbeni sari Šo, Irvin Mladi lavovi
Slotkin, Richard The Crater Smith, Dinitia The Illusionist Spencer, Scott Men in Black Stegner, Wallace Joe Hill Tart, Dona Tajna istorija Tyler, Anne A Patchwork Planet Vonegat, Kurt Hokus pokus Vo, Ivlin Povratak u Brajdshed Westlake, Donald The Ax
JOŠ TOGA TREĆI DEO Na kraju prvog izdanja O pisanju naveo sam stotinak knjiga koje su me zabavile i poučile. Izdavači su mi predložili da osvežim ovaj spisak novim naslovima, pa evo još osamdesetak – najbolje stvari koje sam pročitao od 2001. do 2009. godine. Kao što sam rekao u izdanju iz dve hiljadite... mogli ste i gore da prođete. Abrahams, Peter End of Story Abrahams, Peter The Tutor Adiga, Aravind Beli tigar Atkinson, Kejt Neverovatno zagonetno ubistvo Atvud, Margaret Antilopa i kosac Berlinski, Mischa Fieldwork Black, Benjamin [pseudo.] Christine Falls Blauner, Peter The Last Good Day Bolanjo, Roberto 2666 Carr, David The Night of the Gun Casey, John Spartina Connelly, Michael The Narrows Costello, Mark Big If Čabon, Majki Jevrejska policijska stanica Čajld, Li romani o Džeku Ričeru, počevši od Mesto zločina Danijelevski, Mark Z. Kuća listova DBS, Pjer Vernon Gospod Liti Dijaz, Džuno Kratki i čudesni život Oskara Vaa Dooling, Richard White Man’s Grave Downing, David Zoo Station Dubus, Andre The Garden of Last Days Enger, Lif Mir poput reke Exley, Frederick A Fan’s Notes Ferris, Joshua Then We Came to the End Frenzen, Džonatan Strong Motion Frenzen, Džonatan Korekcije Gardiner, Meg Crosscut
Gardiner, Meg The Dirty Secrets Club Gay, William The Long Home Gejmen, Nil Američki bogovi Goddard, Robert Painting the Darkness Gruen, Sara Voda za slonove Hall, Steven The Raw Shark Texts Helprin, Mark A Soldier of the Great War Huston, Charlie The Hank Thompson Trilogy Johnson, Denis Tree of Smoke Kaningam, Majki Sati Keillor, Garrison (ed) Good Poems Kid, Sju Monk Tajni život pčela Klosterman, Chuck Fargo Rock City Lašon, Stig Devojčica koja se igrala vatrom Le Kare, Džon Apsolutni prijatelji Lehane, Dennis The Given Day Leonard, Elmore Up in Honey’s Room Letham, Jonathan The Fortress of Solitude Lipman, Lora Šta mrtvi znaju Little, Bentley Dispatch Makarti, Kormak Nema zemlje za starce Makjuan, Ijan Iskupljenje Malamud, Bernard The Fixer Martel, Jan Pijev život Mik, Džejms Narodna deklaracija ljubavi Nifeneger, Odri Bliznakinje sa Hajgejta O’Brian, Patrick The Aubrey/Maturin Novels O’Nan, Stewart The Good Wife Oates, Joyce Carol We Were the Mulvaneys Pelecanos, George Hard Revolution Pelecanos, George The Turnaround Penn, Robert Warren All the King’s Men Perrotta, Tom The Abstinence Teacher Piko, Džodi Nineteen Minutes Pru, Eni Potaman: Priče iz Vajominga Robotham, Michael Shatter Rot, Filip Američka pastorala Rot, Filip Zavera protiv Amerike Russo, Richard Bridge of Sighs Ruso, Ričard Empajer Fols Ruždi, Salman Deca ponoći Simons, Den Drud
Simons, Den The Teror Sittenfeld, Curtis American Wife Smit, Tom Rob Dete 44 Snyder, Scott Voodoo Heart Stephenson, Neil Quicksilver Tart, Dona Mali prijatelj Tolstoj, Lav Rat i mir Vajngardner, Mark Crooked River Burning Vajngardner, Mark Povratak kuma Wambaugh, Joseph Hollywood Station Waters, Sarah The Little Stranger Wroblewski, David The Story of Edgar Sawtelle Yates, Richard Revolutionary Road
O AUTORU Ima razloga zašto je Stiven King jedan od najčitanijih pisaca na svetu. Stiven King, koga je Mark Loson u Gardijanu opisao kao „najčudesnijeg pripovedača u savremenoj američkoj književnosti“, piše knjige koje vas uvlače u sebe i koje je nemoguće ispustiti iz ruku. Napisao je više od pedeset knjiga, sve bez izuzetka svetski bestseleri. Napisao je i zanimljivo nebeletrističko delo Danse Macabre, očaravajuću analizu strave, užasa i natprirodnog na filmu, televiziji i u književnosti. Veliki broj njegovih romana i kratkih priča poslužio je kao predložak za uspešne filmove, poput Dolores Klejborn, Mizeri i Bekstvo iz Šošenka. King je 2003. godine od Nacionalne književne fondacije dobio medalju za istaknuti doprinos američkoj književnosti. Živi sa suprugom, spisateljicom Tabitom King, u Mejnu (SAD).
Napomene 1 Skraćenica za Women’s Army Auxiliary Corps – Ženski vojni pomoćni korpus, obrazovan 15. maja 1942. (Prim. prev.) 2 Chuck Yeager (1923) – američki pilotski as i test pilot. (Prim. prev.) 3 U orig. Rat Pack. Izraz rat pack (bukvalno, čopor pacova) označava grupu novinara i fotografa koji neumorno i nemilosrdno proganjaju poznate ličnosti. Tako se zvala i grupa zabavljača početkom šezdesetih: Din Martin, Frenk Sinatra i Semi Dejvis Junior. (Prim. prev.) 4 U originalu National Honor Society – udruženje koje okuplja srednjoškolsku učeničku elitu. (Prim. prev.) 5 Zaostala palanka iz satiričnog stripa Mali Abner. (Prim. prev.) 6 Izvršioci masakra u Srednjoj školi Kolumbajn u Koloradu. (Prim. prev.) 7 Orig. This Is Your Life, američka rijaliti na NBC radiju od 1948. do 1952. i na televiziji od 1952. do 1961. Voditelj bi iznenadio goste u emisiji i predstavljao im njihov život pred publikom, uz učešće kolega, prijatelja i porodice gosta. (Prim. prev.) 8 Odnosi se na originalni tekst na engleskom: Some of the owner men were kind because they hated what they had to do, and some of them were angry because they hated to be cruel, and some of them were cold because they had long ago found that one could not be the owner unless one were cold. (Prim. kor.) 9 Muze su tradicionalno žene, ali moja je muškarac. Bojim se da ćemo morati da živimo s tim. (Prim. aut) 10 Moja najomiljenija je da je, kad je vid počeo da ga izdaje, počeo da nosi uniformu mlekadžije na poslu. Kažu da je verovao da privlači sunčeve zrake i da ih odbija na stranicu. (Prim. aut.) 11 Kirbi Makoli, moj prvi pravi agent, imao je običaj da citira misao pisca naučne fantastike Alfreda Bestera (The Stars My Destination, Razoreni čovek) o ovoj temi. „Knjiga je gazda“, govorio je Alfi tonom kojim je davao do znanja da tu nema rasprave. (Prim. aut.) 12 „Mračno kao u pećini“ nije tako upečatljivo i jedinstveno poređenje, sigurno smo ga već čuli. Ono je, istini za volju, malo lenjo; nije još kliše, ali mu je opasno blisko. (Prim. aut.) 13 Engl. J. C. su inicijali Isusa Hrista (Jesus Christ). (Prim. prev.) 14 Nekoliko kritičara me je zbog inicijala Džona Kofija optužilo za banalni simbolizam. Došlo mi je da im kažem: „Šta je ovo, viša matematika?“ Drugim
recima, dajte molim vas. (Prim. aut.) 15 Vozačke sposobnosti Brajana Smita su, nedugo po objavljivanju ove knjige u tvrdom povezu, postale nebitne. Septembra 2000. pronađen je mrtav u svojoj prikoličici u zapadnom Mejnu. Imao je 43 godine. Uzrok njegove smrti je do danas ostao neutvrđen. (Prim, aut.)