36 Godine 1985. problemu s alkoholom pridodao sam i zavisnost od droga. Ipak sam nastavio da funkcionišem na margini uračunljivosti, kao i veliki broj drugih zavisnika. Užasavao sam se da neću moći, ali tad nisam znao kako da živim drugačije. Iz straha sam brižljivo krio drogu – šta bi mi se desilo bez nje? – a i zbog stida Zaboravio sam kako da budem strejt. Ponovo sam brisao dupe otrovnim bršljanom. Ovog puta sam to radio svakodnevno, ali nisam mogao da zatražim pomoć. To se u moj porodici ne radi. Mi pušimo cigarete, plešemo na prosutom pudingu i gledamo svoja posla. Ipak, deo mene koji je pisao priče, duboki deo koji je još 1975. godine, kad sam napisao Isijavanje, znao da sam alkoholičar, nije se mirio s tim. Taj deo mene nije se zadovoljavao tišinom. Počeo je da vrišti i zaziva pomoć na njemu jedini dostupan način. Krajem 1985. i početkom 1986. napisao sam roman Mizeri (naslov je prilično dobro opisivao moje stanje duha), u kom luda medicinska sestra drži pisca u zatočeništvu i muči ga. U proleće i leto 1986. napisao sam Tominokere. Često sam radio do ponoći, dok mi je srčka tukla sto trideset puta u minutu, a iz nozdrva virio pamuk. Nabijao sam ga u njih da bih zaustavio krvarenje izazvano kokainom. Tominokeri su naučnofantastično Stivo u stilu četrdesetih, u kom glavni junak, pisac, pronalazi vanzemaljski svemirski brod zakopan u zemlji. Posada je još u njemu. Nije mrtva već u hibernaciji. Vanzemaljci mu se uvlače u glavu i počinju da... pa, da kopaju po njoj.
Daruju ga energijom i prividnom inteligencijom (pisac Bobi Anderson, između ostalog, stvara telepatsku pisaću mašinu i atomski bojler). On im uzvraća svojom dušom. To je bila najbolja metafora za droge i alkohol koju je moj umorni i prenapregnuti um mogao da smisli. Moja žena je, nedugo potom, konačno uvidela da neću moći da se sam izvučem iz ove spirale propadanja i odlučila je da se umeša. To sigurno nije bilo lako – u to doba nisam bio ni blizu zdrave pameti – ali je uspela. Organizovala je grupu sastavljenu od porodice i prijatelja. Počastili su me paklenom verzijom Ovo je tvoj život 7 tretmana. Tabi je započela pražnjenjem kese za đubre pune stvari iz moje kancelarije, pravo po tepihu: konzerve piva, opušci, kokain u bočicama i kesicama, kašičice pokrivene kokainom i krvlju, valijum, ksanaks, bočice sirupa za kašalj, lekovi protiv prehlade i boce vodice za ispiranje usta. Pitala me je pre godinu-dve, kad je videla koliko se brzo prazne porodična pakovanja listerina, da li ja to pijem tu stvar. S gnevnim patosom tvrdio sam da to nije tačno. I zaista ga nisam pio. Pio sam drugu marku, Skop s ukusom nane. Bio je ukusniji. Poenta čitavog skupa, koji je bio jednako neprijatan i za moju suprugu, decu i prijatelje koliko i za mene, bila je da umirem pred njihovim očima. Tabi je rekla da mogu da biram: da odem na rehabilitaciju, ili da se gubim iz kuće. Rekla je da me ona i deca vole i da zbog toga više ne mogu da gledaju kako se ubijam. Pogađao sam se, zato što svi zavisnici to rade. Bio sam šarmantan, zato što su svi zavisnici takvi. Na kraju sam dobio dve nedelje za razmišljanje. S ove distance čini mi se da ta odluka sumira sve ludilo tog trenutka. Tip stoji na vrhu zgrade zahvaćene požarom. Helikopter stiže, lebdi iznad njega. Iz njega padaju lestve od konopaca. Penji se! – viče čovek nagnut preko otvorenih vrata letelice. Tip na vrhu zgrade odgovara: Hm, dajte mi dve nedelje za razmišljanje. I razmislio sam – koliko god sam to mogao u tom stanju. Eni Vilks, luda medicinska sestra iz Mizeri, pomogla mi je da
se odlučim. Eni je bila kokain. Eni je bila piće. Odlučio sam da mi je dosadilo da budem njen omiljeni pisac. Bojao sam se da više neću moći da pišem ako prekinem da pijem i da se drogiram, ali odlučio sam (ponovo, onoliko koliko sam mogao da odlučujem u tom mutnom i depresivnom stanju duha) da sam spreman da odustanem od pisanja, ako do toga dođe, da bih ostao u braku i gledao decu kako odrastaju. Do tog, naravno, nije došlo. Uverenje da stvaralačka snaga izvire iz supstanci koje utiču na um jedan je od velikih intelektualnih mitova današnjice. Četvorica pisaca iz XX veka najodgovorniji su za ukorenjivanje tog mita. Mislim na Hemingveja, Ficdžeralda, Šervuda Andersona i pesnika Dilana Tomasa. Navedeni pisci su najviše uobličili našu viziju egzistencijalne pustinje, u kojoj su ljudi odeljeni jedni od drugih i žive u atmosferi emocionalne teskobe i očaja. Ove ideje zapravo su veoma bliske većini alkoholičara. Pisci zavisnici su i dalje samo zavisnici – drugim rečima, obični pijanci i narkomani. Sve tvrdnje da su droga i alkohol neophodni za stvaranje istančanije osećajnosti samo su ordinarno samozadovoljno proseravanje. Čuo sam kako i alkoholičari vozači snežnih plugova tvrde to isto, da piju da bi umirili demone. Bez obzira na to da li je Džejms Džouns, Džon Čiver ili beskućnik koji drema na stanici Pen, zavisnik smatra da pravo na opijanje i drogiranje mora očuvati po svaku cenu. Hemingvej i Ficdžerald nisu pili zato što su bili kreativni, otuđeni ili moralno slabi. Pili su zato što su alkosi tako sazdani. Kreativni ljudi verovatno se suočavaju s većim rizikom od alkoholizma i zavisnosti od onih na drugim poslovima – pa šta? Svi izgledamo manje-više isto dok povraćamo u slivnik.
37 Na kraju moje epopeje pio sam gajbu piva za veče. Jedva se sećam romana Kudžo. Ne govorim to s ponosom ili stidom, samo s mutnom tugom i osećajem gubitka. Ta knjiga mi se dopada. Voleo bih da se mogu setiti uživanja u pisanju dobrih delova. U najgorim trenucima više nisam hteo da budem ni pijan ni trezan. Bio sam iseljen iz života. Na početku povratka u normalan život pokušavao sam da verujem ljudima koji su mi rekli da će sve početi da se popravlja ako sebi dam dovoljno vremena. I nisam prestajao da pišem. Neke ideje bile su nedovršene, ili neubedljive, ali su bile tu. Gurnuo bih te nesrećne beživotne stranice u donji deo fioke i započinjao novi projekat. Malo-pomalo, pronašao sam ritam. A za njim i radost pisanja. Porodici sam se vratio sa zahvalnošću, a poslu s olakšanjem – vratio sam mu se kao što se ljudi vraćaju letnjikovcu posle duge zime. Proveravaju da li je zimi nešto ukradeno ili slomljeno, da li je bilo neke štete. Ali sve je bilo tu, u jednom komadu. Sve je radilo kako treba kad su cevi pročišćene i struja uključena.
38 Moj sto je poslednje o čemu želim da vam pričam u ovom odeljku. Godinama sam sanjao da imam masivni hrastov sto koji dominira prostorijom. Hteo sam da se rešim dečjeg radnog stola u vešernici i da zaboravim stočiće po iznajmljenim kućama. Godine 1981. kupio sam sto kakav sam oduvek želeo da imam. Smestio sam ga u sredini prostrane i suncem obasjane radne sobe (preuređene štale u zadnjem delu kuće). Šest godina sedeo sam za tim stolom pijan ili sluđen, kao kapetan broda koji nikuda ne plovi. Otarasio sam se tog monstruma godinu dana nakon otrežnjenja. Smestio sam ga u dnevnu sobu, u kojoj i sad skuplja prašinu na lepom turskom tepihu. Deca su, početkom devedesetih, pre nego što su otišla svojim putem, ponekad svraćala da pogledamo košarkašku utakmicu ili film i pojedemo picu i ostavljala su kartonsku kutiju punu okrajaka za sobom. To mi nije smetalo. Dolazili su i izgledalo je da im moje društvo prija, a ja sam uživao u njihovom. Nabavio sam drugi sto – ručni rad, divni komad nameštaja, upola manji od penzionisanog tiranosaurusa reksa. Smestio sam ga u ćošak, ispod strehe, u zapadnom delu kancelarije. Ta streha jako podseća na onu ispod koje sam spavao u Daramu, ali bez pacova u zidovima i senilne bake koja u prizemlju iz sveg glasa traži da neko nahrani njenog konja Dika. Sad sedim ispod nje, kao pedesettrogodišnjak oslabelog vida, koji blago hramlje, ali ne zna za mamurluk. Radim ono što znam, onako kako sam naučio. Preturio sam preko glave mnogo toga, o čemu sam vam i govorio (ali i mnogo toga o čemu nisam). Sad ću vam reći onoliko koliko mogu o poslu. A to, kao što sam obećao, neće trajati dugo.
Počeću s ovim savetom: stavite radni sto u ćošak. Kad god sednete da pišete, podsetite sebe zašto nije na sredini prostorije. Život nije sistem za podršku umetnosti. Situacija je obrnuta.
ŠTA JE PISANJE Telepatija, eto šta je. Stvar je zanimljiva kad se o njoj bolje razmisli – ljudi se godinama spore o njenom postojanju. Tipovi kao Dž. B. Rajn godinama su razbijali glavu pokušavajući da stvore pouzdanu metodologiju za njeno izolovanje, iako im je rešenje, kao u Ukradenom pismu gospodina Poa, sve vreme bilo pred nosom. Sve umetnosti u izvesnoj meri zavise od telepatije, ali ja verujem da pisanje nudi najčistiji destilat. Možda sam žrtva predrasuda. Čak i da jesam, držaćemo se pisanja, pošto smo došli ovamo da bismo razmišljali i govorili o njemu. Zovem se Stiven King. Pišem prvu ruku ovog dela za svojim stolom (onim pod strehom), jednog snežnog jutra u decembru 1997. godine. Glava mi je puna šarolikih misli. Brinem (vid mi slabi, božična kupovina nije ni počela, virus mi je oborio ženu u postelju). Nešto je i dobro (najmlađi sin nam je iznenada došao u posetu s koledža, spremam se da pustim koncertni snimak Brand New Cadillac Vinsa Tejlora s Volfauerima), ali su sve te stvari sad negde daleko. Na drugom sam mestu, u podrumu punom blistavih svetala i jasnih slika. Godinama sam gradio to mesto za sebe. To je moja osmatračnica. Znam da je malo čudno i protivrečno što je u podrumu, ali tako vam je to sa mnom. Kad budete u prilici da izgradite vašu osmatračnicu, posadite je slobodno na vrh drveta, ili na krov Svetskog trgovinskog centra, ili na ivicu Velikog kanjona. Biće ekvivalent vaših malih crvenih kolica, kao što Robert Makamon kaže u jednoj od svojih priča. Objavljivanje ove knjige predviđeno je za kraj leta ili početak jeseni dve hiljadite godine. To znači da ste nešto
nizvodno u reci vremena, ako tako bude... ali vi ste verovatno u vašoj osmatračnici, mestu na koje se povlačite da biste primili telepatske poruke. Ne morate baš biti u njemu, knjige su prenosiva magija. Obično slušam neku u kolima (uvek neskraćenu; mislim da su skraćene audioknjige izdavački promašaj veka) i nosim drugu gde god da pođem. Nikad ne znate kad će vam zatrebati izlaz za slučaj nužde: u kilometarskim kolonama pred naplatnim rampama na auto-putu, u hodniku nekog dosadnog koledža dok čekate na savetnika (koji se bavi nekim drkadžijom koji želi da se ubije zato što je pao iz Uvoda u plašćenje sena) da biste dobili njegov potpis, u redovima za čekiranje karata na aerodromu, u perionicama s mašinama na žetone u kišna popodneva i na apsolutno najgorem mestu: doktorskoj ordinaciji, dok doktor obavezno kasni, a vi morate da čekate pola sata da biste razgovarali o osetljivoj temi. Knjiga je u takvim trenucima neophodna. Ako se zaglavim u čistilištu pre odlaska na jedno ili drugo mesto, mislim da neće biti strašno ako tamo postoji biblioteka koja izdaje knjige (ako je ima, verovatno je puna romana Danijele Stil i knjiga iz motivacionog serijala Pileća supa – ha-ha, moša, Stive!). Stoga čitam gde god mogu, ali imam najdraže mesto, baš kao i vi – mesto na kom je osvetljenje dobro, a vibracija obično snažna. Za mene je to plava fotelja u radnoj sobi. Za vas bi to mogao biti kauč na suncem okupanoj verandi, stolica za ljuljanje u kuhinji ili možda volite da čitate naslonjeni na uzglavlje kreveta – čitanje u krevetu može biti rajsko iskustvo, pod uslovom da možete obezbediti dovoljnu količinu svetlosti i da niste skloni prosipanju kafe ili konjaka po posteljini. Pa, pretpostavimo da ste na vašem najdražem mestu za prijem, baš kao što sam ja na najboljem mestu za odašiljanje. Moraćemo da obavimo čudesni transfer, i to ne samo prostornoj već i u vremenskoj ravni. To neće biti nikakav problem. Mislim da ćemo uspeti da premostimo jaz između 1997. i 2000. godine, ako još možemo da čitamo
Dikensa, Šekspira i (pomoću poneke fusnote) Herodota. I eto prave telepatije na delu. Vidite da ne krijem ništa u rukavima i da mi se usne ne miču. Baš kao ni vaše. Pogledajte – evo stola pokrivenog crvenom krpom. Na njemu je kavez veličine manjeg akvarijuma. U kavezu je beli zec s ružičastim nosom i ružičastim obrubom oko očiju. Prednjim šapama drži komad šargarepe, koju vredno žvaće. Na leđima ima mastilom ispisani broj 8. Vidimo li istu stvar? Mislim da je tako, iako bismo morali da se sretnemo i uporedimo beleške da bismo bili sasvim sigurni. Nesumnjivo će doći do nekih odstupanja. Neki primaoci videli bi zagasitocrvenu tkaninu, neki skerletnu, dok bi neki videli druge nijanse (crveni stolnjak bi za primaoce daltoniste bio tamnosive boje duvanskog pepela). Neki bi videli naborane, a neki ravne ivice. Oni koji vole lepotu dodali bi malo čipke, samo izvolite – moj stolnjak je vaš stolnjak, slobodno se poslužite. I kavez ostavlja jednak prostor za pojedinačna tumačenja. Kao prvo, opisan je u grubim crtama, koje su korisne samo ako i vi i ja sličnim očima gledamo svet i procenjujemo stvari u njemu. Prilikom grubog upoređivanja, lako je postati nesmotren, ali alternativa tom prilazu je sitničava pažnja ukazana pojedinostima, koja isisava svako zadovoljstvo i zabavu iz pisanja. Šta bi bilo da sam rekao „na stolu je kavez od jednog metra dužine, pola metra širine i trideset centimetara visine“? To ne bi bila proza, već tehnički priručnik. Tekst nam ne govori o materijalu od kog je kavez načinjen – žica? čelične šipčice? staklo? – ali da li je on uopšte bitan? Jasno nam je da je kavez providan, ostalo nas ne zanima. Najzanimljivija stvar nije zec koji žvaće šargarepu u kavezu, već broj na njegovim leđima. Nije šestica, nije četvorka, niti 19,5. Taj broj je osam. Njega posmatramo. Svi ga vidimo. Nisam vam rekao. Niste me pitali. Nisam otvorio usta, a ni vi vaša. Nismo čak ni u istoj godini, da i ne govorimo o istoj prostoriji... a ipak smo zajedno. Bliski smo.
Upriličili smo susret umova. Poslao sam vam sto s crvenom tkaninom, kavezom, zecom i brojem osam ispisanim plavim mastilom. Dobili ste sve to, a naročito plavu osmicu. Ostvarili smo telepatski čin. Ne govorim o nekom proseravanju s mitske planine, već o pravoj telepatiji. Neću nadugačko obrazlagati ovu tvrdnju, ali morate shvatiti da ne pokušavam da budem prepreden. Trudim se da nešto naglasim pre nego što nastavimo. Možete pristupiti pisanju s nervozom, uzbuđenjem, nadom ili čak očajem – osećanjem da nikada nećete moći u potpunosti da prenesete na papir ono što vam je u umu i srcu. Možete mu pristupiti stisnutih pesnica i kapaka, spremni da obarate protivnike u nizu. Možete da mu pristupite zato što želite da se neka devojka uda za vas ili da biste promenili svet. Pristupite mu kako god hoćete, ali nikad olako. Dopustite mi da ponovim: ne bi trebalo da olako pristupate praznoj stranici. Ne tražim od vas da pisanju pristupite ponizno ili skrušeno; ne tražim da budete politički korektni ili da odbacite vaš smisao za humor (molim boga da ga imate). Ovo nije takmičenje u popularnosti niti moralna olimpijada, a svakako nije crkva. Ali ovo je pisanje, pobogu, a ne pranje kola ili šminkanje. Od tog posla neće biti ništa ako ne možete da ga shvatite ozbiljno. Ako ne možete ili nećete, vreme je da zatvorite knjigu i počnete da radite nešto drugo. Možda je vreme da operete kola.
KUTIJA ZA ALAT
1 Deda je bio stolar, pravio je kuće, prodavnice i banke, pušio je kamel za kamelom i ukucavao eksere u daske. Bio je iskren i ispravan, lepo je obrađivao svaka vrata i glasao za Ajzenhauera zato što je Linkoln dobio rat. Ovo je jedna od meni najdražih pesama Džona Prajna, verovatno zato što mi je deda bio stolar. Ne znam za prodavnice i banke, ali je Gaj Pilsberi izgradio dosta kuća i proveo mnogo godina starajući se da Atlantski okean i oštre obalske zime ne speru imanje Vinsloua Homera u Prauts Nek. I Faza je pušio, ali ne kamel. Teča Oren, takođe stolar, pušio je kamel. Nasledio je Fazinu kutiju za alat kad se starac penzionisao. Ne sećam se da li je i ona bila u garaži kad sam ispustio blok na nožne prste, ali je verovatno bila na uobičajenom mestu, ispred niše u kojoj je moj rođak Donald držao štapove za hokej, sličuge i bejzbol rukavicu. Kutija za alat bila je od onih koje smo zvali velikim. Imala je tri pregrade. Gornje dve su mogla da se izvade. Sve tri sadržale su fiokice slične kineskim kutijicama. Podrazumeva se da je bila ručni rad. Sićušni ekseri i mesingane trake povezivale su letvice od tamnog drveta. Velike reze krasile su poklopac. Mom dečjem oku izgledale su kao reze na kutiji za ručak nekog džina. Poklopac je bio postavljen svilenom tkaninom, što je bilo prilično neobično rešenje, naglašeno ružičastom bojom načetom prljavštinom i mašću. Sa strane
su bile velike ručke. Verujte mi kad vam kažem da se takva kutija za alat ne prodaje u Volmartu ili Vestern autu. Teča je na njenom dnu pronašao mesingani bakrorez čuvene Homerove slike – verujem da je u pitanju Podvodna struja. Nekoliko godina kasnije potvrdio je njenu autentičnost kod stručnjaka za Homera u Njujorku. Verujem da ju je prodao za dobre pare. Prava je misterija kako je Faza došao u posed tog bakroreza, ali u pogledu originalnosti kutije za alat nije bilo nikakve sumnje – bila je njegovih ruku delo. Jednog letnjeg dana pomagao sam teči Orenu da promeni komarnik na drugoj strani kuće. Imao sam osam ili devet godina. Sećam se da sam koračao za njim s novim komarnikom na glavi, kao urođenik nosač u filmu o Tarzanu. Držao je kutiju za alat za ručke, u visini butina. Nosio je kaki pantalone i čistu belu košulju, kao i uvek. Znoj mu se blistao na kratkoj, vojničkoj i sve srebrnkastijoj frizuri. Kamel mu je visio s donje usne. (Teča Oren se, kad sam nekoliko godina kasnije došao s paklicom česterfilda u džepu na grudima, samo nacerio. Nazvao ih je zatvorskim cigaretama.) Konačno smo stigli do prozora sa slomljenim komarnikom. Spustio je kutiju za alat s glasnim uzdahom olakšanja. Dejv i ja pokušali smo da je podignemo s njenog mesta na podu garaže. Uhvatio sam jednu, a on drugu ručku, i uprli svom snagom, ali jedva smo je pomerili. Tada smo bili veoma mali. Siguran sam je Fazina dupke puna kutija za alat težila od četrdeset do šezdeset kilograma. Teča Oren mi je dopustio da otvorim velike reze. Najčešće korišćene alatke bile su u prvoj pregradi. Tamo su bili čekić, testera, klešta, nekoliko ključeva i francuski ključ, libela s mističnim žutim prozorčićem u sredini, bušilica (s različitim vrhovima, uredno poslaganim u dubinama kutije) i dva šrafcigera. Teča Oren zatražio je šrafciger. „Koji?“, pitao sam. „Bilo koji“, odvratio je. Slomljeni komarnik držao se na zvezdastim šrafovima pa nije bilo važno koji će od dva šrafcigera upotrebiti.
Teča Oren je izvadio šrafove – bilo ih je osam. Dao mi ih je na čuvanje i skinuo stari komarnik. Naslonio ga je na kuću i podigao novi. Rupe na ramu savršeno su se poklapale s onima na okviru prozora. Teča je zadovoljno uzdahnuo kad je to video. Uzimao je jedan po jedan šraf od mene, zavrtao ih prstima i zatezao šrafcigerom. Kad je namestio komarnik, vratio mi je alatku i rekao mi da je stavim u kutiju za alat i da je zabravim. Uradio sam to. Zbunjeno sam ga pitao zašto je nosio Fazinu kutiju za alat sve dovde kad mu je bio potreban samo šrafciger. Mogao je da ga zadene u zadnji džep pantalona. „Tako je, ali, Stivi“, rekao je saginjući se da dohvati ručke, „nisam znao šta ću zateći kad dođem ovamo, zar ne? Najbolje je nositi sav alat sa sobom. Kad ga ne poneseš, obično naiđeš na nešto neočekivano pa se obeshrabriš.“ Predložiću vam da napravite vlastitu kutiju za alat ako želite da pišete najbolje što možete. U tom slučaju nećete se obeshrabriti pri susretu sa zahtevnim poslom. Posegnućete za pravom alatkom i početi da radite. Fazina kutija za alat imala je tri pregrade. Mislim da vaša mora imati najmanje četiri. Pretpostavljam da može imati i pet ili šest, ali ona u jednom trenutku može postati prevelika pa ćete ostati bez osnovne prednosti. Trebaće vam sve fiokice za šrafove, eksere i zavrtnje, ali gde ćete staviti te fiokice i šta ćete u njih pohraniti... pa, to su vaša crvena kolica, zar ne? Uvidećete da već posedujete većinu neophodnih alatki, ali vam savetujem da pogledate svaku pre nego što je stavite u kutiju. Pokušajte da ih iznova sagledate, da se setite njihove namene. Očistite ih ako neka zarđa (što je vrlo moguće ako je niste skoro koristili). Najčešće korišćene alatke idu u gornju pregradu. Rečnik je najčešće korišćena alatka od svih, on je temelj pisanja. U ovom slučaju možete spremno spakovati sve čime raspolažete, bez imalo krivice i osećanja niže vrednosti. Kao što je kurva rekla stidljivom mornaru: „Nije važno koliki je, dušo, već kako ga koristiš.“
Neki pisci raspolažu ogromnim rečnicima. To su ljudi koji zaista znaju šta je skraćeni ditiramb ili nepouzdani pripovedač, ljudi koji nijednom nisu pogrešili u rešavanju Bolje vladanje rečima je isplativo Vilfreda Fanka u poslednjih trideset godina. Na primer: Žilavi, nepokolebljivi i gotovo neuništivi kvalitet bio je nasleđeni atribut oblika i organizacije koja je pripadala nekom paleogenom ciklusu evolucije beskičmenjaka u potpunosti van naše moći poimanja. – H. P. Lavkraft, U planinama ludila Da li vam se dopada? Evo još jednog: U nekim (zdelama) nije bilo tragova da je išta posađeno; u drugim su sparušene smeđe stabljike svedočile o nepojmljivom pustošenju. – T. Koragesan Boji, Budding Prospects Evo i trećeg – a ovaj je baš dobar, dopašće vam se: Neko je strgao staričin zavoj s očiju. Ona i žongler odvedeni su u stranu. Kad je družina zaspala, a slaba vatra zaurlala na snažnom vetru kao da je živa, četvorka je još čučala na rubu svetlosnog kruga među svojim neobičnim stvarčicama i posmatrala kako iskrzani plamenovi beže niz vetar, kao da su usisani nekim vrtlogom u toj golemoj praznini u kojoj se čovekov prelazak i njegove procene svode na ništavilo. – Kormak Makarti, Krvavi meridijan Drugi pisci koriste manje i jednostavnije rečnike. Primeri ove vrste gotovo nisu potrebni, ali ću ponuditi nekoliko meni najdražih: Stigao je do reke. Reka je bila tu. – Ernest Hemingvej, Velika reka sa dva srca Uhvatili su dete dok je radilo nešto ružno ispod tribina. – Teodor Sterdžon, Some of Your Blood Ovo se desilo. – Daglas Ferbern, Shoot
Neki vlasnici behu ljubazni zato što su mrzeli ono što su morali da rade, neki behu besni zato što su mrzeli da budu okrutni, a neki behu hladni zato što su odavno shvatili da neko ne može biti vlasnik ako nije hladan. – Džon Stajnbek, Plodovi gneva Stajnbekova rečenica je naročito zanimljiva. Ima pedeset reči od kojih trideset devet imaju samo jedan slog.8 Ostaje jedanaest, ali je čak i taj broj varljiv; Stajnbek koristi zato (because) tri puta, vlasnik (owner) dva puta i mrzeli (hated) dva puta. U čitavoj rečenici nema reči duže od dva sloga. Struktura je složena iako rečnik nije mnogo bogatiji od onog u bukvaru. Plodovi gneva su, naravno, sjajan roman. Verujem da je i Krvavi meridijan takav, iako ima mnogo delova koje uopšte ne razumem. Pa šta s tim? Ne mogu da dešifrujem ni reči velikog broja popularnih pesama, ali mi to ne smeta da ih volim. Postoje i reči koje nećete naći u rečniku, iako su njegov prirodni deo. Pogledajte sledeće: „Ehhh, ša oš? Ša oš od mene?“ „Evo Himija!“ „Unnh! Unnnh! Unnnhh!“ „Ugrizi me za miška, Jo Časti.“ „Jeaah, jebi se i ti, čoveče!“ – Tom Vulf, Lomača taštine Ovo poslednje je fonetski predstavljeni ulični govor. Malo pisaca poseduje Vulfovu sposobnost da prevede takav materijal na papir. (Elmor Leonard je još jedan pisac koji to može.) Nešto uličnog repa jednog dana naći će mesto i u rečniku, ali ne dok sasvim ne izumre u upotrebi. I ne verujem da ćete ikad pronaći jeaah u velikom Vebsterovom rečniku. Nek rečnik bude u najvišoj pregradi kutije za alat. I ne pokušavajte da ga unapređujete svesnim naporom. (Činićete
to dok budete čitali, naravno... ali o tom potom.) Jedna od zbilja loših usluga koju možete učiniti svom pisanju jeste da doterujete rečnik, tragajući za dužim rečima zato što se pomalo stidite kratkih. To vam je isto kad biste odenuli kućnog ljubimca u večernje odelo. Ljubimac bi se postideo, a osoba koja ga je udesila s predumišljajem trebalo bi da se stidi još više. Svečano obećajte sebi da nikada nećete koristiti reč napojnica, ako ste prirodno hteli da kažete bakšiš, i da nikad nećete reći Džon je otišao na kraći vremenski period da obavi čin izbacivanja izmeta, ako ste pomislili da je Džon časkom trknuo da sere. Ako verujete da će vaša publika misliti da je reč srati uvredljiva ili vulgarna, slobodno im recite da je Džon skoknuo da isprazni creva (ili je možda Džon trknuo da se istovari). Ne pokušavam da vas navedem na skaredni govor, već na jasno i direktno izražavanje. Ne zaboravite da je osnovno pravilo rečnika: upotrebite prvu reč koja vam padne napamet, ako je odgovarajuća i živopisna. Ako oklevate i ako se predomišljate, smislićete neku drugu – naravno da će tako biti, uvek postoji druga reč ili izraz – ali ona verovatno neće biti dobra kao prva, ni blizu onoga što vam je bilo na umu. Smisao je veoma bitan. Ako sumnjate u njega, pomislite na to koliko ste puta čuli da neko kaže: „Jednostavno ne mogu da opišem“, ili: „Nisam to mislio.“ Pomislite na sve situacije u kojima ste to rekli, obično tonom blage ili duboke ozlojeđenosti. Reč je samo odraz značenja. Pisanje, čak i u najboljem slučaju, gotovo nikad ne odražava puno značenje. Ako je tako, zašto biste onda, za ime božje, pogoršavali situaciju izborom reči koja je samo rođaka one koju ste hteli da upotrebite? I slobodno vodite računa o doličnosti. Džordž Karlin je jednom rekao da je u nekim društvima čačkanje nosa savršeno prihvatljivo, ali se čačkanje čmara svuda smatra krajnjim bezobrazlukom.
2 I gramatici je mesto na najvišoj pregradi vaše kutije za alat. Nemojte me nervirati očajničkim uzdasima ili vapajima kako ne razumete gramatiku, kako je nikad niste razumeli, kako ste pali semestar iz engleskog na drugoj godini, kako je pisanje zabavno, a gramatika samo guši. Opustite se. Smirite se. Nećemo provesti mnogo vremena na ovom mestu, zato što to nije neophodno. Čovek razgovorom i čitanjem apsorbuje ili ne apsorbuje gramatičke principe maternjeg jezika. Ono što engleski na drugoj godini čini (ili pokušava da učini), tek je nešto više od imenovanja delova. I ovo nije srednja škola. Više se ne brinete da li vam je (a) suknja prekratka ili preduga, pa će vam se druga deca smejati, (b) da li ćete postati član školskog tima, (c) da li ćete diplomirati kao bubuljičava devica (da li ćete, kad smo već kod toga, verovatno kao takva i umreti), (d) da li će vam nastavnik fizike dati pravednu ocenu, ili (e) da vas ionako niko ne voli I DA VAS NIKAD NIJE VOLEO... pošto je sve to nevažno sranje uklonjeno, možete da se pozabavite izvesnim akademskim temama sa stepenom koncentracije za koji niste bili sposobni dok ste išli u lokalnu štrebersku debilanu. I kad joj jednom tako pristupite, shvatićete da već znate većinu gradiva. To vam je, kao što sam rekao, uglavnom stvar čišćenja rđe s bušilica i oštrenja testere. Takođe... ma dođavola s tim. Ako možete da se setite svih stvarčica koje najbolje idu uz vašu omiljenu odeću, sadržaja vaše torbice, sastava Njujorških Jenkija ili Hjustonskih Ojlera, ili muzičke kuće koja je izdala Hang on Sloopy grupe Makojs, moći ćete da se setite i razlike između gerunda (glagolskog
oblika koji se koristi i kao imenica) i participa (glagolskog oblika koji se koristi i kao pridev). Dugo i temeljito razmišljao sam da li da u ovu kratku knjigu uvrstim sadržajniji deo o gramatici. Jedan deo mene bi to voleo. Uspešno sam je predavao u srednjoj školi (u kojoj se krila iza kursa Poslovni engleski) i uživao u njoj kao student. Američka gramatika nema čvrstinu britanske (britanski stručnjak za marketing s odgovarajućim obrazovanjem napraviće i od reklame za rebraste kondome u muškom časopisu nešto što zvuči kao prokleta Magna karta), ali poseduje osobeni otrcani šarm. Na kraju sam odustao od te namere, verovatno iz istog razloga iz kog je Vilijam Strank odlučio da ne pominje osnove kad je napisao prvo izdanje Stilskih elemenata: prekasno je ako ih već ne znate. Oni zaista nesposobni za ovladavanje gramatikom – kao što sam ja nesposoban da odsviram izvesne gitarske rifove i progresije – ionako bi imali slabu vajdu od takve knjige. Ipak, dozvolite mi da kažem još koju reč na ovu temu – hoćete li mi izaći u susret? Rečnik korišćen u govoru ili pisanju može se organizovati u sedam vrsta reči (osam, ako računate uzvike kao što su Oh! i Uh! i Zaboravinato!). Komunikacija zasnovana na ovim vrstama reči mora biti organizovana na osnovu opšteprihvaćenih gramatičkih pravila. Odstupanje od tih pravila dovodi do zbrke i nesporazuma. Loša gramatika proizvodi loše rečenice. Ovo je moj najdraži primer iz Stranka i Vajta: „Kao majka petoro, s još jednim na putu, moja daska za peglanje uvek je podignuta.“ Imenice i glagoli dva su nezamenljiva elementa pisanja. Nijedna grupa reči bez njih ne može biti rečenica, pošto je ona, po definiciji, grupa reči koja sadrži subjekat (imenicu) i predikat (glagol); taj niz reči počinje velikim slovom, završava se tačkom. Reči se kombinuju da bi načinile celovitu misao koja se začinje u umu pisca pre nego što skoči u čitaočev.
Morate li svaki put, bez izuzetka, pisati celu rečenicu? Zanemarite tu misao. Gramatička policija neće doći u po noći da vas odvede ako se vaše delo sastoji samo od fragmenata i lebdećih misli. Čak je i Vilijam Strank, taj Musolini retorike, prepoznao divnu gipkost jezika. „Odavno je primećeno“, napisao je, „da i najbolji pisci ponekad zanemaruju retorička pravila.“ Ipak je dodao sledeću misao. Voleo bih da joj posvetite punu pažnju. „Trebalo bi da sledi pravila (pisac), ako nije siguran da pravilno postupa.“ Najvažniji deo ove rečenice je ako nije siguran da pravilno postupa. Kako možete da budete sigurni da pravilno postupate ako ne raspolažete makar osnovnim poznavanjem pravila po kojima reči tvore smislene rečenice? Kako ćete znati i da nepravilno postupate, kad smo već kod toga? Odgovor je, naravno, da ne možete, ili da nećete. Onaj ko ovlada osnovnim pravilima gramatike pronaći će utešnu jednostavnost u njenoj srži, u kojoj su potrebne samo imenice, reči koje imenuju, i glagoli, reči koje iskazuju radnje. Uzmite bilo koju imenicu, stavite je pored bilo kog glagola i dobićete rečenicu. To ne može da omane. Stene eksplodiraju. Džejn odašilje. Planina pluta. To su savršene rečenice. Veliki broj takvih misli ima malo smisla, ali čak i one neobičnije (Šljive se obogotvoravaju!) imaju lepu poetsku težinu. Jednostavnost konstrukcije imenica-glagol je korisna – u najmanju ruku, može obezbediti sigurnost vašem pisanju. Strank i Vajt protive se nizanju previše jednostavnih rečenica, ali one tvore stazu koju možete slediti ako se plašite da ćete se izgubiti u prašumi retorike – sve te restriktivne i nerestriktivne klauzule, odredbene rečenice, apozicije i složene nezavisne predikatske rečenice. Ako se uspaničite pri pogledu na (vama) nepoznatu teritoriju, podsetite sebe da stene eksplodiraju, Džejn odašilje, planine plutaju i da se šljive obogotvoravaju. Gramatika nije samo neviđeno gušenje. Ona je štap koji ćete dohvatiti da podignete vaše misli na noge i omogućili im da hodaju. Sem
toga, sve one jednostavne rečenice funkcionisale su kod Hemingveja, zar ne? Bio je jebeni genije i kad je bio pijan kao letva. Ako želite da osvežite znanje gramatike, idite u lokalnu antikvarnu knjižaru i pronađite primerak Vorinerove engleske gramatike i kompozicije. Većina nas je u prvoj i drugoj godini srednje škole tu knjigu nosila kući i obavijala smeđim papirom od kesa iz prodavnice. Mislim da će vam veliki kamen pasti sa srca kad shvatite da se sve što je potrebno da znate nalazi na prvim i poslednjim stranicama.
3 Vilijam Strank je u svom kratkom ogledu o stilu našao prostora i da navede ono što mu se ne sviđa u gramatici i jeziku. Na primer, mrzeo je izraz „studentsko telo“. Tvrdio je da je prost reč u množini studenti jasnija i lišena nekih jezivih konotacija, koje je pronalazio u omrznutom izrazu. Držao je da je personalizovati pretenciozna reč. (Predložio je „ispišite zaglavlje“ kao zamenu za „personalizujte vaše papire“) Mrzeo je fraze poput „činjenica da“ i „shodno tome“. I meni smetaju neka jezička rešenja – verujem da svako ko koristi izraz „To je tako kul“ zaslužuje da stoji u ćošku i da oni koji koriste mnogo gnusnije izraze, „u ovom trenutku“ i „na kraju dana“, zaslužuju da budu poslati u krevet bez večere (ili bez papira za pisanje, kad smo već kod toga). Još dva meni mrska rešenja imaju veze s najosnovnijim pravilima pisanja. Želim da ih skinem s vrata pre nego što nastavimo. Postoje dve vrste glagola, aktivni i pasivni. Kod aktivnih glagola subjekt u rečenici nešto čini. Kod pasivnih glagola nešto se čini subjektu rečenice. Subjekt samo dozvoljava da mu se to desi. Izbegavajte pasivne oblike! I nisam jedini koji to tvrdi; isti savet pronaći ćete i u Stilskim elementima. Strank i Vajt ne pokušavaju da nađu razlog zašto se toliki broj pisaca okreće pasivnim glagolima, zato ću ja to učiniti. Mislim da se oni dopadaju stidljivim piscima, iz istog razloga iz kog stidljivi ljubavnici vole pasivne partnere. Pasivni glas je bezbedan. Neće vas suočiti s problematičnom akcijom. Subjekt će samo zatvoriti oči i misliti na Englesku, da parafraziram kraljicu Viktoriju. Mišljenja sam da nesigurni
pisci takođe smatraju da pasivni glas oplemenjuje njihov rad autoritetom, možda i izvesnom veličanstvenošću. U pravu su, ako uputstva za upotrebu i advokatske tirade smatrate veličanstvenim. Stidljivi tip piše: Sastanak će biti održan u sedam sati, zato što mu to na neki način sugeriše: „Ljudi će, kad ovako sročiš rečenicu, verovati da si stvarno upućen.“ Počistite ovu kvislinšku misao! Ne kilavite! Zabacite ramena, podignite bradu i zgrabite taj sastanak za vrat! Napišite: Sastanak je u sedam. Eto, pobogu! Zar se ne osećate bolje? Ne želim da kažem da upotrebu pasiva potpuno zabranjujem. Pretpostavimo, na primer, da neko umre u kuhinji, ali završi negde drugde. Telo je odneseno iz kuhinje i položeno na kauč u dnevnoj sobi – to je zgodan način da se to predstavi, iako reči odneseno i položeno meni jezivo paraju uši. Prihvatam ih, ali ne uživam u njima. Uživao bih kad bih pročitao da su Fredi i Majra izneli telo iz kuhinje i položili ga na kauč u dnevnoj sobi. Zašto telo mora da bude subjekat u rečenici? Mrtvo je, za boga miloga! Zaboravinato! Dve stranice pasivnog glasa – što će reći, svaki poslovni dokument ikad napisan, da i ne pominjem gomile loše proze – dovoljne su da vrisnem od muke. To je slabunjavo, okolišno i često mučno štivo. Šta kažete na ovo: Prvi poljubac biće zapamćen kao početak moje romanse sa Šajanom i nikad nezaboravljen. O, čoveče – neko kao da je prdnuo, zar ne? Ovo bi mogao biti jednostavniji način za izražavanje ove misli – slađi i snažniji: Moja romansa sa Šajanom započela je s prvim poljupcem. Nikad ga neću zaboraviti. Nisam zaljubljen u ovo rešenje zato što sadrži dva s(a) u nizu od četiri reči, ali smo se makar rešili gnusnog pasiva. Verovatno ste uočili koliko je jednostavnije razumeti misao kad je rastavimo na dva dela. To olakšava život i čitaocu, a on uvek mora biti naša najpreča briga. Bez gospodina Stalnog Čitaoca bićete samo glas koji gače u pustinji. A biti na mestu onog koji prima nije jednostavna stvar. „(Vil Strank) tvrdi da je čitalac najčešće u ozbiljnoj
nevolji“, piše E. B. Vajt u uvodu za Stilske elemente, „čovek se bacaka u močvari. Dužnost je svakog ko pokušava da piše na engleskom da isuši pomenutu močvaru što je pre moguće i izvuče davljenika na suvo, ili da mu dobaci uže.“ I ne zaboravite: Pisac baca uže, a ne Uže se baca piščevom rukom. Molim vas, o, molim vas! Želim da vam dam još jedan savet pre nego što se pozabavim drugom pregradom kutije za alat: Prilog vam nikad nije prijatelj. Prilog je, kao što ste učili na Poslovnom engleskom, reč koja bliže određuje glagole, prideve ili druge priloge. Prilozi, kao i pasiv, neodoljivo privlače stidljive pisce koji pasivnim glasom obično izražavaju strah da neće biti ozbiljno shvaćeni. Pasiv je glas dečačića s brkovima iscrtanim imalinom i devojčica koje trupkaju okolo u maminim cipelama s visokim potpeticama. Pisci prilozima obično poručuju da se plaše da se ne izražavaju jasno, da ne odašilju preciznu misao ili sliku. Razmislite o rečenici Odlučno je zatvorio vrata. To ni u kom smislu nije strašna rečenica (makar ima aktivni glagol), ali zapitajte se da li je reč odlučno uistinu neophodna. Mogli biste tvrditi da izražava stepen različitosti između Zatvorio je vrata i Zalupio je vrata, i ja to neću sporiti... ali šta ćemo s kontekstom? Šta ćemo sa svom prosvetljujućom (da i ne govorimo emocionalno potresnom) prozom koja prethodi rečenici: Odlučno je zatvorio vrata? Zar ona nije dovoljna da zaključimo kako je zatvorio vrata? I zar odlučno nije suvišna reč, ako nam prethodna proza govori to isto? Zar nije nepotrebna? Neko me negde sigurno optužuje da sam zamoran i sitničav. Odbijam te optužbe. Čvrsto verujem da je put u pakao popločan prilozima. Spreman sam da tu istinu iz sveg grla saopštavam megafonom i s krovova najviših zgrada. Pokušaću da to objasnim na drugi način. Prilozi su poput maslačka. Prilog izgleda lepo i jedinstveno ako imate jedan na travnjaku. Međutim, ako ga ne iščupate iz korena danas,
sutra će ih biti pet... a prekosutra pedeset... i tako će, braćo i sestre, vaš travnjak vrlo brzo biti u potpunosti, sasvim i bezočno prekriven maslačkom. Tada ćete ih prepoznati kao korov, što uistinu i jesu, ali će tada – UZDAH! – biti prekasno. Mogu da budem i fer prema prilozima. Da, mogu. S jednim izuzetkom: kad se pojavljuju u dijalozima. Ali zahtevam da ih i na taj način koristite samo u najređim i najosobenijim prilikama... dakle, čak ni tada, ako se to može izbeći. Pogledajte ove tri rečenice, da bi svima bilo jasno o čemu govorim: „Spusti ga!“, povikala je. „Vrati ga“, molio je, „moj je.“ „Ne budi takva budala, Džekile“, odbrusi Aterson. Glagoli povikati, moliti i odbrusiti su izrični glagoli koji već sve govore. Pogledajte sad ove snebivljive dopune. „Spusti ga!“, povikala je preteći. „Vrati ga“, snuždeno je zamolio, „moj je.“ „Ne budi takva budala, Džekile“, odbrusi prezrivo Aterson. Tri ispravljene rečenice slabije su od prethodnih. Većina čitalaca to jasno vidi. A „Ne budi takva budala, Džekile“, odbrusi prezrivo Aterson najbolja je od svih. Ona je kliše, dok su druge dve napadno smešne. Ovakve dijaloške dopune ponekad zovu sviftićima, po Tomu Sviftu, hrabrom pronalazaču i heroju u serijalu avanturističkih romana za dečake Viktora Epltona II. Voleo je ovakve rečenice „Potrudi se da daš najgore od sebe!“, povikao je hrabro Tom i „Otac mi je pomogao s jednačinama“, skromno će Tom. Pamtim nadmetanje na tinejdžerskim zabavama u smišljanju duhovitih (ili poluduhovitih) sviftića. Sećam se „Imaš lepo
dupe, ledi“, rekao je drskim tonom, kao i „Ja sam vodoinstalater“, rekao je crveneći. (Priloška odredba je u ovom slučaju glagolski prilog sadašnji.) Predlažem vam da se, kad god pomislite da pustite neki maslačak od priloga u vaše dijaloge, zapitate da li želite da pišete prozu koja će služiti kao podtekst za takva nadmetanja na žurkama. Neki pisci pokušavaju da izbegnu pravilo „nema priloga“ ispaljujući glagole pune steroida. Rezultat je poznat svim čitaocima roto-romana i knjiga koje se prvo pojave u mekim koricama: „Spusti pištolj, Atersone!“, zarežao je Džekil. „Ne prestaj da me ljubiš!“ stenjala je Šajna. „Prokleti vraže!“, otelo se Biliju. Ne radite ni ovo. Molim vas, o, molim vas! Reći je osnovni i najbolji izrični glagol za dijaloge, kao rekao je, rekla je, Bili je rekao, Monika je rekla. Ako želite da vidite dobar primer strogog pridržavanja ovog pravila, pročitajte ili ponovo pročitajte roman Larija Makmertrija, Šejna dijaloga. Ovo izgleda sarkastično na papiru, ali vas uveravam da sam u potpunosti iskren. Makmertri ima samo nekoliko verbalnih maslačaka na svom travnjaku. Veruje u prosti glagol reći čak i u trenucima emocionalne krize (a one su u njegovim romanima prilično česte). Radite isto što i on. Čitalac ima pravo da pita: da li je ovo još jedan slučaj „radi kako ti govorim, a ne kako ja radim“? Ja pak imam pravo da ponudim iskren odgovor. Da. Jeste. Dovoljno je da pogledate neku od mojih knjiga pa da shvatite da sam i ja samo običan grešnik. Bio sam prilično dobar u izbegavanju pasiva, ali sam svojevremeno posejao dosta priloga, uključujući i one (sramota me je da priznam) u dijalozima. (Ali nikad nisam pao na nivo zarežao je ili otelo se Biliju.) Takve greške pravim iz istih razloga kao i svi drugi pisci:
zato što se plašim da me čitalac neće razumeti ako to ne uradim. Ubeđen sam da je strah u pozadini najvećeg dela lošeg pisanja. On obično nije veliki kad pišete zarad vlastitog zadovoljstva – stidljivost je reč koju koristim u takvim slučajevima. Međutim, kad radite pod pritiskom rokova – školski rad, novinski članak, standardizovani test – strah može postati veoma snažan. Dambo je poleteo zahvaljujući magičnom peru. Možda ćete iz istog razloga osetiti potrebu da posegnete za pasivinim glagolom ili za nekim groznim prilogom. Ali setite se, pre nego što to uradite, da Dambu pero nije bilo ni potrebno. Magija je bila u njemu. Verovatno znate o čemu govorite pa možete bezbedno pojačati vašu prozu aktivnim glagolima. I verovatno ste ispričali vašu priču dovoljno dobro da verujete da će čitalac, kad napišete rekao je, već znati kako je on to rekao – brzo ili sporo, srećno ili tužno. Vaš čovek se možda bacaka u močvari. Naravno da ćete mu baciti konopac, ako je tako... ali nema potrebe da ga onesvestite tridesetometarskim čeličnim kablom. Dobro pisanje često je povezano s oslobađanjem od straha i izveštačenosti, koji proističu iz potrebe da se neka vrsta pisanja etiketira kao dobra, a druga kao loša. To je strahom nadahnuto ponašanje. Dobro pisanje takođe se tiče donošenja dobrih odluka u izboru alata kojim ćete raditi. I opet, nijedan pisac nije bezgrešan. Iako se Vilijam Strank dočepao E. B. Vajta još dok je bio naivni student na Kornelu (dajte mi ih mlade, pa će biti moji zauvek, he-he-he), iako je Vajt apsolutno razumeo i delio njegova ubeđenja protiv nemarnog pisanja i nemarnog razmišljanja, iz kog proističe, priznao je: „Pretpostavljam da sam u vrelini stvaranja napisao činjenica da hiljadu puta i da sam to ispravio možda pet stotina puta kad bih se ohladio. Rastužuje me pomisao da sam samo 500 puta udario lopticu ovako kasno u sezoni, i da sam je promašio isto toliko puta...“ E. B. Vajt je uprkos tome nastavio da piše i mnogo godina posle prve ispravke
Strankove knjižice 1957. godine. Nastaviću da pišem, uprkos glupih lapsusa poput „Ne misliš ozbiljno“, s nevericom će Bil. I od vas isto očekujem. U srži engleskog jezika u američkoj varijanti je jednostavnost, ali to je klizava srž. Od vas tražim samo jedno: da date sve od sebe i da ne zaboravite da je pisati priloge ljudski, ali i da je pisati rekao je ili rekla je božanski.
4 Podignite gornju pregradu vaše kutije za alat – vaš rečnik i gramatiku. U pregradi ispod nje nalaze se elementi stila o kojima sam već govorio. Strank i Vajt ponudili su najbolje alatke (najbolja pravila) kojima se možete nadati. Predstavili su ih jednostavno i jasno. (Ponuđena su s osvežavajućom strogošću, počevši od pravila o oblikovanju prisvojnih prideva: uvek dodajete ’s, čak i kad se ta reč završava sa s – uvek pišite Thomas’s bike, a nikad Thomas’ bike – i završavaju tvrdnjom da je kraj rečenice najbolje mesto za navođenje najvažnijih delova. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ne verujem da Čekićem je ubio Frenka može da zameni Ubio je Frenka čekićem.) Predlažem da pre napuštanja osnovnih elemenata forme i stila na trenutak razmislimo o pasusu. On je osnovni oblik organizacije nakon rečenice. U tom cilju, dohvatite se romana – najbolje onog koji još niste pročitali (ono što ću vam reći tiče se najvećeg dela proze, ali pošto sam pisac beletristike, obično mislim na nju kad promišljam o pisanju). Otvorite ga na sredini i pogledajte bilo koje dve strane. Pratite obrasce – linije teksta, margine i ponajviše blokove belog prostora kojima pasusi počinju ili se završavaju. I bez čitanja možete reći da li će odabrana knjiga biti laka ili teška za praćenje, zar ne? Lake knjige imaju mnogo kratkih pasusa – uključujući tu i dijaloge koji se mogu sastojati i samo od reči-dve – i mnogo belog prostora. Vazdušaste su kao sladoled u kornetu. Teške knjige, one pune ideja, naracije ili opisa izgledaju gušće. Zbijenije. Pasusi su važni zbog izgleda i zbog onog što poručuju; oni su mapa namere.
Pasusi u prozi koja nešto objašnjava mogu (i treba) da budu uredni i svrhoviti. Idealni pasus objašnjenja sadrži tematsku rečenicu, a zatim one koje je dalje objašnjavaju i pojačavaju. Evo dva pasusa iz uvek popularne zadate teme, koji ilustruju ovaj jednostavni ali moćni oblik pisanja: U desetoj godini bojao sam se sestre Megan. Nije mogla da uđe u moju sobu a da ne polomi makar jednu od mojih najdražih igračaka, obično najdražu od najdražih. Imala je magičnu moć da pogledom uništava lepljive trake. Svaki poster koji bi pogledala nekoliko sekundi kasnije sljuštio bi se sa zida. Voljeni komadi odeće nestajali su iz ormana. Nije ih uzimala (mislim da nije), već bi se pobrinula da iščeznu. Najčešće bih mesecima kasnije pronašao obožavanu majicu ili najdraže patike duboko ispod kreveta. Izgledale su tužno i napušteno u prašini. Stereo-zvučnici su eksplodirali, prozorski kapci su leteli i treskali, a lampa na mom stolu crkavala. Bila je namerno okrutna. Jednom prilikom sipala mi je sok od pomorandže u žitarice. Drugom prilikom iscedila mi je zubnu pastu u čarape dok sam se tuširao. Siguran sam, iako nikad nije priznala, i da mi je, kad bih zaspao na kauču u poluvremenu nedeljnog fudbalskog prenosa, utrljavala slince u kosu. Bal.kanDo.wnload.or.g Zadate teme uglavnom su glupa i isprazna štiva. Tu veštinu nikad nećete koristiti u svetu prodajnih centara i benzinskih pumpi, izuzev ako ne dobijete posao kolumniste u lokalnim novinama. Profesori ih zadaju kad ne mogu da smisle nijedan drugi način da protraće vaše vreme. Najgora tema bez konkurencije jeste Kako sam proveo letnji raspust. Godinu dana sam predavao pisanje na Mejnskom univerzitetu u Oronu. Jedno moje odeljenje bilo je puno sportista i navijačica. Voleli su zadate teme. Pozdravljali su ih kao stare prijatelje iz srednje škole. Proveo sam čitav
semestar boreći se protiv poriva da zatražim da napišu dve strane na temu Kad bi Isus bio moj saigrač. Uzdržao sam se samo zahvaljujući groznoj pomisli da bi se većina s poletom prihvatila tog posla. A neki bi posle plakali zbog bolova koje izaziva takav oblik stvaranja. Snaga forme osnovnog pasusa može se opaziti i u sastavu na zadatu temu. Uvodna tematska rečenica, nakon koje slede opisi i podrška, traže da pisač organizuje svoje misli i nudi pouzdanu zaštitu od skretanja s teme. Lutanje nije strašna stvar u radu na zadatu temu, u stvari, praktično je de rigueur – ali je veoma loša navika kad se prenese na ozbiljnije i formalnije stvari. Pisanje je unapređeno razmišljanje. U velikoj ste nevolji ako vaš osnovni materijal nije organizovaniji od srednjoškolskog eseja Zašto me Šanija Tvejn uzbuđuje. Pasus je u beletristici slobodniji – više je ritam nego melodija. Čitajući beletristiku, stičete zaključak da pasusi nastaju sami od sebe. A to je upravo ono što želite. Najbolje je da, dok pišete, ne mislite previše o početku i kraju pasusa. Trik je da dozvolite prirodi da obavi svoj posao. Posle ispravite tekst ako vam se ne bude svideo. Zbog toga i postoji druga ruka. Pogledajte sledeći tekst: Soba Big Tonija nije ispunila Delova očekivanja. Svetlost je bila neobična, žućkasta. Podsećala ga je na jeftine motele u kojima je odsedao, one iz kojih se uvek pruža lep pogled na parkiralište. Mis maja bila je jedina slika. Neko ju je pričvrstio špenadlom na zid. Stajala je nakrivo. Sjajna crna cipela virila je ispod kreveta. „Ne znadem zašto me neprekidno propituješ o O’Liriju“, reče Big Toni. „Misliš da će se moja priča promenti?“ „Da li će?“, zanimao se Del. „Istinita priča se ne menja. Istina je uvek danju i noću isto dosadno sranje.“
Big Toni je seo, zapalio cigaretu, prošao rukom kroz kosu. „Nisam video tog jebenog tipa od letos. Trpeo sam ga pored sebe zato što me je zasmejavao. Jednom mi je pokazao ono što je napisao na temu kako bi bilo kad bi Isus bio u školskom fudbalskom timu. U njemu je bila slika Hrista pod šlemom i s kompletnom opremom. Ispostavilo se daje neopevani nitkov! Voleo bi da ga nikad nisam sreo!“ Ovaj kratki odlomak mogao bi da posluži kao predložak za pedesetominutno predavanje o pisanju. Obuhvatilo bi vođenje dijaloga i atribuciju ko govori (nepotrebnu kad znamo ko govori; primenite pravilo 17: izbegavajte suvišne reči); fonetski doteran jezik (znadem, promenti), upotreba zareza (nema ga u Istina je uvek danju i noću... zato što sam hteo da čujete kako se to saopštava u jednom dahu, bez pauze), odluku da se ne koristi apostrof tamo gde je govornik ispustio h... i sve to je iz prve pregrade kutije za alat. Držimo se pasusa. Vidite li kako se tečno menjaju i kako obrti i ritmovi priče diktiraju gde počinju i gde se završavaju. Uvodni pasus je klasičnog tipa. Počinje tematskom rečenicom koja je podržana sledećom. Druge pak postoje samo zato da bi se Delove reči razlikovale od Big Tonijevih. Peti pasus je najzanimljiviji: Big Toni je seo, zapalio cigaretu, prošao rukom kroz kosu. Dug je samo jednu rečenicu, a pasusi podrške gotovo se nikad ne sastoje od samo jedne rečenice. To s tehničke tačke gledišta i nije naročito dobra rečenica. Da bi bila savršena u Vorinerovom smislu, trebalo bi da postoji veznik (i). Takođe, šta je svrha ovog pasusa? Kao prvo, rečenica je možda manjkava u tehničkom smislu, ali je dobra kad se posmatra kao deo veće celine. Njen kratki telegrafski stil menja brzinu i čuva svežinu
naracije. Pisac trilera Džonatan Kelerman veoma uspešno koristi ovu tehniku. U Samo najsposobniji preživljavaju, on piše: Brod je bio deset metara glatkog belog fiberglasa sa sivom trakom. Imao je visoke jarbole i svezana jedra. Na trupu je pisalo Satori, crnim slovima, obrubljenim zlatom. Moguće je i preterati s lepo oblikovanim odlomcima (i Kelerman to ponekad čini), ali oni mogu na divan način unaprediti naraciju, stvoriti jasne slike, napetost i obogatiti proznu liniju. A niz gramatički tačnih rečenica može da učvrsti tu liniju, da je učini manje gipkom. Čistunci mrze takve rečenice. Poricaće ih do smrti, ali su istinite. Jezik ne mora uvek da nosi kravatu i cipele na pertlanje. Cilj beletristike nije gramatička tačnost, već ukazivanje dobrodošlice čitaocu i pripovedanje priče... da ga natera da, kad god je to moguće, zaboravi da čita priču. Pasus od jedne rečenice više liči na razgovor nego na pisanje. I to je dobro. Pisanje je zavođenje. Dobar razgovor je deo zavođenja. Ako nije tako, zašto toliko parova započinje izlazak večerom u restoranu, zašto odmah ne skoče u krevet? Ovakvi pasusi mogu da se iskoriste za scenska uputstva, manja ali korisna unapređenja likova i miljea, kao i za ključne trenutke tranzicije. Big Toni se, nakon što je protestovao i tvrdio da je njegova priča istinita, usmerio na uspomene na O’Lirija. Izvor dijaloga nije se promenio, pa je Toni mogao da sedne i zapali cigaretu u istom pasusu, nakon čega bi razgovor mogao i da se nastavi, ali je pisac odlučio drugačije. Big Toni je promenio taktiku, pisac je razdvojio dijalog na dva pasusa. Tu odluku doneo je trenutno, dok je pisao. Bila je u potpunosti zasnovana na ritmu koji je čuo u glavi. Taj ritam je deo genetskog povezivanja (Kelerman piše vrlo fragmentarno zato što čuje u fragmentima), ali je ono rezultat hiljada sati koje je pisac proveo stvarajući i desetina hiljada sati provedenih u čitanju tuđeg stvaralaštva. Držim da je pasus, a ne rečenica, osnovna jedinica pisanja – mesto na kom se začinje koherencija i na kom reči dobijaju priliku da postanu više od običnih reči. Kad se pojavljuje
ubrzanje, ono se javlja upravo na nivou pasusa. On je veličanstveni i prilagodljivi instrument koji može imati jednu reč ili se protegnuti na nekoliko strana (jedan pasus u istorijskom romanu Rajski vodopadi Dona Robertsona ima šesnaest strana; neki pasusi u Okrugu Rejntri Rosa Lokridža približno su toliki). Morate naučiti da ih dobro koristite ako želite dobro da pišete. To podrazumeva mnogo vežbe. Morate ovladati ritmom.
5 Skinite s police knjigu koju ste malopre proučavali, hoćete li? Njena težina u vašoj ruci govori vam mnogo a da niste pročitali ni reč. Govori vam o njenoj dužini, prirodno, ali i više od toga: o posvećenosti koju je pisac uložio da bi je stvorio i o posvećenost koju Stalni Čitalac mora da pokaže da bi je svario. Ne tvrdim da su dužina i težina pokazatelji kvaliteta. Mnoge epske priče su naprosto epsko sranje – pitajte moje kritičare, vazda spremne da zakukaju zbog kanadskih šuma, masakriranih da bi se štampale moje baljezgarije. U nekim slučajevima (Mostovi okruga Medison, na primer), kratko znači previše slatko. Ali uvek se susrećemo s posvećenošću, bez obzira na to da li je knjiga dobra ili loša, neuspešna ili uspešna. Reči imaju težinu. Pitajte bilo koga iz transportnog odeljenja skladišta izdavačke kuće ili velike knjižare. Reči tvore rečenice, rečenice tvore pasuse; pasusi ponekad ožive i prodišu. Zamislite, ako želite, Frankenštajnovo čudovište na kamenoj ploči. Evo munje, ali ne s neba, već iz smernog pasusa satkanog od reči. Možda je to prvi zaista dobar pasus koji ste ikad napisali, nešto toliko krhko ali i toliko puno potencijala da ste se uplašili. Osećate se kao što se Viktor Frankenštajn morao osećati kad je hrpa zašivenih komada leševa naglo otvorila vodnjikave žućkaste oči. O moj bože, ono diše, shvatili ste. Možda i razmišlja. Šta ću, kog đavola, sad da radim? Otići ćete do treće pregrade, naravno, i početi da pišete pravu beletristiku. Zašto ne biste? Zašto biste se plašili? Stolari, naposletku, ne prave monstrume. Prave kuće, prodavnice i banke. Neke prave od drveta, dasku po dasku,
a neke od cigala, ciglu po ciglu. Vi ćete praviti pasus po pasus, na osnovu vašeg rečnika, poznavanja gramatike i osnova stila. Moći ćete da napravite šta god želite, sve dok budete iskreni i ispravni i budete lepo obrađivali svaka vrata. Napravićete tako i čitave palate ako budete imali energije. Ima li racionalnih razloga za izgradnju palata od reči? Mislim da ih ima i da ih čitaoci Prohujalo s vihorom Margaret Mičel i Sumorne kuće Čarlsa Dikensa razumeju: ponekad čak i monstrum nije monstrum. Ponekad je to divan monstrum. Zaljubili smo se u sve te priče više nego u bilo koji film ili televizijski program. Čak i posle hiljadu strana ne želimo da napustimo svet koji je pisac napravio za nas ili izmišljene ljude koji u njemu obitavaju. Ne biste ih napustili ni posle dve hiljade strana, da ih ima toliko. Trilogija o Prstenovima Dž. R. R. Tolkina savršeni je primer. Hiljadu strana hobita nisu bile dovoljne trima generacijama posleratnih ljubitelja fantastike; nisu bile dovoljne čak i kad im dodate onaj trapavi glomazni cepelin epiloga od Silmariliona. Otuda i Teri Bruks, Pirs Entoni, Robert Džordan, smeli zečevi iz Brežuljka Voteršip i pedesetak drugih dela. Pisci ovih knjiga stvaraju hobite koje još vole i zbog kojih se još brinu. Pokušavaju da vrate Froda i Sema sa Sivih obala, zato što Tolkin više nije tu da to uradi za njih. U osnovi smo raspravljali o naučenoj veštini, ali zar se ne slažemo da i najosnovnije veštine ponekad mogu stvoriti stvari koje daleko prevazilaze naša očekivanja? Govorimo o alatkama i stolarskom zanatu, o rečima i stilu... ali dok napredujemo, nije loše setiti se da govorimo i o magiji.
O PISANJU
Naslov popularnog uputstva za dresuru kaže da nema loših pasa, ali ne govorite to roditelju deteta koje je izujedao pitbul ili rotvajler. Ti roditelji bi vam mogli i nos razbiti zbog toga. I koliko god želeo da ohrabrim ljude koji pokušavaju da prvi put ozbiljno pristupe pisanju, ne mogu da lažem i kažem da nema loših pisaca. Izvinite, ali ima ih mnogo. Neki rade u lokalnim novinama, obično pišu prikaze predstava lokalnog pozorišta ili činodejstvuju nad lokalnim sportskim timovima. Neki su piskaranjem stigli do domova na Karibima, ostavljajući trag od pulsirajućih priloga, drvenih likova i zlih pasivnih konstrukcija za sobom. Drugi neviđeno guše u nadmetanjima s mikrofonom. Nose crne rolke i izgužvane kaki pantalone i prosipaju grube burleskne stihove o „gnevnim lezbijskim sisama“ i „strmoj uličici u kojoj sam vrištala majčino ime“. I pisci obrazuju piramidu kakvu vidimo i u svim ostalim oblastima ljudske delatnosti i stvaralaštva. Na dnu su oni loši. Iznad njih je grupa koja je nešto manja, ali je velika i gostoljubiva; nju čine sposobni pisci. Mogu se naći među osobljem lokalnih novina, na policama lokalne knjižare i na čitanjima poezije u noćima otvorenog mikrofona. To su ljudi koji nekako razumeju da, iako lezbijka može da bude gnevna, njene grudi ostaju to što jesu. Sledeći nivo je mnogo manji. Postoje i stvarno dobri pisci. Iznad njih – iznad gotovo svih nas – jesu Šekspiri, Fokneri, Jejtsovi, Šoovi i Judore Velti. To su geniji, božanski incidenti, nadareni van naše moći poimanja, da i ne govorimo o dostizanju njihovih visina. Sranje je što najveći broj genija ne može da razume sebe, i što mnogi od njih provedu jadne živote, misleći (na nekom nivou) da nisu ništa izuzev srećnih
nakaza, intelektualnih verzija modela s modnih pista, rođenih s jagodicama i grudima koje odgovaraju predstavama o lepoti svog doba. Približavam se srcu ove knjige s dve jednostavne teze. Prva je da se dobro pisanje sastoji od ovladavanja osnovama (rečnikom, gramatikom, stilskim elementima) i ispunjavanja treće pregrade vaše kutije za alat pravim instrumentima. Druga je da je – dok je nemoguće napraviti sposobnog od lošeg pisca i dok je jednako nemoguće napraviti velikog od dobrog pisca – ipak moguće, uz mnogo teškog rada, posvećenosti i pravovremene pomoći od sposobnog pisca napraviti dobrog. Bojim se da će veliki broj kritičara i profesora pisanja odbaciti takvu ideju. Veliki broj njih su liberali na političkom, ali tvrdokorni ljuskari na stručnom polju. Ljudi koji bi izašli na ulice da bi protestovali zbog isključivanja Afroamerikanaca ili američkih starosedelaca (mogu da zamislim šta bi gospodin Strank mislio o ovim politički korektnim ali nezgrapnim izrazima) iz lokalnog kantri kluba često su oni isti koji svojim studentima govore da je spisateljska sposobnost konačna i nepromenljiva kategorija. Jednom piskaralo, uvek piskaralo. Čak i kad se pisac uzdigne u očima jednog ili dvojice uglednih kritičara, on kao ugledna udata žena uvek nosi sa sobom svoju raniju reputaciju nekadašnje svojeglave i divlje tinejdžerke. Neki ljudi nikad ne zaboravljaju, to je sve. I dobar deo književne kritike služi za ojačavanje kastinskog sistema, starog koliko i intelektualna snobovština koja ga pothranjuje. Rejmond Čandler je danas možda priznat kao važna ličnost američke dvadesetovekovne književnosti, rani glas koji je opisivao raspad urbanog života u godinama posle Drugog svetskog rata, ali postoji mnoštvo kritičara koji će bez razmišljanja odbaciti takav sud. On je piskaralo! – uvređeno će povikati. Piskaralo s pretenzijama! Najgori među najgorima! Od vrste koja misli da može proći kao jedan od nas!
Kritičari koji pokušaju da se uzdignu iznad ovog intelektualnog stvrdnjavanja arterija obično se susreću s ograničenim uspehom. Njihove kolege možda prihvataju Čandlera u društvo velikana, ali ga obično smeštaju na začelje stola. I uvek ima onih koji šapuću: Izrastao je iz petparačke tradicije, znate... lepo se ponaša za jednog od onih, zar ne... jeste li znali da je tridesetih pisao za Blek mask... da, to je za žaljenje... Čak se i Čarls Dikens, Šekspir romana, suočavao s neprestanim napadima kritičara zbog često senzacionalističke tematike, bodre plodnosti (kad nije pravio romane, pravio je decu sa suprugom) i, naravno, uspeha kod knjigoljubaca svog i našeg vremena. Kritičari i učeni ljudi uvek su sumnjali u popularne priče. Njihova sumnja je često i bila opravdana. U drugim slučajevima, samo je služila kao izgovor za odsustvo razmišljanja. Niko ne može da bude intelektualno lenj kao zaista pametna osoba; takvom čoveku dajte makar i najmanju priliku, on će dići vesla i plutati... moglo bi se reći i da će dremati do Vizantije. Prema tome, da – očekujem već da će me neki optužiti za promociju glupe i srećne filozofije u stilu Horacija Aldžera, za odbranu vlastite „daleko od neukaljane“ reputacije i za ohrabrivanje ljudi, koji „jednostavno nisu naša sorta, stari druže“, da se prijave za članstvo u kantri klubu. Mislim da ću to preživeti. Ali dopustite mi da ponovim osnovne premise, pre nego što nastavimo: ako ste loš pisac, niko vam ne može pomoći da postanete dobar, pa čak ni sposoban. Ako ste samo dobri, a želite da postanete veliki... zaboravite i na to. Ono što sledi jeste sve što znam o pisanju dobre beletristike. Nastojaću da budem što kraći zato što cenim vaše i svoje vreme i zato što obojica znamo da su sati provedeni u priči o dobrom pisanju zapravo vreme oduzeto od pisanja. Trudiću se da vas ohrabrim, zato što sam takav po prirodi i zato što volim ovaj posao. Želim da ga i vi volite. Znajte da ne vredi pokušavati da naučite da dobro pišete
ako niste spremni da radite do iznemoglosti – zadovoljite se postignutim nivoom sposobnosti i budite zahvalni na njemu. Muza postoji, ali on9 neće dolepršati u vašu radnu sobu da bi prosuo kreativnu vilinsku prašinu preko vaše pisaće mašine ili kompjutera. On živi pod zemljom. Podrumski je tip. Moraćete da se spustite na njegov nivo i, kad se jednom nađete tamo dole, moraćete da mu opremite stan u kom će živeti. Drugim rečima, vas čeka mnogo teškog rada, dok Muza sedi i puši cigarete, diveći se trofejima s kuglanja i pretvarajući se da vas ne primećuje. Mislite li da je to pošteno? Ja mislim da jeste. Možda Muza-tip ne izgleda bogzna kako i možda nije bogzna kako pričljiv (moj uglavnom zlovoljno gunđa, izuzev kad je na dužnosti), ali ima nadahnuće. Pošteno je da vi obavljate sav posao i bdite do ranog jutra, zato što tip s cigarom i krilcima ima vreću punu magije. Ono što je u njoj može vam promeniti život. Verujte mi. Znam da je tako.
1 Ako želite da budete pisac, pre svega morate raditi sledeće: mnogo čitati i pisati. Koliko je meni poznato, nema načina da ovo zaobiđete, nema prečica. Sporo čitam, ali obično pročitam sedamdeset ili osamdeset knjiga godišnje, uglavnom beletristike. Ne čitam da bih unapredio zanatsku veštinu, već zato što to volim. To radim noću, zavaljen u plavu fotelju. Takođe, ne čitam beletristiku da bih je bolje upoznao, već zato što volim priče. Naporedo sa zadovoljstvom teče proces, učenja. Svaka knjiga koju uzmete u ruke nudi jednu ili više lekcija. Iz loših knjiga često možete naučiti i više nego iz dobrih. U osmom razredu naleteo sam na roman Marija Lenstera, pisca petparačke naučne fantastike, koji je najviše radio četrdesetih i pedesetih godina, kad su časopisi kao Amejzing storis plaćah peni po reči. Pročitao sam nekoliko njegovih knjiga, dovoljno da znam da je kvalitet njegovog pisanja neujednačen. Priča o rudarenju na asteroidnom pojasu, blago rečeno, bila je jedna od tih manje uspešnih. Grozna je i puna kartonskih likova u bizarnom i sirovom zapletu. Najgore od svega je (ili mi je tako svojevremeno izgledalo) što se Lenster zaljubio u reč gorljivo. Likovi su posmatrali primicanje rudom bogatih asterioda s gorljivim osmesima. Junak je, pri kraju knjige, stisnuo sisatu plavu heroinu u gorljivi zagrljaj. Za mene je to bio književni ekvivalent vakcinaciji od malih boginja: nikada, koliko mi je poznato nisam upotrebio reč gorljivo u romanu ili priči. Daće bog da je nikad i ne upotrebim. Rudari s asteroida (nije se baš tako zvala, ali naslov je išao tako nekako) bila je važna knjiga u mom čitalačkom
životu. Gotovo svako može da se seti gubljenja nevinosti, a većina pisaca može da se seti prve knjige koju su odložili s mišlju: Mogu bolje od ovoga. Dođavola, pišem bolje od ovoga! Šta može biti veće ohrabrenje budućem piscu od uvida da je njegov rad nesumnjivo bolji od onog za koji je neko plaćen? Čitanjem loše proze – romana poput Rudara sa asteroida (ili Doline lutaka, Cveća na tavanu i Mostova okruga Medison, da nabrojim samo neke) – najbolje se uči kako ne treba da se piše. Jedan takav roman vredi kao semestar dobre škole za pisanje, čak i sa superstarom kao gostujućim predavačem. Pisac u nastajanju u dobrim knjigama može naći pouke o stilu, elegantnoj naraciji, razvoju zapleta, stvaranju uverljivih likova i govorenju istine. Roman poput Plodova gneva verovatno će novog pisca ispuniti očajanjem i starom dobrom ljubomorom – ne bih mogao da napišem nešto tako dobro makar i živeo hiljadu godina – ali takva osećanja mogu delovati kao mamuza, mogu naterati pisca da marljivije radi i da postavlja smelije ciljeve. Biti oboren s nogu mešavinom sjajne priče i sjajnog pisanja – ili biti pregažen njome – deo je neophodnog procesa oblikovanja pisca. Ne možete se nadati da ćete ikog oboriti s nogu snagom svog pisanja, sve dok vam se to i ne desi. Zato čitamo da bismo se upoznali s mediokritetima i najgorom truleži: takvo iskustvo pomaže nam da prepoznamo i oteramo te stvari kad pokušaju da se ušunjaju u naš rad. Čitamo da bismo mogli da se poredimo s dobrim i velikim, da bismo shvatili šta sve može biti učinjeno i da bismo upoznali različite stilove. Možda ćete uvideti da nesvesno preuzimate stil koji vam se naročito dopada. Nema ničeg lošeg u vezi s tim. Kad sam kao dete čitao Reja Bredberija, pisao sam kao Rej Bredberi – sve je bilo bujno, čudesno i viđeno kroz sočiva zamrljana mašću nostalgije. Kad sam čitao Džejmsa M. Kejna, sve što sam napisao bilo je kratko, žilavo i tvrdo. Kad sam čitao
Lavkrafta, moja proza postala je raskošna i vizantijska. U tinejdžerskom dobu pisao sam priče u kojima su se svi pomenuti stilovi izmešali, stvarajući urnebesnu papazjaniju. Takva stilska mešavina je neophodna etapa u razvoju vlastitog stila, ali ne događa se u vakuumu. Morate da čitate široko, uz neprestano unapređenje (i redefinisanje) vlastitog rada. Teško mi je da poverujem kako oni koji veoma malo (ili u nekim slučajevima nimalo) ne čitaju, gaje spisateljske ambicije i očekuju da se ljudima dopadne ono što su napisali. Ali znam da je to istina. Da sam dobio novčić od pet centi kad god mi je neko rekao da želi da postane pisac, ali „nema vremena za čitanje”, tako prikupljenim novcem platio bih večeru u pristojnom restoranu. Mogu li biti do kraja otvoren o ovome? Ako nemate vremena za čitanje, nemate vremena (a ni alata) ni za pisanje. Prosto i jednostavno. Čitanje je kreativno središte piščevog života. Nigde ne idem bez knjige. I pronalazim svakovrsne prilike da zaronim u nju. Trik je naučiti sebe da čitamo i u malim i u dugim gutljajima. Čekaonice su stvorene za knjige – naravno! Baš kao i pozorišna predvorja pre predstave, dugi dosadni redovi i svima najdraža klonja. Zahvaljujući revoluciji na polju audio-knjiga, sad možete da čitate i dok vozite. Šest do deset knjiga koje pročitam svake godine su audio. Neko će reći da propuštam divne trenutke druženja s radiom. Pitaću ih koliko puta mogu da odslušaju Dip parplovu pesmu Highway Star. Čitanje za stolom smatra se neučtivim u pristojnom društvu, ali ako očekujete da budete uspešan pisac, neučtivost mora biti veoma nisko na spisku vaših briga. Ne smete razmišljati previše o pristojnosti. Vaši dani kao pristojnog čoveka ionako su odbrojani ako želite da pišete najiskrenije što možete. Gde još možete čitati? Uvek postoji traka za trčanje u lokalnoj teretani, ili šta god da koristite u sali za aeorobik. Pokušavam da provedem sat dnevno vežbajući. Mislim da bih poludeo bez dobrog romana. Većina mesta za vežbanje
(kod kuće i van nje) opremljena su televizijskim aparatima. Televizor je poslednja stvar koja je potrebna nekom ko želi da bude pisac, i u vežbaonici i bilo gde drugde. Ako morate da gledate političke analitičare na CNN-u, stručnjake za berzanska ulaganja na MSNBC-u ili sportske komentatore na ESPN-u dok vežbate, vreme je da preispitate koliko ste ozbiljni u želji da postanete pisac. Morate biti spremni za ozbiljno zalaženje u sebe, na oslanjanje na maštu. Bojim se da to znači da se zauvek morate rastati s Džeraldom, Kejt Oberman i Džejom Lenom. Čitanje zahteva vreme, a ekran ga oduzima. Većina ljudi shvati da uživa u čitanju čim se jednom reši prolazne želje za gledanjem televizije. Tvrdim da isključivanje kutije koja neprestano kvače ne samo da će podići kvalitet vašeg pisanja, već i sveukupnog života. I o kakvoj žrtvi govorimo? Koliko repriza Frejžera i Urgentnog centra je potrebno da učini američki život celovitim? Koliko podataka Ričarda Simonsa? Koliko debelih belih poznavalaca vašingtonske političke mašinerije na CNN-u? Ne terajte me da pominjem Džerija Springera, Dr Drea, Sudiju Džudi, Džerija Folvela, Donija i Marija. Nemam više šta da kažem, slučaj zatvoren. Moj sin Oven u sedmoj godini zaljubio se u I strit bend Brusa Springstina, pogotovo u zdepastog saksofonistu Klarensa Klemonsa. Odlučio je da nauči da svira kao Klarens. Žena i ja smo se obradovali. Oduševio nas je svojom ambicijom. Nadali smo se, kao i svi roditelji, da je naš klinac talentovan, da je možda neko čudo od deteta. Kupili smo Ovenu za Božić tenor saksofon i zamolili Gordona Bouija, lokalnog muzičara, da mu daje časove. Držali smo mu palčeve. Nadali smo se najboljem. Sedam meseci kasnije rekao sam ženi da je vreme da prekinemo s časovima saksofona ako se Oven složi s tim. I on se složio, s očiglednim olakšanjem. Nije to hteo glasno da kaže, zato što je tražio saksofon, ali je sedam meseci bilo dovoljno vremena da shvati da jednostavno nije stvoren za
taj instrument, koliko god voleo Klarensa Klemonsa – Bog mu nije dao takav talenat. Znao sam da će tako biti, ali ne zato što je Oven prestao da vežba već zato što je vežbao samo u vreme koje mu je gospodin Boui propisao: pola sata posle škole, četiri dana nedeljno i po jedan sat vikendom. Ovladao je skalama i notama – pamćenje ga je dobro služilo, kao i pluća i koordinacija oka i ruke – ali nikad nisam čuo da uzleće, da istražuje nešto novo, niti da se oduševljava. Vratio bi instrument u kutiju čim bi odvežbao svoje i ostajao bi tamo do sledeće propisane vežbe. To mi je odmah reklo da moj sin nikad neće svirati saksofon, da će sve ostati na probama, a to nije dobro. Nije dobro kad nema radosti. Bolje je promeniti disciplinu, naći neku na kojoj su zalihe talenta bogatije, a koeficijent zabave veći. Talent obesmišljava čitav koncept proba. Kad pronađete nešto u čemu ste daroviti, to i radite (o čemu god da je reč) dok vam prsti ne prokrvare ili oči ne ispadnu. Svaka svirka je bravurozna predstava, čak i kad vas niko ne sluša (čita ili gleda), zato što stvarate i zato što ste srećni. Možda i ushićeni. I čitanje i pisanje je kao sviranje muzičkih instrumenata, udaranje bejzbol lopte ili trčanje na četiri stotine metara. Naporni program čitanja i pisanja koji preporučujem – četiri do šest sati dnevno, svaki dan! – neće izgledati naporno ako zaista uživate u čitanju i ako ste mu skloni. U stvari, možda već sledite takav program. Ako vam je potrebna dozvola da čitate i pišete koliko vam duša ište, smatrajte da ste je od moje malenkosti dobili.' Čitanje je važno zato što stvara lakoću i bliskost s procesom pisanja. Zahvaljujući njemu, stižete u zemlju pisaca s urednim papirima i dokumentima. Neprestano čitanje dovešće vas na mesto (ili do stanja uma, ako vam se taj izraz više dopada) odakle ćete pisati poletno i bez samosvesti. Ponudiće vam i stalno rastuće znanje o onom što jeste i nije učinjeno, šta je otrcano, a šta je sveže, šta funkcioniše, a šta samo leži i crkava (ili je umrlo) na papiru.
Što više čitate, manje ćete biti sposobni da napravite budalu od sebe nalivperom ili kompjuterom.
2 Ako je „čitajte mnogo i pišite mnogo“ velika zapoved – a uveravam vas da jeste – koliko pisanja je mnogo? To, naravno, zavisi od pisca do pisca. Jedna od meni najdražih priča na tu temu – koja je verovatno više mit nego istina – tiče se Džejmsa Džojsa. Ima divnih priča o Džojsu.10 Navodno je prijatelj jednog dana posetio Džojsa i pronašao velikog čoveka opruženog preko pisaćeg stola u pozi krajnjeg očaja. „Šta nije u redu, Džejmse?“, pitao ga je prijatelj. „Je li posao?“ Džojs mu je pokretom dao do znanja da se slaže, ne podigavši glavu prema prijatelju. Naravno da je posao; nije li uvek? „Koliko reči si danas napisao?“, nastavio je prijatelj. Džojs (i dalje očajan, i dalje prostrt po stolu): „Sedam.“ „Sedam? Ali, Džejmse... to je dobro, makar za tebe!“ „Da“, odvratio je Džojs, koji je konačno digao glavu. „Pretpostavljam da jeste... ali ne znam kako da ih poređam!“ Na drugoj strani spektra nalaze se pisci kao što su Entoni Trolop. Pisao je ogromne romane (Možeš li da je zaboraviš? je poučan primer za savremenu publiku; mogla bi se zvati i Možeš li da je završiš?). Objavljivao ih je s čudesnom redovnošću. Danju je radio kao činovnik u britanskoj pošti (crveni sandučići za pisma raspoređeni po čitavoj Britaniji izum su upravo Entonija Trolopa). Pisao je dva i po sata svakog jutra pre polaska na posao. Nikad nije odstupao od te satnice. Prestajao je da piše usred rečenice, čim bi prošla tačno dva i po sata. Rečenica bi ostajala nezavršena do sledećeg jutra. I ako bi mu se desilo da završi šeststo strana
dugu knjižurinu petnaest minuta pre isteka obaveznih dva i po sata, napisao bi Kraj, sklonio rukopis u stranu i odmah počinjao da piše novu. Džon Krisi, britanski pisac kriminalističkih romana, napisao je petsto (da, dobro ste pročitali) romana pod deset različitih imena.Ja sam napisao oko trideset pet – od kojih su neki trolopijanski dugi. Smatraju me plodnim piscem, iako u poređenju s Krisijem izgledam jalovo. Još nekoliko savremenika (Rut Rendel/Barbara Vajn, Evan Hanter/Ed Makbejn, Din Kune i Džojsi Kerol Outs) verovatno su napisali koliko i ja; neki su napisali znatno više. Na toj strani je i Harper Li, koja je napisala samo jednu knjigu (briljantnu Ubiti pticu rugalicu). Veliki broj pisaca, uključujući i Džejmsa Ejdžija, Malkoma Laurija i Tomasa Harisa (zasad), napisao je manje od pet romana. To je u redu, iako ne mogu a da ne pomislim o tim ljudima sledeće: koliko im je to trebalo da napišu svoje knjige, i šta su radili s ostatkom svog vremena? Pleli džempere? Organizovali crkvene sajmove? Obogotvoravali šljive? Verovatno sam podsmešljiv, ali verujte kad vam kažem da sam iskreno radoznao. Ako vam je Bog dao talenat za nešto, zašto, za ime božje, bežite od njega? Moj raspored je prilično nepromenljiv. Jutra pripadaju onom što je novo – sadašnjem poslu. Popodneva su za dremku i pisma. Večeri su za čitanje, porodicu, prenose utakmica Red Soksa na televiziji i korekture koje ne mogu da čekaju. Jutro je, u osnovi, za mene najbolje vreme za pisanje. Ne stajem i ne usporavam kad jednom počnem rad na projektu, izuzev u krajnjem slučaju. Likovi počinju da se kvare u mom umu ako ne pišem svakoga dana – počnu da liče na likove umesto na prave ljude. Oštrica priče rđa, a ja gubim kontrolu nad zapletom i ritmom pripovedanja. Najgore od svega je što uzbuđenje zbog stvaranja nečeg novog počinje da bledi. Posao počinjem da poimam kao posao, a to je za većinu pisaca ravno poljupcu smrti. Pisanje
je najbolje – uvek, uvek, uvek – kad ga pisac poima kao nadahnutu igru. Mogu da pišem u hladnom raspoloženju ako moram, ali najviše volim kad je osećanje sveže i gotovo prevruće da se drži u ruci. Novinarima sam govorio da pišem svakog dana izuzev Božića, Četvrtog jula i mog rođendana. To je bila laž. Lagao sam zato što, ako prihvatite intervju, morate nešto da kažete, i tad je bolje reći nešto makar polupametno. Takođe, nisam želeo da zvučim kao radoholičarski čudak (verovatno samo kao radoholičar). Istina je da, kad pišem, pišem svaki dan, bio radoholičarski čudak ili ne. To uključuje i Božić, Četvrti jul i moj rođendan (u mojim godinama ionako pokušavate da ne obraćate pažnju na jebeni rođendan). I kad ne radim, ništa ne pipam, iako u periodima besposličarenja obično nisam načisto sa sobom i ne mogu da spavam. Za mene je pravi rad nerad. Sve je igralište dok pišem pa su i najgora tri sata koja sam ikada proveo u pisanju bila prilično prokleto dobra. Nekad sam bio brži. Jednu knjigu (Trkač) napisao sam za nedelju dana. Džon Krisi verovatno bi umeo da ceni takvo dostignuće (iako sam pročitao da je napisao nekoliko kriminalističkih romana za dva dana). Mislim da sam malo sporiji otkad sam ostavio duvan. Nikotin je veliki nadraživač sinapsi. Problem je, naravno, što vas u međuvremenu ubija dok vam pomaže da stvarate. Još mislim da pisanje knjige – čak i obimne – ne bi trebalo da traje duže od tri meseca, što će reći jednog godišnjeg doba. Ako potraje duže – tako je bar u mom slučaju – priča počinje da biva strana, kao memorandum rumunskog ministarstva javnih radova ili nešto što se može čuti na kratkim talasima u periodima pojačane aktivnosti Sunčevih pega. Imam običaj da pišem deset strana na dan, ili oko 2.000 reči. To znači da za tri meseca napišem 180.000 reči, što je prilično duga knjiga. Čitalac u njoj može srećno da se izgubi, ako je priča dobro ispričana i ako ostane sveža. Ponekad tih deset strana dođu lako. Ustanem od stola živahan kao pacov