onda je njegovo dečje srce malčice umrlo. Jer to je takođe način na koji je svet ustrojen. Pre nego što je ostavio močvaru iza sebe, ugledao je još nešto što mu je povredilo srce: golemo parče pocrnele zemlje gde se led bio istopio. Ogaravljene sante leda su plu‐ tale oko velikog, oklopljenog leša izvrnutog na bok poput nasukanog čamca. Bio je to zmaj koji mu je poštedeo život. Tim je mogao da zamisli - jašta, isuviše dobro - kako se ženka zmaja bori protiv hladnoće svojim vatrenim dahom, ali ju je studentres na kraju ipak uzeo, baš kao i sve ostalo u Fagonardu. Sada je to bilo mesto zaleđene smrti. Iznad Staze gvozdendrveta, ćilim je počeo da se spušta. Klizio je sve niže i niže, a kada je došao do patrljka Kosing‐ tona i Marčlija, sleteo je na zemlju. Ali, pre nego što pano‐ ramski pogled na svet nestao, Tim je zapazio kako se puta‐ nja studentresa, koja se dotad postojano kretala u pravcu juga, savija ka zapadnom kursu. A i pričinjena šteta je izgle‐ dala manja, kao da je oluja počela da se stišava. To mu je ulilo nadu da je njegovo selo bilo pošteđeno razaranja. Zamišljeno je pogledao u ćilim, a zatim mahnuo rukama preko njega. "Presavij se!", rekao je (osećajući se malčice budalasto). Ćilim ga nije poslušao, ali, kad se Tim sagnuo da sam obavi posao, leteći ćilim se presavio jednom, dvaput, a potom tri puta, smanjujući se svaki put - ali ne po‐ stajući išta deblji. Za svega nekoliko sekundi, ponovo je iz‐ gledao kao obična pamučna salveta koja leži na drumu. Ne od one vrste koju biste poželeli da stavite u krilo za veče‐ rom, doduše, jer se u njenom središtu nalazio blatnjavi otisak čizme. Tim ju je stavio u džep i počeo da hoda. A kada je stigao do šumaraka cvetkovog drveća (gde je najveći deo stabala još uvek stajao), dao se u trk.
Zaobišao je selo, zato što nije želeo da izgubi ni minuta od‐ govarajući na pitanja. Svega šačica ljudi bi imala vremena za njega, u svakom slučaju. Studentres jeste mahom pošte‐ deo Drvo, ali je video ljude koji su se starali o marvi koju su izvukli ispod srušenih štala i pregledali štetu na usevima. Vetar je oduvao strugaru u reku Drvo. Komadi građevine su otplutali nizvodno, a od nje nije preostalo ništa osim kame‐ nih temelja. Pratio je tok potočića Stejp, baš kao i onog dana kada je pronašao poreznikov čarobni štapić. Njihov izvor, koji je bio zaleđen, već je počeo da se otapa, i premda je nekoliko šindri od gvozdendrveta bilo istrgnuto iz slemena, sama koliba je stajala čvrsto kao i uvek. Činilo se kao da je njego‐ va majka ostavljena sama, zato što ispred kuće nije bilo za‐ prežnih kola ili mazgi. Tim je razumeo želju ljudi da se po‐ brinu za vlastite kuće i okućnice pred nailazak oluje kao što je studentres, ali to ga je ipak razljutilo. Prepustiti ženu, slepu i pretučenu, kapricima oluje… to nije bilo u redu. To nije bio način na koji se raja u selu Drvo ponašala prema komšijama. Neko ju je sigurno odveo u sklonište, kazao je samom sebi. U salu za javna okupljanja, najverovatnije. Onda je iz štale čuo blejanje koje nije zvučalo nalik nijed‐ noj od njihovih mazgi. Tim je provirio unutra i nasmešio se. Mali magarac udovice Smak, Sunašce, stajao je privezan za stub i grickao seno. Tim je zavukao ruku u džep i osetio nalet panike kada nije mogao da pronađe dragocenu bočicu. Onda ju je našao skrivenu ispod magične salvete, i pao mu je kamen sa srca. Popeo se na verandu (poznato škripanje trećeg stepenika učinilo je da se oseti kao dečak u snu) i otvorio ulazna vrata. U kolibi je bilo toplo, jer je udovica Smak založila finu vatricu u kaminu, koja se tek sada gasila i pretvarala u visoku gomilicu sivog pepela i ružičastih žeravica. Udovica je sedela u stolici njegovog tate i spavala, leđima okrenuta Timu i licem okrenuta prema vatri. Iako je goreo od želje da ode k majci, zastao je dovoljno dugo da izuje čizme. Udovi‐
ca Smak je došla kada nije bilo nikoga drugog; zapalila je vatru da zagreje kolibu; čak i pred nailaskom onoga što je delovalo kao propast za čitavo selo, nije zaboravila kako se brine o komšijama. Tim je ne bi probudio ni za šta na svetu. Na vrhovima prstiju je otišao do otvorenih vrata majčine spavaće sobe. Njegova mati je ležala na krevetu, ruku spo‐ jenih na prekrivaču i slepo zurila u tavanicu. "Mama?", prošaputao je Tim. Nel se načas nije pomerala, a Tim je osetio ubod ledenog koplja straha. Pomislio je; Stigao sam prekasno. Ona leži tamo mrtva. Onda se pridigla na laktove, raspuštene kose koja joj je padala na jastuk iza glave, i pogledala u njegovom pravcu. Lice joj je blistalo od nade. "Time? Jesi li to ti, ili sanjam?" "Budna si", kazao je. I potrčao joj u naručje. Majčine ruke su ga snažno zagrlile i obasula mu je lice iskrenim poljupcima kakve samo majka može da pruži. "Mi‐ slila sam da si poginuo! Oh, Time! A kada je došla oluja, bila sam sigurna u to, i poželela sam da umrem. Gde si bio? Kako si mogao tako da mi slomiš srce, ti nevaljali dečače?" A onda je ljubljenje ponovo započelo. Tim se prepustio, smešeči se i uživajući u njenom pozna‐ tom, čistom mirisu, ali se onda setio šta ga je upitao Maer‐ lin. Kada stigneš kući, šta ćeš prvo da uradiš? "Gde si bio? Reci mi!" "Sve ću ti ispričati, mama, ali najpre lezi i širom otvori oči. Najšire što možeš." "Zašto?" Njene ruke su nastavile da mu lepršaju preko očiju i nosa i usta, kao da želi da se uveri da je on zaista tamo. Oči za koje se Tim nadao da će izlečiti zurile su u njega… i kroz njega. Preko njih je počela da se navlači beli‐ časta koprena. "Zašto, Time?"
Nije želeo da joj kaže, za slučaj da obećani lek ne deluje. Nije verovao da bi ga Maerlin slagao - poreznik je bio taj koji je od laži napravio svoj hobi - ali je možda pogrešio. Oh, molim te, samo da nije pogrešio. "Nije bitno. Doneo sam lek, ali ga ima vrlo malo, tako da moraš da ležiš veoma mirno." "Ne razumem." U svojoj tami, Nel je pomislila da je ono što je zatim kazao pre moglo poticati od mrtvog oca negoli od živog sina. "Samo znaj da sam daleko putovao i svašta preživeo zarad onoga što držim u ruci. A sada, lezi mirno!" Učinila je kao što joj je rekao, gledajući naviše u njega obnevidelim očima. Usne su joj drhtale. Timove ruke su takođe drhtale. Zapovedio im je da se smire i, za divno čudo, poslušale su ga. Duboko je udahnuo, zadržao dah, i skinuo čep sa dragocene bočice. U pipetu je usisao svu tečnost, koje nije bilo naročito mnogo. Tečnost nije napunila čak ni polovinu kratke i tanke staklene cevči‐ ce. Nagnuo se iznad Nel. "Budi mirna, mama! Obećaj mi, jer će možda da peče." "Mirna kao bubica", prošaputala je. Jedna kap u levo oko. "Peče li te?", upitao je. "Ne", odgovorila mu je. "Hladno je kao blagoslov. Stavi malo i u drugo, hoćeš li?" Tim joj je sipao jednu kap u desno oko, a zatim se od‐ maknuo, grizući se za donju usnu. Da li se koprena boje mleka malčice povukla, ili su to bile njegove puste želje? "Možeš li išta da vidiš, mama?" "Ne, ali…" Dah joj je zastao u grlu. "Vidim svetlost! Time, vidim svetlost!" Ponovo je počela da se pridiže na laktove, ali ju je Tim blago gurnuo nazad na čaršav. Sipao joj je još po jednu kap u oba oka. To će morati da bude dovoljno, pošto je bočica sada bila prazna. Što je bilo dobro, takođe, jer kada je Nel vrisnula, Tim ju je ispustio na pod. "Mama? Mama! Šta je bilo?"
"Vidim ti lice!", povikala je i stavila mu šake na obraze. Oči su počele da joj se pune suzama, ali Timu je bilo drago zbog toga, jer su sada gledale u njega umesto kroz njega. I bile su sjajne, kao i uvek. "Oh, Time, oh mili moj, vidim ti lice, vidim ga veoma dobro?" Potom je usledilo vreme koje ne mora da se ispripoveda - što je dobro, takođe, budući da se pojedini trenuci radosti ne mogu opisati. Moraš joj dati očevu sekiru. Tim je zapetljao prstima po pojasu, izvadio očevu ručnu sekiru i položio je pored nje na postelju. Pogledala je u nju - i videla je, što im je oboma još uvek bilo čudesno - a zatim dodirnula držalju, izlizanu od dugog niza godina korišćenja. Podigla je bradu i upitno ga pogledala. Tim je mogao samo da zavrti glavom, smešeći se. "Čovek koji mi je dao lekovite kapi mi je rekao da ti je dam. To je sve što znam." "Ko, Time? Koji čovek?" "To je dugačka priča, koju bi bilo najbolje ispričati uz do‐ ručak." "Jaja!", kazala je i krenula da ustane. "Najmanje desetak! I slanina iz špajza!" I dalje nasmešen, Tim ju je nežno uhvatio za ramena i spustio natrag na jastuk. "Umem da ispržim jaja i meso. Čak ću ti ih doneti u krevet." Misao mu je pala na pamet. "Sai Smak može da doručkuje zajedno s nama. Pravo je čudo što je naše silno vikanje nije probudilo." "Došla je ovamo kada je vetar zaduvao, i bila je budna tokom čitave oluje, ložeći vatru", reče Nel. "Mislile smo da će oluja oduvati kuću, ali je izdržala. Mora da je mnogo umorna. Probudi je, Time, ali budi nežan." Tim je ponovo poljubio majku u obraz i izašao iz sobe. Udovica je spavala u mrtvačevoj stolici kraj vatre, brade spuštene na grudi, previše umorna čak i da hrče. Tim joj je
nežno prodrmusao rame. Glava joj se zatresla, a zatim vra‐ tila u prvobitan položaj. Ispunjen groznom izvesnošću, Tim je obišao oko stolice i stao ispred udovice Smak. Ono što je video mu je ukralo snagu iz nogu, pa se srušio na kolena. Veo joj je bio strgnut sa lica. Ruina nekada prelepog lica je visila hladna i mrtva. Njeno jedino preostalo oko je slepo zurilo u Tima. Prednji deo njene crne haljine je bio uštirkan od skorele krvi, jer joj je grlo bilo prerezano od uveta do uveta. Tim je uvukao vazduh da vrisne, ali nije mogao da to učini, jer su mu se snažne ruke sklopile oko vrata. Bern Kels se ušunjao u dnevnu sobu iz predsoblja, gde je sedeo na svom koferu i pokušavao da se priseti zašto je ubio staricu. Mislio je da je to učinio zbog vatre. Proveo je dve noći drhteći ispod hrpe sena u štali Gluvaća Rinkona, a ta stara maca, ona koja je stavila svakojaka beskorisna znanja u glavu njegovog posinka, čitavo to vreme je provela u toplom. To nije bilo pravedno. Gledao je kako dečak ulazi u majčinu sobu. Čuo je Neline radosne krike, a svaki se poput eksera zarivao u nje‐ gove vitalne organe. Nije imala pravo da viče, osim ako to nisu bili krici bola. Ona je bila kriva za svu njegovu bedu: omađijala ga je svojim čvrstim grudima, uzanim strukom, dugačkom kosom i nasmejanim očima. Verovao je da će njena vlast nad njegovim umom s godinama oslabiti, ali nikada nije. Na kraju je jednostavno morao da je ima. Zašto bi, u suprotnom, ubio svog najboljeg i najstarijeg prijatelja? A sada je došao dečak koji ga je pretvorio u progonjenog čoveka. Kučka je bila loša, ali je štene bilo još gore. A šta je to nosio zadenuto za opasač? Je li to pištolj, tako mu bogova? Gde li je nabavio takvu stvarčicu? Kels je davio Tima sve dok dečakovo batrganje nije osla‐ bilo, a telo mu mlitavo visilo iz drvosečinih snažnih ruku.
Onda je izvadio pištolj iz Timovog pojasa i zavrljačio ga u stranu. "Metak je previše dobar za pačalo ko što si ti", reče Kels. Usta su mu bila blizu Timovog uveta. U daljini - kao da mu se svi osećaji povlače duboko u telo - Tim je osetio kako mu očuhova brada golica kožu. "Baš ko i nož kojim sam prese‐ kao grkljan te bolesne matore kučketine. Tebi sleduje vatra, štene. Ima još dovoljno uglja. Dovoljno da ti spalim očne ja‐ bučice i skuvam kožu na…" Začuo se tihi, mesnati zvuk, a ruke koje su davile Tima su iznenada nestale. Tim se okrenuo, udišuči vazduh koji mu je kao vatra pekao grlo. Kels je stajao pored omiljene stolice Velikog Rosa, gleda‐ juči u neverici preko Timove glave u sivi kameni dimnjak. Krv mu se slivala niz desni rukav flanelske košulje, još uvek posute slamom iz noći koje je proveo skrivajući se u štali Gluvaća Rinkona. Iznad njegovog desnog uveta, iz glave mu je izrasla držalja sekire. Nel Ros je stajala iza njega, a pred‐ nji deo njene spavaćice je bio isprskan krvlju. Polako, polako, Veliki Kels se okrenuo prema njoj. Dodir‐ nuo je zariveno sečivo sekire, a zatim ispružio ruku ka njoj, dlana prepunog krvi. "Ovako presecam konopac, crni čoveče!" Vrisnula mu je u lice, a kao da su njene reči a ne sekira to učinile, Bern Kels se mrtav stropoštao na pod. Tim je dlanovima prekrio lice, kao da želi da sakrije i izbriše iz sećanja ono što je upravo video… iako je još tada znao da će taj prizor biti s njim do kraja njegovog života. Nel ga je zagrlila i izvela napolje na verandu. Jutro je bilo vedro, mraz na poljima je počeo da se otapa, a izmagli‐ ca se uzdizala na vazduhu. "Jesi li dobro, Time?", upitala ga je. Duboko je udahnuo. Vazduh u grlu mu je još uvek bio topao, ali ga više nije pekao. "Jesam. A ti?"
"Biću dobro", rekla je. "Bićemo dobro. Jutro je predivno, a mi smo živi da ga vidimo." "Ali, udovica…", Tim je zaplakao. Seli su na stepenice trema i zagledali se u dvorište gde je, ne tako davno, baronijski poreznik sedeo postrance na svom velikom crnom atu. Crni konj, crno srce, pomislio je Tim. "Molićemo se za Ardeliju Smak", reče Nel, "a celo selo će joj doći na sahranu. Neću kazati da joj je Kels učinio uslugu - ubistvo nikada nije usluga - ali ona je tokom po‐ slednje tri godine strašno patila, a ne bi još dugo poživela, u svakom slučaju. Mislim da treba da odemo u grad i vidimo da li se pozornik Hauard vratio iz Taveresa. Usput možeš sve da mi ispričaš. Možeš li da mi pomogneš da upregnemo Misti i Malecku?" "Da, mama. Ali najpre moram da nešto uzmem. Nešto što mi je udovica dala." "U redu. Potrudi se da ne gledaš u ono što je ostalo unutra, Time." I nije. Ali je podigao revolver i zadenuo ga za pojas…
Kožni čovek (Drugi deo)
"Kazala mu je da ne gleda u ono što je ostalo unutra - telo njegovog očuha, shvataš - a Tim joj je odgovorio da neće. I nije, ali je podigao revolver, i zadenuo ga za pojas…" "Četvoropuc koji mu je dala žena udovica", reče Mladi Bil Striter. Sedeo je leđima naslonjen na zid ćelije ispod kredom nacrtane mape Debarije, brade spuštene na grudi. Malo je govorio i, istini za volju, mislio sam da je zaspao i da pričam priču samom sebi. Međutim, izgleda da me je ipak slušao sve vreme. Napolju, sve jači vetar samuma je zakratko zavrištao, a zatim nastavio da tiho i postojano ječi. "Tako je, Mladi Bile. Uzeo je četvoropuc, zadenuo ga za pojas na levom kuku i nosio ga tamo sledećih deset godina života. Posle toga je nosio velike revolvere." Tako je glasila priča, a ja sam je okončao onako kako je moja mati završa‐ vala sve priče koje mi je čitala kada sam bio mali dečak u svojoj sobi u kamenom tornju. Rastužilo me je što čujem te reči iz sopstvenih usta. "I tako se to zbilo, bilo jednom nekada davno, dugo pre nego što se rodio deda tvog dede." Napolju, dnevna svetlost je počela da bledi. Pomislio sam da će se, na kraju krajeva, izaslanstvo koje je otišlo gore u brda tek sutra vratiti sa slanićina koji umeju da jašu. A ui‐ stinu, da li je to bilo toliko bitno? Pošto mi je jedna neprijat‐ na pomisao pala na pamet dok sam Mladom Bilu pripove‐ dao priču o mladom Timu. Da sam ja kožni čovek i da šerif i gomila zamenika (a da ne spominjem mladog revolveraša čak iz Gileada) dođu pitajući me umem li da osedlam i uzja‐ šem konja i jašem na njemu, da li bih to priznao? Verovatno ne bih. Trebalo je da Džejmi i ja to smesta uvidimo, ali nam je, dabome, način razmišljanja čuvara reda i zakona još uvek bio sasvim nov. "Sai?" "Da, Bile." "Da li je Tim ikada postao pravi revolveraš? Jeste, zar ne?" "Kada je imao dvadeset jednu, trojica muškaraca sa veli‐ kim revolverima su došla u njegovo selo. Zaputili su se prema Tavaresu i nadali su se da će okupiti poteru, ali je
jedino Tim bio voljan da krene s njima. Prozvali su ga 'levo‐ ruki pištolj', pošto je tom rukom potezao. "Jahao je zajedno s njima i dobro se pokazao, jer je bio neustrašiv i odličan strelac. Prozvali su ga tet-fa, ili prijatelj teta. Međutim, došao je dan kada je postao ka-tet, jedan od veoma, veoma malo revolveraša koji nisu vodili poreklo od loze Eldove. Mada, ko zna? Jer ne priča li se da je Artur imao mnogo zakonitih sinova od tri žene, a mnogo više na mračnoj strani čaršava?" "Ne znam šta to znači." S tim sam mogao da saosećam; svega dva dana ranije, nisam znao na šta se misli pod rečju "dugački štapić". "Nije važno. Isprva je bio poznat kao Levoruki Ros, a onda - posle velike bitke na obali jezera Kaun - kao Tim Ju‐ načni. Njegova majka je dočekala kraj svojih dana kao velika dama u Gileadu, ili je barem tako moja majka kazala. Ali sve to je…" "Priča za neki drugi dan", dovršio je Bil. "To moj taja uvek kaže kad mu tražim još." Lice mu se usukalo, a krajevi usta zadrhtali kada se setio okrvavljene barake i kuvara koji je umro sa keceljom prebačenom preko lica. "Tako je govo‐ rio." Ponovo sam ga zagrlio, što mi je sada delovalo malo pri‐ rodnije. Odlučio sam da ga povedem s nama u Gilead ukoli‐ ko Everlin od Serenitija odbije da ga primi… ali sam mislio da ipak neće odbiti. Bil je bio dobar dečak. Napolju je vetar cvileo i zavijao. Osluškivao sam i čekao zvonjavu đing-đanga, ali je naprava ostala nema. Linije su svakako negde bile u prekidu. "Sai, koliko dugo je Maerlin bio zatvoren u kavezu u obličju tijgra?" "Ne znam, ali veoma dugo, svakako." "Šta je jeo?" Katbert bi za tren oka izmislio nešto, ali ja nisam znao šta da mu odgovorim. "Ako je srao u rupu, onda mora da je jeo", reče Bil, sasvim logično. "Ako ne jedeš, onda ne možeš ni da sereš."
"Ne znam šta je jeo, Bile." "Možda mu je ostalo dovoljno mađije - čak i u obliku tijgra - da stvori sebi večeru. Iz vazduha, kao." "Da, verovatno je tako." "Da li je Tim ikada stigao do Kule? Jer postoje priče i o tome, takođe, zar ne?" Pre nego što sam mogao da mu odgovorim, Stroter - debeli šerifov pomoćnik sa šeširom ukrašenim trakom od zvečarkine kože - ušao je u zatvor. Kada me je ugledao kako sedim i grlim dečaka, glupavo se osmehnuo. Razmislio sam o tome da mu skinem osmeh s lica - ne bi dugo potrajalo - ali sam zaboravio tu ideju čim sam čuo šta je imao da mi kaže. "Jahači dolaze. Mora da ih je mlogo, i teretnih kola, takođe, jerbo možemo da ih čujemo uprkos ovom prokletom vetru. Ljudi izlaze na ulicu da ih vide." Ustao sam i izašao iz ćelije. "Mogu li i ja da pođem?", upita me Bil. "Bolje da još malo ostaneš ovde", rekao sam, i zaključao vrata ćelije. "Brzo ću se vratiti." "Mrzim ovu ćeliju, sai!" "Znam", rekao sam mu. "Uskoro će sve biti gotovo." Nadao sam se da ne grešim u vezi s tim. Kada sam izašao iz šerifove kancelarije, nalet vetra me je naterao da se zateturam, a alkalna prašina mi je bockala obraze. Uprkos olujnom vetru, oba pločnika Glavne ulice bila su zakrčena posmatračima. Muškarci su navukli banda‐ ne preko usta i nosova; žene su koristile svoje džepne mara‐ mice. Video sam jednu gospu-sai koja je nosila damski šešir naopačke, što je izgledalo neobično, ali je verovatno bilo prilično korisno protiv prašine. S moje leve strane, iz beličastog oblaka alkalijuma počeli su da se pojavljuju konji. Šerif Pivi i Kanfild sa Džefersono‐ vog ranča jahali su na čelu povorke, šešira nisko spuštenih i
marama visoko podignutih, tako da su im se videle samo oči. Iza njih je dolazilo troje dugačkih teretnih kola, otvore‐ nih i izloženih vetru. Bila su ofarbana u plavo, ali su im bočne strane i podovi bili beli od soli. Na bočnim stranama svakih kola, žutom bojom su bile namalane reči DEBARIJ‐ SKI KOMBINAT SOLI. Na svakim kolima je sedelo šest ili osam tipova u radnim kombinezonima i slamnatim radnič‐ kim šeširima. S jedne strane tog karavana su jahali Džejmi de Kari, Kelin Fraj i Kelinov sin Vika. Na drugoj su bili Snip i Arn sa Džefersonovog ranča, i krupni tip sa brkovima u obliku volana za bicikl boje peska i odgovarajućim žutim pončom. Ispostavilo se da je to čovek koji je služio kao pandur u Maloj Debariji… barem kada nije bio drugačije za‐ okupljen za kartaroškim stolovima gde su se igrali faraon ili "gledaj me". Niko od pridošlica nije delovao srećno, ali su slanići iz‐ gledali najmanje srećno od svih. Bilo je lako odnositi se prema njima sa sumnjičavošću i netrpeljivošću; morao sam da se podsetim da je samo jedan među njima čudovište (pretpostavljajući, to jest, da se kožni čovek nije potpuno iz‐ migoljio iz naše mreže). Najveći deo ostalih rudara je vero‐ vatno dobrovoljno pošao kad im je rečeno da mogu pomoći u okončanju pošasti. Zakoračio sam na ulicu i podigao ruke iznad glave. Šerif Pivi je zauzdao konja ispred mene, ali sam ga ignorisao i umesto toga pogledao u zbijene rudare na teretnim kolima. Na brzinu sam izbrojao dvadeset jednog. To je bilo dvadese‐ toro osumnjičenih više nego što sam želeo, ali kudikamo manje nego što sam se plašio da će ih biti. Povikao sam da bi me čuli uprkos hučanju vetra. " Vi, ljudi, došli ste da nam pomognete i u ime Gileada ja vam se zahvaljujem!" Njih je bilo znatno lakše čuti, zato što je vetar duvao ka meni. "Serem se na tvoj Gilead", reče jedan rudar. "Balavo derište", reče drugi. "Poliži mi stojka u ime Gileada", rekao je treći.
"Mogu da ih prizovem pameti kad god poželiš", reče mi čovek sa brkovima u obliku volana za bicikl. "Samo kaži, mladi revolverašu, jerbo sam ja policajac septičke jame iz koje dolaze, a to ih čini mojom odgovornošću. Zovem se Vil Veg." Nemarno je prineo pesnicu čelu. "Nikad u životu", rekao sam i ponovo povisio glas. "Koliko vas želi piće?" Prestali su da gunđaju i umesto toga su radosno zaklica‐ li. "Onda siđite na zemlju i stanite u red!", povikao sam. "Po dvojica, ako vam je po volji!" Nacerio sam im se. "A ako nećete, idite u pakao i otiđite tamo žedni!" Većina rudara se nasmejala na moje reči. "Sai Desčejn", reče mi Veg, "nalivanje pića u ove tipove nije dobra ideja." Međutim, ja sam smatrao da jeste. Mahnuo sam rukom Kelinu Fraju da mi priđe i utisnuo mu dva zlatna grumena u šaku. Oči mu se razrogačiše. "Ti si gonič ovog krda", rekoh mu. "To što sam ti dao bi trebalo da bude dovoljno da svakom od njih kupiš po dva vi‐ skija, ako su u malim čašama, a to je sve što želim da dobiju. Povedi Kanfilda sa sobom, i onog tamo." Pokazao sam na jednog od dvojice kauboja. "Beše li Arn?" "Snip", odgovorio mi je tip. "Onaj drugi je Arn." "Jašta, dobro. Snipe, ti ćeš biti na jednom kraju šanka, a Kanfild na drugom. Freje, ti ćeš stajati iza njih na vratima i čuvaćeš im leđa." "Nema šanse da vodim sina u Kuratu sreću", reče Kelin Fraj. "To je javna kuća, vala jeste." "Nećeš ni morati. Vika će biti ispred stražnjih vrata saluna sa drugim kaubojem." Pokazao sam palcem na Arna. "Sve što vas dvojica morate da učinite jeste da motrite da se neki slanić ne iskrade na stražnja vrata. Ako opazite nekoga, dreknite, a zatim uhvatite maglu, zato što će to naj‐ verovatnije biti naš čovek. Jasno?" "Ja'", reče Arn. "Ajmote, mališa. Možda ću moći da na miru zapalim cigaru ako se sklonim sa ove vetruštine."
"Još ne", rekoh i mahnuh rukom dečaku da mi priđe. "Hej, bebice sa pucaljkama", povikao je jedan rudar. "'Oćeš li nas pustiti da se sklonimo sa ovog vetra pre mraka? Jebeno sam žedan!" Ostali su se složili. "Začepi gubicu", rekao sam. "Učini to, i moći ćeš da ovla‐ žiš grlo. Zalaj još jednom dok radim svoj posao i umesto toga ćeš sedeti ovde u zadnjem delu teretnih kola i lizaćeš so." To ih je ućutkalo, a ja sam se sagnuo ka Vika Fraju. "Tre‐ balo je da kažeš nešto nekome dok si bio tamo gore na Slanim stenama. Jesi li to uradio?" "Jašta, ja…" Otac ga je munuo laktom bezmalo dovoljno jako da ga obori s nogu. Dečak se setio pravila lepog pona‐ šanja i počeo iz početka, ovaj put najpre prinevši pesnicu slepoočnici. "Jesam, sai, ako ti je po volji." "S kim si razgovarao?" "S Pakom de Longom. On je dečak koga poznajem sa Va‐ šarskog dana Žetvene noći. Pak je samo običan sin rudara, ali smo se donekle sprijateljili i zajedno smo učestvovali u tronogoj trci. Njegov taja je nadzornik noćne smene. Tako barem Pak kaže, u svakom slučaju." "A šta si mu rekao?" "Da je Bili Striter video kožnog čoveka u ljudskom oblič‐ ju. Kazao sam mu da se Bili sakrio ispod hrpe stare konjske opreme i da mu je to spaslo život. Pak je znao o kome govo‐ rim, zato što je Bili takođe bio prisutan na Vašarskom danu. Zapravo je Bili pobedio u Guščjoj trci. Jesi li čuo za Guščju trku, sai revolverašu?" "Jesam", rekao sam. Lično sam jurio za guskom na više Vašarskih dana, i to tako davno, takođe. Vika Fraj je progutao pljuvačku, a oči mu se ispuniše suzama. "Bilijev tata je klicao kao da će mu grlo pući kada je Bili stigao prvi na cilj", prošaputao je. "Siguran sam da jeste. Da li je taj Pak de Long raširio tvoju priču, šta misliš?"
"Nemam pojma, zar ne? Ali ja bih, da sam na njegovom mestu." Pomislio sam da je to dovoljno dobro i potapšao ga po ramenu. "Idi sada. A ako iko pokuša da se išunja iz saluna, viči. I to glasno, tako da te čujemo uprkos vetru." Arn i Vika krenuše prema sokaku koji će ih odvesti iza Kurate sreće. Slanići nisu obratili pažnju na njih; videli su samo dvostruka vrata u obliku krila šišmiša i mislili isključi‐ vo na brlju koja ih je čekala s druge strane. "Ljudi!", povikao sam. A kada su se okrenuli ka meni: "Ovlažite njuške!" To je izazvalo još jedno glasno klicanje, a zatim su krenu‐ li u salun. Ali hodom, ne trkom, i još uvek dvojica po dvoji‐ ca. Bili su dobro istrenirani. Pretpostavljao sam da im se život u rudniku nije mnogo razlikovao od ropstva i bio sam zahvalan na tome što me je ka uputio na drugačiji životni put… mada, kada bolje razmislim o tome, pitam se kolika razlika može da postoji između robovanja rudniku i robova‐ nja revolveru. Možda jedna: ja sam uvek mogao da gledam u nebo, i na tome blagodarim Ganu, Čoveku Isusu, i svim ostalim bogovima koji možda postoje. Mahnuo sam Džejmiju, šerifu Piviju i novom tipu - Vegu - da pređu sa mnom na drugu stranu ulice. Stali smo ispod nad‐ strešnice šerifove kancelarije. Stroter i Pikens, "ne tako dobri pomoćnici, tiskali su se u dovratniku, zijajući. "Uđite unutra, vas dvojica", kazao sam im. "Ne primamo naređenja od tebe", reče Pikens, jednako nadmeno kao Mari Dejm, sad kada mu se šef vratio. "Uđite i zatvorite vrata", reče im šerif Pivi. "Zar vas dvo‐ jica tantuza još uvek niste shvatili ko je na čelu ove predsta‐ ve?" Povukli su se, Pikens besno zureći u mene, a Stroter u Džejmija. Vrata su se zalupila dovoljno silovito da staklo za‐ zveči. Na trenutak, nas četvorica smo stajali tamo i gledali
kako veliki oblaci alkalne prašine duvaju niz glavnu ulicu, poneki toliko gusti da su potpuno sakrili sa vidika teretna kola. No, bilo je malo vremena za razmišljanje; noć će se ubrzo spustiti, a onda jedan od slanića koji su trenutno pih u salunu Kurata sreća možda više neće biti ljudsko biće. "Mislim da imamo problem", rekao sam. Obraćao sam se svima njima, ali sam gledao u Džejmija. "Čini mi se da bi kožni čovek koji zna šta je teško priznao da ume da jaše." "To nam je već palo na pamet", rekao je Džejmi i iskre‐ nuo glavu ka policajcu Vegu. "Doveli smo sve one koji znadu da sede na konju", reče Veg. "Računaj na to, sai. Nisam li ih lično video?" "Sumnjam da si ih sve videli", rekoh. "Mislim da jeste", reče Džejmi. "Poslušaj ga, Rolande." "Tamo gore u Maloj Debariji postoji bogati čova po imenu Sem Šant", reče Veg. "Rudari ga zovu Šupčina Šant, što nije iznenađenje, jerbo većinu njih drži za ono mesto na telu gde rastu kratke, kovrdžave dlačice. On ne poseduje kombinat soli - velike zverke iz Gileada su vlasnici - ali po‐ seduje najveći deo svega ostalog: kafane, kurve, skidume…" Upitno sam pogledao u šerifa Pivija. "Straćare u Maloj Debariji u kojima spavaju pojedini sla‐ nići", rekao je. "Nisu bogzna šta, ali barem nisu ispod zemlje." Ponovo sam pogledao u Vega, koji se držao za revere ponča i izgledao zadovoljno samim sobom. "Semi Šant poseduje prodavnicu kompanije. Što znači da poseduje rudare." Nacerio se. Kada mu nisam uzvratio osmeh, pustio je pončo i uperio ruke ka nebu. "Svet je tako ustrojen, mladi sai - ja ga nisam stvorio, a nisi ni ti. "Sad, Semi je vel'ki ljubitelj zabave i igara… uvek pod pretpostavkom da može da zaradi koju paricu na njima, to jest. Četiri puta godišnje organizuje trke za rudare. Neke su trke pešice, a neke su trke sa preprekama u kojima rudari moraju da preskaču preko drvenih barikada ili jendeka is‐ punjenih blatom. Prilično je smešno kada upadnu u njih.
Kurve vazda dolaze da gledaju trke, a to ih tera da se smeju ko lud na brašno." "Požuri, bre", zarežao je Pivi. "Onim tipovima unutra neće trebati dugo da ispiju dva pića." "Semi takođe organizuje i konjske trke", reče Veg, "iako neće da obezbedi ništa osim matorih kljusina, za slučaj da jedan od onih ponija slomi nogu i mora da bude upucan." "Ako neki rudar polomi nogu, da li on biva upucan?", upitao sam. Veg se nasmejao i pljesnuo šakom po butini kao da sam izvalio dobru šalu. Katbert bi mogao da mu kaže da ja ne zbijam šale, ali Katbert naravno nije bio tamo. A Džejmi retko kad išta govori, ukoliko ne mora. "Vispreno, mladi revolverašu, veoma si vispren! Jok, rudare leče, ako mogu da bidnu izlečeni; nekoliko kurvi za‐ rađuju pokoji novčić više radeći kao bolničarke posle malih takmičenja Semija Šanta. Ne smeta im; ionako ih opslužuju na ovaj ili onaj način, zar ne? "Učešće u trkama se plaća, dabogme, što im se oduzima od plata. To pokriva Semijeve troškove. Što se tiče rudara, pobednik bilo kog nadmetanja - jurnjava, trka sa prepreka‐ ma, konjskih trka - dobija godinu dana oproštenog duga u prodavnici kompanije. Semi vodi računa o tome da nikad ne bude na gubitku. Vidiš li kako to radi? Prilično lukavo, jelda?" "Lukavo kao sam đavo", rekoh. "Jesje! Tako da, kad dođe vreme za jahanje tih raga po malenoj stazi koju je Semi napravio, svaki rudar koji ume da jaše konja - jaše. Straobalno je komično gledati ih kako razbijaju jajca na sedlima, garantujem. A ja sam vazda tamo da održavam red i mir. Gledo sam svaku trku u poslednjih sedam godina, i svakog kopača koji je ikada učestvovao u njima. Što se tiče jahača, oni tipovi u salunu su ti. Bio je još jedan, ali je u trci koju je Semi priredio ove Nove Zemlje, ta određena slana krtica pala sa konja i nagnječila drob. Poži‐ veo je dan-dva, a ondak otegao papke. Tako da ne mislim da je on vaš kožni čovek, a vi?"
Na to, Veg se grohotom nasmejao. Pivi ga je pogledao sa rezignacijom, a Džejmi sa mešavinom prezira i začuđenosti. Hoću li verovati tom čoveku koji je tvrdio da su okupili sve slaniće koji umeju da sede na konju? Hoću, zaključio sam, ukoliko bude mogao da mi potvrdno odgovori na jedno pitanje. "Kladiš li se na te konjske trke, Veg?" "Zaradio sam prilično lepu svoticu prošle godine", odgo‐ vorio je ponosno. "Dabome, Šant isplaćuje samo u menica‐ ma za prodavnicu kompanije - cicija je - ali to mi obezbeđu‐ je dovoljno kurvi i viskija. Kurve volim mlade, a viski star." Šerif Pivi je preko Vegovog ramena pogledao u mene i slegnuo ramenima, kao da kaže: On je ono što imaju tamo gore, stoga nemoj mene da kriviš zbog toga. I nisam. "Veg, uđi u šerifovu kancelariju i sačekaj nas tamo. Džejmi i šerife Pivi, pođite za mnom." Objasnio sam im plan dok smo prelazili preko ulice. Nije dugo trajalo. "Kažite im šta želimo", rekao sam Piviju dok smo stajali ispred vrata saluna. Pričao sam tiho, jer nas je još uvek po‐ smatrao čitav grad, iako su se oni okupljeni ispred saluna dobrano odmakli od nas, kao da imamo neku zaraznu bole‐ štinu. "Poznaju vas." "Ne tako dobro kao što poznaju Vega", rekao je. "Šta mislite, zašto sam želeo da ostane na drugoj strani ulice?" Nasmejao se na moje reči i gurnuo vrata saluna. Džejmi i ja smo pošli za njim. Redovne mušterije su se povukle za kockarske stolove, prepuštajući šank slanićima. Snip i Kanfild su ih opkolili; Kelin Fraj je stajao leđima naslonjen na daščani zid, ruku prekrštenih na grudima kožuha. U salunu je postojao sprat - koji je služio kao kupleraj, pretpostavljao sam - a balkon je
bio dupke pun ne tako šarmantnih dama, koje su gledale naniže u rudare. "Ljudi!", reče Pivi. "Okrenite se prema meni!" Postupili su kao što im je rekao, i to smesta. Šta im je on bio, ako ne samo još jedan nadzornik? Šačica rudara je u rukama držala čašice sa ostacima viskija, ali je većina već iskapila piće. Sada su delovali malo živahnije, obraza zaja‐ purenih od alkohola umesto od jakog vetra koji ih je ganjao iz podnožja planina. "Evo šta će sad da se desi", reče im Pivi. "Sešćete na šank, svi do poslednjeg, i skinućete čizme tako da možemo da vam pogledamo stopala." Njegove reči je pozdravio žamor nezadovoljstva. "Ako 'oćete da znate ko je robijao u bajbokani u Biliju, zašto prosto ne pitate?", viknu sivobradi. "Ja sam bio tamo i ne stidim se toga. Zdipio sam veknu 'leba za moju matoru i naše dve bebice. Ne da je to pomoglo bebama; obe su umrle." "A šta ako nećemo?", upitao je mlađi slanić. "Ti revolve‐ raši će da nas upucaju? Nisam siguran da bi' imo išta protiv. Barem više ne bi' moro da se vratim dole u rupu." Začulo se mumlanje odobravanja. Neko je rekao nešto što je zvučalo kao zelena svetlost. Šerif Pivi me je uhvatio za ruku i povukao napred. "Ovaj ovde revolveraš vas je izvukao sa posla, a zatim vam svima pazario piće. Osim ako niste čovek koga tražimo, čega se, dovraga, plašite?" Slanić koji mu je odgovorio nije bio mnogo stariji od mene. "Sai šerife, mi se uvek plašimo." To je bila malčice smelija istina nego što su bili navikli, a u salunu Kurata sreća je zavladala mukla tišina. Napolju, vetar je ječao. Udaranje sitnog peska u tanke daščane zidove je zvučalo kao dobovanje grada. "Dečaci, slušajte me", reče Pivi, sada progovorivši nešto tišim i uljudnijim tonom. "Ovi revolveraši bi mogli da poteg‐ nu pucaljke i primoraju vas da uradite ono što mora da se uradi, ali ja to ne želim, a vama to nije potrebno. Računaju‐ ći ono što se desilo na Džefersonovom ranču, u Debariji ima
preko tri tuceta mrtvih. Tri žrtve na ranču su bile žene." Zastao je. "Jok, lažem. Jedna je bila žena, a druge dve tek obične devojčice. Znam da vodite tegoban život i nemate šta da ućarite činjenjem dobrog dela, ali vas svejedno lepo molim. A zašto da ne? Samo jedan od vas ima šta da krije." "Ma, nek ide dođavola", reče sivobradi. Stavio je ruke na šank i pridigao se, tako da je seo na njega. Mora da je sedobradi bio vođa grupe, jer su svi ostali slanići sledili njegov primer. Gledao sam hoće li neko okle‐ vati, ali nisam primetio ništa sumnjivo. Kada je počelo pen‐ tranje na šank, prihvatili su to kao neku vrstu šale. Ubrzo je dvadeset jedan slanić u radnom odelu sedeo na šanku, a nji‐ hove čizme su počele da pljušte na pod prekriven piljevi‐ nom praćene nizom tupih udaraca. Aj, bogovi, do dana da‐ našnjeg mogu da osetim smrad njihovih stopala. "Fuj, ovo mi je previše", rekla je jedna kurva, a kada sam podigao pogled, video sam kako naša publika napušta balkon u oluji perja i kovitlacu podsuknji. Šanker se pridru‐ žio ostalim mušterijama za kockarskim stolovima, kažipr‐ stom i palcem stežući nos. Kladim se da u Rejsijevom resto‐ ranu za vreme večere nisu prodali mnogo odrezaka; taj smrad je bio pravi ubica apetita. "Zadignite nogavice", reče Pivi. "Dozvolite mi da vam po‐ gledam gležnjeve." Pošto je proces započeo, slanići su se povinovali bez pro‐ tivljenja. Zakoračio sam napred. " Ako pokažem na vas", rekao sam, "siđite sa šanka i stanite uza zid. Možete da uzmete svoje čizme, ali nemojte se mučiti da ih obuvate. Samo ćete preći preko ulice, a to možete da uradite i boso‐ nogi." Krenuo sam duž reda ispruženih stopala, od kojih je većina bila žalosno mršava, a sva osim onih koja su pripada‐ la najmlađim rudarima bila prošarana nabreklim ljubiča‐ stim venama. "Ti… ti… i ti…" Sve u svemu, bilo je desetoro slanića sa plavim tetovaža‐ ma oko gležnjeva, što je značilo vreme provedeno u zatvoru
u Biliju. Džejmi im je prišao. Nije potegao, ali je zakačio pal‐ čeve za ukrštene opasače, držeći dlanove dovoljno blizu drški revolvera da istakne poentu. "Krčmaru", rekoh. "Sipaj ovim ljudima koji su ostali još jednu čašicu viskija." Rudari bez zatvorskih tetovaža su bučno pozdravili moje reči i počeli da nazuvaju čizme. "Šta je s nama?", upitao je sivobradi. Istetovirani krug iznad njegovog gležnja je izbledeo u plavičastog duha. Bosa stopala su mu bila čvornovata kao stari panjevi. Kako je mogao da hoda na njima - a nekmoli da radi - bilo je više nego što sam mogao da razumem. "Devetorica će dobiti dupli viski", rekao sam, a to im je izbrisalo sumorne izraze sa lica. "Deseti će dobiti nešto drugo." "Parče konopca", tiho je kazao Kanfild sa Džefersonovog ranča. "A posle onoga što sam vido na ranču, nadam se da će se dugo koprcati na njegovom kraju." Ostavili smo Snipa i Kanfilda da paze na jedanaestoricu sla‐ nića koji su pili za šankom, a ostalu desetoricu smo sproveli na drugu stranu ulice. Sivobradi je žustro hodao na čelu kolone na stopalima nalik panjevima. Dnevna svetlost je po‐ primila uvrnutu žutu nijansu kakvu nisam video nikada ranije, a noć će ubrzo pasti. Vetar je duvao, a prašina je letela. Očekivao sam da će jedan od rudara pokušati da šmugne - nadao sam se tome, ako ni zbog čega drugog, a ono da poštedim dete koje je čekalo u zatvoru - ali niko nije. Džejmi mi je prišao. "Ako je ovde, kožni čovek se sigurno nada da klinac nije video više od njegovih gležnjeva. Name‐ rava da se izloži prepoznavanju, Rolande." "Znam", rekao sam. "A budući da to jeste sve što je klinac video, verovatno će rizikovati i izazvati naš blef." "Šta ćemo onda?"
"Sve ćemo ih strpati iza rešetaka, pretpostavljam, i sače‐ kati da se jedan od njih promeni." "Šta ako to nije nešto što ga jednostavno zaposedne? Šta ako on nekako može da spreči promenu?" "Onda ne znam", rekao sam. Veg je sa Pikensom i Stroterom započeo partiju "gledaj me", peni početni ulog, tri da ostaneš u igri. Šakom sam lupio po stolu, razbacavši palidrvca koja su koristili kao žetone. "Veg, otpratićeš ove ljude u zatvor zajedno sa šerifom, ali tek za nekoliko minuta. Pre toga ima još nekoliko stvari za koje se treba postarati." "Šta je u zatvoru?", upitao je, gledajući u raštrkane žetone sa izvesnim žaljenjem. Pretpostavio sam da je dobi‐ jao. "Dečak, pretpostavljam?" "Dečak i kraj ove žalosne rabote", kazao sam sa više sa‐ mopouzdanja nego što sam odista osećao. Uhvatio sam sivobradog za lakat - nežno - i povukao ga u stranu. "Kako se zoveš, sai?" "Steg Luka. Zašto pitaš? Misliš li da sam ja čovek koga tražite?" "Ne", rekoh, a zaista to nisam mislio. Bez nekog određe‐ nog razloga; bilo je to puko predosećanje. "Ali, ako znaš ko jeste - ako čak i misliš da znaš - trebalo bi da mi kažeš. Unutra se nalazi preplašeni dečak, zaključan u ćeliji radi sopstvenog dobra. Video je kako mu nešto nalik džinovskom medvedu ubija oca, a ja bih voleo da ga poštedim dodatnog bola, ako mogu. On je dobar dečak." Razmislio je o mojim rečima, a zatim je on mene uhvatio za lakat… rukom koja je bila čvrsta poput železa. Odvukao me je u ćošak. "Ne znam, revolverašu, jerbo smo svi mi bili tamo dole, duboko u novoj žili, i svi smo to videli." "Šta ste videli?" "Naprslinu u stenama kroz koju je isijavala zelena sve‐ tlost. Blistava, a zatim mutna. Poput otkucaja srca. I… go‐
vorila je svakom od nas u glavi." "Ne razumem." "Ni ja ne razumem. Jedino što znam jeste da smo svi to videli, i svi smo to osetili. Priča u tvojoj glavi i govori ti da uđeš unutra. Ogorčeno je." "Svetlost, ili glas?" "I jedno i drugo. Potiče od Starog Naroda, u to nimalo ne sumnjam. Kazali smo Banderliju - on ti je naš nadzornik - a on je lično sišao tamo dole. Lično je to video. Lično je to osetio. Ali, da li je zbog toga zatvorio žilu? Đavola jeste. On ima šefove kojima odgovara, a oni znaju da tamo dole ima još tušta i tma soli. Stoga je naredio ljudima da zatvore pu‐ kotinu kamenjem, što su i uradili. Znam to, jerbo sam bio jedan od njih. Ali kamenje koje se nagura u rupu može da se iz nje izvadi. A jeste bilo izvađeno, kunem se. Tada je bilo poslagano na jedan način, a sada na drugi. Neko je ušao unutra, revolverašu, a šta god da se nalazi na drugoj strani… to ga je promenilo." "Ali ti ne znaš ko." Steg Luka je zavrteo glavom. "Mogu samo da kažem da to mora da se desilo između dvanest i šes' sati izjutra, jerbo tada svi spavamo." "Vrati se svojim drugovima i kaži blagodarim. Uskoro ćete piti u salunu." Ali sai Lukini dani bančenja su bili gotovi. Nikad ne znamo, zar ne? Luka se vratio do ostalih slanića, a ja sam ih obuhvatio pogledom. Bio je daleko najstariji među njima. Većina osta‐ lih rudara su bih sredovečni, a dvojica-trojica su još uvek bili mladići. Izgledali su zainteresovano i uzbuđeno a ne uplašeno, a to sam mogao da razumem; popili su nekoliko pića koja su ih razgalila, a to je napravilo promenu u teškom dirinčenju njihovih uobičajenih dana. Niko od njih nije izgledao nervozno ili krivo. Nijedan nije izgledao ni više ni manje od onoga što su bili: slanići u rudarskom gradu na samrti u kojem se završavala železnička pruga. "Džejmi", rekao sam. "Reč-dve."
Otpratio sam ga do vrata i govorio sam mu direktno u uvo. Dao sam mu zadatak i kazao da ga obavi najbrže što može. Klimnuo je glavom i izašao u olujno popodne. Ili se možda dotad več spustilo veče. "Kuda on ode?", upitao je Veg. "To te se ne tiče", kazao sam, i okrenuo se prema ljudi‐ ma sa plavim prstenovima na gležnjevima. "Postrojte se, ako vam je po volji. Od najstarijeg ka najmlađem." "Nemam pojma kol'ko imam godina, zar ne?", rekao je proćelavi muškarac, koji je nosio ručni sat sa zarđalim me‐ talnim kaišem. Jedan deo slanića se nasmejao i zaklimao glavom. "Naprosto uradite najbolje što možete", rekoh. Nije me zanimala njihova starost, ali su raspravljanje i svađanje potrajali izvesno vreme, što i jeste bio glavni cilj. Ukoliko je kovač obavio moju narudžbinu, sve će ispasti dobro. Ako nije, improvizovaću. Revolveraš koji to ne može da uradi, umire mlad. Rudari su se vrzmali unaokolo kao deca kad se igraju muzičkih stolica, menjajući mesta sve dok se otprilike nisu poređali po starosti. Red je počinjao kod vrata zatvora, a za‐ vršavao se kod vrata koja su vodila na ulicu. Luka je bio prvi; čovek sa ručnim satom je bio u sredini; onaj koji je iz‐ gledao kao da je približno mojih godina - slanić koji je rekao da se oni uvek plaše - bio je poslednji u nizu. "Šerife, hoćete li da svima zapišete ime?", upitao sam. "Želim da popričam sa Striterovim sinom." Bili je stajao pored rešetaka ćelije za trežnjenje pijanaca. Čuo je naš razgovor i izgledao je uplašeno. "Da li je ovde?", upitao je. "Kožni čovek?" "Mislim da jeste", rekoh, "ali ne postoji nikakav način da budemo sigurni." "Sai, bojim se."
"Ne krivim te. Međutim, ćelija je zaključana, a rešetke su od dobrog čelika. Ne može ti ništa, Bili." "Nisi ga video kada je medved", prošaputao je Bili. Oči su mu bile širom otvorene, blistave i ukočene. Viđao sam odrasle ljude sa takvim pogledom nakon što bi primili snažan udarac u bradu. U pitanju je pogled koji imaju tre‐ nutak pre nego što im kolena zaklecaju i popuste. Napolju, vetar je tiho vrištao duvajući duž donje strane krova zatvo‐ ra. "Tim Junačni se takođe bojao", rekao sam. "Ali je ipak nastavio dalje. Očekujem da i ti učiniš isto." "Hoćeš li biti ovde?" "Jašta. I moj drugar, Džejmi, takođe." Kao da sam ga prizvao, vrata koja su vodila ka kancelari‐ ji su se otvorila, a Džejmi je pohrlio unutra, otresajući alkal‐ nu prašinu sa košulje. Bilo mi je drago što ga vidim. Vonj prljavih stopala koji ga je pratio bio je manje dobrodošao. "Jesi li ga uzeo?", upitao sam ga. "Jesam. Prilično je lepa stvarčica. A evo ga i spisak njiho‐ vih imena." Pružio mi je oba predmeta. "Jesi li spreman, sinko?" Džejmi je upitao Bilija. "Pretpostavljam", odgovorio je Billi. "Pretvaraću se da sam Junačni Tim." Džejmi je ozbiljno klimnuo glavom. "To je fina ideja. Da‐ bogda se dobro pokazao." Naročito snažan nalet vetra je prohujao pored zatvora. Gorka prašina je uletela kroz prozorčić sa rešetkama ćelije za trežnjenje pijanaca i kavgadžija. Ponovo se začuo taj jezivi zvuk duž nadstrešnice. Dnevna svetlost je čilela i čilela. Palo mi je na pamet da bi možda bilo bolje - bezbed‐ nije - da zatvorimo slaniće koji su čekali i ostavimo ovaj deo za sutra, ali devetorica nisu učinila ništa loše. Baš kao ni dečak. Najbolje je da se što pre završi s tim. Ako uopšte može da se završi, to jest. "Počuj me, Bili", rekao sam. "Sprovešću ih ispred ćelije fino i polako. Možda se ništa neće dogoditi."
"D-dobro." "Hoćeš li pre toga možda da popiješ gutljaj vode? Ili moraš da piškiš?" "Dobro sam", kazao je, ali dabome da nije izgledao dobro; izgledao je nasmrt preplašeno. "Sai? Koliko njih ima plave prstenove na gležnjevima?" "Svi", odgovorio sam. "Onda, kako…" "Ne znaju koliko si toga video. Naprosto pogledaj svako‐ ga od njih dok budu prolazili. I odmakni se malo od rešeta‐ ka." Mislio sam da se povuče izvan domašaja, ali nisam hteo da to kažem naglas. "Šta treba da kažem?" "Ništa. Osim ako ne vidiš nešto što će ti podstaći seća‐ nje, to jest." Nadao sam se upravo tome. "Uvedi ih, Džejmi. Neka šerif Pivi bude na čelu kolone, a Veg na začelju." Džejmi je klimnuo i otišao. Bili je ispružio ruke kroz re‐ šetke. Na trenutak nisam znao šta želi, ali sam onda shva‐ tio. Nakratko sam mu ohrabrujuće stisnuo šake. "Sada se odmakni, Bili. I upamti lice svog oca. Posmatra te sa čistine na kraju puta." Poslušao me je. Bacio sam pogled na spisak, prelazeći preko imena (verovatno pogrešno napisanih) koja mi ništa nisu značila, sa desnom šakom na dršci revolvera. Onog koji je sada u sebi imao veoma specijalno punjenje. Sudeći prema Vaneju, postoji samo jedan način da se sigurno ubije kožni čovek: prodornim predmetom od svetog metala. Kovaču sam platio zlatom, ali je predmet koji mi je napravio - onaj koji će se zakotrljati ispod udarača kad zapnem otpo‐ nac revolvera - bio od čistog srebra. Možda će raditi. Ako ne, nastaviću sa olovom. Vrata se otvoriše. U zatvor je ušao šerif Pivi. U desnoj šaci je držao dve stope dug pendrek od gvozdendrveta, čija mu je kožna uzica bila obmotana oko zgloba. Vrhom batine je
nežno udarao po otvorenom dlanu leve šake dok je prolazio kroz vrata. Oči su mu pronašle prebledelog dečaka u ćeliji, i nasmešiose. "Zdravo živo, Bili, sine Bilov", kazao je. "Mi smo s tobom i sve je u redu. Nemaš čega da se plašiš." Bili je pokušao da se nasmeši, ali je izgledao kao da se i te kako plaši. Sledeći je ušao Steg Luka, klateći se levo-desno na tim stopalima nalik panjevima. Posle njega je ušao čovek nai‐ zgled skoro jednake starosti, sa štrokavim sedim brkovima, prljavosivom kosom koja mu je padala na ramena i zlokob‐ nim izrazom u čkiljavim očima. Ili je možda samo bio krat‐ kovid. Spisak ga je imenovao kao Bobija Frejna. "Polako priđite ćeliji", rekao sam im, "i dozvolite dečaku da vas dobro pogleda." Prišli su. Dok su prolazili ispred ćelije, Bil Striter ih je zabrinuto pogledao u oči. "'Bro veče ti želim, dečko", rekao je Luka dok je prolazio. Bobi Frejn je dodirnuo zamišljeni obod nevidljivog šešira. Jedan od mlađih slanića - Džejk Marč, sudeći prema spisku - isplazio je jezik požuteo od jeftinog duvana. Ostali su samo prošli ispred ćelije, vukući noge. Nekoliko ih je držalo spu‐ štene glave, sve dok im Veg nije doviknuo da dignu glavu i pogledaju dečaka u oči. Na licu mladog Bila Stritera nije bilo izraza prepoznava‐ nja, već samo mešavina straha i zbunjenosti. Trudio sam se da mi lice bude bezizražajno, ali sam gubio nadu. Zašto bi se, na kraju krajeva, kožni čovek slomio? Nije imao šta da izgubi ako nastavi da igra našu igru, i mora da je to znao. Sada su ostala svega četvorica… zatim dvojica… a onda samo mladić koji je u Kuratoj sreći rekao da se slanići uvek plaše. Video sam promenu na Bilijevom licu kada je taj slanić prošao pored ćelije i na trenutak sam pomislio da imamo nešto, ali sam onda shvatio da posredi nije ništa više od toga da je jedna mlada osoba prepoznala drugu. Poslednji je došao Veg, koji je sklonio svoj pendrek i na obe šake navukao mesingane boksere. Uputio je Bilu Strite‐
ru ne naročito prijatan osmeh. "Ne vidiš nikak'u robu koju bi pazario, mladac? E, pa žao mi je, al' ne mogu da kažem da sam iznena…" "Revolverašu!" viknu Bili. "Sai Desčejn!" "Da, Bili." Ramenom sam odgurnuo Vega u stranu i stao ispred ćelije. Bili je jezikom dodirnuo gornju usnu. "Sprovedite ih ponovo, ako vam je po volji. Samo neka ovaj puta zadignu nogavice pantalona. Ne mogu da vidim prstenove." "Bili, svi su prstenovi isti." "Ne", kazao je. "Nisu." Vetar se stišao, a šerif Pivi je čuo dečakove reči. "Okreni‐ te se, druškani, i vratite se nazad. Samo ovaj put zadignite nogavice." "Nije li dosta?", progunđao je čovek sa ručnim časovni‐ kom. Sudeći prema spisku, zvao se Oli Ang. "Obećali ste nam viski. Dupli viski." "Šta je to tebe briga, prikane?", upita ga Veg. "Zar ionako ne morate da se vratite istim putem kojim ste došli? Da li te je tvoja mamica ispustila na glavu?" Počeli su da gunđaju, ali su ponovo krenuli niz hodnik prema kancelariji, ovaj put od najmlađeg prema najstari‐ jem, držeći zadignute nogavice. Meni su sve tetovaže izgle‐ dale manje-više isto. Isprva sam mislio da izgledaju i dečaku, takođe. Onda sam video kako mu se oči šire i od‐ stupio je još jedan korak dalje od rešetaka. Ali nije ništa rekao. "Šerife, zadržite ih baš tu jedan trenutak", rekao sam. Pivi je stao ispred vrata koja su vodila u kancelariju. Ja sam prišao ćeliji i tiho progovorio. "Bili? Vidiš li nešto?" "Beleg", kazao je. "Video sam beleg. To je čovek sa slo‐ mljenim prstenom." Isprva ga nisam razumeo… a onda jesam. Pomislio sam na sve one situacije u kojima me je Kort zvao sporaćem od čela naviše. Druge dečake je nazivao sličnim pogrdnim ime‐ nima, pa i gorim - naravno da jeste, to mu je bio posao - ali, dok sam stajao u hodniku tog zatvora u Debariji a samum
duvao napolju, pomislio sam da je bio u pravu. Uistinu sam bio sporać. Svega nekoliko minuta ranije, mislio sam da bih, ako je u Biliju Striteru postojalo nešto više od sećanja na te‐ tovažu, izvukao to iz njega onda kad sam ga hipnotisao. Sad, shvatio sam, i jesam to izvukao. Postoji li još nešto?, upitao sam ga, siguran da ne posto‐ ji, već samo želeći da ga prenem iz transa koji ga je tako očigledno uznemirio. A kada je kazao beli beleg - ali nesi‐ gurno, kao da pita samog sebe - budalasti Roland je pustio da to prođe. Slanići su postajali nespokojni. Oli Ang, rudar sa zarđa‐ lim ručnim satom, govorio je da su uradili ono što im je rečeno i da želi da se vrati u Kuratu sreću po svoje piće i svoje proklete čizme. "Koji od njih?", upitao sam Bilija. Dečak se nagnuo ka meni i šapnuo. Klimnuo sam glavom, a zatim sam se okrenuo prema skupini muškaraca na kraju hodnika. Džejmi ih je pomno posmatrao, šaka položenih na drške revolvera. Mora da su ljudi ugledali nešto na mom licu, zato što su prestali da gunđaju i naprosto su zurili u mene. Čulo se samo hučanje vetra i neprestano udaranje prašine u građevinu. Što se tiče onoga što se potom dogodilo, tokom narednih godina sam mnogo puta razmišljao o tome i mislim da to nikako nismo mogli da sprečimo. Nismo znali koliko se brzo promena odigrava, shvatate; mislim da nije ni Vanej, takođe, ili bi nas upozorio. Čak je i moj otac rekao isto to kad sam završio sa podnošenjem izveštaja i stajao ispred njega, dok su se sve te silne knjige mrštile na mene, čekaju‐ ći da mi kaže šta misli o mojim postupcima u Debariji - ne kao moj otac, već kao moj dinh. Na jednome sam bio i jesam zahvalan. Umalo sam kazao Piviju da dovede napred čoveka koga je Bili imenovao, ali sam se onda predomislio. Ne zato što je Pivi nekada davno pomogao mom ocu već zbog toga što Mala Debarija i slane kuće nisu bili njegova odgovornost.
"Veg", rekao sam. "Dovedi Olija Anga k meni, ako ti je po volji." "Koga?" "Onog sa časokazom na ruci." "Ej, bre!" Oli Ang je zakreštao kada ga je Vil Veg uhvatio. Bio je omalen za rudara, maltene kao da je knjiški moljac a ne rudar, ah su mu ruke bile mišićave i video sam kako mu još mišića podiže naramenice košulje. "Ej, bre, nisam ništa učinio! Nije pošteno da mene izdvajate samo zato što ovaj ovdi balavac želi da skrene pažnju na sebe!" "Zaveži", rekao mu je Veg i povukao ga kroz zbijenu gru‐ picu rudara. "Zadigni još jednom nogavice kombinezona", rekao sam mu. "Jebi se, derište! Jebi se i ti i konj na kome si dojahao!" "Zadigni nogavice ih ću ja to učiniti umesto tebe." Podigao je ruke i stegnuo šake u pesnice. "Probaj! Samo ti pro…" Džejmi mu je prišao s leđa, potegao revolver, bacio ga u vazduh, uhvatio za cev, a zatim drškom odalamio Olija Anga po glavi. Udarac je bio pažljivo proračunat: rudar se nije onesvestio, ali je spustio ruke, a Veg ga je uhvatio ispod pazuha kad su mu kolena zaklecala. Povukao sam naviše desnu nogavicu njegovog radnog odela, a tu se nalazila plava tetovaža apsane u gradu Biliju, presečena - polomlje‐ na, da upotrebim izraz Bilija Stritera - debelim belim ožilj‐ kom koji mu se pružao nagore sve do kolena. "To sam video", prodahta Bili. "To sam video dok sam ležao ispod gomile konjske opreme." "Klinac izmišlja", reče Oli Ang. Izgledao je ošamućeno, a reči su mu zvučale nerazgovetno. Tanak mlaz krvi mu se slivao niz lice sa mesta na glavi gde mu je Džejmijev udarac rasekao skalp. Znao sam bolje. Bili je spomenuo beli beleg dugo pre nego što je u zatvoru ugledao Olija Anga. Otvorio sam usta, nameravajući da kažem Vegu da ga ubaci u ćeliju, ali je utom sivobradi jurnuo napred. U njegovim očima se video
izraz zakasnele spoznaje. Niti je to bilo sve. Bio je besan kao ris. Pre nego što smo Džejmi, Veg ili ja mogli da ga zaustavi‐ mo, Steg Luka je ščepao Anga za ramena i pribio ga uz re‐ šetke ćelije koja se nalazila preko puta hodnika od one za trežnjenje pijanaca. "Trebalo je da znam!", povikao je. "Tre‐ balo je da znam jošp re nekoliko nedelja, ti podmukla, dvo‐ lična šupčino! Ti ubilačko govance!" Zgrabio je ruku sa starim časovnikom. "Gde si ovo našao, ako ne u rupi iz koje sija zelena svetlost? Gde drugde? Oh, ti ubilački, promenlji‐ vi kučkin sine!" Steg Luka je pljunuo u Angovo ošamućeno lice, a zatim se okrenuo ka Džejmiju i meni, i dalje držeći rudarevu ruku. "Reko je da je našo časokaz u rupi izvan jedne od starih žila u podnožju planine! Reko je da je to verovatno ostatak plena bande Krouovih, a mi smo mu ko budale poverovali! Čak smo otišli da kopamo i tražimo još u slobodnim danima, zar ne!" Ponovo se okrenuo ka ošamućenom Oliju Angu. Nama je delovao ošamućeno, u svakom slučaju, ali ko zna šta se de‐ šavalo iza tih očiju? "A ti si nam se krišom smejo dok smo to radili, u to ne sumnjam. Pronašo si ga u rupi, nego šta, ali ne u nekoj od starih žila! Ušo si u pukotinu! U zeleno svetlo! Bio si to ti! Bio si to ti! Bio si…" Ang se uvio od brade naviše. Hoću da kažem, nije napra‐ vio grimasu; čitava glava mu se izvila. Bilo je to kao da gle‐ date parče tkanine koje uvijaju i cede nevidljive ruke. Oči mu se podigoše sve dok se jedno oko nije našlo bezmalo iznad drugoga, i promeniše boju iz plave u kao noć crnu. Koža mu je najpre pobelela, a zatim pozelenela. Podigla se kao da je guraju pesnice ispod, a zatim je prekriše krljušti. Odeća mu spade sa tela, zato što njegovo telo više nije bilo telo čoveka. Niti je bilo telo medveda, ili vuka, ili lava. Za to bismo možda bili spremni. Možda bismo čak bili pripremlje‐ ni i za alegatora, kao što je bilo stvorenje koje je napalo ne‐
sretnu Fortunu u Serenitiju. Premda je bilo bliže alegatoru nego ičemu drugom. Za svega tri sekunde, Oli Ang se pretvorio u zmiju visine čoveka. Gvozdenzuba. Luka je, i dalje držeći ruku koja se smanjivala prema tom debelom zelenom telu, ispustio krik koji je bio prigušen kada se zmija - i dalje sa lepršavom kosom oko glave koja se izduživala - zabila u starčeva usta. Začuo se vlažni prasak kada se Lukina donja vilica pokidala iz zglobova i tetiva koje su je pridržavale za gornju. Video sam kako mu se iz‐ borani vrat nadima i postaje gladak dok mu je to stvorenje - koje se i dalje menjalo, i dalje stajalo na iščezavajućim osta‐ cima ljudskih nogu - svrdlalo u grlo poput burgije. Iz pročelja hodnika se začuše krici i povici užasa kada su se ostali slanići nadali u bezglavo bekstvo. Nisam obraćao pažnju na njih. Video sam kako Džejmi obavija ruke oko ra‐ stuće, nadimajuće telesine zmijurine u jalovom pokušaju da je izvuče iz grla umirućeg Stega Luke, i video sam ogromnu reptilsku glavu kada je prosvrdlala put kroz Lukin potiljak. Crveni jezik je palacao, a njegov krljušasti vrh bio isprskan kapljicama krvi i posut komadićima mesa. Veg je zamahnuo pesnicom opremljenom mesinganim bokserom na stvorenje. Zmija je s lakoćom izbegla njegov udarac, a zatim suknula napred, izlažući ogromne očnjake koji su i dalje rasli: dva gore, dva dole, sa kojih je kapala prozima tečnost. Zubi su se zarih u Vegovu ruku, a on je vri‐ snuo. "Peče! Bogovi, ala PEČE!" Činilo se kao da Steg Luka, nataknut na zmijino telo, pleše kada je zarila očnjake u policajca. Krv i parčići mesa se razleteše po hodniku. Džejmi me je divlje pogledao. Potegao je revolvere, ali gde da puca? Zmija se uvijala između dva čoveka na samrti. Donji deo njenog tela se, sada bez nogu, izmigoljio iz hrpe odeće i obmotao oko Lukinog struka u debelim namotajima, čvrsto stegnutim. Deo zmijinog tela iza glave se izvlačio kroz sve širu rupu na Lukinom potiljku.
Zakoračio sam napred, zgrabio Vega za zadnji deo kragne prsluka i povukao ga nazad. Njegova ugrizena ruka je već pocrnela i duplo se nadula od normalne veličine. Oči su mu bile iskolačene dok je zurio u mene, a sa usana je počela da mu kaplje bela pena. Negde, Bil Striter je vrištao. Očnjaci se oslobodiše iz mesa. "Peče", promumla Veg, a zatim više nije mogao da govori. Grlo mu se nadulo, a jezik‐ mu je izleteo iz usta. Srušio se na pod, trzajući se u samrt‐ nom ropcu. Zmijurina je piljila u mene, a rascepljeni jezik joj je palacao gore-dole. Bile su to crne zmijske oči, ali su bile ispunjene ljudskim razumevanjem. Podigao sam revol‐ ver sa specijalnim punjenjem. Imao sam samo jedan srebmi metak, a glava zmije se nepredvidljivo njihala levo-desno, ali nijednog trenutka nisam posumnjao da ću pogoditi; to je ono za šta su stvoreni ljudi kao ja. Zmija je pojurila napred, bleštavih očnjaka, a ja sam povukao okidač. Hitac je pogo‐ dio metu, a srebmi metak je uleteo pravo u ta zjapeća usta. Glava zmije je odletela u eksploziji crvenila koje je počelo da beli čak i pre nego što je udarilo najpre u rešetke, a zatim pod hodnika. I ranije sam video takvo sunđerasto belo meso. Bio je to mozak Ljudski mozak. Iznenada je uništeno lice Olija Anga buljilo u mene iz na‐ zubljene rupe u Lukinom potiljku - buljeći sa vrha zmijskog tela. Crno krzno je iskočilo između krljušti na njenom telu kada je kakva god sila koja je umirala unutra izgubila svu kontrolu nad oblicima koje je pravila. U trenutku pre nego što se stvorenje stropoštalo na pod, preostalo plavo oko je požutelo i postalo vučje oko. Onda se stvorenje srušilo, po‐ vukavši nesrećnog Stega Luku sa sobom. U hodniku, umiru‐ će telo kožnog čoveka je zatreperilo, zadrhtalo i promenilo se. Čuo sam pucanje mišića i struganje kostiju. Golo stopalo se pojavilo, pretvorilo u krznatu šapu, a zatim opet postalo ljudsko stopalo. Ostaci Olija Anga zadrhtaše, a zatim se umiriše. Dečak je još uvek vrištao. "Idi i lezi na slamaricu", rekao sam mu. Glas mi nije bio potpuno miran. "Zatvori oči i kaži sebi da je gotovo, jer
sada jeste." "Želim tebe", zajecao je Bili dok je išao prema slamarici. Obrazi su mu bili isprskani krvlju. Štaviše, bio je natopljen krvlju, ali to nije primećivao. Oči su mu već bile sklopljene. "Želim te ovde sa mnom! Molim te, sai, molim te!" "Doći ću ti čim uzmognem", rekao sam. I jesam. Nas troje smo proveli noć na zbijenim slamaricama u ćehji za trežnjenje pijanaca i kavgadžija: Džejmi levo, ja desno, a mladi Bil Striter u sredini. Samum je počeo da jenjava i, sve do kasno u noć, čuli smo zvuke veselja na glavnoj ulici dok su stanovnici Debarije proslavljali smrt kožnog čoveka. "Šta će biti sa mnom, sai?", upitao je Bili trenutak pre nego što je zaspao. "Lepe stvari", odgovorio sam mu, nadajući se da ne grešim u vezi sa Everlin od Serenitija. "Je li mrtvo? Uistinu mrtvo, sai Desčejn?" "Uistinu." Ali u pogledu toga, nisam želeo ništa da rizikujem. Nakon ponoći, kada se vetar stišao do lahora, a Bil Striter ležao u snu toliko dubokom da čak ni košmari nisu mogli da ga dosegnu, Džejmi i ja smo se pridružili šerifu Piviju na pustom polju iza zatvora. Tamo smo kamenim uljem polili telo Olija Anga. Pre nego što smo ga zapalili, upitao sam ih da li ijedan od njih dvojice želi da zadrži njegov ručni sat kao suvenir. Sat se nekako nije polomio u toku borbe, a druga malena kazaljka se i dalje okretala. Džejmi je odmahnuo glavom. "Ne ja", reče Pivi, "jerbo je možda uklet. Hajde, Rolande. Ako mogu tako da te zovem." "Možeš, i to s dobrodošlicom", rekao sam. Zapalio sam šibicu i ispustio je. Stajali smo i gledali sve dok posmrtni ostaci kožnog čoveka iz Debarije nisu postali ništa osim po‐ crnelih kostiju. Ručni sat je bio istopljena grudvica u pepelu.
Narednog jutra, Džejmi i ja smo okupili grupu ljudi - više nego željni, bili su - da odu do železničke pruge. Kad su stigli tamo, trebalo im je svega dva sata da vrate Trubicu na čelične šine. Mašinovođa Travis je rukovodio operacijom, a ja sam stekao mnogo prijatelja kada sam im rekao da sam sredio da svi jedu besplatno u Rejsijevom restoranu u podne i besplatno piju u Kuratoj sreći tog popodneva. Te noći u gradu je trebalo da se održi proslava na kojoj ćemo Džejmi i ja biti počasni gosti. To bih najradije izbegao - želeo sam da se što pre vratim kući, a kao po pravilu, dru‐ štvo mi ne prija - ali su takvi događaji često sastavni deo posla. Jedna dobra stvar: tamo će biti žena, od kojih će neke nesumnjivo biti lepe. Taj deo mi neće smetati, a pret‐ postavljao sam da neće ni Džejmiju. Imao je mnogo toga da nauči o ženama, a Debarija je bila mesto dobro kao i svako drugo da u njemu započne učenje. Džejmi i ja smo gledali kako Trubica sporo dolazi do okretnice, a zatim ponovo kreće ka nama, usmeren u pravom pravcu: prema Gileadu. "Hoćemo li da svratimo do Serenitija na putu nazad do grada?", upitao je Džejmi. "Da pitamo hoće li primiti dečaka?" "Jašta. A igumanija je rekla da ima nešto za mene." "Znaš li šta?" Odmahnuo sam glavom. Everlin, ta planina od žene, pohrlila je ka nama preko dvori‐ šta Serenitija, raširenih ruku. Bezmalo sam bio u iskušenju da podbrusim pete; osećao sam se kao da stojim na putu jednog od onih ogromnih teretnih vagona koji su radili na naftnim poljima nedaleko od Kune. Umesto da nas pregazi, uhvatila nas je u golemi i sisati dvostruki zagrljaj. Miris njenog tela je bio sladak: mešavina
cimeta, majčine dušice i sveže ispečenog peciva. Poljubila je Džejmija u obraz - a on je pocrveneo. Onda je mene polju‐ bila u usta. Na trenutak smo bili umotani u njenu kompliko‐ vanu i ustalasanu haljinu, stojeći u senci njene svilene ka‐ puljače. Potom se odmakla, a lice joj je blistalo. "Kakvu ste uslugu učinili ovom gradu! I kako vam se na tome zahvaljujemo!" Nasmešio sam se. "Sai Everlin, previše ste ljubazni." "Nedovoljno sam ljubazna! Obedovaćete s nama, da? I popićete malo vina, ali samo malčice. Tek treba da pijete večeras, ne sumnjam." Iskosa je nestašno pogledala u Džej‐ mija. "Ali vodite računa kada zdravice počnu da kruže; pre‐ više pića može da muškarca učini manje muškarcem kasnije u toku večeri, i zamagli mu sećanja koja bi inače želeo da zadrži." Zastala je, a zatim joj je lice ozario znalački osmeh koji se čudno slagao s njenom odorom. "Ili… možda i ne bi." Džejmi je pocrveneo više no ikada, ali je oćutao. "Videli smo vas kako dolazite", rekla je, "a postoji još neko ko bi želeo da vam se zahvali." Everlin se pomerila u stranu, a iza nje je stajala sićušna sestra iz Serenitija po imenu Fortuna. Još uvek je bila u za‐ vojima, ali je danas izgledala manje utvarno, a strana lica koju smo mogli da vidimo blistala joj je od sreće i olakšanja. Stidljivo je zakoračila napred. "Ponovo mogu da spavam. A, s vremenom, možda ću čak moći i da spavam bez košmara." Zadigla je porub dugačke odore, i - na moju najdublju nelagodu - pala na kolena pred nama. "Sestra Fortuna, nekada zvana Eni Klej, kaže: blagodarim. Baš kao i sve ostale, ali ove reči dolaze iz mog srca." Nežno sam je uhvatio za ramena. "Ustani, ženo. Nemoj klečati pred takvima kao što smo mi." Pogledala me je blistavim očima i poljubila me u obraz krajem usta koji je još uvek mogao da ljubi. Potom je otrča‐ la preko dvorišta prema delu zgrade koji je, pretpostavljam, bio njihova kuhinja. Iz tog dela hacijende su već dopirali ču‐ desni mirisi.
Everlin ju je sa blagonaklonim osmehom posmatrala kako odlazi, a zatim se okrenula prema meni. "Postoji jedan dečak…", zaustio sam. Klimnula je. "Bil Striter. Znam kako se zove i znam nje‐ govu priču. Mi ne idemo u grad, ali grad ponekad dolazi kod nas. Prijateljski nastrojene ptičice nam šapuću novosti u uši, ako shvataš šta želim da kažem." "Shvatam veoma dobro", rekoh. "Dovedi ga ovamo sutradan, kad vam se glave skupe opet na normalnu veličinu", rekla je. "Mi smo zajednica žena, ali će nam biti drago da primimo siroče… bar sve dok mu na gornjoj usni ne izraste dovoljno dlaka da počne da se brije. Posle toga, žene smetaju mladiću i možda za njega neće biti toliko dobro da ostane ovde. U međuvremenu, možemo da ga naučimo slovima i brojevima… ako je dovolj‐ no pametan da ih nauči, to jest. Misliš li da je dovoljno pa‐ metan, Rolande, sine Gabrijelin?" Bilo mi je neobično što me oslovljava po majčinom imenu umesto po očevom, ali čudnovato prijatno. "Mislim da je veoma pametan." "To je dobro, onda. Takođe, pronaći ćemo mu kuću kada nastupi vreme da ode odavde." "Kuću sa okućnicom", rekao sam. Everlin se nasmejala. "Jašta, baš tako, kao u priči o Timu Junačnom. A sada, hajdemo da zajedno lomimo hleb, hoćemo li? A vinom ćemo nazdraviti junaštvu mladih ljudi." Jeli smo, pili i, sve u svemu, bio je to veoma veseo skup. Kada su sestre počele da raščišćavaju stolove, igumanija Everlin me je odvela u svoje privatne odaje, koje su se sa‐ stojale od spavaće sobe i znatno prostranije kancelarije u kojoj je mačka spavala na ogromnom stolu od hrastovine, prekrivenom gomilom papira. "Izuzetno malo muškaraca je ikada bilo ovde, Rolande", kazala je. "Jedan je bio tip koga možda poznaješ. Imao je
belo lice i nosio je crnu odeću. Znaš li čoveka o kome govo‐ rim?" "Marten Širokoplašti", rekoh. Dobra hrana u mom sto‐ maku je najedanput uskisla od mržnje. I ljubomore, pretpo‐ stavljam - ne samo zbog mog oca, kome je Gabrijela od Artena nabila rogove. "Da li ju je video?" "Zahtevao je, ali sam ga odbila i otposlala odavde. Isprva je odbijao da ode, ali sam mu pokazala svoj nož i kazala da u Serenitiju postoje i druga oružja, jašta, i žene koje znaju kako da ih koriste. Jedno od njih je, rekla sam, pištolj. Pod‐ setila sam ga da se nalazi duboko unutar hacijende, i pre‐ dložila da bi mu bilo bolje, osim ako ne ume da leti, da obrati pažnju. Otišao je, ali pre nego što je to učinio, pro‐ kleo me je, i prokleo je ovo mesto." Oklevala je trenutakdva, pomazila mačku, a zatim pogledala u mene. "Ponekad sam mislila da je kožni čovek njegovih ruku delo." "Mislim da nije", rekao sam. "Ni ja, ali nikada nećemo biti u potpunosti sigurni, zar ne?" Mačka je pokušala da se popne na ogromno igralište njenog krila, a Everlin ju je oterala. "U jedno sam, međutim, sigurna: ipak je razgovarao s njom, ali niko nikad neće znati da li je to učinio u gluvo doba noći kroz prozor njene ćelije ili samo u njenim uznemirenim snovima. Tu tajnu je odnela sa sobom na čistinu na kraju puta, ta jadna žena." Nisam joj odgovorio. Kada je čovek smeten i klonuo duhom, obično je najbolje ne kazati ništa, jer u takvom stanju, svaka reč će biti pogrešna. "Tvoja gospa majka nas je napustila ubrzo nakon što smo oterale tog tipa koga zoveš Širokoplašti. Kazala je da mora da izvrši svoju dužnost i da se iskupi za mnogo štošta. Kazala je da će njen sin doći ovamo. Upitala sam je kako to zna, a ona mi je rekla: 'Zato što je ka točak, i uvek se okreće.' Ostavila ti je ovo." Everlin je otvorila jednu od mnogobrojnih fioka u njenom stolu i izvadila koverat. Na licu je bilo napisano moje ime, rukopisom koji sam dobro poznavao. Jedino bi ga moj otac bolje poznavao. Ta ruka je nekad okretala stranice fine
stare knjige dok mi je čitala priču "Vetar kroz ključaonicu". Jašta, i mnoge druge. Voleo sam sve priče sadržane na stra‐ nicama koje je ta ruka okretala, ali nikada toliko koliko sam voleo samu ruku. Još više sam voleo zvuk glasa koji ih je pričao dok je napolju duvao vetar. To su bili dani pre nego što je upala u lavirint i tužno kurvinsko ponašanje koje ju je dovelo pred revolver u drugoj ruci. Moj revolver, moju ruku. Everlin je ustala i poravnala golemu kecelju. "Moram da odem i vidim kako se stvari odvijaju u ostalim delovima mog malog kraljevstva. Sada ću ti poželeti zbogom, Rolan‐ de, sine Gabrijelin, i samo ću te zamoliti da zatvoriš vrata iza sebe kad izađeš. Sama će se zaključati." "Veruješ mi toliko da ćeš me ostaviti samog sa tvojim stvarima?", upitao sam. Nasmejala se, obišla oko stola i ponovo me poljubila. "Revolverašu, poverila bih ti sopstveni život", kazala je i otišla. Bila je toliko visoka da je morala da se sagne dok je prolazila kroz vrata. Dugo sam sedeo i gledao u poslednju poslanicu Gabrijele Desčejn. Srce mi je bilo puno mržnje, ljubavi i žaljenja - svih tih stvari koje su me otada proganjale. Razmišljao sam o tome da spalim pismo, nepročitano, ah sam naposletku po‐ cepao kovertu. Unutra se nalazio jedan jedini list hartije. Rečenice su bile nejednake, a mastilo kojim su bile napisa‐ ne na mnogo mesta se razmazalo. Verujem da se žena koja je napisala te rečenice borila da sačuva šačicu poslednjih trunki razuma. Nisam siguran u to da bi mnogo ljudi razu‐ melo njene reči, ali ja jesam. Siguran sam dabi ih moj otac razumeo, takođe, ali mu nikada nisam pokazao to pismo, niti sam mu rekao za njegovo postojanje.
Gozba koju sam pojela bila je trula ono što sam smatrala palatom bilaje tamnica ala peče Rolande Pomislio sam na Vega, kako umire od zmijskog ugriza. Ako se vratim i ispričam ono što znam ono što sam načula Gilead možda može da bude spasen još nekoliko godina ti možeš da budeš spasen tvoj otac malo je on ikada mario za mene Reči "malo je on ikada mario za mene" bile su precrtane nizom debelih linija, ali sam svejedno mogao da ih proči‐ tam. kaže ne usuđujem se kaže: "Ostani u Serenitiju sve dok te smrt ne pronađe." kaže: "Ako se vratiš, smrt će te rano pronaći. " kaže: "Tvoja smrt će uništiti jedinu osobu na svetu do koje tije stalo." kaže: "Hoćeš li umreti od ruke svog derišta i videti kako se sva dobrota sva blagost svaka Ijubazna misao izliva iz njega kao voda iz krčaga? zarad Gileada koji je malo mario za tebe
i svakako će umreti?" Ali ja moram da se vratim. Molila sam se i meditirala sam o tome a glas koji čujem uvek izgovara istovetne reči: TO JE ONO ŠTO KA ZAHTEVA Bilo je još malo više, reči koje sam iznova i iznova podeblja‐ vao u godinama lutanja nakon katastrofalne bitke na Jeri‐ honskom brdu i pada Gileada. Podebljavao sam ih sve dok se papir nije raspao, a ja sam pustio da ga vetar odnese - vetar koji duva kroz ključaonicu vremena, shvatate. Na kraju, vetar sve odnosi, zar ne? A zašto da ne? Zašto, ako ne baš zbog toga? Ako nam slatkoća života ne nestane, uopšte ne bi ni bilo slatkoće. Ostao sam u Everlininoj kancelariji sve dok nisam ovla‐ dao nad emocijama. Onda sam stavio majčine zadnje reči - njeno nedostavljeno pismo - u telećak i otišao, postaravši se da se vrata zaključaju za mnom. Pronašao sam Džejmija, pa smo odjahali u grad. Te noći je bilo svetala, muzike i plesa‐ nja; mnogo dobrih jela i dosta pića da se hrana zalije. Bilo je i žena, takođe, a te noći je Ćutljivi Džejmi ostavio nevi‐ nost iza sebe. Narednog jutra…
Oluja je gotova
1 "Te noći je", reče Roland, "bilo svetala, muzike i plesa‐ nja; mnogo dobrih jela i pića da se hrana zalije." "Cirka", reče Edi, i poluozbiljno-polušaljivo uzdahnu. "Dobro je se sećam." Bilo je to prvo što je iko od njih izgovorio za veoma dugo vremena, a to je skršilo čaroliju koja ih je držala te dugačke i vetrovite noći. Promeškoljili su se kao ljudi koji se bude iz dubokog sna. Svi izuzev Oja, koji je i dalje ležao ispred kamina sa kratkim šapama podignutim u vazduh i jezikom komično isplaženim ukoso. Roland je klimnuo. "Bilo je i žena, takođe, a te noći je Ćutljivi Džejmi ostavio nevinost iza sebe. Narednog jutra smo se ponovo ukrcali na Trubicu i krenuli nazad za Gilead. I tako se to dogodilo, bilo jednom nekada davno." "Dugo pre nego što se rodio deda mog dede", tiho reče Džejk. "O tome ne mogu da zborim", reče Roland sa smeškom, a zatim otpi gutljaj vode. Grlo mu je bilo suvo kao barut. Na trenutak, u prostoriji je vladala tišina. Potom Edi reče: "Hvala ti, Rolande. To je bilo strava." Revolveraš je upitno izvio obrvu. "Hoće da kaže da je bilo predivno", reče Džejk. "I jeste." "Vidim svetlost u prorezima između dasaka kojima smo zabarikadirali prozore", reče Suzana. "Samo malčice, ali je tamo. Govorio si čitavu noć, Rolande. Pretpostavljam da, na kraju krajeva, ipak nisi snažni i ćutljivi Gari Kuper tip, zar ne?" "Ne znam ko je to." Uhvatila ga je za ruku i čvrsto je stisnula. "Nema veze, šećeru." "Vetar se stišao, ali još uvek duva prilično jako", primetio je Džejk. "Dodaćemo drva na vatru, a zatim idemo na počinak", reče revolveraš. "Ovog popodneva napolju bi trebalo da
2 bude dovoljno toplo da izađemo i skupimo još drva. A sutra…" "Ponovo na put", dovrši Edi. "Istinu zboriš, Edi." Roland je bacio poslednja drva za potpalu na vatru koja se gasila, gledao kako se ponovo rasplamsava, a zatim legao i zatvorio oči. Nekoliko sekundi kasnije je zaspao. Edi je zagrlio Suzanu, a potom pogledao preko njenog ramena u Džejka, koji je sedeo u turskom sedu i gledao u vatru. "Vreme je za lalanje, goniču mali." "Ne zovi me tako. Znaš da to mrzim." "U redu, kauboju." Džejk mu je pokazao srednjak. Edi se nasmešio i sklopio oči. Dečak se čvršće uvio u ćebe. Moja streja, pomislio je i nasmešio se. S druge strane kamenih zidova vetar je i dalje ječao - glas bez tela. Džejk je pomislio: Nalazi se na drugoj strani ključaonice. A tamo, odakle vetar dolazi? Iz čitave večnosti. I Mračne kule. Pomislio je na dečaka kakav je Roland Desčejn bio pre nebrojeno mnogo godina, kako ugodno ušuškan leži u kru‐ žnoj spavaćoj sobi na vrhu kamenog tornja i sluša kako mu majka čita stare priče dok vetar duva preko mračne zemlje. Dok je tonuo u san, Džejk je video ženino lice i pomislio da izgleda jednako ljubazno kao i prelepo. Njegova majka mu nikada nije čitala priče. U njegovoj kući sa okućnicom, to je bio posao kućne pomoćnice. Sklopio je oči i video kako bamburi propeti na stražnje noge plešu na mesečini. Zaspao je. Kada se Roland probudio kasno ujutru, vetar je utih‐ nuo, a soba je bila znatno svetlija. Edi i Džejk su još uvek bili u dubokom snu, ali se Suzana probudila, popela na kolica i skinula daske sa jednog prozora. Sada je sedela tamo, brade oslonjene na dlan, i gledala napolje. Roland joj
je prišao i stavio šaku na rame. Suzana ga je potapšala po ruci, ne okrenuvši se. "Oluja je gotova, šećeru." "Jeste. Nadajmo se da nikad više nećemo ugledati nijed‐ nu sličnu njoj." " A ako je ugledamo, nadajmo se da u blizini postoji sklo‐ nište jednako dobro kao što je ovo. Što se tiče ostatka sela Žutać…" Zavrtela je glavom. Roland se sagnuo da pogleda napolje. Ono što je video nije ga iznenadilo, ali je bilo ono što bi Edi nazvao strava. Glavna ulica je i dalje bila tamo, ali je sada bila puna grana i skršenog drveća. Građevine koje su je donedavno oiviča‐ vale su nestale. Ostala je jedino kamena sala za javne sku‐ pove. "Imali smo sreće, zar ne?" "Sreća je reč koju oni sa jadnim srcima koriste za ka, Suzana od Njujorka." Ćutke je razmislila o njegovim rečima. Poslednji vetrići studentresa su prošli kroz rupu gde je bilo prozorsko okno i promrsili joj kosu, kao da ju je pomilovala neka nevidljiva ruka. Onda se okrenula prema njemu. "Napustila je Sereniti i vratila se u Gilead - tvoja gospa mati." "Jeste." "Uprkos tome što joj je taj kučkin sin rekao da će pogi‐ nuti od sinovljeve ruke?" "Sumnjam da je to sročio upravo na takav način, ali… da." "Nije nikakvo čudo što je bila napola luda kada je napisa‐ la to pismo." Roland je ćutao i gledao kroz prozor u uništenje koje je izazvala oluja. Ipak, oni su pronašli sklonište. Dobro skloni‐ šte od oluje. Suzana ga je obema šakama uhvatila za troprstu desnu šaku. "Šta je kazala na kraju? Koje reči si iznova i iznova podebljavao sve dok se pismo nije raspalo? Možeš li da mi kažeš?"
3 Revolveraš joj dugo nije odgovorio. Taman kada je bila sigurna da to neće učiniti, ipak jeste. U glasu mu se čulo - skoro neprimetno, ali je sasvim sigurno bilo tamo - drhtanje koje nikada ranije nije čula. "Pisala je na niskom govoru sve do zadnje rečenice. Nju je napisala na uzvišenom, a svako slovo je bilo predivno ispisano: Sve ti opraštam. A zatim: Možeš li ti da oprostiš meni?" Suzana je osetila kako joj jedna suza, topla i savršeno ljudska, klizi niz obraz. "A jesi li mogao, Rolande? Jesi li joj oprostio?" I dalje gledajući kroz prozor, Roland od Gileada - sin Sti‐ vena i Gabrijele od Artena - nasmešio se. Osmeh mu se razlio preko lica kao prvi sjaj zore po kamenitom pejzažu. Izgovorio je jednu jedinu reč pre nego što se vratio do pr‐ tljaga da im zgotovi popodnevni doručak. Ta reč je bila da. Proveli su još jednu noć u sali za javne skupove. Bilo je drugarstva i razgovora, ali nije bilo priča. Sledećeg jutra su sakupili stvari i nastavili duž Staze Zraka - prema Kali Brin Stardžis, i graničnim oblastima, i Zemlji Gromova, i Mračnoj kuli. To su stvari koje su se dogodile, bilo jednom nekada davno.
EPILOG Na uzvišenom govoru, poslednja poruka Gabrijele Desčejn njenom sinu je ovako izgledala: Dve najlepše reči na bilo kom jeziku su Opraštam ti.
1) Neprevodiva igra rečima autora; na engleskom jeziku, ime reke Vaj (Whye) izgovara se slično kao reč zašto (why). (Prim. prev.) <<< 2) Neprevodiva igra rečima autora; na engleskom jeziku, reč mirno (still) i čelik (steel) slično se izgo‐ varaju. <<< 3) Mir, spokojstvo. (Prim. prev.) <<< 4) Remuda, reč španskog porekla u čestoj upotrebi na američkom zapadu, koja označava krdo konja iz koga radnici na rančevima biraju svoje ždrepce. (Prim. prev.) <<< 5) Koje se izgovara kao S, na niskom govoru. (Prim. prev.) <<<