Kada se ovo šaroliko društvo okrenulo da ode prema parkingu, Parvani je i dalje stajala kraj ploče. Kada ju je Uve upitao zašto, odvratila je samo „šta vas briga“, uz onaj osmeh zbog kog je Uve poželeo da je gađa nečim. Dobro, možda ne nečim tvrdim. Nečim čisto simboličnim. Odgovorio je ispuštajući zvuk frustracije u nižim oktavama, ali je posle izvesnog razmatranja zaključio da bi rasprava sa dve žene istovremeno pri‐ rodno bila osuđena na neuspeh od samog početka. I tako je krenuo prema sabu. „Ženske priče“, rekla je Parvani sasvim sažeto kada je najzad došla do parkinga i sela na vozačko mesto. Uve nije znao šta je time mislila, ali je odlučio da ne pita dalje. Sedmogodišnjakinja je pomogla trogodišnjakinji da veže pojas na zadnjem sedištu. Džimi, Mirsad i Patrik su se u međuvremenu nagurali u Andešov auto ispred njih. Tojotu. Ne baš optimalan izbor auta za čoveka koji ume da misli, kako je Uve više puta napomenuo u prodavnici automobila. Ali barem nije francuski. Uve je osim toga uspeo da iscenjka cenu nižu za skoro osamsto kruna i pobrinuo se da mladić dobije i zimske gume besplatno. Tako da je, uprkos svemu, ipak prihvatljivo. Kada je Uve stigao u prodavnicu, balavac je razgledao neki hjundai. Moglo je da bude i gore. Na putu kući svratili su u Mekdonalds, na veliko oduševljenje Džimija i devojčica. Između ostalog zbog toga što je Parvani morala da piški. U stvari, pre svega zbog toga. Kada su se najzad vratili u naselje, rasturili su se i svako je krenuo na svoju stranu. Uve, Mirsad i mačka su se oprostili od Parvani, Patrika, Džimija i dece i skrenuli iza ugla kod Uveove šupe. Teško je bilo reći koliko je dugo zdepasti čovek čekao ispred kuće. Možda čitavo popodne. Imao je usredsređen izraz lica stražara koji usprav‐ no stoji na položaju negde u divljini. Kao da je izrezan iz debelog stabla drveta, a temperatura u minusu ga se uopšte ne dotiče. Ali kada se Mirsad pojavio iza ugla i zdepasti čovek ga ugledao, premestio je čitavu težinu tela sa jedne noge na drugu. „Zdravo“, rekao je i protegao se, vraćajući težinu tela na prvu nogu. „Zdravo, tata“, promumlao je Mirsad i zastao na tri metra od njega, ne znajući ni sam šta da radi sa gornjom polovinom svog tela. Te večeri Uve je obedovao u Parvaninoj i Patrikovoj kuhinji, dok su jedan otac i jedan sin razgovarali o razočaranjima, nadanjima i muškosti na dva različita jezika u Uveovoj kuhinji. Možda su najviše razgovarali o hra‐
brosti. Uve je znao da bi se Sonji to dopalo. Ali pokušavao je da se ne osmehuje kako Parvani to ne bi primetila. Pre nego što je sedmogodišnjakinja krenula na spavanje, ćušnula je Uveu u ruku papir na kom je pisalo „Pozivnica za rođendansku zabavu“. Uve ju je pročitao kao da je pravni ugovor o prepuštanju stanarskog prava. „Dobro, dobro. U tom slučaju, naravno, očekuješ poklone?“, zabrundao je naposletku. Sedmogodišnjakinja je pogledala u pod i zavrtela glavom. „Ne morate ništa da kupujete. Ipak, želela bih samo jednu stvar.“ Uve je presavio pozivnicu i gurnuo je u zadnji džep pantalona. Ozbiljno je položio dlanove na kukove. „Da?“ „Mama kaže da je preskupo, tako da nije važno“, odgovorila je sedmo‐ godišnjakinja ne podižući pogled i ponovo zavrtela glavom. Uve je poverljivo klimnuo glavom, poput kriminalca koji je upravo dao znak drugom kriminalcu da se telefon kojim razgovaraju prisluškuje. On i devojčica su se osvrnuli po predsoblju da bi se uverili da njeni mama ili tata nisu promolili radoznale uši da bi ih krišom prisluškivali. Onda se Uve sagnuo, a devojčica je sklopila šake oko usta i prošaputala mu na uvo: „Ajped.“ Uve je izgledao pomalo kao da mu je upravo rekla „tandarabroć“. „To je vrsta kompjutera. Ima posebne programe za crtanje. Za decu!“, prošaputala je nešto glasnije. I nešto joj je zablistalo u očima. Nešto što je Uve prepoznao.
38 Čovek po imenu Uve i kraj jedne priče Grubo rečeno, postoje dve vrste ljudi. Oni koji razumeju koliko su samo sjajni ti beli kablovi, i oni koji to ne razumeju. Džimi pripada prvoj vrsti ljudi. On obožava bele kablove. I bele telefone. I bele kompjuterske ekrane sa voćkom na zadnjoj strani. U svakom slučaju, to je otprilike ono što je Uve uspeo da pohvata tokom vožnje do grada, za vreme koje je Džimi potpuno egzaltirano brbljao o stvarima za koje bi svaka racionalna osoba trebalo da bude zaista nenadmašno nezainteresovana, da je Uve naposletku utonuo u neku vrstu stanja duboke meditacije, sve dok se trućanje gojaznog mladića nije pretvorilo samo u potmuli šum u njegovim ušima. Uve se naravno pokajao što je zamolio Džimija da mu pomogne u ovome iste sekunde pošto se mladić svalio na suvozačko sedište saba sa velikim sendvičem punim senfa u ruci. Džimi nije naročito popravio situa‐ ciju ni time što je bez ikakvog plana nekud odlutao u nameri da „malo raz‐ gleda kablove“ čim su zakoračili u prodavnicu. Ako želiš da nešto bude urađeno, uvek to moraš sam da uradiš, baš kao i obično, zaključio je Uve i sam se uputio prema kasi. A Džimi se dogegao i priskočio u pomoć tek kada je Uve zaurlao: „Ma, tebi mora da su uradili frontalnu lobotomiju!?“ mladiću koji je pokušao da mu pokaže ponudu laptopâ u prodavnici. Uosta‐ lom, čak ni ta pomoć nije bila namenjena Uveu, već osoblju prodavnice. „Mi smo zajedno“, klimnuo je Džimi glavom prodavcu uz pogled koji je manje ili više služio kao tajni pozdrav kojim se saopštava: „Ne brinite, ja sam jedan od vas!“ Prodavac je ispustio dug, ozlojeđen uzdah i pokazao na Uvea. „Samo pokušavam da mu pomognem, ali…“
„Pokušavaš da mi utrapiš gomilu SMEĆA, eto šta radiš!“, razdra se Uve, ne dozvoljavajući mu da završi rečenicu, i preteći zamahnu ka njemu nečim što je spontano uzeo sa obližnje police. Uve nije tačno znao šta je u pitanju, ali izgledalo je kao bela zidna utič‐ nica neke vrste, i delovalo je kao da bi ga mogao prilično snažno baciti prema prodavcu, ako bude potrebe. Prodavac je pogledao Džimija sa onom vrstom trzaja u uglu oka kakve je Uve izgleda izazivao kod svog okruženja toliko često da bi se eventualno neki sindrom mogao nazvati po njemu. „Čoveče, nije mislio ništa loše“, pokušao je Džimi vedro. „Pokušao sam da mu pokažem mekbuk, a on me je onda pitao koji auto vozim“, izustio je prodavac, delujući duboko povređeno. „To je sasvim relevantno pitanje“, promrmljao je Uve odlučno klimajući glavom prema Džimiju. „Ja nemam auto! Jer smatram da mi je nepotreban i želim da se vozim na ekološki način!“, odgovorio je prodavac, tonom koji se nalazio negde na pola puta između nerazumnog gneva i zauzimanja fetusnog položaja. Uve je pogledao Džimija i razmahnuo rukama, kao da time sve obja‐ šnjava. „Sa ovim čovekom se ne vredi raspravljati“, rekao je, klimnuo glavom i očigledno očekivao momentalno slaganje. Džimi je utešno potapšao prodavca po ramenu i smirenim glasom zamolio Uvea da se „možda malo smiri“. Uve mu je nimalo smireno odbru‐ sio kako je „hladan kao špricer“. „Gde si uopšte bio, dođavola?“, prebacio mu je potom. „Šta? Ja? Malo sam razgledao najnovije monitore, znate“, objasnio je Džimi. „Hoćeš da kupiš monitor?“, upitao je Uve. „Ne“, odgovorio je Džimi i pogledao Uvea kao da je to veoma čudno pitanje, od onih na koje bi Sonja obično začuđeno odvratila „kakve to veze ima?“ kada bi je Uve pitao da li joj je zaista „potreban“ nov par cipela. Prodavac je pokušao da se okrene i iskrade se odatle, ali Uve je hitro postavio nogu kako bi ga sprečio u tome. „Kuda si ti krenuo? Nismo još gotovi!“ Prodavac je sada već izgledao duboko nesrećno. Džimi ga je ohrabruju‐ će potapšao po leđima. „Uve samo hoće da pazari ajped, znaš, možemo li to da sredimo?“
Prodavac je ogorčeno pogledao Uvea. Pa Džimija. Zatim je skrenuo pogled prema kasi gde je Uve samo nešto malo ranije urlao kako ne želi „prokleti računar bez tastature“. Uzdahnuo je i pribrao se. „Oookej… onda idemo nazad do kase. Koji model želite? Sa 16, 32 ili 64 giga?“ Uve se izbečio na prodavca kao da bi trebalo da se pripazi i ne zasipa pošten svet nasumičnim kombinacijama suglasnika i izmišljenim rečima. „Postoje različite verzije sa različitom veličinom memorije“, preveo je Džimi Uveu kao da je tumač u imigracionom. „A za sve to naravno treba papreno doplatiti, dođavola“, frknuo je Uve. Džimi je klimnuo glavom pun razumevanja i okrenuo se prodavcu. „Mislim da bi Uve želeo da sazna nešto više o razlikama među različi‐ tim modelima.“ Prodavac zastenja. „Dakle, hoćete li obični ili 3G model?“ Džimi se okrenuo prema Uveu. „Hoćete li ga pretežno koristiti kod kuće ili i napolju?“ Uve je kao odgovor podigao svoj prst nalik na džepnu lampu u vazduh, pa ga uperio pravo u prodavca. „Slušaj me! Ona mora da dobije NAJBOLJE! Jasno?“ Prodavac je pomalo uznemireno ustuknuo. Džimi mu se veselo iscerio i razmahnuo masivnim rukama kao da se priprema na veliki zagrljaj. „Čoveče! Uve jednostavno želi najbolje!“ Nekoliko minuta kasnije Uve je zgrabio kesu u kojoj se nalazio upako‐ van ajped, promrmljao nešto kao „sedam hiljada devetsto devedeset pet kruna! A ne daju ti ni pišljivu tastaturu!“, kao i „razbojnici i pljačkaši“, na‐ ročito naglašavajući slogove „plja-čka“ i odmarširao prema vratima. Džimi je ostao na mestu pomalo zamišljen i sa suzdržanim oduševljenjem posma‐ trao zid iza prodavca. „Kad sam već tu, znaš… želeo bih da pogledam neki kabl.“ „Aha. Kakav kabl?“, uzdahnuo je prodavac, koji je izgledao potpuno is‐ crpljeno. Džimi se nagnuo ka njemu i radoznalo protrljao ruke. „Šta imaš?“ * * *
I tako se desilo da je sedmogodišnjakinja te večeri od Uvea dobila ajped. I kabl od Džimija. „I ja imam takav. Mnogo je dobar!“, sa entuzijazmom je objasnio Džimi i pokazao na pakovanje. Sedmogodišnjakinja je stajala u predsoblju kraj vrata i delovala kao da joj nije baš sasvim jasno šta se od nje očekuje da uradi sa tim obaveštenjem, pa je samo klimnula glavom i rekla: „Baš fino… hvala“. Džimi je ushićeno klimnuo glavom. „Ima li nešto za grickanje?“ Sedmogodišnjakinja je pokazala u pravcu dnevne sobe, koja je bila puna ljudi. Nasred prostorije stajala je torta sa osam upaljenih svećica, prema kojoj se dražesno građeni mladić kako se činilo odmah ustremio. Novope‐ čena osmogodišnjakinja je ostala u predsoblju i iznenađeno čeprkala kutiju od ajpeda. Kao da ne uspeva baš sasvim da poveruje da je zaista drži u ruci. Uve se nagnuo prema njoj. „Tako sam se i ja osećao svaki put kada kupim nov auto“, tiho joj je rekao. Ona se osvrnula po predsoblju kako bi se uverila da niko ne gleda, pa se osmehnula i zagrlila ga. „Hvala, deko“, prošaputala je i otrčala u svoju sobu. Uve je bez reči ostao u predsoblju i ključem od kuće čeprkao žuljeve na dlanu. Patrik je dohramao na štakama i produžio za osmogodišnjakinjom. Očigledno je dobio najnezahvalniji zadatak večeri: da ubedi ćerku kako joj je zabavnije da sedi u haljini i jede tortu sa gomilom dosadnih odraslih nego da sedi u svojoj sobi, sluša pop muziku i preuzima aplikacije za svoj novi ajped. Uve je ostao u predsoblju i dalje u jakni i skoro deset minuta bezizra‐ žajno zurio u pod. „Jeste li dobro?“ Parvanin glas ga je oprezno vratio u stvarnost, kao da se budi iz dubokog sna. Stajala je na ulazu u dnevnu sobu, ruku položenih na obli stomak, kao da balansira njime ispred sebe nalik na veliku korpu za veš. Uve je podigao glavu, pomalo zamućenog pogleda. „Da, da, da, naravno da jesam.“ „Hoćete li da uđete i probate tortu?“ „Ne… ne. Ne volim torte. Idem malo da prošetam sa mačkom.“ Parvanine krupne smeđe oči su ga prikovale na mesto na onaj prodoran način sve češći u poslednje vreme, od čega bi mu se uvek sasvim pokvarilo
raspoloženje. Kao da je puna zlih slutnji. „Dobro“, rekla je naposletku, ne baš ubeđeno. „Hoćemo li sutra da vežbamo vožnju? Došla bih do vas u osam sati“, upitala je zatim. Uve je klimnuo glavom. Mačka je došetala u predsoblje sa tortom u br‐ kovima. „Jesi li završila?“, brecnuo se Uve na nju, a pošto je mačka delovala kao da je odgovor potvrdan, Uve je nakratko pogledao u Parvani, malo zazvec‐ kao ključevima, pa tiho potvrdio: „Dobro, dobro. Onda do sutra u osam.“ Gusti zimski mrak se spustio na naselje kada su Uve i mačka zakoračili na uličicu između kuća. Smeh i muzika dopirali su sa rođendanskog slavlja poput nekog velikog toplog tepiha između fasada. Sonji bi se to dopalo, po‐ mislio je Uve. Svidelo bi joj se u šta se ovo naselje pretvara, sa tom ludom trudnom strankinjom i njenom potpuno raspojasanom porodicom. Mnogo bi se smejala. A sam bog zna koliko Uveu nedostaje taj smeh. Krenuo je prema parkingu sa mačkom kraj sebe. Nekoliko puta probno udario table. Cimao vrata garaža. Napravio turu do parkinga za posetioce i nazad. Bacio pogled u prostoriju za smeće. Dok su se vraćali između kuća, negde naspram Uveove šupe, Uve je ugledao kako se nešto mrda dole kod poslednje kuće na Parvaninoj i Patrikovoj strani ulice. Uve je isprva pomi‐ slio da je u pitanju neko od gostiju na zabavi, ali je zatim primetio da se prilika kreće kraj šupe pored kuće one porodice ljubitelja sortiranja smeća, na kojoj su prozori bili pogašeni. Koliko je Uveu bilo poznato, oni su i dalje boravili u Tajlandu. Začkiljio je kroz mrak kako bi se uverio da ga senke na snegu nisu zavarale, i nekoliko sekundi zapravo i nije video baš ništa. Ali onda, baš kada je bio spreman da prizna da mu vid možda više nije ono što je nekad bio, prilika se pojavila ponovo. A iza nje još dve. Onda se začuo prepoznatljiv zvuk udaraca čekićem po prozorskom oknu izlepljenom selo‐ tejpom. Ono što se radi da se prikrije zveket kada se staklo razbije. Uve je dobro poznavao taj zvuk, upamtio ga je na železnici, kada je trebalo da izbiju napukla stakla na vagonima a da se pritom ne poseku po prstima. „Hej? Šta to radite?“, zagrmeo je kroz mrak. Prilike pored kuće su zastale. Uve je čuo glasove. „Čujete li šta vas pitam!“, gromoglasno je povikao i potrčao ka njima. Video je kako neko od njih pravi nekoliko koraka prema njemu, a zatim čuo kako je neko od njih viknuo. Uve je ubrzao, i sada je već jurio kao
ljudski opsadni ovan. Stigao je samo da pomisli kako je trebalo da iz šupe uzme nešto čime će se boriti, ali je sada prekasno. Krajičkom oka je video kako je jedna od prilika zamahnula nečim duguljastim, pa je pomislio kako će tog dripca morati da sredi pre svih ostalih. Kada ga je probolo u grudima, isprva je pomislio da je neka od prilika uspela da ga napadne otpozadi i raspali ga pesnicom u leđa. Ali onda ga je probolo ponovo, gore nego ikada pre, kao da mu je neko proburazio telo mačem, pa ga zatim metodično zarivao dublje, kroz čitavo telo, sve do peta. Uve je pokušao da uvuče vazduh, ali ga više nije bilo. Pao je usred koraka i punom težinom se srušio u sneg koliko je dug. Upola svesno je osetio tup bol kada je obrazom udario u led i osetio kako nešto kao da mu steže grudi iznutra nekom ogromnom, nemilosrdnom pesnicom. Kao kada zgužvate aluminijumsku limenku rukom. Uve je čuo trčeće korake provalnika kroz sneg i shvatio da beže. Nije znao koliko je vremena prošlo, ali mu je bol u glavi bio nepodnošljiv, kao da neki dugi niz neonskih lampi puca jedna po jedna, uz pljusak stakla i čelika. Poželeo je da krikne, ali u plućima više nije imao kiseonika. Samo je čuo udaljen Parvanin glas kroz zaglušujuće pulsiranje krvi u svojim ušima. Čuo je kako je posrnula i okliznula se na snegu sa svojim nesrazmernim telom nasađenim na majušna stopala. Poslednje što je Uve stigao da pomisli pre nego što se sve smračilo bilo je da mora od nje da zatraži obećanje da neće dozvoliti ambulantnim kolima da se dovezu između kuća. Automobilski saobraćaj je zabranjen u naselju.
39 Čovek po imenu Uve i smrt Smrt je čudna stvar. Ljudi prožive čitave živote kao da ona ne postoji, pa ipak ona veći deo vremena predstavlja jedan od najvažnijih razloga za ži‐ vljenje. Neki od nas s vremenom postanu toliko svesni nje da živimo sna‐ žnije, tvrdoglavije, halapljivije. Nekima je potrebno njeno stalno prisustvo da bi uvideli šta je njena suprotnost. Drugi bivaju toliko zaokupljeni njom da sedaju u čekaonicu mnogo pre nego što ona najavi svoj dolazak. Plašimo je se, ali se ipak najviše od svega plašimo da će ugrabiti nekog drugog, a ne nas. Jer najveći strah u smrti je da će nas zaobići. I ostaviti nas same. Ljudi su uvek govorili da je Uve „ogorčen“. Ali on nije bio ogorčen, do‐ đavola. Samo se nije cerekao sve vreme. Zar bi ga zbog toga trebalo tretirati kao kriminalca? Ne, po Uveovom mišljenju. Ali postoji nešto što se u čoveku slomi kada sahrani jedinu osobu koja ga je ikada razumela. Ne postoji vreme koje leči takve rane. I vreme je čudno. Većina nas živi samo zbog onoga što se nalazi pred nama. Za nekoliko dana, nekoliko nedelja, nekoliko godina. Jedan od naj‐ mučnijih trenutaka u životu svakog čoveka verovatno je spoznaja o tome da ste dostigli godine u kojima se više toga nalazi iza nego ispred nas. A kada se vreme više ne nalazi ispred nas, moramo pronaći nešto drugo za šta ćemo živeti. Možda uspomene. Sunčana popodneva sa nečijom rukom u svojoj. Ljudi pronalaze način da žive za budućnost nekog drugog. Uve nije takođe umro kada ga je Sonja napustila. Jednostavno je prestao da živi. Tuga je čudna stvar. Kada je bolničko osoblje odbilo da pusti Parvani da uđe u operacionu salu prateći Uveova nosila, Patrik, Džimi, Andeš, Adrijan, Mirsad i četiri bolničarke su boreći se iz sve snage zajedno nekako uspeli da obuzdaju nju
i njene pesnice koje su fijukale na sve strane. Kada ju je jedan lekar zamolio da se seti kako je zapravo trudna i pozvao je da sedne i „smiri se“, Parvani mu je prevrnula čekaoničku drvenu klupu na nogu. A kada se drugi lekar pojavio na vratima, sa klinički neutralnim izrazom lica i odsečno saopštio kako se „moraju pripremiti na najgore“, kriknula je iz sveg glasa i srušila se na pod poput razbijene porcelanske vaze, lica zaronjenog u šake. Ljubav je čudna stvar. Obuzima nas iznenada. Bilo je pola četiri ujutru kada je jedna bolničarka došla po nju. Odbila je da napusti čekaonicu, iako su baš svi oko nje pokušavali da je privole na to. Naravno, ne i Patrik, jer ju je dobro poznavao. Ali ostali, oni koji je nisu videli ljutu dovoljan broj puta da bi znali kako ovo nije žena kojoj se neka‐ žnjeno izdaju naređenja, bila ona trudna ili ne. Kosa joj je bila u neredu, oči crvene i okružene potočićima osušenih suza i maskare. Kada je zakoračila u sobicu na kraju hodnika, u prvi mah je izgledala tako slabašno da je jedna bolničarka dotrčala kako bi sprečila da se trudnica jednostavno sruši na pragu. Parvani se oslonila na dovratak, duboko udahnula i osmehnula se bolničarki sasvim slabašno, uveravajući je da je „okej“. Zakoračila je u pro‐ storiju i nekoliko sekundi tako stajala, kao da prvi put te noći pokušava da shvati pune razmere onoga što se dogodilo. Zatim je prišla krevetu, stala kraj njega s novim suzama u očima i počela da besno udara raširenim dlanovima po Uveovoj ruci. „BAKSUZE jedan!“, urlala je neprekidno, udarajući ga sve jače i jače. „NEĆEŠ mi sad umreti, je l’ ti jasno!?“, zavrištala je. Uveovi prsti na kraju ruke umorno su se pokrenuli, a ona ih je obema rukama uhvatila, spustila mu čelo na dlan i ponovo zaplakala. „Sad je stvarno vreme da se malo pribereš, ženo“, promuklo je prošapu‐ tao Uve. Ponovo ga je udarila po ruci. A on je smatrao da bi pametno bilo da oćuti. Ali pošto je ona nastavila da sedi tu s njegovom rukom u svojoj, sva zgurena u stolici, sa onom mešavinom uznemirenosti, saosećanja i čistog straha u krupnim smeđim očima, podigao je drugu ruku i potapšao je po kosi. Imao je cevčice u nosu, a grudni koš mu se s mukom podizao ispod pokrivača. Kao da svaki udisaj predstavlja dug bolan impuls. Reči su zvučale kao šištanje. „Valjda nisi dozvolila onim vucibatinama da ambulantnim kolima uđu u naselje?“
Prošlo je četrdeset minuta pre nego što se ijedna bolničarka usudila da ponovo promoli glavu u sobu. Nešto kasnije pojavio se mladi lekar sa nao‐ čarima u plastičnim klompama, za koga je Uve pomislio kako je pravo oli‐ čenje nekog ko ima metlu u zadnjici, i bezvoljno stao kraj kreveta. Pogledao je u papir. „Par… man?“, izustio je zamišljeno i rasejano pogledao Parvani. „Parvani“, ispravila ga je. Lekar nije izgledao kao da ga se to mnogo tiče. „Ovde ste navedeni kao ’najbliži srodnik’, rekao je i sasvim kratko po‐ gledao prvo tridesetogodišnju ženu veoma iranskog izgleda, pa pedesetde‐ vetogodišnjeg čoveka u krevetu, veoma neiranskog izgleda. Pošto nijedno od njih nije pokazivalo nameru da objasni kako se to slaže jedno s drugim, osim što je Parvani blago gurnula Uvea i podrugljivo se na‐ smejala sa rečima: „Ooo! Najbliži srodnik!“, na šta je Uve odvratio: „Zaveži“, lekar je uzdahnuo i nastavio. „Uve ima srčanu manu…“, počeo je bezvučno, pa nastavio nizom reči za koje se ne bi očekivalo da ih razume ijedan čovek sa manje od deset godina medicinskog obrazovanja ili krajnje nezdravim odnosom prema tele‐ vizijskim serijama. Kada ga je Parvani pogledala izgledajući kao niz znakova pitanja i uzvika, lekar je ponovo uzdahnuo, onako kako to mladi lekari sa naočarima, plastičnim klompama i metlom u zadnjici često čine kada ih primoraju da se suoče s narodom koji nema nikakvu nameru da pribavi barem osnovno me‐ dicinsko obrazovanje pre nego što se pojavi u bolnici. „Srce mu je preveliko“, suvo je zaključio lekar. Tada ga je Parvani veoma dugo posmatrala. Pa je zatim krajnje ispiti‐ vački osmotrila Uvea u krevetu. Pa onda ponovo lekara, kao da očekuje od njega da će razmahnuti rukama i povikati: „Ma, samo se šalim.“ A pošto to nije uradio, počela je da se smeje. Isprva više nalik na kašalj, zatim kao da pokušava da zaustavi kijanje, ali uskoro se sve pretvorilo u dug, istrajan, živcirajući kikot. Držala se za ivicu kreveta i mahala dlanom ispred sebe kao da će je to navesti da se zaustavi, ali nije pomoglo. A onda se prostorijom prolomio dug, postojan grohotan smeh iz sveg glasa, pa su bolničarke iz hodnika promolile glave i začuđeno upitale šta se „zapravo događa tu unutra“: „Vidite li šta ja moram da podnosim? Šta kažete?“, umorno je prošištao Uve obraćajući se lekaru i prevrnuo očima, dok je Parvani zaronila lice u
jedan od jastuka u nezadrživim grčevima od smeha. Lekar je izgledao kao da u toku svog obrazovanja nije imao seminar za ovo, pa se na kraju glasno nakašljao i malo trupnuo nogom o pod, valjda da bi ih podsetio na svoj autoritet. Naravno, to je imalo veoma slabo dejstvo, ali se posle mnogo ako i ali Parvani uprkos svemu pribrala barem dovoljno da dođe do daha i izusti: „Uve ima preveliko srce, umreeeću.“ „Ja ovde umirem, dođavola!“, primetio je Uve. Parvani zatrese glavom i toplo se osmehnu lekaru. „Je li to sve?“ Lekar je ogorčeno sakupio svoje papire. „Ako bude uzimao prepisane lekove, možemo to držati pod kontrolom. Ali kod ovakvih stvari se nikad ne zna. Možda mu preostaje još nekoliko meseci, ili nekoliko godina.“ Parvani mu je samo odmahnula rukom. „Onda nema razloga za brigu. Uveu naime sasvim očigledno umiranje UOPŠTE ne ide od ruke!“ Uve je izgledao veoma uvređeno zbog toga. Posle četiri dana Uve se ponovo doteturao kroz sneg do svoje kuće. Jednom rukom se oslanjao na Parvani, a drugom na Patrika. Jedno ide na štakama a drugo samo što se nije porodilo, jaka su mi oni podrška, pomislio je. Ali ipak nije izgovorio naglas, Parvani je na kraju krajeva i dalje bila ljuta zbog toga što joj Uve nije dozvolio da nekoliko minuta pre toga u rikverc proveze sab između kuća. „ZNAM, Uve! U redu!? ZNAM! Ako to budeš rekao još jednom, kunem ti se bogom da ću spaliti tu tvoju prokletu tablu!“, izdrala se na njega. Što je Uve naravno smatrao najblaže rečeno preterano dramatičnim. Sneg mu je škripao pod nogama. Prozor je bio osvetljen. Mačka je stajala pred vratima i čekala. Na stolu u kuhinji nalazili su se crteži. „Devojčice su ti ih nacrtale“, rekla je Parvani i spustila njegove rezervne ključeve u korpicu kraj telefona. Kada je primetila da je Uveov pogled pao na slova ispisana sasvim dole u uglu jednog crteža, pogledala ga je pomalo posramljeno. „One… izvini, Uve, ne obraćaj pažnju na to što su napisale. Znaš kakva su deca. Moj tata je umro u Iranu. Nikada nisu imale… znaš već…“
Uve nije obratio pažnju na nju, samo je uzeo crteže i krenuo prema ku‐ hinjskim fiokama. „Mogu da me zovu kako god hoće. To nije tvoja briga.“ Zatim je stavio jedan po jedan crtež na frižider. Onaj na kom je pisalo „Za dedu“ našao se na vrhu. Ona je pokušala da prikrije osmeh. To joj uopšte nije pošlo za rukom. „Prestani da se keziš i umesto toga stavi kafu. Ja ću doneti kutije za selidbu sa tavana“, promrmljao je Uve i odgegao se prema stepenicama. I tako su mu te večeri Parvani i devojčice pomogli da pospremi kuću. Umotali su sve Sonjine stvari u novinski papir i pažljivo složili njenu odeću u kutije. Jednu po jednu uspomenu. A oko pola deset, pošto je sve bilo zavr‐ šeno, a devojčice već zaspale u Uveovoj sofi sa štamparskom bojom na vr‐ hovima prstiju i sladoledom od čokolade oko usta, Parvanina ruka je odjed‐ nom stegnula Uveovu nadlakticu kao neka nemilosrdna metalna kandža. A kada je Uve jeknuo: „JOJ!“, ona je frknula na njega: „ĆUT’!“ Onda su ponovo morali u bolnicu. Rodio se dečak.
Epilog Čovek po imenu Uve i epilog Život je čudna stvar. Zima se pretvorila u proleće i Parvani je položila vozački ispit. Uve je naučio Adrijana kako se menja guma. Doduše, taj mangup vozi tojotu, ali ipak će morati to da nauči ako želi da bude čovek, objasnio je Uve Sonji kada ju je posetio jedne nedelje u aprilu. Zatim joj je pokazao slike Parvani‐ nog sinčića. Imao je četiri meseca i bio bucmast kao mali tuljan. Patrik je pokušao da mu utrapi fotografije na mobilnom telefonu, ali Uve nema pove‐ renja u takve stvari. Zato je umesto toga šetao okolo sa debelim štosom fo‐ tokopiranih slika povezanih gumicom u novčaniku. Pokazivao ih je svima koje sretne. Čak i prodavcima u cvećari. Proleće se pretvorilo u leto, a kada je stigla jesen, ona novinarka Lena koja je uvek nosila preveliku jaknu uselila se kod kicoša Andeša koji vozi audi. Uve je vozio kamion za selidbe. Naime, nije imao poverenja da će one šeprtlje umeti da se vozeći unazad provuku između kuća a da pritom ne unište njegovo poštansko sanduče, pa zašto onda on to ne bi učinio. Ona no‐ vinarka Lena naravno nije verovala u „brak kao instituciju“, ispričao je Uve Sonji i frknuo na način koji je nagoveštavao da je u naselju bilo rasprave o tome, ali sledećeg proleća se ipak pojavio na groblju sa pozivnicom za ven‐ čanje. Mirsad je nosio crno odelo i toliko se tresao od nervoze da je Parvani morala da mu da čašicu tekile pre nego što je ušao u gradsku većnicu. Unutra ga je čekao Džimi. Kum mu je bio Uve. Kupio je novo odelo. Pro‐ slavu su održali u Amelovom kafeu, a zdepasti čovek je triput pokušao da održi govor, ali mu se grlo isuviše steglo da bi mogao da izusti nešto više od nekoliko nesigurnih reči. Ipak, jedan sendvič u kafeu nazvao je po Džimiju,
a Džimi je rekao kako je to najveličanstveniji poklon koji je dobio u životu. I dalje živi u majčinoj kući sa Mirsadom. Naredne godine usvojili su jednu devojčicu. Džimi je svakog popodneva bez izuzetka vodi kod Anite i Runea na kafu. Runeu nije bolje. Događa se i da po nekoliko dana jedva može da se opšti sa njim. Ali svaki put kada ta devojčica utrči u njegovu i Anitinu kuću i poleti Aniti u zagrljaj, oduševljen osmeh mu ozari lice. Baš uvek. U okolini malog naselja izgrađeno je još kuća. U nekoliko godina pretvorilo se iz zabačenog budžaka u deo grada. Patrik naravno nije postao mnogo veštiji u otvaranju prozora i sastavljanju komoda iz Ikee, pa se jednog jutra pojavio na Uveovim vratima sa još dva muškarca njegovih godina koji se očigledno takođe nisu mnogo razumeli u to. Obojica su imali kuće u sused‐ nom naselju, kako su objasnili. Trenutno se bave renoviranjem i imaju pro‐ blema sa gredama u jednom pregradnom zidu. Ne znaju šta da rade. Uve je naravno znao. Promrmljao je nešto što je zvučalo kao „šeprtlje“, otišao tamo i pokazao im. Sledećeg dana pojavio se još jedan sused. Pa sledeći. I još jedan. Za nekoliko meseci Uve je popravljao čas ovo čas ono u skoro svakoj kući u krugu od četiri bloka. Naravno, svaki put je podjednako mnogo psovao zbog opšte nesposobnosti drugih. Ali kada se našao sam pred Sonjinim grobom, u nekoliko prilika je smrknuto promrmljao kako je „može se reći fino što opet imam šta da radim preko dana, to moram prizna‐ ti“. Parvanine ćerke su proslavljale rođendane, i pre nego što je iko mogao da objasni kako, trogodišnjakinja je postala šestogodišnjakinja. Kao što to tro‐ godišnjakinje obično rade bez ikakvih obzira. Uve ju je ispratio u školu prvog dana. Ona ga je naučila kako se smajliji upisuju u sms poruke, a on je nju naterao da mu obeća da nikada neće reći Patriku da je nabavio mobilni telefon. Osmogodišnjakinja koja je podjednako lišena ikakvih obzira postala desetogodišnjakinja održala je svoju prvu pidžama zabavu. Njihov mlađi brat razbacivao je svoje igračke svuda po Uveovoj kuhinji. Uve mu je napravio kadicu za kupanje u svom dvorištu, ali svaki put kada bi je neko nazvao kadicom, Uve bi zarežao kako je to „bazen, dođavola!“ Andeš je
ponovo izabran za predsednika udruženja stanara. Parvani je kupila novu kosačicu za travnjak iza kuća. Leta su se pretvarala u jeseni, a jeseni u zime, a jednog ledeno hladnog ne‐ deljnog jutra u novembru, skoro u dan tačno četiri godine nakon što su Parvani i Patrik prvi put udarili onom prikolicom u Uveovo poštansko sanduče, Parvani se probudila kao da joj je neko položio ledenu ruku na čelo. Pridigla se, pogledala kroz prozor spavaće sobe, pa proverila sat. Bilo je osam i petnaest. Sneg nije bio počišćen ispred Uveove kuće. Pojurila je stazicom u kućnoj haljini i papučama i pozvala ga po imenu. Otvorila je vrata rezervnim ključem koji joj je dao, upala u dnevnu sobu, nekako odbauljala u mokrim papučama po klizavim stepenicama, a srce samo što joj nije stalo kada je zakoračila u njegovu sobu. Uve je izgledao kao da samo duboko spava. Nikada ranije nije videla tako spokojan izraz na njegovom licu. Mačka je ležala kraj njega sa glavi‐ com pažljivo položenom na njegov dlan. Kada je ugledala Parvani, ustala je polako, polako, kao da je tek tada u potpunosti prihvatila ono što se dogodi‐ lo i uskočila joj u krilo. Zajedno su sedele na ivici kreveta, a Parvani je mi‐ lovala tanke pramenove kose na Uveovoj glavi sve dok osoblje hitne pomoći nije stiglo i blagim rečima i pažljivim pokretima joj objasnilo kako moraju da odnesu telo. Tada se nagnula ka njemu i prošaputala mu na uvo: „Pozdravi Sonju i hvala na pozajmici.“ Zatim je sa noćnog stočića uzela veliku kovertu na kojoj je rukom bilo ispisano „za Parvani“ i sišla stepeni‐ cama. Bila je prepuna i sadržala dokumenta i potvrde, originalni plan kuće, uputstvo za upotrebu video-rekordera, priručnik za servisiranje saba. Broj računa u banci i polisu osiguranja. Broj telefona advokata kome je Uve „prepustio sve formalnosti“. Čitav život sakupljen na jedno mesto tako da se može praktično i uredno staviti u fasciklu. Završni bilans jedne egzisten‐ cije. Na samom vrhu nalazilo se pismo za nju. Sela je za kuhinjski sto da ga pročita. Nije bilo dugo. Kao da je Uve znao da će ga ona ionako umrljati suzama pre nego što bude stigla do kraja. Neka Adrijan dobije sab. Za sve ostalo se pobrini ti. Imaš ključeve od kuće. Mačka jede tunjevinu dvaput dnevno i neće da kaki u kući kod nepoznatih ljudi. Poštuj to. U gradu postoji advokat koji ima sve
bankarske papire i ostalo. Postoji račun sa 11.563.013 kruna i 67 erea. Od Sonjinog oca. Stari je imao akcije. Bio je i škrt kao sam đavo. Sonja i ja nikada nismo uspeli da smislimo šta bismo uradili sa novcem. Neka tvoja deca dobiju po milion kada napune 18 godina, kao i Džimijeva i Mirsadova curica. Ostatak je tvoj. Samo za ime boga nemoj dozvoliti da Patrik barata njima. Ti bi se svidela Sonji. Nemoj dozvoliti onim prokletim novim susedima da voze auto‐ mobile unutar naselja. Uve Na dnu papira velikim slovima je napisao: „TI NISI POTPUNI IDIOT!“ I posle toga nacrtao smajli, onako kako ga je Nasanin naučila. U pismu su se nalazila i jasna uputstva o tome da oko sahrane ni u kom slučaju ne treba dizati „prokletu galamu“. Uve nije želeo nikakve ceremoni‐ je, samo da ga ubace u zemlju kraj Sonje, i to je sasvim dovoljno. „Bez ljudi. Bez kerefeka!“, kratko i jasno je saopštio Parvani. Na sahranu je došlo više od trista ljudi. Kada su Patrik, Parvani i devojčice ušli, ljudi su stajali duž svih zidova i na svim prolazima. Svako je držao u ruci upaljenu sveću sa slovima „Sonjin fond“ ispisanim sa strane. Prema Parvaninoj odluci, novac koji je ostavio Uve otišao je u dobrotvorni fond za decu bez roditelja. Oči su joj bile natekle od suza, grlo toliko suvo da joj se učinilo kao da se već danima ne‐ prestano bori za dah. Ali sveće su joj donele neko olakšanje u grudima. A kada je Patrik ugledao sve ljude koji su došli da se oproste od Uvea, lagano ju je gurnuo laktom u bok i zadovoljno se iskezio. „Dođavola. Uve bi pobesneo da ovo vidi, zar ne?“ Nasmejala se na sav glas. Jer zaista bi. Uveče je pokazala Uveovu i Sonjinu kuću mladom tek venčanom paru. Žena je bila trudna. Oči su joj blistale dok je išla iz sobe u sobu, kao što oči zablistaju onome ko ugleda buduće uspomene iz detinjstva svog deteta. Njen muž naravno nije delovao podjednako impresionirano. Nosio je radne pantalone sa tregerima i uglavnom šetao okolo, sumnjičavo šutirao podne
lajsne i mrštio se. Parvani je naravno znala da to nema nikakvog značaja, jer je u ženinim očima videla da je odluka već doneta. Ali kada je muž upitao za „tu garažu“ koja je navedena u oglasu, Parvani ga je pažljivo odmerila od glave do pete, značajno klimnula glavom i upitala ga koji auto vozi. Tada se on prvi put za sve to vreme ispravio, nasmešio gotovo neprimetnim osmej‐ kom i pogledao je pravo u oči uz nepokolebljivi ponos koji je sadržan u samo jednoj reči. „Sab.“
Dugujem zahvalnost sledećim osobama Jonasu Krambiju. Izvanrednom piscu i velikom džentlmenu. Zbog toga što si otkrio Uvea i dao mu ime onaj prvi put, i zato što si mi tako veli‐ kodušno dozvolio da pokušam da ispričam ostatak njegove priče. Jonu Hegblumu. Mom redaktoru. Zbog toga što si mi pružao domišlja‐ te i precizne savete u vezi sa svim jezičkim nedostacima u mom rukopisu i zato što si svaki put sa strpljenjem i skromnošću prihvatao kada sam odluči‐ vao da ih ipak zadržim. Rolfu Bakmanu. Mom ocu. Zbog toga što se nadam da sam drugačiji od tebe na što je moguće manje načina.
O autoru Fredrik Bakman (rođen 1981) započeo je karijeru kao jedan od najpoznati‐ jih švedskih blogera i kolumnista. Debitovao je u književnosti 2012. godine, kada je objavio međunarodni fenomen Čovek po imenu Uve. Neobično smešni, dirljivi i mudri, Bakmanovi romani su odiseje običnih ljudi i zadi‐ vljujuće priče o svakodnevnoj hrabrosti. Fredrik Bakman je dosad napisao tri romana – svi su dobili pohvale kritike i postali međunarodni bestseleri – i jedno delo iz oblasti publicistike. Čovek po imenu Uve je preveden na četrdeset jezika i nalazi se na petom mestu u Velikoj Britaniji po broju prodatih primeraka u 2016. godini, a 2017. ova priča o dopadljivom džangrizalu slavi godišnjicu kako se nalazi na listi bestselera Njujork tajmsa. Švedski film koji je snimljen po ovom romanu nominovan je za Oskara 2017. za najbolji strani film.
1 U pitanju je sličnost u zvuku švedskih reči pers – Parsi i skraćenog izgo‐ vora reči person – osoba. (Prim. prev.)
Table of Contents 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
35 36 37 38 39 Epilog Zahvalnost O autoru