Codi McFadyen-Covjek iz sjene

Čovjek iz sjene
Cody Mc Fadyen

Mojim roditeljima, jer su me ohrabrili da kročim neutabanim putovima.
Mojoj kćeri, jer mi je dala dar očinstva.

Mojoj ženi, zbog njezine bezuvjetne vjere u mene, njezine beskrajne inspiracije, njezine
vječne ljubavi.

Zahvale

Toplo zahvaljujem Diane O'Connell na beskrajnom ohrabrivanju te na njezinim lektorskim
savjetima; Frederici Friedman na neprocjenjivim lektorskim savjetima; Lizi i Havisu Dawson na
njihovu neumornom radu za mene, uključujući odličnu lektorsku podršku i vjerojatno tisuću drugih
stvari; Billu Masseyju, svojem uredniku u izdavačkoj kući Bentam; Nicku Sayersu, uredniku u
izdavačkoj kući Hodder; Chandleru Crawfordu na njegovu nevjerojatnom i uvijek kompetentnom
zastupanju u inozemstvu; svojoj ženi, obitelji i prijateljima jer su mu podupirali u želji da pišem.
Konačno, posebno zahvaljujem Stephenu Kingu na knjizi O pisanju koja je utjecala na mene i
pomogla mi da samo pisanje prevagne spram razmišljanja o pisanju.

I.
SNOVI I SJENE

Prvo poglavlje

Sanjam jedan od snova. Samo ih je tri; dva su prekrasna, jedan nasilan, ali nakon svih ostajem
sama i drhtim.

Onaj koji sanjam večeras o mojem je suprugu. Ide ovako nekako:
Mogla bih reći da me poljubio u vrat i jednostavno stati na tome. Ali to bi bila laž, na
najdoslovniji način na koji su pomislili oni koji su stvarali tu riječ.
Istinitije bi bilo reći da sam žudjela za tim da me poljubi u vrat svakom molekulom svog bića,
svakim pojedinim centimetrom koji je gorio za njim, a kad je to učinio, njegove su usne bile kao usne
anđela poslanog s neba da usliši moje molitve.
Tada mi je bilo sedamnaest, kao i njemu. Bilo je to vrijeme kada nije bilo blagosti ni tame.
Postojala je samo strast, oštri rubovi i svjedo koje je gorjelo tako jako da je duša patila.
Nagnuo se prema meni u tami kina i (o, Bože) zastao na trenutak i (o, Bože) zadrhtala sam iznad
provalije, ali pravila sam se mirna i o Bože, o Bože, o Bože, poljubio me u vrat, bio je to raj i znala
sam, tada i tamo da ću s njim biti zauvijek.
Bio je moj. Većina ljudi, znam, ne nađu svoje biće. Čitaju o tome, sanjaju o tome ili se izruguju
ideji. Ali ja sam ga našla, našla sam ga kad mi je bilo sedamnaest i nikad ga nisam puštala, čak ni
onaj dan kad je umirao ležeći mi u rukama, čak ni onda kad mi ga je smrt ukrala, a ja sam ridala, čak
ni tada.
Božje ime ovih dana znači patnju: o Bože, o Bože, o Bože — kako mi nedostaje.
Budim se s duhom tog poljupca na svojoj sedamnaestogodišnjoj rumenoj koži i shvaćam da
nemam sedamnaest godina, a on je posve prestao starjeti. Smrt ga je sačuvala u dobi od trideset pet
godina, zauvijek. Meni on uvijek ima sedamnaest, uvijek se naginje, uvijek prelazi preko mog vrata u
tom savršenom trenutku.
Posežem za mjestom gdje bi on trebao spavati i probada me bol tako iznenadna i zasljepljujuća
da se molim dok drhtim, molim za smrt i kraj boli. Ali, naravno, nastavljam disati i uskoro bol
popušta.
U životu mi nedostaje sve što se tiče njega. Ne samo dobre stvari. Njegove mi mane nedostaju
jednako bolno kao i njegove vrline. Nedostaje mi njegovo nestrpljenje, njegova ljutnja. Nedostaje mi
pogled svisoka koji bi mi uputio kad bih se na njega ljutila. Nedostaje mi živciranje zbog činjenice
da bi uvijek zaboravio rezervoar napuniti benzinom i ostavio ga gotovo praznog kad bih se spremala
nekamo otići.
U tome je stvar, često pomislim, to čovjeku nikad ne padne na pamet kad razmišlja o tome kako
bi bilo izgubiti nekoga koga voli. Ne bi ti nedostajali samo cvijeće i poljupci, nego cjelokupno
iskustvo. Nedostaju ti neuspjesi i male pakosti s jednakim očajem kao što ti nedostaje zagrljaj usred
noći. Da je bar sad ovdje, da ga poljubim. Da je bar ovdje, da ga iznevjerim. Oboje bi bilo u redu,
samo da je on ovdje.
Ljudi ponekad pitaju, kad skupe hrabrost, kako je to izgubiti nekoga koga voliš. Kažem im da je
teško i ostanem na tome. Mogla bi im reći da je poput raspeća srca. Mogla bih reći da sam većinu
dana nakon toga ridala bez prestanka, čak i kad sam se kretala gradom, čak i zatvorenih usta, iako ne
bih proizvela ni zvuk. Mogla bih im reći da sanjam taj san svaku noć i da ga svako jutro iznova
izgubim.
Ali, hej, zašto da im upropastim dan? Zato im kažem da je teško. To ih obično zadovolji.

Ovo je samo jedan od snova, zbog njega izlazim iz kreveta drhteći.
Buljim u praznu sobu, a zatim se okrenem prema ogledalu. Počela sam mrziti ogledala. Neki bi
rekli da je to normalno. Da to svi rade, stavljaju se pod mikroskop autorefleksije i fokusiraju se na
mane. Lijepe žene stvaraju bore zbog uzrujavanja i brige upravo tražeći ih. Tinejdžerke s prekrasnim
očima i zavidnim figurama jecaju jer im je kosa krive boje ili misle da im je nos prevelik. Cijena
osuđivanja samih sebe tuđim očima jedna je od kletvi ljudske rase. I s time se slažem.
Ali većina ne vidi ono što ja vidim kad pogledam u ogledalo. Kad gledam sebe, vidim ovo:
Imam nepravilan ožiljak širok oko jedan centimetar koji počinje na sredini čela kod linije kose.
Spušta se ravno dolje, a zatim skreće ulijevo u gotovo savršenom kutu od devedeset stupnjeva.
Nemam lijevu obrvu; ožiljak je zauzeo njezino mjesto. Prelazi preko sljepoočnice gdje lijeno izvodi
petlju niz moj obraz. Nalazi svoj put prema nosu, jedva mu prelazi most, a zatim se vraća natrag,
siječe dijagonalno po lijevoj nosnici i, za kraj, juri po liniji vilice prema vratu da bi se zaustavio na
ključnoj kosti.
Prilično je efektan. Ako me čovjek vidi samo iz pravog profila, sve izgleda normalno. Morao bi
me pogledati sučelice da dobije cijelu sliku.
Svi gledaju u ogledalo barem jedanput dnevno ili vide svoj odraz u tuđim očima. I znaju što
mogu očekivati. Znaju što će vidjeti, što će drugi vidjeti. Ja više ne vidim ono što očekujem. Imam
odraz strankinje koja zuri iz maske koju ne može skinuti.
Kad gola stojim pred ogledalom, ovakva kakva sam sada, vidim i ostatak. Imam nešto što bi se
jedino moglo nazvati ogrlicom okruglih ožiljaka veličine cigare koji se kreću od ispod jedne ključne
kosti do druge. Još takvih prelazi mi preko grudi, spušta se niz prsnu kost i trbuh te završava nedaleko
iznad mojih stidnih dlačica.
Ožiljci su veličine cigare jer ih je cigara i napravila.
Ako sve to možete staviti na stranu, ostalo izgleda prilično dobro. Niska sam, sto četrdeset osam
centimetara. Nisam mršava, ali u formi sam. Moj je muž to zvao »bujnom« figurom. Nakon mojeg
uma, srca i duše, znao je reći, oženio se mnome zbog mojih »sisa veličine usta i moje srcolike
guzice«. Imam dugu, tamnu, kovrčavu kosu koja se spušta tik do spomenute guzice.
I to je obožavao.
Teško mi je vidjeti iza tih ožiljaka. Gledala sam ih sto puta, možda tisuću. Još uvijek su sve što
zapažam kad se pogledam u ogledalo.
Učinio ih je čovjek koji je ubio mog muža i kćer. Kojeg sam kasnije ubila ja.
Kad o tome razmišljam osjećam kako me prožima velika praznina. Ogromna je, mračna i
potpuno mirna. Kao da utoneš u tup žele-puding.
Nije neki problem. Naviknula sam se.
Tako trenutačno izgleda moj život.
Ne spavam duže od deset minuta i znam da neću spavati ni ove noći.
Sjećam se kako sam se prije nekoliko mjeseci budila u rane sate, baš kao sada. U ono vrijeme
između 3.30 i 6.00 sati ujutro kada ti se, ako si slučajno budan tada, čini da si jedina osoba na zemlji.
Sanjala sam jedan od snova, kao uvijek, i znala sam da neću moći zaspati.
Obukla sam majicu i donji dio trenirke, navukla uništene teniske i krenula prema vratima. Trčala
sam i trčala i trčala u noć, trčala sam dok mi tijelo nije postalo sklisko od znoja, dok mi nije natopilo
odjeću i napunilo tenisice te nastavila trčati dalje. Nisam pazila na tempo, izdisala sam brzo. Pluća
kao da su dobila ožiljke od hladnoće ranojutarnjeg zraka. No nisam stala. Trčala sam brže pumpajući
nogama i laktovima, trčeći najbrže što sam mogla, bezobzirno.
Završila sam ispred jednog od onih minimarketa otvorenih non-stop kojih je puna Dolina San

Fernando, povraćala sam na rubu pločnika i iskašljavala želučanu kiselinu. Nekolicina drugih
ranojutarnjih duhova kratko me pogledala pa okrenula glavu. Ustala sam, obrisala usta i lupila
vratima ulazeći u trgovinu.

»Htjela bih kutiju cigareta«, rekla sam vlasniku još uvijek posežući za zrakom.
Bio je to stariji muškarac u pedesetima, izgledao mi je indijski.
»Koje želite?«
Pitanje me zbunilo. Nisam pušila godinama. Gledala sam police iza njega i pogledom pronašla
nekoć ljubljeni Marlboro.
»Marlboro. Crveni.«
Dao mi je kutiju i naplatio mi. Tek sam tada shvatila da sam u trenirci i da nemam novca.
Umjesto da mi bude neugodno, naravno, bila sam ljuta.
»Zaboravila sam torbicu.« Rekla sam to drsko, stisnuvši usne. Izazvala sam ga da mi ili ne da
cigarete ili me ismije na bilo koji način.
Pogledao me na trenutak. Bilo je to, pretpostavljam, ono što pisci zovu »bremenitom stankom.«
Opustio se.
»Trčali ste?« upitao je.
»Da — bježeći od mog mrtvog supruga. Bolje nego da se ubijem, valjda, ha ha!«
Moje su mi riječi zvučale smiješno. Pomalo glasne, pomalo stisnute. Mislim da sam bila malo
luckasta. Međutim, umjesto da se povuče ili me pogleda s neugodom u očima, što sam toliko htjela od
njega u tom trenutku, pogled mu se smekšao. Ne zbog sažaljenja, nego zbog razumijevanja. Kimnuo je
glavom. Nagnuo se preko pulta i pružio mi kutiju cigareta.
»Moja je žena umrla u Indiji. Tjedan dana prije nego što smo trebali doći u Ameriku. Uzmite
cigarete, platit ćete sljedeći put.«
Stajala sam tamo trenutak buljeći u njega. Zatim sam zgrabila cigarete i istrčala što sam brže
mogla, prije nego što su mi se suze počele kotrljati niz lice. Stisnula sam kutiju cigareta i otrčala kući
jecajući.
Ta mi trgovina nije baš usput, ali nikad ne idem nikamo drugamo kad želim pušiti.
Sad se uspravljam i malo se smiješim našavši kutiju na noćnom ormariću. Mislim na tipa u
trgovini dok palim cigaretu. Kao da dio mene voli tog sitnog čovjeka, na način na koji se može voljeti
samo stranca koji ti pruži tako savršenu nježnost u trenutku kad je najviše trebaš. To je duboka ljubav,
probadanje oko srca. Znam da ću ga se, i ako nikada ne saznam njegovo ime, sjećati dok ne umrem.
Udišem, fino, duboko, u pluća. Gledam cigaretu i njezin savršen vrh u obliku trešnje dok svijetli
u mraku spavaće sobe. To je, mislim, podmuklost ureknutih stvari. Ne ovisnost o nikotinu, iako je i to
sigurno dovoljno loše. Nego način na koji cigareta jednostavno pristaje odredenim mjestima. Zorama
sa šalicom vruće kave. Ili usamljenim noćima u kući punoj duhova. Znam da bih ih se opet trebala
odreći, prije nego što zariju svoje pandže natrag u mene, ali znam i da to neću učiniti. Oni su sve što
trenutačno imam, podsjetnik na nježnost, utjehu i izvor snage, sve u jednome.
Izdišem i promatram kako se dim leluja, povremeno uhvati malene zračne struje, lebdi, a zatim
nestaje. Kao život, čini mi se. Život je jednostavno dim; mi se samo zavaravamo da je drugačije.
Potreban je samo jedan dobar nalet vjetra da odletimo i nestanemo, iza nas ostaje samo miris našeg
prolaska u obliku sjećanja.
Naglo se nakašljem smijući se svim poveznicama. Ja pušim, život je dim, a ime mi je Smoky.
Smoky Barrett. Moje pravo ime koje mi je majka dala jer je mislila da »zvuči cool«. Zbog toga se
hihoćem u mraku, u svojoj praznoj kući i dok se smijem (kao ranije) mislim kako luđački smijeh
zvuči kad se čovjek smije sam.

To mi daje nešto za razmišljanje sljedeća tri ili četiri sata. Bivanje ludom, mislim. Ipak je sutra
taj dan.

Dan kad odlučujem hoću li se vratiti na posao u FBI ili doći kući, staviti pištolj u usta i raznijeti
si mozak.

Drugo poglavlje

»Sanjaš li još uvijek ista tri sna?«
Ovo je jedan od razloga zašto vjerujem psihoterapeutu kojemu su me dodijelili. Ne igra igrice,
ne okoliša, niti mi se pokušava prikrasti i napasti me s boka. On ide ravno u srž, napada izravno.
Koliko se god tužila i borila protiv njegovih pokušaja da me izliječi, to poštujem.
Ime mu je Peter Hillstead i mislim da sa stereotipom frojdovskog izgleda nema ama baš ništa
zajedničko. Visok je oko sto osamdeset centimetara, ima tamnu kosu, lice lijepo poput nekog modela
te tijelo koje mi je zagolicalo maštu pri prvom susretu. No oči su mu bile najdojmljivije. Tako
izrazito plavu boju nikad nisam vidjela na nekome tko ima smeđu kosu.
Usprkos izgledu filmske zvijezde, ne mogu zamisliti da mi se s ovim muškarcem dogodi transfer.
Kad si s njim, ne razmišljaš o seksu. Razmišljaš o sebi. On je jedan od onih rijetkih ljudi kojima je
iskreno stalo do ljudi kojima se bavi, kad si s njim, ne padne ti na pamet da u to sumnjaš. Kad s njim
razgovaraš, nikad ne osjećaš da njegove misli lutaju. Daje ti svoju punu pozornost. Čini da se osjećaš
kao jedina stvar koja je važna u njegovu malom uredu. Zbog toga je nemoguće, barem meni, zaljubiti
se u tog seksi terapeuta. Kad si s njim, ne misliš o njemu kao o muškarcu, nego o nečemu mnogo
vrednijem: o ogledalu duše.
»Ista tri«, odgovorila sam.
»Koji si sanjala noćas?«
Promeškoljila sam se, bilo mi je neugodno. Znam da je primijetio. Pitam se je li zaključio što to
znači. Uvijek kalkuliram i važem. Ne mogu si pomoći.
»Onaj kad me Matt ljubi.«
Kimne glavom. »Jesi li mogla zaspati nakon toga?«
»Ne.« Buljim u njega i ne govorim više ništa dok on čeka. Ovo nije jedan od dana kad
surađujem.
Dr. Hillstead me pogleda, bradu je podbočio rukom. Izgleda kao da duboko razmišlja o nečemu,
čovjek na prekretnici. I zna da se, kojim god putem krenuo, s njega više neće moći vratiti. Prošla je
gotovo minuta kad se naslonio i uzdahnuo stisnuvši korijen nosa.
»Smoky, jesi li znala da baš i nisam cijenjen među kolegama terapeutima?«
Trznula sam se, začudila me sama ta ideja, kao i činjenice da mi to uopće govori, »Hm, ne.
Nisam.«
Nasmijao se. »Tako je. Imam kontroverzne stavove o svojoj profesiji. Prvi je taj da mislim da
nemamo pravo znanstveno rješenje za mentalne probleme.«
Što da, dovraga, kažem na to? Moj mi terapeut govori da zanimanje koje je izabrao nema
nikakva rješenja za mentalne probleme? Nije baš da mi ulijeva pouzdanje. »Shvaćam zašto to možda
ne cijene.«
To je najbolji odgovor koji mogu sklepati u kratko vrijeme.
»Nemoj me krivo shvatiti. Nisam rekao da mislim da moja profesija nema nijedno rješenje za
mentalne probleme.«
Mislim da je to jedan od ostalih razloga zašto vjerujem svom terapeutu. Oštrouman je do točke
vidovitosti. To me ne plaši. Razumijem ga — svaki dobar ispitivač ima tu sposobnost. Da predosjeća
što druga osoba misli odgovarajući na ono što ti kažeš.
»Ne. Mislio sam ovako: znanost je znanost. Ona je precizna. Gravitacija znači da će, kad nešto

ispustiš, ono uvijek pasti. Dva plus dva uvijek su četiri. Odsutnost varijacija bit je znanosti.«
Razmislila sam o tome i kimnula glavom.
»To je tako, a što radi moja profesija...« gestikulira, »naš pristup mentalnim problemima? On

nije znanost. Barem ne još. Još nismo došli do dva plus dva. Da jesmo, riješio bih slučaj svake osobe
koja ude kroz moja vrata. Znao bih, u slučaju depresije, učini A, B, C, i to bi uvijek funkcioniralo.
Postojali bi zakoni koji se nikad ne bi mijenjali. To bi bila znanost.« Sad se nasmiješio iskrivljenih
usta. Možda pomalo tužno. »No ja ne riješim svaki slučaj. Ni polovicu.« Na trenutak je zastao, a
zatim otresao glavom. »Ono što ja radim, moja profesija? To nije znanost. To je kolekcija stvari koje
možeš pokušati, većina njih ranije je funkcionirala više od jedanput, a budući da je tako, vrijedi ih
pokušati još jedanput. Ali to je više-manje to. Iznio sam taj stav u javnosti, tako da... Nemam najbolju
reputaciju medu mnogim svojim kolegama.«

Razmišljam o tome dok on čeka. »Mislim da razumijem zašto«, kažem, »u nekim odjelima FBI-a
važniji je dojam, nego rezultati. Vjerojatno je jednako i s psihoterapeutima kojima se ne sviđate.«

Opet se nasmiješi umornim smiješkom. »Pun pogodak, pragmatična si kao i uvijek, Smoky.
Barem dok stvari ne uključuju tebe.«

Na ovo sam se lecnula. To je jedna od najdražih tehnika dr. Hillsteada, da koristi normalan
razgovor kao krinku za ubojitu kontru koju ti uputi ležerno, a koja raskrinkava dušu. Kao malena
raketa zemlja-zemlja koju je upravo ispalio u mom smjeru: Oštrog si uma, Smoky, rekao je, ali ne
koristiš ga za rješavanje svojeg problema. Au. Istina boli.

»No ja sam tu, bez obzira na to što netko možda misli o meni. Jedan sam od terapeuta kojemu
najviše vjeruju u vezi sa slučajevima koji uključuju agente FBI-a. Štomisliš, zašto je tako?«

Opet me gleda i čeka. Znam da cilja na nešto. Dr. Hillstead nikad ne govori samo tako pa ću
razmisliti o tome.

»Kad bih morala nagađati, pretpostavila bih da je to zato što ste dobri. Biti dobar uvijek vrijedi
više nego što se čini, u mojem poslu.«

Opet onaj lagani smiješak.
»Točno. Postižem rezultate. Oni nisu nešto čime okolo paradiram, time se ne hvalim niti tješim
svaku noć prije spavanja. No to je istina.«
Rekao je to jednostavnim, nearogantnim tonom vrsnog profesionalca. Razumijem to. Nije riječ o
skromnosti. U taktičkoj situaciji, kad pitate nekoga je li dobar u korištenju pištolja, želite da bude
iskren. Ako nemaju pojma, želite to znati, a oni žele da vi to znate jer će metak jednakom brzinom
ubiti i lašca i iskrenog čovjeka. Kad krene akcija, morate znati istinu o nečijim jakim i slabim
stranama. Kimnem, a on nastavi.
»To je važno u svakoj vojnoj organizaciji. Možeš li doći do rezultata. Misliš li da je čudno što
FBI smatram vojnom organizacijom?«
»Ne. To i jest rat.«
»Znaš li što je uvijek primarni problem svake vojne organizacije?«
Postaje mi dosadno, nemirna sam. »Ne.«
Pogledao me nezadovoljno. »Razmisli prije nego što odgovoriš, Smoky. Molim te, nemoj me
samo tako otpiliti.«
Strogo prekorena, popuštam. Govorim polako dok odgovaram. »Rekla bih... osoblje.«
On uperi prst u mene. »Pun pogodak. Ali — zašto?«
Odgovor mi je pao na pamet, onako kako mi se događalo kad sam radila na slučaju, kad sam
stvarno razmišljala. »Zbog onoga što vidimo.«
»Aha. To je jedan dio. Ja to zovem vidjeti, raditi, izgubiti. Ono što vidiš, što radiš i što gubiš.

Trijumvirat.« Broji ih na prste. »U provedbi zakona vidiš ono najgore za što je ljudsko biće
sposobno. Radiš stvari koje nitko ne bi trebao raditi, od rada s raspadnutim truplima do, u neki
slučajevima, ubijanja druge osobe. Gubiš nešto, bilo to neopipljivo kao nevinost i optimizam ili
realno kao partner ili... obitelj.«

Pogleda me pogledom koji ne mogu pročitati. »Ovdje ja ulazim u igru. Ovdje sam zbog tog
problema. I baš je taj problem ono što me sprečava da činim svoj posao na način na koji bih trebao.«

Sad sam zbunjena, ali i zainteresirana. Pogledam ga kao signal da nastavi, a on uzdahne. Taj
uzdah kao da u sebi sadrži njegov »vidjeti, raditi, izgubiti« pa razmišljam o drugim ljudima koji sjede
s ove strane stola, na ovom stolcu. O drugim jadima koje sluša, koje nosi sa sobom kad odlazi kući.

Pokušavam si to zamisliti gledajući ga. Dr. Hillstead kako sjedi kod kuće. Znam osnovne stvari;
dala sam ga provjeriti, površno. Nikad se nije ženio, živi u kući na dva kata u Pasadeni. Vozi sportski
Audi — gospodin doktor voli brzinu pod sobom, nagovještaj dijela njegove osobnosti. Ali ovo su
sve prazne činjenice. Ništa što bi ti stvarno reklo što se dogodi kad ude u svoju kuću kroz ulazna
vrata i zatvori ih za sobom. Je li tip neženja koji kuha u mikrovalnoj? Ili kuha nareske i pijucka crno
vino za besprijekornim kuhinjskim stolom dok u pozadini svira Vivaldi? Hej, možda dođe doma,
nabaci samo visoke potpetice pa radi kućanske poslove kao od majke rođen, s dlakavim nogama i
svim time.

Oduševila me ta ideja, malo tajnog humora. Ovih mi dana svaki smijeh dobro dođe. Opet se
prisilim fokusirati na ono što mi govori.

»U normalnom svijetu, netko tko je prošao ono što si ti prošla, Smoky, nikad se ne bi vratio. Da
si ti prosječna osoba prosječnog zanimanja, klonila bi se pištolja i ubojica i mrtvih ljudi zauvijek. A
umjesto toga, moj je posao da vidim mogu li ti pomoći da se tome vratiš. To se od mene očekuje. Da
ranjene psihe pošaljem natrag u bitku. Melodramatično, možda, ali istinito.«

Sad se nagne naprijed, osjećaj da dolazimo do kraja, do koje god je poante htio doći.
»Znaš li zašto to želim raditi? Kad znam da ću možda poslati nekoga baš u ono što im je
naudilo?« Zastao je. »Jer je to ono što devedeset pet posto mojih pacijenata želi.«
Primi se za korijen nosa i otrese glavom.
»Muškarci i žene koje vidim, svi mentalno načeti, žele da ih popravim da se mogu vratiti u bitku.
Zaista, što god bilo to što vas tjera naprijed — većinu je vremena povratak upravo ono što trebate.
Znaš li što se dogodi većini onih koji se ne vrate? Ponekad budu OK. Često se propiju, a tu i tamo se
ubiju.«
Gleda me dok izgovara taj zadnji dio, na trenutak sam paranoična i pitam se može li mi čitati
misli. Nemam pojma na što cilja. Osjećam se neuravnoteženo, pomalo klimavo i jako mi je neugodno.
I sve me to smeta. Moj je odgovor na neugodu posve irski, s majčine strane — naljutim se i okrivim
drugu osobu.
On posegne za lijevom stranom stola, uzme debeli fascikl koji prije nisam primijetila, stavi ga
pred sebe i otvori ga. Stisnem oči i iznenadim se kad vidim da nosi moje ime.
»Ovo je tvoj osobni dosje, Smoky. Imam ga već neko vrijeme i pročitao sam ga više puta.«
Prebacio je nekoliko stranica i glasno čitao. »Smoky Barrett, rođena 1968. Žensko. Diploma iz
kriminologije. Primljena u FBI 1990. Diplomirala kao najbolja na godini u Quanticu. Dodijeljena kao
asistentica na slučaju Crni anđeo u Virginiji 1991., administrativni kapacitet.« Digne pogled prema
meni. »Ali nisi se držala tih smjernica, zar ne?«
Otresla sam glavom sjetivši se. Bogme nisam. Imala sam dvadeset dvije godine, bila sam
zelenija od trave. Uzbuđena jer sam dio važnog slučaja, makar je to bio uglavnom uredski posao. Za
vrijeme jednog od sastanaka, u glavi mi je ostalo nešto o slučaju, nešto u izjavi svjedoka nije bilo na

svom mjestu. Još uvijek mi se motalo po glavi kad sam otišla u krevet, probudila sam se u 4.00 s
otkrivenjem, s nečim što će mi kasnijih godina postati prirodno. Stvar je u tome da je to na kraju bio
uvid koji je razriješio slučaj. Imao je veze sa smjerom otvaranja prozora. Sićušan detalj koji se
zaboravlja postao je grašak ispod mojeg madraca koji je naposljetku zatvorio ubojicu.

Nazvala sam to srećom i podcjenjivala se. Imala sam sreće da je glavni agent zadužen za
jedinicu, specijalni agent Jones, bio jedan od onih rijetkih šefova koji se ne kite tuđim perjem, nego
zaslugu pripisuju onome kome pripada. Čak i zelenoj agentici. Još sam bila nova, tako da sam dobila
još uredskog posla, ali od tada je sve išlo ubrzano. Pripremali su me za NCAVC — Nacionalni
centar za analizu nasilnih zločina — dio FBI-a koji se bavi najgorima od najgorih — pod budnim
okom nadzornog specijalnog agenta Jonesa.

»Tri godine kasnije prebačena sam u NCAVC. Prilično brz skok, zar ne?«
»Prosječan agent u NCAVC-u iza sebe ima deset godina iskustva u FBI-u.« Ne hvalim se, istina
je. On nastavlja čitati.
»Još nekoliko riješenih slučajeva, oduševljene ocjene radnog učinka. A zatim si '96. postala
koordinatorica NCAVC-a u Los Angelesu. Osuđena da stvoriš učinkovitu lokalnu jedinicu i popraviš
odnose s lokalnom policijom koje je tvoj prethodnik narušio. Neki bi mislili da je to degradacija, ali
istini za volju, pažljivo su te izabrali za težak zadatak. Tek si ondje zaista zablistala.«
Misli su mi u to vrijeme odlutale. Zablistati je savršena riječ. Godine 1996. činilo se da ništa
ne može poći po zlu. Rodila sam kćer krajem 1995. Postavili su me u ured u L.A.-u što mi je u
profesionalnom životu služilo na ponos. A Matt i ja bili smo sve jači, jači nego ikada. Bila je to
jedna od onih godina kad sam se svako jutro ustajala uzbuđena i svježa.
Tada kada sam mogla posegnuti i naći ga pokraj sebe gdje bi trebao biti.
Tada sam imala sve što sada i ovdje nemam i osjećam kako se počinjem ljutiti na dr. Hillsteada
jer me na to podsjetio. Jer je sadašnjost učinio još mračnijom i praznijom u usporedbi s prošlošću.
»Ciljate li na nešto?«
Dignuo je ruku. »Još samo kratko. Situacija u uredu u L.A.-U nije bila dobra. Dobili ste
odriješene ruke da zaposlite koga želite i odabrali ste tri agenta iz ureda diljem Sjedinjenih Država.
U to se vrijeme mislilo da su neobičan izbor. No na kraju su se dokazali, zar ne?«
To je, mislim si, podcjenjivanje. Samo kimnem glavom, još uvijek ljuta.
»Zapravo, tvoj je tim jedan od najboljih u povijesti FBI-a, zar ne?«
»Najbolji.« Ne mogu si pomoći. Ponosna sam na svoj tim i ne mogu biti skromna kad su oni u
pitanju. Osim toga, istina je. NCAVC iz Los Angelesa, poznat kao »Koordinacijski NCAVC« ili
interno »Središnjica smrti«, radio je svoj posao. To je uvijek bilo tako, pa je tako i sada.
»Tako je.« On prelista još nekoliko stranica. »Mnogo riješenih slučajeva. Još blistavih kritika.
Nekoliko bilježaka o tome da su te imali na umu za prvu ženu vršiteljicu dužnosti direktora ikada.
Epohalno.«
Sve je to istina. I sve me nastavlja ljutiti, iz razloga koji baš i ne razumijem. Samo znam da
postajem bijesna, da kiptim i da ću, ako ovo nastavi ovako, eksplodirati.
»U tvom mi je dosjeu nešto drugo zapelo za oko. Bilješke o tvojoj streljačkoj vještini.«
Dignuo je pogled prema meni, osjećam se kao da me pogodio s neba pa u rebra, makar ne znam
zašto. Nešto se u meni meškolji, prepoznajem strah. Stišćem drške stolca dok on nastavlja.
»U tvom dosjeu piše da si na ljestvici dvadeset posto najboljih streljača na svijetu, s pištoljem.
Je li to istina, Smoky?«
Buljim u svojeg terapeuta i osjećam kako postajem tupa. Ljutnja nestaje.
Ja i vatreno oružje. Sve što govori istina je. Mogu uzeti pištolj i njime zapucati kao što neki

uzmu čašu vode ili voze bicikl. Instinktivno, uvijek je bilo tako. Nema u tome nekog precizno
definiranog talenta. Nisam imala oca koji je htio sina pa me zato naučio kako da se koristim
pištoljem. Štoviše, moj ih otac nije volio. To je jednostavno bilo nešto što mi je išlo.

Imala sam osam godina, a tata je imao prijatelja koji je bio u Vijetnamu u Zelenim beretkama. E,
on je bio lud za oružjem. Živio je u oronulom stanu u oronulom dijelu Doline San Fernando — to mu
je pristajalo. Bio je to propao čovjek. Usprkos tome, do današnjeg se dana sjećam njegovih očiju:
bistre i mladenačke. Blistave.

Zvao se Dave i uspijevao bi izvući mog oca na strelište u pomalo sumnjiv dio okruga San
Bernardino, a tata bi me vodio sa sobom, možda u nadi da će izlet trajati kratko. Dave ga je natjerao
da isprazni nekoliko šaržera dok sam stajala i gledala noseći štitnike za uši koji su bili preveliki za
moju glavu malene djevojčice. Gledala sam ih oboje kako drže oružje i bila sam fascinirana. To me
privlačilo.

»Mogu li probati?« zaustila sam.
»Ne mislim da je to dobra ideja, zlato«, rekao je tata.
»A, daj, Rick. Dat ću joj pištolj malog kalibra. Daj joj da ispali nekoliko hitaca.«
»Molim te, tatice?« pogledala sam oca svojim najboljim molećivim pogledom, onim za koji sam
i u dobi od osam godina znala da njegovu volju može podčiniti mojoj. Spustio je pogled prema meni
s očitim naprezanjem na licu, a zatim uzdahnuo.
»U redu. Ali samo nekoliko hitaca.«
Dave je otišao po pištolj, sićušnu stvar koja je odgovarala mojoj ruci te su odnekud iskopali
stolac da stanem na njega. Dave je napunio oružje i položio mi ga u ruke stojeći iza mene dok je moj
tata zabrinuto gledao.
»Vidiš li metu tamo dolje?« upita. Kimnula sam glavom. »Odluči gdje želiš da hitac udari. Uzmi
si vremena. Kad stisneš otponac, učini to polako. Ne trzaj ga da ti se ne pomakne nišan. Spremna?«
Vjerujem da sam odgovorila, ali zapravo sam ga jedva čula. Imala sam pištolj u ruci i nešto je u
meni kliknulo. Nešto što mi je odgovaralo. Štoje sjelo na svoje mjesto. Gledala sam niza strelište u
metu u obliku čovjeka i nije mi se činila daleko. Činila mi se blizu, nadomak ruke. Uperila sam
pištolj prema njoj, udahnula i stisnula.
Začudila sam se i oduševila trzajem pištoljčića u svojoj maloj ruci.
»Dovraga!« začula sam Davea kako kliče.
Opet sam škiljnula prema meti i vidjela da se stvorila mak rupa u centru glave, točno gdje sam i
htjela da bude.
»Mlada damo, izgleda da si prirodno nadarena«, rekao mi je. »Pokušaj još nekoliko puta.«
»Nekoliko hitaca« pretvorilo se u sat i pol pucanja. Pogodila sam ono u što sam ciljala više od
devedeset posto puta i pri kraju sam znala da će gađanje iz vatrenog oružja zauvijek biti dio mog
života. I da ću u tome biti dobra.
Moj je otac godinama podupirao tu moju naviku, iako mu se oružje nije sviđalo. Valjda je
uvidio da je to dio mene, nešto od čega me neće moći odvratiti.
Je li to istina? Zastrašujuće sam dobra. Držim to za sebe i ne pravim se važna u javnosti. Ali
sama? Ja sam Annie Oakley. Mogu hicem ugasiti svijeću i u zraku prostrijeliti kovanicu od dvadeset
pet centi. Jednom sam na nekom strelištu stavila lopticu za stolni tenis na nadlanicu ruke kojom
pucam, one kojom posežem za pištoljem. Stajala je tamo, a zatim sam rukom brzo posegnula za
pištoljem, vratila je nazad i prostrijelila lopticu prije nego što je pala na zemlju. Blesav trik, ali
veselio me.
Sve mi to prolazi glavom dok me dr. Hillstead gleda.

»Istina je«, kažem.
On zatvori dosje, sklopi ruke i pogleda me. »Iznimna si agentica. Zasigurno jedna od najboljih
agentica u povijesti FBI-a. Ti hvataš najgore od najgorih. Prije šest mjeseci, čovjek zä kojim si
tragala, Joseph Sands, došao je po tebe i tvoju obitelj, ubio ti muža pred očima, silovao te i mučio te
ubio tvoju kćer. Naporima koji bi se jedino mogli nazvati nadljudskima, osvetila si mu se i oduzela
mu život.«
Sad sam potpuno obavijena tupošću. Ne znam kamo sve ovo vodi i nije me briga.
»I, evo mene tako u profesiji gdje dva plus dva ne daju uvijek četiri, a stvari ne padaju uvijek
tamo gdje ih ispustiš, i pokušavam ti pomoći da se tomu svemu vratiš.«
Njegov me pogled pun iskrenog suosjećanja tjera da spustim svoj; izgaram pod tim osjećajem.
»Ovo radim već dugo, Smoky. I ti dugo dolaziš k meni. Znam razviti osjećaj o stvarima — ti bi
ih vjerojatno u svojem zanimanju nazvala špurijusima. Evo što moj špurijus ima za reći o točki na
kojoj se nalazimo. Mislim da pokušavaš izabrati između povratka natrag i samoubojstva.«
Moj se pogled brzo trgnuo i vratio na njegov u nehotimičnom priznanju koje je izvukao iz mene
šokom. Dok tupost isparava iz mene u vrisku, shvaćam da me izigrao, i to iznimno vješto. Nije se
držao teme, brbljao je i podbadao držeći me nesvjesnom i izvan ravnoteže, a potom — izravan
ubilački napad. Ravno na vrat, bez oklijevanja. I upalilo je.
»Ne mogu ti pomoći ako stvarno ne izneseš sve na stol, Smoky.«
Opet taj suosjećajni pogled, preiskren i predobar za mene u ovom trenutku; oči su mu kao dvije
ruke pružene da posegnu za mojim duševnim ramenima i snažno me protresu. Osjećam kako me
peckaju suze. Ali pogled mi je pun ljutnje. Želi me slomiti, onako kako sam ja slamala mnoge
kriminalce u uredima za ispitivanje. E pa jebeš to.
Dr. Hillstead kao da to osjeća pa se nježno nasmiješi.
»OK, Smoky, u redu je. Još samo jedna stvar.«
Otvara ladicu u stolu i vadi plastičnu vrećicu za dokazni materijal. Isprva ne primjećujem što je
u njoj, ali onda ga ugledam, zbog čega se istodobno počnem tresti i znojiti.
To je moj pištolj. Onaj koji sam nosila godinama i kojim sam ustrijelila Josepha Sandsa.
Ne mogu maknuti pogled s njega. Znam ga kao što znam vlastito lice. Glock, smrtonosan, crn.
Znam koliko je težak, kakav je na opip — čak se sjećam kako miriše. Leži tamo u toj vrećici i sam
njegov prizor ispunjava me silnom jezom.
Dr. Hillstead otvara vrećicu, vadi pištolj. Stavlja ga na stol pred nas. Zatim me opet pogleda, ali
ovaj put to je krut pogled, a ne suosjećajan. Dosta mu je zajebavanja. Shvaćam da ono što sam mislila
da je njegov najbolji pokušaj tome nije ni blizu. Iz razloga koje ne razumijem, a on očito da, ovo je
ono što će me slomiti. Moj pištolj.
»Koliko si puta primila taj pištolj, Smoky? Tisuću? Deset tisuća?«
Oblizujem usne, suhe su kao barut. Ne odgovaram. Ne mogu prestati gledati u Glock.
»Primi ga u ruke, upravo sada, i, ako je to ono što želiš, dat ću izjavu da si spremna za aktivnu
službu.«
Ne mogu odgovoriti i ne mogu skrenuti pogled s pištolja. Dio mene zna da sam u uredu dr.
Hillsteada i da on sjedi preko puta mene, ali čini mi se kao da su se stvari suzile na jedan svijet:
mene i pištolj. Zvukovi su se filtrirali tako da mi je u glavi čudna, mirna tišina, narušena jedino tupim
udaranjem srca. Čujem ga kako tuče, jako i brzo.
Opet obližem usne. Samo posegni i uzmi ga. Kao što je rekao, učinila si to deset tisuća puta. Taj
je pištolj produžetak tvoje ruke; njegovo je primanje zakašnjela misao, kao disanje ili treptanje.
On samo tamo leži, dok ruke ukočeno stišću drške stolca.

»Hajde. Uzmi ga.« Glas mu je postao strog. Ne brutalan, nego nepopustljiv.
Uspijevam natjerati jednu ruku da se odigne od drške stolca i pomaknuti je svom snagom volje
koju sam uspjela skupiti. Ne želi slušati, a dio mene, vrlo malen dio koji ostaje analitičan i miran ne
vjeruje da se to dogada. Kada je čin koji je, barem meni, blizak refleksu postao najteža stvar koju
sam ikada učinila?
Svjesna sam da znoj teče niz moje čelo. Cijelo mi tijelo drhti, a vid mi postaje taman oko
rubova. Imam poteškoća s disanjem i osjećam kako se u meni stvara panika, klaustrofobičan osjećaj
opkoljenosti koji me guši. Ruka mi se trese kao stablo na uraganu. Mišići u grču skaču gore-dolje
poput zmije u vreći. Ruka mi se sve više približava pištolju sve dok ne lebdi iznad njega, a sad se
tresem jako, čitavim tijelom, i znojim se posvuda.
Poskočim sa stolca prevrnuvši ga natrag i zavrištim.
Vrištim i lupam se rukama po glavi, osjećam kako počinjem ridati i znam da je uspio. Slomio
me, rastvorio, iščupao mi utrobu. Činjenica da je to napravio da mi pomogne nije mi utjeha, ama baš
nikakva, jer sad je sve bol, bol, bol.
Odmičem se od njegova stola prema lijevom zidu, kliznem niz njega. Primjećujem da jecam, kao
neko zviždeće zavijanje. Grozan zvuk. Boli me slušati ga, kao i uvijek. To je zvuk koji sam već čula
previše puta. Zvuk preživjelog koji je shvatio da je još živ dok je sve što voli nestalo. Čula sam ga
od majki i muževa i prijatelja, čula sam ga kad su identificirali tijela u mrtvačnici ili kad su s mojih
usana dobili vijesti o smrti.
Čudim se što trenutačno ne mogu osjećati sram, ali ovdje nema mjesta za sram. Bol me ispunila.
Dr. Hillstead mi se približio. Neće me zagrliti ni dotaknuti — to nije uobičajen postupak
terapeuta. Ali osjećam ga. On je mrlja koja čuči preda mnom, a moja mržnja spram njega u ovom je
trenutku savršena.
»Razgovaraj sa mnom, Smoky. Reci mi što se događa.«
Glas mu je toliko ispunjen iskrenom dobrotom da potpaljuje čitav novi val tjeskobe. Uspijevam
progovoriti u isprekidanim, dašćućim jecajima.
»Ne mogu živjeti ovako, ne mogu živjeti ovako, nema Matta, nema Alexe, nema ljubavi, nema
života, sve je nestalo, sve nestalo i...«
Usnama oblikujem slovo O. Baš osjećam kako to radim. Pogledam u strop, zgrabim svoju kosu i
uspijem iščupati dvije pune šake s korijenom prije nego što se onesvijestim.

Treće poglavlje

Čudno da demon govori takvim glasom. Visok je tri metra, ima oči boje ahata i glavu prekrivenu
ustima kojima kriči punim škrgutavim zubima. Ljuske koje ga prekrivaju crne su kao nešto što je
izgorjelo. Ali glas mu je nazalan, gotovo da ima južnjački naglasak kad govori.

»Obožavam jesti duše«, kaže on neobavezno. »Nema ništa bolje od proždiranja nečega što je
bilo predodređeno za raj.«

Gola sam i zavezana za krevet, zavezana srebrnim lancima, uskim, ali ipak nelomljivima.
Osjećam se kao Trnoružica koju je netko slučajno uveo u priču H. P. Lovecrafta. Probudila sam se s
račvastim jezikom na svojim usnama, umjesto nježnog poljupca junaka. Ušutkana svilenim šalom, ne
mogu govoriti.

Demon stoji na dnu kreveta i gleda me dok govori. Izgleda mirno i posesivno, zuri u mene s
ponosnim pogledom kojim lovac gleda jelena privezanog za haubu auta.

On mahne nazupčanim nožem za bitku koji drži. Nož se čini tako malenim u tim ogromnim
rukama s pandžama.

»Ali volim kad je duša jako pečena — i začinjena! Tvojoj nešto nedostaje... možda zrnce
agonije, s prilogom boli?«

Oči mu se isprazne, a crna slina koja izgleda kao gnoj curi mu niz očnjake, klizi niz bradu i na
ogromna prsa prekrivena ljuskama. Demonova je apsolutna nesvjesnost da se to dogada zastrašujuća.
Zatim se nasmije pakosno pokazujući sve svoje šiljaste zube te zamahne zaigrano pandžom prema
meni.

»Imam ovdje i nekog drugog, draga moja. Slatka, slatka Smoky.«
On učini korak na stranu da otkrije princa s čijim sam se poljupcem trebala probuditi. Mojeg
Matta. Muškarca kojeg poznam od sedamnaeste godine. Muškarca kojeg poznam na svaki način na
koji osoba može poznati drugu. Gol je i zavezan za stolac. Jako su ga i dugo tukli. Onako kako se to
radi da nekome naudiš, a da ga ne ubiješ. Da se čini da traje beskonačno, da ubije nadu, dok tijelo
ostaje na životu. Jedno mu je oko zatvoreno zbog otekline, nos slomljen, a iza raspadnutih usana
nedostaju mu zubi. Donja mu je vilica izobličena i slomljena. Sands je na Mattu upotrijebio i nož.
Vidim male, duboke porezotine po cijelom licu koje sam toliko voljela i ljubila i nježno držala. Na
njegovim prsima i pokraj pupka nalaze se duboki rezovi. I krv. Toliko krvi posvuda. Krv koja teče i
kapa i pjeni se dok Matt diše. Demon je razmazao krv po Mattovu trbuhu kako bi igrao križić-kružić.
Vidim da su pobijedili kružići.
Mattov je pogled jednim otvorenim okom susreo moj, a savršenstvo očaja koje vidim ispunjava
mi glavu krikom užasa. Krik je to iz utrobe, zvuk koji razara dušu, glas užasa. Vrisak uragana
dovoljno jak da uništi svijet. Puna sam bijesa toliko cjelovitog, toliko intenzivnog, toliko silnog da
ubija svjesnu misao žestinom eksplozije bombe. To je bijes ludosti, potpuna tama podzemne špilje.
Pomračenje duše.
Vrištim kroz šal kao životinja, vriskom zbog kojeg bi moglo prokrvariti grlo, a bubnjići
eksplodirati. Udaram o okove tako jako da mi se lanci urezuju u kožu. Izbuljene oči pokušavaju
iskočiti iz svojih duplji. Da sam pas, na usta bi mi išla slina. Želim samo jednu stvar: potrgati te
lance i ubiti demona vlastitim rukama. Ne želim da samo umre — želim mu izvaditi utrobu. Želim ga
raskomadati do neprepoznadjivosti. Želim razbiti atome od kojih se demon sastoji i pretvoriti ga u
maglu.

No lanci su snažni. Ne lome se. Čak i ne popuštaju. Demon me takvu promatra zamišljen u
svojoj fascinaciji, s jednom rukom položenom na vrhu Mattove glave, monstruozna parodija očinske
geste.

Demon se nasmije i otrese svojom monstruoznom glavom zbog čega njegova mnoga usta
zamijauknu u znak protesta. Opet govori onim glasom koji ne odgovara njegovu obliku.

»Eto ga! Kuhaj uz redovno prelijevanje, ubaci u pećnicu pa malo na žar.« Namigne mi. »Nema
ničega boljeg od malo očaja da naglasi okus herojske duše...« Zastane, a zatim mu glas samo na tren
postane ozbiljan, ispuni se nekom vrstom perverznog žaljenja: »Nemoj kriviti samu sebe za ovo,
Smoky. Ni heroji ne pobjeđuju uvijek.«

Opet pogledam Matta, pogled u njegovu oku dovoljan je da poželim umrijeti. Nije to pogled
straha, ni boli, ni užasa. To je pogled ljubavi. Uspio je, samo na trenutak, izbaciti demona iz svijeta
ove spavaće sobe, tako da smo ostali samo on i ja kako se gledamo u oči.

Jedna od prednosti dugog braka sposobnost je da se samo jednim kratkim pogledom
iskomunicira bilo što — od blagog nezadovoljstva do smisla života. Tako nešto razvija se u procesu
miješanja vlastite duše s partnerovom, ako to želite. Matt me pogledao jednim od tih pogleda u kojem
je rekao tri stvari: žao mi je, volim te i... zbogom.

Bilo je kao da gledam kraj svijeta. Ne u vatri, nego u hladnim, mokrim sjenama. U tami koja će
trajati zauvijek.

Izgleda da to osjeća i demon. Opet se nasmije pa poskakujući i mašući repom otpleše malen ples
dok mu iz pora curi gnoj.

»Ahh — amore. Kakva milina. To će biti šlag na vrhu moje torte s okusom Smoky — smrt
ljubavi.«

Vrata se sobe otvore pa zatvore. Ne vidim je li netko ušao... ali sad se na rubu mog vidnog polja
nalazi malena, sjenovita figura. Nešto u vezi s njom ispuni me očajanjem.

Matt zatvori oko, a ja opet osjetim bijes i trgam se u okovima.
Nož se spusti dok slušam mokar zvuk rezanja i piljenja, Matt viče kroz svoje uništene usne, a ja
kroz šal, i princ na bijelom konju umire, on umire...
Budim se s vriskom.
Ležim na kauču u uredu dr. Hillsteada. Kleči pokraj mene, dirajući me riječima, ne rukama.
»Sšš, Smoky. U redu je, bio je to samo san. Ovdje si, na sigurnom.«
Snažno drhtim, oblivena znojem. Osjećam kako mi se na licu suše suze.
»Jesi li u redu?« upita me. »Jesi li se vratila?«
Ne mogu ga pogledati. Podignem se u sjedeći položaj.
»Zašto si to učinio?« šapnula sam. Dosta mi je pretvaranja pred svojim terapeutom da sam jaka.
Slomio me i sad u svojim rukama drži moje srce koje još tuče.
Ne odgovara odmah. Ustane, zgrabi stolac i primakne ga kauču. Sjedne, i iako ga još uvijek ne
mogu pogledati, osjećam da me gleda kao ptica koja lupa krilima o prozor. Nesigurno, uporno.
»Učinio sam to... jer sam morao.« Na trenutak zastane. »Smoky, već deset godina radim s
agentima FBI-a i agentima iz drugih ustanova. Vi ste neopisivo snažni. Vidio sam sve najbolje vrline
čovječanstva u ovom uredu. Posvećenost. Hrabrost. Čast. Dužnost. Naravno, vidio sam i malo zla,
nešto korupcije. Ali to je bila iznimka, ne pravilo. Većinom sam vidio snagu. Nevjerojatnu snagu.
Snagu karaktera, snagu duše.« Zastane i slegne ramenima. »U mojoj profesiji ne bismo trebali
raspravljati o duši. U nju ne bismo trebali vjerovati, zapravo. Dobro i zlo? To su samo široki
koncepti, a ne definirane stvari.« Pogleda me mračno. »Ali oni nisu samo koncepti, zar ne?«
Nastavim buljiti u svoje ruke.

»Ti i tebi ravni, vi gomilate snagu kao talisman. Ponašate se kao da ona dolazi iz nekog
ograničenog izvora. Kao Samson i njegova kosa. Kao da mislite da ćete, ako se ovdje slomite i
otvorite, izgubiti tu snagu i nikad je nećete dobiti natrag.« Opet šuti, prilično dugo. Osjećam se
prazno i utučeno. »Ovo radim već neko vrijeme, Smoky, i ti si jedna od najsnažnijih osoba koje sam
ikada upoznao. Gotovo sa sigurnošću mogu reći da nitko od ljudi koje sam liječio ne bi mogao
izdržati to što si ti proživjela, što još proživljavaš. Baš nitko.«

Uspijevam se natjerati da ga pogledam. Pitam se ruga li mi se. Snažna? Ne osjećam se tako.
Osjećam se slabo. Ne mogu ni primiti svoj pištolj. Pogledam ga, a on mi uzvrati nepopustljivim
pogledom koji prepoznajem s trzajem. Tako sam gledala mjesta zločina natopljena krvlju.
Raskomadana tijela. Imam sposobnost da promatram te užase a da ne skrenem pogled. Dr. Hillstead
gleda me na isti način, a ja shvaćam da je to njegov dar: ima sposobnost da mirno i nepopustljivo
promatra duševne užase. Ja sam njegovo mjesto zločina, on mi nikad neće okrenuti leda s gađenjem.

»Ali znam da si na rubu snaga, Smoky. A to znači da mogu učiniti jednu od ove dvije stvari:
gledati te kako se slamaš i umireš ili te prisiliti da se otvoriš i dopustiš da ti pomognem. Biram drugu
mogućnost.«

Osjećam istinu u njegovim riječima, njihovu iskrenost. Gledala sam stotine kriminalaca koji
lažu. Sviđa mi se vjerovati da mogu namirisati laž na kilometar, a on govori istinu. Želi mi pomoći.

»Dakle, sad je lopta na tvojoj strani. Možeš ustati i otići ili odavde možemo krenuti dalje.«
Nasmije mi se umornim smiješkom. »Mogu ti pomoći, Smoky. Zaista mogu. Ne mogu učiniti da se to
nije dogodilo. Ne mogu obećati da te neće boljeti do kraja života. Ali mogu ti pomoći. Ako mi
dopustiš.«

Buljim u svojeg terapeuta i osjećam kako se u sebi borim. Ima pravo. Ja sam ženski Samson, a
on muška Dalila, osim što mi govori da me neće boljeti ako ovaj put odrežem kosu. Traži me da mu
vjerujem na način na koji ne vjerujem nikome. Osim sebi.

I...? Čujem glasić u sebi kako pita. Odgovaram mu zatvarajući oči. Da, i Mattu.
»U redu, dr. Hillsteade. Pobijedili ste. Pokušat ću.«
Znam da sam učinila ispravnu stvar u trenutku kad to izgovaram jer se prestajem tresti.
Pitam se je li ono što je rekao istina. O mojoj snazi, mislim.
Imam li snage za život?

Četvrto poglavlje

Stojim pred uredom FBI-a na bulevaru Wilshire u Los Angelesu. Dignem pogled na zgradu i
pokušavam osjetiti nešto prema njoj.

Ništa.
Ovo nije mjesto kojem trenutačno pripadam; umjesto toga, osjećam kako me osuđuje. Mršti mi
se svojim licem od betona, stakla i čelika. Pitam se vide li je i obični građani tako. Kao nešto
impozantno i možda pomalo gladno?
Primijetim svoj odraz u staklu ulaznih vrata i prođu me srsi. Htjela sam obući odijelo, ali ono je
previše govorilo »želim uspjeti«. A trenirka je to izražavala premalo. Kao svjedočanstvo
neodlučnosti, odabrala sam traperice i košulju na kopčanje, na nogama jednostavne niske cipele,
laganu šminku. Sad se sve to čini neprimjerenim, pa želim otrčati, i trčati, trčati...
Osjećaji pristižu kao valovi, nadimajući se i razbijajući o obalu. Strah, tjeskoba, ljutnja, nada.
Dr. Hillstead završio je sesiju sa zapovijedi: otiđi vidjeti svoj tim.
»To za tebe nije bio samo posao, Smoky. Bilo je to nešto što je definiralo tvoj život, nešto što je
bilo dijelom tvog života. Dio onoga što jesi. Slažeš li se?«
»Da, tako je.«
»A ljudi s kojima radiš — neki od njih su ti prijatelji?«
Slegnula sam ramenima. »Dvoje od njih najbolji su mi prijatelji. Pokušali su mi pomoći, ali...«
Dignuo je obrve, pitanje na koje je već znao odgovor.
»Ali nisi ih vidjela otkad si bila u bolnici.«
Dolazili su mi u posjet dok sam bila omotana gazom kao mumija, kad sam se pitala zašto sam još
živa i kad sam željela da to nisam. Pokušali su ostati, ali tražila sam da odu. Uslijedilo je mnogo
telefonskih poziva, pustila sam da ih snimi sekretarica i nisam im uzvratila poziv.
»Tada nisam htjela vidjeti nikoga, a zatim...« Pustila sam da se riječi izgube.
»Zatim što?« podbo me.
Uzdahnula sam. Gestikulacijom sam pokazala lice. »Nisam htjela da me vide ovakvu. Mislim da
ne bih mogla izdržati da vidim sažaljenje na njihovim licima. Previše bi me boljelo.«
Razgovarali smo o tome još malo pa mi je rekao da je prvi korak do toga da primim svoj pištolj
suočavanje s prijateljima. I evo me.
Stišćem zube, prizivam onu irsku tvrdoglavost i gurnem vrata.
Zatvore se iza mene u sporoj tišini pa na minutu ostajem zatočena između mramornog poda i
visokog stropa iznad sebe. Osjećam se izloženo, kao zec uhvaćen na otvorenom polju.
Prolazim kroz sigurnosne detektore metala i pokazujem svoju značku. Dežurni je čuvar na
oprezu, s krutim, ispitujućim očima. Malo su zasvjetlucale kad je vidio ožiljke.
»Idem pozdraviti ljude u Središnjicu smrti i pomoćnika direktora«, kažem mu, osjećajući se kao
da mu (iz nekog razloga) moram nešto reći.
Pristojno mi se nasmiješi, zapravo ga nije briga. Osjećam se još gluplje i izloženo te krenem do
predvorja s liftovima psujući samu sebe ispod glasa.
Završavam u liftu s nekim koga ne poznam, a tko uspijeva učiniti da mi bude još neugodnije (ako
je to moguće) lošim sakrivanjem postraničnih brzih pogleda u moje lice. Trudim se da to ignoriram i
kad stignem na svoj kat, izlazim iz lifta možda malo brže nego inače. Srce mi lupa.
»Saberi se, Barrett«, zarežim. »Što očekuješ kad izgledaš kao zvonar crkve Notre Dame? Daj se

sredi.«
Pričanje sa samom sobom većinom pomaže, ni sad nije iznimka. Osjećam se dobro. Krećem niz

hodnik i dolazim pred vrata sobe koja je bila moj ured. Nonšalantnost koju sam skupila opet ustupa
mjesto strahu. Mislim da tu ima paralela. Prošla sam tim vratima bez razmišljanja više puta nego što
mogu izbrojati. Više puta nego što sam primila pištolj. Sličan strah osjećam ovdje, makar ne toliko
silovit.

Život koji sam ostavila, shvaćam, nalazi se iza tih vrata. Ljudi koji sačinjavaju taj život. Hoće li
me prihvatiti? Ili će vidjeti slomljenu figuru s maskom čudovišta, srdačno me pozdraviti i poslati me
kući? Hoće li mi leđa gorjeti pod njihovim pogledima punim sažaljenja?

Mogu si zamisliti taj scenarij s jasnoćom koja mi se gadi. Paničarim. Nervozno bacim pogled
niz hodnik. Vrata lifta još su otvorena. Trebam se samo okrenuti na peti i otrčati. Otrčati i samo
nastaviti trčati. Trčati i trčati i trčati i trčati i trčati. Ispuniti te niske cipele znojem i kupiti kutiju
Maribora i otići kući i pušiti i hihotati se u mraku. Plakati bez razloga, zuriti u svoje ožiljke i pitati se
o dobroti stranaca. To mi je toliko privlačno da zadrhtim. Želim cigaretu. Želim sigurnost svoje
usamljenosti i boli. Želim da me puste na miru tako da mogu nastaviti ludjeti i...

... a zatim čujem Matta.
Smije se.
To je onaj mekani smijeh koji sam oduvijek voljela, hladan povjetarac dobrote i jasnoće.
Bašššššššš, mala... zbrisati od opasnosti. To baš sliči tebi. Bio je to jedan od njegovih talenata.
Sposobnost da me ukori bez podsmijeha.
»Sada možda da«, promrmljam.
Pokušavam zvučati prkosno, ali zbog brade koja se trese i znojnih dlanova teško da će proći.
Osjećam kako se smiješi, nježno i samodopadno i zapravo nestvarno.
Kvragu.
»Da, da, da...« promrmljam duhu dok posežem i okrećem kvaku.
Mislima ga odgurnem od sebe i otvorim vrata.

Peto poglavlje

Na trenutak buljim unutra, ne ulazeći. Moj je užas čist i mučno mi je od njega. Na pamet mi pada
da je ovo jezgra onoga što najviše mrzim u svojem životu otkad se dogodio »veliki užas«. Stalna
nesigurnost. Jedna od kvaliteta koje su mi se uvijek sviđale na sebi bila je moja odlučnost. Uvijek je
bilo jednostavno — odluči i učini. Sad je: što ako što ako što ako, ne da ne možda, stop kreni, što
ako što ako što ako... i, iza svega toga, strah me je...

Bože, kako me je strah. Cijelo vrijeme. Probudim se prestrašena, hodam okolo prestrašena,
idem spavati prestrašena. Ja sam žrtva. Mrzim to, ne mogu tome pobjeći i nedostaje mi laka sigurnost
neranjivosti koju sam prije živjela. Znam i da se, koliko god ja zacijelila, ta sigurnost neće vratiti.
Nikada.

»Saberi se, Barrett«, kažem.
To je još jedna stvar koju sad radim: lutam a da nikamo ne idem.
»Onda to promijeni«, promrmljam samoj sebi.
Ah, da — i pričam naglas cijelo vrijeme.
»Koja sam ja luđakinja«, šapnem.
Dubok udah i krećem kroz vrata.
Ured nije velik. Samo nas četvero, stolovi i računala, malena soba za sastanke, telefoni. Plutene
ploče prekrivene fotografijama smrti. Niti sad ne izgleda ništa drugačije nego prije šest mjeseci kad
sam ja bila ovdje. Usput budi rečeno, osjećam se kao da hodam na Mjesecu.
Onda ih vidim. Callie i Alan, leđima okrenutima prema meni, razgovaraju dok pokazuju na jednu
od plutenih ploča. James je tamo, sa svojim uobičajenim hladnim intenzitetom usredotočava se na
dosje koji leži otvoren na stolu pred njim. Alan je taj koji se okreće i prvi me vidi. Ugleda me, oči
mu se razrogače, usta otvore, a ja se pripremam za pogled gađenja.
On se glasno nasmije.
»Smoky!«
Glas mu je ispunjen veseljem, u tom je trenutku moj spas.

Šesto poglavlje

»Dovraga, dušice, više se nećeš trebati preoblačiti za Noć vještica.« To je Callie. Ovo što je
rekla šokantno je, grubo i bešćutno. Ispunjava me lakim veseljem. Da je učinila bilo što drugo,
vjerojatno bih briznula u plač.

Callie je visoka, mršava, crvenokosa žena s dugim nogama. Izgleda kao supermodel. Jedna je od
onih prekrasnih ljudi; zuriti u nju predugo isto je kao gledati u Sunce. U kasnim je tridesetima, ima
diplomu iz forenzike, a sporedni joj je predmet bila kriminologija, vrlo je inteligentna, ali nema ama
baš nikakve društvene manire. Većina je ljudi smatra zastrašujućom. Mnogi na prvi pogled misle da
je bezosjećajna, možda čak okrutna. To ne bi moglo biti dalje od istine. Odana je do krajnosti, a
poštenje i karakter ne bi se od nje mogli odvojiti ni mučenjem. Izravna je, uvijek iskrena, brutalna u
svojim primjedbama i odbija igrati igre, političke, PR ili druge. I primila bi metak za nekoga od ljudi
koje naziva svojim prijateljima.

Jedna je od Callienih osobina vrijednih divljenja ona koju se najlakše previdi — njezina
jednostavnost. Lice koje pokazuje svijetu jedino je koje ima. Ona ne vjeruje u samobitnost i nema
strpljenja za one koji to čine. To je vjerojatno bit onoga što zbunjuje ljude koji je oštro osuđuju: ako
ne možeš podnijeti to da te podbada, ona se neće brinuti zbog tvoje neugode. Opusti se ili idem dalje
jer, kako ona voli govoriti: »Ako se ne možeš smijati samome sebi, ne koristiš mi uopće.«

Callie je bila ta koja me našla nakon što je Joseph Sands završio sa mnom. Bila sam gola,
krvarila sam i vrištala prekrivena izbljuvcima. Callie, sređena kao uvijek, svejedno nije oklijevala
da me primi u ruke i drži u zagrljaju dok je čekala hitnu pomoć. Jedna od zadnjih stvari kojih se
sjećam prizor je njezina lijepog odijela po mjeri uništenog mojom krvlju i suzama.

»Callie...«
Taj prijekor dolazi od Alana, tih, ozbiljan, bez okolišanja. Na Alanov način. On je ogroman
Afroamerikanac zastrašujućeg izgleda. Nije samo velik, kao Gargantua je. Planina s nogama. U sobi
za ispitivanje zbog njegova je mrkog pogleda mnogim osumnjičenicima pobjeglo u gaće. Ironično je,
naravno, da je Alan jedan od najdobrohotnijih i najnježnijih ljudi koje sam ikad upoznala.
Nevjerojatno je strpljiv, čemu se divim i čemu težim, i to unosi u naše slučajeve. Nikad mu ne dosadi
pregledavati dokazni materijal, ispitivati najmanji detalj. Ništa mu nije dosadno kad traži ubojicu. A
njegovo oko za detalj riješilo je brojne slučajeve. Alan je najstariji u grupi, u srednjim četrdesetim.
Kad je došao u FBI, donio je deset godina detektivskog iskustva u Odjelu za umorstva u Los
Angelesu.
Novi glas. »Štoradiš ovdje?« Ako je nezadovoljstvo glazbeni instrument, ovo je orkestar.
Rečenica izgovorena bez uvoda ili isprike; izravno, kao što to čini Callie, ali bez njezina
humora. Ovo dolazi od Jamesa. Iza njegovih leđa zovemo ga Damien, prema liku iz Pretkazanja,
Sotoninu sinu. On je najmlađi, tek mu je dvadeset osam i jedan je od najiritantnijih i najodbojnijih
ljudi koje poznam. Dosadan je, ide svima na živce i lako nekoga razbjesni. Ako nekoga želim
razljutiti, James je ulje koje treba doliti u vatru.
Ali i James je vrlo inteligentan. Posjeduje natprosječnu inteligenciju, blistavu poput zvijezde.
Završio je srednju školu s petnaest godina, imao je savršene rezultate na državnoj maturi i za njega su
se borila sva sveučilišta u zemlji koja išta vrijede. Izabrao je ono s najboljim kriminološkim
kurikulumom i za četiri godine projurio do doktorata. Zatim je došao u FBI, što mu je cijelo vrijeme
bio cilj.

Kad mu je bilo dvanaest, James je izgubio stariju sestru zbog serijskog ubojice koji se palio na
letlampe i mlade žene koje vrište. Odlučio je da će raditi za FBI na dan kad su je pokopali.

James je zatvorena knjiga bez naslovnice. Čini se da živi samo za jednu stvar — za ono što
radimo. Nikad se ne zeza, nikad se ne smiješi, nikad ne čini ništa što za aktualan posao ne bi bilo
nužno. S nama ne dijeli svoj privatni život ni bilo što drugo što bi nam bio znak njegovih strasti,
onoga što mu se sviđa ili ne sviđa, njegova ukusa. Ne znam u kakvoj glazbi uživa, kakve filmove
preferira i voli li ih uopće. Bilo bi prejednostavno i prejasno pomisliti kako je on samo učinkovit te
da ga pokreće logika. Ne, u Jamesu je neprijateljstvo koje izlazi u oštrim ispadima. Ne mogu reći da
uživa u tuđoj neugodi; umjesto toga rekla bih da ga jednostavno nije briga, kako god bilo. Mislim da
je James oduvijek ljut na svijet u kojem mogu postojati osobe kao ona koja je ubila njegovu sestru.
Svejedno, davno sam mu prestala opraštati što je takav. Preveliki je glupan.

No iznimno je inteligentan, njegova inteligencija zasljepljuje sve oko njega kao neprekidan fleš.
I sa mnom dijeli sposobnost koja nas veže, talent koji stvara pupčanu vrpcu između nas, koji mi daje
zlog blizanca. Zna kako ući u glavu ubojice. Ima sposobnost da sklizne u tamne kutke i mjesta, da
promatra sjene, da razumije zlo. To mogu i ja. Nije neuobičajeno da završimo radeći zajedno na
određenim dijelovima slučaja, na vrlo intiman način. Za vrijeme se tih faza slažemo, sve ide kao po
loju, glatko, tečno, nezaustavljivo. Ostatak vremena bivanje u njegovu društvo ugodno je kao odlazak
zubaru. Na vađenje zdravog zuba.

»I meni je drago što te vidim«, odgovorim.
»Hej, šupčino«, Alan zabruji niskom razinom prijetnje.
James prekriži ruke ispred sebe i pogleda Alana hladno i izravno. To je osobina kojoj se moram
diviti: iako je visok jedva sto sedamdeset i ima šezdeset kila s krevetom, nemoguće ga je zastrašiti.
Čini se kao da ga ništa ne plaši. »Samo sam pitao«, odgovori.
»A kako bi bilo da lijepo začepiš gubicu?«
Stavljam ruku na Alanovo rame. »U redu je.«
Zure jedan u drugoga još koji trenutak. Alan popusti s uzdahom. James me pogleda procjenjujući
me, a zatim se okrene dosjeu koji je čitao.
Alan otrese glavom prema meni: »Oprosti.«
Nasmiješim se. Kako da mu objasnim da je to čak, taj Damienov način, trenutačno nekako
ispravna stvar? To je još uvijek »onako kako je nekad bilo«. James me još uvijek ljuti, a to je
utješno.
Odlučim promijeniti temu. »I, što ima novoga ovdje?«
Krenem dublje u ured, pogledom prelazeći preko stolova i plutenih ploča. Callie je vodila stvari
dok me nije bilo pa prva počne odgovarati.
»Bilo je tiho, dušice.« Callie sve zove »dušice«. Kruži legenda da u dosjeu čak ima prijekor
zbog obraćanja direktoru s »dušice«. Radi to potpuno afektirano, jednostavno radi zabave — nema
ama baš nikakvih južnjačkih korijena. Neke ljude to smeta do boli; za mene to je naprosto Callie.
»Ničega serijskog, dvije otmice. Radili smo na nekim starim, zaboravljenim slučajevima.« Nasmije
se. »Kao da su svi zli ljudi otišli na odmor s tobom.«
»Kako su završile otmice?« Otmice djece nužno su zlo u našem poslu, većina časnih ljudi koji
provode zakon groze ih se. Rijetko je kad riječ o novcu. Riječ je o seksu i boli i smrti.
»Jedno smo našli živo, jedno mrtvo.«
Buljim u plutene ploče zapravo ih ne gledajući. »Barem su oboje nađeni«, promrmljam. Vrlo
često to se ne dogodi. Tko god misli da je nedostatak vijesti dobra vijest nikad nije bio roditelj
otetog djeteta. U tom je slučaju nedostatak vijesti rak koji ne ubija, nego umjesto toga mori dušu.

Roditelji su mi dolazili godinama s nadom o vijestima o njihovu djetetu, vijestima koje nisam imala.
Gledala sam ih kako postaju sve tanji, sve ogorčeniji. Vidjela sam kako u njihovim očima umire
nada, a sijeda im kosa prekriva glavu. U tim slučajevima, pronalazak tijela njihova djeteta bio bi
blagoslov. Barem bi im dopustio da žaluju sa sigurnošću.

Okrećem se prema Callie. »I, kako ti se sviđa biti šefica?«
Uputi mi svoj patentirani, umjetno bahati smiješak: »Znaš mene, dušice. Rođena sam da budem
veličanstvena, a sad imam krunu.«
Alan na ovo frkne nosom, nakon čega baš prasne u smijeh.
»Ne slušaj tog seljaka, dušice«, Callie kaže nadmeno.
Smijem se, smijeh je dobar. Onaj pravi koji te uhvati nespremnog, onako kako bi to trebalo biti.
Ali onda se nastavljam smijati nešto duže nego što bi trebalo i užasnem se kad osjetim da mi naviru
suze.
»Oh, sranje«, promrmljam i obrišem lice. »Ispričavam se zbog ovoga.« Dignem pogled i oboma
im se slabašno nasmiješim. »Samo, jako mi je drago što vas vidim. Više nego što mislite.«
Alan, čovjek-planina, primakne mi se i bez upozorenja me obgrli rukama poput debala.
Odupirem se na tren, a zatim ga i ja zagrlim i položim glavu na njegova prsa.
»Ah, znamo, Smoky«, kaže, »znamo.«
On me pusti, a Callie priđe i odgurne ga na stranu.
»Dosta pipkanja«, odbrusi. Okrene glavu prema meni. »Vodim te na ručak. I nemoj se ni truditi
da odbiješ.«
Opet mi naviru suze, uspijevam samo kimnuti glavom. Callie zgrabi svoju torbicu, zatim moju
ruku i gurne me prema vratima. »Vraćam se za sat vremena«, vikne preko ramena. Gurne me kroz
vrata, a čim se zatvore, suze počnu slobodno teći.
Callie me lagano zagrli postrance.
»Znala sam da nećeš htjeti tuliti pred Damienom, dušice.«
Nasmijem se kroz suze i samo kimnem, uzmem maramicu koju mi pruža i puštam da me, u
trenutku moje slabosti, vodi njezina snaga.

Sedmo poglavlje

Sjedimo u subwayu, a ja s fascinacijom gledam kako Callie halapljivo guta sendviče s mesnim
okruglicama dugačak trideset centimetara. Uvijek sam se pitala kako joj to uspijeva. Može u sebe
strpati više hrane nego igrač obrane u ragbiju, a nikad se ne udeblja ni kilu. Nasmiješim se jer
pomislim da je to možda zbog njezina džoginga od osam kilometara svako jutro, sedam dana u tjednu.
Glasno obliže prste i cmokne usnama s takvim entuzijazmom da nas dvije starije gospođe pogledaju s
negodovanjem. Zadovoljna uzdahne i nasloni se ispijajući sok kroz slamku. Padne mi na pamet da je
ovo, baš ovdje, tipična Callie. Ona ne gleda kako život prolazi pokraj nje, ona ga proždire. Guta ga
ne žvačući i uvijek se vraća po još. Nasmiješim se sama sebi, a ona se namršti i zaprijeti mi prstom.

»Znaš, dovela sam te na ručak jer sam ti htjela reći koliko sam bijesna na tebe, dušice. Nisi mi
uzvraćala pozive ni e-mailove. To nije prihvatljivo, Smoky. Nije me briga koliko si sjebana.«

»Znam, Callie. Žao mi je. Stvarno to mislim, iskreno mi je žao.«
Zuri u mene na trenutak intenzivnim pogledom. Tako bi gledala neke kriminalce i osjećam da to
zaslužujem. Prođe je pa mi uputi jedan od onih blistavih smiješaka mašući rukom. »Prihvaćam
ispriku. A sad pravo pitanje: Kako si? Mislim, stvarno. I nemoj mi lagati.«
Na trenutak se zamislim gledajući u svoj sendvič. Pogledam nju. »Do danas? Loše. Baš loše.
Imam noćne more svaki dan. U depresiji sam i sve mi je gore, a ne bolje.«
»Razmišljala si o samoubojstvu, zar ne?«
Osjećam isti trzaj koji sam osjetila u uredu dr. Hillsteada, samo slabijeg intenziteta. Ovdje me
nekako više sram. Callie i ja uvijek smo bile bliske, rekle mi to ili ne, bila je to ljubav. No ona se
temelji na snazi, a ne na plakanju na njezinu ramenu. Bojim se da će se ljubav smanjiti ili nestati ako
me Callie bude morala žaliti. Ali odgovaram.
»Razmišljala sam o tome, da.«
Kimne glavom i ostane u tišini gledajući u nešto što ne mogu vidjeti. Osjećam ubod deja vua;
izgleda kao dr. Hillstead kad je pokušavao odlučiti kojim odvojkom ceste da krene. »Smoky, dušice,
to uopće nije slabost. Slabost bi bila zaista povući otponac. Plakanje, noćne more, depresija,
razmišljanje o samoubojstvu, one te ne čine slabom. One samo znače da patiš. A svatko pati, čak i
Superman.«
Zurim u nju i nemam riječi. Sto posto izgubljena, ne mogu se sjetiti ničega što bih rekla. Ovo
nije ono što Callie radi, iznenadila me. Nježno mi se nasmiješi.
»Znaš, moraš to pobijediti. Ne samo zbog sebe. Zbog mene.« Otpije gutljaj. »Ti i ja, slične smo.
Uvijek smo bile zlatne djevojke. Stvari su nam išle na ruku. Dobre smo u onome što radimo — jebi
ga, oduvijek smo uspijevale biti dobre u svemu što smo zamislile, kužiš?«
Kimnem, još uvijek bez riječi.
»Reći ću ti nešto, dušice, jednu filozofsku misao. Zapiši si je u planer jer nisam ona koja će u
javnosti ići u dubinu.« Spusti svoje piće. »Mnogi ljudi slikaju istu, dosadnu, staru sliku: počinjemo
nevini s nadom u očima i onda postanemo izmoreni. Više ništa nikad nije dovoljno dobro, bla bla bla.
Uvijek sam mislila da je to hrpa govana. Ne počinju svi životi nevino i idilično kao na
Rockwellovim slikama, zar ne? Pitaj bilo koje dijete iz Wattsa! Uvijek sam mislila da nije baš mnogo
naučiti da život nije sranje. Važno je naučiti da život može boljeti. Ima li to smisla?«
»Da.« Opčinjena sam.
»Većina ljudi rano dobije po prstima. Ti i ja smo imale sreće. Puno, puno sreće. Budući da

radimo što radimo, vidimo patnju, ali nikad to nismo mi. Baš i ne. Pogledaj se — našla si ljubav svog
života, imala si prekrasno dijete i bila si jebena agentica u FBI-u, i to žena, u usponu kao
obećavajuća zvijezda. A ja? Ni meni nije bilo loše.« Otrese glavom. »Uspjela sam ne postati
umišljena, ali zapravo sam uvijek birala kojeg tipa želim i imala sam dovoljno sreće da uz svoje
tijelo imam mozak. I dobra sam u onome što radim u FBI-u. Jako dobra.«

»Jesi«, složim se.
»Ali, gledaj, dušice, to je upravo to. Ti i ja zapravo nikad nismo iskusile tragediju. U tome smo
slične. A onda, odjednom, meci su se prestali odbijati od tebe.« Otrese glavom. »U trenutku kad se to
dogodilo više nisam mogla biti neustrašiva, više ne. Bojala sam se, zaista bojala, prvi put u svojem
Životu. Ikada. I od onda se bojim. Jer ti si bolja od mene, uvijek si bila. A ako se to može dogoditi
tebi, jebeno je sigurno da se može dogoditi i meni.« Nasloni se i stavi dlanove na stol. »Kraj
govora.«
Poznajem Callie već dugo. Uvijek sam znala da je duboka osoba. Misterij tih naslućenih,
neotkrivenih dubina uvijek je bio dio njezina šarma, njezine snage. Sad se zavjesa na trenutak
otvorila. To je kao prvi put kad netko dopusti da ga vidiš golog. Kao sama srž povjerenja koja me
toliko dirnula da su mi koljena zaklecala. Posegnem i primim je za ruku.
»Dat ću sve od sebe, Callie. To je sve što mogu obećati. Ali to zaista obećavam.«
Ona stisne moj dlan, a zatim ga povuče k sebi. Zatvara zavjesu. »No, požuri, hoćeš li, molim te?
Uživam biti arogantna i nedodirljiva, a ti si kriva što to nisam.«
Nasmiješim se i pogledam svoju prijateljicu. Dr. Hillstead ranije mi je rekao da sam snažna. No
za mene, Callie je bila moja privatna junakinja kada je riječ o snazi. Moja svetica, zaštitnica
nepoštednosti, gruba na riječima. Otresem glavom. »Vraćam se za minutu«, kažem, »moram na WC.«
»Ne zaboravi spustiti poklopac«, kaže.
Gledam Callie dok izlazim iz WC-a, a ono što vidim govori mi da stanem.
Još me nije svjesna. Pozornost joj je usmjerena na nešto u njezinoj ruci. Napravim korak u
stranu tako da mi vrata malo zaklanjaju pogled na nju i buljim.
Izgleda tužno. Ne samo tužno — shrvano.
Vidjela sam Callie prezirnu, nježnu, ljutu, vrckavu, osvedjivu — mnoge stvari. Nikad je nisam
vidjela tužnu. Ne ovako. I nekako znam da to nema nikakve veze sa mnom.
Što god da drži u ruci, moja junakinja zbog toga gotovo da pati, a ja sam šokirana.
I sigurna sam da je to privatna stvar. Callie ne želi znati da sam je vidjela takvu. Možda ima
samo jedno lice koje pokazuje svijetu, ali bira koje njegove dijelove da pokaže. Ovaj dio nije mi
odlučila pokazati, koji god to dio bio. Vraćam se u WC. Na moje iznenađenje, tamo je jedna od
starijih žena, pere ruke i baci pogled na mene u ogledalu. Uzvratim joj grizući nokat palca dok
razmišljam. Odlučujem što ću.
»Gospodo«, kažem, »možete li mi, molim Vas, učiniti uslugu?«
»Što to, srce?« upita bez oklijevanja.
»Vani je moja prijateljica...«
»Ona bezobrazna s groznim navikama dok jede?«
Gutam knedlu.
»Da, gospodo.«
»Što s njom?«
Oklijevam. »Ona... mislim da je ovo za nju trenutak koji ne želi dijeliti ni s kim. Ja sam ovdje, a
ona je sama... Ja...«
»Ne želite je iznenaditi u tom stanju, je li tako?«

Zastanem zbog njezina brzog i savršenog razumijevanja. Buljim u nju. Stereotipi, opet pomislim.
Tako beskorisni. Mislila sam da je uštogljena baba s predrasudama. Sad vidim dobrohotne oči i
mudrost s iskusnim osjećajem za uvažavanje neozbiljnosti. »Da, gospođo«, kažem tiho. »Ona... pa,
ona će uvijek biti gruba, ali ima najveće srce koje znam.«

Oči joj omekšaju, a smiješak joj je prekrasan. »Mnogi su veliki ljudi jeli rukama, dušo. Prepusti
to meni. Pričekaj trideset sekundi, pa izađi van.«

»Hvala Vam.« Zaista to mislim, a ona to zna.
Odlazi iz WC-a bez riječi. Čekam nešto više od trideset sekundi pa krećem. Provirim iza ugla i
od čuđenja podignem obrve. Gospođa stoji pokraj stola i prstom prijeti Callie. Hodam prema njima.
»Neki ljudi vole tišinu za ručkom«, čujem kako govori. Da je prekoravanje olimpijski sport,
njezina bi intonacija odnijela zlatnu medalju, tako ju je rešetala. I to na onaj način zbog kojeg se
osjećaš posramljeno, a ne ljutito. Moja je mama u tome bila svjetska prvakinja.
Callie se mršti ženi. Vidim kako se iznad nje navlače olujni oblaci pa požurim prema njima.
Gospođa mi čini uslugu, ne bi bilo dobro da situacija za nju loše završi.
»Callie«, kažem stavljajući ruku na njezino rame, »mislim da bismo trebale krenuti.«
Ona se još jače namršti gospođi koja izgleda zastrašeno onoliko koliko i pas koji na leđima
spava na suncu.
»Callie«, kažem ponovno, upornije. Pogleda me, kimne, ustane i stavi sunčane naočale s
prepotentnim cvijetom zbog kojeg joj se divim. 9-9-10, pomislim, gotovo savršen rezultat. Ove su se
godine olimpijske igre u disciplini ledenih kraljica zahuktale, mnoštvo kliče...
»Već trčim«, kaže s prezirom. Zgrabi svoju torbicu i nagne glavu prema gospođi. »Ugodan dan«,
kaže. Glas podrazumijeva, crkni.
Požurim nas van. Uputim zadnji pogled prema gospođi. Opet mi se onako lijepo nasmiješi.
Još se jedanput pokazala gorko-slatka dobrota stranaca.
Zabavno je voziti se natrag s Callie koja kipti. Kimam glavom i mrmljam na pravim mjestima
dok ona gunđa o »starim šišmišima«, »starcima smežuranima poput grožđica« i »elitističkim
mumijama«. Misli mi okupira onaj tužan, tako stran pogled na licu moje prijateljice.
Stižemo na parkiralište, u blizinu mog auta.
Odlučila sam da je dosta za danas. Zamjenika direktora doći ću vidjeti neki drugi put.
»Hvala ti, Callie. Reci Alanu da ću uskoro opet navratiti. Makar da vas samo pozdravim.«
Zaprijeti mi prstom. »Reći ću mu, dušice. Ali da se nisi usudila opet ignorirati moje telefonske
pozive. Te noći nisi izgubila sve koji te vole, imaš prijatelje i izvan posla. Nemoj to zaboraviti.«
Ne stižem joj ni odgovoriti kad cikne od sreće jer je njezina bila zadnja i ode. Tipično za Callie,
sretna sam što sam njezina žrtva.
Ulazim u svoj auto i shvaćam da sam jučer navečer imala pravo. Danas je bio taj dan. Neću otići
doma i raznijeti si mozak.
Kako bih i mogla? Ne mogu ni primiti svoj pištolj.

Osmo poglavlje

Imam užasnu noć, kao da je na redu hit-lista noćnih mora. Joseph Sands stoji u svojem odjelu
demona dok mi se Matt smiješi s ustima punima krvi. To se pretvara u Callie u Subwayu koja diže
pogled s tužnog papirića, vadi pištolj i puca gospodi ravno u glavu. Zatim se vraća srkanju kroz
slamku, ali usne su joj precrvene i prepune, uhvati moj pogled, a kad mi namigne, izgleda poput leša
koji zatvara jedno oko.

Budim se drhteći i shvaćam da mi telefon zvoni. Pogledam na sat. Pet je ujutro. Tko bi zvao u to
doba? Otkad sam otišla nitko me nije zvao rano ujutro.

Još uvijek osjećam kako mi se san vrti po glavi, ali potisnem slike i zastanem kako bih prestala
drhtati prije nego što zgrabim telefon.

»Halo?«
Tišina. Zatim Callien glas. »Bok, dušice. Oprosti što te budim, ali... imam nešto što te se tiče.«
»Što? Što se dogodilo?« Ona šuti cijelu minutu, a ja postajem ljuta. Još uvijek se tu i tamo
zgrčim i zadrhtim dok držim telefon. »Kvragu, Callie. Reci mi.«
Uzdahne. »Sjećaš li se Annie King?«
Uzvratim s nevjericom u glasu: »Sjećam li je se? Da, sjećam je se. Ona mi je jedna od najboljih
prijateljica. Preselila se u San Francisco prije desetak godina. Još se uvijek čujemo telefonski svakih
šest mjeseci ili tako nešto. Kuma sam njezinoj kćeri. Dakle, da, sjećam je se. Zašto?«
Callie opet šuti. »Kvragu«, čujem je kako šapće. Zvuči kao da ju je netko udario u trbuh. »Nisam
znala da ti je prijateljica. Mislila sam da je samo netko koga si poznavala.«
Osjećam kako me ispunjava strepnja. Strepnja i znanje. Znam što se dogodilo, ili barem mislim
da znam. Ali trebam to čuti od Callie prije nego što povjerujem. »Reci.«
Nakon dugog uzdaha predaje, kaže: »Mrtva je, Smoky. Ubijena u svojem stanu. Kći je živa, ali u
katatoničnom je stanju.«
Više ne osjećam ruku od šoka, moglo bi mi se dogoditi da ispustim telefon. »Gdje si sad,
Callie?« Moj mi glas zvuči slabašno.
»U uredu. Spremamo se na mjesto zločina, letimo privatnim avionom za sat i pol.«
Osjećam nešto kroz svoj šok, težinu s Calliene strane. Shvaćam da postoji još nešto što mi nije
rekla.
»Što je, Callie? Što prešućuješ?«
Oklijeva, a onda opet uzdahne. »Ubojica je ostavio poruku za tebe, dušice.«
Neko vrijeme sjedim u tišini. Puštam riječi da se slegnu. »Nađemo se u uredu«, kažem.
Prekidam razgovor prije nego što ona uspije odgovoriti.
Sjedim na rubu kreveta. Stavljam glavu u ruke i pokušam zaplakati, ali oči su mi suhe. Iz nekog
razloga tako više boli.
Kad sam stigla, bilo je tek šest sati. Rana su jutra najbolje vrijeme za vožnju po L.A.-U, jedino
vrijeme kad autoceste nisu zakrčene. Većina ljudi koji voze ili ima neku lošu namjeru ili će je uskoro
imati. Dobro znam ta rana jutra. Vozila sam mnogo puta kroz maglu i sivilo zore koja puca, prema
scenama krvave smrti. Kao što to činim sada. Cijelim putem mislim samo na Annie.
Annie i ja upoznale smo se u srednjoj školi, objema nam je bilo petnaest. Ona, uskoro bivša
cheerleaderica, i ja, nepromišljena muškobanjasta cura koja je pušila travu i uživala u brzim
stvarima. U srednjoškolskoj se hijerarhiji naši putovi nisu trebali ispreplesti. Umiješala se sudbina.

Ili sam barem ja to uvijek smatrala sudbinom.
Usred sata matematike došli su oni dani u mjesecu, pa sam dignula ruku, zgrabila torbu i izjurila

kroz vrata do WC-a. Crvenjela sam se dok sam hodala niz hodnik nadajući se da nitko drugi nije
tamo. Imala sam menstruaciju tek osam mjeseci i još mi je uvijek bilo užasno neugodno zbog svega
toga.

Provirila sam i s olakšanjem vidjela da je WC prazan. Ušla sam u jednu od pregrada i
pripremala se da riješim problem dok nisam čula šmrcanje i ukočila se s uloškom u ruci. Zadržala
sam dah slušajući. Šmrcanje se ponavlja, ali ovaj je put preraslo u tiho jecanje. Netko je plakao dvije
pregrade od mene.

Uvijek sam nasjedala na one koji pate. Kad sam bila mala, čak sam razmišljala da budem
veterinarka. Kad bih pronašla ozlijeđenu pticu, psa, mačku ili bilo koje živo biće koje hoda ili gmiže,
to bi uvijek završilo tako da bih ga dovela kući. Većinu vremena ta bića ne bi preživjela. Ali nekad i
bi, pa je nekoliko pobjeda u tom smislu bilo dovoljno da nastavim sa svojim pohodom. Moji su
roditelji na početku mislili da je to slatko, ali onda je to, nakon n-tog puta do veterinarske ambulante
za hitne slučajeve, od slatkog postalo iritantno. Išlo to njima na živce ili ne, nikad me nisu odvraćali
od izigravanja Majke Tereze.

Kako sam odrastala, shvatila sam da se ta briga proširila i na ljude. Ako bi netko nekoga
maltretirao, iako se ne bih umiješala i spasila ih iz tučnjave, ne bih se mogla suzdržati da kasnije ne
odem vidjeti kako su. U ruksaku sam imala malen pribor za prvu pomoć pa sam na početku srednje
škole poklonila nebrojene flastere. Nisam imala kompleks zbog te anomalije u svom karakteru.
Čudno: obamrla bih kad bih usred sata morala otići na WC zbog menstruacije, ali bilo koja količina
zadirkivanja ili činjenica da su me zvali »sestra Smoky« nikad me nije smetala. Nimalo. Znam da me
ta osobina dovela do FBI-a. Odluka da nađem izvor boli, kriminalce koji uživaju kad je nanose. Znam
i da je ono što sam gledala godinama koje su slijedile to na neki način promijenilo. Postala sam
opreznija u svojoj brizi. Morala sam. Pribor za prvu pomoć postali smo ja i moj tim, a flasteri su
postale lisice i zatvorska ćelija.

Budući da je bilo tako, kad sam shvatila da netko plače u WC-U sa mnom, stavila sam uložak
kao zakašnjelu misao zaboravivši svu neugodu, navukla sam traperice i izjurila iz pregrade. Zastala
sam ispred vrata iza kojih su dolazili jecaji.

»Ovaj — bok? Ti tamo unutra, jesi li dobro?«
Jecaji su prestali, ali šmrcanje se još uvijek moglo čuti.
»Odlazi. Pusti me na miru.«
Stajala sam tamo na trenutak pokušavajući odlučiti što da učinim.
»Jesi li se ozlijedila?«
»Ne! Samo me pusti na miru.«
Shvatila sam da djevojka nije ozlijeđena, da joj moja hitna pomoć ne treba i gotovo sam
poslušala savjet koji mi je glas dao, ali nešto me zaustavilo. Sudbina. Nagnula sam se nesigurno.
»Ovaj, slušaj... mogu li ti ikako pomoći?«
Glas je zvučao očajno kad je odgovorio. »Nitko mi ne može pomoći.« Tišina, a zatim još jedan
onakav grozan, gorak jecaj. Nitko ne može plakati kao petnaestogodišnjakinje. Nitko. One to rade
svim srcem, ništa ne zadržavaju u sebi, kao da dolazi smak svijeta.
»Ma daj, ne može biti tako loše.«
Čujem komešanje, a zatim se vrata pregrade naglo otvore. Ispred mene stoji vrlo zgodna plava
djevojka natečenog lica. Odmah je prepoznajem i poželim da sam poslušala kad me prvi put zamolila
da odem. Annie King. Bila je cheerleaderica. Jedna od onih cura. Znate, umišljene, savršene cure

koje koriste svoju ljepotu i besprijekorno tijelo da vladaju kraljevstvom srednje škole. Nisam si
mogla pomoći, ili sam to tada barem mislila. Svrstala sam je u ladicu i osuđivala, radila sam isto ono
što sam mrzila da rade meni. Annie je bila ljuta.

»Što ti znaš o tome?« Bio je to glas pun bijesa, upućen izravno meni. Uhvatila me nespremnu i
zbunila, previše sam se začudila kako bih se naljutila zauzvrat. Suze su joj tekle niz lice. »Pokazao je
svima moje gaćice. Zašto bi učinio nešto tako nakon svega što mi je rekao?«

»Ha? Tko — što s tvojim gaćicama?«
Ponekad, čak i u srednjoj školi, najlakše je razgovarati s nepoznatima. Pričala je sa mnom dok
smo u WC-u bile samo nas dvije. Vođa navale u ragbiju, neki David Rayborn, izlazio je s njom
gotovo šest mjeseci. Bio je zgodan, pametan i činilo se da mu je stalo do nje. Već ju je nekoliko
mjeseci nagovarao da odu do kraja, a ona mu se odupirala. No on je bio tako iskren s izljevima
ljubavi da je prije nekoliko dana napokon popustila. Bio je nježan i pažljiv i kad je sve bilo gotovo,
držao ju je u zagrljaju i pitao može li zadržati njezine gaćice kako bi se sjećao tog trenutka. Rekao je
da će to biti njihova mala tajna, nešto što znaju samo oni, nitko drugi. Pomalo zločesto, ali na neki
način i lijepo. Nekako romantično. Iz sadašnje, odrasle perspektive čini se blesavo misliti o tome na
taj način. Ali kad ti je petnaest...
»I tako ja danas nakon treninga idem s igrališta i svi su tamo. Dečki iz tima. David je s njima i
svi bulje u mene, dobacuju mi i rade one odvratne face. A zatim je to učinio.« Lice joj se opet
smežuralo, a ja sam ustuknula shvaćajući što dolazi.
»Dignuo ih je u zrak. Moje gaćice. Kao trofej. A zatim mi se nasmiješio, namignuo i rekao da je
to dosad najbolji dodatak njegovoj kolekciji.«
Cheerleaderica je opet počela plakati, ali ovaj se put potpuno prepustila tome u punom smislu
riječi. Koljena su joj popustila, pa je pala na mene plačući kao da joj je srce slomljeno i nikad se
više neće oporaviti. U jednom sam trenutku oklijevala (samo kratko), a zatim sam stavila ruke oko nje
i držala je u zagrljaju dok je plakala. Baš ondje, na pločicama, grlila sam tu strankinju i šapnula joj u
kosu, sve će biti u redu.
Nekoliko minuta kasnije jecaji su se sveli na šmrcanje, a zatim je prestalo i šmrcanje. Odgurnula
se od mene i obrisala lice. Nije me mogla pogledati, a ja sam shvatila da joj je malo neugodno.
»Hej, imam ideju«, rekla sam. Bila je to iznenadna odluka, neobjašnjiva, ali nekako nepobitno
ispravna. »Hajdemo odavde. Hajdemo markirati ostatak dana.«
Pogledala me i stisnula oči. »Markirati?«
Kimnula sam glavom i nasmijala se. »Da. Samo jedan dan. Mislim da si zaslužila, zar ne
misliš?«
Uvijek sam mislila kako je njezina odluka kao odgovor vjerojatno bila iznenadna kao i moj
prijedlog. Mislim, tada mi nije znala ni ime.
»Može.«
Tako smo se upoznale. Taj je dan popušila svoj prvi džoint (nešto što sam joj ja pokazala), a
oko tjedan dana kasnije prestala je biti cheerleaderica. Voljela bih da mogu reći kako smo se
osvetile Davidu Raybornu, ali nismo. Usprkos tome što je glasio kao glupan, curama se nastavio
sviđati, a on je i dalje uzimao njihove gaćice kao trofeje. Postao je zvijezda kao vođa napada,
nastavio je s time na fakultetu, a čak je i proveo nekoliko sezona na klupi neke momčadi Američke
nogometne lige. Moglo bi se reći da je to dokaz da na svijetu nema pravde, ali može se reći i da je
spojio Annie i mene, a to je nešto što će biti toliko lijepo i vrijedno da bih mu gotovo mogla oprostiti
ono što je učinio.
Povezale smo se na molekularnoj razini, onako kako to čine samo vojnici u borbi i tinejdžeri.

Provodile smo zajedno sve vrijeme izvan škole. Ona me ohrabrivala da prestanem pušiti travu, savjet
koji sam poslušala jer su mi ocjene postajale sve lošije. Ja sam je natjerala da opet počne izlaziti.
Bila je uz mene kad smo morali dati uspavati Bustera, psa kojeg sam imala od svoje pete godine. Ja
sam bila uz nju kad joj je baka umrla. Zajedno smo učile voziti i provodile vrijeme upadajući u
nevolje i izvlačeći se iz njih, odrastajući, postajući žene.

Annie i ja dijelile smo jedan od najintimnijih odnosa koji osoba može imati: prijateljstvo dok iz
djeteta postaješ odrasla osoba. Tip iskustava i sjećanja koje nosiš kroz život sve do groba.

Ono što se dogodilo kasnije događa se često. Maturirale smo. Tad sam već bila s Mattom. Ona
je upoznala nekog tipa i odlučila proputovati zemlju s njim prije nego ode na fakultet. Ja nisam
čekala, otišla sam ravno na faks, na UCLA. Učinile smo ono što svi čine, zaklele smo se da ćemo
ostati u kontaktu dva puta tjedno i zauvijek, a onda smo učinile ono što svi čine, postale zaokupljene
vlastitim životima i nismo razgovarale gotovo godinu dana.

Jedan sam dan izašla s predavanja... i eto nje. Izgledala je divlje i prekrasno, osjetila sam kako
u meni vibrira veselje i bol i žudnja, kao akord na gitari marke Gibson.

»Kako je, studentice?« upita sa sjajem u očima.
Nisam odgovorila, nego sam je zagrlila i držala u zagrljaju jebeno dugo.
Otišle smo na ručak gdje mi je pričala o svojim avanturama. Proputovali su pedeset država
gotovo bez novca, vidjeli su mnogo toga i mnogo su toga radili, seksali se na toliko različitih mjesta
da su ispunili kvotu do kraja života. Tajnovito se nasmijala, a zatim stavila ruku na stol.
»Vidi«, rekla je.
Pogledala sam, vidjela zaručnički prsten, razjapila usta od iznenađenja kao što sam trebala, pa
smo se smijuljile i razgovarale o budućnosti, o planovima za njezino vjenčanje. Bilo je to kao da smo
opet u srednjoj školi.
Bila sam joj kuma, ona meni također. Preselila se u San Francisco s Robertom, a Matt i ja smo
ostali u L.A.-U. Stvari su krenule svojim tijekom, ali uvijek smo svakih šest do osam mjeseci
uspijevale naći vremena za telefonski razgovor, a kad god jesmo, vratile smo se u onaj dan kad smo
markirale, slobodne, mlade i sretne.
Robert je ispao bezveznjak koji ju je na kraju ostavio. Nekoliko sam ga godina kasnije dala
provjeriti u nadi da mu u životu ide loše i da je jadan. Umjesto toga, saznala sam da je poginuo u
automobilskoj nesreći. Zašto to Annie nikad nije podijelila sa mnom, još uvijek ne znam.
Kad sam počela raditi za FBI, a pod time mislim zaista raditi, vrijeme između poziva produžilo
se na jednu godinu. A zatim na godinu i pol. Pristala sam biti kuma njezinoj kćeri, ali sramim se reći
da sam to dijete vidjela samo jedanput, a ona moje nikad nije upoznala. Što da kažem? Život je
krenuo dalje, jedino to uvijek ostaje isto.
Neki to možda osuđuju. Mene nije briga, ja znam da, prošlo šest mjeseci ili dvije godine, kad
god smo razgovarale, bilo je kao da vrijeme uopće nije proteklo.
Prije otprilike tri godine umro joj je otac. Odmah sam otišla gore k njoj i ostala tjedan dana
pomažući joj. Ili bolje, pokušavajući joj pomoći. Annie je ostarjela, bila je premorena i jako je
patila. Sjećam se kako me sinula ironija — njezina agonija i dob učinile su je ljepšom nego ikada.
Noć nakon sprovoda, nakon što je stavila kćer u krevet, sjedile smo na podu njezine spavaće sobe, a
ona mi je plakala na rukama dok sam joj šaptala u kosu.
Nije mi se javila kad je Matt umro, ali to me nije čudilo. Za Annie je bilo svojstveno da prezire
vijesti, pisane ili na TV-u, a ja je nikad nisam nazvala da joj kažem što se dogodilo. Još uvijek ne
znam zašto.
Mislila sam na Annie na putu do ureda FBI-a. Razmišljala sam i čudila se svojoj reakciji na

njezinu smrt. Bila sam tužna. Čak i shrvana. Ali emocionalno mi se to nije činilo toliko važnim koliko
je trebalo biti.

Tek sam stigla i u tom sam trenutku shvatila da sam izgubila sve iz mladih dana. Ljubav iz
mladih dana, prijateljicu iz mladih dana. Sve je nestalo. Možda je gubitak Matta i Alexe naprosto bio
previše. Možda zato sad zbog Annie ne patim kao što mislim da bih trebala.

Možda više ne mogu toliko patiti.
»Dovraga, Smoky, što radiš ovdje?«
To je specijalni agent Jones, moj stari pokrovitelj. Samo što je sad zamjenik direktora.
Iznenadilo me što sam ga susrela ovdje. Nije da nije posvećen ili da oklijeva zasukati rukave; on
naprosto ovdje nije potreban, a uvijek je tražen. Štoje toliko hitno u vezi s ovim slučajem?
»Callie me zvala, gospodine. Rekla mi je da je ubijena Annie King i spomenula da je ubojica
ostavio poruku za mene. Idem s Vama.«
On otrese glavom. »E, pa ne ideš. Nema jebene šanse. Osim činjenice da ti je prijateljica, što
znači da ovaj slučaj ne smiješ taknuti ni štapom dugim tri metra, nemaš dopuštenje za povratak na
posao.«
Callie pokušava prisluškivati, a Jones to primijeti. Rukom mi pokazuje da krenem prema
njegovu autu i pali cigaretu dok hodamo. Svi su izašli iz ureda, spremaju se da krenu na privatni
aerodrom Van Nuys. On duboko povuče dim, a ja ga pogledam s čežnjom. Zaboravila sam ponijeti
svoje.
»Gospodine, mogu li uzeti jednu?«
Obrve mu se podignu od iznenađenja. »Mislio sam da si prestala.«
»Opet sam počela.«
Slegne ramenima i pruži mi kutiju. Izvadim cigaretu, a on mi je pripali. I ja udahnem fino,
duboko. Njam.
»Slušaj, Smoky. Znaš kako to ide. Dovoljno si dugo ovdje. Tvoj psihić sadržaj onoga o čemu
pričate drži pod ključem. Ali jedanput mjesečno podnese izvještaj u kojem opisuje tvoje trenutačno
stanje.«
Kimnem. Znam da je to tako. Ne shvaćam to kao neko kršenje prava. Nije riječ o privatnosti ni o
pravima. Riječ je o tome mogu li mi vjerovati da zastupam FBI. Ili da nosim oružje.
»Jučer sam dobio izvješće. Kaže da još imaš mnogo posla i da nisi spremna da se vratiš u
akciju. Točka. A ti se pojaviš u šest ujutro i želiš ići na mjesto zločina gdje ti je ubijena
prijateljica?« Snažno otrese glavom. »Kao što sam rekao: nema jebene šanse.«
Povučem dim držeći cigaretu među prstima dok ga gledam i pokušavam smisliti što da kažem.
Shvaćam da znam zašto je ovdje. Zbog mene. Jer je ubojica pisao meni. Jer je zabrinut.
»Gledajte, gospodine. Annie King bila mi je prijateljica. Njezina je kći još uvijek tamo gore i
živa je. Nema druge obitelji, otac joj je mrtav, a ja sam joj kuma. Otišla bih k njoj ionako. Od FBI-a
tražim samo uslugu da me poveze.«
On na to povuče dim, zagrcne se i baš se nakašlje.
»Moooolim te! Dobar pokušaj, ali što ti misliš, s kojim debilom razgovaraš, agentice Barrett?«
Zaprijeti mi prstom. »Predobro te poznam da bih nasjeo, Smoky. Ne muljaj preda mnom. Prijateljica
ti je mrtva — i žao mi je zbog toga, usput budi rečeno — pa želiš otići gore i baciti se na slučaj. To
je prava istina. A ja to ne mogu dopustiti. Kao prvo, osobno si umiješana i to te isključuje u startu,
ako ćemo po pravilniku. Kao drugo, vjerojatno si suicidalna i ne mogu dopustiti da izađeš na mjesto
zločina u tom stanju.«
Razjapim usta, a zatim mi se riječi ispune bijesom i sramom. »Isuse Bože! Zar mi na čelu piše

razmišljala sam o samoubojstvu?«
Oči mu na ovo omekšaju. »Ne, ne piše ništa. Stvar je samo u tome da svi mi znamo da bismo o

tome razmišljali da je netko od nas doživio i pola onoga što si ti doživjela.« Baci cigaretu na pločnik
i ni ne pogleda me kad nastavi govoriti. »I ja sam jednom razmišljao o tome da progutam cijev.«

Kao i s Callie za ručkom jučer, nemam riječi. On to primijeti i kimne. »Istina je. Izgubio sam
partnera prije otprilike dvadeset pet godina, kad sam bio u losanđeleskoj policiji. Izgubio sam ga jer
sam donio lošu odluku. Odveo sam nas u zgradu bez pojačanja, a nismo mogli izaći sa svime na kraj.
On je platio cijenu. Obiteljski čovjek, voljeni muž i otac troje djece. Ja sam bio kriv, o ispravljanju
nepravde razmišljao sam gotovo osam mjeseci.« Pogleda me pogledom bez žaljenja. »Nije da imaš
nešto napisano na čelu, Smoky. Samo većina nas misli da bismo si već raznijeli mozak da smo na
tvom mjestu.«

Takav je Jones. Nikakvo čavrljanje, nikakvo oklijevanje oko stvari. Dobro mu to stoji. S njim
uvijek znaš na čemu si. Uvijek.

Ne mogu ga pogledati u oči. Bacim napola popušenu cigaretu i zgnječim je stopalom. Pažljivo
razmišljam o tome što da sad kažem. »Gospodine. Cijenim to što govorite. I imate pravo gotovo u
svemu, osim u jednoj stvari.« Opet ga pogledam. Znam da će htjeti vidjeti moje oči kad kažem što
namjeravam kako bi provjerio govorim li istinu. »Razmišljala sam mnogo o tome. Ali jučer! Jučer je
bio prvi dan kad sam bila sigurna da to neću učiniti. Znate li što se promijenilo?« Pokažem na svoj
tim koji stoji i čeka na stepenicama. »Otišla sam posjetiti ove ljude prvi put otkad se ono dogodilo.
Došla sam i vidjela ih, još su uvijek ovdje i prihvatili su me. Ovaj, još sam neodlučna oko Jamesa —
ali bit je u tome da me nisu žalili niti učinili da se osjećam kao roba s greškom. Mogu Vam sa svom
sigurnošću reći da više nisam suicidalna. A razlog tome je što sam kročila nogom u FBI.« On sluša.
Znam da ga nisam obrlatila, ali imam njegovu pozornost. »Gledajte, nisam spremna da opet
preuzmem Koordinacijski NCAVC. Jebeno je sigurno da nisam spremna biti u bilo kakvoj taktičkoj
situaciji. Sve što Vas tražim je da mi dopustite da primirišem poslu. Pustite me da se povedem, da se
uvjerim da je Bonnie u redu, i dopustite mi da se posvetim ovome barem malo. Callie će ostati
glavna. Neću biti naoružana i obećavam, ako pomislim da mi je previše, odlazim.«

On stavi ruke u džepove i uputi mi dug, oštar pogled. Pozorno me proučava. Važe sve
mogućnosti, sve rizike. Kad odvrati pogled i uzdahne, znam da sam ga uvjerila.

»Znam da ću zažaliti zbog ovoga, ali dobro. Ovako. Otići ćeš, uzet ćeš malu, razgledat ćeš
mjesto zločina. Možeš komentirati s timom. Ali ti nisi glavna. I u trenutku kad se osjetiš imalo
nesigurnom, daješ petama vjetra. Mislim to, Smoky. Trebam te natrag, nemoj me krivo shvatiti. Ali
trebam te čitavu, a to znači da nije nužno da to bude sada. Razumiješ?«

Kimam glavom kao dijete ili regrut, da gospodine, da gospodine, da gospodine. Idem i osjećam
da je ovo važna stvar. Pobjeda. On digne ruku pozivajući Callie k nama. Kad ona stigne, kaže joj ono
što je rekao meni.

»Jasno?« upita ozbiljno.
»Da, gospodine. Primljeno na znanje.«
Uputi mi zadnji pogled. »Avion vas čeka, gubite se.«
Odlazim s Callie prije nego što se predomisli.
»Voljela bih znati kako ti je to uspjelo, dušice«, promrmlja. »Samo da znaš, što se mene tiče,
ovo je tvoj šou dok mi ti ne kažeš drugačije.«
Ne odgovaram. Preokupirana sam razmišljanjem o tome jesam li napravila groznu pogrešku time
što sam se vratila u tim.

Deveto poglavlje

»OTKAD SMO TO zaslužili privatni avion?« upitam.
»Sjećaš se da sam ti rekla kako smo imali dvije otmice djece, a jedno smo našli živo?« upita
Callie.
Kimnem glavom.
»Don Plummer bio je otac djevojčice koju smo vratili živu. On posjeduje malenu avionsku
tvrtku. Prodaju avione, imaju školu letenja, takve stvari. Ponudio je FBI-u besplatan avion, što smo
naravno morali odbiti. Ali — bez našeg uplitanja — pisao je direktoru i sredio nam pristup avionu
kad nam je potreban za nisku cijenu.« Slegne ramenima i pokaže oko sebe. »Tako da, kad trebamo
negdje stići brzo...«
Na ovom letu pridružio se i dodatak timu. Neki klinac koji izgleda mlado i jedva da je dorastao
svojoj ulozi agenta FBI-a. Izgleda kao da bi trebao imati naušnicu na jednom uhu i žvakaću u ustima.
Škiljnem i ugledam cijelu silu piercinga na njegovu lijevom uhu. Bože. Možda nosi samo jednu
naušnicu dok nije na poslu. Upoznali su me s njim kao s posudenikom iz Odjela za kompjuterske
zločine. Sjeo je malo dalje od svih ostalih izgledajući zgužvano i napola budno. Autsajder.
Ogledam se oko sebe. »Gdje je Alan?« upitam.
Odgovor dolazi iz prednjeg dijela aviona. Više gunđanje. »Tu sam, naprijed.« To je sve što je
rekao.
Pogledam Callie s podignutim obrvama. Ona slegne ramenima.
»Nešto ga muči. Izgledao je prilično ljutito kad smo došli ovamo.« Na trenutak baci pogled
prema njemu, a zatim otrese glavom. »Zasad bih ga pustila na miru, dušice.«
Pogledam sjenu u kojoj Alan sjedi i želim nešto poduzeti. Ali Callie je u pravu. A mene treba
ažurirati.
»Reci mi sve«, kažem prihvaćajući njezin prijedlog, »što imamo dosad?«
Okrećem se prema Jamesu dok to izgovaram. On zuri u mene, u njegovim očima vidim
neprijateljstvo. Zrači neodobravanjem.
»Ne bi trebala biti ovdje«, kaže.
Prekrižim ruke i pogledam ga. »Da, ali jesam.«
»To je kršenje procedure. Bit ćeš na teret ovoj istrazi.« Otrese glavom. »Vjerojatno nemaš ni
dopuštenje psihijatra, zar ne?«
Callie šuti, a ja sam zahvalna. Ovo je ključan trenutak, nešto što moram riješiti sama.
»Jones mi je dao dopuštenje.« Namrštim mu se. »Isuse, James. Annie King mi je bila
prijateljica.«
On mi zaprijeti prstom. »Tim više ne bi trebala biti ovdje. Previše si osobno upletena u istragu i
sjebat ćeš je.«
Jedan dio mene shvaća da bi autsajder koji ovo sluša mogao biti zaprepašten. Ne bi mogao
vjerovati da James govori to što govori. Naviknuta sam na to — donekle. Ovo je ipak James. On je
takav, on radi takve stvari. Osim toga, pomaže mi. Osjećam da se u meni nešto pokreće. Stara
hladnoća, ono što sam uvijek upotrebljavala da izađem na kraj s Jamesom, da ga zauzdam. Uhvatim
taj osjećaj i pustim ga da se razlije do mojih očiju.
»Ovdje sam. Ne idem nikamo. Pomiri se s tim i reci mi sve detalje. Prestani me zajebavati.«
On zastane na trenutak, preispita me pogledom. Vidim kako se smiruje. Još jedanput otrese

glavom negodujući, ali znam da je popustio.
»Dobro. Ali želim da u evidenciji piše da mislim kako je ovo očito kršenje FBI-ovih propisa.«
»Primljeno na znanje.« Glas mi je sarkastična oštrica koja postaje tupa od njegove

ravnodušnosti.
»Dobro.« Sad primjećujem da mu oči počinju lutati. Pred sobom nema dosje, ali njegov

kompjuterski mozak vadi sve informacije i stavlja mu ih na raspolaganje. »Tijelo je nađeno jučer.
Misle da je ubijena prije tri dana.«

Začudim se. »Tri dana?«
»Da.«
»A kako su našli tijelo? Gdje?«
»Policija iz San Francisca dobila je e-mail. S prilogom i fotografijama. Fotografijama Annie.
Otišli su k njoj da provjere stvar te našli tijelo i dijete.«
Srce mi lupa u grudima, osjećam kako mi se u želucu bućka kiselina. Samo čekam trenutak da
kiselo podrignem. »Znači, kći je bila tamo duže od tri dana sa svojom mrtvom majkom?« Glas mi je
zvučao glasno. Ne kao da vičem, ali skoro. James me pogleda mirna lica. Upravo povezuje činjenice.
»Još gore. Ubojica ju je zavezao uz majčino tijelo. Licem u lice. Cijelo je vrijeme bila tako
zavezana.
Krv mi sukne u glavu, osjećam se slabo. Podrignem, tiho, ali odvratno. Osjećam taj okus u
ustima. Stavim ruku na čelo.
»Gdje je Bonnie sad?«
»U jednoj od lokalnih bolnica, pod nadzorom. U katatoničnom je stanju. Nije rekla ni riječ otkad
su je našli.«
Tišina. Callie je prekida.
»Ima toga još, dušice. Stvari koje moraš čuti prije nego što sletimo. Da te ne uhvate nespremnu.«
Grozim se onoga što dolazi. Grozim se kao što se grozim odlaska na spavanje noću. Ali uhvatim
samu sebe, snažno, i protresem se. Nadam se da nitko to ne vidi. »Hajde, pucaj. Cijeli šaržer.«
»Tri stvari, samo ću ti ih rasprostrti, jednu za drugom. Prvo, svoju je kćer ostavila tebi, Smoky.
Ubojica je našao njezinu oporuku i ostavio je pokraj tijela kako bismo je našli. Ti si navedena kao
skrbnica. Drugo, tvoja je prijateljica vodila internetsku stranicu sa seksualnom tematikom i osobno je
na njoj glumila. Treće, ubojičin e-mail policiji uključuje i pismo adresirano na tebe.«
Razjapila sam usta. Osjećam se kao da me netko pretukao. Kao da je Callie, umjesto pričanja,
uzela palicu za golf i udarala me njome. Vrti mi se u glavi. Kroz šok primjećujem vrlo sebičan
osjećaj zbog kojeg se sramim, ali i za koji se grčevito hvatam. To je strah od toga da se slomim pred
svojim timom. Strah od toga kakvom će me smatrati, pogotovo James. Sebično, da, ali prepoznajem
to kao oruđe koje mogu koristiti da se kontroliram.
Hvatam se u koštac sa šokom i tugom koji se bore za prevlast i uspijevam ih dovoljno potisnuti
na stranu da progovorim. Iznenađena sam zvukom svoga glasa kad izađe: miran i postojan.
»Da vidim, točka za točkom. Štose tiče prve, s time ću na kraj izaći sama. Krenimo na drugu.
Kažete da je ona bila neka vrsta internetske prostitutke?«
Čuje se pištav glas. »Ne, gospođo, to uopće nije istina.«
Mladi dečko s Odjela za kompjuterske zločine. G. Naušnica. Pogledam ga.
»Kako se zoveš?«
»Leo. Leo Carnes. Mene su posudili zbog e-maila, ali i zbog toga što ti je prijateljica radila.«
Jako ga oštro pogledam. Uzvrati moj pogled bez treptaja. Dečko je zgodan, vjerojatno mu je
dvadeset četiri, dvadeset pet. Tamna kosa, mirne oči. »A to je bilo što? Rekao si da nemam pravo.

Stoga nam objasni.«
Primakne nam se nekoliko sjedala; pozvan u uži krug, brzo prihvaća priliku. Svi žele pripadati

nekome. »Objašnjenje je prilično dugo.«
»Imamo vremena. Kreni.«
On kimne glavom, u oku mu se pojavi sjaj koji prepoznajem kao uzbuđenje. Kompjuteri su

njegova stvar, njegova strast. »Da biste razumjeli, morate znati da je pornografija na internetu
potpuno drugačija supkultura od pornografije u pravom svijetu.« Naslanja se, opušta, priprema da
nas pouči o temi o kojoj zna sve. To je njegov trenutak u središtu pozornosti, a ja sam sretna što mu
ga dajem. Daje mi vremena da smirim misli i želudac. I nešto o čemu ću razmišljati osim male Bonnie
koja bulji u mrtvo majčino lice tri dana.

»Nastavi.«
»Počevši s 1978., postojali su takozvani BBS — Bulletin Board Systems, elektronske oglasne
ploče. Puno je ime zapravo bilo Kompjuterizirani BBS. To su bile prve nevladine mreže dostupne
javnosti. Ako ste imali modem i kompjuter, mogli ste ostaviti poruke, dijeliti datoteke i tako dalje.
Naravno, tada su gotovo svi korisnici bili znanstvenici ili super-štreberi. Ali razlog zbog kojeg je
ovo relevantno jest to što su BBS-ovi postali mjesto gdje su se ostavljale pornografske slike. Mogli
ste ih dijeliti, mijenjati se, što god. I u tom trenutku ne govorimo samo o Divljem zapadu, nego o
neotkrivenoj zemlji. Nema nadzora, nula bodova. To je vrlo važno za korisnike pornografije jer...«
James se ubacuje: »Bilo je besplatno i privatno.«
Leo se nasmije i kimne glavom. »Upravo tako! Niste se morali šuljati u trgovinu sa seksualnim
pomagalima niti skrivati što u papirnatoj vrećici. Mogli ste se zaključati u spavaću sobu i skidati
pornografske fotografije bez straha da će vas otkriti. To je bio nevjerojatan pomak. Dakle, BBS-ovi
su bili jedina javna igra u gradu i bili su svugdje, a pornografija je već bila svugdje na njima.
BBS-ovi su prilično zamrli kada se razvio internet i nastaju web-stranice, browseri, imena s
točka-com na kraju i sve te stvari.
BBS-ovi su uvijek zapravo bili za objavljivanje, a gledati se moglo nakon preuzimanja. Sad
postoje web-stranice gdje sve možeš vidjeti isti trenutak kad se na nju spojiš. I, što se događa s
pornografijom?« Nasmije se. »Štose zapravo dogodilo dvojako je: s jedne su strane pametni poslovni
ljudi — govorim o tipovima koji su već imali novca — koji su na internem počeli razvijati web-
stranice za odrasle. Neke su bile iz audiotekstualne industrije...«
»A to je?« prekinem ga.
»Oprosti. Telefonski seks. Ti tipovi koji su već zgrtali lovu telefonskim seksom vidjeli su web i
shvatili da ima potencijala za pornografiju. Privatnu pornografiju gdje se plaća po pogledanoj
jedinici, plaćeni materijal za drkanje nekog običnog tipa. Utočili su hrpu novca u kupnju postojeće
pornografije. Slike koje su skenirale stotine tisuća ljudi i objavili ih na web-stranicama. Da biste ih
pogledali, morali ste isukati svoju kreditnu karticu. Upravo su se tu promijenile stvari što se tiče
pornografije.«
Callie se namršti. »Kako to misliš, promijenile?«
»Dolazim na to. Znate, do te točke u vremenu pornografija je bila pravi posao. Ako biste
prodavali videosnimke, na primjer, bili biste u industriji do grla. Drugim riječima, bili biste na
filmskom setu, vidjeli seks vlastitim očima, poznavali biste ljude, možda biste i sami bili pred
kamerama. To je uvijek bila zatvorena, mala skupina. Ali s web-stranicama, ovi tipovi s početka, oni
su potpuno nova vrsta. Postojao je sloj između njih i pravog stvaranja stvari. Imali su novac i plaćali
su profesionalcima za njihove fotografije. Stavljali su ih na web i naplaćivali njihovo gledanje.
Vidite li razliku? Oni nisu bili pornografi, ne u klasičnom smislu. Bili su poslovnjaci. S planovima za

marketing, uredima, osobljem i svime što ide uz to. Više nisu djelovali kao neki ljigavo dno društva. I
isplatilo im se. Neke od tih prvih kompanija sad zarade osamdeset do sto milijuna na godinu.«

»Opa«, kaže Callie. Leo kimne.
»Da, opa. Možda se to nama ne čini kao nešto važno, ali ako stvarno istražiš povijest
pornografije, dogodila se promjena u paradigmi. Iskreno, većina ljudi koji su radili pornografiju u
ranim osamdesetima bili su iz sedamdesetih. To znači puno droge, promiskuitetan seks, svi ti klišeji.
A ovi novi tipovi s interneta... Većina njih nikad nije sudjelovala u svingerskoj večeri, nisu šmrkali
kokain kad im je neka žena pušila, ništa u tom stilu. Većina njih nikada nije bila na setu pornografskog
filma. Bili su to tipovi u poslovnim odijelima koji su zarađivali milijune na najnovijoj stvari. Oni su
učinili pornografiju, pa, cijenjenom. Koliko god to ona može biti.«
»Rekao si dvojako. Koji je drugi dio?«
»Dok su ti poslovnjaci klesali svoja carstva događala se još jedna »odrasla revolucija«, ovaj
put više na razini najširih slojeva. Umjesto web-stranica, koje su bile kolekcija slika profesionalnih
pornografskih zvijezda, postojale su žene ili parovi koji su stvarali web-stranice usredotočene na njih
i njihove seksualne eskapade iz pravog života. To nisu bili ljudi koji su za život htjeli zaraditi
pornografijom, oni su to radili iz zabave. Napaljivao ih je egzibicionizam. To se zvalo amaterska
pornografija.«
Callie zakoluta očima. »Ovdje ne pričaš s curama od jučer, dušice. Mislim da većina nas zna što
je amaterska pornografija. Cura iz susjedstva, svingeri, bla bla bla.«
»Naravno, pardon. Uživio sam se u ulogu predavača. Važnost je u tome što je ispalo da je
potražnja za tom vrstom pornografije jednako velika kao potražnja za profesionalnom pornografijom.
Tako velika da većina tih žena ili parova više s time nije mogla nastaviti besplatno, kao hobi.
Troškovi za to što na njihove web- -stranice dolazi toliko ljudi postali su previsoki. Tako da su i oni
počeli naplaćivati. Nekolicina onih koji su počeli rano zaradili su milijune. A — a ovo je ključno za
ono što morate razumjeti — to nisu bili ljudi iz porno-industrije. Oni nisu znali nikoga iz video-
industrije za odrasle.
Nisu bili u časopisima, na videosnimkama ni knjižarama s knjigama za odrasle. To su bili ljudi
koje nije prvotno pokretao novac, nego užitak u onome što rade.
Što god vi ili ja mislili o tome je li to zdrav način života, istina je da imamo potpuno novu
demografiju unutar porno-industrije. Mame i tate, članovi udruga za suradnju roditelja i učitelja. Sve
vrijeme imaju tajni život i zgrću novac pokazujući se svijetu.« Okrene se prema meni. »Dakle, ono
što sam mislio kad sam rekao da niste u pravu samo je to. Vidio sam web-stranicu Vaše prijateljice.
Nije radila hard-core stvari, pod tim mislim na to da nije bilo seksa. Jest masturbirala i koristila
seksualne igračke i... takve stvari. Naplaćivala je gledanje i nije da pod svaku cijenu to odobravam
— ali nije bila prostitutka.« Zamucao je nakratko. »Mislim, ne znam pomaže li Vam to kad
razmišljate o tome, ali...«
Umorno mu se nasmiješim. Zatvorim oči. »Teško je takvo nešto prihvatiti, Leo. Nisam sigurna
što mislim o bilo čemu od tih stvari. Ali, da. Pomaže.«
U glavi mi se vrti, vrti, vrti. Mislim na Annie kako pozira gola u svojoj izabranoj profesiji.
Pitam se o tajnama koje ljudi čuvaju. Uvijek je bila lijepa, uvijek pomalo divlja. Ne bi me iznenadila
nikakva količina seksualnih tajni. Ali ovo — ovo me izbacilo iz takta. Djelomično jer sam nesigurna
u vlastitoj podvojenosti o tome.
Na pamet mi odjednom nepozvana padne slika — Matt i ja oboje smo imali dvadeset šest. Seks
kakav smo imali te godine može se nazvati samo spektakularnim. Ni jedan dio našeg doma nije ostao
nekršten. Ni jedan položaj neiskušan. Moja kolekcija donjeg rublja strelimice je rasla, a najbolje od

svega bilo je što se ništa od ovog nije događalo zato što smo se oko toga trudili. Nismo pokušavali
»začiniti« stvari — i ovako su bile pikantne. Opijali smo se jedno drugim prepustivši se pohotnim
igrama.

Od nas dvoje ja sam ta koje je uvijek u seksu bila više avanturistički raspoložena. Matt je
naginjao konzervatizmu i bio je tih. Ali kao što kažu: tiha voda brege dere. Pratio me u stopu u tamne
predijele bez oklijevanja. Punim bi glasom zavijao na mjesec točno pokraj mene. To je jedna od
stvari koje sam voljela na njemu. Bio je predivan, nježan muškarac. Ali mogao je mijenjati brzine
kad sam to od njega trebala, mogao je biti grub i taman i pomalo opasan. Uvijek je bio moj junak.
Ali... kad mi je trebao negativac, Matt bi se za to pobrinuo.

Bili smo moderan par. Tu i tamo zajedno smo gledali proste filmove. Ja sam ta koja bih ga
odvukla da proučimo neke od stranica za odrasle. Uvijek s njegova profila. Iako sam ja bila Big
Brother, bila sam paranoična po pitanju Big Brothera. Nisam si mogla priuštiti da okaljam ugled FBI-
a. Stoga je Mattov profil bio taj koji je gledao proste slike. Zezala bih ga zbog toga nazivajući ga
perverznjakom u našem braku.

Imali smo i digitalnu kameru. Jedne noći ove godine, kad je on bio u trgovini, dobila sam
inspiraciju. Skinula sam odjeću i fotografirala sc nekoliko puta od vrata na niže. Srce mi je lupalo i
smijuljila sam se kao manijak kad sam ih stavila na web-stranicu koja skuplja takve stvari. Bila sam
potpuno obučena i skromna kad se vratio.

Prošao je tjedan i nekako sam zaboravila na taj incident. Bila sam do grla u nekom slučaju. Na
mojem mentalnom rasporedu nije bilo ništa osim Matta i hrane i spavanja i seksa. Kasno sam došla
kući, iscrpljena i dovukla se do spavaće sobe. Tamo sam našla Matta kako leži na krevetu. Ruke su
mu bile isprepletene iza glave, a pogled baš čudan.

»Nešto mi želiš reći?« upita.
Zastala sam zbunjeno pokušavajući se sjetiti. »Ne, koliko ja znam. Zašto?«
»Dođi.« Dignuo se iz kreveta i prošao pokraj mene krenuvši prema našem kućnom uredu. Pratila
sam ga zbunjeno. Sjeo je za stol gdje je bio naš kompjuter. Zatresao je miša kako bi nestao screen
saver.
Ono što sam vidjela natjeralo me da se tako zacrvenim da sam mislila da će mi lice izgorjeti.
Bila je to ona stranica na webu, a tamo fotografije koje sam ja uslikala, stoje tamo da ih cijeli svijet
može vidjeti. Matt se vrtio na stolcu. Sa smiješkom na licu.
»Poslali su mi e-mail. Čini se da im se jako sviđaju slike koje si im poslala.«
Zamucala sam i još se malo zacrvenjela. Crvenjela sam se još i više dok nisam osvijestila da
postajem uzbuđena.
Mislim da to više ne bi trebala činiti, Smoky — od vrata na niže ili ne, to vjerojatno nije baš
jako pametno. Zapravo, prilično je glupo. Da netko sazna, otpustili bi te istog trena.«
Buljila sam u njega, još uvijek s užarenim licem i kimala glavom. »Da. Mislim, imaš pravo.
Neću. Ali...«
Dignuo je obrve na onaj način koji mi je uvijek bio užasno seksi. »Ali?«
»Ali sad — idemo se jebati.«
Strgnula sam svoju odjeću sa sebe, on svoju, i završili smo zavijajući na Mjesec. Zadnja stvar
koju mi je rekao prije nego što smo oboje zaspali te noći u tom je trenutku bila tako smiješna, tako
svojstvena Mattu, da me zaboli srce kad je se sad sjetim. Nacerio se poluzatvorenih očiju.
»Što?« upitala sam.
»Ni FBI nije ono što je nekoć bio, ha?«
Počela sam se hihotati, a on smijati, i opet smo vodili ljubav, a zatim zaspali zajedno pripijeni

jedno uz drugo.
Ne osuđujem bezopasne izlete odraslih u nepoznato, kakav god bio službeni položaj FBI-a.

Često gledam kraj nečijeg života, teško mi se uzbuditi zbog toga što netko pokazuje svoje sise. Ali to
je jako daleko od pokretanja web-stranice i naplaćivanja ljudima da me gledaju kako guram stvari
medu svoje noge. Pitam se je li Annie od toga dobivala više od samog novca ili je to radila samo
zbog novca. Prisjećajući se svoje prijateljice, vjerojatno nije bilo samo zbog novca. Uvijek je bila
slobodoumna, ženski Ikar koji leti samo mrvicu preblizu Suncu.

Protresem se iz ovog sanjarenja. Na trenutak se zapitam hoću li postati jedna od onih rastresenih
osoba koje prestaju govoriti usred rečenice jer se zamisle i gledaju u daljinu. Vidim kako me James
studira. Iz nekog razloga pada mi na pamet slika njega — od svih ljudi — kako je saznao za te slike
koje su objavljene i potiče malu iracionalnu paranoju. Bože, onda bih se stvarno morala ubiti.

»Zvučiš kao da se razumiješ u svoj posao, Leo. Trebat ćemo te što se tiče kompjutera, tako da se
nadam da si super-štreber.«

»Najsuper.« Nasmiješi se.
»Da čujemo o poruci.«
Callie posegne u svoju aktovku, otvori je te iz dosjea izvadi isprintanu verziju. Pruži je meni.
»Jesi li pročitao ovo?« upitam Jamesa.
»Jesam.« Oklijeva. »Za... zanimljivo je.«
Kimnem glavom, susretnem njegov pogled i osjetim poveznicu.
Kao po loju. To je mjesto gdje se sastajemo, on želi znati što mislim o tome, što god on mislio
ili rekao.
Usredotočujem se na riječi dok ih čitam. Moram ući u um ubojice, a ovo su riječi o kojima je
mnogo razmišljao. Ovaj je dokument za nas neprocjenjiv. Može nam reći mnogo o tom čudovištu, ako
ga uspijemo odgonetnuti.

Za specijalnu agenticu Smoky J. Barrett.

Da je ovo bar samo za Vaše oči, ali znam koliko malo Vaš FBI poštuje privatnost kada je
riječ o istrazi. Otvaraju se sva vrata, rolete se dižu, sjene nestaju.

Prvo bih se htio ispričati zbog vremenske razlike između ubojstva Vaše prijateljice i
obavještavanja policije o njezinoj smrti. Nisam mogao drugačije. Trebao sam vremena da
pokrenem određene stvari. Stremit ću tome da budem iskren prema Vama, agentice Barrett, pa ću
biti iskren i ovdje, lako je najvažniji faktor bilo vrijeme koje sam trebao, priznajem da sam osjetio
začudno ushićenje razmišljajući o maloj Bonnie kako je vezana licem u lice s truplom svoje majke,
kako bulji u njezine mrtve oči i osjeća smrad koji se javlja.

Mislite li da će se ikada oporaviti od toga? Ili mislite da će je to proganjati do zadnjeg dana?
Hoće li taj dan doći ranije, možda će na sebe dignuti ruku pokušavajući otjerati noćne more
oštrom britvicom ili tabletama za spavanje? Samo će vrijeme pokazati, ali zanimljivo je
razmišljati o tome.

I dalje iskreno: nisam dirao dijete. Uživam u ljudskoj boli, kakav sam samo stereotip! Nisam
moralno protiv seksualnog silovanja mladeži, ali to mi nije nešto posebno privlačno. Dijete ostaje
kreposno, barem fizički. Silovati njezin um donijelo mi je cjelovitije ispunjenje.

Budući da ste Vi jedna od onih osoba koje ne mogu okrenuti glavu smrti, reći ću Vam o smrti
Vaše prijateljice Annie King. Nije umrla brzo. Trpjela je velike bolove. Preklinjala je za svoj život.
Smatrao sam to zabavnim i uzbudljivim. Pitam se, koju ćete kućicu zbog toga prekrižiti na svojoj

kontrolnoj listi o meni, agentice Barrett?
Dajte da Vam pomognem.
Nisam bio žrtva seksualnog ni fizičkog zlostavljanja kao dijete. Nisam piškio u krevet niti sam

mučio male životinje. Ja sam nešto puno čistokrvnije. Ja sam nasljednik. Radim to što radim jer
potječem iz plemenite loze, od PRVOGA.

To je zaista ono za što sam se rodio. Jeste li spremni za dalje, agentice Barrett? Rugat ćete
mi se, ali neka: ja sam izravno potomak Jacka Trbosjeka.

Eto. Sad smo načisto. Vi nesumnjivo tresete glavom dok ovo čitate. Pripisali ste mi status još
jednog luđaka, nesretne duše koja čuje glasove i dobiva naredbe od Boga.

Riješit ćemo se te krive predodžbe, i to vrlo brzo. Zasad, ostanimo na ovome: Vaša
prijateljica Annie King bila je kurva. Moderna kurva u informacijski naprednom dobu. Zaslužila
je da umre vrišteći. Kurve su rak rana ovog svijeta; ni ona nije bila iznimka.

Bila je prva. Neće biti zadnja.
Nastavljam stopama svojeg pretka. Kao što nisu njega, ni mene neće uhvatiti, i kao on, ući ću
u povijest. Hoćete li igrati inspektora Abberline za mojeg Jacka?
Nadam se, iskreno se nadam.
Započnimo progon ovako: budite u svojem uredu dvadesetoga. Dostavit će Vam paket, a on će
potvrditi moje izjave, lako znam da nećete poslušati, dajem Vam riječ da u paketu koji pošaljem
neće biti zamki ni bombi.
Posjetite malenu Bonnie. Možda možete buditi jedna drugu vriskom usred noći sad kad ste
njezina nova mamica.
I, ne zaboravite — nikakvi glasovi, nikakve naredbe od Boga.
Sve što moram slušati da bih znao tko sam kucanje je vlastitog srca.

Iz Pakla, Jack ml.

Završim s čitanjem i ostanem trenutak u tišini. »Bome, kakvo pismo«, kažem.
»Samo još jedan luđak«, kaže Callie glasom koji pršti prijezirom.
Stisnem usne. »Nisam sigurna. Mislim da je ovaj nešto više od toga.« Otresem glavu da je
razbistrim te pogledam Jamesa. »Razgovarat ćemo o ovome kasnije. Moram malo razmisliti.«
Kimne glavom. »Da. I ja isto želim vidjeti mjesto zločina prije nego što izvedem bilo kakav
pravi zaključak.«
Opet ta povezanost. I ja razmišljam jednako. Moramo se naći tamo gdje se sve dogodilo. Stajati
na mjestu ubojstva. Moramo ga onjušiti.
»Kad smo kod toga«, kažem, »tko je iz policije u San Franciscu preuzeo slučaj?«
»Tvoja stara prijateljica, Jennifer Chang«, Alan zagrmi s prednje strane aviona i iznenadi me.
Razgovarao sam s njom noćas. Ne zna da dolaziš gore s nama.«
»Chang, to je dobro. Ona je jedna od najboljih.« Upoznala sam detektivku Jennifer Chang na
slučaju prije gotovo šest godina. Bila je otprilike mojih godina, vražje sposobna i imala je gorak,
oštar smisao za humor koji mi se sviđao. »Do kuda su oni došli? Jesu li počeli analizirati mjesto?«
»Da«, kaže Alan hodajući niz hodnik kako bi sjeo bliže nama. »Ekipa za očevid bacila se na
posao, a Chang je igrala malenu diktatoricu. Opet sam razgovarao s njom u ponoć. Tijelo je već bilo
kod mrtvozornika, sve fotografije poslikane, a ekipa je već otišla. Vlakna, tragovi, sve. Ta je žena
gonič robova.«
»Takve je se sjećam. Što je s kompjuterom?«
»Osim uzimanja otisaka nisu ga dirali.« Trznuo je palac prema Leu. »Mozak im je rekao da će

on to srediti.«
Pogledam Lea kimajući glavom. »Kakav ti je plan u vezi s tim?«
»Prilično je jednostavan. Letimično ću pregledati PC, provjeriti ima li kakvih zamki

postavljenih da izbrišu hard disk, takve stvari. Pogledati ima li nečega hitnog. Osim toga, trebat ću ga
uzeti natrag u ured i zaista raditi na njemu.«

»Dobro. Trebam te da temeljito pregledaš njezin kompjuter, Leo. Trebam sve, uključujući sve
izbrisane datoteke, e-mailove, slike, bilo što — i stvarno mislim bilo što — što će nam pomoći.
Našao ju je preko interneta. Znači da mu je kompjuter prvo oružje.«

On protrlja dlanove. »Dok ga se dočepam...«
»Alane, ti kreni uobičajenim postupkom. Sakupi kopije svega što policija dosad ima, mislim na
izvješća, pretrese, a onda sve to preispitaj.«
»Nema problema.«
Okrećem se prema Callie. »Ti uzmi ekipu. Dobri su oni, ali ti si bolja. Pokušaj biti simpatična,
ali ako se nekoga moraš riješiti...« Slegnem ramenima.
Callie mi se nasmiješi. »Moja specijalnost.«
James, želim da zasad preuzmeš mrtvozornika. Pritisni ga. Trebamo da autopsija bude gotova
danas. Nakon toga ti i ja ćemo otići do mjesta zločina.
Neprijateljstvo probija, ali ne kaže ništa, samo kimne.
Zastanem na trenutak. Prođem sve u glavi da se uvjerim jesam li pokrila sva područja. Mislim
da jesam.
»To je sve?« upita Alan.
Pogledam ga iznenađena ljutnjom u njegovu glasu. Nemam pojma otkud ona dolazi. »Mislim da
je.«
On ustane. »Dobro.« Vraća se natrag u prednji dio aviona dok svi mi gledamo i čudimo se.
»A tko je njemu gurnuo metlu u šupak?« upita Callie.
»Da, koji čangrizavac!« upadne Leo.
Callie i ja okrenemo glavu da mu dobacimo pogled. Pogled negodovanja.
Leo nervozno gleda čas mene, čas nju. »Štoje?« upita.
»Kao što kažu, dijete drago«, kaže Callie pritišćući kažiprst uz njegova prsa, »nemoj tući mog
prijatelja. Nitko ne smije tući mog prijatelja osim mene. Pratiš me?«
Gledam kako Leovo lice postaje ozbiljno, tupo. »Naravno. Hoćeš reći da ti ja nisam prijatelj,
zar ne, Mrkvice?«
Callie nagne glavu na stranu, a ja primijetim kako nestaje dio neprijateljstva s njezina lica. »Ne,
dušice — nisam to rekla. Ovo nije družina i nismo u srednjoj školi. Stoga prestani s ulogom jadnog
opsjednutog štrebera.« Nagne se naprijed. »Ono što hoću reći jest da volim tog čovjeka. Jednom mi
je spasio život. I da mu se ne smiješ rugati kao ja. Još. Pratiš me, dušice?«
Leo se čini manje neprijateljskim, ali još uvijek nije spreman popustiti. »Da, OK. Razumijem.
Ali ne zovi me djetetom.«
Callie se okrene i naceri se. »Možda se mali ipak uklopi, Smoky.« Opet pogleda Lea. »Ako
cijeniš svoj život, više me nikad nemoj nazvati Mrkvice, dječače s metalnom naušnicom.«
»Idem razgovarati s Alanom«, kažem. Rastresena sam, ovo zadirkivanjc ne zabavlja me kao
inače. Krećem prema naprijed i ostavljam ih u dobrohotnom rječkanju. Neki maleni dio mene koji je
nekad bio vođa primjećuje da je ono što Callie čini zapravo dobro za Lea, pa tako i za tim. Ona ga
prihvaća na svoj način. To mi je drago. Nekad kad timovi dugo rade zajedno, postanu previše
isključivi. Gotovo ksenofobični. To nije zdravo, sretna sam što vidim da nisu postali takvi. Hm,

barem Callie nije. James bulji kroz prozor, zatvoren i hladan, i ne sudjeluje. James kao takav, ništa
novo.

Stižem do reda u kojem sjedi Alan. Bulji u svoje noge, a napetost kojom zrači guši me. »Mogu li
sjesti?« upitam.

Odmahne rukom ne gledajući me. »Svejedno.«
Sjednem i gledam ga trenutak. On se okrene i zuri kroz prozor. Odlučim pokušati s izravnim
pristupom. »Šta ima?«
Pogleda me, a ja gotovo ustuknem zbog gnjeva u njegovim očima.
»Štobi to trebalo značiti? Pokazuješ da znaš kako razgovarati s burazom? Šta ima?«
Ostajem bez riječi. Nijema kao riba. Čekam misleći da će ga proći, ali Alan nastavlja buljiti u
mene, a bijes kao da raste.
»I?« upita.
»Znaš da nisam to mislila, Alane.« Glas mi je tih. Miran, čak. »Svima je očito da si uzrujan zbog
nečega. Ja samo... pitam.«
Nastavlja buljiti u mene još koji trenutak, ali ovaj put vatra ipak jenjava. Malo. Spušta pogled
na svoje ruke. »Elaina je bolesna.«
Šok i briga u trenu preplavljuju moju utrobu. Elaina je Alanova žena, poznam je otkad poznam
njega. Prekrasna je Latinoamerikanka lijepog tijela i lijepog srca. Došla me posjetiti u bolnicu, bila
je jedina koja je to učinila. Istini za volju, nije mi dala izbora. Upala je unutra mičući sestre
postrance, prišla krevetu, sjela na rub i borila se sa mnom dok me nije uzela u naručje, sve bez ijedne
riječi. Stopila sam se s njom i plakala dok nisam presušila. Moje će najjače sjećanje o njoj uvijek
biti taj trenutak. Svijet zamagljen suzama, Elaina, udobna i topla i jaka, miluje me po kosi i pjevuši
da me umiri kombinacijom engleskog i španjolskog. Ona je prijateljica, rijetka vrsta prijateljice za
sva vremena.
»Što? Kako to misliš?«
Možda zbog toga što čuje pravi strah u mom glasu, ali sad bijes nestaje. U očima više nema
vatre. Samo bol. »Rak debelog crijeva drugog stupnja. Odstranili su tumor, ali prsnuo je. Rak se
proširio u tijelo prije operacije.«
»I što to znači?«
»To je sjebani dio. Možda ne znači ništa. Možda se uopće ne treba brinuti oko stanica raka koje
su izašle kad je tumor prsnuo. Ili su možda tamo, lebde okolo spremne da se rašire tijelom. Ne mogu
nam reći ništa sigurno.« Bol u njegovim očima raste. »Saznali smo jer je imala stvarno jake bolove.
Mislili smo da bi mogla biti upala slijepog crijeva. Odmah su je odveli pod nož, našli tumor, izvadili
ga. A kasnije, znaš li što mi je liječnik rekao? Rekao mi je da je četvrtog stupnja. Da će vjerojatno
umrijeti.«
Gledam mu ruke. Drhte.
»Nisam joj mogao reći. Oporavljala se, znaš? Nisam htio da se brine, samo sam se htio
usredotočiti na oporavak od operacije. Cijeli tjedan mislio sam da će umrijeti i to sam pomislio
svaki put kad sam je pogledao. Nije imala pojma.« Nasmije se gorko. »Onda smo se vratili na
pregled, a liječnik je imao dobre vijesti. Drugi stupanj, ne četvrti. Sedamdeset do osamdeset posto
šanse za oporavak u pet godina. On je sav nasmiješen, a ona počinje plakati. Saznala je da rak nije
tako uznapredovao kao što smo mislili, a do tada nije ni znala da je to dobra vijest.«
»Ah, Alane...«
»Tako da će ići na kemoterapiju. Možda na radijaciju; još sakupljamo informacije. Izabiremo.«
Opet zuri u svoje velike ruke. »Mislio sam da ću je izgubiti, Smoky. I sad kad činjenice govore da će

biti u redu, ne znam. Ono što znam jest kako bi to bilo. Osjećao sam to cijeli tjedan. Ne mogu prestati
to osjećati.« Pogleda me, ljutnja se vratila. »Osjetio sam mogućnost da je izgubim. I što radim? Letim
do sljedećeg mrtvaca. Ona je kod kuće, spava.« Pogleda kroz prozor. »Možda je ustala. Ali nisam s
njom.«

Buljim u njega užasnuto. »Isuse, Alane! Zašto ne uzmeš godišnji? Budi s Elainom, ne ovdje.
Možemo s ovim izaći na kraj i bez tebe.«

Okrene se da me pogleda, a bol koju vidim u tim očima ostavlja me bez daha i gotovo mi zastane
srce.

»Zar ne razumiješ? Nisam ljut jer sam ovdje. Ljut sam jer nema razloga zašto ne bih bio. Ili će
sve biti u redu ili neće. Štoja radim ne čini ama baš nikakvu prokletu razliku.« Digne ruke i nakrivi
dlanove. Dvije ogromne rukavice hvatača u bejzbolu. »Mogu ubiti ovim rukama. Mogu gađati. Mogu
voditi ljubav s mojom ženom i provesti konac kroz iglu. Snažne su. I prilično spretne. Ali ne mogu
posegnuti i izvaditi rak. Ne mogu joj pomoći. U kurac, ne mogu to podnijeti.«

Ruke se spuštaju natrag u krilo, a bespomoćne ih oči nastave gledati. I ja ih gledam, pokušavam
naći riječi za svog prijatelja. Osjećam njegov strah, i svoj. Pomislim na Matta.

»Bespomoćnost je nešto u što se razumijem, Alane.«
Pogleda me, u očima mu se bore osjećaji. »Znam, Smoky. Ali... nemoj me krivo shvatiti, ali kad
zbrojim sve, to me ne ispunjava pouzdanjem.« Napravi grimasu. »Ah, sranje. Oprosti. To zvuči
krivo.«
Otresem glavom. »Ne brini. Ne pričamo o tome što se dogodilo meni. Važno je to što se događa
tebi i Elaini. Ne možeš mi reći što osjećaš i istodobno hodati na iglama.«
»Valjda ne.« Ispuše zrak kroz usne. »U kurac, Smoky. Što da radim?«
»Ja...« Naslonim se trenutak razmišljajući. Što da radi? Hvatam njegov pogled. »Voljet ćeš je i
učiniti sve što možeš. Dopustit ćeš da ti prijatelji pomognu ako to trebaš. I još najvažnija stvar,
Alane. Nećeš zaboraviti da možda sve ispadne u redu. Da je život na tvojoj strani.«
Uputi mi iskrivljen smiješak. »Čaša je napola puna, tako nešto, ha?«
Moj je odgovor strastven. »Nego. To je Elaina. Jedini je prihvatljiv način gledanja na to da je
čaša napola puna.«
Pogleda kroz prozor, pa svoje ruke, a zatim mene. Nježnost koju sam uvijek voljela na svom
prijatelju vratila se u njegove oči. »Hvala, Smoky. Stvarno to mislim.«
»Toliko nema na čemu da nije ni smiješno.«
»Ali neka ovo ostane medu nama zasad, u redu?«
»Dogovoreno. Jesi li dobro?«
Napući usne, kimne glavom. »Da. Da, dobro sam.« Pogleda me i škiljne. »A što je s tobom? Jesi
li dobro? Nismo baš pričali... od onda.« Slegne ramenima.
»Nije da nisi pokušavao. I da, zasad sam u redu.«
»Drago mi je.«
Na trenutak gledamo jedno u drugo bez riječi, samo razumijevajući se. Ustanem i stisnem ga za
rame prije negoli odem.
Prvo Callie, sad Alan. Problemi, bolna srca i tajne. Osjećam grižnju savjesti. Zadnjih sam šest
mjeseci bila toliko zapletena u vlastitu agoniju, a sad shvaćam da nisam niti uzela u obzir da bi životi
mojih prijatelja mogli biti daleko od savršenstva, da bi i oni mogli imati svoje strahove i bol i muke.
Postidjela sam se.
»Sve u redu, dušice?« Callie upita dok sjedam.
»Sve u redu.«

Pogleda me na trenutak s onim svojim patentiranim intenzitetom. Ne mislim da je nasjela, ali
pušta me. »I, dušice, dok mi budemo trčali okolo po dužnosti, što ćeš ti raditi?«

Pitanje me vrati svrsi ovog leta, zadrhtim. »Prvo ću razgovarati s Jenny. Odvest ću je u kafić ili
nešto.« Pogledam Jamesa. »Ona je dobra, a vidjela je mjesto zločina netaknuto. Želim čuti njezine
dojmove iz prve ruke.« On kimne. »A zatim ću posjetiti najbolji mogući trag koji imamo.«

Nitko ne pita na koga mislim i znam da mi svi sa zadovoljstvom to prepuštaju. Jer govorim o
Bonnie.

Deseto poglavlje

Ulazimo u policijsku postaju, pitamo za Jennifer Chang i upućuju nas u njezin ured. Vidi da
dolazimo. Zadovoljna sam kad vidim da su joj oči zaiskrile kad me ugledala. Kreće prema nama, za
sobom vukući muškog partnera kojeg ne prepoznajem.

»Smoky! Nisu mi rekli da dolaziš.«
»Odlučila sam u zadnji čas.«
Jennifer mi priđe i pogleda me od glave do pete. Za razliku od drugih ljudi, ne trudi se sakriti
zanimanje za moje ožiljke. Ozbiljno ih pogleda.
»Nije tako loše«, primijeti. »Dobro su zacijeljeli. A oni unutrašnji?«
»Još su pomalo svježi, ali i oni zacjeljuju.«
»Odlično. Nego — kakvo je ovo preuzimanje, ha?« Jenny odmah prelazi na stvar. Moram ovo
izvesti dobro; jest preuzimanje, ali ne želim da Jenny ili policajci zbog toga budu ogorčeni.
»Jest. Ali samo zbog poruke meni. Znaš pravila, e-mail je prijetnja saveznom agentu.« Slegnem
ramenima. »Zato je to federalni predmet. Ali to nema nikakve veze s tim da netko ovdje misli da vi ne
možete riješiti slučaj.«
Nakratko razmisli o tome. »No dobro. Uvijek ste prema meni bili pošteni.«
Pratimo je do njezina ureda koji je malena soba s dva stola. Bez obzira na to, iznenađena sam.
»Tvoj ured, Jenny. Prilično impresivno.«
»Najbolji omjer rješavanja slučajeva tri godine za redom. Zapovjednik me pitao što želim, a ja
sam rekla ovo. I dao mi ga je.« Naceri se. »Izbacio je i dvojicu starkelja da bi to učinio. Nije me baš
učinilo popularnom. Kao da me briga.« Pokaže na svog partnera. »Oprostite. Trebala sam vas
upoznati ranije. Ovo je Charlie De Biasse, moj partner. Charlie, federalci.«
On nakosi glavu. De Biasse je očito talijansko ime, a Charlie tako i izgleda, iako vjerojatno nije
čistokrvan. Ima mirno, bezbrižno lice. Oči mu ne pašu licu, izgledaju oštro. Oštro i na oprezu.
»Drago mi je.«
»Također.«
»I«, kaže Jenny, »koji je plan igre?«
Callie joj da sažetke različitih zadataka koje smo isplanirali. Jenny kimne u znak odobravanja
kad Callie završi. »Zvuči dobro. Napravit ću kopije svega što imamo dosad za vas. Charlie, možeš li
nazvati Ekipu i upozoriti ih?«
»Da.«
»Tko ima ključeve od stana?« upitam.
Jenny uzme omotnicu s jedne strane stola i pruži je Leu. »Ovdje su. Ne brinite se o tome da ćete
kontaminirati mjesto. Prikupili smo sve dokaze. Adresa je na prednjoj strani omotnice. Otiđite do
stola narednika Bixbyja. On vas može povesti.«
Leo me pogleda uzdignutih obrva, ja kimnem, on kreće.
Hvatam Jennyn pogled. »Možemo li otići nekamo? Htjela bih razgovarati o tvojim dojmovima o
mjestu zločina.«
»Naravno. Možemo otići na kavu. Charlie sve može srediti ovdje, zar ne, Charlie?«
»Tako je.«
»To bi bilo odlično.«
»Valja li vam što mrtvozornik?« upita James. Naravno, budući da je to James, to se ne čini kao

bezopasno pitanje, nego kao izazov. Jenny mu se namršti.
»Marinci kažu da valja. Zašto — zar si čuo nešto drugo?«
On odmahne rukom prema njoj, gesta u stilu »zaboravi«. »Samo mi recite kako da dođem do nje,

detektivko. Sačuvajte sarkazam za sebe.«
Jennyne obrve naglo se dignu, vidim oblak nad njezinom glavom. Baci pogled na mene i

vjerojatno je umiri moj ljutit pogled usmjeren prema Jamesu. »Obrati se Charlieju.« Glas joj je
napet, a odgovor sažet. To na Jamesa uopće ne djeluje. Okreće se a da je ne pogleda.

Dotaknem joj lakat. »Idemo odavde.«
Ona još jedanput prostrijeli Jamesa pogledom prije nego što kimne. Krećemo prema vratima
policijske stanice.
»Je li uvijek takav krele?« upita dok hodamo niz stepenice pred zgradom.
»O, da. Tu su riječ izmislili zbog njega.«

Moramo hodati samo jedan blok do kafića, čini se da ih u San Franciscu ima jednako mnogo kao
i u Seattleu. Lokal nije franšiza, drži ga stari bračni par, atmosfera je opuštena, uzemljena. Naručujem
cafe mocha. Jenny uzima čaj. Smjestimo se za stol pokraj prozora i na trenutak uživamo u tome što ne
razgovaramo. Pijuckamo iz šalica. Mocha je izvrsna. Dovoljno dobra, shvaćam, da uživam u njoj,
čak i s toliko smrti oko mene.

Promatram gradsku vrevu. San Francisco oduvijek me intrigirao. On je New York Zapadne
obale. Kozmopolitski je to grad s europskim utjecajima, ima svoj šarm i karakter. Obično mogu
procijeniti je li tko iz San Francisca po njegovoj odjeći. Taj grad jedno je od rijetkih mjesta na
Zapadnoj obali gdje se mogu vidjeti vuneni kaputi i kape, beretke i kožne rukavice. Elegantno. Vani
je lijep dan; u San Franciscu zna biti hladnjikavo, ali danas je izašlo sunce i temperatura se kreće
negdje oko dvadeset stupnjeva. Pržionica za standarde ovoga grada.

Jenny spušta čaj i obilazi prstom oko ruba šalice. Izgleda zamišljeno. »Iznenadila sam se kad
sam te ugledala ovdje. A još me više iznenadilo što ne vodiš svoj tim.«

Dignem pogled sa svoje šalice na nju. »To je bio dogovor. Annie King bila mi je prijateljica,
Jenny. S ovim moram ostati na periferiji. Barem službeno. Osim toga, nisam spremna opet voditi
NCAVC, ne još.«

Njezin mi pogled ne otkriva ništa, ali ni ne osuđuje me. »Nisi spremna u smislu da ti kažeš da
nisi spremna ili to kaže FBI?«

»Ja to kažem.«
»Onda... nemoj se uvrijediti, Smoky, ali ako je to istina, kako si uopće dobila dopuštenje da
dođeš ovamo? Mislim da me moj zapovjednik ne bi pustio u sličnoj situaciji.«
Ispričala sam joj o promjenama koje sam osjetila u sebi zbog povezivanja sa svojim timom.
»Trenutačno mi se to čini dobrom terapijom. Čini se da je i zamjenik direktora to vidio na isti način.«
Jenny šuti trenutak prije nego što progovori. »Smoky, mi smo prijateljice. Ne šaljemo si čestitke
za Božić niti se posjećujemo za Dan zahvalnosti. Nismo ta vrsta prijateljica, ali svejedno smo
prijateljice, zar ne?«
»Da. Naravno.«
»Onda, kao prijateljica, moram te pitati: hoćeš li se moći nositi s ovim slučajem? Do daske? To
su gadne stvari. Stvarno gadne. Znaš mene i znaš da sam vidjela mnogo toga. Ali to s njezinom
kćeri...« Strese se, nehotičan grč. »Imat ću noćne more o tome. Još k tome, nije ni ono što je napravio
tvojoj prijateljici bilo lijepo. E, da, i ona ti je bila prijateljica. Razumijem što govoriš kad kažeš da
je zdravo za tebe ponovno iskušati stvari, ali zar zaista misliš da je to pravi slučaj da počneš s tim?«

Iskreno joj odgovaram. »Ne znam. To je istina. Sjebana sam, Jenny, tu nema dileme. I
pretpostavljam da nije očito koliko ima smisla da se uplićem, ali...« Promislim minutu. »Stvari stoje
ovako. Znaš li što sam radila otkad su Matt i Alexa umrli? Ništa. Ne mislim ništa u smislu ležernog
života, mislim ništa. Primjerice, sjedila bih na jednom mjestu cijeli dan buljeći u prazan zid. Otišla
bih spavati, imala noćne more, probudila se i buljila u stvari dok nisam opet išla spavati. Aha, ili bih
se ponekad satima gledala u ogledalu i prelazila prstima po ovim ožiljcima.« Naviru mi suze.
Zahvalna sam na tome što su to suze ljutnje, a ne slabosti. »Sve što ti mogu reći jest da je to — takav
život — još grozniji nego ono što ću vidjeti radeći na slučaju Anniene smrti. Mislim. Znam da to
zvuči sebično, ali to je istina.« Ponestalo mi je riječi, zaustavim se kao sat koji treba naviti. Jenny
otpije gutljaj svog čaja. Gradska vreva ne prestaje, nesvjesna moje nazočnosti.

»Ima mi to smisla. Dakle, želiš dojmove s mjesta zločina?«
To je sve što je rekla. Nije mi dala košaricu. Na svoj me način prihvaća. Govori mi da razumije,
tako da, krenimo na posao. Zahvalna sam.
»Molim te.«
»Jučer me nazvao.«
Prekinem je. »Baš tebe, osobno?«
»Da. Pitao me za ime. Glas je bio maskiran, i rekao mi je da provjerim svoj e-mail. Možda bih
ga ignorirala da nije spomenuo tebe.«
»Kako maskiran?«
»Bio je prigušen. Kao da je stavio krpu preko slušalice svog telefona.«
»Bilo kakva primjedjiva intonacija? Neobičan sleng? Trag naglaska bilo kakve vrste?«
Jenny me pogleda sa zbunjenim izrazom lica. »Ispitivat ćeš me kao svjedokinju, Smoky?«
»Ti i jesi svjedokinja. Barem meni. Jedina si osoba koja je zaista razgovarala s njim i vidjela si
mjesto zločina još svježe. Dakle, da.«
»Pa dobro.« Vidim da na trenutak razmišlja o mojem pitanju.
»Morala bih reći — ne. Zapravo, rekla bih da je baš obratno. Nije bilo intonacije. Glas mu je
bio vrlo monoton.«
»Možeš li se sjetiti što je rekao, točno?« Znam da je odgovor na ovo pitanje da. Jennifer ima
neuobičajeno dobro pamćenje. Jezivo je koliko i moje umijeće s pištoljem, boje ga se svi odvjetnici
optuženika.
»Mogu. Rekao je: Je li ovo detektivka Chang? Ja sam rekla da jest. Imate e-mail, rekao je, ali se
zatim nije nasmijao. To je bila stvar koja mi je privukla pozornost, najprije. Nije inzistirao na
melodrami. Rekao je to kao puku činjenicu. Pitala sam tko je, a on je rekao: Netko je mrtav. Smoky
Barrett je pozna. Imate e-mail. A zatim je poklopio slušalicu.«
»Ništa drugo?«
»To je bilo to.«
»Hm. Znamo li otkud je poziv stigao?«
»S javne govornice u L.A.-u.«
Na to mi se nakostriješe uši. »Los Angelesu?« Razmišljam o tome. »Možda je zato trebao tri
dana. Dakle, ili putuje ili je zapravo iz L.A.-a.«
»Ili se samo poigrava s nama. Ako je iz L.A.-a, onda bih rekla da je došao ovamo zbog Annie.«
Lice joj izgleda napeto, s izrazom neugode. Znam zašto.
»Štobi značilo da sam ja osoba čiju je pozornost htio dobiti.« Već sam prihvatila tu mogućnost
— ne, neka bude vjerojatnost — iako se s njom nisam emocionalno suočila. Činjenica da bi Annie
mogla biti mrtva ne samo zbog onoga što je radila, nego i zato što mi je prijateljica.

»Tako je. Ali to su sve nagađanja. U svakom slučaju, otišla sam provjeriti e-mail...«
Prekinem je. »Odakle je poslao e-mail?«
Pogleda me oklijevajući. »Poslao ga je s kompjutera tvoje prijateljice, Smoky. Bila je to njezina
e-mail adresa.«
Zbog toga mnome prođe nagao, neočekivan val ljutnje. Znam da to nije učinio samo da zamete
svoj trag, nego da pokaže da je ono što je bilo Annieno sad njegovo. Zanemarit ću to. »Nastavi.«
»Našla sam ime i adresu Annie King, ništa drugo, i bila su četiri privitka. Tri su bile fotografije
tvoje prijateljice. Četvrti je bilo pismo tebi. U ovom trenutku shvaćamo ga ozbiljno. Ovih dana može
se krivotvoriti bilo što kad su fotografije u pitanju, ali to je kao prijetnja bombom — treba evakuirati
ljude za svaki slučaj. Tako da smo partner i ja sakupili neke uniformirane i otišli na tu adresu.«
Otpije gutljaj čaja. »Vrata nisu bila zaključana, a nakon kucanja bez odgovora, izvukli smo oružje i
ušli. Tvoja prijateljica i njezina kći bile su u spavaćoj sobi, na krevetu. Tamo je držala kompjuter.«
Otrese glavom sjećajući se. »Bila je to grozna scena, Smoky. Vidjela si više od mene, tu vrstu
metodičnog, namjernog ubijanja, ali ne mislim da bi ovo shvatila drugačije. Rasporio ju je, izvadio
joj iznutrice i spremio ih. Rasjekao grlo. Ali najgore od svega bila je kći.«
»Bonnie.«
»Tako je. Bila je zavezana za majku licem u lice. Ništa posebno. Samo ih je stavio trbuh na
trbuh i vezao užetom dok se nije mogla pomaknuti. Bila je tamo tri dana, Smoky. Zavezana za svoju
vlastitu mrtvu majku. Znaš što se dogodi s truplom u tri dana. Klima nije bila upaljena. I gad je
ostavio prozor odškrinut. Bilo je muha.«
Znam. Ono što opisuje nezamislivo je.
»Cura ima deset godina, smrad je već grozan i tamo je s muhama posvuda. Okrenula je lice tako
da joj je obraz bio naslonjen na majčino lice.« Jenny napravi grimasu, a ja dobivam ideju horora koji
je osjetila u tom trenutku. Zahvalna sam, tako zahvalna, što nisam bila tamo. Bila je tiha. Nije rekla ni
riječi kad smo ušli u sobu. Ni dok smo je odvezivali. Bila je samo mlohava i buljila je. Nije
odgovarala na pitanja. Dehidrirala je. Odmah smo pozvali hitnu pomoć pa sam je poslala s
policajcem. Fizički je u redu, ispred njezine sam sobe za svaki slučaj postavila čuvara. Sredila sam
joj privatnu sobu, usput budi rečeno.«
»Hvala. Cijenim to. Jako.«
Jenny odmahne rukom, otpije gutljaj čaja. Iznenađena sam kad vidim sićušne drhtaje dok to čini.
Iskreno ju je i duboko pogodilo to sjećanje, koliko god snažna bila. »Od onda nije rekla ni riječi.
Misliš li da će ikada prijeći preko toga? Bi li to itko mogao?«
»Ne znam. Uvijek se iznenadim što sve ljudi mogu preživjeti. Ali ne znam.«
Pogleda me sumnjičavo. »Valjda.« Šuti trenutak prije nego nastavi. »Kad je otišla u hitnoj
pomoći, zatvorila sam mjesto zločina. Pozvala Ekipu za očevid i dobrano ih izmučila. Možda malo
više nego što je bilo potrebno, ali bila sam tako... ljuta. To nije ni dobra riječ za ono što sam
osjećala.«
»Razumijem.«
»Dok se sve to događalo, nazvala sam Alana i razgovarala s njim, i evo nas tu. Nemam puno
više od toga. Na samom smo početku, Smoky. Samo su prikupljeni dokazi. Nisam imala vremena da
usporim i zapravo pogledam nešto od toga.«
»Učinimo korak nazad. Daj da te provedem svime kao svjedokinju.«
»Može.«
»Učinit ćemo to u obliku KI-a.«
»U redu.«

Pod KI mislim na »kognitivni intervju«. Sjećanja i priče svjedoka jedan su od naših problema.
Ljudi vide premalo ili se ne sjećaju onoga što su vidjeli zbog traume i emocija. Sjećaju se stvari koje
se zapravo nisu dogodile. Tehnika kognitivnog intervjua koristi se dugo i, iako ima specifičnu
metodologiju, njezina je primjena više oblik umjetnosti. Ja sam vrlo dobra u tome. Callie je bolja.
Alan je majstor.

Osnovni je koncept kognitivnog intervjua da nije pravilo da neprestano jednostavno vođenje
svjedoka od početka događaja do kraja vodi do boljeg sjećanja. Umjesto toga koriste se tri tehnike.
Prva je kontekst. Umjesto počinjanja na početku događaja, odvedeš ih prije toga. Kakav im je bio
dan, kako je tekao, što im se motalo glavom, kakve brige/sreća/banalnosti. Natjeraš ih da se prisjete
normalnog tijeka života prije neuobičajenog događaja kojeg želiš da se sjete. Teorija kaže da to služi
stavljanju događaja u kontekst.

Uzemljivši ih u sjećanja prije događaja, lakše se kreću kroz događaj i sjetit će se sitnijih detalja.
Druga je tehnika mijenjanje redoslijeda prisjećanja. Umjesto počinjanja na početku, počneš na kraju i
ideš unazad. Ili počneš u sredini. Svjedok zbog toga zastane i preispita se. Zadnji dio dobrog KI-a je
promjena perspektive.

»Opa«, možeš reći, »baš me zanima kako bi to izgledalo osobi koja bi stajala na vratima?« To
mijenja njihov uvid u događaj i može otvoriti nove činjenice.

S nekim poput Jenny, koja je izučena istražiteljica s odličnim pamćenjem, kognitivno
intervjuiranje može biti vrlo, vrlo učinkovito.

»Kasno je popodne«, kažem počinjući. »U svojem si uredu, što radiš?«
Ona pogleda prema stropu prisjećajući se. »Razgovaram s Charliejem. Analiziramo slučaj na
kojem smo radili. Šesnaestogodišnja prostitutka pretučena na smrt i ostavljena u pokrajnjoj uličici u
četvrti Tenderloin.«
»Aha. Što govorite o tome?«
Oči joj se rastuže. »Važno je ono što on govori. Kako nikoga nije briga za mrtvu kurvu, makar i
ako joj je samo šesnaest. Ljut je i tužan i daje oduška svojim osjećajima. Charlie se ne nosi dobro s
mrtvom djecom.«
»Kako si se osjećala tada, slušajući to?«
Ona slegne ramenima, uzdahne. »Gotovo isto. Ljutito. Tužno. Nisam to izrazila, ali razumjela
sam ga. Sjećam se da sam pogledala svoj stol dok je on nastavljao sa svojim govorom i primijetila
da iz njezina dosjea viri bočna strana jedne od fotografija. Bila je to slika s mjesta zločina gdje smo
je našli. Vidjela sam joj dio od koljena niže. Izgledala je mrtvo. Bila sam umorna.«
»Nastavi.«
Charlie se smirio. Završio je s pljuvanjem, a zatim je na trenutak samo sjeo. Napokon mi je
dobacio onaj svoj blesavi, kosi smiješak i rekao da mu je žao. Rekla sam mu da nije problem.« Ona
slegne ramenima. »On je slušao moje govore u prošlosti. To je jedna od stvari koje partneri rade.«
»Kako si se osjećala spram njega u tom trenutku?«
»Blisko.« Mahne rukom. »Ne kao golupčići ili seksualno ili bilo što takvo. Toga između nas
nikada nije bilo. Samo bliskost. Znala sam da će uvijek biti ovdje za mene i obrnuto. Bila sam sretna
što imam dobrog partnera. Upravo sam mu to htjela reći kad je stigao poziv.«
»Od počinitelja?«
»Da. Sjećam se da sam se osjećala kao... dezorijentirano kad je počeo govoriti.«
»Kako dezorijentirano?«
»Pa, život je bio... normalan. Sjedila sam tamo s Charliejem i netko kaže imate telefonski
pozive, a ja kažem hvala i javim se — okolnosti koje sam iskusila i radnje koje sam učinila tisuće

puta. Sve normalno. I odjednom više nije tako. Uobičajen dan pretvorio se u razgovor sa zlikovcem«,
pucne prstima, »tek tako. Bila sam potresena.« Oči su joj nemirne dok to govori.

To je još jedan razlog zašto sam odlučila koristiti tehniku kognitivnog intervjuiranja s Jenny.
Najveći problem sa sjećanjima svjedoka trauma je događaja. Jaki osjećaji zamućuju sjećanje. Ljudi
izvan službe koja provodi zakone ne razumiju da i mi imamo svoje traume. Zadavljena djeca,
osakaćene majke, silovani dječaci. Razgovori s ubojicama na telefon. Ta su iskustva šokantna.
Ispunjena su emocijama, koliko god ih potiskivali. Traumatična su.

»Razumijem. Mislim da imamo kontekst, Jenny.« Glas mi je miran i tih. Dopušta mi da je stavim
u »tamo«, i želim da tamo ostane. »Krenimo dalje. Počni od trenutka kad hodaš do vrata Anniena
stana.«

Žmirne zbog nečega što ja ne vidim. »Vrata su bijela. Sjećam se kako sam pomislila da su to
najbjelja vrata koja sam ikada vidjela. Zbog nečega u vezi s tim osjećala sam se tupo. Cinično.«

»Kako to?«
Pogleda me, a njezine mi se oči učine prastarima. »Jer sam znala da je to laž. Sva ta bjelina.
Totalno sranje. Osjećala sam to u utrobi. Štogod bilo iza tih vrata nije bijelo, nimalo. Bit će mračno i
trulo i odvratno.«
Nešto hladno tržne se u meni. Kao da imam deja vu umjesto nje. Osjetila sam što je opisala.
»Nastavi.«
»Kucamo i zazivamo. Ništa. Tiho je.« Namršti se. »Znaš što je još bilo čudno?«
»Što?«
»Nitko nije provirio kroz vrata da vidi što se događa. Mislim, mi smo policajci i kucamo.
Glasno lupamo. Ali nitko nije pogledao. Ne mislim da je baš znala svoje susjede. Ili možda nisu bili
bliski.«
Uzdahne.
»Uglavnom. Charlie me pogleda i ja mu uzvratim pogled, oboje pogledamo uniforme i izvadimo
oružje.« Ugrize se za usnicu. »Onaj loš osjećaj bio je stvarno jak. Bila je to loptica tjeskobe koja je
skakutala po mom trbuhu. Osjećala sam je i kod drugih. Namirisala je. Znoj i drhtaji od adrenalina.
Plitak dah.«
»Jesi li se bojala?« upitam je.
Nakratko zašuti. »Da. Bojala sam se. Onoga što ćemo naći.« Uputi mi grimasu. »Želiš li znati
nešto čudno? Uvijek se bojim prije nego što dođem na mjesto zločina. Na ubojstvima sam više od
deset godina i vidjela sam sve, ali još me uvijek plaši. Svaki put.«
»Nastavi.«
»Isprobala sam kvaku i otvorila se bez problema. Opet sam pogledala sve i otvorila vrata,
širom. Svi smo oružje imali spremno.«
Promijenim joj perspektivu. »Što misliš, što je bila prva stvar koju je primijetio Charlie?«
»Smrad. Sigurno. Smrad i tamu. Sva su svjeda bila ugašena osim jednog u njezinoj spavaćoj
sobi.« Ona zadrhti, shvaćam da nije toga svjesna. »S mjesta na kojem smo stajali mogla su se vidjeti
vrata njezine spavaće sobe. Nalazila se na dnu hodnika gotovo ravno od ulaznih vrata. U stanu gotovo
da je bio mrkli mrak, samo su vrata spavaće sobe kao... imala svijetao obris.« Prođe rukom kroz
kosu. »Podsjetilo me na osjećaj iz djetinjstva da je »čudovište u ormaru.« Da nešto grebe s druge
strane vrata, želi van. Nešto užasno.«
»Pričaj mi o smradu.«
Napravi grimasu. »Parfem i krv. Tako je mirisalo. Miris parfema bio je jači, ali ispod njega
osjetila se krv. Gust i bakren. Suptilan, ali nekako... nelagodan. Uznemirujući. Kao nešto što možeš

vidjeti kutkom oka.«
Ovo pamtim. »A zatim?«
»Učinili smo uobičajeno. Zažvali stanare, provjerili dnevnu sobu i kuhinju. Koristili smo džepne

svjetiljke jer ja nisam htjela da itko išta dira.«
»Odlično.« Kimnem glavom ohrabrujući je.
»Nakon toga, učinili smo ono što je imalo smisla — krenuli smo prema vratima spavaće sobe.«

Zastane i pogleda me. »Rekla sam Charlieju da navuče rukavice prije nego što smo uopće ušli,
Smoky.«

Govori mi da je znala, osjetila, da je s druge strane vrata ubojstvo. Da će morati raditi s
dokazima, ne s preživjelima. »Sjećam se kako gledam kvaku. Ne želim je okrenuti. Ne želim
pogledati unutra. Pustiti to van.«

»Nastavi.«
»Charlie je okrenuo kvaku. Vrata nisu bila zaključana. Imali smo malih problema s otvaranjem
jer je pod cijelom širinom vrata bio naguran ručnik.«
»Ručnik?«
»Natopljen parfemom. Stavio ga je onamo tako da se smrad trupla tvoje prijateljice ne bi pronio
zrakom. Nije htio da je netko nade dok ne bude spreman.«
I samo tako, dio mene želi ovo zaustaviti. Želi se ustati, izaći kroz vrata kafića, uskočiti u avion i
otići kući. Prožima me taj osjećaj, gotovo nadvlada. Borim se protiv njega.
»A zatim?« potičem je.
Tiha je, bulji u daljinu. Vidi previše. Kad počne govoriti, glas joj je monoton i prazan.
»Odjednom nas je sve preplavilo. Mislim da je to htio. Premjestio je krevet tako da je u ravnini s
vratima. Tako smo, kad smo ih otvorili, mogli vidjeti sve, namirisati sve, u istom času.« Otrese
glavom. »Sjećam se kako sam pomislila na bijela, tako bijela ulazna vrata. Osjećala sam se tako
jebeno ogorčeno. Bilo je to naprosto previše za procesuirati. Mislim da smo stajali tamo barem
minutu. Samo gledajući. Charlie je prvi primijetio — da je Bonnie živa.« Prestane govoriti uživljena
u taj trenutak. Čekam je. »Trepnula je, toga se sjećam. Obraz joj je ležao uz lice mrtve majke, a i
sama je izgledala mrtvo. Mislili smo da jest. Ali onda je trepnula. Charlie je počeo psovati, i«,
ugrize se za usnicu, »pomalo plakati. Ali to ostaje između nas i pojačanja koje je bilo s nama, u
redu?«
»Ne brini.«
»To je bio prvi i — nadam se — jedini zajeb. Charlie je samo utrčao u sobu i odvezao Bonnie.
Gazio je posvuda po mjestu zločina.« Glas joj zvuči i prazno i zbunjeno. »Nije mogao prestati
psovati. Na talijanskom. Zvuči baš lijepo. Čudno, ha?«
»Da«, nježno joj odgovaram. Jenny je tamo, potpuno u trenutku i ne želim je trgnuti iz njega.
»Bonnie je bila mlitava i nije odgovarala. Kao bez kosti. Charlie ju je odvezao i odmah s njom
odmaglio izvan stana. Odmah, prije nego što sam uspjela pomisliti što da kažem ili učinim nešto. Bio
je očajan. Razumjela sam ga.« Lice joj se iskrivi. Poslala sam pojačanje da pozove hitnu pomoć,
Ekipu za očevid i mrtvozornika.
Tako sam ostala s tvojom prijateljicom. U toj sobi koja je smrdjela na smrt, parfem i krv.
Osjećala sam se tako ljutito i tužno da sam mogla bljuvati. Zureći u Annie.« Opet se zatrese. Stisne
šaku i opet je opusti. »Primijetiš li to ikada na mrtvima? Kako su mirni i tihi? Nitko živ nikada ne bi
mogao oponašati takvu mirnoću. Mirni i tihi, kod kuće nema nikoga. U tom se trenutku isključim.«
Pogleda me i slegne ramenima. »Znaš kako to ide.«
Ja kimnem glavom. Znam. Prijeđeš preko početnog šoka, a zatim isključiš dio sebe koji osjeća