Codi McFadyen-Covjek iz sjene

Pogleda prema gore. »Znam što mislite. Policajac, striptizeta, kraj priče. Ali nije bilo tako. Naravno,
imala je sjajno tijelo. Ali nisam o njoj razmišljao na taj način. Vidio sam je i pomislio da je ovo
možda moja šansa da učinim nešto dobro. Da se iskupim za bebe.

Saznao sam njezinu priču. Došla je u L.A. glumiti, završila je plešući toples kako bi spojila kraj
s krajem. Upoznala je ništariju, on je rekao: Hej, probaj malo ovoga, nećeš se navući. Ništa
originalno. Ali u njoj je bilo nečega originalnog. Neka vrsta očaja u njezinim očima. Kao da je još
uvijek visjela s ruba litice, ali još nije pala.

Zgrabio sam je i natjerao je na odvikavanje. Kad nisam bio u službi, otišao bih je posjetiti.
Držao sam je dok je povraćala. Razgovarao s njom. Poticao je. Ponekad bismo razgovarali cijelu
noć. I znate što? Bila je moja prva prijateljica.« Pogleda me. »Znate što hoću reći? Zamislite
stereotip muškog šovinista. Žene su za ženidbu ili za jebanje. Razumijete?«

»Nekoć sam poznavala nekolicinu«, kažem.
»Pa, takav sam bio ja. Ali ova mi je dvadesetogodišnjakinja postala prijateljica. Nisam
razmišljao o tome da je pojebem i nisam je želio oženiti. Samo sam želio da bude dobro. To je sve
što sam želio.« Ugrize usnicu. »Vidite, bio sam dobar detektiv. Nikad nisam uzimao mito; obično bih
ulovio zločinca. Nikad nisam udarao žene. Imao sam pravila, ispravna i pogrešna. Ali nikad nisam
doista bio krepostan čovjek. Razumijete razliku?«
»Naravno.«
»Ali to što sam radio s Renee, to je bilo kreposno. Nesebično.« Prođe rukom kroz kosu.
»Izvukla se i prošla odvikavanje. Mislim, doista izvukla. Jedna od onih koji uspiju. Posudio sam joj
nešto novca i našla si je stan. Počela je raditi. Nekoliko je mjeseci kasnije čak krenula u večernju
školu. Uzimala je satove glume. Rekla je da uvijek može biti konobarica ako nikad ne uspije kao
glumica, ali još nije bila spremna odreći se svog sna.
Družili bismo se tu i tamo. Otišli u kino. Uvijek kao prijatelji. Nikad nisam želio ništa drugo.
Prvi mi je put bilo bitnije imati prijateljicu nego njezinu guzu. Štoje najbolje, bebe su nestale. Prestao
sam piti, pomirio se sa ženom.«
Utihne i znam što slijedi, mogu to čuti kao fantomski teretni vlak. Već znam kraj i te priče.
Živahna Renee Parker spasila se sama od sebe, ali ubili su je na grozan način. Ono št6 dosad nisam
znala jest što je to značilo ljudima oko nje.
Donu Rawlingsu to je bila točka kad mu je sudbina okrenula leđa i počela juriti put tame. Točka
na kojoj su se bebe vratile i ostale zauvijek.
»Primio sam poziv u četiri ujutro. Nisam znao tko je dok nisam izašao na teren.« Oči mu
izgledaju poput duhova u magli. Izgubljene zavijaju, osuđene na lutanje. »Dobro ju je opekao.
Mrtvozornik je rekao da je imala skoro pet stotina različitih tragova cigareta na sebi. Petsto! Nijedan
fatalan.« Ruka mu drhti na stolu. »Bio ju je mučio pa silovao. Ali najgore je ono što je napravio
poslije. Rasjekao ju je, izvadio neke organe i bacio ih pokraj njezina tijela. Samo ih je bacio tamo na
beton, da trunu s njom.
Teško se prisjetiti tog osjećaja. Kako sam se osjećao kad sam je tamo vidio. Možda jednostavno
ne želim. Ono čega se sjećam jest da je jedan od policajaca u uniformi pogledao i rekao: 0, da, znam
je. Striptizeta, radila je u onom noćnom baru. Sjajne cice. To je bilo to za njega, sve objašnjenje koje
je trebao. Pogledao je Renee, sjetio se njezinih cica i etiketirao je. Nije mu bila ljudsko biće ili
bistra djevojka koja je okretala novu stranicu u svom životu. Samo striptizeta.« Prijeđe prstom preko
nesavršenosti na stolu. »Morali su me odvući s njega. Ne da je bilo važno. Možete li vjerovati — taj
je kepec od nitkova otišao i izvukao dosje godinama poslije. Pod zanimanje, korektorom je izbrisao
konobarica i napisao striptizeta/even, prostitutka. Cak je to i poslao kao ispravku u VICAP.«

Zapanjena sam. Pretpostavljam da mi se vidi na licu jer me pogleda i kimne.
»Vjerujte.« Uzdahne. »No uglavnom, prešutio sam našu prošlu povezanost kako bih mogao ostati
glavni na slučaju. Želio sam uloviti tog tipa. Morao sam ga uloviti. Ali bio je dobar. Nikakvi otisci,
ama baš ništa. U to doba nismo imali DNA, pa...« slegne ramenima, »išao sam tražiti kamo uvijek
ideš kad ti ponestane fizičkih dokaza.«
»Tko ju je poznavao, s tim se družila«, kažem.
»Tako je. Išla je u večernju školu. Ispada da je tamo bila upoznala nekog tipa. Viđala se s njim
tjedan ili dva. Zgodan mali imena Peter Connolly. Ali od samog početka znao sam da nešto s njim ne
štima. Nešto u načinu na koji je pričao kad sam ga ispitivao, kao da me ismijava. Da se izvlači iz
nečega. Po špurijusu sam pokazao njegovu fotografiju po striptiz-baru u kojem je radila. Naravno,
ljudi su ga se sjećali. Doba u koje je dolazio poklapalo se s Reneeinim rasporedom. Postalo je još
bolje. Ispalo je da je Peter imao problemčić s drogom. Išao je na odvikavanje. Pogađate gdje? Na
isto mjesto i u isto vrijeme kad se i Renee čistila. Tad sam već naćulio uši. Kad sam saznao da se bio
upisao u večernju školu samo tjedan dana nakon nje, znao sam, znao sam da to mora biti moj tip.«
Utihne i ne nastavlja priču.
»Pretpostavljam kuda to vodi, Done«, kažem nježnim glasom. »Nije bilo dokaza, je li? Niste ga
mogli povezati sa zločinom. Naravno, bio je u striptiz-klubu, odvikavanju i školi. Ali sve se to da i
drugačije objasniti.«
Kimne. Shrvan tugom. »Tako je. To je bilo dovoljno da dobijemo nalog za pretres njegova
stana, ali nismo našli ništa. Ama baš ništa. Prošlost mu je bila čista.« Opet me pogleda i vidim da su
mu oči ispunjene frustracijom. »Nisam mogao dokazati ono što sam znao. I nije bilo više ubijanja.
Nikakvih novih mjesta zločina. Vrijeme je prolazilo; on se odselio. Ponovno sam počeo sanjati.
Ponekad su to bile bebe. Uglavnom je to bila Renee.«
Nitko se trenutačno ne osjeća superiornim Donu Rawlingsu. Znamo da svatko ima tu točku. Kad
se više ne može svijati a da se ne slomi. Više se ne čini patetičnim ili slabim. Umjesto toga,
prepoznajemo u njemu ono što doista jest: žrtva.
Tko god je rekao »vrijeme liječi sve rane«, nije bio policajac.
»Razlog zbog kojeg smo ovdje«, prekinem tišinu, »jest taj da je VICAP našao preklapanje
između modusa operandi našeg nepoznatog počinitelja i vašeg neriješenog slučaja. Ponovno je
ubio.« Nagnem se. »Nakon što sam vas poslušala, sigurna sam da je naš i vaš ubojica ista osoba.«
Proučava moje lice kao što to čini netko tko ne vjeruje u nadu. »Imate li više sreće nego što sam
imao ja?«
»Ne u smislu fizičkih dokaza. Ali pronašli smo jednu stvar koja, u kombinaciji s vašim
osumnjičenikom od prije dvadeset pet godina, možda riješi slučaj.«
»A to je?«
Objasnim mu o Jacku ml. i sadržaju staklenke. Cinizam mu počne silaziti s lica, a zamijeni ga
uzbuđenje.
»I tako kažete da je ovaj tip bio indoktriniran u tu ideju bivanja praprapraunukom Jacka
Trbosjeka, ili što već, a da je to počelo kad je bio mlad?«
»Kažem upravo to.«
Nasloni se u stolac s izrazom zaprepaštenja. »O, čovječe, čovječe, čovječe... u to doba nisam
imao nikakvog razloga provjeravati mu mamu. A tate odavno nije bilo, nestao je...«
»Onda idemo onamo Don ima izraz nekoga u šoku. Prevrće film. Sabere se i kucne po fasciklu s
dosjeom koji je donio sa sobom. »Ta je informacija ovdje, tko mu je mama i gdje je živjela u to
doba.««, kažem.

»Mislite li da...« Duboko uzdahne i uspravi se. »Znam da od mene nema koristi ovih dana. Ja
sam stara, pijana propalica. Ali ako me pustite da s vama odem posjetiti majku, obećavam da neću
sjebati.«

Nikad nisam čula nekoga da zvuči tako ponizno kao on u ovome trenutku.
»Ne bih to htjela izvesti ni na koji drugi način, Done«, kažem, »vrijeme je da zatvorite ovaj
slučaj.«

Pedeset treće poglavlje

Concord je smješten sjeverno od Berkeleyja u području Zaljeva. Idemo tamo posjetiti majku
Petera Connollyja, ženu imena Patricia. Vozačka dozvola u dosjeu kaže da ima šezdeset četiri godine.
Odlučili smo joj se pojaviti na kućnom pragu radije nego najaviti svoj dolazak ili svoje sumnje. Već
su i prije majke znale stajati iza bjesomučnih ubijanja. U ovom slučaju, tko zna?

U zoni sam. To je ono mjesto na koje stignem potkraj lova, kad znam, praiskonski, da se krug
oko našeg plijena sužava. Svi se osjeti izoštre na skoro pa bolnu razinu i osjećam se kao da trčim u
punoj brzini preko žice klavira iznad provalije. Sigurnog koraka, nepobjediva, bez straha od pada.

Promatram Dona Rawlingsa dok se vozimo i u njemu također primjećujem tu iskru, iako možda
pomiješanu s više očaja. Opet se odvažio nadati se. Za njega bi cijena neuspjeha mogla biti veća od
razočaranja. Mogla bi biti fatalna. Unatoč tome, čini se deset godina mladi. Oči su mu čiste i
fokusirane. Skoro da možeš vidjeti kakav je bio kad je još bio izbrušen na oštro.

Mi smo ovisnici, svi mi koji smo u ovoj profesiji. Hodamo kroz krv, raspadanje i smrad. U
krevetu se prevrćemo zbog noćnih mora potaknutih užasima koje naš um s teškoćom probavlja.

Iskaljujemo se na sebi, ili na našim prijateljima i obitelji, ili oboje. Ali kad stignemo blizu kraju
i nađemo se u zoni, to puca bolje od ičega drugog. Puca tako da zaboraviš na vonj i krv, noćne more i
užase. I kad to prođe, opet si spreman učiniti to iznova.

Naravno, može ti se obiti o glavu. Možeš ne uspijeti uloviti ubojicu. Smrad ostane, ali bez
nagrade koja ga pročišćava. Pa ipak, mi koji to radimo nastavljamo, spremni na taj rizik.

Ovo je profesija u kojoj radiš na rubu ponora. Ima visoku stopu samoubojstava. Baš kao i svaka
druga profesija u kojoj neuspjeh nosi tako strašan teret odgovornosti.

Razmišljam o svim tim stvarima, ali ne marim. Zasad moji ožiljci nemaju značenje. Jer sam u
zoni.

Oduvijek su me fascinirale knjige i filmovi o serijskim ubojicama. Pisci i redatelji tako se često
čine posvećeni ideji iscrtavanja puta mrvicama kruha kako bi ga njihov junak pratio. Logičan niz
zaključaka i tragova koji vode do brloga čudovišta u blistavom svjetlu jednog aHA\

Ponekad je to istina. Ali većinom nije. Sjećam se slučaja koji nas je izluđivao. Ubijao je djecu,
a nismo imali trag ni nakon tri mjeseca. Ni jedan čvrsti pokazatelj. Jedno sam jutro primila poziv iz
losanđeleske policije — predao se. Slučaj zatvoren.

S Jackom ml., isrcpili smo lepezu fizičkih dokaza i potragu za ezoterijom »IP brojeva«.
Kostimirao se, postavljao prisluškivače i uređaje za praćenje, stvorio vojsku, bio briljantan.

A u konačnici će se razrješenje svega toga svesti samo na dva faktora: komad kravljeg mesa i
dvadeset pet godina star neriješen slučaj koji skuplja prašinu u VTCAP-u.

Naučila sam se na to da mi je potrebna samo jedna istina tijekom godina i ona pruža sav red koji
mi je potreban: ulovljeno je ulovljeno i ulovljeno je dobro. Točka.

Zazvoni Alanov mobitel. »Da«, kaže. Zaklopi oči i u strahu sam, ali opet ih otvori i vidim mu
olakšanje. »Hvala, Leo. Cijenim to što si me zvao.« Prekine. »Još nije budna, ali stanje su proglasili
stabilnim, više nije kritično. Još je uvijek na intenzivnoj, ali kirurg je Leu izričito rekao da više nema
rizika od smrti, osim ako se ne dogodi nešto doista neočekivano.«

»Callie će se izvući. Previše je tvrdoglava«, kažem.
James ništa ne kaže i opet zavlada tišina. Nastavimo voziti.
»Evo je«, promrmlja Jenny.

Kuća je stara i tek ponešto otrcana. O dvorištu se ne vodi briga, ali nije posve zapušteno. Cijelo
mjesto odiše istim ugođajem: gasi se, ali još je ovdje. Izađemo iz auta i dođemo do vrata. Otvore se
prije nego uspijemo pokucati.

Patricia Connolly izgleda staro i umorno. Koliko god staro izgledala, oči su joj budne.
Od straha.
»Vi ste sigurno policija«, kaže.
»Da, gospođo«, odgovorim. »Kao i članovi FBI-a«, pokažem joj isprave te predstavim sebe i
druge. »Možemo li ući, gospođo Connolly?«
Obrve joj se spoje dok me gleda. »Možete ako me nećete zvati gospođa Connolly«.
Sakrijem čuđenje. »Naravno, gospođo. A kako biste željeli da vas zovemo?«
»Gospođica Connolly. Connolly je moje djevojačko prezime, ne prezime mog pokojnog muža.
Dabogda gorio u paklu.« Širom nam otvori vrata kako bismo ušli. »Uđite.«
Unutrašnjost kuće čista je i uredna, ali nedostaje joj osobnosti. Kao da je briga o njoj samo stvar
navike. Djeluje dvodimenzionalno.
Patricia Connolly uvede nas u svoju dnevnu sobu, pokazujući nam rukom da sjednemo. »Želi li
tko što?« upita. »Imam samo vodu i kavu, ali rado ću vas ponuditi jednim od toga.«
Pogledam ekipu i svi odmahnu glavom u znak negativnog odgovora. »Ne, hvala, gospođice
Connolly. U redu smo.«
Kimne pogleda spuštenog prema rukama. »Pa, onda, recite mi zašto ste ovdje.«
Nastavi promatrati svoje ruke dok to govori, ne može mi pogledati u oči. Odlučim slijediti
instinkte. »Zašto Vi meni ne kažete zašto sam ovdje, gospođice Connolly?«
Naglo podigne glavu i vidim da sam u pravu. Iz očiju isijava krivnja.
Ali još nije spremna progovoriti. »Nemam pojma.«
»Lažete«, kažem. Iznenadi me grubost vlastitog glasa. Alanovo lice oda iznenađenost.
Ne mogu si pomoći. Dosta mi je zajebavanja. Sve mi se popelo na vrh glave, iz mene kipti
ljutnja. Nagnem se naprijed ulovivši njezin pogled. Uperim prst prema njoj. »Ovdje smo zbog vašeg
sina, gospođice Connolly. Ovdje smo zbog majke, moje prijateljice, koju su silovali i izvadili joj
utrobu kao da je divljač. Zbog njezine kćeri, vezane za majčin leš tri dana.« Glas mi se povisuje.
»Ovdje smo zbog muškarca koji muči žene. Zbog agentice, još jedne moje prijateljice, koja leži u
bolnici i možda će ostati doživotni invalid. Ovdje...«
Skoči rukama prekrivši lice »Dosta!« zaciči. Ruke joj padnu postrance. Glava joj padne
naprijed. »Samo... dosta.« Koliko je naglo reagirala, toliko se naglo i ispuše. Kao kad promatrate
balon pun zraka kako tone na zemlju. Sjedne natrag.
Patricia uzdahne, dug izdah koji, čini se, označava ispuštanje nečeg što je starije od ovog
trenutka. »Mislite da znate zbog čega ste ovdje«, kaže gledajući u mene. »Ali ne znate. Mislite da ste
ovdje zbog onih sirotih žena.« Pogleda Dona Rawlingsa. »Ili zbog one jadne mlade dame otprije
nekih dvadeset godina. Oni su dio toga. Ali vi ste ovdje zbog nečega puno starijeg od obje te stvari.«
Mogla bih je prekinuti, reći za goveđe meso u staklenci i Jacka ml., ali nešto mi govori da je
pustim da si sama odredi tempo.
»Čudno kako vam kod ljudi ponekad promaknu najvažnije stvari. Čak i kod ljudi koje volite.
Čini se nepoštenim. Ako je čovjek iznutra okrutan, netko tko će jednom tući ženu ili nešto gore,
trebalo bi postojati nešto vidljivo što će vam na to ukazati. Ne mislite li?«
»I ja sam puno puta pomislila isto, gospodo«, odgovorim, »s obzirom na posao koji radim.«
»Pretpostavljam da jeste.« Kaže odmjeravajući me. »Onda također znate da to tako ne ide. Baš
ne. Zapravo puno je puta upravo suprotno. Najružniji ljudi znaju biti najkreposniji. Šarmer može biti

ubojica.« Slegne ramenima. »Izgled nije pokazatelj, ama baš nikakav pokazatelj.«
»Naravno, kad ste mladi, za takve vas stvari nije briga. Upoznala sam svog muža Keitha kad mi

je bilo osamnaest godina. Njemu je bilo dvadeset pet i bio je jedan od najzgodnijih muškaraca koje
sam ikad vidjela. I u tome ne pretjerujem. Metar osamdeset, tamna kosa, lice glumca. Kad je skinuo
košulju... pa, recimo samo da mu je tijelo išlo uz lice.« Nasmiješi se. Tužnim osmijehom. »Kad je
pokazao zanimanje za mene, to me od samog početka oborilo s nogu. Kao i mnogi mladi ljudi, bila
sam uvjerena da mi je život dosadan. On je bio zgodan i uzbudljiv. Lijek za moje probleme.« Zastane
s pričom gledajući u sve nas. »Usput, to je bilo dolje u Teksasu. Nisam rodom iz Kalifornije.«
Pogleda u daljinu. »Teksas. Ravan, vruć i dosadan.«

Keith me naganjao, makar se nije morao puno mučiti. Kratki sprint. Tjerala sam ga da trči tek
toliko da mu pokažem da nisam posve povodljiva. Tada to nisam znala, ali pročitao me kao otvorenu
knjigu. Oduvijek je znao da me ima. Ali pratio je igru i izvodio pokrete jer ga je zabavljalo. Mogao
me zgrabiti i reći da odmah pođem s njim, pristala bih. Znao je to, ali svejedno me odveo na nekoliko
nužnih spojeva.

Bio je dobar u tome što je radio. Dobar u pretvaranju da nije čudovište. Bio je savršen
džentlmen i romantičniji od bilo kojeg lika iz knjiga ili filma. Ljubazan, romantičan, zgodan —
mislila sam da sam našla svog savršenog muškarca. Onakvog za kojeg je svaka mlada žena sigurna da
ga zaslužuje i koji joj je suđen.« I glas i osmijeh su joj gorki.

»Morate shvatiti da je moj život doma bio težak. Tata je bio kratkog fitilja. Nije tukao mamu
svaki dan ili svaki tjedan, ali dogodilo bi se svaki mjesec. Promatrala sam ga kako dijeli bekhende i
forhende otkad znam za sebe. Nikad nije digao ruku na mene, ali u kasnijim godinama shvatila sam da
to nije bilo zbog toga što me nije želio tući. To je bilo zato što je znao da će, ako me takne, to biti iz
nenasilnih razloga.« Podigne obrve. »Razumijete?«

Nažalost, razumijem. »Da«, kažem.
»Mislim da je i Keith to razumio. Sigurna sam u to. Jedne me noći, samo mjesec dana nakon što
smo se upoznali, zaprosio.«
Uzdahne prisjećajući se. »Odabrao je savršenu noć da to učini. Mjesec je bio pun, zrak
prohladan, ali ne hladan. Prekrasno. Donio mi je ružu i rekao da ide u Kaliforniju. Želio je da pođem
s njim i da se udam za njega. Rekao je da zna da se moram maknuti od tate, da me voli i da je to naša
prilika. Naravno da sam pristala.«
Zaklopi oči i tiha je nekoliko trenutaka. Čini mi se da se prisjeća tog trenutka kao točke na kojoj
je krivo skrenula i zauvijek zaronila u tamu.
»Otišli smo četiri dana poslije, u tajnosti. Nisam se oprostila od svojih roditelja. Spakirala sam
ono malo stvari što sam ih imala i išuljala se usred noći. Više nikad nisam vidjela ijedno od njih.
Bilo je to uzbudljivo doba. Osjećala sam se slobodno. Život je krenuo mojim putem. Imala sam
zgodnog muškarca koji me želio oženiti, pobjegla sam iz slijepe ulice koju mi je život predodredio
rođenjem, bila sam mlada i grabila prema budućnosti.«
Glas joj postane monoton. »Trebalo nam je pet dana da stignemo do Kalifornije. Oženili smo se
dva dana kasnije. A na našu prvu bračnu noć saznala sam da je budućnost prema kojoj sam grabila
mjesto iz pakla.«
Lice joj je izgubilo bilo kakav izraz. »Bilo je posve suprotno od Noći vještica. Umjesto da je
čovjek s maskom čudovišta, Keith je bio čudovište s maskom čovjeka.« Zadrhti. »Bila sam djevica
kad sam se udala za njega. Ostao je sladak, sve do trenutka kad me prenio preko praga te jeftine
hotelske sobe. Kad su se vrata zatvorila, maska je pala.
Nikad neću zaboraviti taj osmijeh. Možda se Hitler tako smješio kad je razmišljao o tome kako

Židovi umiru u jednom od onih njegovih groznih logora. Keith se nasmiješio i onda me tresnuo po
licu. Jako. Udarac me zavrtio; krenula mi je krv iz nosa.

Pala sam na krevet licem prema dolje. Vidjela sam zvijezde i još sam se uvijek pokušavala
uvjeriti da je to san.« Mrko napući usne. »Ne san. Prije noćna mora. Da raščistimo nekoliko stvari ,
rekao je trgajući odjeću s mene. Ti si moje vlasništvo. Žena za rasplod. To je sve što mi predstavljaš.
Mislim da me više uplašio njegov glas od onog što je radio. Bio je miran i ravan i — normalan. Nije
bio u skladu s onim što je činio, ni najmanje. Bacio me na koljena i... ne bi se moglo reći da je to bio
seks. Ne. Ne zanima me jesmo li bili muž i žena. To je bilo silovanje. Zavezao mi je krpu oko usta
kako bi ugušio moje vriskove dok me silovao.

Cijelo je vrijeme nastavio pričati tim mirnim glasom. Provest ćemo ovdje par dana da te
naučimo gdje ti je mjesto, rasplodnice. Naučit ćeš raditi što kažem bez oklijevanja ili pitanja. Kazna
za neposluh, kako god malen bio, bit će više boli nego što možeš podnijeti. «

Dugo šuti. Čekamo da njezina tišina prođe, poštujući je. Trenutačno mi se nikamo ne žuri. Više
nema nikakve sumnje da nas vodi prema onome što trebamo znati.

Kad ponovno počne pričati, glas joj je skoro pa šapat.
»Trebala su mu tri dana da me slomi. Rezao me. Palio cigaretama. Tukao. Na kraju toga učinila
bih što je god rekao, kako god odvratno ili ponižavajuće bilo.« Usta joj se iskrive u samoprijeziru.
»A onda je pala i zadnja maska. Iz tog hotela doveo me u ovu kuću.« Kimne. »Tako je. Sve je vrijeme
imao ovu kuću. Nije živio u Teksasu. Bio je u lovu. Lovio je nekoga tko će mu roditi dijete.«
»Petera.« Ne pitam, već ustvrdim.
»Da«, kaže. »Moj slatki dječačić.« To »slatki« izgovori s ciničnim prizvukom. »Keith me noću
držao vezanu kako ne bih pobjegla od njega. Tukao me, iskorištavao. Tjerao me da činim razne
stvari. Zatim sam zatrudnjela. Bilo je to jedino mirno razdoblje koje sam imala. Dok sam bila trudna,
nije dizao ruku na mene. To mu je bilo važno, nosila sam njegovo dijete.« Prisloni ruku na čelo.
»Zahvaljivala sam Bogu što nije bila kći. Bio bi je ubio po rođenju. Sad znam da je rođenje sina na
svoj način bilo jednako loše.«
Uzme si trenutak da se sabere prije nego nastavi. »Natjerao me da dijete rodim kod kuće,
naravno. Sam ga je porodio. Dao mi je krpu da se očistim dok se on divio i gugutao malom Peteru.
Kad sam se očistila i malo odspavala, vratio mi je Petera na ruke. I tada mi je postavio svoj
ultimatum.« Protrlja ruke, nesvjesna gesta nervoze. »Rekao mi je da će mi dati izbor. Može me ubiti
odmah i sam odgojiti Petera ili mogu ostati i odgajati Petera skupa s njim. Rekao je da nikad više
neće dići ruku na mene ako ostanem. Da ćemo čak spavati u odvojenim krevetima. Ali ako ostanem, a
pobjegnem... rekao je da će me uloviti i da će mi trebati tjedni da umrem.« Ruke grčevito grabe jedna
drugu. »Vjerovala sam mu. Trebala sam pristati i na licu mjesta ubiti sebe i Petera. No tada je u meni
još postojala nada. Još sam mislila da se stvari mogu promijeniti.« Njezine oči, njezino lice, njezina
usta, sve poprimi gorak izraz.
»I tako sam pristala. Držao se svog obećanja. Više me nikad nije udario. Spavao je u vlastitoj
sobi, a ja u svojoj. Naravno, Peter je spavao u sobi s njim. Samo da bude siguran da ga neću ukrasti
po noći. Toliko je bio poremećen i oprezan. Peter je počeo rasti i dok je napunio pet godina, već sam
skoro počela uvjeravati samu sebe da su stvari došle na bolje. Život je bio normalan. Ne prekrasan,
ali dalo se živjeti. Kako sam samo bila blesava. Stvari su se prilično brzo opet pogoršale. I, iako me
više nije zlostavljao, ono što je počeo raditi bilo je mnogo, mnogo gore.« Sad zastane. Slabašno mi
se osmjehne. »Žao mi je, ali trebam šalicu kave prije nego što nastavim. Jeste li sigurni da nitko ne
želi kavu?«
Osjećam da bi joj tako bilo ugodnije. »Ja bih šalicu«, kažem joj uz osmijeh.

Jenny i Don prihvate ponudu, a Alan zatraži čašu vode. Samo je James ostao suzdržan.
»Vjeruješ li svemu ovome?« Prošapće mi Alan dok je Patricia u kuhinji.
»Mislim da vjerujem«, kažem nakon trenutka. Pogledam ga. »Da. Vjerujem.«
Vrati se s našim pićima na poslužavniku i podijeli ih. Sjedne i pogleda Alana. »Čula sam što ste
rekli.«
On izgleda iznenađeno i smeteno. Oboje je rijetkost kod Alana. »Žao mi je, gospođice Connolly.
Nisam vas htio uvrijediti.«
Nasmiješi mu se. »I niste, gospodine Washington. Jedna stvar koju naučite kad živite sa zlim
čovjekom jest sposobnost da prepoznate dobrog čovjeka. Vi ste taj. Uostalom, pitanje je na mjestu.«
Okrene se u stolcu tako da nam je okrenuta bokom. »Biste li otkopčali zatvarač straga na mojoj
haljini, agentice Barrett? Dopola će biti dovoljno.«
Skupljenih obrva ustanem. Oklijevam.
»U redu je. Hajde.«
Povučem zatvarač. Moram na trenutak zaklopiti oči zbog onoga što vidim.«
»Kakav pogled, ha?« upita Patricia. »Hajde, povucite, neka i oni vide.«
Otkriveno područje Patricijinih leđa nakupina je starih ožiljaka. Dio mene koji nije užasnut, već
analitički nastrojen, primjećuje da su ožiljci nastali na razne načine u razna doba. Vjerojatno tijekom
godina. Neki su okrugli od opekotina od cigarete. Neki su dugi i tanki. Porezotine. Nagađam da su
mnogi ožiljci od biča. Svi gledaju; nitko ne oklijeva. Ovo je dokaz za njezinu priču, daje joj treću
dimenziju. Grozan pogled. Povučem zatvarač i zakopčam haljinu.
Tišina koja uslijedi tmurna je i neugodna. Alan je taj koji je prekida.
»Žao mi je zbog toga što vam se dogodilo«, kaže, »i žao mi je što sam sumnjao u vašu priču.«
Patricia Connolly mu se osmjehne. Taj osmijeh odaje djevojku kakva je nekoć bila. »Cijenim
Vašu ljubaznost, gospodine Washington.« Skupi ruke u krilu. Uzme trenutak da se sabere.
»Morate shvatiti da sam tek kasnije saznala što radi. No tad je već bilo prekasno. Keith je noću
počeo provoditi sate u podrumu s Peterom. Uvijek bi ga držao zaključanim. U početku bi se Peter
vratio gore i izgledao je kao da je plakao. U roku od godine dana, vraćao se smiješeći se. Godinu
nakon toga, nije imao nikakav izraz lica, ama bal nikakav. Samo pogled u očima. Djelovao je
arogantno. Kad je navršio deset, arogancija je nestala. Činio se kao normalan desetogodišnjak.
Bistar, duhovit. Znao bi me nasmijati.«
Otrese glavom.
»Sve ovo vidim retrospektivno, naravno. U to doba nisu se baš primjećivale promjene kroz koje
je prolazio. Smjestile su se u dubinu mog uma i tamo trovale moju dušu.
Tijekom svih tih godina, Keith je održao obećanje. Nije me dirao. Nije pokušavao spavati sa
mnom. Bilo je kao da za njega ne postojim. Štoje meni odgovaralo. Osim... osim...«
Osjećaj koji ju je zgrabio stigao je naglo poput ljetne oluje. Suze joj počnu teći niz lice.
»To je bilo sebično, tako, tako jako sebično. Ostavio bi me na miru, naravno. Ali samo zato što
je bio zaposlen s Peterom. A ja nikad nisam postavljala pitanja, zabadala nos ili pokušala nešto
učiniti. Samo sam mu predala svog sina.« Glas joj je pun samoprijezira. »Kakva sam ja to majka
bila?«
Oluja prođe. Obriše oči zapešćem.
»Jer kad pogledam unatrag, shvatim da sam uočavala promjene na svom sinu. Vidjela sam
osmijeh njegova oca, onaj osmijeh koji mi je uputio godinama prije, naše prve bračne noći, u
hotelskoj sobi. Osjećala sam tu hladnoću u njemu.« Opet dugo ostane u tišini. Duboko uzdahne.
»Dogodilo se kad je imao petnaest godina.« Oči joj opet poprime izraz odsutnosti.

»Toliko godina bez udaraca ili silovanja. Godina u kojima sam imala vremena zagledati se u
svoju nutrinu, neometano razmišljati. Na neki je način bilo kao da sam zarobljena u tornju, ali ta me
izolacija počela vraćati samoj sebi. I tako sam donijela odluku. A zatim počela planirati. Odlučila
sam da je vrijeme da moj sin i ja budemo slobodni. U nekom se trenutku tuga u meni počela pretvarati
u ljutnju. Počela sam planirati Keithovo ubojstvo.«

Lice joj izgubi bilo kakav izraz. »Odlučila sam ne komplicirati. Pozvala bih ga u krevet. Nešto
što ne bi očekivao. Dopustila bih mu da radi sa mnom što želi. A onda bih upotrijebila nož ispod
svog jastuka. Ubila bih ga, a onda bismo moj sin i ja napustili ovo mjesto i otišli kući u Tcksas.
Vodili pravi život.« Pogleda me, tužna. »Pretpostavljam da postoje oni koji su dobri u ubijanju i oni
koji nisu. A možda stvar i nije u tome da sam bila loša u ubijanju. Možda je stvar u tome da je on bilo
toliko, toliko dobar u tome. To u to doba nisam znala, naravno, ali ubrzo me dočekala lekcija.«

Prstima premeće malen zlatan lančić oko svog vrata.
»Bio je iznenađen, istina. Rekla sam mu da mi nedostaje u krevetu. Vidjela sam kako mu se u
očima pali požuda poput vatre. Bila sam spremna na to da će biti grub prema meni; to je bio jedini
način na koji je on mogao uživati u tome. Skoro mi je strgnuo odjeću s tijela kad me odveo u spavaću
sobu.« Prstima nastavi premetati zlatni lančić. »Pustila sam ga da navaljuje prilično dugo. Bilo je
gore nego ikada, ali što je zadnjih nekoliko sati ako sam to imala prilike zauvijek okončati?« Kimne.
»Željela sam da bude iscrpljen i umoran. Kad je bio gotov, imala sam šljivu najednom oku. Usnica
mi je bila natečena, a nos mi je krvario. S moga se tijela znojan prevrnuo na leđa te je zaklopio oči
dok je uzdisao u zadovoljstvu.« Oči joj se šire dok prepričava daljnji razvoj događaja. »Tko bi znao
da se ljudsko biće može tako brzo kretati? A opet, možda on doista nije bio ljudsko biće. Onog trena
kad je zaklopio oči, zavukla sam ruku pod jastuk i izvukla nož. Nije prošla ni sekunda prije negoli
sam imala oštricu uperenu prema njegovu vratu.« Ponovno zatrese glavom, u nevjerici. »Ulovio me
za zglob 2-3 centimetra prije negoli sam mu ga zarila. Zgrabio i blokirao. Oduvijek je bio tako
snažan, snažniji od bilo koga koga sam ikad poznavala.
Tako mi je držao zglob, smješio se onim osmijehom i tresao glavom u mom smjeru. Loša ideja,
Patriciac, rekao mi je. Bojim se da nas moraš napustiti. Ruke joj malo zadrhte. Kako me je bilo strah.
Oduzeo mi je nož, a potom me je prebio. Dobro me isprebijao, dugo i jako. Izbio nekoliko zubi.
Slomio mi nos i vilicu. Jedva sam ostala svjesna. Zamalo sam se onesvijestila kad se nagnuo naprijed
i šapnuo mi u uho. A sad se spremi na smrt, rasplodnice. Potom se sve zamračilo.«
Utihne. Opčinjena sam pokretom tog zlatnog lančića koji vrti naprijed-natrag.
»Probudila sam se u bolnici. Tako je boljelo. Ali nije me bilo briga jer znala sam jedno: ako
sam još uvijek živa, to znači da je on mrtav. Otvorila sam oči i vidjela Petera kako sjedi pokraj mog
kreveta. Kad je primijetio da sam budna, posegnuo je i primio mi ruku. Samo smo sjedili tako sat
vremena, ne govoreći ništa.
Šerif mi je nekoliko sati poslije ispričao što se dogodilo.« Navru joj suze. »Peter je to učinio.
Čuo je moje vriskove. Upao je u sobu baš kad se Keith spremao prerezati mi grlo. Ubio ga je. Ubio je
svog oca kako bi spasio mene.«
Obgrli samu sebe, izgleda izgubljeno. »Imate li ikakvog pojma kakve vam emocije prolaze
glavom kad se dogodi takvo nešto? Olakšanje je bilo skoro nepodnošljivo. Da saznam da je moj sin
doista moj sin i da je na kraju radije izabrao mene nego svog oca.« Suze joj i dalje teku niz lice.
»Bila sam sigurna da sam ga bila izgubila zauvijek. Ispričajte me na tren.«
Ustane i otetura do police gdje stoji kutija s maramicama. Donese kutiju i izvuče maramicu da
njome obriše oči dok sjeda natrag.
»Oprostite.«

»Nema veze«, kažem joj. Doista to mislim. Nezamislivo je što je ta žena prošla. Neki bi na nju
gledali s prijezirom zbog toga što je toliko godina trpjela takvo zlostavljanje. Štonije bila jaka. Volim
misliti da sam mudrija od njih. Patricia laganim dodirima maramicom obriše oči i sabere se.

»Oporavila sam se i stigli smo kući. Bilo je to dobro doba. Peter je bio lud za mnom. Večera
više nije bila sat šutnje, natjecanje u tišini. Bili smo...« glas joj odluta, »bili smo obitelj.« Lice joj se
objesi, vraća se crna maska tmurnosti i gorčine. »Nije dugo trajalo.«

Ruka joj se ponovno vrati na zlatni lančić. Okreće ga, preokreće. »I dalje je svaku noć išao u
podrum. Tamo bi provodio sate. Ja nikad nisam smjela unutra, nisam znala što radi unutra. Ali bilo
me je strah. To je bilo nešto što je radio s ocem i dio je mene znao da iz toga ne može proizaći ništa
dobro.

Mjeseci su prolazili dok sam se ja brinula o podrumu. Ali nisam ništa poduzimala. Bila sam —
kako se ono kaže kad ignorirate istinu za koju ne želite da bude istinita?«

»Vjerojatno mislite na poricanje«, kaže James.
»To je to. Poricala sam istinu. Možete li me kriviti? Keith, moja dugogodišnja živuća noćna
mora, bio je mrtav. Dobila sam svog sina natrag. Život je bio dobar.« Protrlja čelo rukom. »Ali
pretpostavljam da je nešto u meni s vremenom ogrubjelo. Previše je vremena prošlo, previše noći u
kojima nisam mogla izbiti podrum iz glave. Jednog dana dok je bio u školi, odlučila sam da je došlo
vrijeme da se spustim i pogledam.
Keith je oduvijek ključ od podruma držao skriven ispod svjetiljke u svojoj spavaćoj sobi.
Mislio je da to ne znam, ali znala sam. I tako sam taj dan otišla i uzela ga, otišla do podrumskih vrata
te ih otključala.
Dugo sam vremena stajala na vrhu stepenica gledajući dolje u tamu. Boreći se sama sa sobom. A
potom sam upalila svjedo te se spustila stepenicama.«
Prestane govoriti toliko dugo da se bojim da je izgubila pojam o tome što se zbiva, da je
zarobljena u tom prošlom trenutku. Ispružim ruku kako bih dotaknula njezinu kad počne ponovno
pričati.
»Čekala sam da se vrati iz škole. Kad je došao na vrata, rekla sam mu da sam bila u podrumu i
što sam pronašla. Rekla sam mu da mi je spasio život i oslobodio me te da je moj sin. I da zato
nikome neću reći. Ali rekla sam mu da mu ne mogu više dopustiti da živi pod mojim krovom.
U početku nisam bila sigurna hoće li mi vjerovati. To da neću nikome reći o tome što sam našla,
mislim.« Osmijeh joj je zamišljen. »Pretpostavljam da je postojalo nešto, neki dio njega, koji me je
volio. Ne znam je li to bilo zato što sam mu majka ili zato što je osjećao da treba imati nekakav
oslonac, nešto što bi ga podsjećalo da je ipak ljudsko biće. Koje god bilo, jedva da je progovorio
riječ. Spakirao je stvari, zgrabio nekoliko stvari iz podruma — i izašao kroz vrata. Otada ga nisam
vidjela. Prošlo je skoro trideset godina.«
Suze joj opet teku niz lice. Pogleda u Dona Rawlingsa. »Kad sam pročitala vijest o onoj jadnoj
curi i vidjela da je Petar sumnjivac, znala sam da je on to napravio. Znate, uklapalo se. U ono što sam
pronašla u podrumu. Trebala sam priznati. Ali ja... spasio ml je život. Bio mi je sin. Znam da me
ništa od toga ne opravdava. No tada se na neki način činilo ispravnim. A sad...« Uzdahne uzdahom za
koji se čini da sadrži desetljeća iscrpljenosti. »Sad sam stara. I umorna. Umorna od sve boli i tajni i
noćnih mora.«
»Što ste vidjeli u podrumu, Patricia?« upitam je.
Pogleda me u oči igrajući se sa zlatnim lančićem.
»Idite i sami pogledajte. Nisam ta vrata otvorila skoro trideset godina. Vrijeme je da se sada
otvore.«

Preko glave povuče lančić koji sam promatrala kako ga vrti. Na njemu je velik ključ. Pruži mi
ga.

»Hajde. Otvorite vrata tog podruma. Vrijeme je da ugleda svjetlo dana.«

Pedeset četvrto poglavlje

Vjerujem onome što je Patricia rekla. Tome da nitko jako, jako dugo nije prošao kroz ta vrata.
Brava se odupire okretu ključa. Vjerojatno je nitko nije otvorio skoro trideset godina. Alan radi na
njoj, čas se koncentrirajući, čas psujući poput kočijaša.

»Aha...« kaže i brava klikne. »Jesam.«
Ustane i širom otvori vrata. Vidim niz drvenih stepenica koje vode u tamu. Po prvi mi put na
pamet padne pitanje.
»Patricia, ovo je Kalifornija. U ovoj kući izvorno nije bilo podruma? Je li ga Keith ugradio?«
»Njegov djed.« Pokaže na lijevu stranu vrata. »Vidite li izblijedjelo mjesto na onom zidu tamo?
Keith je rekao da je lažna polica na šarkama nekoć sakrivala vrata. Ne znam zašto ju je uopće
skidao.« Stane unatrag, dalje od otvora u podrum. Preplašena. »Vidjet ćete da stepenice vode dolje
prema stazi. Podrum zapravo nije točno ispod kuće. Keith je rekao da ga je njegov djed namjerno
tako izgradio. Zbog potresa.«
»Jeste li bili tu dolje nakon potresa '91.?« upita Jenny.
»Nisam bila dolje od onog dana. Svjetlo je na zidu desno. Budite oprezni.« Krene brzim
korakom natrag u dnevnu sobu. Samo što ne potrči.
Jenny me pogleda uzdignutih obrva. »To nije dobro, Smoky. Postoji razlog zašto mi u Kaliforniji
nemamo podrume. Razlozi koji se zovu seizmička zbivanja. Dolje možda nije sigurno.«
Razmišljam o onome što govori. Ali samo minutu. »Ne mogu čekati, Jenny. Moram vidjeti što je
u tom podrumu.«
Na sekundu me pogleda i kimne glavom. »I ja«. Blijed osmijeh. »Ali ti odi prva.«
Krenem niz stepenice, svi me slijede. Zvuk klopotanja cipela o drvo sve je prigušeniji što dalje
idemo. Pretpostavljam da zemlja oko i iznad nas djeluje kao prirodni prigušivač zvuka. Dolje je
hladno. Hladno, tiho i usamljeno.
Baš kao što je Patricia rekla. Na dnu stepenica nađemo se u uskom hodniku od betona. Otprilike
pedeset metara dalje, vidim sjenu u obliku vrata. Treba mi samo nekoliko trenutaka da dođem do njih
te pokraj njih ugledam prekidač za svjetlo. Upalim svjetlo i svi uđemo.
»Opa«, kaže James. »Vidi ti to!«
Soba je velika, oko sto pedeset kvadratnih metara. Ništa u njoj nije uređeno i ne ističe se. Sivi
beton, jarko osvjetljenje i praktičan namještaj.
Jamesovu je primjedbu izmamilo ono što je vidio na lijevom zidu u dnu sobe.
Došetam do toga u čudu. Zid je od poda do stropa prekriven profesionalnim dijagramima
ljudskog tijela u prirodnoj veličini. Sve je precizno označeno, počevši prvo s vanjskim dijelom,
tijelo kakvo je u prirodi. Onda bez kože, prikaz mišićnog sustava praćen dodatnim dijagramima koji
detaljno prikazuju unutrašnje organe.
Priđem bliže zidu i pritom primijetim zid još dublje koji je zakrivalo slabo osvjetljenje. Zbog
onoga što vidim na tom zidu cijelim mi tijelom prođu srsi.
»Ljudi«, kažem, »pogledajte ovo.«
Ovaj je zid obojen u bijelo kako bi naglasio crna slova koja su na njemu stajala:

Zapovijedi Trbosjeka:
1. Većina je ljudske vrste stoka. Ti potječeš od drevnih grabežljivaca, izvornih lovaca. Nikad ne

dopusti da te ćudoređe stoke omete u misiji.
2. Ubiti kurvu nikad nije grijeh. One su vražji izrod i čir na koži društva.
3. Kad izađeš iz sjene kako bi ubio kurvu, ubij je na najodvratniji mogući način, da posluži kao

lekcija drugim kurvama.
4. Ne osjećaj krivnju ako uživaš u ubojstvu kurve. Potječeš od drevne loze, ti si mesožder.

Tvoja požuda za krvlju prirodna je.
5. Urođeno je svim ženama da postanu kurve. Zenu uzimaj samo kako bi produljio lozu. Nikad

im ne dopusti da ti zbune um ili srce. One su rasplodnice, ništa više.
6. Ako se učenja prosljeđuju, mogu se proslijediti samo na sina, nikad na kćer.
7. Svaki Trbosjek mora pronaći svog Abberlinea. Moraš biti lovina ako osjetila želiš održati

izoštrenima, a vještine britkima.
8. Sve dok ne nađeš svog Abberlinea, svoje djelo moraš skrivati od javnosti.
9. Umri radije nego da te ulove.
10. Potomci Čovjeka iz sjene neustrašivi su. Zadovoljavaju svoje potrebe bez oklijevanja ili

grižnje savjesti. Uvijek teži biti primjer toga. Traži proračunati rizik, kockanje od kojeg ti zapleše
srce.

11. Nikad ne zaboravi da si potekao od njega — Čovjeka iz sjene.

»U kurac«, prošapće Don. S time bih se složila. »Pogledajte ovamo«, kaže Alan. U sobi su tri
reda polica.

»Još anatomije. Različite vrste tekstova o Jacku Trbosjeku.« Pogleda izbliza, izvuče nešto s
jedne police i otvori. »To sam si i mislio.« Pogleda me. »Dnevnici.« Proleti kroz stranice zastavi! na
jednoj. Pruži mi je da je vidim.

Unutra su selotejpom zalijepljene brojne crnobijele fotografije koje se protežu preko niza
stranica. Prikazuju mladu ženu privezanu za stol s krpom u ustima. Zidovi na slici izgledaju kao ova
soba. Zastanem trenutak, hodam oko polica.

»Alane«, kažem. Pride meni, pokažem mu stol ispred nas, a potom sliku.
»Prokletstvo«, kaže, a lice mu se zgrči. »To je upravo ovdje.«
Niz slika prikazuje silovanje, mučenje te vađenje utrobe mladoj ženi. Sve sablasno podsjećaju
na slikovni vodič s uputama. Kao da maskirani muškarac na fotografijama izlaže seminar o patnji i
izopačenosti.
»Isuse«, kažem, »koliko je takvih unutra?« »Stotinjak, čini mi se.«
Brzo prolistam slike dok ne dođem do jednog zapisa.
Peter pokazuje da je dio loze, čak i u dobi od osam godina. Promatrao je dok sam ubijao kurvu,
snimajući fotografije i cijelo vrijeme postavljajući inteligentna pitanja. Posebno ga je zanimao način
izvedbe vađenja organa. Sretan sam što mogu primijetiti da njegov problem s povraćanjem, kojeg
nema već godinu dana, ne pokazuje znakove povratka.
Prijeđem na drugi zapis.
Ovog sam puta u lov sa sobom poveo Petera. Sljedećeg jutra nije imao školu, a smatram da je
važno da počne biti osobnije uključen. Ipak već ima deset godina. Bio sam zadovoljan. Nadaren je.
Napomena — bilo mu je neugodno kad sam svukao kurvu, a on je primijetio da mu se penis
ukrutio. Objasnio sam mu prirodu toga i natjerao kurvu da ga zadovolji rukom. Bio je fasciniran i
činilo se da uživa. Kasnije mi je zahvalio.
I još:
Peter me danas upitao koliko sam imao godina kad sam ubio svoju prvu kurvu. Oklijevao sam

mu reći istinu o tome. Tako je pun snage naše loze da me je bilo strah odati mu koliki je slabić moj
otac bio. Bojao sam se da bi mogao početi sumnjati u plemenitost naše krvi. Na kraju sam mu sve
priznao: kako je moj otac bio sakrivao tajnu našeg roda od mene. Kako sam bio otkrio istinu tek
nakon što sam istražio naše rodoslovlje. 0 neuvjerljivom poricanju mog oca kad sam ga suočio s
onim što sam otkrio. Kako su me on i moja majka pokušali uvjeriti da sam lud. Nisam se trebao
brinuti za Petera. Pogled pun obožavanja koji mi je uputio kad sam mu ispričao svoju priču o
ustrajanju, o svojoj potrazi za istinom te o osveti koju sam izvršio nad ocem, nešto je što ću zauvijek
nositi u svom srcu.

»Kriste«, promrmlja Alan. »Baš kao što je Patricia rekla. Rano je počeo obrađivati maloga.«
»Nikad nije imao šanse«, primijeti James. »Ali sad nije ni važno. Previše je vremena prošlo.
Nema više povratka.«
Ne odgovaram. U ušima mi tutnji i osjećam vrtoglavicu. Električni šokovi plešu mojim tijelom.
Okrenula sam zadnju stranicu u knjizi, a potpis koji tamo vidim tjera moj um u ludilo od užasa, bijesa,
nevjerice, srama i izdaje.
Možda je to samo slučajnost, pomislim si.
Znam da nije.
Dignem pogled na zapovijedi napisane na zidu, ponovo čitajući broj 7: Svaki Trbosjek mora
pronaći svog Abberlinea. Moraš biti lovina ako osjetila želiš održati izoštrenima, a vještine britkima.
»Smoky?« Alanov je glas oštar i zabrinut. »Štoje bilo?«
Ništa ne govorim. Samo mu predam dnevnik, pokazujući pritom na potpis koji sam ugledala. U
potpisu stoji: Keith Hillstead.
Hillstead.
Sin Peter.
Znala sam tko je Jack ml. A i on je znao mene. Intimno.

Pedeset peto poglavlje

Čudovišta s ljudskim maskama koja glume svoje uloge do savršenstva.
Peter Hillstead nasamario je sve, uključujući i mene. Još gore, bio je sa mnom u trenucima moje
najveće ranjivosti.
Ali postoji nešto još groznije, nešto što me tjera na povraćanje dok to shvaćam. Ne samo da me
nasamario, iskoristio i povrijedio — također mi je i pomogao. Sebi u korist, istina, ali ipak...
Pomisao da je jedan dio mene bolji zbog toga što sam ga upoznala tjera me da vrištim, povraćam i
tuširam se godinu dana.
»Znam tko je«, kažem odgovarajući na Alanovo pitanje.
Šokirana tišina praćena blebetanjem glasova. Alan ih sve ušutka.
»O čemu govoriš?«
Pokažem na potpis na zadnjoj stranici dnevnika. »Keith Hillstead. Ime je njegova sina Peter. Ime
je mog psihića Peter Hillstead.«
Alanov pogled odražava sumnju. »To bi mogla biti puka slučajnost, Smoky.«
»Ne. Bit ću sto posto sigurna ako vidim fotografije Keitha i Petera Hillsteada. Ali dob
odgovara.«
»Kvragu«, promrmlja Jamci.
Krenem prema stepenicama. »Hajde.«
Patricia je još uvijek u dnevnoj sobi. »Gospodo Connolly? Imate li negdje sliku Keitha
Hillsteada? I vašeg sina?«
Nagne glavu gledajući me u oči. »Pronašli ste nešto, zar ne?«
»Da, gospodo. Ali ako vidim slike Keitha i Petera, mogla bih biti sigurna.«
Ustane sa stolca. »Nakon što je otišao shvatila sam da je Peter uzeo sve slike Keitha koje sam
imala. Imam jednu s Keithom. Zakopana je na dnu ladice, ali zadržala sam je da me podsjeća na to
kako izgleda zlo. Pričekajte trenutak.«
Krene prema spavaćoj sobi vrativši se s fotografijom formata 20x30. »Evo je«, kaže pružajući
mi je. »Lijep kao grijeh. Štoima smisla, pretpostavljam, budući da su on i vrag tako dobri prijatelji.«
Pogledam fotografiju i prođu me trnci. Sva preostala sumnja ishlapi. Vidim te oči čeličnoplave
boje, šokantne i prekrasne na ovom portretu kao što su Peterove u stvarnom životu. »Izgledaju skoro
identično.« Kimnem Jamesu. »Sad sam sigurna. Peter Hillstead sin je Keitha Hillsteada.«
»Dakle, hoćete reći... znamo tko je? Čovjek koji je ubio Renee?«
Pitanje postavlja Don Rawlings. U njegovim očima nada se bori za prevlast, ali on se odupire,
zauzda je, poput čovjeka koji lasom pokušava uhvatiti izlazak sunca. Unatoč zbrci koja se u meni
bućka, uspijem mu se nasmiješiti.
»Tako je.«
Promatram kako mu se deset godina topi s lica. Pogled mu postane još jasniji, a lice odlučno.
»Što želite da učinim?«
»Želim da ti i Jenny do najsitnijeg detalja procesuirate podrum i kuću. Ako pronađemo otiske
koji odgovaraju Peterovima...«
Ne trebam dalje objašnjavati. Razumiju. Znamo tko je Jack ml., ali znati i dokazati to na sudu
dvije su različite stvari.
»Već krećemo«, odgovori Jenny. »Kamo vi idete?«

»Natrag u L.A. uloviti toga gada.«
Osjetim dodir na svojoj ruci. U munjevitoj navali uzbuđenja, skoro sam zaboravila da je
Patricia Connolly tamo.
»Obećajte mi nešto, agentice Barrett?«
»Ako mogu, gospodo Connolly.«
»Znam da je Peter sad loš čovjek. Vjerojatno je bio osuđen na to onog trenutka kad ga je otac
natjerao da nogom kroči u onaj podrum. Ali ako ga trebate ubiti... obećajte mi da ćete to učiniti
brzo.«
Pogledam Patriciju i vidim u što sam se mogla pretvoriti. Da sam nastavila sjediti u svojoj
spavaćoj sobi, buljeći u svoje ožiljke u zrcalu. Da nisam odabrala samoubojstvo, postala bih to što i
ona: duh sačinjen od dima, okovan sjećanjima punim boli. Čekajući prvi jači nalet vjetra da me
odnese u ništavilo.
»Ako dođe do toga, Patricia, učinit ću što mogu.«
Dotakne mi ruku, ta žena sivila, te sjedne natrag na svoj stolac. Zamišljam kako će ju jednog
dana pronaći mrtvu u tom stolcu, utonut će u san i nikad se neće probuditi.
»Možeš li nas odbaciti do aerodroma, Jenny?«
»Nema frke.«
Pogledam Jamesa i Alana. »Hajdemo, vrijeme je da završimo s ovim.«

Pedeset šesto poglavlje

Na telefonu sam s Leom dok jurimo zrakom, na pola puta natrag u L.A.
»Ti to ozbiljno?« upita me.
Upravo sam završila s izvješćem o tome što smo našli u kući u Concordu.
»Bojim se da da. Trebam te da mi počneš sastavljati nalog. Trebaš pokriti njegov ured i njegov
dom. Sastavi ga ugrubo, a kad stignemo ja ću popuniti detalje.«
»U redu.«
»Izvuci Hillsteadovu fotografiju. A zatim želim da fotografije sakupljene na seksi tulumima daš
usporediti s tom fotografijom, samo tom.«
»Već sam krenuo.«
»Dobro. Neka svi znaju što se događa. Moram nazvati Jonesa. Trebali bismo se vratiti za malo
više od jednog sata.«
»Vidimo se onda, šefice.«
Prekinem i nazovem prijem. Povežu me sa Shirley. »Moram smjesta razgovarati s njime,
Shirley. Gdje god bio, što god radio. Važno je.«
Ne postavlja pitanja i ne prepire se. Shirley zna da nikad ne dižem lažne uzbune. U roku od
trideset sekundi Jones je na telefonu.
»Što se događa?« upita.
Ispričam mu cijelu priču. Concord. Keith Hillstead. Podrum i što smo tamo našli. Završim s
otkrićem o Peteru.
Zaprepaštena tišina. Onda udaljim telefon od uha kako bih izbjegla paljbu, divljanje i psovanje.
»Dakle, glavni psihijatar za naše losanđeleske agente u zadnjem desetljeću — serijski je
ubojica? To je ono što mi pokušavaš reći?
»Da, gospodine. To vam pokušavam reći.«
Trenutak tišine, a onda: »Koji je plan?« Gotov je s ispadima. Vrijeme je za akciju.
»Policija u San Franciscu procesuira mjesto zločina u Concordu.
Nadamo se da ćemo pronaći Peterove otiske u toj kući. Ili još bolje, u podrumu.«
»Otiske? Nakon skoro trideset godina?«
»Naravno. Postoji slučaj u kojem su otisci uzeti s poroznog papira nakon četrdeset godina. A
Leo sastavlja nalog za njegov dom i ured, koji ću ja dovršiti kad stignemo. Kad dobijemo nalog,
želim da navalimo s pretresom kao manijaci.«
»Što želiš da radimo s Hillsteadom?«
Razumijem njegovo pitanje. Nemamo potrebne dokaze da ga uhitimo, a kamoli osudimo. »Reći
ću ljudima da ga dovuku i pritvore zbog ispitivanja dok mi obavljamo pretrese. Valjda ćemo između
toga i kuće u San Franciscu pronaći nešto čime možemo opravdati formalno uhićenje.«
»Donesi mi nalog kad stigneš ovamo. Osobno ću ga progurati.«
»Da, gospodine.«
Prekine. Pogledam Jamesa i Alana. »Sve je sređeno. Kad bi samo još mogli natjerati ovaj
prokleti avion da brže leti.
Kad avion sleti, istrčimo van. Deset minuta kasnije, jurimo niz autocestu 405. Opet nazovem
Lea.
»U autu smo na putu prema vama. Jesi li mi pripremio osnovni nalog?«

»Sve što trebaš učiniti jest ispuniti neke pojedinosti i isprintati ga.«
»Odlično.«
Nakon što smo se parkirali ispred zgrade FBI-a i krenuli prema ulazu, zazvoni mi mobitel.
»Agentica Barrett na telefonu.«
»Poštovanje, agentice Barrett.« Glas je jasan i neprikriven.
Pokažem svima da budu tiho.
»Zdravo, doktore Hillstead.«
»Bravo, Smoky. Bravo. Moram priznati, pitao sam se hoće li Renee Parker ikad uskrsnuti i
progoniti me. U njezinu sam slučaju prekršio jednu od zapovijedi — još te nisam pronašao, a
svejedno sam javno prikazao svoj rad. Jednostavno si nisam mogao pomoći. Mislio sam, nakon
dvadeset pet godina... što se može. I najbolji se planovi izjalove. A to što sam Streetu dao medaljon i
knjigu, no... preklinjao me da mu dam neko. A doista je i zaslužio nekakvu uspomenu. Bio je tako
dobar učenik. Vrlo entuzijastičan.« Naceri se. »Naravno, poigravao sam se s idejom da umorstvo
prišijem njemu, ali eto ga sad. Što se može.«
Glas mu je isti, ali ton i način na koji ga koristi drugačiji su. Govori nekom vrstom bolesne
frivolnosti i pravilnosti koje od njega nikad nisam čula u uredu.
»Vi znate?« upitam.
»Naravno da znam. Upravo sam izjavio da sam se pitao za Renee, zar ne? Ne bi bilo razborito
od mene da razmišljam o tome a da se ne pripremim za ovakav mogući razvoj situacije. Naravno, ovo
i te kako mijenja igru.«
»Kako to?«
»Pa — znate moj identitet. Znate tko sam. To je moj kraj. Ja i moja vrsta oduvijek smo postojali
u sjenama, agentice Barrett. Ne težimo izlasku na svjetlo niti u njemu uživamo. No kakva šteta. Znate
li koliko sam godina morao sjediti i slušati vas kakio kako cvilite, dok sam tražio svog Abberlinea?
Beskrajni sati pretvaranja da mi je stalo i, još gore — doista sam morao pomagati tim slabim i
slomljenim crvima samo kako bih mogao nastaviti sa svojom potragom.« Uzdahne. »Ali bogme sam
te pronašao. Možda sam bio predobar.«
»Ne mora biti tako, doktore Hillstead. Mogu Vas privesti.«
Naceri se. »Mislim da ne, Smoky. Time ćemo se pozabaviti za koji trenutak. Prvo ti moram
nešto priznati. Sjećaš li se one noći s Josephom Sandsom, draga moja?«
Mirna sam. Njegove me riječi ne ljute. »Znaš da se sjećam, Peter.«
»Jesi li ikad pročitala dosje? Mislim, u potpunosti? Uključujući bilješke o načinu ulaska u tvoj
dom?«
»Pročitala sam dosje. Osim balističkog izvještaja koji si dao ukoniti, naravno. Zašto?«
Tišina. Čini mi se da mogu čuti njegov smješak. »Sjećaš li se je li bilo znakova nasilnog
ulaska?«
Poželim mu reći da mi je dosta ovoga. Da želim znati gdje je. Nešto me zaustavi. Razmišljam o
onome što je rekao i pokušavam se sjetiti što sam pročitala. Sjetim se. »Nije bilo znakova nasilnog
ulaska.«
»Tako je. Želiš li znati zašto?«
Ne odgovaram.
Razmišljam o Ronnieju Barnesu, datumima. Barnes je umro devetnaestoga, Sands je pobio moju
obitelj devetnaestoga.
»Iz najočitijeg razloga, Smoky. Imao je ključ. Zašto obijati bravu ako jednostavno možeš proći
kroz vrata?« Nasmije se. »Možeš jedanput pogađati kako je došao do ključa«. Stanka. »Pa — preko

mene, najdraža Smoky. Ja sam mu ga dao.«
Moja se reakcija ogleda u Jamesovim i Alanovim očima. Alan uzmakne jedan korak i izgleda

vrlo, vrlo oprezno. Nisam iznenađena. Potreba da ubijem koja juri mnome zamjenjujući krv u mojim
venama ostavila me bez riječi.

Glava mi je puna buke pucnjeva. Oči mi gore, a bijes — to je isti bijes koji sam osjećala
privezana uz krevet dok je Joseph Sands ozljedivao i uništavao mog Matta.

Mog Matta i moju Alexu, ljubavi mog života. Ožiljci koji su mi unakazili lice i tijelo, koji su mi
izvinuli srce i skoro mi osakatili dušu. Mjeseci noćnih mora, buđenja u vriskovima, oceani suza.
Pogrebi i nadgrobni spomenici, miris zemlje na groblju. Cigarete, očaj i ljubaznost stranaca.

Ovo čudovište koje se smiješi s druge strane žice, ostavilo je nasljeđe propasti. Don Rawlings.
Ja. Bonnie. Smrvio je naše nade u svojim rukama poput kruha, njegovim mrvicama hraneći stvari koje
klize tamom. Hranio se našom boli poput nekrofila na groblju.

On nije sve zlo na svijetu. Znam to. Ali zasad je on njegov izvor u mom svijetu. On je moje
silovanje, Mattovi vriskovi, pogled iznenađenja dok moj metak ubija Alexu. On je mrtva djeca koju
Don Rawlings sanja, kraj moje prijateljice iz djetinjstva, Callie koja leži u bolnici te siva
iscrpljenost njegove majke koja vene, poput prastare ruže.

»Gdje si?« prošapćem.
Čujem njegov osmijeh. »Mislim da sam te taknuo u živac s time. Odlično.« Zastane. »To je bio
tvoj zadnji test, Smoky. Ako si mogla preživjeti Sandsa, onda si doista moj Abberline.« Njegov glas
zvuči skoro pa nježno.
Sjetno.
»Gdje si?« ponovim.
Smije se. »Reći ću ti gdje sam, ali prvo ti trebam nekoga predstaviti. Pozdravi agenticu Barrett.«
Čujem kako se telefon približava nečijem uhu. »S-smoky?«
Potresena sam; udar struje iz akumulatora.
Elaina. Sve se tako brzo odvijalo, još nitko nije zamijenio Keenana i Shantza. Proklinjem samu
sebe, glupačo, glupačo, glupačo!
»Ovdje je sa mnom, Smoky. Zajedno s još nekim, nekim manjim. Nekime tko ne može
razgovarati putem telefona jer, pa, — ne može govoriti ovih dana.« Nasmije se. »Reci dćjd vul«
Tonem. Okružena sam zrakom, a ne mogu clisati. Vrijeme se sad kreće u ritmu mog srca, jedan
dug, spor ta-dam za drugim. Ovo što osjećam nije strah, to je užasnutost. Histerična užasnutost koja
blebeće bez smisla, melje utrobu i preplavljuje dušu. Iznanadi me mirnoća glasa kojim progovaram.
»Gdje si, Peter? Samo mi reci i doći ću ti.« Ne tražim ga da ih ne ozlijedi. Ionako mu ne bih
vjerovala.
»Evo pravila, Smoky. U svom sam domu. Elaina je gola i vezana za moj krevet. Mala je Bonnie
sklupčana u mojem naručju. Zvuči poznato? Ako ne stigneš za dvadeset pet minuta, ubit ću Elainu, a
stvari će s Bonnie postati doista veoma prisne. Ako vidim pripadnike policije ili specijalaca ili
makar posumnjam da su ovdje, obje ću ih ubiti. Možeš dovesti svoju ekipu, ali to je inače između
tebe i mene. Razumiješ li?«
»Da.«
»Dobro. Odbrojavanje počinje — sad.«
Prekine.
»Štose, dovraga, događa?« upita Alan.
Ne odgovaram. Pogledam Alana. Oči mu isijavaju vatrom, brigom i spremnošću. Alan je uvijek
bio spreman. Naročito kad je bila riječ o našem prijateljstvu. Osjećam vlastito disanje, udisaj-

izdisaj, udisaj-izdisaj.
Velika isprekidana tišina nadvila se nada mnom. Na plaži sam, sama, i prislanjam školjku na

uho. Čujem onaj slabašan šum mora. Je li to šok? Pitam se.
Mislim da ne. Mislim da uopće nije. To je Hillstead koji cijelo vrijeme dobiva ono što je i htio.
Da postanem kao on. Spremna da ubijem bez razmišljanja, žaljenja ili moralne dileme. Spremna

da osjećam da bih mogla ubiti lako kao što čupam korov.
Položim ruke na Alanova ramena, pogledam ga u lice. »Slušaj me, Alane. Reći ću ti nešto i

trebaš biti spreman za to. Moraš ostati sabran. Ja ću to srediti.«
Ne govori. U njegovim se očima ogleda početak uzbune, postupno shvaćanje.
»Ima Elainu i Bonnie«, kažem.
Ruke su mi još uvijek na njegovim ramenima i osjećam kako mu se mišići grče, osjećam kako

mu se odjednom trese cijelo tijelo i to jako. Ne skreće pogled s mojih očiju. »Ima njih, ali želi mene i
idemo tamo gdje ih drži. Kad stignemo, što god bilo potrebno, njega ćemo ubiti, a njih spasiti.«
Čvrsto ga primim za ramena, doista zaronim prstima u njih. »Shvaćaš li me? Ja ću to srediti.«

Dugo me promatra. James je tih i čeka.
»Pokušat će se izvući i povući i tebe sa sobom«, kaže Alan.
Kimnem. »Znam. Čini se da ću morati biti brža.«
Posegne i primi mi ruke. Drži ih na trenutak. Bože, ima velike, tvrde ruke. Pa ipak, njegov je
dodir nježan. »Budi brža, Smoky.«
Glas mu se slomi.
Ispusti moje ruke i odmakne se. Izvuče pištolj, provjeri šaržer i krene prema autu.
»Idemo«, kaže.
Savijanje bez lomljenja.
Ali slomit ćemo ga? upita zmaj. Smrskati mu kosti?
To je retoričko pitanje; ne odgovaram.
Na putu do tamo nazovem Tommyja.
»Još uvijek me pratiš?« upitam.
»Da.«
»Stvari su se promijenile.« Iznesem mu novosti.
»Što želiš da napravim?«
»Želim da odeš na njegovu adresu i čekaš. Ako vidiš da je izašao sam, to znači da nam je
pobjegao.«
»I, ako se to dogodi, želim da ga ukokaš.«
Duga stanka. Onda odgovori na svoj uobičajeni način »Nema frke.«
»Hvala, Tommy.«
»Hej, Smoky. Nemoj da te upuca.« Zastane. »Još uvijek želim vidjeti vodi li naš odnos
nečemu.« Zaklopi slušalicu.
Parkiramo se na prilaz. Sve izgleda normalno. Lijepo i tiho, slika predgrađa. Dok vadim ključ iz
auta, zazvoni mi mobitel.
»Barrett.«
»Uranila si, Smoky. Tako sam ponosan! A sad ću ti objasniti kako će ovo funkcionirati. Ući ćeš
kroz prednja vrata. Tvoji će prijatelji ostati vani. Ako se dogodi bilo što drugo osim te dvije stvari,
ubit ću Elainu i malu Bonnie. Jasno?«
»Jasno.«
»No, naprijed, onda, naprijed!«

Signal se prekine. Izvučem pištolj, jedanput ga provjerim, puštam ga da pronađe svoje mjesto u
mojoj ruci. Tamna, glatka, crna čelična ptica smrti. Skoro pa osjećam kako bruji.

»Ja ulazim, vi ostajete vani. To su njegova pravila.«
»Ne želim slušati ta sranja«, kaže Alan. Očajanje njegovu glasu daje oštrinu.
Pogledam ga. Doista mu se zagledam u oči. »Sredit ću to, Alane.« Dam mu da uoči zmaja, čuje
ga. Podignem pištolj. »Neću promašiti.«
Pogleda pištolj. Oblizne usnice. Izraz lica istodobno mu je neumoljiv i nemoćan, uzaludan rat,
strah u njemu bjesni. Ali proguta knedlu i kimne glavnom. Bacim pogled prema Jamesu. I on kimne.
Što da još kažem? Okrenem se od njih, sa strane u ruci noseći pištolj, i prođem stazom do
Hillsteadovih prednjih vrata. Primim kvaku i okrenem je. Srce mi lupa u prsima, krv juri žilama. I
bojim se i uzbuđena sam. Uđem u njegov dom zatvorivši vrata za sobom.
»Dođi gore, Smoky, draga«, čujem Hlllsteada kako govori. Glas dolazi s drugog kata.
Polako se penjem uz stepenice. Vrat mi se znoji. Stignem do vrha.
»Ovamo, agentice Barrett.«
Stupim u spavaću sobu podignuta pištolja. Prizor koji vidim učini ono što mu je i namjera:
smrznem se od straha.
Elaina je privezana za krevet. Gola je, vezanih ruku i nogu. U grlo mi se digne žuč kad vidim da
ju je već zarezao. Urezao je igru križić-kružić na kožu njezina trbuha. Urezao je liniju iznad njezinih
prsa. Pogledam njezine oči i osjetim olakšanje zbog onoga što u njima vidim. Prestravljena je, ali još
se opire. To znači da se Hillstead još nije ozbiljno latio posla. Još je nije slomio.
Peter sjedi u naslonjaču u podnožju kreveta, a Bonnie mu je u krilu. Drži nož na njezinoj žili
kucavici. I ona se opire, ali njezine oči sadržavaju još nešto čega u Elaininima nema: mržnju. Kad bi
mogla ubiti ovog čovjeka koji joj je ubio majku, to bi i učinila.
»Deja vu, zar ne, agentice Barrett? Primijetit ćeš da još nisam dotaknuo Elainino lice.« Naceri
se. »Mislio sam ovdje uključiti razne elemente tvoje boli i psihoze. Imamo uništenje nečega ljupkog,
to je područje s kojim neprestano iznova imaš poteškoća. Imamo ožiljke i nagrdivanje. I konačno,
možda i najbolje od svega, imamo tvoju kćer, Alexu, ljudski štit.«
Podignem pištolj, ali on pomakne Bonnienu glavu kako bi blokirao vlastitu. Vrh oštrice utisne se
jače i kaplja krvi pojavi joj se na vratu.
»No, ne budimo brzopleti«, kaže. »Imam stolac i za tebe. Sjedni. Skini teret s leda, kako se
kaže.« Ponovno izroni njegovo lice i on se nasmiješi. »Bit će kao u stara vremena.«
Smrvi mu kosti! Zareži zmaj.
Tiho, kažem mu. Moram se usredotočiti.
Osvrnem se oko sebe i ugledam naslonjač na koji je pokazao. Okrenut je prema njemu, naravno.
Kako je rekao, kao u stara vremena. Odem tamo i sjednem.
»Planiraš me još malo analizirati, Peter?« upitam.
Nasmije se i zatrese glavom. »To smo već prošli, oboje. Nemam više nikakvo mišljenje o tebi
koje bih ti rekao.«
»Pa što onda želiš?«
Oči mu zasjaje. U kontekstu ovog trenutka to je grozan prizor.
»Želim razgovarati s tobom, Smoky. A onda želim vidjeti što će se dogoditi.«
Pogledam mu koljena. Mogla bih ih upucati, u roku jednog jedinog treptaja. Pištolj gore, bum-
bum, dokrajčim ga pogotkom u glavu. Samo udahni i izdahni, tri stiska, pa-pa, Peter.
Počinjem s tom radnjom čak i dok razmišljam o njoj. Bubanj se pištolja uzdigne i znam da je
dobro poredan, znam to u dubini utrobe. Znam na ne posve svjesnoj razini koliko će kilograma

pritiska biti potrebno kako bi se povukao obarač. Znam koliko ću centimetrara morati pomaknuti
bubanj nakon prvog pogotka kako bih pogodila drugo koljeno. Sve je to ne-misao, viša matematika u
podsvijesti.

Samo što ipak nije.
Jer ruka koja drži pištolj... podrhtava.
A onda ne samo da podrhtava — trese se.
Zaklopim oči i spustim glavu. Peter se glasno nasmije.
»Smoky. Možda sam prerano donio zaključak! Možda nam ipak predstoji još terapije.«
Osjećam kako nadolazi panika. Uvlači se polako, poput tamnog vala na nekoj noćnoj plaži.
Bacim pogled na Bonnieno lice i zaprepasti me kad vidim da gleda ravno u mene. Oči su joj pune
povjerenja.
Trepnem, lice joj se zamagli. Opet treptaj. Postane Alexa.
Ljutite oči. Tu nema povjerenja.
Alexa je ipak naučila.
U ušima mi slabo zvoni.
Zvoni? Ne... nagnem glavu slušajući. To je glas. Predalek i preslab da ga razaznam.
»Smoky? Jesi li s nama?«
Hillsteadov glas povrati Bonnieno lice.
Uz šok shvatim da gubim razum. Tu na licu mjesta. Baš sad kad me najviše trebaju.
Bože dragi.
Pročistim grlo i prisilim se da nešto kažem. »Rekao... rekao si da želiš razgovarati. Pa pričaj,
onda.« Ne zvuči uvjerljivo, ali barem je razumljivo.
Kupam se u znoju.
Zastane. »Misliš li«, počne, »misliš li da žalim zbog situacije u kojoj sam se našao? Ako tako
misliš, onda nemaš pravo. Moj me je otac naučio živjeti, na visini standarda. Jedna od njegovih
omiljenih izreka bila je Nije bitno koliko dugo živiš — bitno je koliko si odlično ubijao dok si bio
živ.c« Skiljne prema meni. »Razumiješ li? Biti odan svom nasljeđu, uzoru Čovjeka iz sjene, ne znači
samo ubijati kurve i izazivati FBI. Riječ je o izvjesnom... daru. O karakteru umorstva, ne samo o
činu.« Glas mu je ponosan. »Režemo vas najfinijim srebrom i pijemo vam krv iz dizajnerskih
kristalnih čaša. Davimo vas svilom dok nosimo Armani.« Proviri iza Bonnie. »Svaka budala može
ubiti. Moji preci i ja? Mi stvaramo povijest. Postajemo besmrtni.«
Samo ti kupuj vrijeme, pomislim. Jer ponovno čujem taj slab glas u glavi i znam — znam — da
je važno što god govori.
»Nemaš djece«, kažem. »Tako da sve prestaje s tobom. Toliko o besmtrnosti.«
Slegne ramenima. »Ti će geni ponovno izbiti na površinu. Tko kaže da nije posijao sjeme na
drugim mjestima? Tko kaže da ja nisam?« nasmiješi se. »Nisam bio prvi, sumnjam da ću biti zadnji.
Naša će rasa preživjeti.«
Pojavi mi se jedna jedina, grozna misao. Je li moguće da ne želim spasiti Bonnie? Da neki dio
mene misli kako to ne bi bilo pravedno prema Alexi?
Ruka mi se trese u krilu i grči se oko kundaka pištolja.
Glas u mojoj glavi još je uvijek slab, ali postao je uporniji.
Namrštim sc Hillsteadu. »Rasa? Koja rasa?«
»Iskonski lovci. Grabežljivci koji hodaju na dvije noge.«
»Ah, da. To sranje.«
Zastane mi dah kad stegne zglobove prstiju na nožu za Bonnienim vratom. Ali onda se opuste i

on se zahihoće.
»Poanta je svega, draga Smoky, sljedeća: nije bitno to što si me ulovila. Na kraju krajeva, bio

sam autentičan. Jedino je to bitno. Puno autentičniji od svog oca — on nikad nije našao svog
Abberlinea. A moji ministranti?« Podsjeti me na pticu koja se samozadovoljno šepuri. »To je
nesumnjivo original.« Ponovno proviri prema meni. Uostalom, imam ponudu ili dvije za tebe. Malo
zabave za kraj.«

Po prvi put otkad mi se ruka s pištoljem tresla, glas u mojoj glavi utihne. U kosti mi se uvuče
nelagoda. »Kakvu ponudu?«

»Nekoliko ožiljaka koji će ostati zauvijek, Smoky. Želim na tebi ostaviti trag i dati ti nešto
zauzvrat.«

»O čemu pričaš, jebote?«
»Kad bih ti rekao: uzmi pištolj i upucaj se, a ja ću pustiti Bonnie i Elainu, bi li mi vjerovala?«
»Naravno da ne.«
»Da. No — kad bih ti rekao, uzmi nož i razreži si lice, a ja ću pustiti Elainu...?«
Nelagoda mi se poveća. Ponovno se počinjem znojiti.
»Ahhh... vidiš? To je zabavni dio kad su takvi ulozi u igri, Smoky. Trebala bi razmisliti o tome,
zar ne?« Nasmije se. »Toliko je mogućnosti. Ako ne učiniš ništa, i nastavimo kao i dosad, možda ih
izvučeš, možda obje umru. Ako se izrežeš, možda lažem i nastavimo kao i dosad... ali onda bi se
samo porezala pokušavajući. Pa nije baš smrt, zar ne? Ili se izreži pa je možda doista i pustim — a
sama šansa da se to dogodi znači da je drugi scenarij vrijedan razmatranja. Još gore po tebe, doista je
moguće da govorim istinu. Lako je povjerovati da bih mijenjao Elainu za užitak koji ću dobiti ako te
natjeram da si naneseš nove ožiljke, zar ne? Naročito kad držim ovu malu slatkicu kao štit?«
Još ništa nisam odgovorila. Nelagoda je prerasla u mučninu, u masno valjanje u mojoj utrobi.
Nije u krivu. Doista bih o tome razmislila. Hillstead je postavio grozne, no izdržljive uloge. Kao
prilikom svakog kockanja, mogla bih izgubiti, ali nagrada ako pobijedim... vrijedi li bacanja kocke?
Vjerojatno da.
Ne, ne, ne! Zmaj viče. Smrvi mu kosti!
Začepi, kažem.
Drugi glas šuti. Još uvijek je tamo, samo je tih. Čeka.
»Iznosiš li tu ponudu, Peter ?« upitam.
»Naravno da iznosim. Između jastuka i bočnog naslona stolca stoji nož.«
Pištolj odložim u krilo i prstima prođem rubom jastuka. Osjećam ga. Hladni čelik. Seprtljam
dok ne nađem držak, zgrabim ga i izvučem nož.
»Pogledaj ga.«
Učinim to. Nož je lovački. Stvoren kako bi rezao meso.
»Ožiljci«, promrmlja Hillstead. »Podsjetnici. Poput... godova drveta, označavaju prošla
vremena.« Jedno oko proviri iza Bonniene glave i fiksira se na mene. Vidim ga kako se miče, skoro
ga mogu osjetiti na svom licu. Poput mekih ruku koje prstima prelaze preko mojih ožiljaka. S
ljubavlju, na neki način, shvatim. »Želim na tebe staviti svoju oznaku, Abberlineu moj. Želim da me
vidiš svaki put kad se pogledaš u zrcalo. Zauvijek.«
»I ako to učinim?«
»Onda ću ti dopustiti da nož iskoristiš kako bi oslobodila Elainu. Što se god drugo dogodilo,
ona će izaći odavde, živa i zdrava.«
Elaina pokušava govoriti kroz krpu. Pogledam je. Trese glavom. Ne, govore njezine oči. Ne, ne,
ne....

Pogledam nož. Razmišljam o svom licu, autokarti boli u koje se pretvorilo. Značilo je gubitak
svega. Na to su me podsjećali moji ožiljci. Možda će ožiljak koji on želi biti podsjetnik na
spašavanje Elaine. Možda će to biti tek još jedan ožiljak. Možda ćemo svi ovdje umrijeti, a mene će
pokopati s njim kao s nezacijeljenom ranom.

Možda ću prisloniti pištolj na vlastitu glavu i povući obarač. Bi li mi se ruka i tada tresla? Da
sam ja ta u koju pucam?

Svijet se okreće, Bonnie postaje Alexa, Alexa postaje Bonnie, a u mojoj glavi huče oceani.
Istodobno se osjećam mirno i prestravljeno.

Gubim razum, o, da. Nema sumnje.
Skrenem pogled s Elaininih očiju.
»Gdje?« upitam.
Oko koje viri raširi se. Vidim kako mu se rub nabire. Smješi se.
»Jednostavan zahtjev, Smoky, draga. Zadržat ćemo ovu jednu stranu slobodnu od ožiljaka. Volim
misliti o tebi kao ljepotici u jednom profilu, a zvijeri u drugom. Dakle, s lijeve strane. Jedna jedina
crta, od ispod oka do ruba tih prekrasnih usana.«
»I ako to učinim, onda mi dopuštaš da oslobodim Elainu?«
»Tako sam rekao.« Slegne ramenima. »Mogao bih lagati, naravno.«
Oklijevam, a zatim približim nož licu. Ni u jednom trenu to nije došlo u pitanje. Čemu odgađati?
Učini to danas, bez odgodel hihoće se luđakinja u meni. Ako se izrežeš odmah, na dar ćeš dobiti
i ovaj prekrasan set kuhinjskih noževa!
Stavim vršak ispod lijevog oka, osjećam njegovu hladnoću. Neobično, pomislim. Nijedan drugi
osjet nije tako hladan i bešćutan poput ruba noža prislonjenog na kožu. Nož je supervojnik, slijedit će
bilo kakvu naredbu i ne mari za to što ga upotrebljavaš dokle god može rezati.
»Pobrini se da bude duboko«, kaže Hillstead. »Želim vidjeti kost kad završiš.«
Joseph Sands želio je da mu dodirnem lice. Peter Hillstead želi da dodirnem svoje pa to i činim,
režem, duboko i odlučno. Bol je iznimna. Oštrica je oštra kao britva i zijeva i dosađuje se dok me
sječe bez pola muke. Linija je duga, ima krvi, puno krvi, teče ml niz lice. Potočić krene preko mojih
usana. Kušam fino vino iz sebe.
Zmaj zaurla.
Hillstead je opčinjen. Ono jedno oko široko je. Upija sve, ispija do dna. Hrani svoje potrebe.
Dam mu trenutak da uživa u prizoru.
Uperim nož prema njemu. »No? Mogu osloboditi Elainu?«
Oko mu je još uvijek rašireno. Krv mi kapa s brade, a oko je prati.
»Tako prekrasno...« uzdahne.
Kap, kap, kap. Opčinjen je mojim potokom krvi.
»Peter«, oko se nevoljko odvoji od moje krvi, »mogu li je osloboditi?«
Bora. Opet se smiješi. »Pa...« kaže zatežući, »ne. Ne bih rekao. Ne.«
Istodobno me ispunjavaju očaj i prijezir. »Tako predvidljivo«, kažem, »da si želio biti
originalan, pustio bi Elainu. Ne učinivši to — to je ono što sam očekivala.«
Slegne ramenima. »Ne možeš udovoljiti svima.«
»Još uvijek možeš udovoljiti meni.«
»Kako?«
»Tako da umreš, Peter. Tako da umreš.«
Hrabre riječi, pomislim, ali još me je uvijek strah pištolja.
Nasmije se. »Pošteno, Smoky. A sad se ozbiljno bacimo na posao.«

Jednom rukom zgrabi pozadinu Bonniena vrata. Drugom drži nož, još uvijek prislonjen na
njezino grlo. »Dala si mi što sam htio. Vrijeme je da okončamo ovo.«

Ispustim nož. On ga prati dok pada na pod uz zveket.
Pratim ga i ja, opčinjena njegovim sjajem, odsjajem svoje krvi na njegovu tako oštrom rubu.
Škiljncm. Nagnem glavu. Glas se u mojoj glavi vratio i bliži je.
Ne gledam ga dok odgovaram. »Kako će ovo završiti, Peter?«
»Pa, na jedini mogući način, Smoky. Ovako ili onako.«
Bacim pogled na njega. Postojim na dvije razine. Jedan dio mene gleda u Hillsteada, sluša ga,
odgovara. Drugi se napinje, napinje i napinje kako bi čuo glas.
»Štoto znači, ovako ili onako?«
Oko se nabora.
»Prerezat ću Bonniein vrat, Smoky. Brojat ću do deset, a onda ću je izrezati od uha do uha, da
dobije širok tugaljiv cerek. Osim ako me prvo ne ubiješ, naravno.« Nož se pomakne. »Štogod se na
kraju dogodilo, siguran sam da ćeš me upucati i da ću umrijeti. Dakle, ovako? Ubiješ me prije nego
što nabrojim do deset i Bonnie preživi. Onako ? Pogleda moju ruku u kojoj držim pištolj. »Iznova
situacija kao s Alexom. Bonnie umre, još jedna izgubljena kći. Svejedno me ubiješ... ali prekasno,
prekasno.«
I napokon čujem glas.
Mamice.
»Sve što trebaš učiniti, draga Smoky«, glava mu izroni, ceri se, »jest da mi dopustiš da ti
pomognem zadnji put.«
Slušaj me, mamice. Možeš ti to. U redu je.
Praznim se iznutra. Postajem mirna, mirna, mirna.
»Jebi se.«
»Ne bi išlo.« Nasmije se još šire. »Nema prostora za pogreške, Smoky. Dat ću ti deset sekundi,
a onda ću je ubiti. Uzet ću svoj nož i širom joj rasjeći to lijepo malo grlo. Jedina šansa koju ima jest
da me ti probaš upucati. Naravno, mogla bi promašiti i ubiti je, kao što si to učinila Alexi. Mogla bi
svojim pištoljem pogubiti još jedno dijete.«
Krv kaplje s mog lica. Bonniene oči ispunjavaju mi um.
Ali Alexa je ta koja ispunjava moju dušu.
Nadolazi mi sve prekrasno na njoj. Sve odjednom. Svaki put kad sam je vidjela kako se smiješi
kad sam je grlila mirišući joj kosu. Svaka suza koju sam obrisala, svaki anđeoski poljubac koji mi je
ikada dala. Istina, sjećanja su mi se na nju u zadnje vrijeme počela vraćati. Ali ova su deset tisuća
puta življa. Deset milijuna puta jača.
Sve je nestalo, nestalo zauvijek.
»No hajde, specijalna agentice Barrett. Počinjem odbrojavati sekunde.«
Plivam u oceanu suza i ne nazire se horizont.
Stoga se pitanje ponovi: hoće li mi se ruka tresti ako uperim pištolj u sebe? Na taj bih način
mogla sve okončati. Brzo. Lako.
Okončati sve svoje uspomene. Želim to više od svega — ne znati za svoju prošlost.
»Ti si bila moj Abberline, Smoky. Trebala bi biti sretna — ti si najbolja od najboljih. Nitko nije
ulovio nijednog od nas, sve do mog pretka. Kapa dolje tvojoj spletki s mesom u staklenci. Očita laž,
ali priznat ću — razljutila me. A to što si ulovila Roberta, ma... bio je traljav pa to neću pripisati
tvojoj genijalnosti. Ali nadarena si, Smoky, draga. Tako nadarena.«
Jedva ga čujem. U mojim je ušima tutnjava koja prijeti da će potopiti svijet. To sam ja, udaram

se šakama dok ne prokrvare. Ja, zauvijek zarobljena u vrisku. Ja, zavijam i proklinjem i umirem i...
Mamice!
Tutnjava stane.
Tišina.
Vidim je krajičkom svog oka. Ali ne mogu je pogledati. Ne.
Previše me je sram.
U redu je, mamice. U redu je. Samo se moraš sjetiti onoga što je važno.
Što? Da sam te iznevjerila? Da sam te ubila? Da sam preživjela, a ti nisi ? Da je — najgore od

svega — život nastavio teći dalje ?
Ispunjava me sram, ukopava svoju njušku u svaki dio mene. Kopa po mojim dubinama.
To je bol, apsolutna i vječna.
Evo nas, pomislim. Konačnost. Mjesto gdje zauvijek gubim. Izblijedim u tminu.
Počinjem gubiti svijest. Prije no što uspijem, Alexa se nasmiješi. To je blješteće sunce. Zlatna

neumoljiva sila svjetla koja ruši sve pred sobom.
Ne, mamice. Sjeti se ljubavi.
Kao da je netko pritisnuo dugme za pauzu. Sva bol, sav sram prestane. Zaustavi se.
Zatim mirnoća.
Prolazi trenutak u vremenu, a ja ga promatram kako prolazi. Ta, moje srce počne govoriti, a

potom, dam, dovrši jednim udarcem.
Ravno ispred mene stoji Alexa. Više nije u magli, nije sjena ili kratak trenutak u snu.
Moja prekrasna Alexa, svjetluca.
»Bok, mamice«, kaže.
»Bok, ljubavi«, prošapćem.
Znam da nije doista tamo. No znam da je tamo koliko tamo može biti.
»Moraš odabrati, mamice«, kaže nježnim glasom. »Jednom zauvijek.«
»Kako to misliš, mišice?«
Nagne se prema meni i zgrabi moje ruke u svoje. Njezina blagost prijeđe na mene. Tako

prekrasna da zadrhtim. »Živjeti, mamice.«
Istina, prema mom iskustvu, stiže bez fanfara, ali stiže odjednom i zauvijek sve promijeni. Prava

je istina uvijek jednostavna. Ova nije ništa drugačija.
Izbor između života i smrti izbor je između Alexe i Hillsteada.
Između Matta i Sandsa.
Alexa se nasmiješi, kimne... I nestane.
I samo tako, od jednog udarca srca do drugog, suvisla sam. S tom istinom napusti me moje

ludilo.
Vrijeme ponovno otpočne.
Hillstead još uvijek blebeće, ali ne čujem što govori. Osjećam se kao da sam u komori tišine.

Svijet u kojem se sve drugo kreće normalnom brzinom, ali vlastite su mi misli kao u snu, kao da
radim tai chi na dnu bazena.

Bonniene se oči nisu odlijepile od mojih od trenutka kad sam ušla u sobu. Pune užasa, pune
povjerenja. Pogledam je sad, sad kad sam dobro. Doista je vidim.

Prekrasna je, mamice.
»Da, doista jest, miško«, promrmljam.
Hillsteadove se oči suze. Ovoga ga puta čujem. »S kim razgovaraš, Smoky, draga? Potpuno si
prolupala? Bolje ti je da se sabereš.

Još samo tri sekunde prije nego se mala Bonnie počne smijati ispod brade.«
Bit će teško izvesti ovaj pucanj kojim je moram spasiti. Vidljiva je otprilike jedna četvrtina
Hillsteadove glave. Ostatak je skriven iza Bonnie.
Proračuni počnu zujati u meni na početku se vrteći sporo, a onda sve brže.
Zmaj osjeća da stiže njegovo vrijeme i prede.
Glas Alexe ponovno mi dolazi prateći ritam zujanja kao što vjetar prati kišnu oluju. Ne brini,
mamice. Samo to osjeti. U tebi je, samo moras vjerovati u to.
»Ne znam, Alexa«, kažem joj. »5 centimetara, 4 centimetra. Ne znam. Mogla bih je ubiti.«
Osjećam kako me ruke njezina duha obgrljuju oko struka odostraga. Jedna ruka posegne i
dotakne moje srce. Tu je, mamice. Prestala si mu vjerovati, ali ona te sad treba. I ne smeta mi što i ti
trebaš nju. Pitala si me to u svom snu, ali probudila si se prije negoli sam ti uspjela odogvoriti. Voli
je, mamice. Ne smeta mi. U mislima mi izroni Alexino lice; Mattove smeđe oči. vilinski osmijeh,
jamice na poštara. Više je se ne bojim pogledati. Ruke se odmaknu i osjećam kako se povlači iza
mene. Prije nego ode, za kraj prošapće jednu stvar: zar ne razumiješ, mamice? Nisi savršena.
Napravi kako osjećaš, i to će biti najbolje što možeš. Dati sve od sebe uvijek će biti sve što ćeš
trebati činiti.
Zmaj reži, zujanje preraste u urlik rastući u meni poput vatrenog kolibrića koji prerasta u sokola,
pa u orla, pa...
Ruka mi se prestane tresti.
Podignem pištolj i povučem obarač bez razmišljanja.
Ne čujem prasak pucnja. Sve mi je pred očima. Vidim Bonnieno lice kako se trza unazad dok
Hillsteadova glava eksplodira i nož mu ispada iz ruke i znam da sam s njim ubila i nju.
Osjećam kako u meni raste urlik, rukama se hvatam za glavu, ali onda Bonnie krene prema meni,
šepajući svojim vezanim nogama.
Okrene svoj lijevi obraz prema meni i vidim Hillsteada na podu, rupu od metka kroz jedno oko i
shvatim.
Pucanj mi je uspio. Bilo je blizu, metak je okrznuo Bonnien obraz, ali našao je svoju metu. Ona
je dobro. On je mrtav.
Ruka mi drhti dok vraćam pištolj u kuburu. James i Alan dojure uz stepenice, a za njima Tommy.
Alan plače dok odvezuje Elainu i omotava je dekom, dok me James i Tommy pitaju jesam li
ozlijeđena. Ne odgovaram.
Pogledam dolje prema njemu, mrtvom na podu. Čovjek koji je Sandsu omogućio pristup mom
domu, koji je u konačnici bio odgovoran za smrt moje obitelji, ožiljke na mom licu. Razmišljam o
žetvi uništenja koje su njegovi postupci ostavili iza njega.
Na kraju je dokazao svoje.
Smrt je uvijek tek korak dalje.
Ali opet, i život je, a s njime i svi njegovi pobjednici.

Pedeset sedmo poglavlje

Callie je tražila da ovome prisustvuje troje ljudi. Ja, Marilyn i Elaina. Podrazumijeva se da je i
Bonnie ovdje, čini se da to Callie ne smeta.

Dva dana nakon smrti Petera Hillsteada, Callie se probudila. Dva dana nakon toga, liječnik se
priprema ispitati osjedjivost njezinih nogu. Iako se Callie to trudi sakriti, vidim da je prestravljena.

Izgleda grozno. Blijeda je, umorna. Ali živa.
A sad ćemo otkriti hoće li ponovno hodati.
Liječnik drži jedan od onih instrumenata koje svi znaju izgledom, ali ne imenom — kao neka
mamuza koja se okreće na kraju drške. Priprema se prijeći tim oštrim vršcima dnom njezinih stopala i
digne pogled prema Callie. »Spremni?«
Elaina je drži za ruku s jedne strane kreveta, ja s druge. Marilyn stoji s Elainine lijeve strane.
Bonnie promatra zabrinuta izraza lica.
»Poškakljajte me, dušice.«
Prijeđe mamuzom preko pete njezina lijevog stopala. Pogleda je. »Jeste li osjetili to?«
Oči joj se rašire od straha. Glas joj je slabašan. »Ne.«
»Ne paničarite«, pokuša je umiriti. Vidim da mu to ne uspijeva jer Callie rukom drobi moju.
»Pokušajmo s drugim stopalom«. Prijeđe mamuzom preko stopala pa čekamo...
A onda trzaj. Palac se pomakne. Callie zadrži dah.
»Jeste li osjetili to?« upita ponovno.
»Nisam sigurna.«
»U redu je. Izvrstan je znak što se palac pomiče. Pokušajmo ponovno.«
Prijeđe mamuzom preko dna njezina stopala. Ovaj se put palac istog trena zatrza.
»O-osjetila sam!« Callie uzvikne »Ne jako — ali jesam.«
»To je jako, jako, jako dobro, Callie«, kaže liječnik umirujućim glasom.
»Sad želim da još nešto pokušate za mene. Želim da pokušate pomaknuti taj nožni prst, onaj koji
se trznuo.«
Calliene se ruke znoje. Osjećam i najmanji drthaj.
»Hajde«, Elaina je smiruje. »Pokušaj. Možeš ti to.«
Callie se zagleda u svoj palac intenzitetom koncentracije na kojem bi joj zavidio i olimpijski
trkač. Osjećam njezin metalni napor kao nešto opipljivo.
Palac se pomakne.
»Osjetila sam nešto ovaj put!« kaže Callie uzbuđeno. »Više... povezanosti. Ima li to smisla?«
Liječnik se nasmiješi. Velikim smješkom, ogromnim smješkom.
Nitko od nas još si nije dopustio da se prepusti olakšanju, ali osjećam da ta mogućnost raste.
Moramo čuti riječi iz njegovih usta. »Da. To ima mnogo smisla. I to je jako dobra vijest. Ostaje samo
pet posto šanse da ćete iskusiti bilo kakvu vrstu hendikepa. Ništa što fizikalna terapija ne bi mogla
riješiti, ali ne želim da se brinete ako se to dogodi. Ako se dogodi, trebat ćete naprosto ponovo
naviknuti tijelo da prihvaća poruke između mozga i nogu.« Zastane. »Ali pouzdano mogu reći: nećete
biti paralizirani.«
Callie zabaci glavu unatrag na jastuk i zaklopi oči, soba se ispuni zbornim »hvala Bogu«; orkan
olakšanja.
Onda svi zastanem».

Jer začujemo jauk.
To je zvuk nekoga tko iz sebe oslobađa nešto što osakaćuje, ogromno i strašno, naricanjc, i svi
sc okrenemo da vidimo odakle dolazi.
Bonnie. Mala Bonnie naslonjena je na vrata Calliene sobe, crvenog lica, suze joj praktički pršte
iz očiju, šaka joj je u ustima. Pokušava zadržati vulkan tuge koji traži oslobađanje.
Od šoka zanijemim. Osjećam se kao da mi je netko ravnom britvom srce rasjekao napola.
Od svih se nas upravo Bonnie najviše bojala za Callie, a puka neočekivanost toga čini njezinu
tugu još silnijom. To, i moje shvaćanje. Da je Callie ostala invalid, on bi u Bonnienim očima bio
pobjednik. Jauče za svojom majkom, zbog mene, zbog Elaine, zbog Callie, zbog sebe.
Callien glas presječe zrak poput meke strijele. »Dođi ovamo, dušice«, kaže nježnošću koja me
zapanji.
Bonnie dojuri do njezina kreveta. Primi Callienu ruku, zaklopi oči i ponovno zaplače naslonivši
se na nju dok zglobovima prstiju stalno iznova briše obraze. Slavi Callien život i plače za vlastitim
svijetom, sve u isto vrijeme.
Callie joj nešto mrmlja bez riječi, dok mi ostali šutimo.
Ne bismo mogli progovoriti ni da smo htjeli.
Callie je zatražila da samo nekoliko trenutaka provede sa mnom nasamo.
»Dakle«, kaže Callie nakon podulje tišine. »Pretpostavljam da sad svi znaju za mene i
Marilyn?«
Nacerim se. »Tako nekako.«
Uzdahne, ali to ne zvuči kao uzdah kajanja. »Pa dobro.« Trenutak je tiha. »Ona me voli, znaš.«
»Znam.«
»Ali to nije ono zbog čega sam te zvala da ostaneš ovdje sa mnom«, kaže.
»Ne? A zašto onda?«
»Trebam nešto napraviti, a... uglavnom, nisam još posve spremna učiniti to s Marilyn. Možda
nikad neću biti.
Zbunjeno je pogledam. »Što?«
Pokaže mi da se približim. Sjednem na rub kreveta. »Približi se još malo.«
To i učinim. Ispruži ruke prema meni i nježno me postrance zgrabi za ruke, povlačeći me u sebe,
u zagrljaj.
Treba mi trenutak, ali zatim shvatim te zaklopim oči i snažno je zagrlim.
Jeca. Tiho i bez riječi, ali svime što ima.
I tako je grlim i pustim da plače i ne osjećam se tužno.
Nisu to takve suze.

Pedeset osmo poglavlje

Pet je sati, a James i ja jedini smo koji su ostali u uredu. Ovo je rijedak trenutak. Sva smo
čudovišta spremili na spavanje, zasad. Možemo ići kući prema rasporedu. Planiram to iskoristiti.

Gledam svoj izvještaj dok se ispisuje. Izaći će i zadnja strana i taj jedini komad papira
predstavljat će kraj slučaja Jacka ml. Svu krv i jad i prerano ugašene živote.

Ali i ne baš. Stvari koje je učinio, i kako te stvari utječu na nas i na druge, odzvanjat će i stvarati
jeku još godinama. Sjekao je širokim mačem, duboko i ne birajući. Tkivo ožiljaka možda nema
živčane završetke, ali svejedno je vidljivo i ponekad njime u sitne noćne sate prolaze trnci kao po
fantomskom udu.

Poput Keenana i Shantza. Taj ud ne samo da trne već istinski boli.
»Evo mojih bilješki«, kaže James prepavši me. Odloži ih na stol.
»Hvala. Skoro sam gotova.«
Stoji tamo također promatrajući pisač. Još jedan rijedak trenutak: James i ja dijelimo ugodnu
tišinu. »I tako nikad nećemo znati«, kaže.
»Čini se da ne.«
Dijelimo tamni vlak pa stoga dijelimo i isto čuđenje a da ga ne moramo izreći specifičnim
riječima.
Je li postojao netko prije oca Petera Hillsteada? Je li postojao smrtonosni djed ili pradjed? Kad
bismo to mogli pratiti unatrag, prije dana prave forenzike i umreženih kompjuteriziranih podataka,
bismo li krenuli na prekooceansko putovanje i našli se u popločenim ulicama osvjedjenim plinskim
svjetiljkama?
Bježeći od čovjeka bez lica sa sjajnim skalpelom u ruci i cilindrom na glavi ?
Vjerojatno ne.
Ali nikad nećemo znati sa sigurnošću.
Sposobnost da ostavimo ovakva pitanja bez odgovora, da ih napustimo bez osvrtanja ono je što
nas održava zdravog duha.
Ispiše se i zadnja strana.

EPILOG

Annie sam dala pokopati pokraj Matta i Alexe. Na taj ćemo način Bonnie i ja moći zajedno
posjećivati svoje obitelji.

Prekrasan je dan. Ono kalifornijsko sunce kakvo je moj tata najviše volio, izašlo je u svoj svojoj
slavi, ublaženo prohladnim povjetarcem koji ne dopušta da ti postane prevruće.

Trava na groblju ovaj tjedan još nije pokošena i svako se malo pomiče u valovima, sva gusta i
jarko zelena. Gledajući preko groblja na kojem se nadgrobni spomenici nižu dokle mi seže pogled,
zamišljam ga kao dno oceana prekriveno morskom travom i beskrajnim nizovima brodskih olupina.

Vidim druge ljude, same ili u društvu, mlade ili stare. Posjećuju vlastite žene ili muževe, sinove
ili kćeri, braću ili sestre. Neki su umrli mirno. Neki su umrli nasilno. Neki su imali utjehu, dok su
drugi umrli sami.

Neki grobovi nemaju posjetitelja. Stare i pucaju zbog zanemarivanja.
Iako je ispunjeno sjećanjima na smrt i progonjeno duhovima, mirno je to mjesto. A dan je
savršen.
Bonnie sadi cvijeće na Annienu grobu. Završi, ustane i otrese zemlju s dlanova.
»Gotova si, miško?« upitam.
Pogleda me i kimne. Nasmiješi se.
Elaina je započela s kemoterapijom. Alan još uvijek dolazi na posao. Prihvatila sam to da su
ishodi te dvije stvari izvan moje kontrole. Sve što mogu jest voljeti svoje prijatelje i biti tu za njih.
James je ponovno dao pokopati svoju sestru. Leo je kupio novog psa, štene labradora o kojem je
pričao danima. Callie se dobro oporavlja, sve više gunđa zbog toga što je prikovana za bolnički
krevet, što je dobar znak. Njezina je kći i dalje posjećuje, a čini se i da se Callie nevoljko privikava
na novostečenu titulu bake. Čini se da joj ne smeta.
Tommy i ja našli smo se još nekoliko puta. Bonnie se sviđa. Idemo polako, vidjet ćemo kamo će
nas to odvesti.
Ispalo je da je Peter Hillstead tijekom godina bio odgovoran za smrt još barem dvanaest žena.
Većinom su to bili savršeni zločini — zapravo, za njih znamo samo iz njegovih dnevnika. Vodio je
izrazito pedantne bilješke, baš kao i njegov otac. I baš poput oca, skrivao je žrtve, birajući žene koje
nikome ne bi nedostajale, uništavajući njihova tijela kad bi s njima bio gotov. Nije ostao nijedan
dokaz o njihovu odlasku, samo — sjene. Osim onih za koje smo znali, nismo uspjeli otkriti nijedno
drugo čudovište s kojim je bio u kontaktu i ohrabrivao ga, te čak je li to uopće radio. Naučila sam
prihvatiti da je i to izvan moje kontrole. Ako ispužu iz svojih brloga, dočekat ću ih i nokautirati.
Ispada da je Robert Street poznavao Hillsteada skoro tri godine. Sudjelovao je samo u dva
zadnja umorstva. Da budem iskrena, baš me briga, Hillstead je mrtav, a i Streeta čeka smrtna kazna.
Hillstead je iskoristio svoj položaj liječnika i ovlaštenog terapeuta za agente kako bi dobio
pristup evidenciji o osoblju, što ga je vjerojatno dovelo do Calliene kćeri. FBI je proveo opsežnu
istragu o Callienu podrijetlu i prošlosti; Marilyn nije promaknula njihovu oštrom oku.
Povremeno se činio svemoćnim u svojoj sposobnosti da sazna sve o nama. Na kraju ispada da je
bio samo pametan.
Mi smo bili pametniji, a to u meni budi neumoljivu samodopadnost. Prepoznajem opasnost koja
stoji iza toga. Vlak tame moja vlastita arogancija koja bi me mogla gurnuri s litice ako ne pazim.
Zasad, puštam ga da vozi. Naposljetku, zmajevi su puni ponosa.

Zbog slučaja Hillsteadovih analitičari su toliko uzbuđeni da im izbija pjena na usta. Nešto novo
i nikad viđeno kod serijskih ubojica, bla, bla, bla.

Ja ne mislim da je bio baš tako drugačiji od bilo kojeg drugog ubojice kojeg sam lovila i
ulovila. Napravio je pogrešku, kao što svi oni naprave. Koliko god »savršen« bio, upravo je Renee
Parker — njegova prva žrtva — bila ta koja je u konačnici posegnula iz groba, povukavši ga u zemlju
sa sobom. To u meni budi silno zadovoljstvo.

Otada sam mnogo puta pomislila — pravi su duhovi svijeta upravo to, posljedice naših djela.
Otisci stopala promjena su koju ostavimo dok putujemo vremenom.

Posljedice. Mogu nas progoniti ili nam nauditi. Mogu nas i uzvisiti ili nam noću pružati utjehu.
Ne zavijaju i plaču svi duhovi. Neki se samo smiješe.

Bonnie još uvijek ne govori. Ne vrišti u snu svake večeri, ali i ne prođe svaka noć mirno.
Prekrasno je dijete, pametna, obazriva, velikodušna u ljubavi. I umjetnica je, slikarica. Izbacuje iz
sebe prekrasne i mračne stvari, što zasad prepoznajem kao zamjenu za izgovorenu riječ.

Stekle smo rutinu. Ne baš kao majka i kći, ne još. Ali napredujemo, a ni ja više nisam
prestravljena. Zadovoljna sam Prvim maminim pravilom, spremna mu se prepustiti da me vodi kamo
želi.

Duhovi Matta i Alexe posjećuju me u snovima, kao utjeha. Više nemam noćne more.
»Jesi li spremna?«
Bonnie me umjesto odgovora primi za ruku.
Nijema je, a ja sam puna ožiljaka, ali dan je prekrasan, a budućnost više nije grozna. Ja imam
nju, ona ima mene i odatle raste ljubav.
A iz ljubavi — život.
Napuštamo groblje držeći se za ruke dok nas naši duhovi promatraju.
Osjećam kako se smiješe.

KRAJ

SKEN I OBRADA: KIKA

Sadržaj

Čovjek iz sjene Cody Mc Fadyen
I. SNOVI I SJENE

Prvo poglavlje
Drugo poglavlje
Treće poglavlje
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje
Šesto poglavlje
Sedmo poglavlje
Osmo poglavlje
Deveto poglavlje
Deseto poglavlje
Jedanaesto poglavlje
Dvanaesto poglavlje
Trinaesto poglavlje
Četrnaesto poglavlje
Petnaesto poglavlje
Šesnaesto poglavlje
Sedamnaesto poglavlje
Osamnaesto poglavlje
Devetnaesto poglavlje
Dvadeseto poglavlje
Dvadeset prvo poglavlje
II. SNOVI I POSLJEDICE
Dvadeset drugo poglavlje
Dvadeset treće poglavlje
Dvadeset četvrto poglavlje
Dvadeset peto poglavlje
Dvadeset šesto poglavlje
Dvadeset sedmo poglavlje
Dvadeset osmo poglavlje
Dvadeset deveto poglavlje
Trideseto poglavlje
Trideset prvo poglavlje
Trideset drugo poglavlje
Trideset treće poglavlje
Trideset četvrto poglavlje
Trideset peto poglavlje
Trideset šesto poglavlje
Trideset sedmo poglavlje
Trideset osmo poglavlje
Trideset deveto poglavlje

Četrdeseto poglavlje
Četrdeset prvo poglavlje
Četrdeset drugo poglavlje
Četrdeset treće poglavlje
Četrdeset četvrto poglavlje
Četrdeset peto poglavlje
Četrdeset šesto poglavlje
Četrdeset sedmo poglavlje
Četrdeset osmo poglavlje
Četrdeset deveto poglavlje
Pedeseto poglavlje
Pedeset prvo poglavlje
Pedeset drugo poglavlje
Pedeset treće poglavlje
Pedeset četvrto poglavlje
Pedeset peto poglavlje
Pedeset šesto poglavlje
Pedeset sedmo poglavlje
Pedeset osmo poglavlje
EPILOG