Codi McFadyen-Covjek iz sjene

kako bi mogao napraviti svoj posao bez plakanja ili bljuvanja, da ne prolupaš na licu mjesta. Moraš
biti u stanju gledati horor očima istražitelja. Kako neprirodno.

»Smiješno je prisjećati se, na neki način. Kao da mogu čuti vlastiti glas u glavi, neku vrstu
robotskog monotonog glasa.« Oponaša to dok govori. »Bjelkinja, oko trideset pet godina, privezana
za krevet gola. Tragovi porezotina od vrata do koljena, vjerojatno učinjeni nožem. Mnoge izgledaju
dugačko i plitko, vjerojatno mučenje. Torzo«, glas joj na trenutak zadrhti, »trbušna šupljina otvorena i
čini se da nema organa. Žrtvino lice iskrivljeno, kao da je vrištala dok je umirala. Kosti u rukama i
nogama čine se slomljene. Ubojstvo djeluje smišljeno. Čini se polagano. Smještaj tijela upućuje na
prethodno promišljanje i planiranje. Nije ubojstvo na mah.«

»Pričaj mi o tome«, kažem. »Kakav si osjećaj imala na mjestu zločina, baš u tom trenutku?«
Ona šuti dugo. Čekam promatrajući je kako gleda kroz prozor. Okrene pogled prema meni.
»Svršio je zbog njezine agonije. To je bio najbolji seks koji je ikada imao.«
Takve me rečenice zateknu. Tamne su, hladne i užasne.
Ali one su dio onoga što tražim. I zvuče istinito. I makar me isprazne, ostave šuplju, počinjem ga
njušiti. Miriše na parfem i krv, kao vrata u mraku sa svijetlim obrisom. Miriše kao smijeh pomiješan
s vriskom. Miriše kao laži zakrabuljene u istinu i trulež koji vidiš krajičkom oka.
Precizan je. I uživa u činu.
»Hvala, Jenny.« Osjećam se prazno i prljavo i puna sjena. Ali osjećam i da se nešto u meni
počinje pokretati. Zmaj. Nešto za što sam se bojala da je mrtvo i da je nestalo, amputirano od
Josepha Sandsa. Još nije budno, ne još. Ali opet ga osjećam prvi put nakon mjeseci.
Jenny se lagano protrese. »Prilično dobro. Stvarno si me dovela u trenutak.«
»S moje strane nije bilo potrebno neko umijeće. Ti si svjedok iz snova.« Moj mi odgovor zvuči
tupo. Trenutačno se osjećam tako umorno.
Sjedimo još trenutak, u tišini. Zamišljene i uznemirene.
Moja mocha više nije odlična, a Jenny je izgubila zanimanje za svoj čaj. To čine smrt i užasi.
To je stvar s kojom se moraš boriti ako radiš na ovakvom radnom mjestu. Krivnja preživjeloga. Čini
se gotovo kao sakrilegij uživati u trenutku svog života dok razgovaraš o vrištećem kraju tuđeg.
Uzdahnem. »Možeš li me odvesti k Bonnie?«
Platimo i odlazimo. Cijelim putem do tamo grozim se pri pomisli na te oči koje zure. Mirišem
krv i parfem, parfem i krv. Miriše na očaj.

Jedanaesto poglavlje

Mrzim bolnice. Drago mi je da postoje kad su potrebne, ali imam samo jedno lijepo sjećanje na
boravak u bolnici: rođenje moje kćeri. Inače je posjet bolnici uvijek značio ili da sam ozlijeđena ili
da je ozlijeđen netko do koga mi je stalo, ili da je netko umro. Ni ovo nije iznimka. Ušli smo u
bolnicu jer smo htjeli posjetiti djevojčicu koja je bila vezana za svoju mrtvu majku tri dana.

Vrijeme koje sam ja sama provela u bolnici nadrealno je sjećanje. Bilo je to razdoblje
intenzivne fizičke boli i beskrajne želje za smrću. Razdoblje u kojem nisam spavala danima, dok se
nisam onesvijestila od iscrpljenosti. Razdoblje buljenja u strop u mraku uz zujanje monitora i mekan
zvuk cipela medicinskih sestara koji se vukao niz hodnike, preglasan u tišini poput vate. Razdoblje
slušanja vlastite duše koja ima prazan zvuk valova koji čuješ kad na uho staviš morsku školjku.

Osjetim njezin miris i u sebi zadrhtim.
»Evo nas«, kaže Jenny.
Murjak pred sobom je oprezan. Pita me za osobnu iskaznicu iako sam s Jenny. Odobravam to.
»Je li bilo posjetitelja?« upita Jenny.
Otrese glavom. »Ne. Bilo je mirno.«
»Nemoj pustiti nikoga dok smo mi unutra, Jime. Nije me briga o kome je riječ, razumiješ?«
»Kako god Vi kažete, detektivko.«
Nasloni se u svom stolcu, razmota svoje novine, a mi uđemo.
Zavrti mi se u glavi u trenutku kad se vrata zatvore i ugledam Bönnien miran obris. Ne spava,
oči su joj otvorene. Ali ne pomiču se ni na znak našeg ulaska. Malena je, sićušna, izgleda još i manje
zbog okolnosti, a ne jer na bolničkom krevetu izgleda poput patuljka. Začudi me koliko je slična
Annie. Jednaka plava kosa i prćasti nos, oči plave poput kobalta. Za nekoliko godina postat će gotovo
kao blizanka djevojke koju sam grlila u WC-u srednje škole prije toliko godina. Shvaćam da sam
zadržavala dah. Izdahnem i priđem joj.
Priključena je samo na osnovne aparate. Jenny mi je na putu ovamo objasnila da je temeljiti
pregled pokazao kako nije došlo do silovanja ni fizičkih ozljeda. Dio mene zahvalan je zbog toga, ali
znam da su njezine rane mnogo dublje. One su otvorene i krvave i nijedan liječnik ne može ih zašiti,
te duševne rane.
»Bonnie ?« kažem nježnim, odmjerenim tonom. Sjećam se da sam čitala nešto o pričanju ljudima
u komi, kako te mogu čuti i kako im to pomaže. Ovo je prilično blizu tome. »Ja sam Smoky. Tvoja
majka i ja bile smo najbolje prijateljice dugo vremena. Ja sam tvoja kuma.«
Nikakav odgovor. Samo te oči koje bulje u strop. Vide nešto drugo. Možda ne vide ništa. Odem
sa strane kreveta. Oklijevam prije nego što uzmem njezinu malu ruku u svoju. O mene se razbije val
vrtoglavice kad osjetim kako joj je koža mekana. Ovo je ruka djeteta koje još nije naraslo, simbol
onoga što čuvamo i volimo i nad čime bdijemo. Tako sam držala ruku svojeg djeteta mnogo puta i u
meni se otvori praznina dok Bonnie popunjava to mjesto. Počnem razgovarati s njom nesigurna što ću
izustiti dok mi se riječi ne skotrljaju s usana. Jenny stoji sa strane, u tišini. Jedva da sam je svjesna.
Moje mi riječi zvuče tiho i ozbiljno, zvuk nekoga tko se moli.
»Dušo, želim da znaš da sam ovdje kako bih našla čovjeka koji je to učinio tebi i tvojoj majci.
To mi je posao. Želim da znaš da znam koliko je to strašno. Koliko te unutra boli. Da možda želiš i
umrijeti.« Suza mi se spusti niz obraz. »Izgubila sam muža i kćer zbog zlog čovjeka prije šest
mjeseci. Ozlijedio me. I dugo vremena željela sam raditi upravo ovo što ti sada radiš. Samo sam se

htjela povući u sebe i nestati.« Zastanem na trenutak, uzmem iscjepkan udah, stisnem joj ruku. »Samo
sam htjela da znaš da razumijem. Ostani tamo koliko god trebaš. Ali kad budeš spremna da izađeš,
nećeš biti sama. Bit ću ovdje za tebe. Brinut ću se za tebe.«

Sad otvoreno plačem i nije me briga. »Voljela sam tvoju majku, dušo. Toliko sam je voljela. Da
smo barem ona i ja provele više vremena zajedno. Da sam te barem više viđala.« Nasmiješim se kroz
suze iskrivljenim smiješkom. »Da ste se barem ti i Alexa poznavale. Mislim da bi ti se svidjela.«

Sve mi se više vrti, a suze samo nadolaze. Zalovanje je ponekad takvo. Kao voda, pronalazi bilo
kakav otvor, progura se kroz bilo kakvu pukotinu dok nemilosrdno ne eksplodira. Umom mi bljeskaju
slike Alexe i Annie, pretvaraju mi glavu u neki luđački disko sa stroboskopskim svjedom. Imam samo
trenutak da shvatim što se događa. Padam u nesvijest.

Zatim se sve zamrači.
Ovo je drugi san i prekrasan je.
U bolnici sam, u trudovima. Ozbiljno razmišljam da ubijem Matta zbog njegova dijela zbog
kojeg sam ovdje. Cijepaju me na dva dijela, prekrivena sam znojem, rokćem kao svinja, sve to
između bolnih vrisaka.
Kroz mene se miče ljudsko biće pokušavajući izaći van. Uopće se ne osjećam poetski, osjećam
se kao da kenjam kuglu za kuglanje. Zaboravila sam na navodnu ljepotu rađanja, želim da ta stvar
izađe iz mene, volim je mrzim je volim je, i sve se ovo odražava u mojim vriscima i psovkama.
Liječnikov je glas miran i želim da ga mogu odalamiti po glupoj, blesavoj ćelavoj glavi. »U
redu, Smoky, glavica izlazi! Samo tiskajte još nekoliko puta i vani je. Hajde, držite se.«
»Odjebi!« viknem, a zatim tiskam. Dr. Chalmers na to i ne digne pogled. Porađa djecu već dugo.
»Ide ti odlično, ljubavi«, kaže Matt. Držim ga za ruku i dio mene primjećuje perverznu nadu da
ću mu zdrobiti kosti u prah.
»Otkud ti znaš?« zarežim. Od siline truda naglo zabacim glavu natrag i psujem kao nikada do
tada, blasfemija, užasne riječi zbog kojih bi se i kočijaš postidio. U zraku je miris krvi i prdeža koji
su mi pobjegli dok sam tiskala. Mislim si, nema tu ljepote, sve ću vas ubiti. Zatim se bol i pritisak
pojačaju, na način koji nisam mislila da je moguć. Osjećam se kao da bi mi se glava trebala okretati
oko osi, psujem u groznom zanosu.
»Još jedanput, Smoky«, dr. Chalmers kaže medu mojim nogama, još uvijek miran u ovoj
pometnji.
Čuje se zvuk kuljanja, uvlačenja, bol i pritisak, a zatim — vani je. Moja kći izašla je na svijet;
prvi zvukovi koje čuje kletve su. Tišina, zvuk rezanja, a zatim nešto što dokida sav bol, ljutnju i krv.
Štozaustavlja vrijeme. Čujem svoju kćer kako plače. Zvuči uzrujano kao ja prije nekoliko trenutaka i
to je najljepša stvar koju sam ikada čula, najljepša glazba, čudo veće nego što mogu zamisliti.
Oduševljena sam, osjećam se kao da bi mi srce trebalo prestati kucati. Čujem taj zvuk, pogledam
muža i počnem ridati.
»Zdrava curica«, dr. Chalmers kaže naslanjajući se dok sestre čiste Alexu i umotavaju je.
Izgleda znojno i umorno, i sretno. Volim tog čovjeka kojeg sam prije par sekundi htjela zamlatiti. Bio
je dio ovoga i zahvalna sam mu, iako ne mogu prestati plakati ni naći prave riječi.
Alexa se rodila tik iza ponoći usred krvi, boli i kletvi, a to se dogada samo nekoliko puta u
životu — trenutak savršenstva.
Umrla je također nakon ponoći, vratila se u maternicu tame iz koje se više neće ponovno roditi.
Dolazim k svijesti, hvatam zrak, tresem se i plačem. Još sam uvijek u bolničkoj sobi. Jenny stoji
nada mnom. Izgleda pogođeno.
»Smoky! Jesi li u redu?«

U ustima mi je ljepljivo. Obrazi su mi ispucali zbog soli suza. Prestravljena sam. Bacim pogled
prema bolničkim vratima. Jenny otrese glavom.

»Nitko drugi nije bio unutra. Iako, pozvala bih nekoga da se nisi uskoro probudila.«
Progutam zrak. To su duboki udasi nakon napadaja panike. »Hvala ti.« Uspravim se do sjedećeg
položaja, položim glavu u ruke. »Zao mi je, Jenny. Nisam znala da će se to dogoditi.«
Ona šuti. Na trenutak je izblijedjela njezina snažna vanjština, izgleda tužno bez sažaljenja.
»Ništa se ne brini.«
To su jedine riječi koje je rekla. Ja sjedim tamo i pokušavam doći do zraka, disanje mi se
smiruje. A zatim primjećujem nešto. Kao i u snu, bol je trenutka nestala.
Bonnie je okrenula glavu i gleda me. Niz obraz kotrlja joj se jedna jedina suza. Ustajem,
prilazim njezinu krevetu, primam je za ruku.
»Bok, dušo«, šapnem.
Ona ne odgovori, a ja ne kažem više ništa. Samo buljimo jedna u drugu sa suzama koje nam teku
niz obraze. Suze tome i služe, zar ne? Tako duša krvari.

Dvanaesto poglavlje

Ljudi iz san francisca voze prilično slično kao Njujorčani — bespoštedni su. Trenutačno je
promet srednje gust, a Jenny je usredotočena na okrutne pregovore s drugim vozilima dok vozimo
natrag prema policijskoj stanici. Simfonija truba i psovki ispunjava zrak. Stavila sam prst u jedno uho
kako bih mogla čuti Callie dok razgovaram s njom na mobitel.

»Što kaže Ekipa za očevid?«
»Dobri su, dušice, vrlo dobri. Sve precizno pročešljavam, ali mislim da su forenzički pokrili
sve.«
»I pretpostavljam da nisu našli ništa.«
»Bio je oprezan.«
»Da.« Osjećam kako mi na vrata kuca depresija, guram je od sebe. »Jesi li provjerila s
drugima? Ima li što od Damiena?«
»Nisam još imala vremena.«
»Ionako smo gotovo natrag u postaji. Nastavi s tim što radiš. Javit ću se ostalima.«
Ona zašuti na trenutak. »Kako je dijete, Smoky?«
Kako je dijete? Da bar imam odgovor na to. Nemam i ne želim razgovarati o tome trenutačno.
»U lošem je stanju.«
Prekidam vezu prije nego što je uspjela odgovoriti i zurim kroz prozor dok putujemo kroz grad.
San Francisco je labirint strmih brežuljaka i jednosmjernih ulica, agresivnih vozača i tramvaja. Ima
određenu maglovitu ljepotu kojoj sam se oduvijek divila, neobičnu posebnost. Mješavina je kulture i
dekadencije, brzo se kreće ili prema smrti ili prema uspjehu. U ovom trenutku, ne čini mi se tako
jedinstvenim. Samo još jedno mjesto gdje se događaju ubojstva. To je problem s ubojstvima. Može
se dogoditi na Sjevernom polu ili na ekvatoru. Može ga počiniti muškarac ili žena, mlad čovjek ili
odrastao. Žrtve mogu biti grešnici ili sveci. Ubojstva su svugdje, a njihova djeca tvore legiju.
Trenutačno sam ispunjena tamom. Ništa bijelo ni sivo, samo pravo crnilo, kao ugljen.
Stižemo u postaju i Jenny nas odvede iz ulične rijeke prometa na mirnije parkiralište koje
pripada postaji. U San Franciscu teško se nalazi parking — jao onima koji su toliko glupi da ovdje
pokušaju ilegalno parkirati.
Ulazimo kroz pokrajnja vrata i hodamo niz hodnik. Alan je u Jennynu uredu s Charlijem. Oboje
su zadubljeni u dosje pred njima.
»Bok«, kaže Alan. Osjećam kako me pregledava pogledom, svodi bilancu. Ne dajem mu to na
znanje.
»Ima li već kakvih novosti od drugih?«
»Sa mnom nije nitko razgovarao.«
»Je li vam nešto palo na pamet?«
Otrese glavom. »Još nije. Da bar mogu reći da su policajci ovdje zajebali, ali nisu. Detektivka
Chang drži uzde.« Alan pucne prstima i nasmije se Charlieju. »O, da — oprosti. I njezin vjerni
pratilac, naravno.«
»Popuši mi«, Charlie odgovori a da ne digne glavu s dosjea.
»Samo nastavite. Idem nazvati Jamesa i Lea.«
Pokaže mi palac prema gore i nastavi čitati.
Zazvoni mi mobitel. »Barrett.«

Čujem Jamesov razdražljiv glas. »Gdje je, dovraga, detektivka Chang ?« progunđa.
»Što ima, James?«
»Mrtvozornik ne želi početi rezati dok se tvoja prijateljičica ne pojavi. Neka smjesta dovuče
svoje dupe ovamo.«
Prekine razgovor prije nego što uspijem odgovoriti. Debil.
»James te treba u mrtvačnici«, kažem Jenny. »Ne žele početi bez tebe.«
Uputi mi malen smiješak. »Pretpostavljam da je šupak ljut?«
»Jako.«
Naceri se. »Neka. Idem smjesta tamo.«
Odlazi. Vrijeme je da nazovem Lea, našeg novajliju. Nepovezana misao dok biram broj: kakve
naušnice nosi na uhu kad nije na poslu? Telefon zvoni pet ili šest puta prije nego što se javi, a kad to
učini, zvuk me njegova glasa navodi na oprez. Prazan je i zaprepašten. Zubi mu cvokoću.
»C-C-C-Carnes...«
»Leo, ovdje Smoky.«
»V-v-v-video...«
»Uspori, Leo. Udahni i reci mi što se događa.«
Kad nakon toga progovori, glas mu se pretvori u šapat. Ono što govori ispunjava mi glavu
bijelim šumom.
»V-v-video u-u-u-u-ubojstva. Užas...«
Alan me gleda s brigom u očima. Osjeća da se nešto dogodilo.
Uspijevam progovoriti. »Ostani tamo, Leo. Ne idi nikamo. Dolazimo najbrže što možemo.«

Trinaesto poglavlje

Sjećam se ove četvrti otkad sam posjetila Annie kad joj je otac umro. Živjela je u visokoj
stambenoj zgradi — opet, na njujorški način gdje su stanovi bolje opremljeni kao da su u osobnom
vlasništvu, s blagovaonicama i kadama u razini poda. Stanemo ispred zgrade.

»Lijepa zgrada, lijep kvart«, Alan primijeti gledajući kroz vjetrobran.
»Tata joj je bio uspješan«, kažem. »Oporučno joj je ostavio sve.«
Ogledam se oko sebe, čisto, sigurno susjedstvo. Iako se nijedan dio San Francisca ne može
zaista nazvati predgrađem, taj grad definitivno ima svoja »fina susjedstva«. Udaljena su od gradske
buke, a ona najbolja položena su visoko tako da imaš pogled na zaljev. Postoje stara susjedstva s
kućama u viktorijanskom stilu, ali i moderna urbanistička područja. Kao što je ovo.
Sad mi, kao i nedavno, pada na pamet: nijedno mjesto nije sigurno od ubojstva. Nijedno.
Činjenica da se ono manje očekuje ovdje nego u slumu neće te na kraju učiniti manje mrtvim.
Alan zove Lea dok izlazimo iz auta. »Ispred zgrade smo, sine, drži se. Stižemo gore za sekundu.«
Ulazimo kroz ulazna vrata u predvorje. Čovjek na recepciji gleda nas dok ulazimo u lift, ali ne
kaže ništa. Vozimo se na četvrti kat u tišini.
Alan i ja bili smo tihi na putu ovamo, i još uvijek smo tihi. Ovo je najgori dio posla za bilo koga
tko to radi. Vidjeti stvarnost čina. Jedna je stvar procesuirati dokaze u laboratoriju, zagledati se u
ubojičin um za vježbu. Nešto je drugo vidjeti mrtvo tijelo. Namirisati krv u sobi. Kao što je Alan
jednom rekao: »To je razlika između razmišljanja o jedenju govna i jedenja govna.«
Charlie šuti, izgleda mrko. Možda se prisjeća prošle noći kad je pritisnuo kvaku i ugledao
Bonnie.
Stižemo na kat i izlazimo, hodamo niz hodnik i skrećemo. Leo je vani. Sjedi leđima naslonjen na
zid s glavom u rukama.
»Ja ću...« promrmlja Alan.
Kimnem glavom pa gledamo dok prilazi Leu. Klekne pred njega i stavi ogromnu ruku na
mladićevo rame. Iz iskustva znam da je dodir te ruke nježan, koliko god velika bila.
»Kako si, mali?«
Leo digne pogled. Lice mu je bijelo i blijedo. Sjaji se od masnog znoja. On se i ne pokuša
nasmijati. »Oprosti, Alane. Izbezumio sam se. Vidio sam to, a zatim povraćao i nisam više mogao
ostati unutra...« Govori sve tiše, bezvoljno.
»Slušaj, sine.« Glas Velikoga je tih, ali zahtijeva pozornost. Charlie i ja čekamo. Koliko god
želimo ući unutra i nastaviti sa svojim poslom, oboje suosjećamo s onime što Leo prolazi. To je
ključan trenutak za ljude u našoj profesiji. To je krštenje. Točka kad prvi put proviriš u bezdan gdje
otkriješ da vuk zaista postoji i da se stvarno skrivao pod tvojim krevetom sve te godine. Gdje se
licem u lice suočiš s pravim zlom. Oboje znamo da je sad trenutak kada će se Leo ili oporaviti ili
naći novi posao. »Misliš da nešto s tobom nije u redu jer si se izbezumio zbog onoga što si vidio?«
Leo kimne glavom i izgleda posramljeno.
»Pa, varaš se. Gledaj, problem je u tome što si gledao previše filmova, pročitao previše knjiga.
Oni ti daju šašavu ideju o tome što znači biti snažan. Kako bi se policajac trebao ponašati kad vidi
mrtva tijela ili nasilje, takve stvari. Misliš da bi na vrhu jezika trebao imati neke pametne izjave, u
ruci sendvič sa šunkom i ostati skroz hladnokrvan i takva sranja. Točno?«
»Valjda.«

»A ako ne budeš takav, onda si sigurno tetkica i trebaš se sramiti pred starom gardom. Kvragu,
možda čak misliš da nisi za ovaj posao jer si bljuvao.« Alan se okrene prema nama. »Koliko si
mjesta zločina vidio prije nego što si prestao rigati, Charlie?«

»Tri. Ne, četiri.«
Leova se glava na ovo naglo digne.
»A ti, Smoky?«
»Više od jednog, to je sigurno.«
Alan se okrene natrag prema Leu.
»A ja, meni je trebalo oko četiri. Čak je i Callie bljuvala iako to neće priznati jer se pravi
kraljica i to.« Alan namigne Leu. »Sine, ništa te u životu ne pripremi na to da vidiš takve stvari prvi
put u životu. Ama baš ništa. Nije važno koliko si slika vidio ili dosjea pregledao. Prava je smrt
potpuno druga stvar.«
Leo pogleda Alana, prepoznajem njegov pogled. To je pogled poštovanja koji graniči s
obožavanjem, a koji učenik upućuje mentoru. »Hvala.«
»Nema problema.« Oboje ustanu.
»Jeste li spremni da me izvijestite, agente Carnes?« Učinim svoj glas malo strožim. Treba mu.
»Da, gospođo.«
U obraze mu se vratila boja, izgleda malo odlučnije. Meni izgleda samo mlado. Leo Carnes
dijete je koje se prvi put susrelo s ubojstvom i sad će ga sudbina postarati prije nego što je to
potrebno. Dobro došao u klub.
»No, izvoli onda.«
Glas mu je miran dok govori. »Došao sam i na početku izvršio osnovne provjere kako bih
potvrdio da nema zamki ni virusa.
Zatim sam učinio prvu stvar koju čovjek čini — provjerio sam koji je dokument zadnji
izmijenjen. Ispalo je da je to tekstualni dokument s imenom proätajtemefederalci.«
»Stvarno?«
»Da. Otvorio sam ga. Sadržavao je jednu jedinu rečenicu: Pogledaj u džep plave jakne. Nisam
vidio nikakvu plavu jaknu, ali zatim sam pogledao u ormar. U lijevom džepu ženske plave jakne
našao sam CD.«
»Pa si ga odlučio pogledati. U redu je. I ja bih učinila istu stvar.«
Ohrabren, on nastavi. »Kad radiš CD, možeš mu dati naslov. Kad sam vidio naslov ovoga, jako
sam se zainteresirao.« On proguta slinu. »Ime mu je bilo Anniena smrt.«
Charlie napravi grimasu. »Kučkin sin. Jenny će popizditi jer smo ovo previdjeli.«
»Nastavi«, kažem Leu.
»Pogledao sam kakvi su dokumenti na CD-u. Bio je samo jedan. Video visoke kvalitete i visoke
rezolucije. Ispunio je cijeli CD.« On opet proguta slinu. Djelomično mu se vraća blijedost. »Kliknuo
sam na dokument koji je otvorio program, koji je zatim pustio video. Bilo je...« Otrese glavom i
pokuša se sabrati.
»Oprostite. Ubojica je kodirao i stvorio taj video. Ne sadrži potpuni tijek od početka do kraja
— to bi vjerojatno bilo preveliko za CD, u smislu veličine videa — to je više... montaža.«
»Anniena ubojstva«, izgovorim ja umjesto njega; znam da ne želi biti primoran da to kaže sam.
»Da. To je... neopisivo. Nisam htio nastaviti gledati, ali nisam si mogao pomoći. Zatim sam
počeo bljuvati, a onda ste vi nazvali. Izašao sam iz stana i čekao da dođete.«
»Nisi bljuvao u spavaćoj sobi, zar ne?« upita Charlie.
»Stigao sam do kupaonice.«

Alan ga potapša po leđima rukom veličine rukavice hvatača u bejzbolu. Da Leo ima zubnu
protezu, izletjela bi iz njegovih usta.

»Vidiš? Dobar si, Leo — nisi izgubio glavu kad ti se okrenuo želudac. Odlično.«
Leo mu smeteno uputi polovičan smiješak.
»Idemo to pogledati«, kažem. »Leo, ne moraš biti tamo ako ne želiš. Stvarno to mislim.«
Pogleda me vrlo izravno. Iznenađujuća mješavina zrelosti i promišljanja. U bljesku uvida
shvaćam da znam o čemu razmišlja. Razmišlja o tome kako mi je Annie bila prijateljica. Da, ako ja
budem gledala kako umire, onda bi to svatko trebao moći. Gotovo da mu čujem misli. U njegovim
očima nalazim potvrdu; pogled mu očvrsne i odlučno otrese glavom prema meni. »Ne, gospodo.
Stvari koje se tiču kompjutera moj su posao. Obavit ću ga.«
Cijenim njegovu snagu na način na koji cijenim takve stvari — tako što ih ne napuhavam. »U
redu. Uvedi nas unutra.«
Leo otvori vrata stana i mi uđemo. Nije se mnogo promijenio od stana kojeg se sjećam. Ima tri
spavaće sobe, dvije kupaonice, veliku dnevnu sobu i odličnu kuhinju. Najupečatljivija je činjenica da
je Annie posvuda. Ona živi kroz dekor, najnaglašeniji element ovog mjesta. Plava joj je bila najdraža
boja pa je vidim na zavjesama, na vazi, fotografiji širokog plavog neba. Stan je otmjen, odiše
ležernom kvalitetom, bez pozlaćenih rubova ili listića. Sve je skladno, ali ne na onaj iritantno
opsesivno-kompulzivan način, kao kad se netko želi dokazati. Stan je studija prigušene ljepote.
Atmosfera je mirna.
Annie je oduvijek imala taj dar. Sposobnost da doda detalje, a da o tome ne mora razmišljati.
Sve, od odjeće koju je nosila do sata na zapešću, uvijek je odražavalo stil, bez arogancije ili
šlampavosti. Elegancija bez prepotencije. To je za nju bilo instinktivno, a ja sam to uvijek smatrala
dokazom unutarnje ljepote. Nije birala stvari zbog toga kako će ih drugi vidjeti na njoj. Birala ih je
jer su joj se sviđale. Jer su bile prave za nju. Jer su joj odgovarale. Stan je odraz toga. Prekriven je
prozirnom prašinom Anniene duše.
Ali ovdje je još nešto.
»Osjetiš li to?« upita Alan. »Što je to?«
»Parfem i krv«, promrmljam.
»Kompjuter je ovdje«, kaže Leo. Vodi nas u spavaću sobu. Ovdje harmonija umire. Ovdje je on
bio na djelu. To je svjesno suprotstavljanje Annienoj nesvjesnoj ljepoti. Ovdje je netko težio
neskladu. Tome da prekine mir. Da uništi nešto iznimno.
Tepih ima mrlju od krvi, a moj nos namiriše snažan, truo smrad raspadanja pomiješan s mirisom
Anniena parfema. Dvije suprotnosti: jedan je miris života, drugi vonj smrti. Stolić je prevrnut,
svjetiljka uništena. Zidovi su izgrebani i cijela se soba čini nakrivljenom. Ubojica je silovao ovu
sobu svojom prisutnošću.
Leo sjedne za kompjuter. Ja pomislim na Annie.
»Hajde«, kažem mu.
Leo problijedi. Zatim pomakne miša i pozicionira strelicu na dokument, dva puta klikne na
njega. Program za prikazivanje videa ispunjava monitor i video počinje. Srce mi skoro stane kad
ugledam Annie.
Gola je od glave do pete i privezana za krevet lisicama. Pomislim na sebe s Josephom Sandsom
i kiselina mi se vrati u grlo. Silom je progutam nazad.
Ubojica je odjeven u crno. Ima krabulju preko lica.
»Je li to jebeno odijelo za nindže?« zagrmi Alan. Otrese glavom od užasa. »Isuse. Njemu je to
jebena šala.«

Automatski se javlja moj talent lovca. Izgleda da je ubojica visok oko metar osamdeset. U formi
je — negdje između mišićavosti i žilavosti. Prema koži otkrivenoj oko očiju vidim da je bijelac.

Čekam da čujem kako govori. Tehnologija prepoznavanja glasa prilično je napredovala, to bi
moglo biti presudno. Ali onda on na tren nestaje iz kadra. Čujem tihe zvukove njega kako prtlja po
nečemu. Kad se vrati u kadar, pogleda ravno u leću, zbog bora oko njegovih očiju pretpostavljam da
se smije iza maske. Digne ruku i prstima broji. 1, 2, 1-2-3-4...

Glazba ispuni sobu na videu. Svi se ostali zvukovi stope s njom. Treba mi samo tren da je
prepoznam. Kad to učinim, skoro mi je zlo. Skoro.

»Isuse Kriste«, šapne Charlie, »jesu li to Rolling Stonesi?«
»Da. Gimme Shelter.
Annie i kameru. Ples je krajnje uzbuđen, lud, ali kreće se uz ritam. Ludost s ritmom.
»Ra-a-ape, murder...«
Zato je izabrao tu pjesmu. To je njegova poruka. Ponavlja moje misli ranije danas. U zraku je
ono što je u stanju učiniti. Zatvorim oči na tren kad vidim da i Annie to shvaća. To je nešto što joj
vidim u očima. Očaj pomiješan s gubitkom nade.
Ubojica je prestao plesati, iako se još uvijek trza u ritmu. Kretnje mu se čine gotovo nesvjesne.
Kao kad netko tapka nogom na pjesmu uopće ne znajući da to čini. Stoji pokraj kreveta i pilji u
Annie. Kao da je opčinjen. Annie se koprca. Ne čujem zbog glazbe, ali vidim da vrišti iz petnih žila.
On još jedanput pogleda u kameru. Zatim se nagne prema naprijed s nožem.
Ostatak je onakav kao što je Leo rekao. Montaža. Isječci Anniena mučenja, silovanja, horora.
Služi se nožem i uzima si vremena s njim. Sviđa mu se rezati polako, dugo. Dira je posvuda oštricom.
Fizički se trznem svaki put kad zabljesne nova slika. Grč cijelog tijela zbog kojeg se osjećam kao da
me stresao akumulator iz auta. Bljesak, šok, trzaj, Annieno mučenje. Bljesak, šok, trzaj, Annieno
silovanje. Bljesak, šok, trzaj, on siječe, siječe, moj Bože, ne prestaje sjeći. Oči joj se pune agonijom,
pune se očajem, a naposljetku se isprazne i ispune beskonačnim pogledom u ništa. Još je živa, ali
više nije tamo. Ubojica je radostan, razdragan. Pleše ples za zazivanje kiše, a kiša je krv. Gledam
kako mi prijateljica umire. Polagano i užasno i bez dostojanstva. Kad je završio, nje već dugo nema,
očišćena riba. Gledati kako umire žena koju sam grlila kao dijete, žena s kojom sam odrasla i koju
sam voljela, to je kao da sam opet u onom krevetu i gledam Matta kako vrišti.

Nisam iskreno plakala za Annie otkad je umrla. Shvaćam da plačem sada, da sam plakala za
vrijeme trajanja cijelog videa.

Tihe su to suze koje mi teku niz lice. Rijeke koje oplakuju smrt jedine osobe uz Matta koja me
potpuno znala. Sama sam na ovom svijetu. Nemam korijena i to je nepodnošljivo.

Annie, pomislim — to stvarno nisi zaslužila...
Ne obrišem ih. Ovih se suza ne sramim. One imaju smisla.
Video završi, svi šute.
»Pusti ga još jedanput«, kažem.
Pusti ga još jedanput jer je u meni zmaj koji se budi.
Potrebno je da se probudi gnjevan.

Četrnaesto poglavlje

»Samo da ovo razjasnimo«, kaže Alan. »On ne samo da je snimio ovaj video, nego je i sjeo za
stol i montirao ga?«

Leo zanjiše glavom gore-dolje. »Da. Ali ne na ovom kompjuteru. Hard disk nije dovoljno velik i
na njemu nema softvera za montiranje. Vjerojatno je sa sobom uzeo laptop jakih performansi.«

Alan fijukne. »Ovaj je hladnokrvan, Smoky. To znači da je sjeo i montirao video dok je tvoja
prijateljica ležala ondje mrtva, a Bonnie gledala. Ili nešto gore.«

Nitko nije rekao ništa o mojim suzama. Osjećam se prazno, ali više nisam tupa. Odgovaram mu.
»Hladan, organiziran, sposoban, vješt s tehnikom — i definitivno je autentičan.«
»Kako to misliš?« upita Leo.
Pogledam ga. »Prešao je granicu, kao osoba, i više se nikad neće vratiti natrag. Jako mu se
svidjelo to što je radio. To ga je baš oživjelo. Čovjek nešto što mu se toliko sviđa ne radi samo
jedanput.«
On me pogleda preneražen tom idejom. »I što sad?«
»Sad se svi vi pokupite, a James neka dođe.«
Čujem svoj glas dok to govorim, primijetim njegovu hladnoću. Vidi, vidi, pomislim. Počelo je.
Još je tu. Vidiš ti to!
Charlie i Leo izgledaju zbunjeno. Alan razumije. Nasmije se, ne baš sretno. »James i ona trebaju
prostora, to je sve. Mi u međuvremenu imamo puno posla. Želiš li da preuzmem Jamesovo mjesto kod
mrtvozornika?« upita me.
»Aha...« odgovaram odsutno i distancirano. Jedva primjećujem da odlaze. Um mi je ogroman,
otvoren prostor. Pogled usmjeren u daljinu.
Jer dolazi vlak tame.
Čujem ga u daljini. Tdm-tdm-tdm-tdm-tdm, riga dim sastavljen od zubi, vrućine i sjena.
Susrela sam se s vlakom tame (kako ga zovem) za vrijeme svog prvog slučaja. Tu je stvar teško
opisati. Vlak života kreće se tračnicama normalnosti i stvarnosti. To je vlak koji vozi čovječanstvo
od rođenja do smrti. Pun je smijeha i suza, teškoća i pobjeda. Putnici u njemu nisu savršeni, ali daju
od sebe sve najbolje.
Vlak tame je drugačiji.
On se kreće tračnicama koje se sastoje od hrskavih, gnjecavih stvari. To je vlak kojim se voze
ljudi poput Jacka ml. Pokreću ga umorstva, seks i vrisci. On je velika, crna zmija na kotačima koja
pije krv. Ako siđeš s vlaka života i trčiš kroz šumu, možda nađeš vlak tame. Možeš hodati uz njegove
tračnice, trčati uz njega dok prolazi i krajičkom oka vidjeti tužan sadržaj njegovih teretnih vagona.
Ako se ukrcaš, prođeš kroz vagone s truplima, kroz šapat i kosti, stići ćeš do vozača. Vozač je
čudovište koje naganjaš, koje ima razne oblike. Može biti nizak i ćelav četrdesetogodišnjak. Može
biti visok, mlad i plav. Ponekad, rijetko, može biti ona. U vlaku tame vidiš vozača kakav zaista jest
ispod umjetnog smiješka i trodijelnog odijela. Zapiljiš se u tamu i u tom ćeš trenutku, ako gledaš bez
treptanja, razumjeti.
Ubojice koje ja lovim iznutra nisu mirni i ne smiješe se. Svaka je stanica u njihovu tijelu
beskrajan, vječan vrisak. Oni mrmljaju razrogačenih očiju, zli su i prekriveni krvlju. Oni su bića koja
masturbiraju dok halapljivo jedu ljudsko meso, koji stenju u ekstazi dok se trljaju mozgom i
fekalijama. Njihove duše ne hodaju — one se kližu, grče, gmižu.

Vlak je tamo, jednostavno rečeno, mjesto na kojem u svojoj glavi mičem masku ubojici. Gdje ga
gledam i ne skrećem pogled. To je mjesto gdje ne odustajem, ili nalazim isprike ili tražim razloge,
nego umjesto toga prihvaćam. Da, oči su mu ispunjene crvima. Da, on pije suze ubijene djece. Da,
ovdje su samo umorstva.

»Zanimljivo«, jedanput je dr. Hillstead zapazio za vrijeme jedne sesije, nakon što sam mu
objasnila vlak tame. »Mislim da bi onda moje pitanje — i moja briga — Smoky, bilo: jednom kad
uđeš u njega, što te sprečava da nikad s njega ne sideš? Što te sprečava da ne postaneš vozačica?«

Morala sam se nasmiješiti. »Ako ga vidiš — stvarno vidiš — onda nema opasnosti. Shvaćaš da
ti nisi takav. Ni blizu.« Okrenula sam glavu da ga ugledam. »Ako zaista raskrinkaš vozača, shvaćaš
da je izvanzemaljac. Da je nastran, druga vrsta.«

Prihvatio je to i nasmiješio mi se zauzvrat. Oči mu nisu bili uvjerljive.
Ono što mu nisam rekla bilo je to da nije problem postati vozač. Problem je prestati vidjeti ga u
svojem raskrinkanom stanju. To bi nekad trajalo mjesecima, mjeseci noćnih mora koje te bude i
hladnog znoja u zoru. Ono što je za Matta bilo najteže bila je činjenica da se sve sastojalo od šutnje.
Zatvorenih prostora u kojima mi se nije mogao pridružiti.
To je cijena koju platiš kad se voziš vlakom tame. Dio tebe postane samoća koju normalni ljudi
nikad neće imati i u koju nitko nikad ne može ući. Malen dio tebe ostane sam, zauvijek.
Stojeći tamo, na mjestu Anniene smrti, osjećam kako juri prema meni. Kad dolazi, bilo da samo
gledam kako prolazi ili hodam kroz vagone, ne mogu imati druge ljude pokraj sebe. Postanem
distancirana i hladna i... ne-draga. Iznimka je kolega lutalica. Netko tko razumije Vlak.
James razumije. Kakve god druge mane imao, koliki god šupak može biti, James ima isti dar. On
ima sposobnost da vidi vozača, da se vozi željeznicom.
Ako izostavim sve metafore, vlak je tame mjesto pažljivijeg opažanja stvoreno privremenim
suosjećanjem sa zlom.
I neugodno je.
Ogledam se po sobi, dopuštam da me prožme. Osjećam ga, mirišem ga. Trebam ga moći okusiti,
čuti. Umjesto da ga gurnem od sebe, trebam ga privući k sebi. Kao ljubavnika.
To je ono što nikad nisam rekla dr. Hillsteadu. Mislim da nikad ni neću. Da je to, ta intimnost,
ne samo potresna, nego i — stvara ovisnost. Uzbudljiva je. On je u lovu na sve. Ja samo lovim njega.
Ali sumnjam u to da je moja sklonost prema krvi jednako bogata i jaka.
Bio je ovdje, dakle ovdje trebam biti i ja. Trebam ga naći i priviti se njegovim sjenama, crvima
i vriscima.
Prva stvar koju osjetim uvijek je ista, ni ovaj put nije drugačije. Njegovo uzbuđenje s kršenjem
tuđih granica. Ljudi se dijele, stvaraju prostore kako bi ih nazvali svojima. Slože se oko njih da bi
poštovali vlasništvo. To je osnovna stvar, gotovo iskonska. Tvoj je dom tvoj dom. Jednom kad
zatvoriš vrata, imaš privatnost, olakšanje od održavanja lica koje pokazuješ svijetu... Druga ljudska
bića dolaze samo ako su pozvana. Ona to poštuju jer to je ono što i oni žele.
Prva stvar koju učine čudovišta, prva stvar koja ih uzbudi prelaženje je te linije. Oni proviruju
kroz tvoje prozore. Prate te danju, promatraju te. Možda ulaze u tvoj dom kad te nema i ulaze u
privatne prostore, trljaju se o tvoje privatne stvari. Okupiraju ih.
A uništenje drugih njihov je afrodizijak.
Sjećam se intervjua s jednim od čudovišta koje sam uhvatila. Njegove su žrtve bile djevojčice.
Nekima je bilo pet, nekima šest godina, nijedna nije bila starija. Vidjela sam njihove slike prije — s
vrpcama u kosi i osmjesima koji zrače. Vidjela sam i njihove slike nakon — silovane, mučene,
ubijene. Sićušna tijela koja vrište zauvijek. Završavala sam s ispitivanjem, na putu da izađem iz sobe

kad mi je na pamet palo pitanje. Okrenula sam prema njemu.
»Zašto one?« upitala sam. »Zašto djevojčice?«
Nasmijao mi se. Velikim, širokim smiješkom kao za Noć vještica. Oči su mu bile dva

svjetlucajuća, prazna bunara. »Jer to je bilo najgore čega sam se sjetio, srce. Štogore«, na ovo je
oblizao usne,

»to bolje«. Zatvorio je svoje prazne oči i tresao glavu natrag-naprijed u nekoj vrsti maštanja.
»Mlade curice... BOZE... opakost toga bila je tako prokleto slatka!«

Bijes je taj koji pokreće tu potrebu. Ne neznatna iritacija, nego žestok bijes kao da sav gori.
Konstantan plamen koji huči i nikad neće.ugasnuti. Osjećam ga ovdje. Koliko god on htio djelovati s
namjerom, na kraju je mahnito uništavao. Izgubio je kontrolu.

Taj bijes obično dolazi od ekstremnog sadizma koji im je netko nanio dok su bili djeca.
Premlaćivanja, mučenje, sodomija, silovanje. Većinu su ovih čudovišta stvorili frankenštajnovski
roditelji. Poremećeni roditelji stvaraju djecu na svoju sliku i priliku. Mlate njihovu dušu do smrti i
šalju ih u svijet da to čine drugima.

Ništa od toga ne pravi pragmatičnu razliku. Ne što se tiče onoga što ja radim. Čudovišta su, bez
iznimke, nepopravljiva. Na kraju krajeva, nije važno zašto pas grize. To što grize i što su mu zubi
oštri ono je što određuje njegovu sudbinu.

Ja živim sa svim ovim znanjem. Ovim razumijevanjem. Ono je neželjeni pratitelj koji me nikad
ne napušta. Čudovišta postaju moja sjena, a nekad osjećam kao da ih čujem kako se hihoću pokraj
mene.

»Kako to dugoročno utječe na tebe?« dr. Hillstead me jednom pitao. »Imaš li neke trajne
emocionalne posljedice?«

»Pa — sigurno. Naravno.« Naprežem se da nađem riječi. »Nije to depresija ni cinizam. Nije da
ne možeš biti sretan. To je...« pucnula sam prstima gledajući ga. »To je promjena u klimi duše.«
Napravila sam grimasu čim sam izgovorila riječi. »Koje blesavo poetično sranje.«

»Prestani«, ukorio me. »Nema ničega blesavog u nalaženju pravih riječi za nešto. To se zove
jasnoća. Završi misao.«

»Pa... znaš kako je klima na području blizu oceana njime određena? Njegovom blizinom? Možda
bude kakva čudna promjena u vremenu, ali zapravo je ono konstantno jer je ocean tako velik i
zapravo se ne mijenja.« Pogledala sam ga, kimnuo je glavom. »To je tako. Stalno se nalaziš u blizini
nečega ogromnog, tamnog i groznog. Ono nikad ne ode, uvijek je tamo. Svaku minutu svakog dana.«
Slegnula sam ramenima. »To utječe na klimu tvoje duše. Zauvijek.«

Oči su mu bile tužne. »Kakva je ta klima?«
»Neko mjesto gdje ima mnogo kiše. Još uvijek može biti lijepo — imate svoje sunčane dane —
ali dominira sivilo i oblaci. I kiša je uvijek spremna. Ta je blizina uvijek tu.«
Ogledam se oko Anniene sobe, čujem njezine vriske u glavi. Sad upravo kiši, pomislim. Annie
je bila sunce, on je oblači. I što sam onda ja? Još poetičnog sranja. »Mjesec«, šapnem sama sebi.
Svjetlo u tmini.
»Bok.«
Jamesov glas prenuo me iz sanjarenja. Stoji na vratima i gleda unutra. Vidim kako mu oči lutaju
po sobi, primjećuju mrlje od krvi, krevet, prevrnut noćni stolić. Rašire mu se nosnice.
»Štoje to?« promrmlja.
»Parfem. Natopio je ručnik parfemom i gurnuo ga pod vrata da miris Anniena tijela ne bi odmah
izašao.«
»Pokušavao je dobiti na vremenu.«

»Da.«
On podigne fascikl s dosjeom. »Alan mi je dao ovo. Izvještaji s mjesta zločina i fotografije.«
»Odlično. Moraš vidjeti video.«
Kad počne, to ide tako. Razgovaramo u kratkim replikama, automatska paljba. Postajemo trkači
štafete, predajemo palicu jedno drugome.
»Pokaži mi ga.«
Tako mi sjednemo i ja ga opet gledam. Gledam kako Jack ml. skakuće okolo, gledam kako Annie
vrišti i sporo umire. Ovaj put to više ne osjećam. Ne dira me — skoro. Stojim sa strane i distancirana
sam, škiljeći ispitujem vlak. U glavi imam sliku Annie kako leži mrtva na livadi dok joj kiša
ispunjava usta i kapa niz njezine mrtvački sive obraze.
James je tih. »Zašto nam je to ostavio?«
Slegnem ramenima. »Ne znam još. Krenimo od početka.«
Otvara fascikl s dosjeom. »Otkrili su tijelo jučer navečer oko sedam sati. Vrijeme smrti je
okvirno, ali prema truljenju, temperature okoliša, i tako dalje, mrtvozornik pretpostavlja da je umrla
prije tri dana, oko devet ili deset sati navečer.«
Razmišljam o tome. »Ako ju je silovao i mučio nekoliko sati... To znači da je trebao doći oko
sedam sati. Dakle, nije došao dok su spavale. Kako je ušao unutra?«
James provjeri u dosjeu. »Nema tragova nasilnog ulaženja. Ili ga je pustila unutra ili je to učinio
sam.« Namršti se. »Koji prepotentni gad. Da to napravi u rano predvečerje, dok su svi još budni i
kreću se okolo. Samopouzdano.«
»Ali kako je ušao?« Pogledamo jedno drugo pitajući se.
Proganja me dječja pjesmica: Kišo, kišo, odlazi...
»Počnimo u dnevnoj sobi«, kaže James.
Automatska paljba, ra-ta-ta-ta-ta.
Izlazimo iz spavaće sobe i idemo niz hodnik dok ne zastanemo na ulazu. James se ogleda oko
sebe. Vidim kako mu oči prestanu lutati i zastanu. »Čekaj.« Ode do spavaće sobe i vraća se s
dosjeom u ruci. Pruži mi fotografiju.
»Eto kako.«
Slika je to ulaznog prostora, tik uz vrata. Vidim što želi da vidim: tri omotnice kako leže na
tepihu. Kimnem glavom. »Nije komplicirao — jednostavno je pokucao. Ona otvori vrata, on ih gurne,
ona ispusti poštu koju drži. Bilo je to iznenada. Brzo.«
»Ali bilo je rano predvečerje. Kako ju je spriječio da ne vrišti i uzbuni susjede?«
Uzimam fascikl od njega i skeniram fotografije. Pokažem prstom na jednu sa stolom u
blagovaonici. »Pogledaj.« Na slici je otvorena knjiga iz matematike za osnovnu školu. Mi bacimo
pogled na stol. »Udaljena je manje od tri metra. Bonnie je bila upravo ovdje kad je Annie otvorila
vrata.«
On kima s razumijevanjem. »Imao je kontrolu nad djetetom pa je kontrolirao i majku.« On fućne.
»Opa. To znači da je ušao ravno unutra. Bez oklijevanja.«
»Bio je to prepad. Nije joj dao nimalo vremena. Ugurao se unutra, zalupio vratima, došao do
Bonnie, vjerojatno stavio oružje uz njezin vrat...«
»... i rekao majci da će dijete umrijeti ako vrisne.«
»Da.«
»Vrlo odlučno.«
Kišo, kišo, odlazi...
James napuči usne razmišljajući.

»Dakle, pitanje je: Koliko je vremena prošlo prije nego što je krenuo na posao ?«
Mislim da tu sve počinje. Kad više ne razmišljamo samo o vlaku tame, nego se u njega ukrcamo.
»To je niz pitanja.« Brojim ih na prste. »Koliko je brzo počeo s njom? Je li joj rekao što će učiniti? I
što je učinio s Bonnie u međuvremenu? Je li je zavezao ili je natjerao da gleda?«
Oboje pogledamo prema ulaznim vratima razmišljajući. Vidim sve u svojoj glavi. Osjećam ga.
Znam da je jednako i s Jamesom.

U hodniku je tiho, a on je uzbuđen. Srce mu lupa u grudima dok čeka da Annie otvori vrata.
Jedna je ruka spremna da ponovno pokuca, u drugoj drži... što? Nož?

Da.
Ima priču za nju i uvježbavao ju je mnogo puta. Nešto jednostavno kao... on je susjed s kata niže
i ima pitanje. Nešto što se čini kako spada.
Ona otvara vrata, ne odškrine ih samo. Rano je predvečerje, grad je budan. Annie je kod kuće, u
stambenoj zgradi s protuprovalnim vratima. Sva su svjetla upaljena. Nema razloga za strah.
On ulazi kroz vrata prije nego što ona stigne reagirati, nezaustavljiva sila. Gurne vrata, sruši
Annie, zatvara vrata za sobom. Pojuri do Bonnie. Privuče je k sebi i stavi joj nož pod grlo.
»Samo pisni i tvoja kći umire.«
Annie potiskuje instinktivan vrisak koji je rastao u njezinu grlu. Potpuno je šokirana. Sve se
dogodilo prebrzo da bi to mogla procesuirati. Još uvijek traži neko racionalno objašnjenje. Možda je
na skrivenoj kameri, možda prijatelj želi napraviti psinu, možda... lude ideje, ali ludo bi bilo bolje od
istine.
Bonnie je gleda očima punim straha.
Annie je tad sigurno shvatila da ovo nije psina. Stranac drži nož pod Bonnienim grlom. Ovo je
stvarnost.
»Što želite?« bilo je njezino prvo pitanje. Nadala se da će se moći cjenkati s tim strancem. Da
želi nešto manje od umorstva. Možda je provalnik, silovatelj. Molim te, o, molim te, mislila je, samo
da nije pedofil.
Sjetim se nečega. »Imala je malenu porezotinu na grlu«, kažem.
»Što?«
»Bonnie. Imala je malenu porezotinu u udubini grla.« Dodirnem svoju. »Ovdje. Primijetila sam
to u bolnici.«
Vidim kako se James mrgodi. »Učinio je to s nožem.«
Ne možemo biti sigurni, naravno. Ali čini se ispravnim.
Stranac uzima vršak noža i ubode udubine Bonniena vrata. Ništa strašno, jedva dovoljno da
procuri jedna jedina kapljica krvi, jedan uzdisaj. Dovoljno da pokaže kako misli ozbiljno, da
Annieno srce poskoči, lupa i treperi.
»Učini što kažem«, kaže on, »ili će tvoja kći umrijeti sporom smrću.«
I upravo tad bilo je gotovo. Bonnie je bila njegovo sredstvo ucjene i Annie mu je pripadala.
»Učinit ću sve što želiš. Samo je nemoj ozlijediti.«
On miriše Annien strah i to ga uzbuđuje. U njegovim se hlačama nazire erekcija.
»Mislim da je Bonnie bila tu kad je silovao i mučio Annie. Mislim da ju je natjerao da gleda
sve«, kažem.
James nakrivi glavu. »Zašto?«
»Nekoliko je razloga. Glavni je taj što je poštedio Bonnie. Zašto? Ona je dodatna osoba koju je
morao kontrolirati. Bilo bi lakše da ju je samo ubio. Ali Annie je bila plijen. Sviđa mu se mučenje,

voli strah. Tjeskobu. Time što je Bonnie bila tamo, time što je Annie znala da je tamo i gleda što se
događa... to bi je izludjelo. To bi mu se svidjelo.«

James promisli. »Slažem se. I zbog još jednog razloga.«
»Kojeg?«
Pogleda me u oči. »Tebe. U lovu je i na tebe, Smoky. Povrijedio je Bonnie da bi porezotina bila
što dublja.«
Zurim u njega iznenađeno.
Ima pravo.
Tdm-tdm-tdm, vlak vozi sve brže...
»Učini što ti kažem ili ću ozlijediti tvoju mamu«, kaže on Bonnie. Koristi njihovu međusobnu
ljubav kao bič kako bi ih natjerao u spavaću sobu.
»Preselio ih je u spavaću sobu.« Hodam niz hodnik. James me prati. Ulazimo. »Zatvara vrata.«
Posegnem i zatvorim ih. Zamišljam Annie kako sve gleda izbliza i ne shvaća da nikad više neće
vidjeti kako se vrata otvaraju.
James zuri u krevet, razmišlja. Zamišlja. »Još uvijek ih obje mora kontrolirati«, kaže.
»Vjerojatno se nije bojao Bonnie, ali još se ne može opustiti, ne dok se ne osigura od Annie.«
»Annie je stavio lisice na videu.«
»Točno. Dakle, natjerao ju je da si sama stavi lisice. Jedno je zapešće sve što mu je trebalo.«
»Uzmi ovo«, kaže on Annie vadeći par lisica iz torbe i bacivši ih prema njoj...
Ne, to nije dobro. Premotavam.
Drži nož pod Bonnienim grlom. Pogleda Annie. Snima je od glave do pete, posjeduje ju svojim
očima. Uvjerava se da ona razumije.
»Skini se«, kaže, »skini se za mene.«
Ona oklijeva, a on zavrti oštricu tik uz Bonnieno grlo. »Skidaj se.«
Annie se skida plačući dok Bonnie gleda. Ostaje u grudnjaku i gaćicama, zadnji otpor.
»Sve!« rikne prema njoj. Zavrti nož.
Annie posluša i prisili se da ne plače. Da bude snažna zbog svoje kćeri. Skida svoj grudnjak i
gaćice i drži Bönnien pogled svojim očima. Gledaj mi u lice, misli, želeći to. Gledaj mi u lice. Ne u
ovo. Ne njega.
On tad vadi lisice iz torbe koju je donio.
»Priveži se lisicama za krevet«, kaže on Annie, »učini to sad.«
Ona posluša. Kad čuje zvuk zubaca, poseže u torbu i vadi dva druga para lisica. Njih stavlja oko
Bonnienih sićušnih zapešća i gležnjeva. Ona drhti. On ignorira njezine jecaje dok je ušutkava krpom.
Bonnie pogleda svoju majku moleći. Pogled koji govori: »Učini da prestane!« Annie zbog toga
zaplače još jače.
Još uvijek je oprezan, pažljiv. Ne dopušta si da se opusti. Kreće prema Annie i liskama joj
pričvršćuje drugo zapešće za krevet. Slijede gležnjevi. Zatim joj stavlja krpu u usta.
Sad. Sad se može opustiti. Plijen je osiguran. Ne može pobjeći, neće pobjeći.
Nije pobjegla, pomislim.
Sad može uživati u trenutku. Pozicionira krevet, namješta kameru baš kako treba. Postoji način
na koji se stvari rade, simetrija koja je važna, od vitalne važnosti. To se ne požuruje. Propustiti korak
oduzimanje je od ljepote čina, a čin je sve. On mu je i zrak i voda.
»Krevet«, kaže James.
»Sto?« pogledam ga zbunjeno.
On ustane i krene prema uznožju. Annien je krevet kraljevske veličine, oblikovan od glatkih,

oblih komada drveta. Glomazan.
»Kako ga je pomaknuo?« Dođe do uzglavlja i spusti pogled na tepih. »Tragovi povlačenja.

Dakle, povukao ga je k sebi.« Vrati se uzglavlju kreveta. »Mogao ga je primiti negdje ovdje i vući ga
hodajući natraške. Trebao bi se podbočiti na nešto...« James klekne. »Primio ga je odozdo i dignuo
ga.« Ustane, krene na stranu kreveta, legne na leda i podvuče se pod krevet do ramena. Vidim kako se
pali svjetlo njegove ručne svjetiljke, a zatim kako se gasi. Kad izađe van, smiješi se. »Ovdje nema
praha za uzimanje otisaka.«

Pogledamo jedno drugo. Gotovo da osjećam kako oboje držimo fige.
Ljudi griješe kad misle da gumene rukavice sprečavaju ostavljanje otisaka. U većini je to
slučajeva istina. Ali ne uvijek. One su izvorno osmišljene za kirurge kako bi mogli imati sterilnu
zaštitu dok operiraju. Njhova je loša strana to što moraju pristajati kao druga koža kako bi kirurzi
mogli koristiti instrumente a da ne izgube osjećaj za preciznost ili sposobnost opipa. Uskost i tankost
mogu učiniti da se rukavice pripiju uz papilarne linije i grananja na otiscima ruku i jagodica prstiju.
Ako — a to je pod velikim upitnikom, ali još je uvijek moguće — netko tko nosi takve rukavice
dotakne površinu na kojoj otisak može ostati, onda je moguće da ostavi upotrebljiv otisak. Annien je
krevet drven. Moguće je da su otopine za čišćenje koje je na njemu koristila ostavile sloj na kojem bi
ostao otisak prsta, čak i kroz ubojičine rukavice.
Vrlo optimistično. Ali nije nemoguće.
»Dobar si«, kažem.
»Hvala.«
Kao po loju, pomislim. Na ubojičinu terenu, to je jedino mjesto gdje James igra fer.
Scena je postavljena. Pomaknuo je krevet... baš tako. Postavio je kameru... baš tako. Još zadnji
put provjerava da se uvjeri je li sve savršeno. Jest. Sad daje Annie svoju punu pozornost gledajući je
odozgo.
Ovo je prvi put da ona uistinu vidi. Bio je okupiran postavljajući svoje kazalište. Još je imala
nade. Sad je pogled fiksirao na nju, sad shvaća. Vidi oči bez horizonta. Crni bezdan ispunjen
beskrajnom glađu.
On zna kad je shvatila. Kad razumije. To ga napaljuje, kao uvijek. Ugasio je nadu u drugom
ljudskom biću.
Zbog toga se osjeća dobro.
James i ja stigli smo na isto mjesto na ovoj vremenskoj crti. Tu smo. Vidim ga, oboje vidimo
Annie, i u kutu vidnog polja vidimo Bonnie. Mirišemo očaj. Vlak tame ubrzava tempo, a mi smo na
njemu s poništenom kartom.
»Pogledajmo sad još jedanput video«, kaže.
Dva puta kliknem na dokument pa gledamo kako nam montaža prolazi pred očima. On pleše,
reže, siluje.
Zbog pukog nasilja onoga što radi krv šprica posvuda, a on je može namirisati, okusiti, osjećati
njezinu klizavost kroz svoju odjeću. U jednom trenutku okreće se da pogleda prema djetetu. Lice joj
je blijedo, a tijelo drhti kao da ima napadaj. To mu priredi gotovo nepodnošljivu predorgazmićnu
simfoniju slatkih ekstrema. On zadrhti, svaki mu se mišić trese zbog osjećaja i senzacije. Nije samo
zao. Fino je siluje. Jebe do smrti. Glazba i krv i iznutrice i užas. Svijet se trese, a on je epicentar.
Penje se prema vrhuncu i dopušta da mu se približi točka gdje sve eksplodira u plamtećem,
zasljepljujućem svjetlu gdje nestaje sav razum i sve ljudsko.
To je kratak trenutak, ali i jedino vrijeme kad glad i potreba izblijede u ništavilu. Čs ispunjenja i
olakšanja.

Nož se spušta i krv i krv i mokro i krv i on se penje, penje, penje, stoji na vršcima prstiju na
vrhu planine, isteže tijelo dokle god može, pruža prst, ne da dotakne lice Boga, ne da postane nešto
više, nego da se pretvori u ništa, baš ništa i zabaci glavu dok mu se tijelo trese od orgazma snažnijeg
nego što može podnijeti.

A zatim je gotovo i vraća se ljutnja koja je uvijek ovdje.
Nešto mi treperi u glavi. »Stani«, kažem. Koristim kontrole programa kako bih prevrtjela video.
Puštam ga. Opet treptaj. Namrštim se frustrirano. »Nešto nije u redu. Ne znam što točno.«
»Možemo li ga pustiti sličicu po sličicu?« upita James.
Igramo se s programom dok ne nađemo postavku zbog koje se, iako ne sličicu po sličicu, film
barem odvija usporeno.
»Ovdje negdje«, promrmljam.
Oboje se nagnemo prema naprijed, gledamo. Blizu je kraj vrpce. On stoji pokraj Anniena
kreveta. Vidim treptaj, on još uvijek stoji pokraj Anniena kreveta, ali nešto je drugačije.
James to ugleda prvi. »Gdje je slika?«
Prevrtimo snimku unatrag. On stoji pokraj kreveta, a na slici iza njega slika je vaze pune
suncokreta. Opet treptaj, on još uvijek stoji pokraj kreveta — ali slike nema.
»Koji vrag?« Pogledam mjesto na zidu gdje je visjela slika. Vidim sliku naslonjenu na prevrnut
stolić.
»Zašto ju je skinuo sa zida?« upita James samog sebe, ne mene.
Opet gledamo snimku. Stoji, slika, treptaj, stoji — nema slike. I opet, i opet. Stoji, treptaj, slika,
nema slike, slika, nema slike...
Još me ne prožima razumijevanje. Grmi. Otvaram usta i lagano mi se zavrti. »Isuse Bože!«
viknem preplašivši Jamesa.
»Što?«
Prevrtim video. »Pogledaj ponovno. Ovaj put primijeti gdje je vrh okvira slike i zapamti tu
točku na zidu kad nestane.«
Video prolazi, prolazi treptaj. James se namršti. »Ja ne...« Zastane i razrogači oči. »Je li to
istina?« Zvuči kao da ne vjeruje. Puštam snimku ponovno.
Nema sumnje. Zurimo jedno u drugo. Sve se promijenilo. Znamo zašto nema slike. Maknuo ju je
jer je bila referentna točka. Za visinu.
Muškarac koji je stajao nad Annie dok je slika još bila na zidu bio je viši, dobrih pet
centimetara viši od muškarca koji je tamo stajao nakon što je slika uklonjena.
Stigli smo do lokomotive vlaka tame i iskočili van od šoka zbog onoga što smo vidjeli.
Vozač nije bio jedan.
Bila su dvojica.

Petnaesto poglavlje

»U pravu si«, kaže Leo. Pogleda Jamesa i mene u čudu.
Upravo je završio s pregledavanjem videa. »Taj je treptaj posljedica loše montaže.«
Caliie, Jenny i Charlie su tamo, stisnuti oko monitora. Izvijestili smo ih o tijeku dogadaja kako
smo ih rekonstruirali ostavivši bombastičnu senzaciju za kraj.
Jenny me pogleda. »Opa!«
»Jesi li se ikada susrela s nečim sličnim?« upita Charlie. »Da dvojica rade zajedno?«
Kimnem glavom. »Jedanput. Ali bilo je to drugačije. Žensko-muški par, a muškarac je bio
dominantan. Da dva muškarca rade zajedno vrlo je neobično. Ono što rade za njih je veoma osobno.
Intimno. Većina ne želi dijeliti te trenutke.«
Svi su tihi, mozgaju o tome. Caliie prekida tišinu. »Trebala bih provjeriti one otiske, dušice.«
»Trebala sam se toga sjetiti«, kaže Jenny.
»Da, trebali ste«, sikne James. Opet je svoj.
Jenny ga prezirno pogleda. On je ignorira i okreće se prema Caliie.
Callie raspakirava ultraljubičasti ručni mikroskop i popratnu opremu. Ručni mikroskop koristi
pojačane ultraljubičaste refleksije da bi otkrio otiske prstiju. Odašilje pojačano svjedo u
ultraljubičastom spektru koje se jednakomjerno reflektira s glatkih površina. Kad opazi nesavršenosti
— kao što su papilarne linije i vijuge na otiscima prstiju — reflektira i njih tako da se istaknu s
obzirom na ujednačenost površine na kojoj se nalaze. S ultraljubičastim fotoaparatom mogu se slikati
kristalno jasne fotografije tih nesavršenosti koje se mogu koristiti za uspoređivanje otisaka i
identifikaciju.
Fotograf se može pohvaliti zaslonom koji stoji na glavi i štiti oči od ultraljubičastih zraka,
odašiljačem ultraljubičastih zraka i ručnim fotoaparatom s velikom rezolucijom. Mikroskop ne
funkcionira uvijek, ali njegova je prednost što ne utječe na površinu koju se ispituje. Prah, ljepilo...
čim se takve supstancije nanesu, više ih ne možeš maknuti. Svjetlo ostavlja stvar onakvu kakvu si je
našao.
»Sve spremno«, kaže Callie. Izgleda kao nešto iz znanstveno- -fantastičnog filma. »Ugasite
svjeda.«
Charlie pritisne prekidač dok mi gledamo kako Callie liježe na leđa i migolji se pod krevet.
Vidimo sjaj odašiljača ultraljubičastog svjeda dok ona prelazi preko površine podnice. Stanka,
prtljanje, a zatim čujemo nekoliko škljocaja. Još nekoliko škljocaja. Svjedo se gasi, a Callie se
izmigolji van i ustane. Charlie pali svjetlo.
Callie se ceri. »Tri dobra otiska lijeve ruke, dva desne. Fini, jasni, dušice.«
Prvi put otkad me Callie nazvala da mi kaže o Annienoj smrti osjećam nešto osim ljutnje, žalosti
ili hladnoće. Uzbuđena sam.
»Imamo ga«, kažem uzvraćajući joj cerek.
Jenny zatrese glavom prema meni. »Smoky, ljudi, vi ste zaista, stvarno jezivi.«
Samo se vozimo vlakom tame, Jenny, pomislim u sebi. Dopuštamo da nas odvede svojim
greškama.
»Pitanje«, kaže Alan, »kako to da se nitko nije bunio zbog glazbe? Bila je prilično glasna.«
»Mogu ti dati odgovor na to pitanje, dušice«, kaže Callie. »Samo budi tiha i slušaj.«
Stišamo se i čujemo odmah. Glasni udarci basova pomiješani s prigušenim visokim

frekvencijama koji dolaze s različitih mjesta na katovima iznad i ispod.
Callie slegne ramenima. »Ovdje žive mladi ljudi i parovi, a neki vole glazbu slušati glasno.«
Alan kimne glavom. »Uvjerljivo. Drugi razlog.« Gestom pokaže oko sebe po sobi. »Bili su

neuredni. Jako neuredni. Nema šanse da su samo izašli odavde posve zakrvavljeni. Prvo su se trebali
očistiti. Kupaonica izgleda netaknuto, tako da mislim da su se oprali tamo i kasnije sve izribali.«
Okrene se prema Jenny. »Je li Ekipa za očevid provjerila odvode?«

»Saznat ću.« Zazvoni joj mobitel, ona se javi. »Chang.« Pogleda me. »Stvarno? U redu. Reći ću
joj.«

»Što sad?« upitam.
»To je bio moj policajac u bolnici. Kaže da je Bonnie progovorila. Samo jednu rečenicu, ali
mislio je da bi ti to htjela znati.«
»Što?«
»Rekla je: Želim Smoky. «

Šesnaesto poglavlje

Jenny me brzo odvela u bolnicu; dala je gas, koristila sirenu da bi prošla kroz crveno. Nijedna
od nas nije progovorila na putu ovamo.

Sad stojim pokraj Bonniena kreveta, gledam je prema dolje dok ona diže pogled prema meni.
Opet me se dojmilo koliko je slična svojoj majci. To me dezorijentira; upravo sam došla s mjesta
gdje sam gledala kako joj majka umire, a ipak, ovdje me Annie gleda, živa kroz svoju kćer.

Nasmiješim joj se. »Rekli su mi da si me tražila, miško.«
Kimne glavom, ali ne odgovara. Shvaćam da u ovom trenutku iz Bonnie neće izaći nikakve druge
riječi. Blazirani pogled šoka nestao je iz njezinih očiju, ali nešto se drugo u njih smjestilo i pustilo
korijene. Nešto udaljeno, beznadno i teško.
»Miško, trebam te prvo pitati dva pitanja. Je li to u redu?«
Pogleda me sumnjičavo. Zabrinuto. Ali kimne.
»Bila su to dvojica zlih muškaraca, zar ne?«
Strah. Usnica joj zadrhti. Ali kimne.
Da.
»Dobro je, miško. Još samo jedno, a onda više zasad o tome nećemo razgovarati. Jesi li
jednome od njih vidjela lice?«
Ona zatvori oči. Proguta slinu. Otvori oči. Otrese glavom.
Ne.
U sebi uzdišem. Nisam iznenađena, ali svejedno je frustrirajuće. Bit će kasnije vremena za to.
Uzimam Bonnienu ruku.
»Miško, žao mi je. Htjela si me vidjeti. Ne moraš mi reći što želiš ako još uvijek ne možeš
govoriti. Ali možeš li mi pokazati?«
Nastavlja me promatrati. Čini se kao da traži nešto u mojim očima, utjehu. Iz njezina izraza ne
mogu reći nalazi li je ili ne. Ali kimne.
Zatim poseže i uzima mi ruku. Čekam, ali to je sve što je učinila. Ali zatim shvaćam.
»Želiš doći sa mnom?«
Opet kimne.
Na to mi glavom prostrijeli milijun misli. O tome kako nisam sposobna brinuti se o sebi, a
kamoli o njoj. Kako radim na slučaju i tko će se brinuti o njoj. Mislim te stvari, ali nijedna od njih
zapravo nije važna. Sve što činim jest to da joj se nasmiješim i stisnem joj ruku. »Moram obaviti još
neke stvari, ali kad budem spremna napustiti San Francisco, doći ću po tebe.«
Ona nastavlja zuriti u moje oči. Kao da je našla ono što je tražila. Stisne mi ruku, a zatim je
pušta, okreće glavu u jastuk i zatvara oči. Na trenutak stojim tamo i gledam je.
Izlazim iz sobe znajući da se u mojem životu nešto promijenilo. Pitam se je li to dobro ili loše i
tek sad shvaćam da zapravo nije važno. Nije riječ o tome je li dobro ili loše ili svejedno. Riječ je o
preživljavanju. To je razina na kojoj sad funkcioniramo, Bonnie i ja.
Krenule smo natrag u policijsku postaju. Auto je bremenit tišinom.
»I, hoćeš li je uzeti?« upita Jenny prekinuvši je.
»Ja sam sve što ima. Možda je i. ona sve što ja imam.«
Jenny promisli o tome. Maleni se smiješak pojavi na njezinu licu. »To je dobro, Smoky. Jako
dobro. Dijete njezinih godina ne bi trebalo u sustav. Prestara je. Nitko je ne bi posvojio.«

Okrenem se prema njoj. Osjećam da nešto skriva. Neki prizvuk u njezinim riječima. Namrštim
se. Ona me prostrijeli pogledom. A zatim se opusti i uzdahne.

»Ja sam bila siroče. Roditelji su mi umrli kad sam imala četiri godine i odrasla sam u sustavu. U
to vrijeme nikoga nije zanimalo posvojiti kinesko dijete.«

Šokirana sam i iznenađena. »Nisam imala pojma.«
Slegne ramenima. »To nije nešto što dijelim sa svima. Ono, Bok, ja sam Jenny Chang i bila sam
siroče. Ne volim puno pričati o tome.«
Pogleda me naglašavajući da ovaj trenutak nije iznimka. »Ali reći ću ti jedno: učinila si dobro
djelo. Nešto nepatvoreno.«
Razmislim o tome i znam da je ono što govori istina. »Osjećam to kao ispravno. Annie mi ju je
ostavila — ili su mi tako rekli. Nisam još vidjela njezinu oporuku. Je li istina da ju je ostavio pokraj
Anniena tijela?«
»Da. U dosjeu je.«
»Jesi li je pogledala?«
»Da.« Opet zastane. Još jedna od onih bremenitih stanki punih misli. »Ostavila je sve u tvojim
rukama, Smoky. Kći je prava nasljednica, ali ti si izvršiteljica i starateljica. Sigurno ti je bila dobra
prijateljica.«
Ta me misao zaboli. »Bila mi je najbolja prijateljica. Od srednje škole.«
Jenny zašuti na nekoliko trenutaka nakon ovoga. Kad progovori, kaže dvije riječi, ali ispunjene
svime što želi da znam. »A u kurac.«
U kurac i to i svijet i nepravda i to što se dogodilo tebi i što ti je kći umrla i općenito što ubijaju
djecu i u kurac sa svime dok sve ne bude mrtvo i pokopano i dok se ne pretvori u prašinu, a prašina
ne nestane zauvijek. To mi govori.
Uzvratim na isti način.
»Hvala.«

Sedamnaesto poglavlje

»Želiš li punu ili sažetu verziju?« Alan otvara fascikl s izvješćem o obdukciji dok to govori.
»Sažetu verziju. Molim te.«
»Ovo su glavne stvari. Ubojica ili ubojice su je silovali, pre i post mortem. On ili oni sjekli su
je oštrim nožem prije nego što je umrla, a većina povreda koje su joj nanijeli nije bila smrtonosna.«
Mučenje. Kimnem mu da nastavi.
»Uzrok je smrti ekssangvinacija. Iskrvarila je zbog presijecanja vratne žile kucavice.« Baci
pogled na stranicu u fasciklu. »Kad je umrla i kad su završili sa zabavom na njezinu tijelu, otvorili su
je. Izvadili su unutarnje organe i stavili ih u vrećice za čuvanje hrane koje su ostavili pokraj tijela.«
Digne pogled. »Svi su organi nađeni osim jetre.«
»Vjerojatno su je uzeli sa sobom«, kaže James prekinuvši tišinu koja je uslijedila. »Ili je
pojeli.« Sakrijem srse koji su me prošli zbog ovih riječi. Sigurna sam da ima pravo.
»Pregled rana pokazao je da odgovaraju ranama uzrokovanim skalpelom, što odgovara. Jer
mrtvozornik kaže da je odstranjivanje organa vješto izvedeno. Ne samo operacija, nego i poznavanje
mjesta na kojima su organi smješteni i kako ih odstraniti čitave. Ne samo da su odvojili debelo od
tankog crijeva, nego su ga razdvojili na sastavne dijelove. Tri za tanko crijevo, četiri za debelo.«
Razmislim nakratko o tome. »Je li — oprosti, jesu li — na isti način disecirali još koji organ?«
On pogleda u dosje, a zatim otrese glavom. »Ne.« Pogleda me.
»Pravili su se važni.«
»To je dobro«, kažem mrko.
Leo me gleda sumnjičavo. »Kako je to dobro?«
Alan se okrene prema njemu i u moje mu ime odgovori na pitanje. »Dobro je jer mi takve tipove
uhvatimo tako što naprave grešku. Ako se prave važni, to znači da im sam čin nije dovoljan. Da žele i
našu pozornost. To znači da neće biti toliko oprezni koliko bi mogli biti. Ili trebali biti. Pa je
vjerojatnije da će pogriješiti.«
»Jednostavnije rečeno, dijete«, kaže Callie, »to znači da su još više opaljeni u glavu nego
obično. To povećava šansu da kiksaju.«
»Razumijem.« Leo to kaže, ali izgleda malo uznemireno dok o tome razmišlja. Razumijem ga.
Gledati na disekciju ljudskih organa kao na svjetlu točku teško je prihvatiti. Vjerojatno se pita želi li
to prihvatiti.
Alan nastavlja. »Jednom kad su odstranili organe, ostavili su tjelesnu šupljinu praznu i zavezali
Bonnie za njezino tijelo.« On zatvori fascikl. »Nije nađena sjemena tekućina, a u vagini je bio trag
gume.«
Koristili su gumice da ne ostave svoj DNA.
»Ništa drugo. Nisu našli kosu, dlačice ili otiske prstiju na tijelu ni unutar tijela. To je to.«
»I što nam preostaje?«
James slegne ramenima. »Pogledaj ostatak slike. Nije bilo rana zbog oklijevanja. Djelovali su s
visokom razinom sigurnosti u ono što su radili kad su je otvarali. Moguće je da je jedan od njih imao
formalno medicinsko obrazovanje. Mislim da je to vjerojatno.«
»Ili su samo imali puno prakse«, promrmlja Callie.
»Što još znamo?« pogledam svakoga oko sebe. Alan na moje riječi vadi notes i kemijsku
olovku. To je dio rutine. Spreman je da zabilježi bilo koju relevantnu misao i razmatranje.

»Znamo da su obojica bijelci, muškarci«, kaže Callie. »Jedan je visok oko sto osamdeset
centimetara, drugi oko sto pedeset. Obojica su u formi.«

Alan progovori dalje. »Oprezni su. Razumiju osnove prijenosa dokaza i poduzimaju mjere
opreza da ga izbjegnu. Nema kose, dlačica, epitela i sperme.«

»Ali nisu toliko pametni koliko misle«, napomenem. »Imamo otiske prstiju na krevetu. I
odgonetnuli smo da su dvojica.«

»Pa, to je problem, zar ne?« kaže Alan cinično. »Ako stvarno razumiju transfer, razumjeli bi da
se on uvijek nekako dogodi.«

Alan se poziva na »Locardov princip«. Locarda smatraju ocem moderne forenzike, a mi svi
znamo princip napamet: Kad dva objekta dodti u kontakt, materijal se uvijek prenosi s jednog na
drugi, materijala može biti malo ili puno, može biti da ga je teško otkriti; međutim, on se tamo nalazi,
a odgovornost je istraživačkog tima da sakupi sav takav materijal koliko god ga malo bilo te da
dokaže transfer.

Naši su ubojice bili pažljivi. Odsutnost sperme nam to govori. To pokazuje kontrolu. S pojavom
krimića, televizijskih serija i AIDS-a, sve je više silovatelja koji koriste gumice. Ali svejedno je
neobično. Kod silovanja je poanta seksualna moć i nasilje. Silovatelji se napaljuju na intenzitet
osjećaja koji im to daje. Kondomi stoje na putu i nasilju i osjećaju. Jack ml. i prijatelj su ih koristili,
što Alanu ide na ruku.

»Znamo da nisu savršeni«, kaže James. »Imaju očitu manu — prave se važni i žele nam se
izrugivati. To je velik rizik koji stvara mogućnost da će u jednom trenutku zajebati stvar.«

»Tako je. Što još?«
»Barem je jedan od njih vješt s tehnikom.« To dolazi od Lea. »Mislim, montirati video danas
nije viša matematika. Ali način na koji su to učinili nije nešto što bi prosječan korisnik kompjutera
znao u pola noći.«
»Mislimo da im je baza u L.A.-U, zar ne?« kaže Callie.
Slegnem ramenima. »Počinjemo od te pretpostavke. Ali to je nešto na što sumnjamo, a ne znamo.
Znamo njihov tip žrtve. Rekli su nam — planiraju napasti druge žene poput Annie.« Okrenem se Leu.
»Kako su je nazvali u pismu?«
»Moderna kurva u informacijski naprednom dobu.«
»A što je s time? O kojoj brojci govorimo?«
Leo napravi grimasu na ovo pitanje. »Tisuće, ako gledamo Sjedinjene Američke Države u
cjelini. Možda oko tisuće ako područje suzimo samo na Kaliforniju. Ali to nije jedini problem.
Mislite na ovaj način: svaka cura sa stranicom potencijalno je nezavisna poduzetnica. Neke
sponzoriraju pojedine kompanije, ali mnogo ih je poput tvoje prijateljice. One dizajniraju, održavaju
i drže vlastitu web-stranicu. To je djelatnost za jednoga, s jednim zaposlenikom. A nema obrtničke
komore za ovakav tip djelatnosti. Postoje popisi ovakvih tipova stranica na raznim mjestima, ali
nema jednog jedinog udruženja.«
Razmislim o ovoj lošoj vijesti. Nešto mi sine. »U redu, ali što ako to pogledamo iz ove
perspektive: umjesto da promatramo sve u toj industriji, potražimo mjesta gdje su ubojice mogle naći
Annie. Kažeš da postoje popisi ovakvih tipova stranica, zar ne?«
On kimne.
»Malo je vjerojatno da je ona na svima njima. Potražit ćemo one na kojima se pojavljuje, a
zatim suziti polje samo na druge žene na tim određenim popisima.«
Sad opet trese glavom, ali ne odobravajući. »Nije to tako jednostavno. Štoako su je našli
koristeći pretraživač? A ako jesu, koju su riječ ili frazu koristili? Isto, većina operatera stranica voli

postaviti vlastite feeder-stranice. Male, besplatne stranice s fotografijama kao uzorcima i linkom na
primarnu stranicu. Na način isprobaj robu i ako ti se sviđa, dođi u trgovinu . Mogli su naći jednu od
tih stranica.«

»A da ne spomenem činjenicu da su je mogli naći preko tebe, Smoky.« Callie oklijeva dok to
govori. Pogledam je slažući se s njom. Zatim uzdahnem obeshrabreno.

»Dakle, trag preko weba ne vodi nas nikamo?«
»Ne nikamo«, kaže Leo. »Mjesto koje možemo pretražiti popis je njezinih pretplatnika. Ljudi
koji su plaćali da vide ono namijenjeno samo članovima.«
Na ovo naćulim uši. Alan kima glavom. »Da, točno«, kaže. »Tako su uhvatili sve one
perverznjake u operaciji s dječjom pornografijom, ha?«
Leo mu se nasmiješi. »Da. Postoji mnogo zakona i nadziranja kad je riječ o procesuiranju
kreditnih kartica. Vodi se prilično precizna evidencija. Najbolje je od svega to što većina procesora
ima automatsku provjeru adrese. Kad adresa koju daješ prilikom prijave mora odgovarati adresi
vlasnika kartice u evidenciji.«
»Znamo li koliko je imala pretplatnika?«
»Ne još. Neće biti teško saznati. Trebat će nam nalog, ali s većinom tih firmi lako se surađuje.
Ne bi trebalo biti problema.«
»Želim da radiš na tome kad se vratim«, kažem mu. »Alan će ti objasniti sve u vezi s nalogom.
Nabavi popis i počni ga pročešljavati. Želim i da temeljito pročešljaš njezin kompjuter. Traži bilo
što — bilo što — što bi moglo biti trag. Možda je primijetila nešto čudno, nešto si zapisala...«
»U redu. I uzet ću njezin e-mail. Ovisno o tome tko joj je provider, trebali bi još imati kopije
svega novijeg datuma što još nije na njezinu kompjuteru.«
»Odlično.«
»Ima još nešto«, kaže Jenny. »Prilično su se potrudili da nas uvjere kako je bio samo jedan.«
»Možda se nadaju da će nas time kasnije nekako zbuniti«, kažem. »Ne znam. Nisam još
proniknula u to.« Otresem glavom. »Glavno da imamo s čime početi. S otiscima.« Okrećem se prema
Caliie. »U kakvom je to stanju?«
»Unijet ću otiske u AFIS kad ovdje završimo i dati ljudima natrag u L.A.-U da ih provjere. AFIS
može skenirati milijun otisaka u minutu-dvije, tako da će trebati samo nekoliko sati.«
Ovo nas sve oduševljava više od svega. Moglo bi biti tako jednostavno. AFIS, kompjuterizirana
baza otisaka prstiju, moćno je oružje. Ako budemo imali sreće, naći ćemo svog tipa, i to brzo.
»Krenimo odmah na posao.«
»Štoste ti i James odgonetnuli o njima, Smoky?« upita Callie.
»Da, da čujemo«, zagrmi Alan. Oboje zure u mene u iščekivanju. Znala sam da će me pitati,
uvijek pitaju. Vozila sam se vlakom tame, vidjela sam čudovišta, barem jedno. Callie i Alan žele
znati: što ste vidjeli?
»Sve se ovo temelji na predosjećaju i nagađanjima«, kažem.
Alan odmahne rukom, u smislu »zaboravi«. »Da, da, da. Uvijek se unaprijed ograđuješ na isti
jadan način. Samo nam reci.«
Nasmijem mu se i naslonim se gledajući u strop. Zatvorim oči i prisjetim se svega. Privijem se
uza sve, osjetim miris.
»Pomalo su stopljeni. Nisam ih još odvojila. Oni su... pametni. Jako pametni. Nije da se samo
prave da to jesu. Mislim da je barem jedan od njih visoko obrazovan.« Bacim pogled na Jamesa.
»Možda medicina.« On kimne slažući se. »Promišljeni su. Planiraju. Precizni su. Proveli su sate
proučavajući forenziku kako bi se uvjerili da neće ostaviti ništa iza sebe. To im je vrlo, vrlo važan

dio svega. Jack Trbosjek bio je jedan od najpoznatijih serijskih ubojica svih vremena. Zašto? Kao
prvo, nikad ga nisu uhvatili. Oni idu njegovim stopama, na ovaj i druge načine, oponašaju ga. On se
podrugivao policajcima, tako da se oni podruguju nama. Žrtve su mu bile prostitutke, tako da oni
napadaju ono što je — njima — moderni ekvivalent. Bit će drugih paralela.«

»Narcizam je njihov problem«, ubaci se James.
Kimnem. »Da.«
Charlie se namršti. »Kako to mislite?«
»Gledaj to na ovaj način: kad voziš auto, moraš li razmišljati o tome?« upitam ga.
»Ne. Samo vozim.«
»Točno. Ali za Jacka ml. i prijatelja, vožnja nije dovoljna. Oni se moraju diviti tome kako je
vožnja dobra. Kako je savršena i umješna. Taj tip narcizma kad se dive onome što rade dok to
rade...« Slegnem ramenima. »Ako uzmeš vrijeme kako bi gledao kako voziš, nemaš oba oka na cesti.«
»Zato i otisci na krevetu«, kaže James. »To nije malen zajeb. Ne govorimo o dlaci ili vlaknu.
Govorimo o pet otisaka. Bili su prezaposleni gledanjem koliko su spretni.«
»Kužim«, odgovori Charlie.
»Znaš, kad sam rekla da su stopljeni, to nije posve istinito.« Napučim usne razmišljajući.
»Imamo Jacka ml. Mislim da je to jedan identitet. Prevažan je da bi se s nekim dijelio.« Pogledam
Jamesa. »Slažeš li se?«
»Da.«
»A što je onda drugi tip?« upita Alan.
»Nisam sigurna. Možda učenik?« Otresem glavom. »Nije mi jasno. Još ne. Mislim da je Jack
ml., koji god on od njih bio, dominantan.«
»To odgovara timovima od dvoje iz prošlosti«, kaže Callie.
»Da. Dakle, pametni su, precizni i samodopadni. Međutim, jedna od stvari koja ih čini opasnima
njihova je spremnost da se posvete. Nemaju problem s odlučnom akcijom. To je loše za nas jer znači
da ne čine stvari previše kompliciranima. Sve ostaje čisto i jednostavno. Kucaju na vrata, nasilno
ulaze, zatvaraju vrata, preuzimaju kontrolu. A, B, C, D. To u pravilu nije prirodna sposobnost.
Moguće je da jedan od njih ili obojica imaju pozadinu u vojsci ili policiji. U nečemu gdje bi
izvježbali kako bez oklijevanja obuzdati drugo ljudsko biće.«
»Sklonost silovanju i umorstvu je prava«, kaže James.
»Nije li to pretpostavka?« upita Jenny.
Otresem glavom. »Ne. Ponekad netko pokuša sakriti obično umorstvo pod krinkom serijskog
umorstva. Ali ono što su učinili Annie, kako su to učinili... to je bilo pravo. Oni su autentični.«
»Imaju dvostruku viktimologiju«, kaže James.
Callie se namršti. Uzdahne. »Misliš da smo im, osim žena koje napadaju, i mi cilj.«
James kimne. »Tako je. Odabir žrtve u ovom je slučaju bio specifičan i razuman. Annie Kind
odgovarala je obama profilima. Vodila je web-stranicu za odrasle i bila je prijateljica nekoga u
ovom timu. Jako su se potrudili da dobiju tvoju pozornost, Smoky.«
»Pa i imaju je.« Naslonim se sjedeći na trenutak prolazeći sve u glavi. »Pretpostavljam da to
pokriva sve. Ne zaboravimo najvažniju stvar koju trenutačno znamo o njima.«
»Štoje to?« upita Leo.
»Da će to ponoviti. I ponavljati dok ih ne uhvatimo.«

Osamnaesto poglavlje

Zamolila sam Jenny da me odvede do bolnice kako bih mogla provjeriti kako je Bonnie dok su
svi ostali radili na svojim zadacima.

Kad smo stigle do vrata njezine sobe, policajac koji ju je čuvao pružio mi je omotnicu od
smeđeg papira uobičajene veličine. »Ovo je stiglo za vas, agentice Barrett.«

Odmah znam da nešto nije u redu. Ne postoji razlog zbog kojeg bi itko ovdje ostavio išta za
mene. Zgrabim je iz njegovih ruku i pogledam je. Sprijeda velikim pisanim slovima crnom tintom
piše: na ruke specijalnoj agentici barrett.

Jenny bulji u njega. »Isuse Kriste, Jime! Mučni malo glavom!« Shvatila je. Jim malo sporije
shvaća. Znam to jer mu lice posivi kad mu sine.

»Oh... sranje.«
Ali priznajem mu jedno: prva mu je reakcija bila da se zavrti na nogama sa svog stolca i otvori
vrata Bonniene sobe s rukom na svom pištolju. Tik sam iza njega i osjetim olakšanje koje me gotovo
svlada kad je ugledam tamo kako spava, na sigurnom. Gestom pokažem policajcu da izađe. Kad smo
izašli, on dođe do riječi.
»Ovo je vjerojatno od ubojice, zar ne?«
»Da, Jime«, kažem, »vjerojatno jest.« Nemam energije da učinim svoj glas oštrim. Zvuči
umorno. Jenny nema takav problem. Zabije prst u njegova prsa s dovoljno snage da on ustukne.
»Sjebao si! I bijesna sam jer znam da si dobar policajac. Znaš kako znam da si dobar policajac?
Jer sam tražila baš tebe za ovaj posao znajući da nećeš biti kao drvena Marija.« Puši joj se iz ušiju,
puno je više nego samo bijesna. Štose tiče Jima, on sluša bez naznake zamjeranja ili opravdavanja.
»Imate pravo, detektivko Chang. Nemam isprike. Donijela ga je sestra s recepcije. Vidio sam
ime agentice Barrett, ali nisam spojio stvari. Nastavio sam čitati svoje novine.« Izgleda tako
potišteno da mi ga je gotovo žao. Gotovo. »Kvragu! Dopustio sam si da se uljuljkam u rutinu!
Početnička greška! Kvragu, kvragu, kvragu!«
Čini se da i Jenny pomalo suosjeća s policajcem, sad kad on grdi samog sebe. Riječi koje
izgovara nakon toga više su pomirbene. »Jime, ti si dobar policajac. Znam ja tebe. Pamtit ćeš ovaj
zajeb dok ne umreš — tako i treba — ali vjerojatno nećeš dopustiti da ti se ikada tako nešto ponovno
dogodi.« Jenny uzdahne. »Osim toga, ovdje si obavio svoju primarnu zadaću. Dijete je na sigurnom.«
»Hvala, poručnice, ali zbog toga se ne osjećam bolje.«
»Kad su ti ga dostavili?«
On razmisli na trenutak. »Rekao bih... prije sat i pol. Da. Sestra s odjela donijela mi ga je i rekla
da ga je donio neki tip. Pretpostavila je da bih vam ga ja mogao dostaviti.«
»Odi po sve moguće detalje. Kako je dostavljeno, tko ga je dostavio, sve.«
»Da, gospodo.«
Kad je Jim otišao, pogledala sam omotnicu. »Da provirimo unutra.«
Otvorim omotnicu. Unutra je svežanj papira spojen spajalicom. Pri vrhu vidim, Zdravo,
agentice Barrett! Što je zasad dosta. Pogledam Jenny. »Od njega je. Njih.«
»Kvragu!«
Dlanovi su mi pomalo znojni. Znam da moram pročitati što je unutra, ali grozim se ubojičinih
sljedećih otkrića. Uzdahnem i iz džepa jakne upecam uvijek spremne gumene rukavice koje za
vrijeme istrage nosim sa sobom. Skliznem u njih, otvorim pismo i izvadim spojeni svežanj papira.

Pismo je na vrhu.

Zdravo, agentice Barrett!

Dosad ste, pretpostavljam, već duboko zagrizli, Vi i Vaš tim. Jeste li uživali u videu koji sam
Vam ostavio? Mislim da je glazba koju sam izabrao posebno prikladna.

Kako je malena Bonnie? Vrišti li i plače ili naprosto šuti? Razmišljam o tome s vremena na
vrijeme. Molim Vas, recite joj da sam je pozdravio.

Većina mojih misli, naravno, posvećena je Vama. Kako ide zacjeljivanje, agentice Barrett?
Još spavate goli? S kutijom cigareta na noćnom stoliću lijevo od Višeg kreveta? Bio sam tamo i,
moram reći, u snu govorite prilično glasno.

»A u kurac«, šapne Jenny. Dam joj papire. »Pridrži ih tren.«
Ona ih uzme, a ja otrčim do najbližeg koša za smeće gdje nastavljam povraćati sve što mi je bilo
u želucu. Bili su u mojoj kući! Gledali su me kako spavam! Prolaze me srsi užasa popraćeni
osjećajem oskvrnuća od kojeg mi je mučno. A zatim ljutnja. Ispod svega toga, u pozadini ostaje
užasnutost. U glavi vrišti jedna misao: moglo bi se dogoditi opet! Cijelo mi se tijelo trese dok lupam
šakom o rub koša za smeće. Obrišem usta nadlanicom i vratim se Jenny. »Jesi li dobro?«
»Ne. Ali završimo s tim.« Pruža mi papire. Tresu mi se u rukama dok nastavljamo.
Matthew i Alexa, kakva šteta. Vi, sami u svom domu kao u ukletom skeletu doma, kako buljite
u nakazu u ogledalu. Kako tužno.
Mislim da ste još ljepši s ožiljcima, iako znam da vjerujete da to nije istina. Reći ću Vam
nešto korisno, agentice Barrett, samo ovaj put. Ožiljci nisu obilježja sramote. Oni su znak
preživljavanja.
Možda se pitate zašto bih Vam pomagao. To dolazi iz smisla za pravednost. Iz potrebe da igra
bude uzbudljiva. Na ovom je svijetu mnogo ljudi koji bi me mogli uspješno loviti, ali Vi... mislim
da Vi to možete najbolje.
Mnogo sam se trudio oko toga da se pobrinem da se vratite u igru i preostala je samo još
jedna stvar, zadnja rana koja treba zacijeljeti. Lovac treba oružje, agentice Barret, a Vi svoje ne
možete dotaknuti. Moramo to ispraviti kako bi igra bila uravnotežena. Molim Vis, u privitku
nađite informacije koje sačinjavaju, vjerujem, srž poteškoće koju imate. Možda će one ostaviti
vlastiti ožiljak kad ih pročitate, ali ne zaboravite: ožiljak je uvijek bolji od nezarasle, otvorene
rane.

Iz Pakla, Jack ml.

Okrenem stranicu. Treba mi samo nekoliko trenutaka da shvatim što piše. Sve se oko mene stiša
i uspori. Vidim da mi se Jenny obraća, ali ne čujem njezine riječi.

Hladno mi je, sve hladnije. Zubi mi cvokoću, počinjem se tresti, a svijet se počne okretati. Srce
mi lupa sve brže i brže, a zatim se zvukovi vraćaju u kaotičnom bljesku, kao grom. Ali još mi je
toliko hladno.

»Smoky! Isuse — liječnika!«
Čujem je, ali ne mogu govoriti. Ne mogu prestati cvokotati zubima. Vidim kako mi se liječnik
približava. Pipne mi čelo, pogleda oči. »Pada u šok«, kaže. »Polegnite je na pod. Dignite joj noge.
Sestro!«
Jenny se nagne nad mene. »Smoky! Reci nešto.« Da barem mogu, Jenny. Zamrznuta sam i svijet
je zamrznut i sunce isto. Sve i svi su smrt, mrtvi ili umiru.

Jer bio je u pravu. Pročitala sam papir i, samo tako, sjetila sam se.
Balistički izvještaj. U dijelu koji je za mene zaokružio stoji: Balistička ispitivanja neupitno
pokazuju da je metak uklonjen iz tijela Alexe Barrett došao iz pištolja agentice Barrett...
Ja sam bila ta koja je upucala svoju kćer.
Čujem zvuk i čudim mu se prije nego što shvatim da dolazi iz mene. To je vrisak, počinje
duboko u grlu, a zatim se penje oktavu po oktavu dok ne postane tako visok da bi mogao razbiti čašu.
Ovdje ostaje, kao vibrato operne pjevačice. Čini se da traje zauvijek.
Sad se sve smračilo. Hvala Bogu.

Devetnaesto poglavlje

Budim se u bolničkom krevetu s Callie koja bdije nada mnom. Nitko drugi nije ovdje. Kad
vidim Callieno lice, znam zašto.

»Znala si, zar ne?«
»Da, dušice«, kaže, »jesam.«
Okrenem lice od nje. Nisam se osjećala toliko ravnodušno, toliko iscijeđeno otkad sam se
probudila nakon one noći sa Sandsom. »Zašto mi nisi rekla?« Ne znam ima li u mojem glasu ljutnje.
Nije me briga.
»Dr. Hillstead me zamolio da to ne učinim. Nije mislio da si spremna. Složila sam se s njime. I
još uvijek se slažem.«
»Stvarno? Misliš da znaš toliko prokleto puno o meni?« Glas mi zvuči sirovo. Sad je tu ljutnja,
uzavrela i otrovna.
Callie i ne trepne. »Znam ovo: još si živa. Nisi stavila pištolj u usta i povukla otponac. Ne
kajem se, dušice.« Ono što slijedi govori šaptom. »To ne znači da nije boljelo, Smoky. Voljela sam
Alexu, znaš da jesam.«
Na to se brzo okrenem, pogledam je i ljutnja nestane. Samo tako. »Ne krivim te. Njega također.
A možda je ipak bio u pravu.«
»Zašto to kažeš, dušice?«
Slegnem ramenima. Umorna sam, tako umorna. Jer se sad sjećam svega. Ali svejedno ne želim
umrijeti.«
Stisnem se u sebe na trenutak dok ne prođe bol. »Zbog čega se osjećam kao izdajnica, Callie?
Osjećam se kao da ih, ako poželim živjeti, nisam dovoljno voljela.«
Pogledam je i vidim da su je moje riječi pogodile. Moja Callie, moja uvijek bezbrižna,
hiperaktivna kraljica parade izgleda kao da sam je upravo udarila u lice. Ili možda srce.
»Pa«, kaže ona nakon dugog trenutka šutnje, »to nije istina. To što nastavljaš sa životom nakon
što su umrli, Smoky — ne znači da ih nisi voljela. To samo znači da su oni umrli, a ti nisi.«
Ovu duboko misao spremam za kasnije razmatranje; osjećam njezinu važnost.
»Smiješno, zar ne? Uvijek sam pištoljem mogla pogoditi što sam htjela. Uvijek mi je to bilo
prirodno. Sjećam se kako samo ciljala njegovu glavu, a on je bio tako prokleto brz. Nikad nisam
vidjela da se netko kreće tako brzo. Naglo je povukao Alexu s kreveta da primi metak za njega.
Gledala mi je ravno u oči kad se to dogodilo.« Lice mi se izobliči. »Znaš, gotovo da je izgledao
iznenađeno. Nakon svega što je učinio, još je uvijek imao taj izraz na licu, kao da je samo na trenutak
pomislio da je otišao predaleko. Zatim sam ga upucala.«
»Sjećaš li se tog dijela, Smoky?«
Namrštim se. »Što misliš?«
Callie se nasmije. Tužan je to smiješak. »Nisi ga samo upucala, dušice. Izrešetala si ga mecima.
Ispraznila si četiri šaržera u njega i htjela si opet napuniti pištolj kad sam te zaustavila.«
I, samo tako, tamo sam i sjećam se.
Silovao me, rezao me. Matt je bio mrtav. Jahala sam na valovima boli, ljuljala se ulazeći i
izlazeći iz svjesnog stanja. Sve je bilo pomalo nadrealno. Kao kad je čovjek malo omamljen. Ili
osjećaj mamurnosti kad popodne odspavaš pola sata previše.
Bio je tu osjećaj hitnosti, osjećala sam ga. Ali bio je daleko. Osjećala sam ga kroz meku gazu.

Morala bih se probiti kroz sirup da dođem do njega.
Sands se nagnuo naprijed približivši svoje lice mojemu. Osjećala sam njegov dah na svom

obrazu. Bio je neprirodno vruć. Bljesak nečega ljepljivog — shvaćam da je to njegova slina, suši se
na mojim grudima. Zadrhtala sam jedanput, cijelim tijelom. Dug drhtaj koji se valja.

»Sad ću ti odvezati ruke i noge, slatka Smoky«, šapnuo mi je u uho. »Želim da mi dodirneš lice
prije nego što umreš.«

Pogled mi se dokotrlja do njega, a zatim mi se oči izokrenu. Nestajem.
Vraćam se i osjećam ga oko svojih ruku, otpušta ih. Opet nestajem natrag u tami. Vraćam se, sad
mi je pokraj nogu. Ludilo. Svjetlost — tama, tama — svjetlost.
Opet postajem svjesna, on stoji pokraj mene, priljubljen uz moj bok. Gol je i osjećam da mu je
tvrd. Lijeva mu je šaka u mojoj kosi i savija mi glavu unatrag. Desnom rukom pokriva moj trbuh, u
njoj osjećam nož. Opet taj dah, kiseo i vruć.
»Vrijeme je za odlazak, Smoky«, šapne Sands. »Znam da si umorna. Prije nego što zaspiš moraš
učiniti još samo jednu stvar.« Dah mu se ubrza. Erekcija mu se pomakne sa strane bodući me u bok.
»Dodirni mi lice.«
A ima pravo. Umorna sam. Tako prokleto umorna. Samo se želim prepustiti tami, da sve bude
završeno i gotovo i doviđenja. Osjećam kako dižem ruku da učinim zadnju stvar koju želi — a tada se
to dogodilo.
»mamice!« čujem kako Alexa vrišti. To je vrisak grlenog užasa.
To je pljuska nadlanicom od koje su mi se zatresle kosti.
»Rekao nam je da je Alexa mrtva, Callie«, šapnem u bolničkoj sobi. »Rekao je da ju je prvu
ubio. Čula sam njezin vrisak i shvatih da mi je lagao i znala sam — znala — da će otići do nje!«
Stisnem šaku dok se sjećam i osjećam kako mi se tijelo iznova trese od bijesa i užasa.
Bilo je to kao da je netko detonirao bombu u meni. Nisam se samo probudila, eksplodirala sam.
Zmaj je izašao iz mojeg trbuha i rikao, rikao, rikao.
Razbila sam Sandsovo lice, osjetila kako mu nos krčka pod dnom mojeg dlana. Zastenjao je, a ja
sam se ustala s kreveta i krenula prema noćnom ormariću gdje sam držala svoj pištolj, ali on je bio
kao životinja. Divlji i, oh, kako brz. Bez oklijevanja. Kotrljao se po podu i istrčao kroz vrata spavaće
sobe. Čula sam kako mu noge udaraju po drvenom podu hodnika, idu prema Alexi.
I počela sam vrištati. Osjećala sam se kao da gorim. Sve je postalo bijelo od vrućine, gorjela
sam od adrenalina i njegov je intenzitet bio strašno bolan. Promijenio se tijek vremena. Nije se
usporilo, čak štoviše. Ubrzalo se. Bilo je brže od misli.
Imala sam svoj pištolj i niz hodnik nisam toliko trčala koliko sam se teleportirala, krećući se
prema Alexinoj sobi više u bljescima nego koracima. I bila sam brza, prokleto brza, jer on je tek
skretao prema njezinim vratima, a i ja sam već bila tamo kad sam je vidjela. Na krevetu, krpa koju joj
je stavio oko usta olabavila je. Sjećam se da sam pomislila, bravo, mala.
»mamice!« vrisnula je ponovno razrogačenih očiju, crvenih obraza, s rijekama suza koje teku.
Sad sam ja postala životinja, bez oklijevanja dižem pištolj i ciljam u njegovu glavu...
Zatim užas. Užas, užas, užas koji traje zauvijek, nikad ne prestaje, pakao na zemlji.
Zatim ja, vrištim. Vrištim, vrištim, vrisak koji traje zauvijek, nikad ne prestaje, pakao na zemlji.
Ja, pucam u Sandsa, iznova i iznova i iznova, odlučna u tome da u njega pucam dok mi ne nestane
municije, a zatim...
»Ah, Isuse, Callie.« Suze mi navru na oči. »Isuse, Isuse, Isuse, tako mi je žao.«
Ona me prima za ruku i još jedanput otrese glavom. »Ne brini se zbog toga, Smoky.« Stisne mi
ruku, jak stisak. Gotovo da boli. »Mislim to. Nisi bila pri sebi.«

Zato što se sjećam kako sam čula da je Callie provalila kroz moja ulazna vrata, vidim da se
pojavila s pištoljem u ruci. Sjećam se kako mi primiče s izraženom opreznošću i govori mi da
spustim pištolj. Ja vičem na nju. Ona mi se primiče. Znala sam da mi ga želi uzeti i znala sam da to
naprosto nisam mogla dopustiti. Još sam ga trebala staviti sebi ispred glave, kako bih mogla pucati,
kako bih mogla umrijeti. Zaslužila sam umrijeti jer sam ubila vlastito dijete. Stoga sam učinila jedinu
stvar koja je imala smisla. Uperila sam pištolj u Callie i povukla otponac.

Bila je čista sreća to što je šaržer bio prazan. Kad sad razmišljam o tome, sjećam se da nije niti
usporila, samo je nastavila hodati prema meni dok se nije približila dovoljno da mi uzme pištolj koji
je onda bacila na stranu. Nakon toga ne sjećam se baš mnogo toga.

»Mogla sam te ubiti«, šapnem.
»Ma ne.« Nasmije se opet. Još je uvijek malo tužna, ali ispod se nazire vragolasti dio Callie.
»Ciljala si mi u nogu.«
»Callie.« Kažem to prijekorno, ali nježno. »Sjećam se.« Nisam joj ciljala u nogu. Ciljala sam
joj u srce.
Ona se nagne naprijed i pogleda me ravno u oči. »Smoky, vjerujem ti više nego ikome na ovome
svijetu. I to se nije promijenilo. Ne znam što da ti još kažem. Osim da više nikad neću pričati s tobom
o tome.«
Zatvorim oči. »Tko još zna?«
Tišina. »Ja. Moj tim. Jones. Dr. Hillstead. To je to. Jones je to prilično odrješito zataškao.«
Osim što to nije to, pomislim. Oni znaju.
Vidim da želi reći još nešto.
»Što je?«
»Pa... da znaš: dr. Hillstead jedina je osoba koja zna za tvoju reakciju nakon što si saznala. Uz
Jenny i ostatka tima.«
»Nisi rekla Jonesu?«
Ona otrese glavom. »Ne.«
»Zašto ne?«
Callie pusti moju ruku. Izgleda kao da joj je neugodno, rijetkost za nju. Ona ustane i počne
koračati naokolo. »Bojim se da — mi se bojimo — ako mu kažemo, da je to to. Odlučit će da se više
nikad ne smiješ vratiti na posao. Ikada. Mi znamo da ti to svejedno možda odlučiš. Ali želimo da
opcije ostanu otvorene.«
»Svi su se složili s time?«
Ona oklijeva. »Svi osim Jamesa. On kaže da prvo želi razgovarati s tobom.«
Zatvorim oči. James je sada zadnja osoba s kojom želim razgovarati. Baš zadnja.
Uzdahnem. »Dobro. Pozovi ga unutra. Još ne znam što ću odlučiti, Callie. Znam jedno — želim
ići kući. Želim uzeti Bonnie i otići kući i pokušati riješiti ovo. Trebam raščistiti glavu jednom
zauvijek ili sam gotova. Vi me možete izvještavati o AFIS-u i ostatku. Moram ići kući.«
Ona pogleda u pod pa opet u mene. »Može. Pokrenut ću sve.«
Ode do vrata, stane i okrene se prema meni dok mi govori: »O jednoj bi stvari trebala razmisliti,
dušice. Ti znaš pištolje bolje nego itko koga sam ikada upoznala. Možda si, kad si uperila pištolj u
mene, povukla otponac jer si znala da je prazan.« Ona namigne, otvori vrata i izađe.
»Možda«, šapnem sebi.
Ali mislim da ne.
Mislim da sam povukla otponac jer sam, u tom trenutku, htjela da cijeli svijet umre.

Dvadeseto poglavlje

JAMES UĐE i zatvori vrata za sobom. Sjedne na stolac pokraj mog kreveta. Suti i ne mogu ga
pročitati. Nije da sam to ikada mogla.

»Callie je rekla da želiš razgovarati sa mnom prije nego što odlučiš hoćeš li me cinkati Jonesu.«
Ne odgovara odmah. Sjedi tamo i gleda me. Iritantno.
»No?«
On napući usne. »Suprotno onome što vjerojatno misliš, nemam problema s tvojim povratkom na
dužnost puno radno vrijeme, Smoky. Nemam. Dobra si u onome što radiš, a kompetencija je sve što ja
tražim.«
»Dakle?«
»Ono s čime imam problema jest to ako si ovdje napola.« Pokaže na mene kako ležim u
bolničkom krevetu. »Ovako. Zbog toga si opasna jer si nepouzdana.«
»Ah, jedi govna i umri.«
Ignorira me. »Istina je, razmisli. Kad smo ti i ja bili u stanu Annie King, vidio sam staru tebe.
Kompetentnu tebe. Kao i svi ostali. Callie i Alan opet su te počeli slušati i pouzdati se u tebe.
Zajedno smo našli dokaze koje bi drugi previdjeli. Ali zatim je dostajalo samo jedno pismo da
kloneš.«
»Malo je kompliciranije od toga, James.«
On slegne ramenima. »Ali ne toliko da bi to bilo važno. Ili se vrati skroz ili nemoj uopće. Jer
ako se vratiš ovakva, bit ćeš nam opterećenje. Štovodi do onoga s čime se jesam spreman složiti.«
»S čime?«
»Da se vratiš zacijeljena ili da odjebeš. Ako se pokušaš vratiti još uvijek sjebana, idem ravno k
Jonesu i nastavit ću se penjati po ljestvici dok me netko ne sasluša i pošalje te kući pjevajući.«
Bijes u meni kipti. »Koji si ti arogantni kreten.«
To ga ne dira. »Tako stoji stvar, Smoky. Vjerujem ti. Ako mi daš svoju riječ, znam da ćeš je
održati. To je ono što želim. Vrati se zacijeljena ili se uopće nemoj vraćati. Tu nema rasprave.«
Zurim u njega. Ne vidim osuđivanje ni žaljenje.
Shvaćam da zapravo ne traži puno. Ono što govori razumno je.
Svejedno ga mrzim.
»Dajem ti riječ. A sad odjebi odavde.«
On ustane i ode a da se nije ni okrenuo.

Dvadeset prvo poglavlje

Otišli smo rano ujutro, put natrag bio je tih. Bonnie je sjedila pokraj mene i držala me za ruku
buljeći u daljinu. Callie mi se jednom obratila da mi kaže kako će mi postaviti dva agenta ispred kuće
dok ne kažem drugačije. Nisam mislila da će se vratiti sad kad je otkrio svoj adut, ali bila sam više
nego sretna što imam zaštitu. Rekla mi je i da u AFIS-u nisu našli ništa. No, krasno.

U sebi kiptim, velik nered povrede i zbunjenosti osvijetljen iskricama panike. Ne svladava me
osjećaj, nego stvarnost. Stvarnost pod imenom Bonnie. Pogledam je. Pokoleba me još i više,
odgovara okretanjem svoje glave da bi me pogledala izravno i ozbiljno. Promatra me na trenutak, a
zatim se vrati u svoju tišinu i taj udaljeni pogled.

Stisnem šaku i zatvorim oči. One iskrice panike svjetlucaju, praskaju i pucketaju.
Grozim se majčinstva. Jer, to je ono o čemu ovdje razgovaramo, kratko i jasno. Ja sam sve što
ona ima, a pred nama je dugačak put. Put ispunjen školskim danima, božičnim jutrima, cijepljenjima,
jedi povrće, nauči voziti, kući do deset, i tako dalje, i tako dalje. Sve banalnosti, velike i male i
divne, koje su dio odgovornosti za tuđi život.
Imala sam sustav za sve to. Ali to nije bilo samo majčinstvo. Bilo je to roditeljstvo. Imala sam
Matta. Dijelili smo stvari, raspravljali što je najbolje za Alexu, voljeli je zajedno. Velik dio
roditeljstva gotovo je stalna sigurnost da si sve sjebao, utješno je moči podijeliti krivnju.
Bonnie ima mene. Samo mene. Mene sjebanu, koja nosim hrpu tereta iz prošlosti dok ona nosi
hrpu užasa i budućnost... Kakvu? Hoće li ikada progovoriti? Hoće li imati prijatelje? Dečke? Hoće li
biti sretna?
Dok panika u meni raste shvaćam da ne znam ništa o toj djevojčici. Ne znam je li dobra u školi.
Ne znam što voli gledati na televiziji ili što ujutro očekuje za doručak. Ne znam ništa.
Užas zbog svega toga raste i raste dok u sebi brbljam sama sa sobom i samo želim otvoriti vrata
na boku aviona i iskočiti vrišteći u ništa, hihoćući se i plačući i...
I opet Mattov glas, u mojoj glavi. Nježan i tih, tješi me.
ŠŠŠŠŠŠŠ, ljubavi. Sve svojim redom, a najvažnija stvar već je iza tebe.
Koja je to stvar? Zajecam u mislima.
Osjećam njegov smiješak. Uzela sije. Tvoja je. Što god se drugo dogodilo, koliko god bilo
teško, uzela sije i to nikad nećeš povući. To je Prvo mamino pravilo i ti si ga slijedila. Ostatak će
sjesti na svoje mjesto.
Na ovo mi se srce stisne, poželim uzeti dah.
Prvo mamino pravilo...
Alexa je imala svojih problema; nije bila savršeno dijete. Ponekad je trebala mnogo uvjeravanja
da ju volimo. U tim trenucima uvijek bih joj govorila istu stvar. Mazila bih je u krilu, stavila usne uz
njezinu kosu i šaptala joj.
»Znaš li koje je Prvo mamino pravilo, miško?« rekla bih.
Znala je, ali uvijek je odgovarala na isti način:
»Koje, mamice? Koje je Prvo mamino pravilo?«
»Da si moja i da to nikad neću povući. Štogod bilo, koliko god bilo teško, čak i ako...«
»... vjetar prestane puhati i sunce sjati, a zvijezde svijetliti«, rekla bi ona dovršavajući ritual.
To je bilo sve što sam morala učiniti da se opusti i bude sigurna.
Srce mi se opusti.

Prvo mamino pravilo.
Mogla bih početi s time.
Iskrice u meni prestanu svjetlucati.
Zasad.

Silazimo s aviona. Odlazim a da ništa ne kažem. Bonnie me prati.
Spomenuti nas agenti otprate kući vozeći iza nas sve vrijeme. Zrak je vani prohladan, pomalo
maglovit. Na autocesti tek počinje gužva, još promet ne ide punom parom, podsjeća na brdo lijenih
mrava koji čekaju sunce da ih zagrije.
U autu je cijelim putem kući tiho. Bonnie ne govori, a ja sam prezaposlena razmišljajući,
osjećajući, uzrujavajući se.
Razmišljajući mnogo o Alexi. Tek mi je jučer sinulo koliko sam malo razmišljala o njoj nakon
njezine smrti. Bila je... prazna. Mutno lice u daljini. Sad shvaćam da je bila sjenoviti lik u mojem snu
o Sandsu. Pismo Jacka ml. i prisjećanje naglo ju je dovelo u fokus.
Sad je životna, zasljepljujuća, bolna uspomena. Sjećanja na nju preglasna su simfonija. Uši me
bole, ali ne mogu prestati slušati.
Simfonija majčinstva, voljeti s apsolutnom posvećenošću, voljeti bez brige o sebi, voljeti
gotovo cijelim bićem. Riječ je o strasti koja bi u svojoj svjetlosti mogla gorjeti jače od sunca. O
beskonačnoj nadi i snažnom, razdirućem veselju.
Bože, kako sam je voljela. Toliko jako. Više nego što sam voljela sebe, više nego što sam
voljela Matta.
Znam zašto mi je njezino lice bilo mutno. Jer svijet bez nje, on je — nepodnošljiv.
Ali evo me, podnosim ga. To slama nešto u meni, nešto što nikada neće zacijeljeti.
Drago mi je.
Jer želim da to boli, zauvijek.

Kad smo stigli u kuću dvadeset minuta kasnije, agenti nisu rekli ništa, samo su mi kimnuli. Dali
mi do znanja da obavljaju dužnost.

»Miško, pričekaj ovdje sekundu«, kažem Bonnie.
Dođem do auta. Prozor se s vozačeve strane spusti, a ja se nasmiješim kad prepoznam jednog od
agenata. Dick Keenan. Bio je trener u Quanticu kad sam ja bila na Akademiji. Približava se
pedesetim godinama pa je odlučio da za kraj želi raditi »na ulici«. Solidan je muškarac, jako stara
škola FBI-a, vojnička frizura i sve to. Uz to je i šaljivdžija i snajperist.
»Kako si dobio ovaj posao, Dick?« upitam ga.
Nasmije se. »Preko AD Jonesa.«
Kimnem. Naravno. »Tko je to s tobom?«
Drugi je agent mladi, mladi od mene. Skroz nov i još uvijek uzbuđen što je agent FBI-a. Veseli
se što će sjediti u autu i neće raditi ništa, dan za danom.
»Hannibal Shantz«, kaže pruživši ruku kroz prozor da se rukujemo.
»Hannibal, ha?« nacerim se.
On slegne ramenima. Jedan je od onih dobrohotnih tipova, to se vidi. Nemoguće ga je naljutiti,
nemoguće je da vam se ne svidi.
»Znaš sve, Dick?«
Kratko kimne. »Ti. Djevojčica. I, da, znam kako je završila s tobom.«
»Odlično. Da budem jasna: ona je glavna. Razumiješ? Ako trebate birati hoćete li pratiti mene

ili nju, pazite na nju.«
»Nema problema.«
»Hvala. Drago mi je što smo se upoznali, Hannibale.«
Odlazim, sigurna. Gledam kako me Bonnie čeka s mojom kućom u pozadini.
U autu sam imala vremena da razmislim zašto sam ostala u toj kući. Bio je to čin tvrdoglavosti.

A sad bi mogao biti i čin gluposti. Shvatila sam da je to nešto osnovno u mojoj prirodi. To je moj
dom. Ako popustim, odustanem od njega, jedan dio mene nikad opet neće biti čitav.

Ima ovdje duhova, istina. Ali svejedno ne odlazim.

U kuhinji smo i moj mi sljedeći potez dođe spontano,
»Jesi li gladna, miško?« upitam Bonnie.
Ona me pogleda, kimne.
Kimnem i ja njoj, zadovoljna. Prvo mamino pravilo: ljubav. Drugo mamino pravilo: nahrani
svoje potomstvo. »Da vidim što imamo.«
Ona me prati dok otvaram hladnjak i virnem unutra. Uči ih da love, pomislim, a zatim moram
potisnuti malen užasno smiješan napadaj smijeha. U hladnjaku ne izgleda dobro. Našla sam gotovo
praznu staklenku maslaca od kikirikija i nešto mlijeka koje se ukiselilo nakon što je istekao rok
trajanja.
»Oprosti, ljubavi. Izgleda da moram u kupnju.« Protrljam oči i u sebi uzdahnem. Bože, kako sam
umorna. Ali to je jedno od pravila roditeljstva. Nije pravilo, zapravo. Više kao zakon dan od prirode.
Oni su tvoji, ti si odgovoran za njih. Tako da, šteta što si umoran jer, ono — oni ne znaju voziti i
nemaju novac.
Kvragu i sve. Pogledam Bonnie i nasmiješim joj se. »Idemo u nabavku.«
Opet me pogleda onako jasno, pa se nasmiješi. I kimne.
»U redu.« Zgrabim svoju torbicu i ključeve. »U akciju!«

Rekla sam Keenanu i Shantzu da ostanu pokraj kuće. Mogu se pobrinuti za sebe i važnije mi je
znati da nas nitko neće čekati kad se vratimo.

Krećemo se između polica supermarketa. Moderni način lova na hranu.
»Vodi me, miško«, kažem joj. »Ne znam što voliš tako da ćeš mi morati pokazati.«
Guram kolica i pratim Bonnie dok klizi po podu, tiho i oprezno. Svaki put kad nešto pokaže,
uzmem stvar i gledam je trenutak, dopuštam joj da se smjesti u mojoj podsvijesti. U glavi čujem
glasan, dubok glas: makaroni sa sirom, glas buči. špageti s umakom od mesa — bez gljiva, nikad, ni
pod prijetnjom smrti, čips — ekstra ljut. Prehrambene zapovijedi. Sitnice o Bonnie, važno.
Osjećam se kao da se u meni miče nešto hrđavo i prašnjavo, jedna škripava brzina za drugom.
Ljubav, utočište, makaroni sa sirom. Te se stvari čine prirodnima i ispravnima.
Kao da voziš bicikl, ljubavi, čujem Matta kako šapće.
»Možda«, promrmljam nazad.
Toliko sam zaposlena razgovarajući sama sa sobom da ne primijetim da je Bonnie zastala i
gotovo je srušim kolicima. Slabašno joj se nasmijem. »Miško, oprosti. Je li to sve?«
Nasmije se i kimne. Gotove smo.
»Onda idemo kući jesti!«
Nije problem u vožnji bicikla, shvaćam. Promijenila se cesta po kojoj bicikl putuje. Ljubav,
utočište, makaroni sa sirom, naravno. Ali sad je tu i nijemo dijete i nova mama koja se boji,
razgovara sama sa sobom i pomalo je luda.

Telefoniram s Alanovom ženom i dok razgovaram gledam kako Bonnie posvećeno proždire
makarone sa sirom. Djeca su stvarno pragmatična što se tiče hrane, pomislim. Znam da se svijet
raspada, ali, hej — čovjek mora jesti, zar ne?

»Stvarno to cijenim, Elaina. Alan mi je rekao što se događa i ne bih te molila, ali...«
Ona me prekine. »Molim te, prestani, Smoky«, nježno me prekori. Zbog toga pomislim na Matta.
»Trebaš vremena da središ stvari, a ta djevojčica treba mjesto gdje će biti kad te nema. Dok se ne
snađeš.« Ne odgovaram, imam knedlu u grlu. Ona kao da to osjeti, Štoje tipično za nju. »Snaći ćeš se,
Smoky. Učinit ćeš prave stvari za nju.« Ona zastane. »Bila si odlična majka Alexi. I s Bonnie će sve
biti u redu.«
Mješavina žalovanja, zahvalnosti i tame obuzme me kad to kaže. Uspijevam pročistiti grlo i
protisnuti hrapavo »hvala«.
»Nema problema. Zovi me kad trebaš pomoć.«
Ne pričeka moj odgovor i prekine vezu. Elaina je uvijek bila vrlo suosjećajna. Pristala je čuvati
Bonnie kad mi zatreba. Bez oklijevanja, bez pitanja.
Nisi sama, ljubavi, šapne Matt.
»Možda«, promrmljam, »možda nisam.«
Telefon zvoni i prene me iz razgovora s duhom. Javim se.
»Bok, dušice«, kaže Callie. »Mala promjena o kojoj sam te htjela obavijestiti.«
Srce mi se stisne. Štosad?
»Reci«, kažem.
»Prisluškivali su ured dr. Hillsteada.«
Namrštim se. »Ha?«
»Stvari koje je Jack ml. rekao u tom pismu, dušice — nisi li se pitala odakle ih zna?«
Tišina. Zbunjena sam i zabezeknuta. Ne, shvaćam. Nisam se pitala. »Pobogu, Callie. Nije mi
palo na pamet. Isuse.« Zavrti mi se. »Kako je to moguće?«
»Nemoj se osjećati loše. Uza sve ostalo što se dogodilo, ni meni nije palo na pamet. Možeš
zahvaliti Jamesu što se toga sjetio.« Ona zašuti. »Isuse Bože, jesam li upravo rekla zahvaliti i James u
istoj rečenici?« Čujem njezinu lažnu jezu kroz telefon.
»Detalje, Callie«, kažem. Te riječi zvuče stisnuto i nestrpljivo. Trenutačno me ne zanima humor
i preumorna sam da se zbog toga ispričam.
»Imao je dva prisluškivača u uredu dr. Hillsteada — bili su funkcionalni, ali ne najmoderniji.«
Daje mi do znanja da nisu prepoznatljivi kao sprave i vjerojatno im se ne može ući u trag. »Oba su
aktivirali daljinskim upravljačem. Odašiljali su zvuk bežično na minijaturnu napravu za snimanje
smještenu u prostoriji tehničkog osoblja. Trebao je samo saznati kad imaš sastanke s dr. Hillsteadom,
dušice. Mogao je aktivirati prisluškivače i doći po snimku kasnije.«
Preplavi me osjećaj kršenja privatnosti, snažan strujni trzaj. On je slušao? Slušao me kako
pričam o Mattu i Alexi? Slušao me kako sam slaba?. Obuzeo me tolik bijes da se želim onesvijestiti,
ili povraćati.
Ali, kako je brzo došao, tako je i otišao. Nikakvo kršenje privatnosti, nikakav bijes, samo
iscrpljena pustoš. Moja je plima otišla, plaža je suha i usamljena.
»Moram ići, Callie«, promrmljam.
»Jesi li u redu, dušice?«
»Hvala što si mi rekla, Callie. Sad moram ići.«
Prekinem vezu i čudim se vlastitoj praznini. Na neki je način prekrasna. Savršeno.
»Barem ćemo uvijek imati Pariz«, promrmljam i osjetim kako se u meni nadima hihot.

Shvaćam da je Bonnie gotova s jelom i da me gleda. Promatra me. To me zbuni, protrese do
kostiju.

Isuse, pomislim. I zatim mi sine da je to prva stvar koju moram shvatiti, jednom zauvijek. Nisam
sama. Ona je ovdje i vidi me.

Dani kada sam sjedila u mraku, buljila u ništa i razgovarala sama sa sobom — ti se dani moraju
završiti.

Nitko ne treba ludu mamicu.
U mojoj smo spavaćoj sobi, gledamo jedna drugu.
»Kako je ovo? Je li u redu?«
Ona se ogleda oko sebe, prođe rukom preko prevlake i zatim se nasmiješi kimajući glavom.
Uzvratim joj smiješak.
»Dobro. Ovako, mislila sam da ćeš vjerojatno htjeti spavati ovdje sa mnom — ali ako ne želiš,
razumijem.«
Zgrabi me za ruku i prostrese glavom kao jedna od onih lutaka koje kimaju glavom. Definitivno
da.
»Cool. Ali trebam razgovarati s tobom o nekim stvarima, Bonnie. Slažeš li se s time?«
Ona kimne.
Neki ljudi možda ne odobravaju moj pristup. Odmah krenuti na stvar tako brzo. Ja se ne slažem.
Ovdje slušam osjećaj i nešto mi govori da s ovim djetetom budem iskrena, ništa manje od toga.
»Prvo, ponekad kad spavam — zapravo, većinu vremena — imam noćne more. Ponekad me jako
preplaše pa se probudim vrišteći. Nadam se da se to neće događati dok ti ovdje spavaš, ali to baš i
nije pod mojom kontrolom. Ne želim da se prepadneš ako se dogodi.«
Ona proučava moje lice. Gledam kako joj pogled sklizne na sliku na noćnom ormariću.
Uokvirena fotografija mene, Matta i Alexe, svi se smiješimo i nemam pojma da je u budućnosti smrt.
Ona se na trenutak zabulji u sliku, a zatim me pogleda dignuvši obrve.
Trebam trenutak da shvatim. »Da. Noćne more koje imam o onome su što se dogodilo njima.«
Ona zatvori oči. Podigne ruku i potapša se po prsima. Zatim otvori oči i pogleda me.
»I ti, ha? U redu, miško. Dogovorimo se — nijedna od nas neće se uplašiti ako se druga probudi
vrišteći.«
Na to se Bonnie nasmije. Na trenutak mi sine koliko je ovo nadrealno. S desetogodišnjakinjom
ne razgovaram o odjeći, glazbi ili danu u parku, sklapamo pakt o vrištanju usred noći.
»Sljedeća stvar... ona mi pada malo teže. Odlučujem hoću li ili ne nastaviti raditi svoj posao.
Loviti zle ljude, ljude koji rade stvari poput onih koje su učinili tvojoj mami. I možda budem pretužna
da nastavim s time. Razumiješ?«
Tmurno kimne glavom. O, da, razumije.
»Još nisam odlučila. Ako ne nastavim, onda ćemo ti i ja odlučiti što ćemo dalje. Ako nastavim...
pa, nećeš moći biti sa mnom sve vrijeme. Netko će te morati čuvati kad budem radila. Mogu ti
obećati jednu stvar: ako bude tako, pobrinut ću se da ti se osoba s kojom budeš sviđa. Zvuči li ti to u
redu?«
Oprezno kimne. Polako je čitam.
Da, rekla je tim kimanjem glave – ali sa zadrškom.
»Ovo je zadnja stvar, ljubavi. Mislim da je to najvažnije, stoga me pažljivo poslušaj, u redu?«
Uzmem je za ruku i uvjeravam se da gledam ravno u nju kad kažem sljedeće: »Ako želiš ostati sa
mnom, onda i hoćeš. Neću te ostaviti. Nikada. Obećavam.«
Na licu joj se pokaže prvi osjećaj koji sam vidjela otkad sam je našla u bolnici u krevetu.

Zgužva se shrvana tugom. Suze joj se proliju po obrazima. Zgrabim je i privučem u zagrljaj, ljuljam
je dok u tišini jeca. Grlim je i šapćem joj u kosu, i mislim na Annie i Alexu i Prvo mamino pravilo.

Trajalo je neko vrijeme dok nije prestala. Još me uvijek drži naslonivši glavu na moja prsa.
Smrcanje utihne, a ona se povuče brišući si lice rukama. Nakrivi glavu i pogleda me. Stvarno
pogleda. Vidim kako joj pogled luta po mojim ožiljcima. Lecnem se kad Bonnie rukom krene prema
mojem licu. S iznimnom nježnošću prstom prelazi preko ožiljaka. Počinje s ožiljcima na čelu
spuštajući se po jagodici dodirom lakim poput pera. Na oči joj navru suze te prisloni svoj dlan uz
moj obraz. Zatim mi se vraća u zagrljaj. Ovaj puta ona grli mene.

Začudo, ne plače mi se budući da ona plače. Nakratko osjetim mir. Ugodan osjećaj. Nešto
topline ulazi u onaj dio mene koji se danas u bolnici smrznuo.

Odmaknem se i uputim joj smiješak. »Koji smo mi par, ha?«
Smiješak kojim mi uzvraća autentičan je. Znam da je samo privremen. Znam da će njezina prava
tuga, kad je obuzme, biti plimni val. Svejedno, lijepo je vidjeti je kako se smiješi.
»Slušaj, ovaj dio koji sam ti rekla? O odlučivanju hoću li zadržati svoj posao ili ne? Moram
obaviti nešto još noćas. Želiš li poći sa mnom?«
Ona kimne glavom. O, da. Još joj se jedanput nasmiješim i primim je za bradu. »Pa krenimo
onda!«

Vozim do streljane u Dolini San Fernando. Provjerim je pogledom prije nego što izađem iz auta
i pokušavam sakupiti snagu. Zgrada je samo funkcionalna, boja joj se trusi s vanjskih zidova, a
prozore vjerojatno nikad nisu oprali. Kao i pištolj, pomislim. Pištolj čovjek može ogrepsti i njime
lupati, može izgubiti svoj sjaj. No sve što je važno osnovna je istina: hoće li još uvijek pucati metak?
Ništa nije drugačije ni s ovom oronulom zgradom. Ovamo dolaze prilično ozbiljni vlasnici oružja.
Pod ozbiljnima mislim na entuzijastične. Mislim na muškarce (i žene) koji su cijeli život proveli
koristeći oružje kako bi ubijali ljude ili očuvali mir.

Na ljude kao ja. Bacim pogled na Bonnie, uputim joj iskrivljen smiješak.
»Spremna?« upitam.
Ona kimne.
»Hajdemo onda.«
Poznajem vlasnika. Bivši je marinac, snajperist s očima koje su sprijeda tople, ali odostraga
hladne. Ugleda me i glas mu se zaori:
»Smoky! Nisam te dugo vidio!«
Nasmiješim mu se, pokažem na ožiljke. »Imala sam peh, Jazz.«
On primijeti Bonnie i nasmiješi joj se. Ona mu ne uzvrati. »A tko je to?«
»To je Bonnie.«
Jazz je uvijek dobro čitao ljude. Zna da Bonnie nije dobro i ne trudi se s nečim tipa »bok, srećo,
kako si«. Samo joj kimne i pogleda me ruku položenih na pult.
»Štotrebaš večeras?«
»Onaj Glock.« Uperim prstom u njega. »I samo jedan šaržer. I štitnike za uši za nas obje.«
»Nema frke, nema frke.« Vadi pištolj iz futrole i pokraj njega stavlja pun šaržer. Sa zida uzima
štitnike za uši.
Ruke mi se znoje. »Ovaj, trebam uslugu, Jazz. Trebam da ga odneseš u streljanu i da ga
napuniš.«
On podigne obrve. Osjećam kako se crvenim od srama. Glas mi je, kad ga čujem, tih. »Molim te,
Jazz. Ovo je test. Ako odem tamo i ne uspijem primiti pištolj vjerojatno više nikada neću pucati iz

oružja. Ne želim ga dirati prije toga.«
Vidim mu oči kako me ispituju, s pogledom istodobno toplim i hladnim. Toplina prevlada.

»Uopće nije problem, Smoky. Daj mi sekundu.«
»Hvala. Puno ti hvala.« Uzmem štitnike za uši i kleknem pred Bonnie. »Dušo, u streljani moramo

nositi ovo. Pucanje iz pištolja vrlo je glasno, boljet će te uši ako ih ne nosiš.«
Ona kimne i ispruži ruku. Dam joj njezine štitnike, stavi ih na glavu kao i ja.
»Prati me«, Jazz pokaže gestom.
Prolazimo kroz vrata i ulazimo u streljanu. Odmah namirišem taj miris. Miris dima i metala. Ne

postoji ništa slično. Lakne mi kad vidim da je streljana trenutačno prazna.
Objasnim Bonnie da mora ostati straga uza zid. Jazz me pogleda i ubaci šaržer u pištolj. Stavi

pištolj na drveni pult okrenut prema nišanu. Ovaj mu je put pogled hladan, ali zatim mi se nasmije i
vrati se u prednji dio lokala. Zna da želim biti sama.

Okrenem se da pogledam Bonnie, nasmiješim joj se. Ona mi ne uzvrati. Umjesto toga uputi mi
gorljiv pogled. Razumije da ovdje radim nešto, nešto važno. Upućuje mi ozbiljnost koju to zaslužuje.

Uzimam metu u obliku čovjeka i pričvrstim je za kvačicu koja je drži. Pritisnem dugme i gledam
kako lebdi od mene niz streljanu, sve dalje i dalje i dalje. Dok se ne učini kao da je veličine igraće
karte.

Srce mi lupa u prsima. Istodobno drhtim i znojim se.
Spustim pogled na Glock.
Gladak, crn instrument smrti. Neki protestiraju protiv njegova postojanja, neki misle da je
prelijepa stvar. Za mene je uvijek bio produžetak mene. Dok me nije izdao.
Ovo je Glockov model 34. Ima cijev dugu 13,5 centimetara i teži negdje oko kile s punim
šaržerom. Puca devetmilimetarskim mecima, a kapacitet je šaržera sedamnaest. Povlačenje otponca,
bez modifikacija, težine je dvije kile. Znam sve te mehaničke stvari. Znam ih kao što znam svoju
visinu i težinu. Pitanje je sad možemo li se pomiriti ili ne, taj kos i ja.
Pomaknem ruku prema njemu. Sad se znojim još više. Zavrti mi se u glavi. Škrgućem zubima,
prisiljavam se da približim ruku. Vidim Alexine oči, slovo O koje oblikuju njezina usta dok je moj
metak, iz mog pištolja, ulazio u njezina prsa i ušutkao je zauvijek. Ovo se neprestano ponavlja u
mojoj glavi, kao film koji se ponavlja iznova. Pras i smrt, pras i smrt, pras i kraj svijeta.

»Proklet bio proklet bio proklet bio!« Ne Znam vičem li na Boga, Josepha Sandsa, sebe ili na
pištolj.

Zgrabim Glock u jednom tečnom pokretu i pucam iz njega; crni mi se čelik trza u ruci, dum-dum-
dum-dum-dum!

Zatim čujem klikanje prazne komore, potrošila sam šaržer. Tresem se plačući. Ali Glock je još
uvijek tamo. A ja se nisam onesvijestila.

Dobro došla nazad, umišljam da čujem kako mi šapće.
Drhtavom rukom stišćem dugme koje će mi približiti metu. Ona stiže, a ono što ugledam ispuni
me nekom vrstom ushićenosti s primjesom tuge. Deset pogodaka u glavu, sedam u srce. Pogodila sam
sve što sam htjela, gdje sam htjela. Kao uvijek.
Pogledam metu, zatim Glock i ponovno osjetim veselje i tugu. Znam da mi gađanje iz vatrenog
oružja više nikad neće pričinjavati jednostavno zadovoljstvo kao nekad. Iza njega je za mene bilo
previše smrti. Previše tuge koju nikada neću moći zaboraviti.
To je u redu. Sad znam ono što sam htjela saznati. U stanju sam opet primiti pištolj. Sviđa li mi
se to, to nije važno.

Izvadim šaržer, uzmem metu i okrenem se prema Bonnie. Zabulji se u metu i u mene. Zatim mi se
nasmiješi. Razbarušim joj kosu pa odlazimo iz streljane natrag u lokal. Jazz sjedi na stolcu
prekriženih ruku. Na licu mu je lagan smiješak. Pogled mu je sad potpuno topao, bez hladnoće na
vidiku.

»Znao sam, Smoky. To ti je u krvi, dušice. U krvi ti je.«
Pogledam ga na trenutak i kimnem. U pravu je.
Moja ruka i pištolj. Opet smo vjenčani. Koliko god ta veza bila klimava, shvaćam da mi je
nedostajao. Dio je mene. Naravno, ni pištolj više nije mlad. Sad je star, s ožiljcima.
Tako mu i treba kad je mene odabrao za nevjestu.

II.
SNOVI I POSLJEDICE

Dvadeset drugo poglavlje

Bonnie se probudi usred noći vrišteći.
Nije to dječji vrisak. To je krik nekoga zatočenog u sobi iz pakla. Hitro upalim svjetlo pokraj
kreveta. Šokirana sam kad primijetim da su joj oči još zatvorene. Ja se uvijek probudim kad počnem
vrištati, a Bonnie to radi u snu. Zarobljena je u snovima, svojim strahovima daje glas, ali ne može se
probuditi iz njih.
Zgrabim je i snažno je protresem. Prestane vrištati, otvara oči i opet se stiša. Privučem je k sebi
bez riječi i gladim po kosi dok se grčevito drži za mene. Uskoro se prestaje tresti, a zatim zaspi.
Oslobađam se nje najnježnije što mogu. Sad izgleda spokojno. Zaspim gledajući je. I prvi put u
zadnjih šest mjeseci sanjam Alexu.
»Bok, mamice«, kaže mi sa smiješkom.
»Štoima, žabokrečino?« kažem. Prvi put kad sam joj to rekla smijala se tako jako da ju je počela
boljeti glava, zbog čega je počela plakati. Govorim joj to od tada.
Ozbiljno me gleda. Ozbiljnost joj je i pristajala i nije. Nije joj pristajala jer je za takav pogled
bila premlada. Pristajala joj je jer joj je bila baš svojstvena. Blage smeđe oči njezina oca gledaju me
s lica obilježenog našim genima koje samo zbog njezinih jamica na obrazima izgleda pomalo
vilenjački. Mate se znao šaliti da ih ima i poštar, da mi je možda uručio paket, ha ha ha.
»Mamice, brinem se za tebe.«
»Zašto, srčeko?«
Tuga u očima. Prevelika tuga za njezin uzrast, prevelika za te jamice na obrazima.
»Jer ti toliko nedostajem.«
Pogledam Bonnie, a zatim Alexu. »A ona, ljubavi? Slažeš li se s time?«
Probudim se prije nego što uspije odgovoriti. Oči su mi suhe, ali boli me srce u grudima pa
teško dišem. Nekoliko trenutaka kasnije prestane. Okrećem glavu. Bonniene su oči zatvorene, lice
bezbrižno.
Opet zaspim gledajući je; ali ovaj put ne sanjam.

Jutro je. Bonnie me promatra dok se gledam u ogledalo. Obukla sam najbolje crno poslovno
odijelo. Matt ga je znao zvati »ubilačkim odijelom«. Svejedno izgleda dobro.

Mjesecima sam ignorirala svoju kosu. Kad bih na nju obratila pozornost, bilo je to zato da je
pomaknem kako bi pokrila ožiljke. Nosila sam je raspuštenu, padala je preko ramena. Sad sam je
čvrsto zalizala uz glavu. Bonnie mi je pomogla s repom. Umjesto da ožiljke skrivam od svijeta,
naglašavam ih.

Smiješno, pomislim dok se gledam u oči. Zapravo ne izgleda tako grozno. Da, izobličena sam. I
to je šokantno. Ali... sve u svemu ne izgledam kao da radim u Kući strave. Pitam se zašto to nikad
prije nisam primijetila, zašto mi se do sada sve činilo puno ružnije. Pretpostavljam da je to zato što
sam u sebi nosila toliko ružnih uspomena.

Sviđa mi se kako izgledam. Izgledam snažno. Izgledam čvrsto. Izgledam zastrašujuće. Sve se to
slaže s mojim trenutačnim pogledom na život. Okrećem se od ogledala.

»Što misliš? Dobro?«
Kimne, nasmije se.
»Krenimo onda, miško. Danas idemo na nekoliko mjesta.«

Ona me primi za ruku i izlazimo.
Prva je postaja ured dr. Hillsteada. Nazvala sam ranije, čeka me. Kad smo stigle u ured, uvjerila
sam Bonnie da ostane s Imeldom, Hillsteadovom tajnicom. Ona je Latinoamerikanka koja ne
komplicira u svojoj brizi za ljude, a čini se da Bonnie odgovara takva mješavina topline i osornosti.
Razumijem je. Mi hodajući ranjenici mrzimo sažaljenje. Samo želimo da se s nama postupa
normalno.
Ulazim, a dr. Hillstead me dolazi pozdraviti. Izgleda smlavljeno.
»Smoky. Želim da znate koliko mi je žao zbog ovoga što se dogodilo. Zaista nisam htio da to
saznate na taj način.«
Slegnem ramenima. »Štoje, tu je. Bio je u mojoj kući. Gledao me kako spavam. Čini se da me
prati prilično pozorno. S tim niste mogli računati.«
Izgleda šokirano. »Bio je... u tvojoj kući?«
»Da.« Ne ispravljam njegovu ili svoju uporabu riječi on. Činjenica da je on zapravo oni ostaje
unutar tima, našeg skrivenog aduta.
Dr. Hillstead prođe si rukom kroz kosu. Izgleda potreseno. »Ovo je zaista uznemiravajuće,
Smoky. O ovakvim stvarima slušam priče iz druge ruke, ali ovo je prvi put da je nešto takvo stvarno
ušlo u moj život.«
»Ponekad se tako dogodi.«
Mislim da mirnoća mojega glasa privlači njegovu pozornost. Promotri me kako spada prvi put
otkad sam ušla u ured. Uoči promjenu, što budi njegovu iscjeliteljsku stranu.
»Izvoli sjesti.«
Sjednem na jednu od kožnih naslonjača okrenutih prema njegovu stolu.
Promatra me duboko razmišljajući. »Zamjeraš li mi što sam ti tajio istinu iz balističkog
izvještaja?«
Otresem glavom. »Ne. Mislim, prije jesam. Ali razumijem Štoste pokušavali učiniti i mislim da
ste imali pravo što se toga tiče.«
»Nisam ti htio reći prije nego što bih mislio da si spremna nositi se s time.«
Lagano mu se nasmiješim. »Ne znam jesam li bila spremna ili ne. Ali pokazalo se da sam
dorasla situaciji.«
Kimne glavom. »Da, vidim promjenu u tebi. Pričaj mi o tome.«
»Nemam mnogo za reći«, kažem slegnuvši ramenima. »Jako me lupilo. Na trenutak nisam
povjerovala. Ali zatim sam se sjetila svega. Kako sam upucala Alexu. Kako sam pokušavala upucati
Callie. Bilo je kao da me odjednom obuzela sva bol koju sam osjećala zadnjih šest mjeseci.
Onesvijestila sam se.«
»Callie mi je rekla.«
»Zanimljivo, kad sam se probudila, nisam htjela umrijeti. Pa sam se na neki način osjećala loše.
Krivo. Ali svejedno je bilo tako. Ne želim umrijeti.«
»To je dobro, Smoky«, kaže tiho.
»I ne samo to. Imao si pravo u vezi s mojim timom. Kao obitelj su mi. I sjebani su. Alanova žena
ima rak, s Callie se dogada nešto o čemu ne želi pričati ni s kime. Jasno mi je da ih ne mogu samo
tako napustiti. Volim ih. Moram im biti podrška ako me trebaju. Razumiješ?«
Kimne. »Da. I priznajem da sam se tomu nadao. Ne da će članovi tvojeg tima biti u nevoljama,
nego, živjela si u izolaciji. Nadao sam se da će te ponovni kontakt s njima podsjetiti na jednu stvar za
koju znam da će ti dati razlog da nastaviš živjeti.«
»A koja je to?«

»Dužnost. To je sila koja te pokreće. Imaš dužnost spram njih. I spram žrtava.«
Ta me ideja iznenadi. Jer shvaćam da je pogodio u središte. Možda nikad ne zacijelim do kraja.
Možda ću se buditi noću vrišteći dok ne umrem. Ali dokle god me moji prijatelji trebaju, dokle god
čudovišta ubijaju, moram ostati u blizini. Nemam izbora. »Upalilo je«, kažem.
Nježno se nasmiješi. »Drago mi je.«
»I tako«, uzdahnem. »Na putu natrag iz San Francisca imala sam mnogo vremena za razmišljanje.
Znala sam da moram pokušati učiniti jednu stvar. Da nisam uspjela, bila bih gotova. Danas bih se
ustala i predala ostavku.«
»Što to?« upita. Mislim da zna. Samo želi da ja to izgovorim.
»Otišla sam u streljanu. Uzela Glock i odlučila provjeriti mogu li još pucati. Mogu li ga uopće
primiti u ruke a da se ne onesvijestim.« »I?«
»Sve je po starom. Kao da se ništa nije dogodilo.«
Spoji vrške prstiju i pogleda me. »A to nije sve, je li tako? Promijenila si cijeli svoj izgled.«
Pogledam ga u oči, tog muškarca koji mi je pokušavao pomoći zadnjih mjeseci. Shvaćam da je
njegovo umijeće u pomaganju ljudi nevjerojatan ples, mješavina kaosa i preciznosti. Znanje o tome
kada se treba povući, kada biti lukav, kada napasti. Kako vratiti dušu na okup. Ja bih radije lovila
serijske ubojice. »Dr. Hillsteade, više nisam žrtva. Ne znam kako da se jednostavnije izrazim. O
tome ne treba mnogo pričati. Naprosto je istina. To je tako.« Naslonim se. »Imali ste mnogo utjecaja
na to i želim Vam se zahvaliti. Inače bih možda bila mrtva.«
Sad se nasmiješi, otrese glavom. »Ne, Smoky. Ne mislim da bi bila mrtva. Drago mi je što
misliš da sam ti pomogao, ali ti si rođena za preživljavanje. Ne mislim da bi se ubila, kad bi došlo
do toga.«
Možda da, možda ne, pomislim.
»I, što sad? Govoriš li mi da me više ne trebaš viđati?« iskreno me upita. Ne shvaćam da je on
već odlučio koji bi bio ispravan odgovor.
»Ne, nisam to rekla.« Nasmiješim se. »Smiješno, da me netko prije godinu dana pitao želim li
posjetiti psihića, dala bih mu neku sarkastičnu primjedbu i osjećala se nadmoćno nad ljudima koji
misle da ga trebaju.« Otresem glavom. »Sada više nije tako. Još ima stvari na kojima moram raditi.
To što mi je prijateljica umrla...« Pogledam ga. »Znate li da je njezina kći sa mnom?«
Kimne glavom tmurno. »Callie me obavijestila o onome što joj se dogodilo. Drago mi je da si je
uzela k sebi. Vjerojatno se sad osjeća vrlo usamljeno.«
»Ne govori. Samo kima glavom. Noćas je vrištala u snu.«
Tržne se. Nitko normalan ne uživa u patnji djeteta. »Po mojem mišljenju, Smoky, trebat će joj
dugo vremena da zacijeli. Možda neće govoriti godinama. Najbolje je činiti ono što već činiš — budi
uz nju. Nemoj pokušati razgovarati o onome što se dogodilo. Nije još spremna. Sumnjam da će biti
spremna još mjesecima.«
»Stvarno?« Zvučim neutješno. Oči su mu blage.
»Da. Slušaj, ono što ona trenutačno treba jest to da zna da je na sigurnom i da si ti tu. Da život
ide dalje. Njezino povjerenje u osnovne stvari djeteta — prisutnost roditelja, sigurnost doma —
poljuljano joj je povjerenje u te osnove. Na vrlo osoban, užasan način. Trebat će joj vremena da ga
ponovno izgradi.« Pogleda me odmjereno. »Ti barem razumiješ.«
Progutam slinu, kimnem.
»Predlažem ti da joj daš nešto vremena. Promatraj je, budi uz nju. Mislim da ćeš znati kada
dođe vrijeme da poželi pričati o tome. Kad se to dogodi...« kao da oklijeva, ali samo na trenutak.
»Kad se to dogodi, obavijesti me. Bit će mi drago preporučiti joj nekog terapeuta.«

»Hvala.« Sine mi još jedna misao. »A što je sa školom?«
»Pričekaj. Njezino je mentalno zdravlje na prvom mjestu.« Napravi grimasu. »Teško je reći što
će se dogoditi po tom pitanju. Čula si za klišej i to je istina — djeca su vrlo otporna. Moguće je da će
se oporaviti i biti spremna za kompleksnost socijalne interakcije koju nudi škola ili«, slegne
ramenima, »ili će trebati privatnu nastavu dok ne maturira. Ali čini mi se, barem sada, da ti je to
najmanja briga. Jednostavno rečeno — pomozi joj da se oporavi. Ako ti mogu pomoći, pomoći ću.«
Obuzme me određeno olakšanje. Zacrtala sam put i odluku nisam trebala donijeti sama. »Hvala.
Stvarno.«
»A što je s tobom? Kako to što si je uzela utječe na tvoje mentalno stanje?«
»Osjećam se krivom. Sretnom. Krivom što sam sretna. Sretnom što sam kriva.«
»Zašto takav konflikt?« kaže tiho.
Ne govori da je to pogrešno, govori, kaži mi zašto.
Prijeđem rukom preko čela. »Vjerojatno je bolje pitanje zašto ne. Doktore, bojim se. Nedostaje
mi Alexa. Brinem se da ću sjebati. Izaberite jedno od toga.«
Usredotočeno se nagne naprijed. Zgrabio je nešto i ne pušta. »Raščlani sve, Smoky. Jasno mi je
da ima mnogo faktora. Mnogo razloga za emocionalnost. Ali raščlani sve do nečega s čim možeš ići
dalje.«
I sine mi, samo tako. »To je zato što ona i jest Alexa i nije«, kažem.
To jest to, ta jednostavnost. Bonnie je druga šansa da imam Alexu, da imam kćer. S druge strane,
ona nije Alexa jer je Alexa mrtva.
Na površini nisu sve istine dobre. Neke donose bol. Neke su samo temeljni kamp za uspon, za
mnogo teškog rada. Ova me istina čini praznom. Kao kad zvono zvoni na polju bez vjetra.
Ako uspijem probaviti ovu istinu, znam da će se stvari promijeniti. Ali taj je čin ogroman i
užasan i boljet će me.
»Da«, uspijem reći. Glas mi je hrapav. Uspravim se, potisnem bol. »U redu. Trenutačno nemam
vremena za ovo.« Zvučim pregrubo. Što mogu. Ovih mi je dana potrebna ljutnja. Moje čvrste
karakteristike.
Dr. Hillstead nije se uvrijedio. »Razumijem. Samo u nekom trenutku nađi vremena.«
Kimnem.
Nasmije se. »I, vraćam se na osnovno pitanje: što ćeš sad?«
»Sad«, kažem i samo tako glas mi postane hladan kao i srce, »idem natrag na posao. I idem naći
čovjeka koji je ubio Annie.«
Dr. Hillstead me dugo, dugo promatra. Pogled mu je kao laser. Ispituje me, odlučuje slaže li se s
mojom odlukom. Očito je što je odlučio kad posegne za ladicom u stolu i izvadi moj Glock. Još je u
vrećici za dokaze. »I mislio sam da ćeš mi reći tako nešto pa sam pripremio ovo za tebe.« Nakrivi
glavu. »To je razlog zbog kojeg si me došla posjetiti, zar ne?«
»Ne«, kažem smiješeći se, »ali bilo je dio razloga.« Uzmem pištolj i stavim ga u torbu. Ustanem
i rukujem se s dr. Hillsteadom.
»Htjela sam i da me vidite u boljem izdanju.«
Drži moju ruku malo duže nego što je potrebno. Osjećam nježan duh tog čovjeka; očituje se u
njegovim očima. »Ovdje sam ako želiš razgovarati. Kad god.«
I, iznenađenje — suze. Činilo mi se da sam ih se riješila. Možda je to dobra stvar. Nikad ne
želim postati imuna na dobrotu, dolazila ona od stranaca ili prijatelja.

Dvadeset treće poglavlje

»Miško, ovo je zgrada u kojoj radim.«
Bonnie me drži za ruku i pogleda me znatiželjno. »Da, vraćam se na posao. Ali prvo moram
obavijestiti svog šefa.«
Stisne mi ruku. Izgleda da se slaže.
Prvo liftom idemo do ureda Koordinacijskog NCAVC-a. Ušavši vidim da su samo Callie i
James tamo.
»Bok.« Callien je glas nesiguran. James me pogleda ne rekavši ništa.
»Callie, moram ići do Jonesa. Možeš li pričuvati Bonnie? Neće trajati dugo.«
Callie me promatra na trenutak. Pogleda Bonnie nasmiješivši se.
»Što kažeš, dušice? Slažeš li se s tim?« Bonnie je proučava, a Callie to podnosi s nježnim
strpljenjem. Bonnie kimne, pusti moju ruku i kreće prema Callie da uzme njezinu.
»Brzo se vraćam.« Odlazim znajući da sam ostavila Jamesa i Callie u čudu. U redu je. Ionako će
uskoro saznati.
Idem prema Jonesovu uredu koji je na najvišem kacu. Shirley, tajnica, pozdravi me
profesionalnim smiješkom. »Bok, Smoky.«
»Hej, Shirley. Je li unutra?«
»Čekaj da provjerim.« Diže slušalicu i stišće dugme na telefonu. Zna da je unutra. Htjela je reći
da će saznati želi li me vidjeti. Ne uzimam to k srcu. Mislim da bi Shirley natjerala i predsjednika
SAD-a da čeka. »Gospodine? Agentica Barret je ovdje. Aha. Može.« Spušta slušalicu. »Izvolite
unutra.«
Uhvati me za rukav kad krenem prema vratima. Na licu joj je lagan smiješak, sad zaigran.
»Dobro došla nazad. Ah, zašto si iznenađena. Bilo tko s pola mozga može vidjeti da je to ono što se
događa. Izgledaš dobro, Smoky. Jako dobro.«
»Trebala bi doći raditi za mene, Shirley, vrlo si oštroumna.«
Nasmije se. »O, ne, hvala. To mi je predosadno. Ovaj je posao puno opasniji.«
Nasmiješim joj se i otvorim vrata. Zatvorim ih za sobom. Jones, zamjenik direktora sjedi za
stolom i znatiželjno me proučava od glave do pete. Kao da je vidio nešto što mu se sviđa, kimne sam
sebi.
»Sjedni.« Kad sjednem, on se nasloni. »Prije otprilike deset minuta nazvao me dr. Hillstead.
Pušta te da se vratiš u akciju, puno radno vrijeme. Jesi li zbog toga ovdje?«
»Da. Spremna sam se vratiti. Ali pod jednim uvjetom: želim voditi Annien slučaj.«
Trese glavom. »Ne znam, Smoky. Mislim da to nije dobra ideja.«
Slegnem ramenima. »Onda dajem otkaz. Otvorit ću privatni detektivski ured i nastaviti ih tražiti
na taj način.«
Jones izgleda kao da se suzdržava od toga da pokaže svoje iznenađenje. I izgleda srdito. Kao
vulkan, atomska bomba. »Daješ mi ultimatum?«
»Da, gospodine.«
Nastavlja buljiti u mene dok se u njemu bore šok i ljutnja. Oboje u iznenadnom bljesku nestaju.
Otrese glavom. Kut usana trzne mu se u smiješak. »Prilično žestoko, agentice Barrett. U redu. Vratila
si se i slučaj je tvoj. Obavještavaj me o napretku.«
To je to. Otpušta me, govori da se vratim na posao. Ustajem i odlazim.

» Smoky.«
Okrenem mu se.
»Uhvati te gadove.«
U Središnjici smrti čekaju me Callie i James. Znaju da se nešto događa. Shvaćam da je to važan
trenutak za njih, za moj cijeli tim. Život bi im se mogao promijeniti zauvijek. Trebala sam im reći kad
sam došla, ali nisam bila sigurna hoće li mi Jones dopustiti da vodim Annien slučaj, ne sto posto.
Ozbiljno bih bila dala otkaz da nije.
»Callie, idem odbaciti Bonnie kod Elaine.« Ona digne obrve. James me pogleda s upitnikom u
očima. »Održala sam riječ. Vraćam se.«
James kimne jedanput, bez dodatnih pitanja. Callieno lice preplavljuje olakšanje i sreća. Drago
mi je da to vidim, ali pomalo sam i tužna. Pitam se misli li da će se stvari vratiti na staro. Nadam se
da ne. Sve će opet biti u redu, da. Rad s mojim timom ispunjavat će me kao i uvijek.
Međutim, stariji smo. Snažniji. Kao nepobijeđena momčad koja izgubi svoju prvu utakmicu,
naučili smo da nismo neranjivi, da nam mogu nauditi. Da možemo čak i umrijeti.
I ja sam drugačija. Hoće li to primijetiti? Ako budu, hoće li ih to veseliti i rastužiti? Istina je ono
što sam rekla dr. Hillsteadu. Dosta mi je uloge žrtve, ali to ne znači da sam ista Smoky Barret kao
prije.
Sinulo mi je u streljani. Kao glas od Boga u kojeg ne vjerujem. Shvatila sam da više nikada neću
voljeti. Matt je bio ljubav moga života, a njega nema. Nitko ga nikada neće zamijeniti. Nije to
fatalizam ili depresija. To je nedvojbeno i donijelo mi je neku vrstu mira. Voljet ću Bonnie. Voljet ću
svoj tim.
Osim toga, imat ću samo jednu ljubav koja će definirati ostatak mog života: lov.
Držala sam Glock u rukama i upravo sam ondje shvatila. Nisam žrtva, više ne. Umjesto toga,
pištolj i ja postali smo jedno.
U dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi.

Dvadeset četvrto poglavlje

Pogledam Bonnie prije nego što izađemo iz auta. »Jesi li u redu, miško?«
Uzvrati mi onim prestarim pogledom i kimne.
»Fino.« Promrsim joj kosu. »Elaina je moja vrlo, vrlo dobra prijateljica, Alanova žena. Sjećaš
se Alana? Upoznala si ga u avionu.«
Kimne.
»Mislim da će ti se jako svidjeti. Ali ako ne želiš biti tamo, samo mi daj do znanja i smislit
ćemo nešto drugo.«
Nakrivi glavu kao da procjenjuje govorim li istinu. Nasmije se i kimne. Uzvratim joj smiješkom.
»Odlično.«
Pogledam u retrovizor. Keenan i Shantz parkirani su ispred kuće, uvijek tamo gdje ih trebam.
Znaju da ovdje ostavljam Bonnie. Zbog njih skoro da se osjećam sigurno što je ostavljam. Skoro.
»Idemo, mala.«
Izlazimo iz auta i idemo do kuće, zvonimo na vrata. Za par sekundi Alan otvara. Izgleda bolje
nego u avionu, ali još uvijek umorno. »Hej, Smoky, hej, Bonnie.«
Bonnie ga pogleda zureći mu u oči da ga provjeri. On to trpi sa strpljenjem nježnog diva kojeg
utjelovljuje sve dok mu Bonnie ne uputi smiješak ekvivalentan pristajanju.
Alan joj uzvrati. »Uđite. Elaina je u kuhinji.«
Ulazimo, a Elainina glava proviri iza ugla. Oči joj zabljesnu kad me ugleda zbog čega mi
postane toplo oko srca. To je Elaina. Baš zrači dobrotom.
»Smoky!« vikne požurivši prema meni. Dopuštam joj da me zagrli i uzvraćam joj.
Odmakne se, drži me na udaljenosti ruke dok proučavamo jedna drugu. Elaina nije tako niska
kao ja, ali sa sto pedeset osam centimetara patuljak je u usporedbi s Alanom. Nevjerojatno je lijepa.
Ne na onaj način koji te zapanji, kao Callie; njezina je ljepota kombinacija fizičke ljepote pomiješana
s neiskvarenom osobnošću. Jedna je od onih žena čija dubina i dobrota prožimaju cijelu njihovu
pojavu tako da žudiš biti u njihovoj blizini. Alan je to jednom lijepo sažeo u jednu rečenicu: »Ona je
Mama.«
»Hej, Elaina«, kažem smiješeći se. »Kako si?«
Primijetim kratak ubod nečega duboko u njezinim očima, zatim to nestane. Poljubi me u obraz.
»Puno bolje sada, Smoky. Nedostajala si nam.«
»I meni«, kažem. »Hoću reći, i vi meni.«
Na trenutak me značajno pogleda, kimne. »Puno bolje«, kaže. Znam da misli na mene. Okrene se
da pogleda Bonnie pa se nagne kako bi bile licem u lice. »Ti si zasigurno Bonnie«, kaže.
Bonnie gleda Elainu, trenutak u kojem vrijeme zastane. Elaina samo stoji tamo, odišući ljubavlju
na svoj nijemi, nesvjesni način. To što imaju ljudi poput Elaine prirodna je moć posebne vrste. Nešto
stvoreno da sruši granice koje bol podiže oko srca. Bonnie se skamenila. Tijelo joj drhti, a licem joj
prođe nešto nedefinirano. Treba mi trenutak da shvatim što je to, a kad se to dogodi, tijelom mi prođe
munja boli. To je patnja i žudnja, duboka, tmurna i tužna. Elainina je ljubav moćna. Sirova je i
elementarna. S njom nema šale; ona je beskrupulozna. Probola je Bonnie duboko kao svjetlosni nož te
izložila njezinu skrivenu bol. Sve u jednom trenutku. Samo tako. Gledam kako Bonnie gubi unutrašnju
bitku, gledam kako joj se lice stisne protiv vlastite volje i nijeme suze počnu teći niz obraze.
Elaina ispruži ruke, a Bonnie im požuri u susret. Elaina je podigne, snažno je zagrli, pogladi po

kosi i počne tiho pjevušiti na onoj mješavini engleskog i španjolskog koje se tako dobro sjećam.
Zanijemila sam. U grlu mi se stvara knedla koje zahtijeva suze. Potiskujem ih. Pogledam Alana.

I on se bori. Razlozi su za oboje jednaki. Nije to samo zbog Bonniene patnje, nego i zbog Elainine
dobrote te Bonniena trenutačnog razumijevanja da je Elainin zagrljaj sigurno mjesto ako te nešto boli.

To je ono što ona jest. Ona je Mama.
Trenutak kao da traje vječno.
Bonnie se odmakne brišući lice rukama.
»Je li sad bolje?« upita Elaina.
Bonnie je pogleda i uputi joj umoran pogled. Nije joj samo pogled umoran, upravo je isplakala
jedan dio duše i to ju je iscrpilo.
Elaina je pogladi po obrazu rukom. »Jesi li pospana, ljubavi?«
Bonnie kimne trepćući očima. Shvaćam da će zaspati stojeći. Elaina je podigne u ruke bez riječi.
Bonniena glava padne na njezino rame i ona samo tako zaspi.
Bilo je to nešto magično. Elaina je izvukla bol pa je Bonnie mogla zaspati. I ja sam utonula u san
one noći nakon njezine posjete. Prvi put nakon ne znam koliko dana.
Iznenađuje me vidjeti Bonnie kako spava u njezinim rukama vjerujući joj. Mrzim se zbog
sebičnosti svoje misli, ali ne mogu si pomoći oko toga da se ne bojim. Štoako se Bonnie zbliži s
ovom predivnom ženom pa izgubim i nju? Shvaćam da me misao o ovoj mogućnosti užasava, na
najjači mogući majčinski način.
Elaina mi namigne, nasmiješi se. »Ne idem nikamo, Smoky.« Koliko suosjećanja, kao i uvijek.
Osjećam se posramljeno. Ali ona se opet nasmiješi i izbriše moj sram. »Mislim da će nam ovdje biti
sasvim u redu. Vas dvoje možete na posao.«
»Hvala«, promrmljam još uvijek boreći se s knedlom u grlu.
»Ako mi želiš zahvaliti, Smoky, dođi danas na večeru.« Priđe mi i dotakne mi lice, onu stranu s
ožiljcima. »Bolje«, kaže. Zatim, čvršće: »Definitivno bolje.«
Dade Alanu poljubac iza sebe ostavljajući za sobom trag one elementarne ljubavi i dobrote.
Mijenjajući sve što dotakne samo time što jest to što jest.
Alan i ja izađemo i zastanemo na trijemu. Ganuti, ošamućeni i uznemireni.
Alan prekida tišinu pokretom, ne riječima. Ruke poput rukavice hvatača u bejzbolu polete do
lica u jednoj nagloj, očajničkoj kretnji. Suze su mu tihe poput Bonnienih, mučenje je gledati ih. Nježni
se div trese. Znam da su to suze straha više nego ičega drugog. Razumijem ga. Biti oženjen s Elainom
zasigurno je kao biti oženjen sa suncem. Boji se da će je izgubiti. Da će zauvijek ostati u mraku.
Mogla bih mu reći da će se život nastaviti, bla, bla, bla.
Ali nisam tako glupa.
Zato umjesto toga stavljam ruku na njegovo rame i puštam ga da plače. Ja nisam Elaina, ali znam
da joj na ovaj način nikad neće pokazati svoju brigu i bol koje osjeća zbog nje. Postupam najbolje što
mogu. Iz iskustva znam, iako to nije dovoljno, puno je bolje od ničega.
Kako je brzo došla, oluja je i prošla.
Oči su mu već suhe, što me zapravo ne iznenađuje. Takvi smo, pomislim, kako tužno.
Koliko god se htjeli slomiti, stvoreni smo da se savijamo pod pritiskom.