Codi McFadyen-Covjek iz sjene

Dobaci mi pogled. »Površno procjenjujem, ništa to nije definitivno.«
Okrenu se prema tijelu. Callie snimi još fotografija. Gene se nagne kako bi proučio Charlottinu

desnu ruku. »Vidiš područje nokta koji nedostaje?« kaže Callie.
Ona odgovori snimanjem niza fotografija.
»Nokat je na tepihu, između kreveta i zida«, kažem.
Callie čučne i snimi nekoliko fotografija nokta. »Čini se da bi moglo biti nešto krvi i tkiva na

njemu, Gene.« Okine još nekoliko fotografija.
On klekne i prođe štapićem ispod kreveta. »Tu ispod ima puno čestica«, kaže. »Ne želim

zapravo pomaknuti ništa drugo osim nokta...« Doda Callie štapić i posegne u džep, vadeći pincetu i
malu vrećicu za dokaze. Gledam dok se proteže, pokušavajući doći u kontakt sa što je manje tepiha
moguće prilikom prikupljanja nokta. Za trenutak uspravi se natrag, držeći vrećicu s dokazima. »Tu bi
mogao biti DNA.«

»Koliko dugo?« upitam.
Gene slegne ramenima. »Dvadeset četiri sata.« Krenem prosvjedovati, ali zaustavi me
odmahnuvši rukom. »To je ultra brzo, Smoky. Dvadeset četiri sata, točka.«
Uzdahnem. »Dobro.«
Uzme štapić natrag od Callie i prijeđe njime preko Charlotte, počevši od njezine glave,
spuštajući se preko njezina vrata i otvorene rupe prsne šupljine do nogu. Ustane. »Ne vidim
neposredan dokaz sjemene tekućine na tijelu. Krv je posvuda, naravno. Nema ianse da golim okom iz
toga izvučemo ikakav zaključak.«
Callie okine još nekoliko fotografija.
»Mislim da će ti najbolji, najneposredniji trag biti DNA na noktu kakav god nađeš«, kaže mi. »A
kako se čini da je bilo borbe, reći ću Ekipi za očevid losanđeleske policije da budu posebno oprezni
prilikom prikupljanja tragova, posebice na grudnjaku i gaćicama.«
»To je to?«
»Zasad, dušice«, odgovori Callie. »Ali nokat ima potencijala, ne misliš li tako?«
»Da. Da, mislim. Pogledam na sat. Skoro je jedanaest navečer. »Moram se ići naći s onim
specijalistom za osiguranje u svojoj kući, Callie. Vi ostanite ovdje i pričekajte Ekipu za očevid.
Gene — molim te — odmah se baci na DNA.«
»Što brže budem mogao.«
Spusti pogled na Charlotte. Još uvijek vrišti.

Trideset deveto poglavlje

»Kako je?« upitam. Čak i sama sebi zvučim umorno.
»Dobro je. Probudila se popodne i malo smo gledale TV. Pomogla mi je pripremiti večeru.
Uobičajene stvari. Sad spava.«
»Elaina...« oklijevam.
»Može noćas ostati ovdje, Smoky. Htjela sam to predložiti. Uostalom, zvučiš iscrpljeno, a i
nema razloga da je budimo.«
Dobra stara empatija. Osjećam krivnju, ali nedovoljno jaku da odbijem njezinu ponudu.
»Hvala. Umorna sam. Ali neće mi prijeći u naviku, obećavam. I nazvat ću je ujutro.«
»Naspavaj se, Smoky.«
Bih li bila ostavila Alexu s Elainom u istim okolonostima, pitam se dok vozim? Odgurnem tu
misao od sebe. Strpam je u ormar, zaključam vrata i prodam kuću u kojoj se ormar nalazi.
Stignem kući malo iza jedanaest. Bože, kakav maratonski dan.
Tommy je već ovdje. Njegova me pravovremenost ne iznenađuje. Njemu točnost nije tek,stečena
karakteristika, ona sačinjava srž njegove osobnosti.
Izađe iz auta dok se zaustavljam i došeta do mene. Pokaže da spustim prozor, što i učinim.
»Parkiraj u garažu«, kaže. »Možda nas promatraju. U garaži nemoj ništa reći dok ne pregledam
ima li prisluškivača.« »Može.«
Otvorim vrata daljinskim i parkiram. On me prati trenutak kasnije, noseći ruksak. Ugasim auto i
izađem.
U tišini promatram dok on traži prisluškivače skupocjenom elektronskom napravom koja može
uloviti sve frekvencije do četiri gigaherca. Ne žuri se, spor je, metodičan i posve fokusiran. To
potraje skoro deset minuta. Kad završi s time, započne fizičku provjeru. Prisluškivače nije dovoljno
tražiti elektronskim napravama. Treba ih potražiti i golim okom.
Naslonim se na zid i promatram Tommyja dok radi, odmjeravam ga od glave do pete. Nisam ga
vidjela godinama. Izgleda fantastično kao i uvijek. Tommy je latinoameričkog podrijetla i zgodan je
na veoma lationamerički način. Crna, blago kovrčava kosa. Duboke tamne oči. Ima malu
nesavršenost, malen ožiljak na lijevoj sljepoočnici, što ga na neki način čini još privlačnijim. Nije
grub, ali nije ni lijep. Negdje je u sredini i to mu dobro stoji. U svijetu muškaraca on je ono što je
Callie u svijetu žena. Ne dijeli to njezino strastveno uživanje u životu; više ga definira njegov osjećaj
ugode u miru i tišini. Kad sjedi i sluša vas, nikad se ne vrpolji, ne mota palcima i ne lupka nogama.
Nije da je ukočen. Baš suprotno, čini se da je opušten i da se osjeća ugodno. Više je stvar u tome da
ne osjeća potrebu za pomicanjem. Sve su kretnje u njegovim očima. Uvijek gorljivim, budnim očima
punim zanimanja. Pretpostavljam da to proizlazi iz njegove prošlosti u Tajnoj službi. Mirnoća i
promatranje idu ruku pod ruku s tom profesijom.
Tommy nije pristupačan. Znam da se nikad nije ženio. Ne znam je li imao mnogo djevojaka ili
tek nekoliko. Nemam pojma zašto je napustio Službu. Koliko ja znam, oni su napustili njega. Ništa se
nije isticalo kad sam ga provjeravala, a i nije mi se činilo ispravnim zabadati nos u njegove stvari.
Znam ono što trebam znati. Dobar je u onome što radi; ima sestru koju voli i majku o kojoj se brine.
To su osnovne stvari koje puno otkrivaju. Stvari koje ti puno govore o karakteru osobe. Ali kopkaju
me oni dijelovi koji se ne vide. Ne mogu si pomoći.
Njegov me glas prekine u sanjarenju. »Ne mogu ništa naći. No ionako nije vjerojatno da bi ih

stavili ovdje. Ne bi pomislili da je ovo mjesto na kojem provodiš puno vremena.«
»Bili bi u pravu.«
»Je li ovo auto koji voziš?«
»Da.«
Pomakne se iza mog auta i spusti se na leda. Promatram ga dok odmiče sve dalje pod njega.
»Našao sam. Vrlo profinjena i vrlo profesionala GPS naprava za praćenje u realnom vremenu.«

Ispuže od ispod mog auta. »Uz to i odgovarajući računalni program, mogu te pratiti na laptopu.
Pretpostavljam da je zasad želiš ostaviti na istom mjestu.«

»Ne želim da znaju da ja znam da je tamo. Kad me budeš pratio, možda primijetiš kojeg od
njih.«

»U redu. Rekla si da su bili u tvojoj kući?«
»Da. Dala sam promijeniti brave.«
»Ali to znači da su mogli postaviti prislušivače bilo kad prije toga. Želiš li da ih potražim?
Moglo bi potrajati nekoliko sati.«
»Ako su tamo, želim znati gdje su. Ali želim ih ostaviti na mjestu.«
Podigne torbu. »Uvedi me i bacam se na posao.«
Tommy mi je prvo očistio mobitel. Dok i dalje traži prisluškivače, obavim niz poziva članovima
svog tima.
»Kako napreduje otkrivanje kombinacija korisničkog imena i lozinki, James?«
»Potrajat će cijelu noć. Istražujemo vlasnike raznih tvrtki.«
»Nastavite s tim.«
Prekine bez odgovora. Još je uvijek kreten.
Callie je u laboratoriju s Geneom koji, u skladu s obećanim, preokreće nebo i zemlju u potrazi
za DNA.
»Zove ljude koji mu duguju usluge, Smoky. Neke izvlači iz kreveta. Gene nam je vrlo
fokusiran.«
»Možeš li ga kriviti?«
»Ne. Nije me briga kako je zarađivala za Život, dušice. Bila je mlada. Stigla bi se promijeniti s
vremenom, odabrati drugo zanimanje. On joj je oduzeo tu mogućnost.«
»Znam, Callie. Zato ga i moramo uloviti. Nastavite s radom, ali pokušaj se i naspavati ako
uspiješ.«
»I ti, Smoky.«
Alanu se javim zadnjemu. Obavijestim ga da Bonnie noćas pstaje kod njih.
»Naravno, to nije problem.« Zastane. »Elaina počinje s kemoterapijom sljedeći tjedan.«
Knedla u mom grlu, koja mi sve više postaje prisan prijatelj, ponovno je na starom mjestu.
»Bit će sve u redu, Alane.«
»Čaša je napola puna, je li tako?«
»Tako je.«
»'Noć.« Prekine, ostavivši me buljiti u telefon.
Još uvijek čujem Tommyja kako prolazi kućom. Tiho je i prazno. Već mi nedostaje Bonnie.
Okolnosti zbog kojih je ovdje grozne su, i kad bih mogla, promijenila, bih ih. Ali istina ostaje.
Nedostaje mi. Njezina odsutnost odzvanja u meni.
Shvaćam da izgaram od želje da riješim ovaj slučaj iz razloga koji znače više od onih
uobičajenih. Ne samo da maknem Jacka ml. i njegovo ludilo s ulica. Već i zato kako bih Bonnie
mogla početi pružati dom. Razmišljam o budućnosti i žudim za njom. Nešto što nisam činila od dana

kad sam ubila Josepha Sandsa.
Još uvijek čujem teške Tommyjeve korake. Uključim TV u dnevnoj sobi i namjestim se da ga

gledam dok čekam.
Imam dvanaest godina i ljeto je. Prekrasno ljeto. Moj je otac još uvijek živ i nemam pojma da će

biti mrtav prije nego navršim dvadeset jednu godinu. Na plaži smo imena Zuma, sjedimo na usijanom
pijesku. Osjećam kapljice hladne oceanske vode kako isparavaju s moje kože, osjećam sol na svojim
usnama. Mlada sam, na plaži, a moj me otac voli.

Trenutak je savršen.
Moj otac promatra nebo. Pogledam i vidim da se smiješi tresući glavom.
»Što je, tatice?«
»Samo razmišljam o različitim vrstama sunca, milena. Svako mjesto ima vlastitu vrstu sunca,
jesi li to znala«
»Doista?«
»Aha. Postoji kanzaško sunce nad poljima pšenice. Postoji ono iz Bangora u Maineu koje stalno
virka kroz sive oblake, obasjavajući sivo nebo. Zatim floridsko sunce koje je poput ljepljivog zlata.«
Okrene se prema meni. »Meni je najdraže kalifornijsko sunce. Ono suho, vruće sunce na posve
plavom nebu bez ijednog oblačka. Kao danas. Govori da sve počinje, da će se dogoditi nešto
uzbudljivo.« Okrene glavu natrag prema nebu. Zatvori oči i dopusti da mu sunce koje najviše voli
grije lice, dok mu morski povjetarac mrsi kosu. To je prvi put da sam za svog oca pomislila da je
prelijep.
Tada nisam razumjela sve što je govorio, ali to nije bilo bitno. Shvatila sam da sa mnom nešto
dijeli jer me voli.
Kad god se sjetim svog oca i pokušavam se sjetiti njegove biti, pomislim na taj trenutak.
Moj je tata bio nevjerojatna osoba. Mama je umrla kad sam imala deset godina. Iako je posrtao,
nikad nije pao. Nikad me nije prepustio samoj sebi dok je on venuo u tuzi. Jedna stvar u koju nikad
nisam morala sumnjati jest da me, što god se drugo događalo, moj otac volio.
Probudi me nečiji dodir i brzinom strijele skočim s kauča, otvaram oči izvlačeći oružje. Treba
mi nekoliko trenutaka da registiram da je to Tommy. Ne čini se uznemiren. Samo stoji tamo, opuštenih
ruku. Spustim pištolj.
»Oprosti«, kaže.
»Ne, Tommy, oprosti ti meni.«
»Gotov sam s pretragom. Jedina stvar koju sam pronašao prisluškivač je u telefonu. Vjerojatno
zato što živiš sama. Osim ako ne pričaš sama sa sobom, telefon bi bio jedina stvar vrijedna slušanja.«
»Dakle, telefon i auto.«
»Da. Evo što ja predlažem. Ja ću prespavati ovdje, na tvom kauču. Sutra kad odeš, pratit ću te.«
»Jesi li siguran, Tommy? Štose tiče ostanka ovdje?«
»Ti si mi sad glavna, Smoky. Moj je posao štititi te dvadeset četiri sata na dan.«
»Lagala bih kad bih rekla da mi se to ne sviđa. Hvala.«
»Nema problema. Tvoj sam dužnik.«
Dugo ga promatram. »Znaš Tommy, zapravo mi uopće nisi dužnik. Samo sam obavljala svoj
posao. Sumnjam da ti osjećaš da ti je bilo tko od ljudi koje si čuvao dok si bio u Službi išta dugovao
zbog toga.«
Okrene pogled prema meni. »Ne. Ali oni su osjećali da mi duguju. Jer se radilo o njihovu
životu. Ti si bila uz mene kad je bilo gadno. Osjećala ti ili ne to da sam ti dužnik, ja to jesam.« Utihne
na trenutak. »Jedino mi je žao što nisam bio tamo kada je Sands došao.«

Nasmiješim mu se. »I meni.«
Kimne. »Ali sad sam ovdje za tebe. Noćas se dobro naspavaj. Nemaš se o čemu brinuti.«
Pogleda me, oči su mu se promijenile. Kamen. Led. Smrznuti granit. »Tko god želi do tebe, mora
proći preko mene.«
Pogledam Tommyja. Doista ga pogledam. Pomislim na san o svom ocu, o svemu što se
dogodilo. Sve što se moglo dogoditi. Proučavam njegove tamne, duboke oči. Njegovo privlačno lice.
Osjećam žudnju.
»Štoje bilo?« upita nježnim glasom.
Ne odgovorim. Umjesto toga, samu sebe šokiram do srži time što se nagnem i poljubim ga u usta.
Osjećam da se skamenio. Odgurne me.
»Hej«, kaže.
Spustim pogled, nemoćna da ga pogledam u oči. »Jesam li toliko ružna, Tommy?«
Duga tišina. Osjećam njegovu ruku na svojoj bradi, podiže je. Ne želim ga pogledati u lice. Ne
želim vidjeti gađenje.
»Pogledaj me«, zahtijeva.
To i učinim. I iznenadim se. Nema gađenja. Samo nježnost, pomiješana s ljutnjom.
»Nisi ružna, Smoky. Oduvijek sam mislio da si seksi komad. Još uvijek to mislim. Želiš nekoga
u ovom trenutku. Razumijem to. Ali ne znam bi li ovo vodilo ikuda.«
Zurim u njega, osjećam iskrenost njegovih riječi. »Bi li imao lošije mišljenje o meni ako ti
kažem da me nije briga?« Pitam ga znatiželjno.
Zatrese glavom. »Ne. Ali nije u tome problem.«
»Nego u čemu onda?«
Raširi ruke. »U tome bi li ti imala lošije mišljenje o meni.«
Njegove me riječi natjeraju da zastanem. I zbog njih se osjećam dobro. Nagnem se naprijed. »Ti
si dobar čovjek, Tommy. Vjerujem ti. Nije me briga kuda vodi i vodi li uopće ikuda.« Ispružim ruku i
dotaknem mu lice. »Usamljena sam i bila sam povrijeđena, da. Ali nije to razlog. Jednostavno želim
da me trenutačno želi muškarac. To je sve. Je li to pogrešno?«
Njegove me oči promatraju, još uvijek ne otkrivajući ništa. Onda se nagne naprijed i rukama
obuhvati moje lice. Spusti usnice na moje. Istodobno su meke i tvrde. Jezik mu sklizne u moja usta i
moja je reakcija spontana. Cijelo se moje tijelo u luku savije uz njega i kroz hlače osjetim kako je
tvrd. Odmakne se. Njegove oči napola sklopljene u užitku izgledaju vraški seksi.
»Možemo gore?« upita me.
Da me nije pitao, pomislim, već samo pretpostavio i pokušao me odvući u krevet koji sam
oduvijek dijelila samo s Mattom, odbila bih ga. Dio mene još uvijek osjeća da bih trebala odbiti.
»Da, molim«, odgovorim.
Privuče me u svoje ruke jednim pokretom noseći me kao da sam pero. Naslonim lice na njegov
vrat i udišem miris muškarca. Zbog toga se moja žudnja pojača. Nedostajao mi je taj miris. Želim
osjetiti nečiju kožu na svojoj. Želim ne biti sama.
Želim se osjećati prekrasnom.
Došavši u spavaću sobu nježno me spusti. Nastavi se skidati dok ja gledam. I bogme je vrijedno
gledanja, govori mi moje tijelo. Dobro je građen, bez viška mišića, građen je poput plesača. Ima
dlake na prsima, što mi je seksi, ali nema ih previše. Baš taman. Kad skine hlače, a za njima i
bokserice, ostanem bez daha. Ne zbog njegova kurca — iako ga bogme ne mogu promašiti. Bez daha
me ostavi prizor muškarca, golog ispred mene. Osjećam kako u meni raste energija, neka vrsta
bezobličnog vala, koji huči prema nekoj unutarnjoj obali.

Dođe do mene, sjedne i pomakne ruku kako bi mi otkopčao bluzu. Osjećam kako se sumnje
vraćaju. »Tommy, ja — ožiljci... nisu samo na mom licu.«

»Pssst...« kaže mi dok me prstima i dalje otkopčava. Ima snažne ruke, primjećujem. Mjestimice
žuljevite, mjestimice meke. Nježne i grube, poput njega.

Rastvori mi košulju, posjedne me kako bi je skinuo, a potom mi skine grudnjak. Polegne me i
promatra. Moj strah nestane kad vidim izraz na njegovu licu. Bez gađenja, bez žaljenja. Sve što vidim
onaj je izraz strahopoštovanja koje muškarci iskazuju u trenucima kad stojiš gola pred njima. Pogled
koji govori: »Stvarno? Sve je to za mene?«

Nagne se naprijed i ponovno me poljubi i osjećam njegova prsa na svojima. Moje se bradavice
ukrute, pretvarajući se u pulsirajuće plamsaje osjeta. Poljubi mi bradu, a onda se spusti niže na moj
vrat pa na prsa.

Kad uzme jednu od mojih bradavica u svoja usta, izvinem se u luk i vrisnem. Isuse Kriste,
pomislim. Zar je to ono što mjeseci bez seksa čine čovjeku? Zgrabim mu glavu i počnem mu govoriti
nerazumljive stvari, osjećajući kako potreba u meni raste. Nastavlja me ljubiti, prelazeći s bradavice
na bradavicu, tjerajući me da stenjem i mijaučem, dok ml rukama otkopčava hlače i otvara patentni
zatvarač. Sjedne na koljena kako bi mi ih skinuo, s njima mi skidajući i gaćice, a onda zastane na
trenutak, spuštajući pogled na mene, hlača zgužvanih u jednoj ruci. Oči su mu mračne, lice djelomično
zasjenjeno, a pogled kojim me gleda čista je požuda.

Evo me, pomislim. Gola ispred i više nego zgodnog muškarca. I jako me želi. Unatoč ožiljcima i
svemu. Suze mi navru na oči.

Tommy izgleda zabrinuto. »Jesi li dobro?« upita.
Nasmješim mu se. »O, da«, govorim dok mi suze klize niz lice. »Samo sam sretna. Zbog tebe se
osjećam seksi.«
»Ti i jesi seksi. Bože, Smoky.« Ispruži prst i počne pratiti obris ožiljaka na mom licu. Spusti se
dolje, kružeći oko onih na mojim prsima i trbuhu. »Misliš da te oni čine ružnom.« Zatrese glavom.
»Meni oni otkrivaju karakter. Pokazuju snagu, preživljavanje i to da te neće pobijediti. Pokazuju da si
borac. Da ćeš se boriti za život sve do smrti.« Ruka mu se vrati na moje lice. »To nisu oštećenja na
paketu, Smoky. Oni su dokaz onoga što je oduvijek bilo tamo.«
Raširim ruke prema njemu.
»Dođi tu dolje i pokaži mi da doista tako osjećaš. Pokazuj mi to cijelu noć.«
To i učini. Potraje satima, mješavina mračnog i božanskog, i percepcija se pretvori u mješavinu
nepodnošljivih osjećaja u kombinaciji s osjetom. Nezasitna sam i stalno tražim još, a on me
neprestano snabdijeva, sve do kraja, kad se svijet pretvori u prvotnu točku, a onda eksplodira u skoro
pa zasljepljujući sjaj zbog kojeg od užitka vrištim iz petnih žila.
»Trešnja prozora«, tako je to Matt zvao.
Najslađa bol od sviju jest nedostatak krivnje. Jer znam da je Matt, ako promatra, sretan. Da mi
govori, šapćući mi na uho: Nastavi sa životom. Još si uvijek među živima.
Dok tonem u san, shvatim da znam da noćas neću sanjati. Snovi još nisu gotovi, ali prošlost i
sadašnjost uče živjeti jedna s drugom. Sadašnjost je mrzila prošlost, a prošlost je bila neprijatelj
budućnosti. Možda će uskoro prošlost opet postati tek prošlost.
Obuzme me san, no ovaj put on nije utočište, već olakšanje.

Četrdeseto poglavlje

Kad se ujutro probudim, osjećam se zadovoljno i bolno. Kao da sam utažila žeđ. Tommy nije
ovdje, ali kad naćulim uho, začujem ga dolje. Protegnem se, osjećajući svaki mišić, a onda iskočim iz
kreveta.

Istuširam se, žaleći što moram isprati njegov miris sa sebe, ali nakon toga osjećam se osvježeno.
Sjajan seks zna biti takav. Poput dobre maratonske trke. Tuširanje je uvijek bolje ako se prvo dobro
uprljaš.

Na trenutak se prepustim uživanju u tom osjećaju, a potom se odjenem i krenem dolje te
zateknem Tommyja u kuhinji.

Izgleda isto kao prije nego što smo otišli u krevet, na njegovu odijelu nema ni nabora. Posve je
budan i okretan. Skuhao je kavu i pruža mi šalicu.

»Hvala«, kažem.
»Odlaziš li uskoro?«
»Za otprilike pola sata. Prvo moram obaviti jedan poziv.«
»Javi mi kad.« Promatra me trenutak, poput sfinge, dok mu na rubu usnica ne zaigra osmijeh.
Podignem obrvu. »Što je?«
»Samo razmišljam o sinoć.«
Pogledam ga. »Bilo je sjajno«, kažem tiho.
»Da.« Nagne glavu. »Znaš, nisi me ni pitala viđam li se već s nekim.«
»Pretpostavila sam da se sinoć ne bi ni dogodilo da se viđaš s nekim. Jesam li imala krivo?«
»Ne.«
Spustim pogled na svoju šalicu s kavom. »Slušaj, Tommy, želim nešto reći o prošloj noći. O
onome što si rekao. O tome kako nisi siguran bi li ovo vodilo kuda ili ne. Želim da znaš da sam doista
mislila ono što sam rekla. Da je zaista u redu ako ne odvede nikamo. Ali...«
»Ali ako odvede, i to je u redu«, odgovori on. »Jesi li to htjela reći?«
»Da.«
»Dobro. Jer ja se isto tako osjećam.« Ispruži ruku i pomazi me po kosi. Na sekundu se naslonim
na njegovu ruku. »Mislim to, Smoky. Ti si vraški dobra žena. I to sam oduvijek mislio.«
»Hvala.« Osmjehnem mu se. »Kako ćemo to nazvati? Provodom za jednu noć s potencijalom?«
Spusti ruku i nasmije se. »Sviđa mi se to. Javi mi kad budeš spremna da pođemo.«
Kimnem i odem, osjećajući se ne samo dobro, već i nešto mnogo važnije: ugodno. Kako god
završilo, ni Tommy ni ja nećemo morati žaliti zbog prošle noći. Hvala Bogu.
Vratim se gore grleći kavu kao da je eliksir života. Što, s obzirom na to koliko spavam, i nije
daleko od istine. Tek je osam i trideset, ali sigurna sam da se Elaina rano ustaje. Okrenem broj.
Elaina odgovori. »Halo?«
»Bok. Smoky je. Oprosti zbog sinoć. Kako je ona?«
»Čini se sretnom. Još uvijek ne govori, ali puno se smiješi.«
»Kako je noću?«
Tišina. »Sinoć je vrištala u snu. Probudila sam je i držala u zagrljaju. Nakon toga bila je
dobro.«
»A, joj. Žao mi je, Elaina.« Osjetim roditeljsku krivicu kad ovo čujem. Dok sam ja zavijala na
Mjesec, Bonnie je urlala na prošlost. »Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna zbog ovog.«

»Ona je dijete koje je povrijeđeno i potrebna joj je pomoć, Smoky. To u našem domu nikad nije
bio teret niti će ikada biti.« Njezine su riječi jednostavne činjenične izjave od srca. »Želiš li
razgovarati s njom?«

Srce mi poskoči. Shvatim da želim. I to jako. »Molim te.«
»Pričekaj trenutak.«
Minutu poslije, Elaina se vrati na telefon. »Ovdje je. Sad ću joj predati telefon.«
Zvukovi prtljanja, a potom začujem slabašan zvuk Bonniena disanja.
»Bok, miško«, kažem. »Znam da mi ne možeš odgovarati pa ću samo ja govoriti tebi. Stvarno mi
je žao što sinoć nisam došla po tebe, morala sam raditi dokasno. Kad sam se jutros probudila, a ti
nisi bila tamo...« Glas mi iščezne. »Nedostaješ mi, Bonnie.«
Tišina. Još prtljavih zvukova, a za njima Elainin glas. »Čekaj, Smoky.« Govori izvan slušalice.
»Želiš nešto reći Smoky, mišice?« Još tišine. »Reći ću joj.« Sad govori meni: »Jako se nasmiješila i
zagrlila se te pokazala na telefon.«
Srce mi se još više stegne. Ne treba mi prijevod ovoga. »Kaži joj da sam i ja upravo napravila
isto, Elaina. Moram ići, ali doći ću po nju navečer. Neće više biti noćnih ostanaka ako ikako to
budem mogla spriječiti. Barem ne neko vrijeme.«
»Bit ćemo ovdje.«
Trenutak nakon što sam prekinula razgovor nastavim sjediti buljeći u prazninu. Sada sam svjesna
svih slojeva emocije koju osjećam, i onih očitih i onih suptilnih. Gajim jake osjećaje prema Bonnie.
Zaštitničke osjećaje, osjećaje nježnosti, ljubav u cvatu. Žestoki su i stvarni. No okolo čujem
šaputanje i drugih osjećaja. Prevrću se bezglavo mojom nutrinom poput suhog lišća, meko hodaju na
svojim tihim sjenovitim stopalima. Jedan je zlovolja. Ne mogu jednostavno biti sretna zbog svoje
noći s Tommyjem. Osjećaj je slab, ali ima vlastitu snagu. Sebičnost vrlo malog djeteta koje ne želi
dijeliti stvar. Zar ponekad ne zaslužujem trenutke radosti, šapuće razdražljivo?
A tu je i glas krivnje. Taj je glas gladak poput ulja ili zmije. I pita samo jedno pitanje, ali ono je
moćno: kako se usuđuješ biti sretna dok ona nije?
Kroz mene prostruji prepoznavanje. Već sam čula te glasove, sve njih. Biti Alexina mama. Biti
roditelj nije monotona stvar, drama s jednim činom. Kompleksno je te sadržava i ljubav i ljutnju,
nesebičnost i sebičnost. Trenutke kad si bez daha, osupnut ljepotom svog djeteta. I trenutke kad
poželiš, samo na sekundu, da djeteta uopće nema.
Osjećam te stvari jer postajem Bonniena mama. To donosi novi glas krivnje, koji izražava
prijekor i jad: Kako se usuđuješ voljeti je?
Zar se ne sjećaš?
Tvoja ljubav donosi smrt.
Umjesto da me deprimira, ovaj me glas razljuti. Usuđujem se, odgovaram, jer to moram. To je
roditeljstvo. Ljubav ti pomogne da prebrodiš većinu stvari, a dužnost te tjera da premostiš ostatak.
Želim da Bonnie bude na sigurnom, da ima dom, a taj osjećaj jest stvaran.
Izazivam glasove da odgovore. Ne odgovaraju.
Odlično.
Vrijeme je za posao.
Vrata ureda naglo se otvore i uđe Callie. Nosi sunčane naočale i čvrsto drži šalicu kave.
»Ne razgovaraj još sa mnom«, progunđa. »Nisam propisno kofeinirana.«
Onjušim zrak. Callie uvijek ima najbolju kavu. »Mram....« kažem. »Štoje to? Lješnjak?«
Odmakne se, privlačeći kavu bliže sebi. Podigne jedan kutak usana režući. »Moje.«
Odšećem do svoje torbice, posegnem unutra i izvučem paket malih čokoladnih krafni. Primijetim

naglo podizanje Callienih obrva. Zamahnem krafnama. »O, pogledaj, Callie. Mljac čokoladne krafne.
Mmm, mmm, fino.«

Na licu joj se vidi borba s osjećajima na rubu atomskog sukoba. »Joj, dobro«, kaže mršteći se.
Zgrabi šalicu s moga stola te je dopola napuni svojom kavom. »Sad mi daj dvije krafne.«

Izvučem dvije iz omota približavajući joj ih dok ona gura kavu prema meni. Kad se to dvoje
susretne, ščepa krafne, a ja zgrabim kavu. Taoci su izmijenjeni. Sjedne na stol, gutajući krafne dok ja
pijuckam iz šalice.

Raj.
Callie pijucka kavu i jede i osjećam kako pilji u mene. Istodobno zamišljeno i prodorno,
usprkos sunčanim naočalama.
»Štoje?« upitam.
»Ti reci meni«, promrmlja uzimajući još jedan zalogaj krafne.
Kriste, pomislim. Je li onaj stari mit istinit? Da se vidi ako si se poševio?
»Ne znam o čemu pričaš.«
Nastavi me promatrati kroz naočale, nasmješivši se širokim osmijehom poput Češirske mačke.
»Štogod kažeš, dušice.«
Odlučim je ignorirati.
Leo, Alan i James stignu otprilike u isto vrijeme. Leo izgleda kao da ga je pregazio kamion.
James izgleda kao i uvijek.
»Okupite se«, kažem. »Vrijeme je za koordinacijski sastanak.«
»Leo i James — kako stojimo s pretraživanjem korisničkih imena i lozinki?«
Leo prođe rukom kroz kosu. »Stupili smo u kontakt sa svim kompanijama i sve surađuju.«
Pogleda na sat. »Upravo sam razgovarao sa zadnjom prije pola sata. Trebali bismo dobiti sve
rezultate u roku od jednog sata.«
»Javite mi čim budete nešto imali. Callie, gdje smo na kraju s DNA?«
»Gene je stvarno podigao opću uzbunu, dušice. Rekao mi je da će imati rezultate do kraja dana.
Što znači da ćemo, ako dobije DNA i počinitelj ima dosje, do večere znati tko je počinitelj.
Svi na to zastanu, razmišljajući. Pomisao da bismo mogli imati lice jednog od naših čudovišta
prije nego padne mrak. Da bismo mogli imati jednog ili obojicu u pritvoru prije kraja dana. »Ne bi li
to bilo sjajno?« promrmlja Alan. »Bogme, bi«, odgovorim. »U međuvremenu, kad je Dr. Child rekao
da će biti spreman primiti me?«
»U bilo koje doba iza deset«, odgovori Callie. »Dobro. Callie i Alane — kontaktirajte opet
Barryja da vidite što se događa s Ekipom za očevid koja procesuira ostatak mjesta zločina Charlotte
Ross.« »Naravno, dušice.«
»Idem posjetiti dr. Childa.« Osvrnem se gledajući u sve. »Ljudi, sad mu službeno dahćemo za
vratom. Nastavimo dalje. Sve je u brzini i zamahu.« Pogledam na sat i ustanem. »Idemo.« Vrijeme je
za bacanje još jedne mreže.
Pokucam na vrata dr. Childa prije nego što ih otvorim. Sjedi za svojim stolom, čita debeli dosje.
Kad provirim glavu, podigne pogled i nasmiješi se.
»Smoky. Drago mi je da te vidim. Uđi, uđi.« Rukom pokaže na stolce ispred svog radnog stola.
»Sjedni, molim te. Treba mi samo trenutak da virnem u svoje bilješke. Fascinantan slučaj.«
Sjednem i promatram ga dok čita papire ispred sebe. Dr. Child je u svojim kasnim pedesetima.
Sjedokos, s naočalama i bradom. Izgleda kao da je u šezdesetima. Uvijek djeluje umorno, a oči mu
imaju zabrinut pogled koji nikad ne nestaje, čak ni kad se smije. U umove serijskih ubojica zaviruje
već skoro trideset godina. Pitam se hoću li i ja tako izgledati za dvadeset godina?

On je jedina osoba kojoj vjerujem više nego Jamesu i sebi da ima korisne uvide u to što pokreće
čudovišta.

Kimne sam sebi i podigne pogled. Nasloni se u stolcu. »Ti i ja smo surađivali prije, Smoky.
Tako da znaš da imam sklonost blebetanju. Pretpostavljam da ću i sada dosta blebetati. Smeta li ti
to?«

»Naravno da ne, doktore. Samo dajte.« Skupi prste ispod brade. »Pristupit ću ovome kao da je
riječ o pojedincu. Ova persona Jack ml. glavna je i dominantna ličnost. Slažeš li se?« Kimnem
glavom.

»Dobro. Ono što imamo ovdje može biti jedna od dvije stvari. Prva je moguća, ali osjećam da
nije toliko vjerojatna. Da on to sve glumi. Da su njegove tvrdnje da je potomak Jacka Trbosjeka dio
predstave, osmišljene kako bi vas odvratili s njegova traga. Čini mi se da je takvo gledište pretjerano
paranoično i neproduktivno. Druga je najvjerojatnija, ali doista je izrazito neobična. Ono o čemu
pričamo bio bi slučaj u kojem se suprotstavljaju odgoj i priroda. Neka vrsta dugotrajnog ispiranja
mozga. Pri čemu je netko proveo doista puno vremena usađujući u našeg Jacka ml. identitet koji je
poprimio. Po mom mišljenju, da bi bilo uspješno, s tim je trebalo početi od vrlo rane dobi.
Vjerojatno je to činio jedan, ili oba njegova roditelja.

Većina serijskih ubojica, otkriveno je, imaju slične povijesti. To obično uključuje zlostavljanje
od vrlo rane dobi. Moglo bi biti fizičko, moglo bi biti seksualno, često je oboje. Rezultat je ovoga
bijes, a to je bijes koji ne mogu izraziti protiv svog zlostavljača, nekog većeg i jačeg od sebe, nekog
u položaju emotivnog povjerenja i autoriteta. Zlostavljač je skoro uvijek otac ili majka. Zlostavljani
voli ovu osobu i posve je siguran da zlostavljanje mora biti opravdano. Uzrokovano nečim što je
skrivio.

Bijes mora imati svoj odušak. Bez izravne mete kanaliziraju ga na tri ista načina skoro bez
promjene. Prvo, u nasilje nad samim sobom: kronično mokrenje u krevet. Onda u nasilje nad svojom
sredinom: podmetanje malih požara. I konačno, to eskalira u nasilje nad živim bićima: mučenje i
ubijanje malih životinja. Kad odrastu, to ih vodi logičnom zaključku: nanošenje zla drugim ljudskim
bićima.

Sve je to, naravno, pretjerano pojednostavljivanje. Ljudska bića nisu roboti i nijedan um nije
jednak drugome. Ne mokre svi u krevet, ne podmeću požare i ne ubijaju male životinje. Zlostavljanje
ne dolazi uvijek od oca ili majke. Ali tijekom vremena, trendovi koje smo pronašli čine ovu teoriju
više ili manje točnim.«

Nagne se unatrag, promatrajući me.
»Postoje iznimke. Rijetke su, ali postoje. One su argument onima koji osjećaju da objašnjenje
leži u prirodi. Ubojice koji su došli iz pristojnih domova i od pristojnih roditelja. Loše sjeme. Nema
očitog razloga ili objašnjenja za to što rade.« Zatrese glavom. »Zašto mora biti jedno ili drugo? Ja
sam oduvijek osjećao, a mnogi se slažu, da može biti oboje. I priroda i odgoj. Naravno, odgoj, kao
što sam rekao, često prevladava i najprimjetniji je uzrok.« Lupne po izvještaju pred sobom. »U ovom
slučaju postoji obilje varijabli. Kaže da nije ni psihički ni seksualno bio zlostavljan. Da nije
podmetao požare niti mučio male životinje. To ne mora biti istina. Možda živi u poricanju. Ali ako
nije tako, onda je on nešto posve novo. On je serijski ubojica stvoren iz nule. Netko tko je tako
snažno indoktriniran i tako dugo u svom sustavu uvjerenja da je to za njega postala nedvojbenost.
Ako je to istina, bio bi veoma, veoma opasan čovjek. Neće imati ozljede na psihi uzrokovane
seksualnim ili psihičkim zlostavljanjem. Neće imati nizak stupanj samopouzdanja koji te stvari
uzrokuju.
Mogao bi djelovati na iznimno visokoj razini racionalnosti. Ne bi imao poteškoća asimilirati se

u društvo. Dapače, možda su ga poučili kako da napravi upravo to.
Jack ml. radio bi to što radi s predodžbom da je to njegova sudbina. Da je rođen da to čini. Ne

bi to smatrao pogrešnim. Jer mu je govoreno upravo suprotno od trenutka kad je razumio govorenu
riječ.«

Dr. Child me pogleda. »Fiksirao se na tebe jer mu je to potrebno da upotpuni svoju maštariju.
To je i sam rekao, da Jack Trbosjek mora biti proganjan, po mogućnosti od strane briljantnog
detektiva. Za to je odabrao tebe. Rafiniran izbor.«

Nagne se naprijed, ponovno lupkajući po izvještaju. »Istina o sadržaju staklenke koju ti je
poslao, činjenica da je kravljeg, a ne ljudskog podrijetla, kao što on čini se misli, to bi ti moglo biti
najmoćnije oružje. To je simbol svega u što vjeruje. Oduvijek je to prihvaćao kao istinu. Kad bi
saznao da je ovaj simbol laž i da je oduvijek to bio.... to bi ga moglo slomiti. Moglo bi srušiti svijet
koji je stvorio.« Nagne se unatrag. »Dosad je bio vrlo pametan, vrlo organiziran, vrlo precizan. Kad
bi saznao za staklenku — mogao bi se raspasti. Naravno, postoji još jedna mogućnost koju ne
Smijemo ignorirati. To da bi odbacio tu istinu bez razmišljanja. Da bi odlučio da je ona laž,
osmišljena da ga smete. U takvom bi scenariju okrivljavao pojedinca koji je iznio tu laž. Vjerojatno
bi imao nevjerojatan poriv da naudi tom pojedincu. Oba scenarija imaju svoju korist, zar ne?«

Kimnem. »Da, imaju.«
»Budi svjesna da svaki sadrži moguće opasnosti. Ako mu ono na čemu je izgradio svoj život
izmakne tako naglo — mogao bi postati suicidalan. No u tom slučaju, mogu ti skoro pa jamčiti da ne
bi htio umrijeti sam.«
Shvatim poruku. Razjareni Jack ml. ostavljen bez nade mogao bi se pretovoriti u bombaša
samoubojicu. Dr. Child govori nam da budemo spremni na tu mogućnost.
»A što je s Ronnijem Barnesom?« upitam.
Kimne gledajući u strop. »Da. Mladić za kojeg tvrdi da ga je pronašao na internetu i sam
odgojio. Vrlo zanimljivo. Makar ne posve bez presedana. Ubijanje u grupama nije rijetko kao što
ljudi misle. Charles Manson možda je vodio najpoznatiju grupu ubojica, ali nije bio ni prvi ni
zadnji.«
»Tako je«, odgovorim. »Odmah mi pada na pamet barem dvadeset slučajeva.«
»Ima ih i više; ali da, točno je to moja poanta. Procjena je da je petnaest posto serijskih žrtava
rezultat timskog ubijanja. I iako je ovaj ponešto drugačiji, svejedno se uklapa u scenarij. Grupe se
općenito sastoje od dva pojedinca, ali znalo ih je biti i više. Uvijek postoji dominantna figura, netko s
izrazitom energijom i specifič nom maštarijom. On — ili ona — inspirira druge, ohrabruje ih da
maštarije pretvore u djelo. Svi uključeni imaju psihopatske crte, ali u nekim se slučajevima mislilo
— a ja se slažem — da bez te središnje figure, ostali ne bi ni poduzeli taj dodatan korak da zaista
ubiju.« Nasmiješi se i uhvatim tračak umornog cinizma. »To ne znači da su oni bili žrtve. Nije
neuobičajeno da nakon uhićenja nedominantni tvrde da su prisilno sudjelovali. Ali dokazi to rijetko
podupru.«
»Četa Trbosjeka«, kažem.
Dr. Child mi se nasmiješi. »Sjajan primjer. I relativno svjež.«
Mislim na takozvane Čikaške Trbosjeke iz 1980-ih. Psihopat imenom Robin Gecht vodio je tim
od tri muškaraca sličnog razmišljanja. U doba dok su ih lovili, silovali su, pretukli, mučili i zadavili
sedamnaest ili više žena. Gechtova četa odsjekla bi jednu ili obje dojke svojim žrtvama, koje bi
kasnije koristili u seksualne i... prehrambene svrhe.
»Gecht nikad nikoga nije osobno ubio, zar ne?« upitam.
»Ne, nije. Ali on je bio pogonska sila iza svega toga. Vrlo karizmatičan čovjek.«

»Slično«, mozgam. »Ali ne isto.«
Dr. Child nagne glavu sa zanimanjem. »Objasni.«
»To je samo osjećaj koji imam u vezi s njim. Naravno, Jack ml. je dominantan. On je taj koji
ima glavnu riječ. Ali u većini slučajeva timskog ubijanja, postoji osobna povezanost obojice. Daju
jedan drugome nešto. Možda su munjeni, ali ekipa su. Jack ml. žrtvovao je Barnesa i to samo zato da
bi dobio mene, a nas zbunio.« Zatresem glavom. »Mislim da su sljedbenici proračunato sredstvo za
postizanje cilja. Mislim da ih emotivno ne treba za svoju maštariju.«
Dr. Child spoji prste razmišljajući o tome. Uzdahne. »Pa, to bi se uklapalo u njegovu dualnu
viktimologiju.«
»Mislite na to da smo drugi tip žrtve mi.«
»Da. To ga svakako čini opasnijim. On je čovjek s planom , kako se kaže. Gospodin Barnes, i
svi drugi, u tom bi scenariju bili pljuni. Plastične figure koje se pomiču na šahovskoj ploči. Nisu to
najgore vijesti, ali nisu ni najbolje. Manje emotivne upetljanosti znači manje šanse da učini
pogrešku.«
Sjajno, pomislim.
»Kako traži potencijalne članove ekipe?« upitam. »Po vašem mišljenju.«
»Očito, internet mu je omogućio i anonimnost i pristup.« Dr. Child izgleda skoro pa sjetno. »To
je vječita ironija: izumi koji mijenjaju svijet mogu učiniti sjajne stvari ili biti korišteni za veliko zlo.
S jedne strane, internet je srušio političke granice. E-mailovi su stizali iz Rusije i prije pada željezne
zavjese. Ljudi iz različitih dijelova svijeta mogu komunicirati u treptaju oka. Amerikanci i Eskimi
mogu shvatiti da zapravo i nisu tako različiti jedni od drugih. S druge strane, omogućio je sredinu
skoro bez ikakvih ograničenja za sve Jackove ovoga svijeta. Web-stranice za silovatelje, pedofile,
koje prikazuju fotografske grotesknosti poput žrtava pogubljenja ili krvavih posljedica automobilskih
nesreća.« Pogleda me. »Dakle, da odgovorim na tvoje pitanja, a temeljem dokaza koje nam je dosad
pružio, tražit će preobraćenike njuškajući po manje poželjnim područjima interneta, posebice u
područjima gdje će prvo moći promatrati. Trebao bi moći ne raditi ništa, u početku, već samo gledati.
Tražio bi odredene sklonosti. Poput svih manipulatora, pronašao bi ključne točke za razgovor, gdje bi
se mogao ulagivati, ili se predstaviti kao autoritet. Međutim«, i nagne se naprijed dok to govori,
»trebao bi ih upoznati licem u lice. Jednostavan e-mail ili chatroom ne bi bili dovoljni. Iz različitih
razloga. Jedan bi bio puka sigurnost. Previše je lako odglumiti online identitet. Naš Jack preuzima
rizike, ali pripremi se prije preuzimanja rizika. Trebao bi se osigurati da je osoba s kojim priča
doista onaj i ono što tvrdi da jest.«
»Koji je drugi razlog?« upitam.
»U prvom redu, tu je ona poslovična dvosmjerna ulica. Oni s kojima je pričao bili bi jednako
zabrinuti za istinitost njegova identiteta. No najrelevantiji je taj da jednostavno ne mislim da je za
njega vjerojatno da ih natjera da provedu svoje maštarije u djelo bez osobne interakcije s njegove
strane. Ne. Da sam ja on, ne bih se žurio, gledao bih okolo i napravio popis. Dalje, na neki bih način
provjerio njihov identitet. Onda bih inicirao online kontakt. Nakon toga uslijedili bi sastanci licem u
lice. Odatle su moguće razne metode savijanja volje. Možda počne u malim razmjerima. Idemo
virkati u dom sestrinstva. Idemo prebiti prostitutku, ali ne ubiti je. Hajdemo sad ubiti mačku, i
svakako joj gledaj u oči dok ugiba. Sporom nadogradnjom, slomio bi kakvo god su krhko ćudorede
prihvatili kako bi regulirali svoje ponašanje i osjetili se ljudima. Kad staviš jednu nogu u pakao,
zašto ne i drugu? Na kraju, i ne zaboravimo to: njima je pakao baš kao raj.«
»Koliko bi trebalo da se takvo što dogodi? Da nekoga priuči na sebe, da ih natjera da prijeđu tu
liniju?«

Pogleda me. »Pitaš me koliko je još štićenika mogao stvoriti, zar ne?«
»U biti, da.«
Dr. Child raširi ruke. »To je nepoznato. Ovisi o previše faktora. Koliko već dugo ovo radi? Iz
koje populacije izvlači ljude? Ako, na primjer, bira silovatelje nedavno puštene na uvjetnu kako bi ih
kontaktirao i oblikovao... pa, skok od silovanja do umorstva i nije baš naročito velik.«
Pogledam u njegove umorne oči i shvatim. Koliko godina? Koliko preobraćenika Jacka ml.? Ne
znamo. Ne možemo znati.
»Doktore, muči me još jedna stvar u vezi s njim. Dotaknuli ste se toga kad ste rekli da preuzima
rizike. Cijeli ovaj proces stvaranja sljedbenika opasan je potez. Bilo koji od tih štićenika mogao bi
postati točka izloženosti.« Zatresem glavom. »To se čini kao kontradikcija. S jedne strane, pametan
je. Vrlo pametan i vrlo oprezan. S druge, jako riskira. Ne kužim.«
Dr. Child se osmjehne. »Nisi razmotrila najjednostavnije objašnjenje ove kontradikcije?«
Namrštim se. »A to je?«
»Da je lud.«
Buljim u njega. »To je to? Lud je?«
»Da ukratko pojasnim.« Lice mu se uozbilji. »Ali ne gubi iz vida tu jednostavnu istinu. To je
Occamova oštrica moje profesije i mnogo mi je puta dobro poslužila.« Nagne se unatrag. »Da
preciziramo... mislim da postoje dva čimbenika. Jedan odgovara maštariji. To munjeno širenje vrste,
prenošenje Trbosjekove baklje i tako dalje.« Zastane. »Drugi se odnosi na čežnju.«
»Čežnju?«
»Stvar koja pokreće sve serijske prijestupnike. Potreba da čine ono što čine. Ona nadilazi
njihovu opreznost.« Slegne ramenima. »Ovaj je proces kontaktiranja ostalih, manipulacija njima,
njihovo oblikovanje, iracionalan. Ako stavimo širu sliku ludosti sa strane, Jack ml. nije bio
iracionalan. Osim ako ne postoji razumna motivacija koju još nismo predvidjeli, onda ova devijacija
mora biti pokrenuta nečin drugim, različitim od razuma. Čežnjama. Čineći to neki se dio čežnje
nahrani, a to je zasićenje više zadovoljavajuće i važnije od njegove sigurnosti.«
»Dakle, u principu — on je lud.«
»Kao što sam rekao.«
Razmislim o tome. »Zašto Trbosjek? Zašto opsesija kurvama?«
»Vjerujem da je jedno razlog drugome. Mislim da su kurve uzrok maštarije o Trbosjeku, a ne
obratno. Tko god je skovao ovu fino ugođenu travestiju, pa...« Slegne ramenima. »Taj je imao
problem sa ženama. Vjerojatno potaknut zlostavljanjem ili time što je svjedočio zlostavljanju.
Ironično, motivacija i razlozi koji stoje iza ove moderne replike vjerojatno su slični motivacijama i
razlozima koji su vodili izvornog Trbosjeka. Mržnja spram žena pomiješana sa seksualnošću i
potisnutom požudom. Ta stara priča.«
»Dakle, ponovno — lud je. A tko ga je god indoktrinirao bio je stvarno lud.«
»Da.«
Skrenem pogled u daljinu, razmišljajući. Predvidljiv i nepredvidljiv. Voden i razumom i
ludošću. Sjajno. Pa opet, osjećam da ga sad ipak malo bolje poznajemo.
»Hvala, dr. Child. Bili ste od velike pomoći, kao i uvijek.«
Promatra me svojim tužnim, umornim očima. »To mi je posao, agentice Barrett. Pobrinut ću se
da dobijete moj izvještaj. I molim Vas — budite oprezni s ovim tipom. Ovo je nešto novo. Koliko
god novost s kliničkog stajališta može biti zanimljiva...« Zastane i pogleda me u oči. »Novo u
stvarnosti samo je druga riječ za opasnost.«
Osjećam komešanje zmaja u prkosu. »Doktore, reći ću Vam kako to izgleda s moje strane

ograde... Kako to radi i zašto to radi ? To je možda novo. Ali to što radi?« Zatresem glavom,
ozbiljna. »Umorstvo je umorstvo.«

Četrdeset prvo poglavlje

»Da čujem novosti.«
U Jonesovu sam uredu. Pozvao me kako bih ga izvijestila o napretku slučaja. Zaustavlja me kad
stignem do Tommyja Aguilere.
»Čekaj malo — Aguilera? On više nije u Službi, zar ne?«
»Dobar je, gospodine. Stvarno, stvarno dobar.« Nemaš ti pojma, pomislim u sebi.
»Znam da je dobar. Nije u tome stvar.« Lice mu poprimi gorak izgled. Gorak poput pelina.
»Ovaj ću ti put progledati kroz prste, Smoky. Ali ubuduće, ako misliš uvoditi ljude izvana, prvo ja to
moram odobriti.«
»Da, gospodine.«
»Nastavi.«
Dovršim priču, sve redom do posjeta dr. Childu. Na trenutak zastane i promisli, a potom skupi
ruke na stolu. »Da vidim jesam li dobro shvatio. Ubio je dvije žene. Svaki put kad to učini, pošalje ti
to na video-snimci. Ima partnera. Ima fiksaciju na tebe, do te mjere da se ušuljava u tvoj dom i
prisluškuje ti telefon i auto. Započeo je s osobnim napadima na ostatak tvog tima i prijeti da će ih biti
još. Stupa u kontakt s drugim potencijalnim serijskim ubojicama povrh ovoga s kojim već radi. On
nije onaj koji misli da je. Jesam li pohvatao sve dosad?«
»Da, gospodine.«
»Imaš otiske prstiju, vjerojatno imaš i DNA. Rekonstruirala si i njegov modus operandi — a
najbolji ti je trag pretraživanje ostalih web-stranica na kojima je registriran. Je li to otprilike to?«
»To je prilično dobar sažetak, gospodine. Želim mu uzvratiti na još dva načina, i treba mi vaše
dopuštenje.«
»Reci.«
»Želim sa svime izaći u medije.«
Oči mu preplavi oprez. Većinu nam vremena mediji nisu dragi. Komuniciramo s njima ako baš
moramo ili, ponekad, ako mislimo da bi moglo biti korisno. Osjećam da je ovo jedan od takvih
trenutaka. Samo i njega trebam uvjeriti u to.
»Zašto?«
»Dva su razloga. Prvi je sigurnosan. Kad se sve zbroji i oduzme, iako počinjemo stvarati neku
predodžbu o njemu, ne možemo predvidjeti kad ćemo ga uloviti. Moramo izdati upozorenje. Vrijeme
je.«
Nevoljko je kimnuo. »A koji je drugi razlog?«
»Dr. Child je rekao da bi ga potreslo saznanje o sadržaju staklenke. I to jako. Možda bi ga čak i
gurnulo preko ruba. Trebamo to napraviti, gospodine. Dosad je sve hladnokvrno držao pod
kontrolom. Ovo je informacija koju mi imamo, a on nema. Dobro je oružje. Želim ga iskoristiti.«
»Mogao bi eksplodirati, Smoky. I ne pričam o ovom bolesnom sranju koje je dosad izvodio.
Mislim na napad svom snagom, navođen raketom s tvojim imenom.«
»Da, gospodine. To je moguće. I tada bismo ga ulovili.«
Pogleda me na način koji ne uspijevam odgonetnuti. Ustane i ode do prozora. Okrenut leđima,
počne govoriti: »Njegova opsjednutost tobom...« Okrene se. »Želim da budeš jako, jako oprezna.
Ja...« oklijeva, »... ne želim da se ponovi slučaj Josepha Sandsa. Ikad više.«
Ne znam što bih rekla. Jer osjećam kako iz Jonesa isijava emocija.

»Poznajem te otkako si stigla u FBI, Smoky. Još dok si bila mlada i entuzijastična i neiskusna.
Stalo mi je do toga što ti se dogada. Shvaćaš?«

Vidim bol u njegovim očima. »Da, gospodine. Bit ću oprezna.«
I bol nestane, potisnuta negdje duboko u unutrašnjost. Dopustio mi je da je vidim, želio je da
znam da je tamo. Znam da bi to mogao biti jedini put da me tako pušta u svoju nutrinu pa sam dirnuta i
zahvalna.
»A koja je druga stvar?«
»Ako lociramo vjerojatnu žrtvu — želim postaviti zamku. A to ću morati učiniti brzo.«
»Kad i ako dođe vrijeme za to, prvo se obrati meni.«
»Da, gospodine.«
Po mom povratku u ured, Leo mi zamahne komadom papira. »Završili su pretraživanje«, kaže.
»Pojavilo se jedno ime s istim onim korisničkim imenom i kombinacijom lozinke.«
Čudno, pomislim, da je nisu promijenili. »Daj detalje.«
Spusti pogled na stranicu. »Zove se Leona Waters. Vodi osobnu stranicu imena«, pogleda me i
umorno se osmjehne, »Cassidy Cumdrinker. Živi u području Santa Monice.«
»Imaš li adresu?«
»Isprintao sam je.« Predaje meni.
»Štoželiš učiniti, dušice?«
»Štokaže Barry?«
»Našli su još jedan račun od Službe za deratizaciju«, zagrmi Alan. »Isto sranje kao i prošli put.«
»To je, dakle, definitivno modus operandi.«
»Tako se čini.«
»Još nešto?«
»Ne. Njihova Ekipa za očevid još ga pregledava.«
»Evo što ćemo. Callie i ja ići ćemo posjetiti gospođicu Waters. Želim provjeriti kako stoje
tvari, ispitati teren. A onda ćemo smisliti plan. Alane, želim da i dalje ostaneš u kontaktu s Barryjem,
a javi se i Geneu u vezi s DNA. Ako se bilo što promjeni, nazovi mene.«
»Razumijem.«
»A što da radimo u međuvremenu?« upita James.
»Gledajte pornjavu«, kažem, pokazujući na fotografije sa seksi tuluma kroz koje su prolazili
pomoću računalnog programa za prepoznavanje lica. Pucnem prstima. »Callie. Imaš li još uvijek onu
vezu na Kanalu 4?«
»Bradley?« Nasmiješi se nimalo damski. »Pa... možda smo prestali spavati zajedno, ali nismo
prestali razgovarati.«
»Dobro. Kontaktiraj ga. Izaći ćemo u javnost s time. Želim ga ovdje iste sekunde. Želim prijenos
na vijestima u 6.«
Podigne obrve. »Tako brzo?«
Podijelim s njom svoje razmišljanje. Razmišlja o tome kimajući glavom. »To bi ga potreslo —
što bi bilo dobro.« Pogleda me zabrinuto. »Naravno, onda bi se mogao okomiti na tebe.«
»To ionako već radi. Na taj bismo način bili spremni za njega.«
»Odmah ću nazvati Bradleya.«
U uredu je vreva, ali u ovom trenutku nije potrebno da u njoj sudjelujem. Iskorištavam vrijeme
kako bih provjerila svoj e-mail. Naredila sam svima da provjeravaju svoje svakih pola sata; nisam
stigla do svog nekoliko sati.
Uspravim se u stolcu zbog onoga što ugledam. U naslovu e-maila stoji: Pozdravi od tamnokose

drolje!
Dvaput kliknem mišem na poruku. Riječi na vrhu već su mi dobro poznate:

Poštovanje, agentice Barrett!

Pretpostavljam da ste dosad već vidjeli moje najnovije djelo.
Malena Charlotte Ross. O, joj, o, joj, kakva li je to samo kurvica bila!
Svakome Je širila noge, bilo muško ili žensko. Sam/sama ili u grupi. Zanimljivo, nije li, da
sam Ja bio Jedini čovjek kojem ih nije htjela svojevoljno raširiti?
No to nije bilo bitno.
Ode još jedna kurva. A vi — vi još uvijek niste nimalo bliže rješenju. Jeste li se dosad
obeshrabrili, agentice Barrett? Osjećate li se možda deklasirano?
Kad smo već kod toga, molim Vas, slobodno uklonite uređaje za praćenje na svom autu i
prisluškivanje u svom telefonu.
»Sranje«, promrljam.
S kime mislite da imate posla, agentice Barrett? Svaka čast na trudu, ali zar ste doista mislili
da ćete me tako uloviti? Znao sam da ćete ih u konačnici pronaći. Možete se odmah riješiti svog
gospodina Aguilere ili si ga ostavite tamo. Nijedno od tog dvoje neće vas dovesti bliže meni.
Sad sam već dobrano na putu. Pratim tragove svog pretka, obavljajući njegovu svetu misiju.
Skupljam vlastite darove za uspomenu kako bih ih proslijedio budućim generacijama.
Baš u ovome trenutku promatram svoju sljedeću žrtvu. Slatkica mala, bogme je. No opet,
vanjska je ljepota prolazna. Pogledajte sebe, agentice Barrett. Nosite ožiljke, istina, ali iznutra
izvire ljepota žene rođene za lov. Moja je buduća žrtva privlačna izvana. Ali iznutra?
Samo još jedna kurva.
Uz to, pripremam još neka iznenađenja za vas.
Ostat ću u kontaktu. A dotad, ostanite mi vrlo, vrlo, vrlo zaposleni!
Znam da hoćete.

Iz Pakla, Jack ml.

Iritira me njegova samodopadnost. E, pa imam i ja poruku za tebe, ti bolesniče. I to takvu koja
će ti s lica izbrisati taj samodopadni osmijeh koji ne vidim, ali znam da je tu.

»Uspjela sam dobiti Bradleyja, dušice«, vikne mi Callie.
Zatvorim e-mail pregleđnik.
»I?«
Nasmije se. »Mislim da se skoro upišao u gaće od uzbuđenja. Stiže u roku od pola sata.«
»Dobro. Kaži ovima na prijemu da ga pošalju u sobu za sastanke na drugom katu.«
U skladu s obećanim, Bradley Cummings stiže dvadeset pet minuta kasnije. Izgleda jednako kao
i kad sam ga zadnji put vidjela. Grub, ali privlačan, s besprijekornim odijelom. Visok. Oduvijek
besraman. Callie me častila pričama o njihovu ludom životinjskom seksualnom životu. »Prilično
zadovoljavajuće«, glasila je njezina ocjena.
Nije komplicirao. Stigli su samo on i snimatelj.
»Hvala što si stigao, Brad.«
»Callie mi je iznijela skraćenu verziju preko telefona. Nijedan novinar koji drži do sebe ne bi to
propustio. Kako želiš da to obavimo?«
»Otkrit ću ti detalje izvan kamere. A onda prema tome možeš formulirati pitanja pred kamerama

kako ti paše.«
»Zvuči dobro.«
»Samo jedna stvar. Ovo mora biti na TV-u do šest.«
»Vjeruj mi, neće biti problema.«
»Dobro. Još nešto, moram biti sigurna da ću određene informacije ja prenijeti ravno u kameru.

Shvatit ćeš kad vidiš. Izuzetno je važno da ih izgovorim ja, a ne netko drugi.«
Pogleda me s nelagodom. »To nije nikakva muljaža, je li tako, Smoky? Ta priča?«
»Ako želiš pitati iskorištavam li te, moram odgovoriti potvrdno. Ali«, podignem prst, »svaki će

detalj biti istinit. Izvještavat ćeš istinu. A uz to ćeš raditi još dvije stvari: obavijestit ćeš buduće
potencijalne žrtve, a meni pružiti šansu da raspizdim ubojicu. Zato ja moram biti ta koja će to izreći.
Zamisli tog tipa kao ručnu granatu, Brad. Ja ću potegnuti osigurač.« Slegnem ramenima. »Tko god
izvuče osigurač, preuzima rizik da strada u eksploziji.«

Pogleda me u oči kako bi provjerio lažem li. »Dobro. Vjerujem ti. Da čujem priču.«
Sljedećih dvadeset minuta iznosim mu sažetak onoga što se dogodilo prethodnih pet dana. Dobro
obavlja svoj posao, bilježi stvari i tu i tamo ubaci upitnik. Kad završim s pričom, on se nasloni u
svom stolcu.
»Opa«, kaže. »Ovo je doista... posebna priča. Pretpostavljam da ono što ti želiš reći ima veze sa
sadržajem staklenke.«
»Tako je. Jedan od razloga zbog kojih je važno da ja to kažem, a ne netko drugi jest taj što će ga
to raspizditi. Vjerojatno će se fiksirati na glasnika.«
»Da.« Kaže zamišljeno »Pa, onda, krenimo na posao.«
Brad je vješt pred kamerom. Postavlja oštra i precizna pitanja, ali ne napada. Stiže do ključnog
pitanja.
»Specijalna agentice Barrett. Spomenuli ste da imate vrlo indikativne informacije vezane za
sadržaj staklenke koju vam je poslao. Možete li nam dati malo više detalja?«
»Da, Brad. Staklenku smo dali otvoriti i analizirali smo sadržaj. Otkrili smo da tkivo koje je
bilo unutra nije bilo ljudsko. Bilo je goveđe.«
»Što to znači?«
Okrenem se tako da gledam ravno u kameru. »To znači da on nije onaj koji tvrdi da jest. On nije
potomak Jacka Trbosjeka. Najvjerojatnije vjeruje da jest. Sumnjam da je znao što je u toj staklenci.«
Zatresem glavom. »Tužno, doista. Njegov je život laž, a on toga nije ni svjestan.«
»Hvala vam, agentice Barrett.«
Brad ode i više nego sretan. Obeća da će pustiti priču u šest i jedva se suzdrži da ne otrči koliko
je bio uzbuđen.
»Dobro je prošlo«, primijeti Callie. »Već sam zaboravila koliko je taj čovjek zgodan. Možda
bih ga trebala nazvati.«
»Ako ga nazoveš, ovaj put ne želim sve detalje.«
»To nije fora.« Zastane. »Bit će bijesan, dušice. Mislim na Jacka ml. Ovo bi ga moglo gurnuti
preko ruba.«
Zlobno se nasmiješim. »Tome se i nadam. Idemo sad do gospode Waters.«
Uzimamo službeno vozilo budući da želim biti sigurna da nas nitko ne slijedi ili na koji drugi
način prati. Iako se provjerava jesu li na automobile koji pripadaju drugim članovima tima
postavljeni prisluškivači i drugi uređaji za praćenje, ostaje mogućnost da ih prepozna po izgledu.
Na putu do Leone Waters, nazovem Tommyja Aguileru i kažem mu za e-mail.
»Zasigurno je jedan od njih sinoć bio tamo. Ili jutros. To znači i da su dobro informirani o

ljudima koje poznaješ. Ljudima poput mene.«
»Da. Mislim da je to sve, Tommy. Nazvat ću te poslije, ako se slažeš. U vezi s prisluškivačem i

uređajem za praćenje GPS signala.«
»To neće biti potrebno.«
»Kako to misliš?«
»Jer ću te i dalje pratiti u stopu, Smoky. Rekao sam ti sinoć. Ti si mi najvažnija. Moj posao nije

gotov sve dok ga ne uloviš i dok ne znam da si na sigurnom.«
Želim se usprotiviti, ali istina je da se dio mene nadao da će reći takvo što.
»I dalje ću te paziti, Smoky.«
Put traje dulje no što bi trebao, zahvaljujući nesreći na autocesti; kombi se zabio u branik ceste.

Nesreća je bila malena, ali strka, kao i uvijek, golema. Kad smo stigle već je bilo dva poslijepodne.
Leona Waters živi u jako lijepoj stambenoj zgradi u ne tako lijepom susjedstvu. Santa Monica na neki
je način igra na sreću. Iako su mnogi njezini dijelovi još uvijek srednje klase ili čak i više, drugi
trunu, kao i ostatak L.A.-a. To je vječna priča ovog grada koji ljude tjera da se sele sve dalje izvan
grada i pobjegnu od raka. Čini se da ih se uvijek nekako dočepa.

Parkiramo se i odšećemo do prednjeg ulaza. Tu su sigurnosna vrata koja od stanara traže unos
lozinke. Na recepciji sjedi zaštitar. Pokucam na staklo kako bi podigao pogled. Dobivam pogled
prepun dosade i iziritiranosti sve dok ne prislonim svoju ispravu FBI-a na staklo. Iskoči iz stolce kao
da je sjedalo za katapultiranje žureći da nas uvede.

Vidi ožiljke na mom licu i zastane na tren buljeći bez srama. Onda mu se pogled preseli na
Callie. Sklizne gore-dolje niz tijelo u sekundi, zastavši primjetnih pola sekunde na njezinu poprsju.

»Izvolite, gospodo.«
»Samo razgovor...?«
» Ricky«, sam uskoči obliznuvši usnice. Malo se uspravi kako bi djelovao viši. Ricky djeluje
kao da je u kasnim četrdesetima. Ima oronuli izgled nekoga tko je nekoć bio u formi, ali se zapustio.
Lice mu je izborano i odaje umor. Ne djeluje kao netko tko uživa u životu.
»Samo moramo obaviti razgovor s jednim od vaših stanara. Ništa strašno.«
»Trebate li pomoć, gospođo? Kojim stanarom?«
»Bojim se da je to povjerljiva informacija, Ricky. Razumijete.«
Kimne glavom, pokušava izgledati važno. »O, da, gospođo. Naravno. Razumijem. Evo, lift je
tamo. Javite ako vam što zatreba .« Baci još jedan kratak pogled na Calliene sise.
»Hoću, hvala.« Neću, pomislim u sebi.
Uđemo u lift. »Odvratan čovječuljak«, primjeri Callie dok se vozimo na treći kat.
»Ma nemoj mi reći.«
Izađemo. Strelice nas vode do stana broj 314. Pokucam na vrata i trenutak se kasnije otvore.
Žena koja ih je otvorila i ja buljimo jedna u drugu, obje bez riječi. Callie prekine tišinu.
»Imaš sestru za koju ne znam, dušice?«
Nemam, ali pitanje je na mjestu. Leona Waters i ja mogle bismo biti u rodu. Skoro smo identične
visine. Ima moje višak oblina na bokovima i manjak u grudima, baš kao i ja. Ista duga, tamna, gusta
kosa, a čak i lica imaju sličnosti. Nos iste veličine. Oči različite boje od mojih. Nema ožiljaka,
naravno. Iza mog zaprepaštenja krije se osjećaj mučne nelagode. Mislim da je jasno zašto je Jack ml.
odabrao baš ovu ženu.
»Leona Waters?« upitam.
Oči joj nakratko skrenu prema Callie pa natrag. »Da...«
Podignem identifikaciju. »Ja sam specijalna agentica Smoky Barrett iz FBI-a.«

Namršti se. »Jesam li u nevolji?«
»Ne, gospođo. Voditeljica sam Jedinice za nasilne zločine u Los Angelesu. Lovimo čovjeka koji
je silovao, mučio te ubio barem dvije žene. Mislimo da je vas odabrao kao sljedeću žrtvu.« Idem u
glavu, maksimum šoka uz minimum riječi.
Razjapi usta. Oči joj se rašire. »Je li ovo nekakva šala?«
»Ne, gospođo. Voljela bih da jest. Ali nije. Možemo li ući?«
Malo potraje, ali uspije se sabrati. Pomakne se u stranu.
Dok ulazimo u stan, osupne me njegovo ukusno uređenje. Odiše suptilnom ljepotom i izrazitom
ženstvenošću. Skoro sve u njemu govori da u njemu živi žena.
Pokaže nam da sjednemo na kauč. Sjedne preko puta nas na jednako tapeciran naslonjač.
»Dakle — to je za ozbiljno? Kažete da je vani neki luđak koji me želi ubiti?« upita.
»Vrlo opasan čovjek. Već je ubio dvije žene. Cilja na operatere amaterskih web-stranica s
pornografijom. Muči ih, siluje, a potom ubije. Nakon toga unakazi im tijela. Misli da je potomak
Jacka Trbosjeka.«
Nastavljam priču brzo i žestoko kako bih u startu srušila bilo kakve dvojbe ili oklijevanje s
njezine strane. Čini se da je upalilo. Njezina ružičasta koža sad je blijeda.
»Zašto mislite da je odabrao mene?«
»Prati šablonu. Prijavi se kao član na neku web-stranicu. Tako je napravio sa svakom ženom
koju je dosad ubio. Odabere korisničko ime i lozinku koja pristaje njegovoj temi Jacka Trbosjeka.
Našli smo jednu od tih kombinacija na popisu vaših članova.« Pokažem na sebe. »On me mrzi,
gospodo Waters. Ne vidite li koliko smo slične?«
Oklijevajući odmjeri me od glave do pete. »Da. Naravno da vidim.« Zastane. »Je li vam to on
napravio?« Pokaže na moje lice.
»Ne on. Netko drugi.«
»Ne želim zvučati neljubazno, ali to baš i ne ulijeva povjerenje.«
Lagano joj se osmjehnem. Želim da vidi da nisam uvrijeđena. »To je razumljivo. Ali čovjek koji
je ovo napravio uhvatio me nespremnu. To je ono što sad pokušavamo izbjeći. Neće znati da smo mu
na tragu.«
Na licu joj vidim da počinje povezivati. »Kužim. Želite mu postaviti zamku, je li tako?«
»Da.«
»Sa mnom kao mamcem?«
»Ne baš. Vi jeste mamac — zato što misli da ćete biti ovdje. Ali želim staviti agenta na vaše
mjesto. Ne mogu riskirati da vas ugrozim kao civila. Trebamo vaš stan na korištenje. A Vi biste
trebali otići na neko vrijeme.« Očima joj sijevne izraz koji ne razumijem. Ustane i odšeta. Na
trenutak stoji okrenuta nam leđima. Kad se okrene natrag, vidim odlučan pogled na njezinu licu.
»Znate li koliko imam godina?« upita.
»Hm — ne.« Odgovorim.
»Dvadeset devet.« Pokaže rukama na sebe »Nije loše za curu od dvadeset devet godina, ha?«
»Ne. Nije loše.«
»Udala sam se kad sam imala osamnaest godina za prvog muškarca s kojim sam se poseksala.
Mislila sam da je ljubav mog života, najsjajniji tip na svijetu. Za njega bih učinila bilo što. I jesam,
neko vrijeme. Ali onda se princ iz bajke promijenio. I sljedećih me sedam godina tukao. Oh, nikad mi
nije slomio ni kost. Niti ostavljao tragove po mom licu. Bio je prepametan za to. Ali znao je kako
udariti da boli. I začinio bi to hrpom poniženja.« Pogled joj se zamrzne na mome. »Znate li kakav je
seks s takvim čovjekom? Silovanje. Nema veze jeste li oženjeni ili ne. On to učini silovanjem.«

Otrese glavom, odmičući pogled. »Dugo mi je trebalo da odrastem. Sedam godina. Prvih šest nisam
ni pomislila na to da ga ostavim. Ta mi misao nije pala na pamet. Uvjerio me da je to što radi moja
krivica. Ili njegovo pravo.«

»Što se dogodilo da se to promijenilo?« upita Callie.
Pametniji smo od toga da je pitamo kuda to vodi i kakve to veze ima s ovim o čemu pričamo. Što
god govorila, mora biti izrečeno; kako bismo dobili što želimo, jednostavno ćemo je morati odslušati.
Slegne ramenima, a oči joj preplavi kruta nemilosrdnost. »Kao što sam rekla: odrasla sam.
Znala sam da me zlostavljao na pametan način. Razgovarala sam s nekoliko policajaca. Rekli su mi
da ću se namučiti da to dokažem.« Nasmije se. »Stoga sam sakrila kameru i snimila to na vrpcu.
Dopustila sam mu da me istuče, ozlijedi, ponizi po zadnji put. Predala sam je policajcima i podigla
tužbu. Njegov me je odvjetnik optuživao da sam ga na vrpci namamila u stupicu, ali...« Slegne
ramenima. »Sudac je prihvatio video kao dokaz. Moj je muž završio u zatvoru, a ja sam rasprodala
sve što smo imali i došla u L.A.« Pokaže na stan. »Ovo je moje. Znam da vjerojatno ne odobravate
način na koji zarađujem za život. Baš me briga. Ovo je moje, a ja više nisam pod njegovom čizmom.«
Sjedne, licem nasuprot našim. »Poanta je: obećala sam samoj sebi da me više nijedan muškarac neće
tako kontrolirati, nikad više. Tako da — ako želite koristiti moj stan da ulovite tog bolesnika,
surađivat ću. Do neke granice. Ali neću napustiti svoj dom.« Nasloni se u stolcu prekriženih ruku.
Portret čvrste odlučnosti.
Dugo promatram Leonu Waters. Podnosi moj ispitivački pogled bez ijednog trzaja. Ne sviđa mi
se to. Nimalo. Ali osjećam da neće promijeniti odluku. Raširim ruke u znak predaje.
»U redu, gospodo Waters. Ako uspijem nagovoriti šefa da pristane, napravit ćemo to na Vaš
način.«
»Zovite me Leona, agentice Barrett. Dakle«, nagne se naprijed, u isto vrijeme strastveno i
uzbuđeno, »kako će to ići?«
Osjećam oprezno uzbuđenje. Leonu još nije posjetila Služba za deratizaciju, što znači da još
nisu obavili svoju izvidnicu. Moglo bi se dogoditi svakog trena. Danas, sutra. Uvjerena sam da će to
biti uskoro.
Zmaj u meni šiba mirišući krv.
Razgovarala sam s Jonesom i rekla mu što tražim. Nakon puno psovanja pristao je. Callie i ja
još smo uvijek u Leoninoj dnevnoj sobi, ovaj put uz šalicu kave koju nam je ponudila. Čekamo
dolazak dvaju agenata i dvaju specijalaca losanđeleske policije. Svaki će stići u različito vrijeme.
Nismo htjeli uzbuniti ubojice u slučaju da ijedan promatra.
Leona je bila u svom kućnom uredu, rekavši nam da treba odgovoriti na neke e-mailove.
»Znaš«, kaže Callie, »ne sviđa mi se ono čime se gospođa Leona Waters bavi, ali ona sama mi
se sviđa. Jaka je.«
Nasmješim se iskrivljeno. »I meni. Da barem nije inzistirala na tome da ostane. Ali moram joj
odati priznanje. Hrabra je i snažna.«
Callie pijucka svoju kavu razmišljajući. »Štomisliš, kakve su nam šanse?«
»Ne znam, Callie. Sigurna sam, nakon što sam je vidjela, da smo na pravom putu. Na spisku mu
je. Mislim, pogledaj je.« Napravim grimasu gađenja. »Vjerojatno ju je odabrao kako bi mogao
osjetiti kako je to silovati i ubiti mene.«
»Sablasno, dušice. Čovjek gotovo povjeruje da doista svatko od nas ima dvojnika.«
Zazvoni mi mobitel. »Da«, odgovorim.
Alanov bariton zagrmi u mom uhu. »Samo sam ti htio prenijeti novosti. Gene kaže da analiza
DNA traje dulje nego što je očekivao. Imat će nešto oko deset navečer ili tako nekako.«

»Mi ovdje imamo trag koji ulijeva nadu.« Ispričam mu o Leoni Waters i trenutačnom planu.
»To bi mogla biti dobra vijest«, kaže. »Možda ulovimo te gadove.«
»Drži nam fige. Sve ću vas obavještavati.« Prekinem i pogledam na sat. »Kvragu. Vrijeme je
proletjelo.« Pogledam Callie. »Skoro je šest sati.«
»Vrijeme za večernje vijesti«, odgovori ona.
»Vrijeme da raspizdimo ovog bolesnika.«

Četrdeset drugo poglavlje

Brad izgleda privlačno i ozbiljno dok iznosi svoj specijalni izvještaj.
»Mnogi se sjećaju specijalne agentice Smoky Barrett zbog prošlogodišnjeg incidenta. Serijski
ubojica kojeg je lovila, imenom Joseph Sands, u jednoj joj je brutalnoj večeri oduzeo obitelj. Ona je
uspjela pobjeći, no lice joj je ostalo unakaženo, a obitelj mrtva. Unatoč tim osobnim tragedijama,
vratila se svome poslu.«
»Trenutačno traži čovjeka znanog samo kao Jack ml. On tvrdi da je izravan potomak Jacka
Trbosjeka...«
Iznese osnove bez pretjerivanja. Preuveličavanje nije potrebno. Istina je sama po sebi dovoljno
strašna. Moje se lice pojavi pred kraj reportaže dok iznosim šokantan dio o staklenci. Promatram
samu sebe bez strasti. Navikavam se na svoje ožiljke. Sumnjam da gledatelji osjećaju isto.
»FBI upozorava druge žene koje se bave ovim zanimanjem da poduzmu ozbiljne mjere opreza.«
Izbrblja popis mjera opreza koji smo mu dali, a za koje smo mislili da bi trebale poduzeti.
Dramatično pogleda u kameru. »Budite budne i na oprezu. Možda Vam je život ugrožen.«
Prilog završi. »Obavio je dobar posao«, kaže Callie, »a i ti, dušice.«
»Pokušavaš ga rasplzditi, zar ne?«
Glas dolazi iza naših leda. Bile smo toliko udubljene u reportažu da nismo ni primijetile da je
Leona izašla iz svog ureda.
»Da«, kažem, »upravo tako.«
Osmjehne mi se s divljenjem. »Baš ste posebni, agentice Barrett. Da sam ja prošla to što ste
prošli vi...« zatrese glavom.
»Ne znam baš, Leona. Ti si samo prošla drugačiju verziju istog. Krenula si dalje.«
Netko zakuca na vrata, presjekavši čavrljanje. Leona se napne.
»Ostani tamo«, promrmljam joj izvlačeći pištolj.
Odem do vrata. »Da?« kažem.
»Specijalna agentice Barrett? Agenti Decker i McCullough, zajedno s dva specijalca.«
Pogledam kroz ključanicu. Prepoznam Deckera.
»Pričekajte«, kažem. Otvorim vrata i rukom im mahnem da uđu.
Kao prema mojim uputama, odjeveni su u civilnu odjeću. Pomalo me nasmije to što svi nose
jednake osnovne kombinacije: traperice i polo-majice. Čak i kad su ležerno odjeveni, još uvijek
zadržavaju blagu uniformiranost. Ali površno gledano, nitko ne bi pomislio da rade kao provoditelji
zakona.
»Jesu li vam sve ukratko prenijeli?« upitam dok se svi skupe u dnevnoj sobi.
Zbor zapjeva: »Da, gospodo.«
»Dobro. Dakle, riječ je o zamci, gospodo. Naši nepoznati počinitelji dvaput su ubili. Oštroumni
su, doista oštroumni. Djeluju precizno: malo oklijevanja, puno volje za djelovanjem. Znamo njihov
trenutačni modus operandi prema prijašnjim žrtvama: jedan od njih izvidi stvari prerušen u
deratizatora, nadamo se da će se to dogoditi i ovdje. Ne podcjenjujte naše počinitelje, gospodo. Ako
jedan ili oba izvuku nož, to nije zato da bi nas uplašili ili zastrašili — upotrijebit će ga. Tog koji će
doći trebamo živog kako bi nas mogao odvesti do drugog počinitelja.« Pokažem na Leonu Waters.
»Ovo je gospoda Waters. Sigurni smo da ju je odabrao za sljedeću žrtvu.«
Prelete je pogledom. Procjenjuju. Jedan je od specijalaca jedanput neprofesionalno, seksualno

odmjeri. Istodobno me preplave i stid i bijes. Stanem pred njega i zabijem mu prst u prsa, dovoljno
snažno da ostavi modricu. »Od svakog od vas očekujem da djeluje na visokoj razini profesionalizma.
Trebali biste znati da sam bila zamolila gospodu Waters da odsjedne negdje drugdje dok obavimo
operaciju. Odbila je i ponudila da ostane ovdje.« Unesem se policajcu u lice da vidi koliko me točno
raspalio. Prošapćem: »Ako ova žena bude ozlijeđena zato što si ti razmišljao donjom glavom, odrat
ću te živog, je li to jasno?«

Policajčev obraz ipak osvjetla pogled u znak isprike koji se čini nepatvoren i neisforsiran.
Kimne.

»Kakav je plan, gospođo?« Glas agenta Deckera vrati nas na trenutačni posao.
Potisnem svoju ljutnju. »Nećemo komplicirati. Jedan na krov. Jedan izvan lifta. Dvojica ovdje
sa mnom i agenticom Thorne. Tip na krovu upozorit će nas ako netko dolazi s ulice. Tip pokraj lifta
moći će potvrditi izlazi li osoba na ovom katu. Oni unutra tu su da ga savladaju. Imate li potrebnu
opremu?« upitam Deckera.
»Da, gospođo. Skrivene slušalice za uši i vratne mikrofone. Oružje.«
»Uključujući i snajper za onoga tko bude na krovu.« Kaže jedan od specijalaca.
Kimnem. »Dobro. Želim naglasiti da je važno da ne privlačite pozornost na sebe. Imamo dokaz
da su nas jedan ili oba naša nepoznata počinitelja tajno pratili. Ako ijedan od njih nešto posumnja,
povući će se.« Pogledam svakog pojedninačno. »Ima li pitanja?«
Svi niječno odgovore. »Onda na pozicije. Budite u stanju pripravnosti, ali pripremite se na dugo
čekanje.«

Četrdeset treće poglavlje

Mislim da je ovo svojstveno poslu koji radim. Zbog njega mojim životom upravljaju vanjski
utjecaji, i zato jurim prema nenadanim tragovima. Nije mi promakla ironija. Mrzim kad me tjeraju da
radim bilo što, ali svejedno sam odabrala zanimanje u kojem se to dogada na redovnoj bazi. Kad
loviš ubojicu, nema rasporeda. Satnica je jasna: što je dulje na slobodi, to je veći broj smrti.
Nastavljaš dok ga ne uloviš.

I tako se nalazim ovdje, sjedeći u stanu sa ženom koja zarađuje prikazivanjem svojih seksualnih
pustolovina, spremna sam čekati koliko treba da se ukaže Jack ml. ili njegov partner.

Pogledam Callie. Sjedi na kauču, nogu podignutih na stolić, s Leonom gleda talk-show na TV-u i
obje jedu kokice. Ovo je jedna od Callienih karakteristika koju volim i divim joj se zbog toga. Ona
zna živjeti u trenutku, opuštena, a opet skočiti u akciju dok pucne bič. Talent koji ja nikad nisam
imala.

Bacim pogled na sat. Devet i trideset je. Javim se specijalcu na krovu, kojeg sad znam pod
imenom Bob. »Bilo što neobično, Bobe?«

Njegov glas pucketa u mom uhu. »Još ne, gospodo.«
Naćulim uši, potajno prisluškujući razgovor između Callie i Leone.
»Da te pitam neito, dušice. Štoće se dogoditi kad opet poželiš imati muškarca u svom životu?«
»Kako to misliš?«
»Mislim, hoćeš li promjeniti stil života?«
Leona razmišlja o tome. »Pa ovisi. Velik se broj ljudi upozna u nemonogamnom okruženju.
Šanse i nisu neke, ali dogodi se. Pretpostavljam da ću, ako ne nađem takvo što, morati pričekati da se
prestanem baviti ovim poslom prije nego što se bacim u potragu. Obećala sam si da nikad neću
napraviti veliku i sveobuhvatnu promjenu u svom životu zbog muškarca. Nikad više.«
»Zanimljiv podproblem, doduše, ne misliš li?«
»Jedinstven načinu života koji vodim, sasvim sigurno.«
Isključim se. Callie ima nezasitno zanimanje za ono što pokreće druge. Oduvijek je imala.
Ovo je raspored. Tako to ide. I ne samo ovdje. I u uredu svi još uvijek rade. Svi dijele teret i
odgovornost. Svi će dijeliti krivnju ako opet ubije prije negoli ga ulovimo.
Bobov glas zapucketa u mom uhu, odvlačeći me od moje dosade i promišljanja. »Muškarac,
visok oko 180 cm, tamne kose, ulazi u zgradu. Odjeven u nekakvu uniformu. Ne vidim točno.«
»Prijem«, kaže Dylan — tip kod lifta.
Pogledam uokolo prema Callie te agentima Deckeru i McCulloughu. Kimnu dajući mi do znanja
da su čuli. Prođe koji trenutak.
»Muškarac koji odgovara tom opisu upravo je izašao iz lifta, ide prema stanu«, prijavi Dylan.
»Potvrđujem uniformu, još jedanput, potvrđujem da je u uniformi Službe za deratizaciju.«
»Prijem«, kažem. Srce mi udara, i zmaj se budi, uzbuđen. »Ostani gdje jesi kako bi zaustavio
mogući bijeg, Dylane.«
»Prijem.«
»Bobe, reći ću ti ako prođe pokraj nas. Možda ti javim da pucaš.«
»Prijem. U stanju sam pripravnosti.«
Pogledam Leonu. »To je on.«
Kimne. Izgleda uzbuđeno, kao da je na iglama. Primjećujem da ne djeluje prestrašeno.

Kucanje na vratima. Pokretom dam znak Leoni. Odšeta do vrata i pogleda kroz špijunku, zadnja
provjera. Okrene se meni i zatrese glavom. Ne poznaje ga. Kimnem joj.

»Tko je?« upita.
»Deratizacija ABC, gospođo. Žao mi je što dolazim tako kasno, ali vlasnik zgrade nazvao nas je
zbog hitnog slučaja. Spominjao je nekakve štakore. Moram ući i provjeriti vaš stan. Potrajat će samo
nekoliko minuta.«
»Hm... u redu. Pričekajte trenutak.«
Opet me pogleda. Pokretom je pošaljem u sobu. Izvučem oružje, a isto učine i Callie, Decker i
McCullough. Podignem ruku, prstima odbrojavajući do tri. Jedan... dva... tri, naglo Širom otvorim
vrata.
»FBI!« zaurlam. »ni makac!«
Moj je pištolj otprilike pola metra od njegova lica. Dobro mu se zagledam u oči i ugledam
prazninu koju sam zamišljala. Ispusti podlogu za pisanje i podigne ruke iznad glave.
»Ne pucajte!« kaže. Zvuči preplašeno, kao što bi i trebao s pištoljem ispred lica, ali zbog
nečega se osjećam nelagodno, jer njegove oči uopće nisu preplašene. Zaposlene su. Promatraju,
odvaguju, razmišljaju.
»Ne miči se«, kažem. »Stavi ruke iza glave i spusti se na koljena!«
Fiksira pogled na mene i obliže usne. »Kako god kažeš... Smoky.«
Imam milisekundu da me uzbuni njegova upotreba mog imena. U maniri divljeg vjetra skoči
postrance, a onda na mene. Ruke mu se miču u suprotnim smjerovima, jedna odmiče moj pištolj dok
druga udara moje lice. Letim unatrag, vidim zvijezde i milisekunda prolazi.
Sletim leđima na pod i borim se da se ustanem. Uspjela sam zadržati pištolj u ruci.
On se još uvijek kreće nekakvim ultrapraktičnim oblikom borbene vještine, utjelovljenje je moći
i ujednačene ubojitosti. Kao i u mom slučaju, unosi se u ostale mete i svi su njegovi udarci rukama i
nogama kratki i brutalni. Stil nije kićen, ali je učinkovit. Gledam kako agent Decker dobiva u čeljust,
s ošamućenim zanimanjem primjećujem da mu dva zuba ne samo ispadaju već izlijeću van, poput dva
metka iz pištolja, a onda začujem Callie, hladnu kao špricer, kako kaže: »Samo se pomakni i jebeno
si mrtav.«
Sve što se kretalo postane mirno. Obustavljeno. Jer Callien je pištolj sad prislonjen na njegovo
čelo. Oči mu od bijesa uokolo pucaju strelice, potom ga svojim tijelom na tlo sruši agent
McCullough, a zatim i Dylan koji je stigao liftom iz hodnika kako bi se priključio zabavi.
Primijetim da krvarim i da mi se vrti. Jako vrti.
»Dušice, jesi li dobro?«
Ustanem teturajući. »Dobro sam...«
A onda padnem natrag. Ne onesvijestim se, već sjednem ravno na dupe.
Počinitelj urla na mene. »Ti glupa kurvo\ Beskorisna kravo! Misliš da ovo išta znači? Ne znači
ništa! Ništa! Svejedno ću...«
»O, Isuse Kristel« viknem. »Začepi — ili ću ti pucati u nogu. Dylane, McCullough. Uhitite ga i
gurnite mu nešto u usta da ne viče, molim vas.«
Dylan se naceri, ali stavi lisice na našeg tipa i izvede ga u hodnik kako bi ga pretražio i pročitao
mu prava.
»Kako si sad?« upita Callie, zabrinuta.
Zatresem glavu da provjerim. »Više mi se ne vrti. Dobro sam, mislim. Kako mi izgleda lice?«
»Sredio ti je usnice, dušice. Imaš izraz lica koji govori ja ne koristim kolagen, samo nabijam
licem o zid.«

To me podigne na noge u brizi. »Decker!«
»Tu sam. Dobro sam.«
Vidim da stoji. Koristi zid kao potporanj. Drži maramicu na ustima, koja je posve natopljena
krvlju.
»Opa«, kažem »Trebaš ići doktoru.«
»Trebam ići zubaru«, zastenje, »gad mi je izbio dva zuba.« »Callie.«
Otvori svoj mobitel. »Već zovem hitnu, dušice.«
Odškrinu se vrata koja vode u Leoninu sobu, samo mrvicu. »Je li sad sigurno izaći?« upita
drhtavog glasa. »Jesu li svi u redu?«
Osvrnem se po dnevnoj sobi promatrajući Deckera, njegova usta puna krvi i razbijen stolić i
zatim mi sine. Adrenalin ne samo da prostrijeli kroz mene, već eksplodira. »ulovili smo ga!«
uzviknem.
Callie i Decker oboje se tržnu i bulje u mene. Callie se ceri. Decker to pokušava.
»Sve je u redu, Leona«, kažem. Pogledam prema izlazu. »Sve je baš super.«
Pucnem zglobovima. Usnice me bole. Ali zmaj mlati, riče i škrguće zubima. Nahrani me, sikće.
Daj da mu prožvačem kosti. Obližem gornju usnicu i osjetim vlastitu krv. To bi ga zasad trebalo
zadovoljiti.

Četrdeset četvrto poglavlje

Na putu sam do zgrade FBI-a s Callie. Ostavili smo policajca s Leonom, a našeg osumnjičenika
trenutačno privode u vilširsku policijsku stanicu gdje sastavljaju uhidbeni zapisnik. Došla sam ovamo
da pokupim Alana i da isplaniramo strategiju ispitivanja. Baš sam pritisnula dugme za pozivanje lifta
kad mi zazvoni mobitel.

» Smoky!«
U trenu se uzbunim. To je Elaina i zvuči prestravljeno. »Štone valja, Elaina?«
»Tri se muškarca šuljaju oko naše kuće. U stražnjem dvorištu. Izgledaju mlado.«
Prožmu me srsi strave. Pomislim na Ronnieja Barnesa. Je li ovo povezano? Je li Jack ml.
stvorio malu vojsku bolesnika? Ili sam samo paranoična?
Paranoična? Štose tiče Jacka? Nikako.
Razmišljam o onome što sam bila rekla Alanu, kako Elaina nije ni u kakvoj fizičkoj opasnosti, i
pozlije mi pri pomisli na moguće posljedice ove krive procjene.
Odjednom potrčim, propuštajući lift, trk uz stepenice. Callie me slijedi. »Elaina, a što je s
agentima koji su ispred?«
Tišina.
»Auto im je tamo. No njih ne vidim.«
»Imaš li kakvo oružje u kući? Pištolj?«
»Da. Gore, u ormaru.«
»Uzmi ga, zaključajte se u kupaonicu. Idem po Alana i trebat će nam možda petnaest minuta da
stignemo tamo.«
»Bojim se, Smoky.«
Zatvorim oči na trenutak, no nastavljam trčati. »Nazovi policiju i zgrabi pištolj. Začas smo tamo,
Elaina.«
Poklopim, mrzeći samu sebe zbog toga. Ali činim to kako bih je nagnala na pokret. Koji trenutak
kasnije upadam kroz vrata našeg ureda. Izraz mog lica privukao je pozornost sviju.
»Alane, Elaina ima posjetitelje!« Pokažem na Lea i Jamesa. »Vas dvojica ostanite ovdje. James,
koordiniraj sve s losanđeleskom policijom o osumnjičeniku kojeg privode za nas. Callie and Alane,
dodite sa mnom. Pokret!«
Alan je već krenuo. Njegovo je lice puno pitanja, a oči preplavljene stravom. Glas mu je
priseban, čak i dok trčimo dolje prema parkiralištu. »Koliko ih je?« upita.
»Trojica. Šuljaju se oko kuće. Rekla sam da pozove policiju, zgrabi pištolj i zaključa se u
kupaonicu.«
»A gdje su u pizdu materinu agenti koji bi trebali čuvati Bonnie?«
»Ne znam.«
Projurimo kroz prijemni šalter, zalupimo ulaznim vratima zgrade, trčimo niz stepenice. Elaina i
Bonnie, Elaina i Bonnie, vrti mi se mantra po glavi, iznova i iznova i iznova. Na nekoj razini
registriram da bih se trebala više bojati, ali sve se svodi na kretanje naprijed, nema dovoljno
vremena za duboko razmišljanje ili duboke osjećaje. Callie nije rekla ni riječ. Slijedi me bez pitanja.
A onda se dogodi.
»Umri, kučko\«
Na parkiralištu smo, a mladić koji je to uzviknuo juri prema meni s nožem podignutim u ruci.

Lice mu je izobličeno, manijakalno. Oči su mu gladne. Vrijeme usporava, sličica po sličica, 180
centimetara, pomislim, analitički. Trči, s podignutim nožem, znači da će me zaskočiti za kojih pola
sekunde...

Propucala sam mu rupu kroz glavu i prije nego sam doista završila ovu misao. Brzinu koja mi
treba da izvučem oruže i opalim jednostavno ne mogu pratiti kad bi trebala o njoj razmisliti. To je
instinktivna, odlučna munja.

Glava mu eksplodira, vrijeme ponovno krene normalnom brzinom, naglo se odmaknem u stranu
dok on leti naprijed, tijelom udarajući u pločnik uz tupi udarac od kojeg i siva tvar i nož polete u
zrak.

»U tri pičke materine!« uzvikne Alan.
Primjećujem da još ni on ni Callie nisu izvukli svoje oružje. Ne zamjeram im. Mi imamo
poseban odnos, moja čelična crna ptičica i ja.
Um mi i dalje radi istom zasljepljujućom brzinom. »Callie, ti voziš. Ne zastajte!«
Vidim da Tommy trči prema nama. Ne stajem. »Dobro smo!« viknem. »Ali nepoznati su
počinitelji kod Alana doma!«
Tommy ne prekida korak, ne kimne i ne učini bilo što drugo osim što se naglo okrene i istom
brzinom nastavi trčati prema svom autu. Vidiš ti taj trening Tajne službe, pomislim. Trenutačno,
odlučno djelovanje bez trunke oklijevanja.
Dođemo do Calliena vozila i natrpamo se unutra. Dvije sekunde poslije već je u brzini i gume
gore.
»Tko je to bio, dovraga?« upita Alan.
Callie odgovori umjesto mene. »Braća po krvi Ronnieja Barnesa, dušice«, promrmlja divljeg
pogleda dok brzinom rakete izlijeće s parkirališta.
Alan ne odgovara. Na licu mu vidim kako počinje povezivati, nakon čega uslijedi strah. »O,
ne...« prošapće.
Ne odgovaram. Nije potrebno. U glavi mu se vrti ista mantra kao i meni: Elaina i Bonnie, Elaina
i Bonnie, Elaina i Bonnie.
Sigurna sam da i njemu, kao i meni, mantra prelazi u molitvu.

Četrdeset peto poglavlje

Alan zove Elainu. »Ljubavi? Na putu smo. Jesi li pozvala policiju — što? Sranje! Ostani tamo,
srećo! Točno tamo gdje jesi.« Rukom preklopi slušalicu. »U kući su. Čuje ih kako se šuljaju.« Opet
razgovara s Elainom. »Slušaj, ljubavi. Ne odgovaraj mi više. Ne želim da te čuju. Ostani na liniji,
spusti telefon i uperi pištolj prema vratima. Ako ne čuješ mene, Smoky ili Callie onda pucaj u bilo
koga tko pokuša ući.«

Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie... U Alanovoj smo ulici. Kočnice zaškripe kad
stanemo na prilazu i iskočimo van. Alan je odložio telefon i pripremio oružje. Svi smo učinili isto.
Osvrnem se oko sebe, vidim Keenanov auto. Otrčim do njega i pogled me ispuni bijesom i tugom. I
on i Shantz su mrtvi, s rupama na čelu.

Sad osveta, pomislim. Tuga kasnije.
Odmaknem se od auta, krenem prilazom do kuće. Pokažem prstom prema vratima. Na silu su
otvorena, dovratnik je raskoljen. »Uđite tiho«, prošapćem. »Trebamo ih žive ako je moguće. Čuješ
lime, Alane?«
Na trenutak zuri u mene, dug, hladnokrvan pogled ubojice. Onda nevoljko kimne.
Uđemo kroz prednja vrata, pištolja i očiju u pokretu, provjeravajući ima li znakova uljeza.
Callie, Alan i ja pogledamo jedno drugo i otresemo glavama. Tu dolje nema nikoga. Svi zastanemo
kad čujemo kretanje na gornjem katu. Prstom pokažem na strop.
Uspnemo se uz stepenice. Srce mi divljački udara. Čujem kako Alan diše i vidim mu kapljice
znoja na čelu, iako je u kući prohladno. Skoro smo na vrhu kad začujemo Elainin vrisak.
»Alane!« Glas joj je ispunjen užasom. Začujem zvuk pucanja iz pištolja: BUM-BUM-BUM.
' »FBI!« uzviknem i iskočimo na vrh stepenica, više nismo tihi. »Bacite oružje koje držite i dolje
na jebena koljena!«
Bum-bum-bum! I opet još vatre iz pištolja i sad vidim odakle dolazi. Mladić tamne kose izgleda
kao da pleše jitterbug dok Elainin pištolj u njemu buši rupe. Ubija ga iznova i iznova, nastavit će
pucati sve dok ne klikne u prazno.
Ostala dvojica okrenu nam se licem. Jedan ima pištolj, jedan ima nož, primijetim u sekundi.
Isprva djeluju iznenađeni, a onda ugledaju mene i nastupi mržnja.
»To je ona!« kaže onaj s pištoljem »Ona kučka Smoky!«
Podigne oružje kako bi opalio, a onaj s nožem pojuri prema meni i opet sve krene sličicu po
sličicu.
Vidim Alana i Callie kako pucaju na tipa s pištoljem, uz neku vrstu rezerviranog odobravanja
gledam kako mu se na glavi i prsima otvaraju rupe, a krv pršće. Vidim kako mu oružje ispaljuje metak
dok pada unatrag. Tip s nožem ide prema meni, ponovni prikaz onoga s parkirališta, samo što ovaj
put pucam u ruku koja drži oštricu kako bih ga ulovila živog. Gledam kako mu nestaju dva prsta,
vidim kako mu se oči šire i okreću prema unutra dok ga šok pogađa poput malja. Pada na koljena,
razjapljenih usta. Jedanput povrati, a potom se sruši prema naprijed, bez svijesti, ali drhteći.
»Elaina!« vrisne Alan.
»Ovdje smo«, ona histerično uzvrati vrisak. »Dobro smo! Dobro smo! Dobro smo!« I Alan i ja
otrčimo u kupaonicu.
Koljena mi zaklecaju od olakšanja što ih vidim tamo, u kadi, neozlijeđene. Elaina plače, još
držeći pištolj s obje ruke, divljih očiju. Bonnie sjedi na jednom kraju kade, ruku omotanih oko nogu,

ljuljajući se naprijed-nazad. Alan i ja zabijemo se jedno u drugo kad on požuri k Elaini, a ja k
Bonnie.

»Jesi li dobro, miško?« upitam izbezumljeno grabeći joj glavu rukama, tražeći bilo kakve
znakove ozljede.

Alan radi isto Elaini, a Bonnie počne jecati i baci mi se oko vrata, naša se slika zrcali u Elaini i
Alanu. Zvuk Alana i mene kako govorimo »hvala Bogu, hvala Bogu« odzvanja zidovima kupaonice.
Kaos olakšanja.

»Callie«, viknem kroz vrata.« Obje su dobro! Nitko nije ozlijeđen!« Nema odgovora. »Callie?«
Slika me zapljusne poput udara groma. Njegov je pištolj opalio...
»O ne...« prošapćem. Spustim Bonnie, izvučem pištolj i ispužem iz kupaonice.
Ugledam je.
Zatvorena sam u tihom zvonu. Mirnoća uzrokovana šokom.
Callie leži na vrhu stepenica, na tepihu, kose raširene poput lepeze. Zatvorenih očiju.
Crvena mrlja širi joj se prsima.
»Hitnu, Alane...« prošapćem. Onda počnem vrištati. »Hitnu! Hitnu! Zovi jebenu hitnu!«

Četrdeset šesto poglavlje

U TOMMYJEVU SAM autu i jurimo prema bolnici. Tresem se, cijelim tijelom, bez kontrole.
Ne mogu misliti formulirane misli. Kroz mene neprestano prolazi užas, ogromne navale
adrenalina.
Alan je ostao s Elainom i Bonnie i da se pobrine za našeg jedinog preživjelog osumnjičenog.
Nije mi ništa rekao, ali nije ni trebao. Vidjelo mu se u očima.
Činjenica da Tommy razgovara sa mnom prolazi kroz izmaglicu u mojoj glavi.
»Vidio sam ranu, Smoky. Razumijem se u rane. Ne mogu ti reći hoće li biti dobro ili ne. Sve što
ti mogu reći jest da nije stopostotni pogodak koji usmrćuje.« Okrene glavu prema meni. »Čuješ li
me?«
»Da, jebemu! Čujem te!« Izleti u obliku vriska. Ne znam zašto. Nisam ljuta na Tommyja.
»Samo, vrišti, Smoky. Učini što god trebaš.« Glas mu zvuči stoički. Iz nekog me razloga to
razjaruje.
»Gospodin Hladnokrvni, Mirni i Sabrani, ha?« Ne mogu se suzdržati. Otrov je u meni, gorak,
žučljiv i nesnosan, i zahtijeva otpuštanje. »Misliš da si nešto posebno, samo zato što si jebeni
robot?«
Ne odgovara.
»Sigurno nije nešto posebno! Izbacili su te iz Tajne službe, zar ne? Jebeni gubitnice!« I ne
trepne. Počnem urlati na njega. »Trenutačno te jebeno mrzim! Čuješ li me! Ništa mi ne značiš. Moja
prijateljica umire, a ti se ponašaš kao da to nije ništa i zato mi ne značiš ništa i mrzim te i...«
Glas mi pukne i počnem jecati. Otrov je nestao. Vratila se moja stara prijateljica, bol.
Izbezumljeno spustim prozor i počnem povraćati po ulici. Bol mi prostrijeli glavom.
Naslonim se, ispražnjenja nakon vlastite orgije emocija. Tommy se nagne i otvori pretinac za
rukavice. »Tu imaš papirnatih maramica.«
Uzmem nekoliko. Obrišem lice.
Vozimo se dalje.
»Oprosti«, kažem slabašnim glasom, nakon otprilike kilometra.
Pogleda me i nježno se nasmiješi. »Ma ne brini.«
Počnem gorko plakati, a on mi stavi ruku na koljeno i ostavi je tamo dok i dalje jurimo prema
bolnici.

Četrdeset sedmo poglavlje

U kapelici bolnice je tiho. Imam je cijelu za sebe. Callie je na operaciji i još nema vijesti. Svi
su tu. Leo, James, Alan, Elaina, Bonnie. Jones stiže.

Na koljenima sam, molim.
Nikad nisam vjerovala u doslovnog Boga u kojeg vjeruje većina. U nekog tamo gore,
svemogućeg, koji vodi svemir.
Ali vjerujem da postoji nešto. Nešto što nije baš zainteresirano za nas, ali voli nas provjeriti s
vremena na vrijeme. Vidjeti što rade mravi.
Spustim se na koljena i skupim ruke jer je, možda, ovo jedan od takvih trenutaka.
Imam krv i komadiće mozga po sebi. Prekrivena sam nasiljem.
Ali pognem glavu i molim, neprekidan, očajnički mrmor.
»U redu, dakle, nema Matta, ni moje kćeri, ni moje najbolje prijateljice. Izrežu me, puna sam
groznih ožiljaka i imam noćne more zbog kojih se budim vrišteći. Provedem šest mjeseci u boli i želji
da umrem. Bonnie je nijema zbog nestvarnog užasa kojim ju je počastio neki bolesnik. Oh, da, i
Elaina, jedna od najboljih osoba koje znam, ima rak.« Zastanem da drhtavom rukom obrišem suzu u
oku. »Sa svim sam se time nosila. Trebalo mi je malo vremena, ali nosila sam se.« Suza koja mi je
promakla curi mi niz obraz. Čvrsto stisnem šake dok ne osjetim bol. »Ali ovo. Ne. Nema šanse. Ovo
je previše. Ne Callie. Pa evo mog prijedloga. Spreman?« Čujem jad i preklinjanje u vlastitom glasu.
»Neka preživi pa možeš sa mnom raditi što god želiš. Bilo što. Oslijepi me. Osakati me. Daj mi rak.
Spali mi kuću, daj mi nečasni otpust iz FBI-a. Učini me ludom. Ubij me. Ali samo neka ona ostane
živa. Molim te.«
Glas mi tada pukne, a s njime i ja. U meni se nešto slomi. Ta me bol gurne prema naprijed i
moram ispružiti ruke kako bih se dočekala. Na sve sam četiri i gledam kako suze kiše po pločicama
kapelice. »Želiš li da pužem?« prošapćem. »Želiš li da me netko opet siluje i izreže? Ili njih
desetorica? U redu. Samo neka ona ostane živa.«
Nema odgovora ni ikakve naznake da će doći. To me ne smeta. Nisam ni očekivala odgovor.
Samo sam trebala to izreći. Nazovite to razgovorom s Bogom, moljenjem Alahu ili naprosto
predočavanjem cilja. Štogod. Morala sam zamoliti svemir da poštedi Callie. Morala sam pokazati da
sam spremna odreći se ama baš svega kako bih spasila prijateljicu.
Samo u slučaju da to igra neku ulogu.
Prošećem od kapelice do čekaonice. Uzela sam si vremena da se saberem, ali još se uvijek
osjećam zbrčkano, šokirano i slomljeno. Znam da u ovom trenutku moram biti ovdje zbog svojih
ljudi. To mi je funkcija. Moje mjesto. To je ono što voda radi. »Vijesti?« upitam. Ponosna sam na
sebe. Glas mi je miran.
»Još ništa«, odvrati Alan tmurno.
Sve ih pogledam. James izgleda turobno. Leo hoda gore-dolje. Alan se čini nemoćnijim no
ikada. Samo Elaine i Bonnie djeluju mirno, što me zaprepasti. One su bile zadnje žrtve. Nikad ne znaš
otkud će snaga izroniti dok se to ne dogodi.
Mirišem sterilan miris ovog mjesta, čujem slabašne fijukave zvukove i zvučne signale koji
uvijek ispunjavaju bolnicu. Tako je tiho. Poput knjižnice u kojoj ljudi krvare i umiru.
Dođem i sjednem do Bonnie. »Kako si, srce?«
Kimne, a onda zatrese glavom kao da negira. Treba mi minuta da shvatim. Da, dobro sam, ne

trebaš se brinuti za mene, to je ono što mi govori.
»Dobro«, promrmljam.
Vrata čekaonice naglo se otvore, a na njima stoji Jones. Djeluje izbezumljeno.
»Gdje je? Je li dobro? Štose dogodilo?«
Ustanem i priđem mu. Nešto kvrcne o bolničke pločice, primjećujem nekim dijelom sebe koji je

još uvijek ošamućen i umrtvljen.
»Na operaciji je, gospodine.«
Podulji me trenutak promotri. »Koji joj je status?«
»Metak je završio u gornjem dijelu prsa. Devetmilimetarski. Nema izlazne rane. Izgubila je puno

krvi i poslali su je na operaciju po hitnom postupku. To je sve što znamo.« Sažeto, pomislim.
Odrješito, čisto i učinkovito. Potisnem mjehurić histerije. Sićušni mjehurići u jauku...

Pogleda me, a lice mu se zacrveni. Zgranuta sam količinom bijesa koju vidim u njegovim očima,
jer to nije nešto što bih ikad povezala s ovim čovjekom. To smiruje ludilo koje me polako prožima.
»Koliko je već u operacijskoj sali?« otrese se.

»Dva sata.«
Naglim se pokretom okrene od mene. Korača amo-tamo. Trgne se natrag, prstom upirući u mom
smjeru. »Slušaj me, Smoky, i to jako dobro. Imam dva mrtva agenta i još jednog u operacijskoj sali.
Nijedan od vas, i mislim doslovce nijedan, od sada pa nadalje ne smije biti sam. Ako to znači da će
se neki od vas morati držati zajedno dok ovo ne završi, tako će i biti. Ne idete na WC i ne brišete nos
a da nitko nije pokraj vas. Jasno?«
»Da, gospodine.«
»Bez novih žrtava. Čuješ li me, Smoky? Bez žrtava!«
Primam njegov bijes, savijam se pod tom olujom. Ovo je njegova verzija mene u autu s
Tommyjem. Na ovaj se način ispuhuje zbog Josephsa Sandsa. Ovo je njegov način brige. Suosjećam.
Oluja prođe i on se ispuše. Rukom dotakne čelo. Prepoznajem njegovu kratku borbu. Ista ona
koju sam ja imala prije nekoliko trenutaka. On je šef. Vrijeme je da bude šef.
»Idemo se regrupirati dok čekamo. Iznesi mi najnovije detalje.«
Izvijestim ga o uhićenju prve polovice dvojca Jacka ml. Potanko ispričam o Elaininu
telefonskom pozivu, o tipu kojeg sam ubila na parkiralištu. O tome što se dogodilo u Alanovoj kući.«
»Gdje je tip kojeg si upucala u šaku?«
»Ovdje je«, kažem, »i on je na operaciji. Pokušavaju mu ponovno prišiti prste.«
»Ma nek' odjebe«, zareži Jones.
Krajičkom oka ulovim Bonnie kako kima u znak slaganja. To me potišti.
»Ostala trojica?« upita. »Svi preminuli?«
»Da.«
»Tko?«
Time misli, tko ih je ubio. To će se sve u jednom trenutku trebati razjasniti. Svaki metak. »Ja
sam ubila tipa na parkiralištu. Elaina je upucala jednog od tipova u svojoj kući. Alan i Callie ubili su
onog drugog, onog s pištoljem.«
Jones pogleda prema Elaini. Pogled mu omekša. »Zao mi je«, kaže. Zao mi je što si ti, civil,
morala ubiti čovjeka, to joj zapravo govori. Ona razumije.
»Hvala.«
»I mislimo da su to sve Jackovi mali štićenici?«
»Nema baš puno sumnje u to, gospodine.«
»A što je s osumnjičenikom kojeg ste noćas ulovili? To je jedan od njih? Zasigurno?«

»Nije sto posto sigurno sve dok on ili dokazi ne kažu da jest, ali... da, odgovara opisu.«
Kimne odobravajući. »To je dobro. Jako dobro.« Na trenutak je tiho, probavlja sve. Pogledava
u svakog od nas. Kad ponovno prozbori, glas mu je nježniji. »Slušajte. Svi ćemo pričekati ovdje i
vidjeti hoće li se Callie izvući u jednom komadu. Nadat ćemo se da hoće. Kad to završi, bila ona
dobro ili ne, vratit ćemo se na posao. Prvo se rasrdite, a poslije budite tužni.«
Svi se slažu. Sve što vidim neka je vrsta neumoljive odlučnosti. Čini se da je i on uočava jer
kimne. »Onda u redu.«
Oki doki artičoki, pomislim, još jedan histerični mjehurić koji se probio kroz moja polja
unutarnje sile. Osjećam se nemirno i vratim se na stolac.
Nečiji mobitel zvoni. Svi provjere je li njihov, a onda ugledam Tommyja kako svoj prislanja na
uho. Skoro sam zaboravila na njega. On je outsider pa se odmaknuo od svih nas i smjestio da čeka.
»Aguilera.« Namršti se »Tko je to?«
Vidim kako ga prožima jeziva mirnoća. Nema ničega opuštenog u njoj, ni trunke opuštenosti. Ne,
on želi ubiti osobu s druge strane linije, tko god ona bila. Pogleda prema meni. »Pričekajte trenutak.«
Priđe mi, držeći jednu ruku preko mikrofona mobitela. »On je.«
Skočim iz bolničkog sjedala, ä za mnom i skoro svi ostali. Mjehurići su se rasprsnuli, a
zamijenilo ih je blješteće bijelo svjetlo šoka. »Što? Misliš Jack ml.?« Osjećam se zapanjeno koliko i
zvučim.
»Da. Tražio je da razgovara s tobom.«
Nebrojene mi različite misli strelovito prolaze glavom. Ovo je potpuni prekid njegove rutine; to
nema smisla. »Ima šanse da mu uđemo u trag?« upitam Tommyja kao dežurnog stručnjaka za
elektroničko praćenje.
»Ako već sve nije namješteno, ne.«
Izgubim se, samo na trenutak.
Agent Jones uzdahne. »Razgovaraj s njim, Smoky. To je jedino što možeš.«
Ispružim ruku i preuzmem telefon. Nakon jednog jedinog daha kako bih se smirila, prislonim ga
na uho. »Smoky ovdje.«
»Specijalna agentice Barrett. Kako ste?« Koristi neku vrstu elektroničkog uređaja kako bi
izmijenio i zamaskirao svoj glas. Zvuči kao da razgovaram s robotom.
»Što želiš?«
»Mislio sam, samo ovaj jedan put, da bismo trebali razgovarati. Ako već ne licem u lice, onda
preko telefona. E-mailovi i pisma tako su neosobni, ne mislite li?«
»Mislim da si ovo učinio vrlo osobnim, Jack. A uz to si i jebeni lažac.«
Smijulji se. Izmjenjena glasa čini da to zvuči stravično. »Pričate o mojim malim posjetiteljima,
zar ne? Pa... istina, ali nije stvar u laganju. Naprosto mi je — postalo dosadno. Na mnoge me načine
igrice s vama i vašima zadovoljavaju kao i rad na mojim kurvama.«
Želim ga povrijediti. Učiniti nešto da prekinem to arogantno likovanje. »Hej, Jack. Jesi li vidio
moju malu točku na vijestima?«
Duga tišina. Kad ponovno počne govoriti, osjetim izrazito zadovoljstvo jer primijetim da mu je
glas postao ravan. »Da, Smoky. Vidio sam tvoje laži.«
Nasmijem se kratko i podrugljivo. »Laži ? Kvragu, zašto bih lagala? Ti samo ne želiš otvoreno
priznati, šupčino jedna! Ne postoji nasljeđe, maternica Annie Chapman, nikakva sveta misija. Ti si
taj koji je lažov, Jack. Cijeli je tvoj život laž! Kriste, ne možeš čak ni pratiti Trbosjekov modus
operandi. On je ubijao kurve, Jack, a ne policajce. Čini se da ti ne možeš odlučiti koje više želiš.
Trbosjek je barem odabrao tip žrtve i njega se i držao! U čemu je problem, ne možeš se suočiti s

istinom? Ne možeš se suočiti s činjenicom koliko si užasno jadan?«
Čujem ga kako diše, teško i ljutito. Čak je i to modificirano; zvuči nadrealno.
»Jesi li još uvijek tamo, Jack?«
Još jedna duga pauza, a onda nastavi. »Lijep pokušaj, Smoky. Hura za tebe, kapa dolje! Zašto bi

lagala? Pa, zbog najjednostavnijeg mogućeg razloga: psihološki rat. Kako bi me destabilizirala.«
Zastane i skoro da mogu osjetiti njegov bijes. »Nikad nisam rekao da ja jesam Trbosjek, blesava
kučko. Rekao sam da sam njegov potomak. Ali razvio sam se. Nadišao sam ga. Zašto lovim tebe i
tvoje onoliko koliko lovim i kurve? Zato što sam toliko dobar. Jer mi se hoće. Iz istog se razloga
zabavljam stvarajući svoje male ministrante. Zato što mogu.«

Na trenutak, samo na trenutak, došlo mi je da ga počnem podbadati činjenicom da smo mu
ulovili kompića. Uspijem obuzdati nagon.

»Ne, Jack, nego zato što si nedojeban. Razvio si se? Ne bih rekla. Izvornog Trbosjeka nikad nisu
uhvatili. Ali ja ću tebe uhvatiti. Računaj s time.«

Uslijedi duga tišina. Kad ponovno počne govoriti, bijesa više nema. Glas mu je miran. Povratio
je kontrolu.

»Govoreći o kurvama — kako je mala Bonnie?«
Borim se s tim da se kontroliram. Potrebno mi je da nastavi govoriti. Pokušam s drugom
taktikom. Snizim glas, čineći ga jednoličnim, razumnim.
»Jack. Zašto se ne prestanemo pretvarati? Oboje znamo koga zapravo želiš, zar ne?«
Zastane. »A tko bi to bio, specijalna agentice Barrett?«
»Ja. Želiš mene.«
Agent Jones napravi potez rukom preko svog vrata, signalizirajući da prestanem. »Ne! Kvragu,
Smoky!«
Ignoriram ga. »Jesam li u pravu?«
Opet se nasmije. »Smoky, Smoky, Smoky...« Govori svisoka. »Ja želim sve, draga. Želim kurve,
želim tebe i želim sve koje voliš. Kad smo već kod toga — kako je draga Callie? Hoće li
preživjeti?«
Moj bijes bukne, vruć i spreman. »Odjebi!«
»Imaš jedan dan«, kaže ignorirajući moju ljutnju. Odbacujući je. »A onda umire još jedna kurva.
Oh, a ti i tvoji također možete očekivati da će se zabava nastaviti.«
Obuzme me osjećaj da će uskoro prekinuti poziv. »Čekaj.«
»Ne, nema šanse. Nisam mogao odoljeti, samo ovaj jedan put, ali ovo je preriskantan način
komunikacije. Za mene je to to. Ne očekujem da će se ponoviti. Sljedeći put kad budeš čula moj glas,
bit će to licem u lice, a ti ćeš vrištati.« Kratka pauza. »Još jedna stvar. Ako agentica Thorne umre,
mogli biste razmisliti o. kremiranju. Inače ću biti u iskušenju da je iskopam i... poigram se s njom.
Kao što sam to učinio sa slatkom Rosom.«
Spusti slušalicu, a njegove mi se riječi nastave urezivati u kosti.
»Koji je tebi kurac?« upita James. Ljutnja u njegovu glasu šokira me i ostanem zabezeknuta,
ovdje i sada. Pogledam ga i zapanji me snaga bijesa koji mu vidim u očima. Drhti. Dolazi iz njega u
valovima.
»O čemu pričaš?« upitam u nevjerici.
»Baš si ga morala prcati, je li? Nisi mogla odoljeti.« Riječi su mu pune otrova. »Natjerava nas,
a ti si ga morala još više raspizditi, morala si ga podbadati. Kao i uvijek. Kažeš nam da smo jebeno
nepobjedivi i kažeš i njima istu stvar, a sve je sranje.« Govor mu se ubrzava, riječi samo ispadaju iz
njega bez zaustavljanja.

Sve što mogu jest zuriti u njega.
»Sto? Ne sjećaš se? Ne sjećaš se? Ne sjećaš se kako si išla na TV kad smo pokušavali uloviti
Josepha Sandsa? Kako si pričala da je patetičan mlohavi kurac, podbadala si ga, u nadi da će zagristi
mamac?« Zastane, sjajnih očiju, režeći. »Pa i zagrizao je, zar ne? Zagrizao je, pobio ti obitelj i skoro
je ubio i tebe, a sad je ovaj bolesnik do zla boga nabrijan da napravi isto sa svima nama — a ti
nikako da naučiš! Keenan i Shantz su mrtvi — jesi li napokon shvatila? Treba li i Callie umrijeti da
bi shvatila?« Unese mi se u lice. »Da ponekad, kad izigravaš frajera, drugi ljudi umiru?« Zastane dok
ja zamišljam gumicu povučenu unatrag prije okidanja, drhtavu tišinu koja se javi netom prije urlika.
Glasom rasječe tu tišinu. »Zar te to što si skrivila smrt svog muža i kćeri već nisu naučili tu lekciju?«
Razjapim usta i u sekundi ga krenem ošamariti. Ne laganim šamarom. Širokim bekhendom
punom snagom preko lica. Nečim što će mu rasklimati zube i raskrvariti nos. Želim to toliko jako da
to osjećam poput krvi u svojim ustima. Dvije me stvari zaustave. Jedan je skoro pa trenutačni bljesak
posramljenosti koji vidim da mu se pojavio u očima. Drugi je Bonnie. Stoji pokraj Jamesa, Žestoko
mu trzajući ruku.
»Št-što je?« upita. Zvuči onako kako se ja osjećam, ošamućeno.
Pokaže mu da klekne pokraj nje. Gledam ga kako se spušta, dok moje tijelo drhti i trese se.
Ona ga ošamari umjesto mene, dnom dlana po obrazu. Iako ima tek deset godina i malena je za
svoju dob, zvuk šamara u čekaonici odjekne poput udarca biča.
Jamesove se oči rašire u šoku, širom otvori usta te posrne unatrag svršivši u sjedećem položaju
na podu. Razjapim usta. Bonnie me kratko pogleda, kimne glavom te se vrati sjesti pokraj Elaine.
Svi šute. Osjećam njihovu mirnoću i nevjericu. James polako ustane držeći ruku na obrazu, očiju
ispunjenih sramom, boli i čuđenjem.
Želim nešto reći, ali opet se dogode dvije stvari prije negoli to uspijem. Callieina kći uleti kroz
vrata, a pojavi se i jedan vrlo znojan iscrpljen kirurg. Na trenutak sam razapeta između njih dvoje, ali
Marilyn to rješi umjesto mene krenuvši prema kirurgu.
»Kao prvo«, kaže teškog i umornog glasa, »agentica Thorne je živa.«
»Hvala Bogu«, uzvikne Elaina.
Dođe mi da posrnem od olakšanja, da padnem na koljena. Ali to ne učinim.
Kirurg podigne ruke kako bi nas utišao. »Metak joj je prošao nadomak srca. I ostao u jednom
komadu. Ali bilo je odbijanja. Završio joj je u gornjem dijelu lijevog ramena, nakon što joj je,
nažalost, okrznuo kralježnicu.«
Čini se da je temperatura u sobi pala za 50 stupnjeva pri spomenu riječi kralježnica.
»Nije presjekao samu leđnu moždinu. Ali ima kontuzija i nateknuća. Bilo je i dosta unutrašnjeg
krvarenja.«
»Sve u svemu, doktore?« upita agent Jones.
»Sve u svemu, izgubila je puno krvi i pretrpjela velike traume. Još je uvijek kritično. Čini se
stabilno, ali još nismo na sigurnom.« Zastane, izgleda kao da traži bolji način da formulira ono što
želi reći sljedeće. »Još bi uvijek mogla umrijeti. Malo je vjerojatno, ali još je moguće.«
Marilyin upita drugo pitanje. Ono kojeg se svi bojimo. »A oticanje leđne moždine...?«
»Po mom mišljenju, u najboljem će slučaju biti u redu. Oteklina bi trebala splasnuti, ne
ostavljajući nikakvu trajnu paralizu ni štetu. Ali...« Uzdahne. »Ne možemo biti sigurni, barem ne sto
posto. Uvijek postoji mogućnost najgoreg scenarija u kojem dolazi do trajne paralize.«
Marilyn rukom prekrije usta. Blijedog pogleda.
Prekinem tišinu. »Hvala, doktore.«
Svima nam umorno kimne i ode.

»O, ne, o, Isuse...« zajeca Marilyn. »Ne sad. Tek sam je upoznala, i...«
I suze krenu. Približim joj se i čvrsto je zagrlim, a ona počne gorko plakati.
Moje su oči suhe. Previše sam zauzeta pokušavajući se saviti, saviti a da se ne slomim.

Četrdeset osmo poglavlje

Vratili smo se u ured, prebijena gomila. Elaina i Bonnie su u mojoj kući jer je Alanov dom
postao mjesto zločina. Marilyn je ostala u bolnici kako bi pričekala vijesti o Callie. Nije je nimalo
omeo naš odlazak.

»Ulovite ga«, sve je što je rekla.
James stoji i gleda kroz prozor. Izbjegava moj pogled.
Želim se zavući u rupu, sklupčati se i spavati godinu dana. Ali ne smijem.
»Znaš li u čemu je stvar kod stresa, James?« kažem mozgajući.
On ostane u tišini. Pričekam reakciju. »U čemu?« konačno upita, još uvijek gledajući kroz
prozor.
»Stres stvara tanahne pukotine. Počne s malenima, a onda se prošire i postanu velike te se u
konačnici nešto raspadne.« Zadržavam oprezan, neoptužujući ton. »Je li to ono što želiš, James? Da
se raspadnem? Da se raspuknem i — eksplodiram?«
Naglo okrene glavu kad to čuje. »Što? Ne. Ja...« Zvuči kao da se davi. »Ja samo, s Callie...«
Stisne šake, ponovno ih otpusti i duboko udahne. Smiri se. Sad gleda izravno u mene. »Ne brinem se
za sebe, Smoky. Bojim se za Callie. Razumiješ?«
»Naravno da razumijem«, odgovorim nježnim glasom. »I ja sam se bojala za svoju obitelj. Svaki
dan. Imala sam noćne more o tome da će im se nešto dogoditi baš kao što im se i jest dogodilo.«
Slegnem ramenima. »Ali Matt mi je jednom dobro rekao. Rekao je da radim ono što volim. I bio je u
pravu. Mrzim loviti te gadove, ali obožavam ih «loviti, razumiješ?«
Na trenutak me promatra, a potom kimne glavom.
»I puno sam razmišljala baš o onome što si tamo rekao, i to dugo prije negoli si to izrekao. Je li
se Sands okrenuo na nas, je li pobio moju obitelj jer sam ga podbadala? Dugo sam vremena mislila
da je odgovor potvrdan. Ali kasnije sam shvatila da je to sranje. Okrenuo se na nas jer sam ja bila za
njegovim petama. Jer je to ono što radim. On bi to bio učinio blatila ga ja ili ne. Pratiš li me?«
Ne odgovara.
»James, poanta je da nije važno što kažem ili ne kažem Jacku ml. On će krenuti za nama i točka.
Sad smo mi njegov plijen. Želiš znati njegov tip žrtve?« Pokažem rukom po sobi. »Svi su ovdje.«
Dugo me promatra prije negoli odgovori. Napokon to učini sklapanjem očiju i kimanjem
glavom.
Nasmiješim se. »Isprika prihvaćena.« Promrmljam.
Na tren skrene pogled, pročisti grlo. Svi su drugi bili tihi i promatrali su. Napeti. Kao da se svi
pržimo na roštilju, samo čekamo da prsnemo, procvrčimo i pregorimo. Moj je tim fini stroj koji brusi
alate, spreman da pukne i eksplodira. Znam da je pravi izvor te ljutnje Jack ml. Ali brinem se da
ćemo ljutnju početi iskaljivati jedni na drugima. Uvijek sam se zamišljala kao osovina oko koje se
vrte žbice kotača. Ako sam ja osovina, Callie je pokretač. Stvar koja pokreće kotač preko bilo kojeg
terena, koliko god bio grub. Njezine šale i pošalice, zafrkavanje i neumoran humor, održavaju nas
zdravima. Njegov je izostanak poput praznine i spremni smo ispuniti tu prazninu skakanjem jedni
drugima za vrat.
»Znaš li koja je prva stvar koju mi je Callie ikad rekla?« Kažem bez uvoda. »Rekla je: Bogu
hvala, ipak nisi kepec.« Nasmiješim se tom sjećanju. »Rekla je da je čula da sam visoka metar 1ipol
i nije si uopće mogla predočiti tu visinu u svojoj glavi. Stalno me zamišljala kao patuljka.«

Alan se na to nasmije, tihim, tužnim smijehom. »Znate li što je meni rekla kad me ugledala?
Rekla je: 0, Bože, crni div!«

»Nema šanse!« uzviknem.
»Ma, kažem ti da je!«
Kad Alanov mobitel zazvoni, svi prestanemo pričati i promatramo ga kako se javlja te
osluškujemo. »Da. Stvarno? Hvala, Gene.« Spusti mobitel gledajući u mene. »Otisci našeg
pritvorenog osumnjičenika odgovaraju otiscima s kreveta u Annienu stanu. Imamo i njegov DNA za
usporedbu...«
»Kako smo to uspjeli dobiti?« prekinem ga.
»Posjekao je usnicu prilikom onog meteža kad ste ga vodili dolje.«
Nasmijem se zlobno. »Pametno.«
Alan se nagne naprijed, gledajući u mene. »On je jedan od tih tipova, Smoky. Sigurno, sto posto.
Možda još nije dokazivo, ali dovoljno je blizu. Što želiš da napravimo?«
Svi gledaju u mene s istim pitanjem u očima. Štoželiš da napravimo? Odgovor je jednostavan.
Ubijemo ga i pojedemo? Upita zmaj.
Na neki način, pomislim.
»Netko od nas provest će ispitivanje svog života i rastrančirati ga, Alane.«

Četrdeset deveto poglavlje

Stojimo u sobi za promatranje s Barryjem, gledajući kroz jednosmjerno staklo u Roberta Streeta.
Sjedi za stolom, s lisicama na zglobovima nogu i ruku.

Teško ga je opisati, što me na nekoj razini iznenađuje. Ima smeđu kosu i grubo lice sastavljeno
od ploha i rubova. Oči su mu užarene i ljutite, dok je ostatak njega opušten. Bulji u nas kroz zrcalo.

»Hladan k'o špricer«, kaže Alan. »Znamo li već što o tom tipu?«
»Ne mnogo«, kaže 'Barry. »Zove se Robert Street. Trideset osam godina, samac, nikad oženjen,
nema djece. Radi kao instruktor borilačkih vještina u Dolini.« Pogleda me kimajući glavom kako bi
pokazao na moje natečene usnice.
»Ali to ste već znali.«
»Imaš li već kakvu adresu?« upitam.
»Da. Zivi u stanu u Burbanku. Uz poklapanje s otiscima koje smo našli u domu vašeg prijatelja,
moći ćemo dobiti nalog. Netko već radi na tome.«
»Tko bi trebao obaviti razgovor?« upita Alan. »Rekla si netko od nas — i, tko će to biti? Ti ili
ja?«
»Ti. Nema sumnje.« Laka odluka. Alan je najbolji, a čovjek u toj sobi ima ključ za otkrivanje
pravog Jacka ml. Ključ za rješenje cijele priče.
Uputi mi dug pogled i kimne, okrenuvši se kako bi promotrio Roberta Streeta kroz staklo.
Promatra ga dugo vremena. Barry i ja smo strpljivi, čekamo ga; znamo da sad nestajemo za Alana,
kako bi se fiksirao čvrsto u zonu, proučavajući Streeta kao što lovac proučava lovinu.
Sprema se da ga slomi poput oraha.
Moramo ga slomiti iz raznih razloga. Istini za volju, nemamo ga, još ne. Otisci prstiju u Annienu
stanu mogu se objasniti na neki način. Dobar odvjetnik obrane može argumentirati da su otisci nastali
dok je pomicao krevet prilikom deratizacije. Što, iako je samo po sebi nedopušteno i ne može se
ignorirati, ipak ne dokazuje ubojstvo. Imamo njegov DNA, ali još nemamo rezultate analize. Što ako
je pod noktima Charlotte Ross Jackov DNA, a ne Streetov?
Više od svega ovoga, trebamo ga da nas odvede Jacku ml.
Alan pogleda Barryja. »Možeš li me pustiti unutra?«
Barry ga izvede van, a nedugo zatim gledam Alana kako ulazi u sobu za ispitivanje. Robert
Street podigne pogled prema njemu. Zabaci glavu proučavajući ga. I osmjehne se.
»Ideš«, naceri se. »Pretpostavljam da si ti loš policajac, ha?«
Alan došeta do njega, ostavljajući dojam nekoga s pregršt vremena na raspolaganju te privuče
stolac tako da sjedi točno nasuprot Streetu. Poravna kravatu. Nasmiješi se. Promatrajući znam da je
svaki pokret proračunat. Ne samo pokreti, već i njihova brzina. Koliko je blizu Streetu. Ton njegova
glasa dok govori. Sve je to gluma sa samo jednim ciljem na pameti.
»Gospodine Street, moje je ime Alan Washington.«
»Znam tko ste. Kako vam je žena?
Alan se nasmiješi mašući glavom i prstom. »Pametno«, kaže. »Pokušavate me odmah na početku
smesti i uzrujati.«
Street zijevne karikirajući dosadu. »Gdje je ona kučka Barrettica?« upita.
»Tu je negdje«, kaže Alan. »Dobro ste ju drmnuli u onom stanu.«
To mu izmami gadan osmijeh. »Drago mi je to čuti.«

Alan slegne ramenima. »Hej — između nas? I meni ponekad dođe da je drmnem.«
Streetove se oči suze. »Stvarno?« Zvuči sumnjičavo.
»Ne mogu si pomoći. Ja sam stara škola. Mene su odgojili tako da žena ima svoje mjesto.«
Naceri se. »A mjesto joj je poda mnom, a ne nada mnom, ako znate što mislim.« Smijulji se.
»Kvragu, tu i tamo moram pijusnuti i vlastitu ženu. Samo da budem siguran da nije zaboravila gdje
pripada.«
Alan sad ima punu Streetovu pozornost. Pogled čudovišta pun je oduševljenja, želja ratuje sa
sumnjom. Želi da Alan doista misli to što govori i ta potreba nadvladava njegovo nepovjerenje.
Dani gumenih crijeva i taktike »dobrog i lošeg policajca« odavno su prošli. Postoji utvrđena
znanost razgovora i ispitivanja, iskušana i dokazana. To je ples utemeljen na psihologiji, a uključuje
određeno umijeće pomiješano sa silnom moći opažanja. Prvi korak uvijek je isti: uspostavi
prijateljski odnos. Da Street voli pecati grgeče, Alan bi u istom trenu postao obožavatelj sportskog
ribolova. Da je lud za oružjem, Alan bi ga pridobio svojim znanjem o oružju. Street voli ozljeđivati
žene. Pa tako, zasad, voli i Alan. I uspjet će. Djeluje i na okorjelim kriminalcima, vidjela sam
vlastitim očima. Djeluje i na policajcima koji znaju ovu tehniku i izučili su je. To je ljudska priroda,
neodoljiva i neizbježna.
»Što bi FBI imao za reći na to?« upita Street.
Alan se nagne naprijed, pun zlobe. »Zna ona držati jezik za zubima.«
Street kimne, impresioniran.
»Uglavnom«, kaže Alan. »Prilično si dobro tresnuo Smoky i još neke tipove. Rekli su da si
izvodio neku finu borilačku vještinu. Poučavaš, zar ne?«
»Tako je.«
»Koji stil?«
»Wing chun. To je oblik kung fua.«
»Ne zezaj? Bruce Lee, ha?« nasmiješi se. »Ja imam crni pojas u karateu.«
Odmjeri Alana od glave do pete, mjereći koliko je velik. »Valjaš li išta? Uzimaš li to
zaozbiljno? Ili se samo praviš važan?«
»Spariram dvaput na tjedan, svakodnevno radim kate i tako zadnjih deset godina.«
Pogledam Barryja. »Alan ne razlikuje karate udarac od krošea.«
Street kimne. Mali naklon poštovanja muškarca drugom muškarcu. Alan se povezuje s njim. »To
je dobro. Moraš održati oštrinu. Tako velik čovjek poput tebe mogao bi biti prilično ubojit.«
Alan raširi ruke, gestom govoreći hej, trudim se. »Imam svoje trenutke. A što je s tobom? Kad si
ti počeo trenirati kung fu?«
Vidim da Street zastaje i razmišlja. Radi točno ono što Alan želi a da to ne zna. »Ne sjećam se
točne godine... Bilo mi je pet ili šest godina. Živjeli smo u San Franciscu.«
Alan zazviždi. »Dugo. Koliko dugo treba — u prosjeku — da netko u kung fuu od nule postigne
kompetenciju?«
Street razmišlja. »Teško je reći. Ovisi o osobi. Ali općenito govoreći četiri do pet godina.«
Alan koristi bezazlena pitanja kako bi stvorio podlogu. Koristi tehniku koja se naziva
neurolingivstičkim ispitivanjem, koje uključuje postavljanje dvaju tipova pitanja ispitaniku. Jedan ga
tip traži da se nečeg sjeti. Drugi ga traži da koristi svoj kognitivni proces. Alan primjećuje Streetov
govor tijela dok to radi, koje se promjene dogadaju dok razmišlja o informaciji nasuprot onome kad
se prisjeća. To je prvenstveno u očima i Street ima klasične manirizme. Kad ga je Alan upitao za
stvarno sjećanje — koje je godine počeo trenirati kung fu — Street je morao pogledati udesno. Kad
ga je upitao pitanje koje je zahtijevalo razmišljanje — da izračuna koliko nekome treba da postane

vješt — Street je morao pogledati dolje ulijevo. Alan sad zna da ako Streeta upita »pitanje sjećanja«,
a Street skrene pogled dolje lijevo, vjerojatno laže jer razmišlja umjesto da se prisjeća.

»Četiri do pet godina. Nije loše«, Alan mahne rukom iza stolca. To je signal na koji odgovaram
kucanjem po prozoru. Alan napravi grimasu. »Oprosti. Daj mi sekundu.«

Street ne odgovori, a Alan se ustane i ode iz sobe. Trenutak kasnije s nama je u sobi za
promatranje.«

»Možda se pravi cool«, kaže. »Ali ne zna ni trunku o govoru tijela i ispitivanju. Pregazit ću ga
kao valjkom.«

»Budi oprezan«, kažem. »Želimo da nas uputi na Jacka ml. Još ne znaš koliko će biti odan.«
Alan me pogleda i zatrese glavom. »To neće biti bitno«, okrene se Barryju. »Imaš onaj fascikl?«
»Tu je.« Barry mu preda fascikl pun raznih papira, svi posve nepovezani sa Streetom ili prazni.
Ime robert street jasno je odštampano na prednjoj strani fascikla.
Fascikl je samo rekvizit. Alan se sprema promijeniti ton i ritam razgovora. Sad će ga
konfrontirati. U našem se društvu fascikli izjednačavaju s važnim informacijama, a činjenica da je
ovaj prepun dokumenata, Streetu će upućivati na to da protiv njega imamo puno dokaza. Alan će ući i
iznijeti ono što se naziva »konfrotacijskom izjavom«. To je ključni trenutak u ovoj vrsti ispitivanja i
može biti dramatičan. Neki sumnjivci postanu toliko demoralizirani da se doslovce onesvijeste dok
im se predočuje konfrotacijska izjava.
Alan promatra Streeta nekoliko trenutaka, a onda krene prema vratima. Trenutak kasnije
ponovno uđe u sobu za ispitivanje. Glumi da prolazi kroz dosje. Zatvori ga i drži tako da Street može
vidjeti svoje ime na njemu. Alan ovaj put stoji, ne sjedi. Zauzme širok raskorak, noge u širini ramena.
Sve na njemu govori da je dominantan, da ima kontrolu. Sve je to svrhovito i proračunato.
»Evo u čemu je stvar, gospodine Street. Znamo da ste upetljani u umorstva Annie King i
Charlotte Ross. Imamo Vas, bez greške. Otisci prstiju pronađeni u stanu Annie King odgovaraju
Vašima. Uspoređujemo dokaze DNA iz stana Charlotte Ross s Vašim DNA u ovom trenutku, i kladim
se da će se poklapati. Također imamo i modus operandi koji ste koristili prije izvršenja zločina —
potpisane račune koje ste ostavili kao »deratizator«. Imamo prilično dobre stručnjake za rukopise
koji bi trebali biti sposobni povezati ih s Vama. Imamo Vas. Ono što mene zanima jest — jeste li
spremni razgovarati sa mnom o tome?«
Street pogleda Alana, koji se nadvije nad njega, isijavajući samouvjerenošću i moći, prizor alfa-
mužjaka. Oči mu se malo rašire i vidim da mu se disanje ubrzalo. Onda se skupe pa se nasmije.
Slegne ramenima.
»Bih — kad bih imao i najmanjeg pojma o čemu pričate.«
Street se nasmije još šire, poput Češirske mačke. Misli da još uvijek ima adut u rukavu, da ne
znamo da su dvojica.
Alan je tih. Zuri u njega. Naglim pokretom okrene se na jednu stranu, podigne stol za razgovor i
odgurne ga do udaljenog zida. Onda stavi svoju stolac izravno pred Streeta. Sjedne mu blizu.
Prijeteći.
»Što radite?« upita Street. U glasu mu je tračak nervoze. Na čelu nešto znoja.
Alan izgleda iznenađeno. »Samo se želim uvjeriti da ništa ne propuštam, gospodine Street.«
Opet prođe kroz besmisleni dosje i namršti se. Zatrese glavom. Gluma, gluma, gluma. Odloži
fascikl na pod pokraj svog stolca i približi stolac Streetu, prodirući u njegov osobni prostor.
Promatram dok smješta jedno koljeno točno između Streetovih koljena, stvarajući podsvjesnu
prijetnju njegovoj muškosti. Ubojica proguta knedlu. Znoj na njegovu čelu sad je uočljiviji. No on
nije svjestan tih fizioloških reakcija. Sve što zna jest da je Alan zaposjeo njegov svijet i da to postaje

vrlo neugodno.
»Vidite, nešto ne štima.«
Street ponovno proguta knedlu. »Molim?«
Alan kimne, »Nešto nedostaje.« Sad se nagne još bliže. Gurne koljeno još dublje. »Vidite,

znamo da niste djelovali sami.«
Street širom otvori oči. Disanje mu se ubrza. Podrigne a da nije svjestan toga. »Što?«
»Imate suradnika. Shvatili smo to iz videosnimke umorstva Annie King. Razlika u visini. A

znamo da je on pravi Jack ml., a ne Vi.«
Street izgleda kao riba na udici, otvara i zatvara usta. Oči su mu fiksirane na Alana. Opet

podrigne. Spusti ruke zaštitnički pokrivajući slabine. Sve je to refleksno; i dalje ničega nije svjestan.
Alan se nagne bliže.

»Znaš li tko je on, Roberte?« upita Alan.
»Ne!« Pogled prema dolje lijevo. Laže.
»Pa Roberte... mislim da znaš, Roberte. Roberte, mislim da znaš tko je on i gdje ga možemo
naći. Roberte, je li to istina?« Alan se služi ponavljanjem njegova imena kako bi stvorio skriveni ton
optuživanja i osjećaj da se nema gdje sakriti. Kao da stalno iznova govori »hej, TI«.
Street bulji u Alana. Kupa se u znoju.
»Ne.«
»Znaš što ne mogu shvatiti? Zašto bi ga štitio.« Alan se nagne još dublje. Protrlja bradu u
razmišljanju. »Možda...« pucne prstima.
»Znaš, kad dvojica muškaraca serijskih ubojica radi zajedno, puno puta jebu jedan drugog.
Doduše, onaj dominantni jebe. Je li tako u vašem slučaju? Zato ga štitiš? Jer voliš primati u dupe?«
Street širom otvori oči. Drhti od bijesa.
»Nisam jebeni peder!«
Alan se posve nagne sve dok se ne nadu nos uz nos. Street drhti. Opet podrigne. »Malena
djevojčica rekla nam je nešto drugo. Bonnie? Sjećaš li je se? Rekla je da je jedan drugome cuclao
kao da je najfiniji sladoled.«
Street se guši. »Koja lažljiva mala kučka\«
»Imamo te!« kaže Barry.
Alan ne popušta. »Jesi li siguran? Rekla je da je jedan od vas flautao kao da je na natjecanju
glazbenih talenata. Iznijela je puno detalja. Detalja koje curica njezine dobi ne bi mogla znati.«
»Laže! Vjerojatno zna za pušenje kurca jer joj je majka bila kurva! Nikad nismo dodirnuli jedan
dr...«
Zastane, shvativši što se dogodilo. Što je rekao.
»A dakle ipak si bio tamo«, ustvrdi Alan.
Streetovo se lice zacrveni. Suze mu teku niz lice. Mislim da nije svjestan toga. »U kurac! Da —
bio sam tamo! Pomogao sam ubiti tu kučku! Pa što? Nikad ga nećete uloviti. Pobjeći će, vidjet ćete.
Previše je pametan za vas!«
»Imamo prvo priznanje«, kažem.
Barry kimne. »Upravo si je kupio jednosmjernu kartu za plinsku komoru.«
Alan se odmakne, samo mrvicu. Zadrži koljeno gdje jest, prijeteći. Street se raspada pred našim
očima.
»Znaš, Roberte, naša je ekipa upravo na putu do tvog stana. Roberte, siguran sam da tamo ima
nečeg što će nam pomoći otkriti tko je on, zar ne, Roberte?«
Street skrene pogled udesno. Prisjećanje. A onda: »Ne, ništa! Jebi se! Prestani stalno ponavljati

moje ime!«
»Jesi li vidjela?« promrmlja Barry uzbuđeno.
Vidjela sam i prošli su me trnci uzbuđenja.
Kad je rekao ne, skrenuo je pogled prema dolje. Dolje lijevo.
Laže.
U njegovu je stanu nešto što ne želi da nađemo.

Pedeseto poglavlje

Stojimo u Streetovu stanu. Barry i ja smo promatrali Alana kako nastavlja lomiti Streeta,
suptilno, centimetar po centimetar. Nije iz njega uspio izvući identitet Jacka ml., ali sve ostalo jest.
Kako ga je Jack kontaktirao, kako su birali žrtve, ostale činjenice. Potpisao je priznanje, a dok je
Alan napustio sobu, od njega je ostala samo slomljena zbrka jecaja natopljena znojem. Alan ga je
uništio.

Zmaju se to svidjelo.
Zazvoni mi mobitel. »Barrett.«
»Smoky, Gene ovdje. Mislio sam da bi voljela znati da Streetov DNA odgovara onom nađenom
na noktu Charlotte Ross.«
»Hvala, Gene. To su dobre vijesti.«
Zastane. »Hoće li Callie biti dobro?«
»Mislim da hoće. Morat ćemo sačekati i vidjeti.«
Uzdahne. »Puštam te dalje.«
»Bok.«
»Mjesto je čisto«, primijeti Alan.
Osvrnem se oko sebe. U pravu je. Streetov stan nije samo čist — besprijekoran je. Čist je na
opsesivno-kompulzivan način. I nedostaje mu osobnosti. Nema slika na zidu, ni Streetovih, ni
obiteljskih, ni prijateljskih. Nema slika ni postera. Kauč je funkcionalan.
Stolić za serviranje kave funkcionalan je. TV je malen.
»Spartanski«, promrmljam.
Došetamo do spavaće sobe. Kao i dnevna, i ova je soba besprijekorna. Plahte su čvrsto
nategnute, rubovi vojnički oštri. Ima jedan jedini kompjuter na malom radnom stolu koji gleda prema
zidu.
I onda je ugledam. Jedinu stvar koja ovamo ne pripada, koja se ne uklapa. Mali medaljon,
precizno odložen pokraj studentskog udžbenika. Nagnem se da bolje vidim. To je ženski medaljon,
zlatan na zlatnom lancu. Podignem ga i otvorim. Unutra je minijaturna slika prekrasne starije žene.
Nečije majke, pomislim.
»Lijepa je«, primijeti Alan.
Kimnem. Odložim medaljon, otvorim udžbenik. Jednostavan studentski engleski tekst. Unutra
stoji natpis. Ova knjiga pripada Renee Parker. Možda se i ne čini kao mnogo, ali zapravo je
ČAROBNA — ha ha!:) To je moj čarobni tepih! I zato, ne dirajte, tupavci!
Potpis i datum.
»To je... prije koliko? Dvadeset pet godina?«
Kimnem. Ritam srca mi se ubrzava. To je to. Ovo je ključ.
Ovo će nam pokazati njegovo lice.
Dotaknem knjigu prelazeći prstima preko natpisa.
Možda će se doista pokazati čarobnom.

Pedeset prvo poglavlje

Stojim i slušam Alana. Uzbuđen je. Imam osjećaj da se sve miče brže i brže, ugrijane molekule
koje se pribižavaju sporom, ali neizbježnom ključanju.

»Našli smo trag u VICAP-u za ime Renee Parker. Čudno.«
VICAP je kratica za Violent Criminal Apprehension Program. Osmislio ga je 1957. godine
jedan detektiv losanđeleske policije, no nije zaživio sve do 1985., kad ga je pokrenuo Nacionalni
centar za analizu nasilnih zločina pri Akademiji FBI-a. Koncept je briljantan. To je centar podataka
iz cijele države osmišljen kako bi se prikupili, usporedili i analizirali nasilni zločini. S naglaskom na
umorstva. Tko god radio u provedbi zakona, na bilo kojoj razini, u program može unijeti bilo kakvu
informaciju o riješenim i neriješenim slučajevima. U svojoj cjelini, ova planina informacija
omogućuje povezivanje nasilnih djela diljem nacije.
Baci pogled na papire u svojoj ruci. »To je stari slučaj — od prije dvadeset pet godina.
Striptizeta u San Franciscu. Pronađena zadavljena u uličici i — pazi ovo — neki su joj organi
uklonjeni.«
Moj umor nestane u trenu. Osjećam se kao da sam ušmrkala kofein. »To mora biti on. Mora.«
»Da, a postaje i bolje. U to su doba imali sumnjivca. Ali nisu mogli naći dovoljno dokaza da ih
povežu s njim.«
Poskočim. »Leo, ti ostani ovdje i budi nam kontaktna i koordinacijska točka. James i Alane —
idemo u San Francisco. Smjesta.«
»Ne moraš mi reći dvaput«, kaže Alan pa krenemo prema vratima, ispunjeni drugi naletom
vjetra skovanim od adrenalina, uzbuđenja i mrvice bijesa.
Izađemo van i ugledam Tommyja kako sjedi u autu. Miran i na oprezu.
»Dajte mi sekundu«, kažem Alanu i Jamesu. Došećem do auta. Tommy spusti prozor.
»Štose događa?« upita.
Kažem mu o pronalasku u VICAP-u. »Upravo idemo u San Francisco.«
»Što želiš da učinim?«
Nasmiješim se, ispružim ruku i dodirnem mu obraz, jedanput. »Naspavaj se.«
»Zvuči dobro«, odgovori. Gospodin Lakonični, kao i uvijek. Okrenem se kako bih otišla.
»Smoky«, kaže zaustavljajući me. Opet ga pogledam. »Budi oprezna.«
Uspijem uloviti izraz brige u njegovim očima prije nego podigne prozor i odveze se.
Iz nekog mi razloga u mislima iskoči slika Sally Field na dodjeli Oscara.
»Sviđam mu se, stvarno, stvarno mu se sviđam«, promrmljam u falsetu.
Histerični mjehurići.

Pedeset drugo poglavlje

Ovaj je san nov. Prošlost i sadašnjost su se stopili, postali su jedno.
Spavam u sobi kad začujem buku. Zvukove piljenja, šištave zvukove. Ustanem, srce mi brzo
lupa, zgrabim pištolj s noćnog ormarića.
Bešumno prolazim kroz vrata, izvučenog pištolja, ruke mi se tresu pri pomisli na to da je netko u
mojoj kući.
Zvukovi dolaze iz dnevne sobe. Siktavom šištanju pridružilo se i hihotanje.
Kad uđem, on je tamo. Ne vidim mu lice jer je prekriveno zavojima oko glave. Vide mu se
usnice i ogromne su, natečene, crvene. Njegove su crne oči ravne i mrtve, poput komadića izgorjele
kože.
»Vidiš li?« prošapće poput zmije.
Ne vidim na što pokazuje. Pozadina kauča to skriva. U meni se počne buditi siguran osjećaj da
ne želim to vidjeti.
Ali moram.
Idem naprijed, naprijed, naprijed.
»Vidiš li?« prošapće.
I vidim.
Ona leži na kauču. Rastvorio ju je od prsne kosti do međunožja, razotkrivajući joj organe.
Grobna zemlja u tvrdom joj talogu prekriva kosu. I jedan prst prekriven prljavštinom uperen je u
mene.
»Tvoja krivica...« zagrakće.
Ona je Alexa, potom je Charlotte Ross, a zatim Annie.
»Zašto si mu dopustila da me ubije?« upita me Annieno lice dok optužujući upire prst u mene.
»Zašto?«
Čovjek zamotanog lica cereka se. »Vidiš li?« upita. »Njihovi prljavi prsti. Upiru u tebe,
zauvijek.«
»Zašto?« upita ona.
»Vidiš li?« prošapće on.
Prenem se iz sna. Kabina aviona tiha je i puna sjena. James i Alan drijemaju.
Pogledam kroz putnički prozor u hladnu tamnu noć i zadrhtim. Prljavi prsti. Tu ne treba tražiti
simbolizam.
Uvijek ih osjećam, kako upiru u mene iz groba. Oni koje nisam spasila.

Iz aviona sam bila nazvala Jenny Chang iz policije u San Franciscu, čeka nas.
»Više ti nisam prijateljica«, kaže kuckajući po satu pokazujući koliko je rano.
»Oprosti, Jenny. Stvari su prilično sjebane.« Kažem joj vijesti o Callie. Usnice joj se skupe u
ravnu ljutitu liniju.
»Nikakvih daljnjih novosti o njoj?« upita.
»Ne«, odgovori James.
»Kriste...«, kaže buljeći u daljinu.
Podignem aktovku. »Ali imamo dobar pogodak iz VlCAP-a.«
Probudi se detektivka u njoj, britka i zainteresirana. »Reci.«

Iznesem najvažnije činjenice.
»Prije dvadeset pet godina. Ja sam stupila u službu kad sam imala dvadeset dvije. To je bilo
prije mog doba. Tko je bio glavni na slučaju?«
»Detektiv Rawlings«, kaže Alan.
Jenny se naglo zaustavi. Pogleda Alana. »Rawlings? Jesi li siguran?«
»Da, siguran sam. Zašto?«
Zatrese glavom. »Jer bi vam se izgledi sad mogli popraviti. Rawlings je prvoklasni zajeb. I
oduvijek je bio, po onome što čujem. Stari alkić, broji dane do mirovine.« »I kako je to dobro za
nas?«
»Puno je vjerojatnije da je tada nešto propustio. Nešto što vama ne bi promaklo.«
U policijskoj stanici, Jenny kucka olovkom po stolu dok čeka da se netko javi na telefon.
»Rawlings? Jenny Chang ovdje. Da, znam koliko je sati.« Namršti se. »Nisam ja kriva što si
pijanac.«
Uputim joj molećiv pogled. Treba mi da taj tip dođe ovamo, a ne da joj spusti slušalicu. Zatvori
oči. Pomislim da odbrojava do deset.
»Slušaj, Done. Zao mi je. I mene su izvukli iz kreveta. I ja sam mrzovoljna. Ovdje je voditeljica
losandeleskog Koordinacijskog NCAVC-a, zovem u vezi s jednim tvojim starim slučajem. Riječ je o
ženi imena...« osvrne se na ploču pred sobom, »Renee Parker.« Licem joj prijeđe izraz iznenađenja.
»Naravno. U redu. Vidimo se uskoro.« Spusti slušalicu mozgajući. »Što je?« upitam.
»U trenutku kad sam spomenula njezino ime, prestao se žaliti i rekao je da će doći odmah.«
»Čini se da mu je ona nešto značila.«
Don Rawlings pojavi se u roku od pola sata. Samim pogledom na njega vidim da je Jenny bila u
pravu. Visok je oko sto sedamdeset, velike škembe, reumatičnih očiju te crvenog lica posvećenog
pijanice. Ostavlja dojam da je ostario prije svog vremena.
Ustanem i rukujem se s njime. »Hvala Vam što ste došli, detektive Rawlings. Ja sam specijalna
agentica Smoky Barrett, voditeljica Koordinacijskog NCAVC u Los Angelesu. Ovo su James Giron i
Alan Washington koji također rade u mojoj jedinici.«
Škilji u moje lice. »Znam Vas. Vi ste ona kojoj su provalili u kuću.« Napravi grimasu. »Noćna
mora svakog policajca.«
Primijetim da drži fascikl u ruci. »Što je to?« upitam.
Baci ga na stol dok sjeda. »To je kopija dosjea o Renee Parker. Zadržao sam ga sve ove godine.
Listam ga u sitnim noćnim satima kad ne mogu spavati.«
Rawlingsovo se lice promijeni kad priča o Renee Parker. Oči mu postanu življe. Usta mu
postanu tužna. Bila sam u pravu. Ovaj mu je slučaj nešto značio.
»Ispričajte mi o tome, detektive.«
Pogled mu postane udaljen. Prazan, bez horizonta. »To zahtijeva malo pozadinske priče,
agentice Barrett. Detektivka Chang vjerojatno Vam je ispričala da sam alkić na kvadrat. I u pravu je.
Ali nisam oduvijek bio takav. Jednom davno bio sam tu gdje je ona sad. Najbolji tip u Odjelu za
umorstva. Prva klasa.« Pogleda Jenny i nasmiješi se. »To nisi znala, zar ne?«
Jenny podigne obrvu. »Nisam imala pojma.«
»Da. Mislim, nemojte me krivo shvatiti. Kad sam stupio u službu, bio sam pravi krelac. Rasist,
homofob, naprasit. U više sam prilika koristio šake gdje možda i nisu bile potrebne. Ali ulice imaju
svoj način da te pouče o tome kako stvari zapravo stoje.«
»Prestao sam biti rasist onog dana kad mi je policajac crnac spasio život. Počinitelj mi je bio
iza leđa. Ovaj me policajac svojim tijelom oborio izvan puta i upucao počinitelja u isto vrijeme. Bili

smo bliski prijatelji godinama, sve dok nije umro. Poginuo je na radnom mjestu.«
Te tužne oči postanu još praznije i odsutnije.
»Prestao sam biti homofob nakon godinu dana u Odjelu za umorstva. Smrt vam to čini. Obično

vam baci novo svjetlo na stvari. Postojao je mladić koji je, pa, napadno izražavao svoju
homoseksualnost. Imao je kiosk na kotačima za prodaju užine blizu postaje i jako je brzo prokužio
moju mržnju. Mali bi me gad izazivao, izvodio razne stvari samo da bih se ja osjećao neugodno.«

Slabašan duh smješka preleti mu preko usana. Nestane u bijegu od snažnog naleta tuge.
»Bože, kako me izluđivao. Uglavnom, jednog ga je dana grupa tipova prebila na smrt jer je bio
homoseksualac. I zamislite, ja dobijem slučaj.« Naceri se podrugljivo. »Ako to nije karma! Tijekom
tog slučaja vidio sam dvije stvari i nakon toga više nikad nisam bio pederomrzac. Vidio sam njegovu
majku kako vrišti i čupa si kosu i umire iznutra ravno pred mojim očima. Vidio sam kako joj se svijet
raspada jer je njezin dječak mrtav. Onda sam otišao na njegov pogreb u potrazi za sumnjivcima.
Znate li što sam tamo vidio? Oko dvije stotine ljudi. Možete li vjerovati? Mislim da ja i ne poznajem
dvjesto ljudi. Ne onih koji bi mi došli na pogreb, to je sigurno.« Zatrese glavom u nevjerici. »I to
nisu bili samo ljudi iz zajednice, prisutni samo zato što je peder. To su bili ljudi čije je živote
dodirnuo. Ispada da je posvuda volontirao. Prenoćišta za beskućnike, centri za odvikavanje od droge,
krizno savjetovanje. Taj je mladić bio svetac. Bio je dobar. I jedini razlog toga što je bio mrtav jest
taj što je bio homoseksualac.« Stisne šaku. »To je bilo pogrešno. Nisam mogao biti dio toga. Više
ne.«
Zamahne rukom. »Uglavnom. Dakle... da. Eto tako mene, novi u Odjelu za umorstva i nov
čovjek. Više nisam u glavi imao riječi poput derpe ili crnjo. Bio sam drugačiji, bio sam posvećen,
život je bio dobar. A sad skačemo pet godina unaprijed. Moj je vrhunac bio prije tri godine i otada su
stvari krenule nizbrdo. Počeo sam piti; varao sam ženu. Puno sam razmišljao o tome da si raznesem
mozak. Sve zbog tih prokletih mrtvih beba.« Oči mu poprime zabrinut izraz, zabrinut na meni
prepoznatljiv način. Viđala sam taj pogled u ogledalu. »Netko je ubijao bebe. Pričam o
jednogodišnjacima i mladima. Ukrao bi ih, zadavio i bacao na pločnike ili ulice. Bilo ih je potrebno
samo šest, bez ikakvih sumnjivaca, da ja počem umirati iznutra.« Zuri u mene. »Znate taj osjećaj,
siguran sam, s obzirom na Vaš posao.«
Kimnem.
»Zamislite da razočaravate šest beba. Ne samo da niste ulovili tipa koji to radi, već nemate ni
sumnjivaca. Bio sam gotov.«
Do prije samo godinu dana, pogledala bih Dona Rawlingsa i trebala bih suspregnuti prijeziran
smijeh. Smatrala bih ga slabićem. Nekoga tko krivi prošlost za sadašnjost, koristeći je kao ispriku.
Ne mogu mu posve oprostiti što je odustao, ali u ovom trenutku ne osjećam onu potrebu za
podrugljivim smijehom. Ponekad je težina ovog posla naprosto previše. Ono što osjećam nije
superiornost, već suosjećanje.
»Mogu zamisliti«, kažem gledajući ga. Izgleda da shvaća kako to doista i mislim pa nastavi s
pričom.
»Već sam sjebavao stvar i nije me bilo briga. Činio sam što sam god mogao kako bih skrenuo
misli s tih beba. Pijančevanje, seks — bilo što. Ali neprekidno su mi se javljale u snovima. Onda
sam upoznao Renee Parker.«
Izroni iskren osmijeh koji pripada mlađem Donu Rawlingsu.
»Naletio sam na nju kad joj je ubijen dečko. Bio je sitan diler, raspizdio je krivog tipa. Bila je
stiptizeta koja se tek nedavno navukla na iglu. To viđaš cijelo vrijeme i naučiš to zanemariti. Ali s
Renee je bilo nešto drugačije. Bilo je nečega u dubini. Nekakav život u njoj, pod samom površinom.«