Aldous Huxley - Kontrapunkt

ono živo, imalo dušu. Živo«, ponovi on i balansirajući nesigurno na jednoj nozi dodirne drugom mrtvi obraz i gurne naprijed uho, te ga ponovno pusti da naglo prilegne natrag. »Duša.« I na čas pusti on nešto svoje težine da počiva na onom što je bilo lice Everarda Webleyja. On povuče nogu; njen otisak ostade, poput prašine, na bijeloj koži. »Gaziti po mrtvu licu«, reče on u sebi. Zašto je to učinio? »Gaziti.« On ponovno podiže nogu i utisne petu u očnu duplju, blago, oprezno, kao da pravi pokuse oskvrnjivanja. »Poput grožđa«, pomisli on. »Kao kad se gaženjem tiješti vino iz grožđa.« Bilo je u njemu moći da zgazi tu stvar u kašu. No dosta je učinio. On je simbolički gaženjem istisnuo iskonski užas iz toga umorstva; ovaj je tekao ispod nogu kojima ga je gazio. Iskonski užas? No stvar je bila prije glupa i odvratna, negoli užasna. Porinuvši vršak cipele pod podbradak, okretao je glavu, dok lice mrtvaca nije gledalo, otvorenih usta i poluzatvorenih očiju, u strop. Iznad i iza lijevog oka bila je golema crvena kontuzija. Na lijevom obrazu bili su tragovi krvi, već suhi, a gdje je čelo počivalo na podu nalazila se mala mlaka — jedva čak i mlaka — tek mrlja. »Nevjerojatno malo krvi«, reče Spandrell glasno. Na zvuk njegova mirnoga glasa Illidge se žestoko trgne. Spandrell povuče nogu koja je podržavala glavu. Mrtvo lice klone natrag, malim muklim zvukom na svoju stranu. »To je potpuno opravdanje za žezlo biskupa Oda«, nastavi on bez strasti. To čega se sad sjetio, baš u ovome času, smiješnog kočoperenja tog savjesnog crkvenog čovjeka s tapiserije u Bayeuxu — i to je bio dio iskonskog užasa. Frivolnost ljudskog duha! Hirovita irelevantnost! Opačina može imati izvjesno dostojanstvo. Ali glupost... Illidge ga začu gdje odlazi u kuhinju. On razabra postepeno sve oštriji zvuk vode, koja je tekla u kabao. Slavina se zatvori; začuju se koraci; kabao je spušten metalnim zveketom. »Srećom«, nastavi Spandrell u vezi sa svojom posljednjom primjedbom. »Inače doista ne znam što bismo počeli s neredom.« Illidge je osluškivao napetom i užasnutom pažnjom zvukove koji su do njega dopirali s druge strane pregrade. Klonuli i mesnati tupi pad; da li je to bila ruka podignuta pa opet spuštena? Šuštavo povlačenje mekog i teškog predmeta po podu. Pljusak vode i poznata mu buka strujanja. A kod tih zvukova, tako neusporedivo strašnijih, dublje značajnih negoli ma kakve riječi, ma koliko ove bile brutalne, ma koliko hladno cinične, što bi ih Spandrell mogao izgovoriti, osjeti on ponovno onu klonulost, onu slabost i drhtanje srca, što ju je osjećao prvih minuta, dok je mrtvac ležao ondje, još uvijek se trzajući, do njegovih nogu. On se sjeti i ponovno doživi one časove napete i mučne slutnje prije strašnog događaja. Buku kola, koja su vozila natraške niz ulicu; oštro struganje nogu na pragu, a onda kucanje i dugu, dugu šutnju, lupanje srca, jeze u utrobi i fantastičnih slutnja, misli na revoluciju i budućnost, mržnju na tlačenje i opačinu bogatstva, koje su opravdavale zlodjelo. A u isto se vrijeme sjetio smiješnih, nesuvislih uspomena, dok je bio zguren iza pregrade, na one dječje igre skrivača, na dane kad nije imao

škole, među šikarom i grmovima borovice na općinskom zemljištu. »Jedan, dva, tri...«; oni koji su tražili, prekrili bi lica i počeli brojiti do stotine, glasno; skrivači bi se raspršili. Dijete bi se bacilo u bodljikavi grm ili ležalo u paprati. A zatim bi se čuo povik »devedeset devet, stotina, halooo!«; a oni koji su tražili bi se razletjeli tražeći skrivače. A uzbuđenje je bilo tako bolno jako, dok biste ležali zgureno ili čučeći u svojem skrovištu, vireći, osluškujući tražeći priliku da poletite u Kuću, tako da ste osjećali gotovo neodoljivu želju, da »nešto učinite,« iako je nešto već bilo učinjeno, iza borovice, tek pet minuta ranije. Apsurdne uspomene! A zbog toga što su apsurdne one su i strašne! Po stoti je put pipao po svom džepu da se uvjeri da je boca kloroforma još uvijek tamo i dobro začepljena. Drugo kucanje nenadano odjekne a s njim i zvižduk te onaj šaljivi poklik (moglo se čuti iz zvuka njegova glasa, da se je smiješio) »Prijatelj!« Iza pregrade Illidge je zadrhtao. »Prijatelj!« I sjetivši se sada toga on se ponovno strese još jače od svega stida, užasa i poniženja, što ga nije prije imao vremena da osjeti. Nije imao vremena; jer prije no što je njegov duh mogao shvatiti sve ono što taj smijeh uključuje, vrata su zaškripala u stožerima, čula se buka koraka na daskama i Webley je povikao Elinorino ime (Illidgeu nenadano padne na pamet pitanje da Ii je ovaj bio u nju zaljubljen.) »Elinor!« Nastala je tišina; Webley je primijetio bilješku. Illidge je čuo njegovo disanje, tek koju stopu dalje, na drugoj strani paravana. A onda nastao je šum brze kretnje, početak poklika, i onaj slabi, suhi udar, poput zvuka zaušnice, tek mukliji, mrtviji, a u isto vrijeme mnogo glasniji. Iza toga je slijedio trenutak tišine, a onda buka padanja — i to ne jedan zvuk nego čitavi niz zvukova, koji su trajali prilično dugo; klecanje kostiju koljena, struganje cipela, koje su klizile po nalaštenom podu, prigušeni udar tijela i ruku i oštri tvrdi udarac glave o daske. »Brzo!« začu se zvuk Spandrellova glasa i on je skočio iz svojeg skrovišta. »Kloroform!« On je poslušno natopio rupčić i razastro ga preko lica, koje se trzalo... On se ponovno strese i ponovno uze gutljaj konjaka. Zvuk struganja zamijeni bljuzganje mokre krpe. »Evo«, reče Spandrell pojavivši se iza pregrade. Otirao je ruke o krpu za prašinu. »A kako je invalidu?« doda on podsmješljivo imitirajući ton bolničara i smiješeći se ironično. Illidge okrene lice. Mržnja bukne u njemu, izagnavši na časak svako drugo čuvstvo. »Sasvim mi je dobro«, reče on otresito. »Ti si se jednostavno odmarao, dok sam ja obavljao prljavi posao. Je li tako?« Spandrell baci krpu na stolicu i počne spuštati zavrnute rukave svoje košulje. Za dva se sata mišići srca stisnu i rastegnu, i opet stisnu i rastegnu samo osam tisuća puta. Zemlja se okrene za manje od osmine milijuna milja oko svoje osi. A kaktus opuntia ima vremena da prekrije tek novu stotinu jutara australskoga teritorija. Dva sata nisu ništa. Dovoljno vremena da se čuje Deveta simfonija i nekoliko posmrtnih kvarteta, da se odleti iz Londona u Pariz, da ručak prijeđe iz želuca u tanka crijeva, da se pročita Macbeth, da se umre od ugriza zmije ili zasluži šiling i osam penija kao dvorkinja. Ništa više. No Illidgeu, dok je sjedio s mrtvim tijelom, koje je tamo ležalo iza paravana, čekajući tamu, činili su se oni beskrajni.

»Zar si idiot?« upita ga Spandrell, kad mu je predložio da odmah odu i ostave stvar da ondje leži. »Ili ti je naročito stalo da umreš na vješalima?« Poruga i hladna ironična šaljivost bile su Illidgeu nesnosne. »Pronašli bi ga noćas, kad se Philip vrati kući.« »Ali Quarles nema ključa«, reče Illidge. »Onda sutra, čim negdje nađe bravara. A tri sata kasnije, nakon što bi mu Elinor objasnila što je učinila s ključem, zakucala bi i policija na moja vrata. A obećajem ti, da bi vrlo brzo poslije toga zakucali i na tvoja.« On se nasmiješi Illidgeu, koji odvrati pogled. »Ne«, nastavi Spandrell, »Webley mora biti odavde uklonjen. A kako su njegova kola vani, bit će to dječja igra, ako budemo čekali do mraka.« »No mraka neće biti još dva sata.« Illidgeov glas bio je piskutljiv od bijesa i tuženja. »Pa šta onda?« »Šta.. .« počne Illidge i zaustavi se. Shvatio je da bi morao kazati, kad bi htio odgovoriti po istini, da ne želi tu ostati ova dva sata jer se boji. »Dobro«, reče on. »Ostanimo.« Spandrell podigne srebrnu kutiju za cigarete, otvori je i pomiriši. »Veoma ugodno miriše«, reče on. »Uzmi jednu.« On gurne kutiju preko stola. »A tu ima mnoštvo knjiga. I Times i New Statesman. I posljednji broj Voguea. To je doista prava čekaonica zubara. A mogli bismo čak napraviti i šalicu čaja.« Vrijeme čekanja počne. Kucaj srca slijedio je kucaj srca. Svake sekunde zemlja je prešla dvadeset milja, a opuntia je prekrila daljnjih pet hvati australskoga tla. Iza paravana je ležalo tijelo. Tisuće i tisuće milijuna sićušnih i različitih individua našlo se na okupu i produkt njihove uzajamne zavisnosti i njihovog uzajamnog neprijateljstva bio je ljudski život. Čitava njihova naseobina, njihova živa košnica, bio je čovjek. Košnica bijaše mrtva. No u zaostaloj toplini mnogi od sastavnih individua još su uvijek slabašno živjeli; domala će i oni uginuti. A u međuvremenu, iz zraka, nevidljive čete saprofita već su počele svoju navalu, kojoj se nije pružao otpor. Oni će živjeti među mrtvim stanicama, oni će rasti i silno se množiti, a u njihovom rastu i množenju sva će kemijska zgrada tijela biti uništena, sve suptilnosti i složenosti njegove tvari bit će rastavljene, dok u vrijeme kad njihov rad bude dovršen tek nekoliko funti ugljika, nekoliko litara vode, nešto vapna, malo fosfora i sumpora, mrva željeza i silibena, šaka raznih soli — sve to razasuto i ponovno udruženo s okolnim svijetom — ne bude sve što je preostalo od težnje Everarda Webley-ja da vlada i njegove ljubavi za Elinor, njegovih misli o politici i njegovih uspomena na djetinjstvo, njegove vještine u mačevanju i jahanju, onog mekog blagog jakog glasa i onog nenadano vedrog smiješka, njegovog divljenja za Mantegnu, njegove nesklonosti prema whiskeyju, njegovog namjernog zastrašujućeg bjesnila, njegove navike da gladi svoj podbradak, njegove vjere u Boga, njegove sposobnosti da ispravno odzviždi melodiju, njegove nepokolebive odlučnosti i njegova znanja ruskog jezika. Illidge okrene oglasnu stranu Voguea. Neka mlada dama u krznenom kaputu, koji je stajao dvije stotine gvineja, ulazila je u automobil; na suprotnoj stranici druga mlada dama odjevena tek u ručnik izlazila je iz kupelji impregnirane solima za mršavljenje dr Verbruggena. Iza toga je slijedila nature morte boca parfema, koje su

sadržavale Songe Negre i najnoviju kreaciju tvorničarevu Relent d’Amour. Imena Wortha, Lanvina i Patoua protezala su se na tri daljnje stranice. A onda je došla slika mlade dame u gumenom pojasu za mršavljenje, prikazajući je gdje se gleda u zrcalo. Grupa mladih dama zadivljeno je promatrala jedna na drugoj noćne haljine iz odjela za noćno rublje Crabba i Lusingtona. Nasuprot njima, druga je mlada dama počivala na ležaljci u salonu za uljepšavanje Madame Adrene, dok su ruske maserke trljale opasnost dvostrukog podbratka. Onda je slijedila mrtva priroda igličastih valjaka i gumenih strugala za uklanjanje suvišne masti mladih dama valjanjem i trljanjem, te još jedna mrtva priroda lončića i tuba koje su sadržavale hranu za kožu, koja će zaštititi njihova lica od lošeg utjecaja vremena i vremenskih nepogoda. »Odvratno«, reče Illidge u sebi okrećući stranice. »Zločinački!« I on je podržavao svoju indignaciju i gajio je. Ljutiti se bila je u isti mah razonoda i opravdanje. Bjesneći na plutokratsku okorjelost i frivolnost mogao je napola zaboraviti, a napola ispričati pred samim sobom užas koji se dogodio. Webleyjevo tijelo ležalo je s druge strane paravana. No bilo je i žena koje su plaćale dvije stotine gvineja za krznenu kabanicu. Dvije stotine gvineja! Njegov bi se ujak Joseph držao sretnim kad bi mogao zaraditi polovinu toga u osamnaest mjeseci krpanja cipela. A ove kupuju parfem uz cijenu od dvadeset i pet šilinga za osminu litre. On se sjeti vremena kad je njegov mali brat Tom dobio upalu pluća iza gripe. Užasno! A dok se oporavljao, liječnik je rekao da bi trebao otići na nekoliko sedmica na more. Nisu mu to mogli priuštiti. Tomova pluća nikada poslije toga nisu bila suviše jaka. Radio je sada u tvornici automobila (stvarajući strojeve u kojima će te hulje s kabanicama za dvije stotine gvineja sjediti); Illidge mu je plaćao tehničku školu — plaćao, pomisli on, raspaljujući se, da bi dječarac imao privilegij da stoji osam sati na dan pred strojem za bušenje. Mančesterski zrak nije Tomu ni najmanje prijao. Na njemu jadniku nije bilo suvišne masti koju bi trebalo skidati valjcima. Svinjsko žderanje! Zašto ne bi ove mogle nešto korisno raditi umjesto da mijese svoje butine i trbuhe! To bi im skidalo mast kako treba. Kad bi radile kao što je njegova majka radila... Nije ona imala masti koju bi trebalo skidati iglastim valjcima ili znojenjem pod gumenim pojasom, ili kuhanjem u vrelim kupeljima i morskoj vodi. On je s negodovanjem mislio na onaj beskrajni dosadni rad u kućanstvu. Dan za danom, godinu za godinom. Spremajući krevete, da bi ih se raspre-milo. Kuhajući, da se ispune vječno prazni želuci. Perući ono što će idući obrok opet učiniti prljavim. Strugajući pod da ga blatne cipele opet zamažu. Krpajući i popravljajući da bi se mogle napraviti sve nove rupe. Bio je to posao Sizifa i Danaida, beznadan i beskrajan — ili bi bar bio beskrajan (izuzev u slučaju materine smrti), da joj on nije mogao poslati od svoje plaće one dvije funte tjedno. Sada je mogla uzeti djevojku da joj pomogne kod najtežeg posla. No ona je još uvijek radila više nego dovoljno, a da bi joj bili potrebni gumeni pojasi. Kakav život! U svijetu krznenih kabanica i Songe Negre ove su se tužile na dosadu i umornost, ove su se morale povlačiti u sanatorije da se podvrgnu liječenju mirovanjem. Kad bi mogle samo voditi malo njen život! A možda će biti na to prisiljene kojeg od ovih dana (nadao se on), čak i u Engleskoj. Illidge sa

zadovoljstvom pomisli na one bivše carske časnike, kako voze automobile i rade u tvornicama, na one bivše kneginje sa svojim restoranima, kabaretima i trgovinama šešira; na sve bivše ruske bogataše, u čitavom svijetu, od Harbina i Šangaja do Rima, Londona i Berlina, propale, ponižene, koji su sada pali na ropsko stanje običnih ljudi od kojih su nekoć parazitski živjeli. To je dobro, pravo im budi. A možda će se to i ovdje dogoditi. No ovdje su oni jaki, ti uklanjači suvišne masti u krznenim kabanicama; oni su brojni, oni su organizirana vojska. No vojska je izgubila svog poglavicu. On je dobio otkaz. Ta utjelovljena bestijalnost i plutokracija ležala je tamo iza paravana. No usta su mu bila otvorena, a mišići njegova lica, prije no što ga je smradni rupčić pokrio, trzala su se groteskno. Illidge se strese. On ponovno pogleda, tražeći srditu razonodu i opravdanje, na sliku mlade dame u krznu za dvije stotine gvineja, na mladu damu, koja je izlazila gola ali prijatno umotana u ručnik iz kupelji za mršavljenje. Bludnice i proždrljivci! Te pripadaju staležu za koji se Webley borio da ga održi. Pobornik svega što je nisko i opako. Dobio je što ga je išlo, dobio je... »Gospode!« poviče nenadano Spandrel! podigavši pogled s knjige. Zvuk njegova glasa u tišini nagnao je Illidgea da se trgne od nesavladiva užasa. »Sasvim sam zaboravio. One se ukoče, zar ne?« On pogleda Illidgea. »Mislim, lešine.« Illidge kimne. On duboko udahne i smiri se svjesnim naporom volje. »Kako ćemo ga onda dobiti u kola?« On skoči i brzim koracima nestade iza paravana. Illidge začuje zveket kućne brave. Spopadne ga nenadano stravični užas: Spandrell će otići, ostavivši ga zatvorena s tijelom. »Kamo ideš?« poviče on i poleti prestravljeno za njim. »Kamo ideš?« Vrata su bila otvorena, Spandrella se nije moglo vidjeti, a stvar je ležala na podu nepokrivena lica, otvorenih očiju i zureći kradomice, značajno, kao kroz otvore za virenje, između napola zatvorenih vjeđa. »Kamo ide?« Illidgeov glas pretvorio se gotovo u krik. »Čemu to uzrujavanje?« upita Spandrell, kad se ovaj pojavio, blijed i očajna izgleda, na vratima. Stojeći kraj Webleyjevih kola on je bio zaokupljen skidanjem jako napete nepromočive tkanine, koja je pokrivala čitav onaj dio otvorene karoserije iza prednjih sjedala. »Ove je smicalice strahovito teško otkvačiti.« Illidge turne ruke u džepove, pretvarajući se da ga je tek puka radoznalost tako naglo dovela onamo. »Što radiš?« upita on nehajno. Spandrell posljednji put povuče; prekrivač popusti na čitavoj duljini jedne strane kola. On ga uhvati i pogleda unutra. »Prazno, hvala bogu«, reče on i pruživši ruku zaigra imaginarne oktave iznad čitavih kola, nabor za naborom. »Recimo četiri stope široko«, zaključi on, »a otprilike isto toliko i dugo. Od čega polovinu zauzima sjedalo. S dvije i po stope prostora ispod sjedala. Dovoljno mjesta da ga se unutra strpa veoma udobno. No ako je čovjek ukočen?« on pogleda upitno na Illidgea. »Čovjeka bi se moglo unutra smjestiti, ali ne kip.« Illidge kimne. Posljednje Spandrellove riječi nenadano su ga sjetile podrugljive primjedbe lady Edward o Webley-ju. »On hoće da se s njime postupa kao s njegovim vlastitim kipom — posthumno, ako znate što mislim.«

»Moram nešto brzo učiniti«, nastavi Spandrell. »Prije nego što nastupi ukočenost.« On povuče natrag prevlaku krova i položivši ruku na Illidgeovo rame lagano ga gurne u kuću. Vrata iza njih zalupiše. Stajali su gledajući dolje na tijelo. »Morat ćemo povući koljena uvis, a ruke privući dolje,« reče Spandrell. On se sagne i pomakne jednu ruku prema strani. Ona se, kad ju je pustio, napola vrati u svoj prijašnji položaj. Poput lutke, pomisli Spandrell, s elastičnim udovima. Više groteskno negoli jezovito; ne tragično, nego jedino prilično dosadno, pa čak i apsurdno. To je iskonski užas — da je sve to bilo (pa čak i ovo) neka vrst lošeg i dosadnog ruganja. »Morat ćemo naći komad uzice«, reče on. »Nešto čime ćemo vezati udove kako treba.« Sličilo je to amaterskom li-marenju, ili poslu, kad čovjek sam popravlja svoj ljetnikovac; tek prilično neugodno i smiješno. Pretražiše kuću. Nisu mogli naći uzice. Morali su se zadovoljiti s tri povoja, koje je Spandrell pronašao između aspirina i joda, borova praška i biljnih laksativa u malom ormariću za medikamente u kupaonici. »Drži ruke na mjestu, dok ih zavežem«, zapovjedi Spandrell. Illidge učini što mu je bilo rečeno. Ali hladnoća tih mrtvih zglobova na njegovim prstima bila je jezovita; on ponovno osjeti mučninu i počne se tresti. »Eto!« reče Spandrell uspravivši se. »A sada noge. Hvala bogu da nismo dulje čekali.« »Da se s njim postupa kao s vlastitim kipom.« Te su riječi odzvanjale u Illidgeovu pamćenju. »Posthumno, ako znate što mislim.« Posthumno... Spandrell savije jednu od nogu, dok koljeno nije gotovo dodirivalo podbradak. »Drži ga.« Illidge uhvati koljeno; čarape bile su sive i obrubljene bijelo. Spandrell pusti noge, a Illidge osjeti nenadani i neobično snažni udarac o ruku koja ju je držala. Mrtvac je pokušavao da udara. Tamne praznine počeše se širiti pred njegovim očima, kopajući rupe u krutu svjetlu pred njim. A i sad se kruti svijet kolebao i titrao oko rubova tih međuzvjezdanih praznina. Želudac mu se okrene i on osjeti strašnu vrtoglavicu. »Slušaj«, počne on obrativši se Spandrellu, koji je čučao na petama i derao ovoj druge bandaže. A onda zatvorivši oči digne ruke. Noga se ispravi poput savijena pera i stopalo, sunuvši naprijed zahvati Spandrella po ramenu i baci ga, kako mu je ravnoteža bila i onako nesigurna, ispružena natraške na pod. On se podigne. »Prokleta budala!« No bijes što ga je u njemu izazvao prvi udarac iznenađenja, brzo nestade. On se kratko nasmije. »Kao da smo u cirkusu«, reče. Nije to bilo samo tragično; bilo je i smiješno. Kad je tijelo bilo konačno svezano, Illidge spozna da su Tomova slaba pluća i kabanice po dvije stotine gvineja, ona suvišna mast i doživotna muka njegove majke, da je bogatstvo i siromaštvo, tlačenje i revolucija, pravda, kazna i srdžba, sve; ukoliko se to njega ticalo, potpuno irelevantno i bespredmetno. ∗ Philip je sam ručao. Pred njegovim tanjurom nalazila se otvorena knjiga poduprta bocom crvenog vina i vrčem vode. On je čitao između zalogaja, žvačući. Knjiga je

bila Bastianovo djelo O mozgu. Možda ne baš suvremena, ali najbolja što se mogla naći u očevoj knjižnici, da bi se imao čime zabaviti u vlaku. Kad je napola pojeo ribu, naiđe on na slučaj nekog Irca koji je patio od parafazije i bio toliko njime zaokupljen da je gurnuo na stranu tanjur i izvadivši džepnu bilježnicu odmah pribilježio taj slučaj. Liječnik je tražio od bolesnika da glasno čita paragraf iz statuta dablinskog Trinity Collegea. »College ima ovlast da ispituje odnosno ne ispituje svakog licencijanta prije negoli ga se osposobi za člana odbora, prema svojem nalaženju.« Ono što je bolesnik stvarno pročitao glasilo je: »A be — što u te — majci trothodoodoo, u majoram ili onog emidreta, eni, eni, krastrei, mestreit do ketra totombreidei, do ra od treito kao taj kekritest.« Sjajno! reče Philip u sebi kad je prepisao posljednju riječ. Kakav stil! Kako veličanstvena ljepota! Bogatstvo i zvučnost uvodne rečenice! »A be — što u te — majci trothodoodoo.« On je ponovi u sebi. »Otisnut ću to na naslovnoj strani svojeg idućeg romana«, napiše on u svoju bilježnicu. »Epigraf, tekst čitavog govora.« Shakespeare je tek pričao pripovijesti ispričane od idiota. Ali tu idiot stvarno govori — i to šekspirovski. »Konačna riječ o životu«, pribilježi on olovkom. U Queen’s Hallu, Tolley je počeo sa Borborygmes Symphoniques Erika Satieja. Philip je držao tu šalu tek osrednje dobrom. Jedan dio općinstva ju je međutim poboljšao siktanjem i bukom u znak prosvjeda. Ironično uljudni Tolley klanjao se više no svojom uobičajenom draži. Kad je buka oslabila, dade se on na izvođenje drugog dijela programa. Bila je to uvertira Coriolana. Tolley se ponosio svestranošću svog ukusa i sposobnosti. Ali, za boga! pomisli Philip slušajući, kako očajno dirigira pravu glazbu! Kao da se stidi Beethovenovih osjećaja i pokušava se zbog njih ispričati. No Coriolanu, srećom, stvarno ni Tolley nije mogao nauditi. Glazba je bila herojski divna, bila je tragična, silna unatoč njemu. Posljednji zamirući valovi zvuka se rasplinuše, dokaz neukrotive veličine čovjeka i nužde, značenja patnje. Za vrijeme pauze Philip odšepesa napolje da popuši cigaretu u baru. Nečija ga ruka povuče za rukav. »Ulovio sam melomanijaka!« reče poznati mu glas. On se okrene i ugleda Willieja Weavera, gdje sav žmirka od raspoloženja, dobrote i apsurdnosti. »Što misliš o našem modernom Orfeju?« »Ako govoriš o Tolleyju, ne bih rekao da on može dirigirati Beethovena.« »Zar ne da je ponešto suviše lak i fantastičan za dubinu starog Ludwiga?« primijeti Willie. »Tako nekako«, reče Philip smiješeći se. »Nije on dovoljno velik za nj.« »Ili je možda suviše velik. Dubina pripada prepozitivističkoj epohi. Ona je buržoaska, kako bi rekao drug Lenjin. Tolly je sve prije negoli nesuvremen. Zar ti se nije svidio u Satieju. Ili si možda«, nastavi on odgovarajući na Philipovo prezirno slijeganje ramenima, »zaželio da ga počini?« On se nakašlja u znak odobravanja nad svojom vlastitom dosjetkom. »On je gotovo jednako moderan kao i irski genij što sam ga večeras otkrio.« Philip izvadi svoju bilježnicu i nakon što je ukratko objasnio stvar, počne glasno

čitati. »A be — što u te — majci prothodoodoo...« Na dnu stranice nalazile su se njegove vlastite primjedbe ubilježene prije pola sata. »Tekst čitavog govora. Konačna riječ o životu.« Ove nije pročitao. Slučajno je sada sasvim drugačije mislio. »Razlika između teške glazbe i Satiea izmiješanog tolijevštinom«, reče on, »ista je kao i razlika između statuta dablinskog Trinity Collegea i ovog »A be — što u te — majci trothodoodoo.« On je otvoren protuuvjet samom sebi. Ali, napokon, zašto ne? ∗ Illidge je htio otići kući i onda u krevet; no Spandrell je zahtijevao da provede bar sat-dva u Tantamountovoj palači. »Moraš dati da te vide«, reče on. »Radi alibija. Ja idem k Sbisi. Tamo ćemo naći desetak ljudi da za mene jamče.« Illidge pristane tek kad mu se zaprijetio silom. On se bojao nesnosne muke da ma s kime govori — čak i s čovjekom koji je tako malo radoznao, tako zaokupljen i odsutan duhom, kao što je lord Edward. »Neću to moći podnijeti«, ponavljao je neprestano gotovo plačući. Morali su odnijeti tijelo, vezano u položaju djeteta u utrobi — nositi ga, nježno stisnuta u intimni zagrljaj od kojega su posrtali, izvan kuće, te onda preko stepenica na cestu. Jedna jedina zelenkasta plinska svjetiljka ispod svoda bacala je tek slabo svjetlo na ulicu; ipak je ovo bilo dovoljno da ih oda, da je tko slučajno prošao kraj ulaza kad su iznijeli svoj teret i podigli ga u kola. Najprije su položili stvar poleđice na pod; ali su se uvis povučena koljena izdizala iznad ruba karoserije. Spandrell se morao popeti u kola, gurati i povlačiti teško tijelo na bok, tako da su koljena ležala na rubu stražnjeg sjedala. Oni zatvoriše vrata, povukoše prevlaku i pričvrstiše je snažno na njeno mjesto. »Savršeno«, reče Spandrell. On uhvati svoga druga za lakat. »Potrebno ti je još malo konjaka«, doda on. No unatoč konjaku Illidge je još uvijek bio slab i tresao se, kad su krenuli. A nije ni Spandrellovo natezanje sa mehanizmom nepoznatih mu kola bilo ni najmanje proračunato da mu umiri živce. Najprije su žestoko udarili natraške u zid na kraju konjušnica; i prije no što je otkrio tajnu mašinerije, Spandrell je dva puta nehotice zaustavio stroj. On dade oduška svojoj razdraženosti s nekoliko kletvi i onda se nasmija. Ali za Illidgea, ove su male nedaće, budući da su uzrokovale gubitak koje minute vremena da izmaknu s tog strašnog i prokletog mjesta, bile katastrofa. Njegov užas i tjeskoba, nestrpljivost postadoše gotovo histerični. »Ne, ne mogu, doista ne mogu«, prosvjedovao je on, kad mu je Spandrell rekao da mora provesti veče u Tantamountovoj palači. »A ipak«, reče drugi, »ti ćeš i te kako prokleto dobro ići«, i on okrene kola u Mali. »Ostavit ću te kod vrata.« »Ne, doista ne!« »A ako bude potrebno, nogom ću te gurnuti unutra.« »Ne bih mogao podnijeti da budem ondje, ne bih mogao podnijeti.« »Ovo su izvanredno ugodna kola«, reče Spandrell značajno promijenivši temu. »Užitak ih je voziti.« »Ne bih mogao podnijeti«, ponovi Ilidge plačno.

»Držim da tvorničari garantiraju stotinu milja na sat na trkalištu.« Zakrenuše pored palače St. Jamesa u Pali Mali. »Evo nas«, reče Spandrell, zastavši uz pločnik. Illidge pokorno iziđe, pređe pločnik, uspne se uz stepenice i pozvoni. Spandrell je čekao dok se vrata nisu za njim zatvorila, a onda krene dalje u St. James Square. Dvadeset ili trideset kola bilo je parkirano oko središnjih vrtova. On se uvuče među njih vozeći natraške, zaustavi stroj, iziđe i pješke ode do Piccadilly Circusa. Uzevši kartu po jedan peni odveze se autobusom do kraja Charing Cross Roada. Stabla na Soho Squareu sjala su zeleno u svjetlu na kraju uske uličice između tvorničkih zgrada. Dvije minute kasnije našao se on kod Sbise, ispričavajući se Burlapu i Ram-pionu što je toliko zakasnio. ∗ »Ah, eto vas«, reče lord Edward. Jako se veselim što ste došli.« Illidge promrmlja nejasnu ispriku što nije ranije došao. Imao je sastanak s nekim čovjekom. Poslovno. Ali pretpostavimo, pitao se on prestravljeno dok je govorio, pretpostavimo, da lord Edtvard zapita s kakvim čovjekom i u kakvom poslu? Ne bi znao što da odgovori; potpuno bi klonuo. No Stari kao da čak nije ni čuo njegovih isprika. »Bojim se da vas moram zamoliti da nešto izračunate za mene«, reče on svojim dubokim nejasnim glasom. Lord Edward je postao prilično dobrim matematičarom; ali »zbrajanje« je uvijek bilo iznad njegove moći. Nikad nije bio u stanju ispravno množiti. A što se tiče drugih djelidbi — prošlo je već pedeset godina otkad je to ma i samo pokušao. »Ovdje imam brojke.« On kucne po bilježnici, koja je ležala otvorena pred njim na pisaćem stolu. »To je za poglavlje o fosforu. Ljudsko smetanje ciklusa. Koliko smo pronašli da se P2O5 ,rasipa u more kanalima?« On okrene stranicu. »Četiri stotine tisuća tona. Tako je. Praktički izgubljeno. Jednostavno bačeno. A onda, tu je i glupi način, kako postupamo s lešinama. Tri četvrtine kilograma fosfornog pentoksida u svakom tijelu. Moglo bi se kazati, da ga se vraća zemlji.« Lord Edward bio je pripravan da dopusti svaku ispriku, da je unaprijed zamisli, da bi je mogao pobiti, kao i svako nadmudrivanje. »Ali kako nepotpuno!« zabaci on sve isprike i raznese naročite zamjerke u komadiće. »Tijela trpaju zajedno u groblja! Kako onda možete očekivati da fosfor bude razdijeljen? On nesumnjivo nalazi svoj put u životni ciklus u toku vremena. Ali za naše svrhe on je izgubljen. Povučen iz opticaja. A sada, uzevši da svaka lešina ima tri četvrtine kilograma P2O2 , i da je pučanstvo svijeta osamnaest stotina milijuna uz prosječni mortalitet od dvadeset na tisuću, kolika je onda čitava količina što se svake godine vraća zemlji? Vi znate zbrajati, dragi moj Illidge. Ja ću to vama prepustiti.« Illidge sjedne šuteći, zastrvši lice rukom. »Ali onda čovjek mora da se podsjeti«, nastavi Stari, »da ima mnogo ljudi koji se rješavaju mrtvaca razboritije negoli što mi to činimo. U stvari, jedino je među bijelim rasama da se fosfor uzima iz cirkulacije. Drugi narodi nemaju nekropola, nepromočivih ljesova i zidanih grobnica. Jedini narod, koji je još rasipniji od nas, su Indijci. Oni sažižu tijela i bacaju pepeo u rijeke! Ali Indijci su glupi u svemu. Način kako spaljuju kravlji izmet, umjesto da ga meću natrag u zemlju. I onda se ljudi čude da polovina stanovništva nema dovoljno da jede. Morat ćemo

napraviti poseban račun za Indijce. Ja, međutim, nemam brojeva. No hoćete li vi u međuvremenu izraditi ukupni zbroj za čitav svijet? I još jedan, ako vam nije teško, za bijele rase. Imam negdje ovdje popis pučanstva. I, razumije se, da će postotak smrtnosti biti niži od prosjeka za čitav svijet, u najmanju ruku u zapadnoj Evropi i Americi. Ne biste li ovdje sjeli? Ima mjesta na kraju stola.« On očisti prostor. »A ovdje je papir. A ovo je sasvim pristojno pero.« »Neće li vas smetati«, reče Illidge slabo, »ako na časak legnem. Ne osjećam se dobro.«

34 Bilo je gotovo jedanaest prije no što se Philip Quarles pojavio kod Sbise. Spandrell ga je ugledao kako ulazi i kimnuo mu da priđe k stolu za kojim je sjedio s Burlapom i Rampionom. Philip dođe šepajući preko dvorane i sjedne do njega. »Imam vijest za vas«, reče Spandrell, »a što je još važnije«, on se popipa po džepu, »ključ vaše kuće.« On mu ga pruži objašnjavajući kako je do njega došao. Kad bi čovjek samo znao što se dogodilo u njegovoj kući te večeri... »A Elinor je otišla u Gattenden«, nastavi on. »Dobila je brzojav. Djetetu kao da nije dobro. A ona vas očekuje sutra.« »Vraga očekuje!« reče Philip. »Ali ja imam najmanje petnaest sastanaka. Sto je dječaku?« »To nije navedeno.« Philip slegne ramenima. »Da je što ozbiljno, moja svekrva ne bi brzojavila«, reče on, podlegavši kušnji da reče nešto zabavno. »Ona je takva. Slučaj dvostruke upale pluća primit će ona savršeno mirno, a onda se strahovito uzrujati zbog glavobolje ili boli u trbuhu.« On se prekine da bi naručio omlet i pola boce mozelskog vina. A ipak, pomisli Philip, dječak baš nije sjajno izgledao ovih posljednjih sedmica. On poželi da nije podlegao kušnji. A ono što je rekao nije stvarno bilo ni najmanje zabavno. Nastojanje da bude zabavan — to je bio njegov glavni literarni nedostatak. Knjige bi mu bile mnogo bolje kad bi dopuštao da budu mnogo dosadnije. On utone u prilično mrku šutnju. »Ta djeca!« reče Spandrell. »Ako se čovjek hoće s njima baviti...« »A ipak mora da je divno imati dijete«, reče Burlap s potrebnom čeznutljivošću. »Ja često želim...« Rampion ga prekine. »Mora da je još divnije biti dijete. Mislim kad je čovjek odrastao.« On se naceri. »A što vi činite sa svojom djecom?« upita Spandrell. »Koliko god manje mogu. Na žalost, moraju ići u školu. Jedino se nadam da neće previše naučiti. Bilo bi zaista strašno, kad bi se razvili u male profesore pretrpane znanjem, koji se razbacuju svojim mudrim, malim, apstraktnim generalizacijama. Vjerojatno će to postati. Jednostavno da mi prkose. Djeca općenito prkose roditeljima. Ne, dakako, namjerno, već nesvjesno, jer ne mogu a da to ne čine, jer roditelji su vjerojatno otišli suviše daleko u jednom pravcu, pa priroda reagira, pokušavajući da se vrati natrag u stanje ravnoteže. Da, da, osjećam to u kostima. Postat će profesori, mali vragovi. Postat će strahoviti mali učenjaci. Kao što je vaš prijatelj Illidge«, reče on okrenuvši se Spandrellu koji se nelagodno trgne, kad je spomenuo to ime i koji se razljutio zbog toga što se trgnuo. »Strahoviti mali mozgovi, koji čine što god mogu da potlače srca i utrobe koje im pripadaju.« Spandrell se nasmiješi svojim značajnim prilično melodramatskim ironičnim osmijehom. »Mladi Illidge nije uspio potlačiti svoje srce i utrobu«, reče on. »Baš ni

najmanje.« »Dakako da nije. Nitko ih ne može potlačiti. Sve što se u tom postupku događa je to da se ovi pretvaraju od živih organa u smeće. A zašto se pretvaraju? Zbog čega? Zbog mnoštva glupog znanja i irelevantnih apstrakcija.« »Koje su na koncu konca sasvim zabavne same po sebi«, reče Philip prekinuvši šutnju da bi pohitao u pomoć intelektu. »Stvarati generalizacije i sticati znanje je zabavno. Za moj duh ono spada među najzabavnije stvari.« Philip nastavi razvijati svoje hedonističko opravdanje duhovnog života. »Čemu dakle da čovjek bude tako oštar prema našim malim razonodama?« završi on. »Vi ne osuđujete bol; zašto dakle osuđujete sportove intelektualaca?« »To je prilično rudimentarno, zar nije?« reče Rampion. »Drvo će se poznati po svojim plodovima. Plodovi golfa ili ne postoje, ili su nedužni, ili stvarno korisni. Zdrava jetra, na primjer — to je vrlo fini plod. Nasuprot, plodovi intelektualizma — gospode!« On napravi grimasu. »Pogledajte ih. Čitava naša industrijska civilizacija — to je njegov plod. Jutarnje novine, radio, kino, sve sami plodovi. Tenkovi i trinitrotoluol; Rockefeller i Mond — opet plodovi. Oni su rezultat sistematski organiziranog profesionalnog intelektualizma posljednjih dvije stotine godina. A vi od mene očekujete da odobravam vaše zabave? Ali, velim vam, meni je milija borba s bikovima. Sto znači mučenje nekoliko životinja i brutaliziranje nekoliko stotina gledalaca uspoređeno s upropaštavanjem, kaljanjem i degradiranjem čitavoga svijeta? A to je ono, što ste vi intelektualci radili, otkad ste profesionalizirali i organizirali svoje zabave.« »Dajte, dajte«, reče Philip. »Ta je slika ponešto jezovita. A u svakom slučaju, kad bi i bila točna, ne može se intelektualce smatrati odgovornima za primjenu njihovih rezultata, što su je izveli drugi ljudi.« »Oni jesu odgovorni. Zato jer su druge ljude odgojili u svojoj prokletoj intelektualističkoj tradiciji. Na koncu konca, drugi su ljudi tek intelektualci na drugoj razini. Poslovni čovjek tek je učenjak koji je slučajno dosta gluplji negoli pravi učenjak. On živi upravo tako jednostrano i intelektualno, ukoliko se radi o njegovom intelektu, kao i onaj drugi. A plod toga je unutarnja psihološka degeneracija. Jer razumije se«, doda on uzgred, »plodovi vaših zabava nisu tek vanjska aparatura suvremenog industrijskog života. Oni su i unutarnje raspadanje; oni su infantilizam i degeneracija, sve vrste mahnitosti, i primitivnih atavizama. Ne, ne, ne mogu podnijeti vaše dragocjene razonode duha. Daleko biste manje zla nanosili kad biste igrali golf.« »A istina?« upita Burlap koji je slušao diskusiju ne govoreći. »Kako je s istinom?« Spandrell kimne odobravajući. »Zar nju nije vrijedno tražiti?« »Dakako«, reče Rampion. »Ali ne ondje gdje je traže Philip i njegovi učeni i obrazovani prijatelji. Na koncu konca, jedina istina, koja nas uopće zanima ili koju možemo znati, je istina o čovjeku. A da je otkrijemo, moramo je tražiti čitavim bićem, a ne kakvim njenim specijaliziranim dijelom. Ono što učenjaci nastoje pronaći je nehumana istina. A nije da oni ikada mogu potpuno uspjeti; jer čak ni učenjak ne može potpuno prestati biti ljudski. Ali oni mogu krenuti donekle prema tome da se

odvoje od humanoga svijeta stvarnosti. Mučeći svoje mozgove mogu oni dobiti blijedi pojam o svemiru, kako bi ovaj izgledao, kad bi ga se promatralo nehumanim očima. Nešto svojom teorijom kvanta, nešto mehanikom valova, nešto teorijom relativnosti i svime tome sličnim, oni doista kao da su ponešto skrenuli izvan humanosti. No, a kakva je, do đavola, korist od toga?« »Ostavivši po strani zabavnost stvari«, reče Philip, »korist bi mogla biti kakvo začudno praktično otkriće, poput tajne raspadanja atoma i oslobađanja beskrajne količine energije.« »I dosljedno snižavanje ljudskih bića do potpune imbecilnosti i potpune podložnosti svojim strojevima«, naruga se Rampion. »Poznam vaše rajeve. Ali stvar o kojoj se ovaj čas radi je istina. Ova nehumana istina do koje učenjaci nastoje doći svojim intelektom je potpuno irelevantna za obični ljudski život. Naša istina, relevantna ljudska istina je nešto što čovjek pronalazi živeći — živeći potpuno čitavim bićem. Rezultati vaših razonoda, Philip, svih tih slavnih teorija o kozmosu i njihovih praktičnih primjena, nemaju ništa zajedničko s jedinom istinom, koja je od važnosti. A nehumana istina nije samo irelevantna; ona je i opasna. Ona odvraća ljudsku pažnju s važne humane istine. Ona ljude nagoni da izobličuju vlastito iskustvo, da bi proživljena stvarnost mogla biti u skladu s apstraktnom teorijom. Tako je, primjerice, ustanovljena nehumana istina — ili u najmanju ruku ona koja je bila prihvaćena u mojim mlađim danima — da sekundarne kvalitete nemaju stvarnog bitka. Čovjek ih shvati ozbiljno, poriče sama sebe, razara čitavo tkivo svoga života kao ljudskog bića. Jer ljudska su bića slučajno tako udešena, da su sekundarne kvalitete za njih jedine stvarne. Porecite ih i vi ste počinili samoubojstvo.« »No u stvarnosti«, reče Philip, »nitko ih doista ne poriče.« »Ne potpuno«, pristane Rampion. »Jer to se ne da učiniti. Čovjek ne može dokinuti svoje osjete i osjećaje potpuno, a da sama sebe fizički ne ubije. No on ih može potcijeniti nakon događaja. A u stvari, to i jest ono što mnogi inteligentni i obrazovani ljudi čine — potcjenjuju humano radi nehumanoga. Njihov je motiv drugačiji od onoga kršćana, ali je rezultat isti. Neka vrst samouništenja. Uvijek isti«, nastavi on nenadanim proplamsajem bijesa u svome glasu. »Svaki pokušaj da čovjek bude nešto više negoli čovjek — rezultat je uvijek isti. Smrt, neka vrsta smrti. Vi pokušavate biti više nego što po prirodi jeste i ubijate nešto u sebi, te postajete mnogo manje. Meni je tako dojadila sva ova glupost o višem životu, moralnom i intelektualnom napretku, življenju za ideale i svemu tome sličnom. Sve to vodi k smrti. Jednako sigurno kao i življenje za novac. Kršćani, moralisti, kultivirani esteti, pametni mladi učenjaci i nasmiješeni poslovni ljudi — sve jedne male ljudske žabe, koje se nastoje napuhnuti u bikove čiste spiritualnosti, čistog idealizma, čiste sposobnosti, čiste svjesne inteligencije, a koje se tek raspadnu i prestaju biti išta drugo doli komadići male žabe — i to truli komadići. Čitava je stvar velika glupost, velika odvratna laž, primjerice, taj vaš mali smradni sv. Franjo.« On se okrene Burlapu koji je prosvjedovao. »Tek mali smrad. Tek mali smrad«, ustrajao je Rampion. »Glupi tašti mali čovjek koji se nastoji napuhati u Isusa, a jedino uspijeva da u sebi ubije svaki tračak razuma ili poštenja što je u njemu bio, jedino uspjevši da

se pretvori u gadne smradne komadiće pravoga ljudskog bića. Išao je naokolo doživljavajući prijatna uzbuđenja ližući gubavce! Brr! Odvratni mali pervertit. Drži sama sebe suviše dobrim da bi poljubio ženu; želi biti iznad svega što je tako vulgarno kao što je prirodni zdravi užitak, a jedini je rezultat da ubije u sebi i posljednji tračak srži ljudskog dostojanstva, što ga je ikad imao, i postaje smradni, mali pervertit, koji može naći užitak u lizanju čireva gubavaca. Upamtite, on ne liječi gubavce. On ih tek liže. Za svoj vlastiti užitak. Ne njihov. To je odvratno!« Philip se nasloni natrag u svoju stolicu i nasmija se. Ali se Rampion bijesno okrene k njemu. »Možete se smijati«, reče on. »Ali nemojte sebi umišljati da ste u stvari išta bolji. Vi i vaši intelektualni učeni prijatelji. Vi ste ubili upravo toliko sebe kao i kršćanski manijaci. Da vam pročitam vaš program?« On podigne knjigu što je ležala do njega na stolu i počne okretati stranice. »Naišao sam na nju upravo sada dok sam dolazio ovamo autobusom. Evo nas.« On počne čitati izgovarajući francuske riječi pažljivo i jasno. »Plus un obstacle matériel, toutes les rapiditès gagnèes par la Science et la ricbesse. Pas une tare à l’indèpendance. Voir un crime de lèse-moi dans toute fréquentation, homnie ou pays, qui ne serait pas expressément voulu. L’énergie, le recueillement, la tension de la solitude, les transporter dans ses rapports avec de vrais semblables. Pas d’amour peut-être, mais des amitiés, rares, difficiles, exalteés, nerveuses; vivre comme on revivrait en esprit de dètachement, d’inquiétude et de revancbe.« Rampion zatvori knjigu i pogleda uvis. »To je vaš program«, reče on Philipu. »Formuliran po Marie Leneru 1901. Vrlo kratak, precizan i potpun. A bože moj, kako užasno! Nema tu tijela, ni dodira s materijalnim svijetom, ni dodira s ljudskim bićima, izuzevši intelekt, nema ljubavi...« »Mi smo to malo promijenili od 1901.«, reče Philip smiješeći se. »Ne u stvarnosti. Vi ste dopustili promiskuozni blud, to je sve. Ali ne ljubav, ne prirodni dodir i tok, ne odricanje duhovne samosvijesti, ne prepuštanje nagonu. Ne, ne. Vi se držite svoje svjesne volje. Sve mora biti expressément voulu, čitavo vrijeme. A veze moraju biti isključivo duhovne. Život se mora živjeti, ne kao da je to život u svijetu živih ljudi, nego kao da je osamljena uspomena, mašta i meditacija. Beskrajna masturbacija poput užasne Proustove velike knjige. To je viši život. A ovo je eufemistički naziv za početak umiranja. Značajno je i simbolično da je ta Leneruova bila gluha i slijepa. Vanjski i vidljivi znak nutarnje i spiritualne istine. Jadni stvor! Ona je bar imala nekakvu ispriku za spiritualnost. Ali druge pristaše višeg života, oni koji nemaju nikakvog tjelesnog nedostatka — njima se to ne da tako oprostiti. Oni su se osakatili namjerice, iz šale. Šteta da se na njima ne pokazuju vidljive grbe ili izbuljene oči. Čovjek bi bolje znao s kim ima posla.« »Točno«, reče Philip kimnuvši i nasmije se glumeći raspoloženje koje je imalo prikriti zbunjenost što ju je osjetio kad je Rampion spomenuo tjelesne nedostatke. »Točno.« Nitko ne smije misliti da on zbog toga što ima kljastu nogu potpuno ne cijeni opravdanost Rampionovih primjedbi o iznakaženosti. Irelevantna bučnost njegova smijeha nagna Rampiona da ga upitno pogleda. Što li mu je? Nije se mogao mučiti ispitivanjem.

»Sve je to prokleta laž«, nastavi on, »i to idiotska laž — sve to pretvaranje, da je čovjek više nego čovjek. Idiotsko zato, jer nikad ne uspijeva. Vi pokušavate biti više nego ljudi, ali jedino uspijevate napraviti se manjima od čovjeka. Vječno.« »Tako je, tako je!« reče Philip. »Mi hodamo po zemlji i ne trebaju nam krila.« I nenadano začuje on bučni glas svoga oca, gdje govori, »ja sam imao krila. Ja sam imao krila«, on ugleda njegovo porumenjelo lice i grozničavo ružičastu pidžamu. Smiješno i žalosno. »Znate li vi čije su ovo riječi?« nastavi on. »To je posljednji redak pjesme što sam je napisao za Newdigateovu nagradu u Oxfordu, kad mi je bila dvadeset i jedna godina. Tema je bila 'Kralj Artur’, ako se dobro sjećam. Suvišno je reći da nisam dobio nagradu. No taj je redak dobar.« »Šteta da niste živjeli u skladu s njime«, reče Rampion, »umjesto da se prostituirate tražeći apstrakcije. Ali razumije se, nitko nije ravan ljubitelju apstrakcija u osuđivanju apstrakcija. On iz iskustva zna kako ove uništavaju život. Običan čovjek može hodati usporedo s njima. On može imati i krila tako dugo dok se ujedno sjeća da ima i noge. Tek onda, kad ljudi nastoje čitavo vrijeme letjeti, onda zastrane. Oni žele biti anđeli; ali sve što im uspijeva jest to da postaju ili kukavice i guske u jednu ruku, ili opet odvratni strvinari i vrane lešinarke u drugu.« »Ali sve to«, reče Spandrell prekinuvši dugu šutnju, »je tek evanđelje animalizma. Vi nam tek savjetujete da se vladamo kao životinje.« »Ja vam savjetujem da se vladate kao ljudska bića«, reče Rampion. »A to je ponešto različito. Međutim kako bilo«, doda on, »to je vraški bolje negoli se vladati kao životinja — naime, prava, nepatvorena nepripitomljena životinja — negoli iznalaziti đavola i onda se vladati kao ono što se izumilo.« Nastade kratka šutnja. »Recimo, da im kažem«, pomisli Spandrell, »recimo, da im kažem, da sam se upravo bio bacio na čovjeka iza paravana i udario ga postrance po glavi batinom.« On ponovno gutne nešto konjaka. »Ne«, reče on glasno, »nisam baš tako uvjeren u ono što kažete. Vladati se poput životinje, znači vladati se poput stvora koji je s onu stranu dobra i zla. Vi morate najprije znati što je dobro prije no što se možete početi vladati poput đavla.« A ipak sve je to tek glupo, prljavo i odvratno. Da, i silno glupo, ogromna glupost. U srži ploda sa stabla spoznaje dobra i zla našao je on, ne vatru i otrov, nego tek smeđu odvratnu trulež i nekoliko sitnih crva. »Stvari postoje jedino u obliku svojih suprotnosti«, nastavi on namrštivši se na svoje vlastite misli. »Đavo uključuje pojam Boga.« »Nema sumnje«, reče Rampion nestrpljivo. »Đavo apsolutnog zla uključuje Boga apsolutnog dobra. No, pa šta onda? U kakvoj je to vezi s vama ili sa mnom?« »Rekao bih, velikoj.« »To je isto toliko s nama u vezi kao i činjenica što je ovaj stol sastavljen od elektrona, ili beskrajnog niza valova, koji se talasaju u nepoznatom mediju, ili velikom broju točaka u četverodimenzionalnom kontinuumu, ili od čega nas već Philipovi učeni prijatelji uvjeravaju da je ovaj sazdan. Upravo toliko. A to znači, praktički ništa. Vaš apsolutni Bog i apsolutni Đavo pripadaju vrsti irelevantnih nehumanih činjenica. Jedina stvar, što se nas tiče su mali relativni bogovi i đavoli, historije i geografije, mala relativna dobra i zla individualne kazuistike. Sve drugo je

nehumano i sporedno, a ako dopustite da na vas djeluju nehumani apsolutni obziri, onda neizbježivo pravite od sebe ili ludu ili lupeža ili možda oboje.« »Ali i to je bolje negoli napraviti od sebe životinju«, naglašavao je Spandrell. »Ja bih radije bio budala ili prostak, negoli bik ili pas.« »Ali nitko od vas ne traži da budete bik ili pas«, reče Rampion nestrpljivo. »Nitko od vas ne traži da budete išta drugo doli čovjek. Pamtite, čovjek. Ne anđeo ili đavo. Čovjek je stvor na žonglerskom užetu, koji oprezno korača, uravnotežen, s duhom, sviješću i dušom na jednom kraju svoje motke za balansiranje, a s tijelom, nagonom i svim onim što je nesvjesno, zemaljsko i zagonetno na drugome. Uravnotežen. A to je prokleto teško. I jedina apsolutnost, što je on ikada može stvarno spoznati, je apsolutnost savršene ravnoteže. Apsolutnost savršene relativnosti. A to je intelektualni paradoks i besmislica. Ali takva je i sva stvarna, prava, živa istina — s logičkog gledišta tek besmislica. A logika je tek besmislica u svjetlu žive istine. Možete birati što želite, logiku ili život. To je stvar ukusa. Nekim je ljudima milije da budu mrtvi.« »Milije da budu mrtvi.« Te su riječi odjeknule Spandrellovim duhom. Everard Webley, gdje leži na podu svezan poput pileta. Zar mu je milije biti mrtav? »Ipak«, reče on polagano, »neke stvari moraju uvijek ostati apsolutno i radikalno zle. Primjerice, ubojstvo.« On je htio vjerovati, da je ono više negoli tek nisko, prljavo i odvratno. Htio je vjerovati da je također strašno i tragično. »To je apsolutno zlo.« »Ali zašto apsolutnije od ma čega drugog?« reče Rampion. »Postoje okolnosti u kojima je ubiti nekoga očito potrebno, pravo i dobro. Jedino apsolutno zlo djelo, u koliko ja to mogu znati, što ga čovjek može počiniti, jer je djelo protiv života, protiv svojeg vlastitog integriteta. Čovjek čini zlo ako sama sebe izopačava, ako iskrivljuje vlastite nagone.« Spandrell je bio sarkastičan. »Mi se opet vraćamo životinjama«, reče on. »Idemo naokolo bjesneći, zadovoljavajući svoje apetite, kad ih osjetimo. Zar je to posljednja riječ ljudske mudrosti?« »Pa to, u stvari, i nije tako glupo, kako vi to nastojite prikazati«, reče Rampion. »Kad bi ljudi išli naokolo zadovoljavajući svoje nagonske želje jedino kad bi ih doista osjećali, poput životinja, koje tako prezirete, vladali bi se neusporedivo bolje, nego što se većina civiliziranih ljudi danas vlada. Nije prirodni apetit i spontana nagonska želja ono što ljude čini tako životinjskima — ne, 'životinjskima’ je kriva riječ; ona sadrži uvredu životinjama — dakle reći ću i previše ljudski zlima i opakima. Njih takvim čini mašta, intelekt, njegovi principi, tradicija i odgoj. Ako se nagone prepusti samima sebi, učinit će oni veoma malo zla. Kad bi ljudi ljubili jedino kad ih zanese strast, kad bi se borili jedino kad su bijesni ili prestrašeni, kad bi otimali dobra jedino kad bi osjećali potrebu ili bili zaneseni neodoljivom željom za posjedovanjem — ta, onda, uvjeravam vas, da bi ovaj svijet bio daleko sličniji Kraljevstvu Nebeskom, nego što je pod našom sadašnjom kršćansko-intelektualno-znanstvenom dispenzacijom. Nije instinkt ono što stvara Casanove, Byrone i Lady Castlemainke; već golicava mašta, koja umjetno draška apetit, izaziva želje koje prirodno ne postoje. Kad bi se Don Juani i Don Juanke jedino pokoravali svojim željama, imali bi vrlo malo

ljubavnih afera. Oni se moraju draškati u duhu prije negoli počnu bivati prigodno promiskuozni. A isto vrijedi i za druge nagone. Nije nagon za posjedovanjem ono što je modernu civilizaciju učinilo mahnitom za novcem. Nagon za posjedovanjem valja umjetno draškati odgojem, tradicijom i moralnim principima. Zgrtačima novca valja kazati da je zgrtanje novca prirodno i plemenito, da su štedljivost i radinost vrline, da nagovarati ljude da kupuju stvari koje im nisu potrebne znači kršćansko djelo. Njihov nagon za posjedovanjem nikad ne bi bio dovoljno jak da ih sili na neprestano zgrtanje od jutra do mraka kroz čitav život. Njega treba povremeno potaknuti maštom i intelektom. A onda sjetite se civiliziranoga rata. On nema ništa zajedničko sa spontanom borbenošću. Ljude valja nagnati zakonom i onda razdražiti propagandom prije no što će htjeti da se bore. Više biste učinili za mir, kad biste ljudima rekli da se pokoravaju spontanim diktatima svojih borbenih nagona, negoli osnivanjem ma kolikog broja Liga naroda.« »A još biste više učinili«, reče Burlap, »kad biste im rekli da se pokoravaju Isusu.« »Ne, ne ,biste. Govoriti im da se pokoravaju Isusu, značilo bi govoriti im da budu više od čovjeka. A kad čovjek nastoji biti više od čovjeka, uvijek u praksi, uspijeva da bude manje od čovjeka. Govoriti ljudima da se pokoravaju Isusu, doslovno znači govoriti im, neizravno, da se vladaju kao idioti i konačno kao đavoli. Sjetite se samo primjera. Stari Tolstoj — veliki čovjek koji se namjerno pretvorio u idiota, nastojeći da bude više nego veliki čovjek. Vaš strašni mali sv. Franjo.« On se okrene Burlapu. »I opet jedan idiot. Ali već na prekretnici dijabolizmu. Na monasima Tebaide vidite isti proces nastavljen korak dalje. Oni su prešli granicu. Oni su doprli do toga da postanu đavo-lima. Trapljenje, uništavanje svega što je dostojno, lijepo i živo. To je bio njihov program. Nastojali su slijediti Isusa i biti više negoli tek ljudi; a sve što su postigli jest to da su postali utjelovljenje čiste đavolske destruktivnosti. Mogli su biti potpuno dostojna ljudska bića, da su tek postupali vladajući se prirodno, u skladu sa svojim nagonima. Ali ne, htjeli su biti više negoli ljudi. I tako su postali tek đavlima. Najprije idioti, a onda đavli, nedotupavi đavli. Brr!« Rampion napravi grimasu i s gađenjem potrese glavom. »A kad čovjek pomisli«, nastavi on negodujući, »da je svijet pun tih kreatura! Koje, doduše, ne idu sasvim tako daleko kao sv. Antun i njegovi demoni ili sv. Franjo i njegovi slaboumnici. Ali iste vrste. Različni tek u stupnju. I svi oni koji su perverzni na isti način — koji nastoje biti nehumani. Nehumano nabožni, nehumano moralni, nehumano intelektualni i naučni, nehumano specijalizirani i sposobni, nehumano poslovni ljudi, nehumano gramzljivi i željni posjedovanja, nehumano pohotni i donžuanski, nehumano svjesni individui, čak i u ljubavi. Sami pervertiti. Perverzni s obzirom na dobrotu ili zloću, s obzirom na duh ili tijelo; ali uvijek odudarajući od središnje norme i uvijek zastranjujući od humanosti. Svijet je ludnica perverznih. Četvorica takvih nalazi se sada za ovim stolom.« On pogleda naokolo iscerivši se. »Pervertit tipa čistoga malog Isusa.« Burlap se osmjehne kao da mu oprašta. »Intelektualno-estetski pervertit.« »Hvala na komplimentu«, reče Philip.

»Moralno-filozofski pervertit.« On se okrene k Spandrellu. »Pravi mali Stavrogin. Oprostite mi što to kažem, Spandrell; ali vi ste, u stvari, najsilnija budala.« On pogleda uporno u njegovo lice. »Smiješite se poput svih tragičnih karaktera romana skalupljenih u jedno! No to vam ne pomaže. To ne pokriva bezazlenog sirotana ispod maske.« Spandrell zabaci glavu unatrag i tiho se nasmija. Kad bi samo znao, pomisli on, kad bi samo znao... No kad bi znao, zar bi ga onda držao manjom budalom? »Smijte se samo, stari Dostojevski! Ali dopustite mi da vam kažem da je Stavrogin onaj koga je trebalo nazvati idiotom, a ne Miškin. On je bio neusporedivo veća budala, potpuniji pervertit.« »A kakva vrst budale i pervertita je četvrta osoba za ovim stolom?« upita Philip. »Doista, kakva?« Rampion potrese glavom. Njegova se lijepa kosa zatalasa poput svile. On se nasmiješi. »Pedagoški pervertit. Jeremijski pervertit. Pervertit koji je zabrinut za ovaj nevaljali stari svijet. A iznad svega pervertit brbljavosti.« On ustade. »To je razlog zašto idem kući«, reče on. »Način kako sam govorio — je doista nehuman. Doista skandalozan. Stid me je. No u tom i jest poteškoća: kad se čovjek bavi nehumanim stvarima i ljudima, onda neizbježno postaje i sam nehuman. Sve je to vaša krivnja.« On se posljednji put naceri i ode. Burlap dođe kući i nađe Beatrice gdje ga kao obično čeka. Sjedeći — jer to je bila njegova ljupka djetinjasta navika što ju je stekao za vrijeme posljednjih nekoliko sedmica — na podu do njenih nogu, dok mu je glava s malom ružičastom tonzurom usred tamnih kovrčica počivala na njenu koljenu, pio je on svoje vruće mlijeko i govorio o Rampionu. Izvanredan čovjek, pa čak i velik čovjek. Velik? pitala je Beatrice negodujući. Nije voljela čuti da se pridaje veličina ikojem živom čovjeku (mrtvi su bili druga stvar; bili su mrtvi), ukoliko to nije bilo samome Denisu. Jedva velik, ostajala je ona ljubomorno uporna. Pa, možda ne baš sasvim. Ali vrlo blizu toga. Kad ne bi imao onu čudnu neosjetljivost za duhovne vrijednosti, onu predrasudu, ono slijepo mjesto. Taj njegov stav bio je za osudu. Rampion se opirao nečemu što se je suviše razvilo u jednome pravcu; no u procesu opiranja krenuo je on sam suviše daleko u drugom. Primjerice, ona njegova nesposobnost da shvati sv. Franju. Groteskne i doista ružne stvari što ih je znao reći o svecu. Bilo je to izvanredno i žalosno. »Što kaže?« upita Beatrice strogo. Otkad je upoznala Burlapa, uzela je sv. Franju pod svoju zaštitu. Burlap joj ispriča, u malo pročišćenu obliku što je Rampion bio rekao. Beatrice se rasrdila. Kako je mogao reći takve stvari? Kako se usudio? To je sramota. Da, to je njegov nedostatak, prizna Burlap, pravi nedostatak. No tako se malo ljudi rodilo, doda on milosrdno ga ispričavajući, s pravim osjećajem za duhovnu ljepotu. Rampion je izvanredan čovjek u mnogim pogledima, no kao da mu nedostaje ono naročito osjetilo, koje omogućuje ljudima poput sv. Franje, da vide ljepotu, koja je iznad zemaljske ljepote. U nekom rudimentarnom obliku, on sam, pomisli, ga je imao. Gotovo svatko je u tom pogledu stranac. To je kao da čovjek normalno vidi u zemlji u kojoj je većina ljudi slijepa za boje. Zar to i Beatrice ne osjeća? Jer ona je,

dakako, jedna od onih rijetkih koje jasno vide. On je to odmah osjetio, kad ju je prvi put susreo. Beatrice ozbiljno kimne. Da, i ona to osjeća. Burlap joj se nasmiješi; on je to znao. Ona se osjeti ponosnom i važnom. Tako primjerice Rampionovo shvaćanje ljubavi; Burlap potrese glavom. Tako izvanredno surovo, animalno i puteno. »Strašno«, reče Beatrice s osjećajem. Denis, pomisli ona, toliko je različit. Ona pogleda nježno na glavu, što je tako povjerljivo počivala na njenim koljenima. Obožavala je način kako se njegova kosa kovrčala, njegova veoma mala lijepa uha, pa čak i ružičasto golo mjesto na vrhu njegova tjemena. Ta mala ružičasta tonzura ugodno patetična. Nastade duga tišina. Burlap napokon duboko uzdahne. »Kako li sam umoran!« reče on. »Morali biste otići u krevet.« »Suviše sam umoran da bih se čak i pokrenuo.« On pritisne jače obraz o njeno koljeno i zatvori oči. Beatrice podiže ruku, oklijevajući je časak zadrži, ponovno je spusti, a onda je opet podigne i počne provlačiti blago prste kroz njegove tamne uvojke. Nastade ponovno duga šutnja. »Ah, nemojte prestati«, reče on kad je ona konačno povukla ruku. »To je tako ugodno. Takva krepost kao da izvire iz vas. Gotovo ste izliječili moju glavobolju.« »Zar vas boli glava?« upita Beatrice, a zabrinutost joj se kao obično izražavala u nekoj vrsti srdžbe. »Onda jednostavno morate u krevet«, zapovjedi ona. »Ali ja sam tako sretan ovdje.« »Ne, ja to zahtijevam.« Njezino brižno materinstvo bilo je potpuno probuđeno. Bila je to nasilna nježnost. »Kako ste okrutni!« potuži se Burlap nerado ustajući. Beatrice osjeti grižnju savjesti. »Gladit ću vas po glavi kad budete u krevetu«, obeća ona. Ona je sada također žalila za onom toplom mekom tišinom, onom nijemom intimnošću, što ju je provala njene nasilne brižnosti tako naglo razbila. Ona se opravdavala objašnjenjem da bi se glavobolja povratila, kad ne bi odmah otišao spavati, kad je od nje bio izliječen. I tako dalje. Burlap je bio u krevetu gotovo deset minuta, kad je ona došla da održi svoje obećanje. Bila je odjevena u zeleni jutarnji haljetak, a žuta joj je kosa bila spletena u dugu debelu pletenicu, koja se teško ljuljala, kad se kretala, poput teškog spletenog repa teretnog konja na izložbi. »Izgledate kao da vam je kojih dvanaest godina s tom pletenicom što vam visi niz leđa«, reče Burlap očaran. Beatrice se nasmija, prilično nervozno, i sjedne na rub kreveta. On podigne ruku i uhvati debelu pletenicu. »I suviše je dražesna«, reče on. »Ona upravo izaziva da je se povuče.« Šaleći se, on je malo potegne. »Pazite«, opomene ga ona. »Ja ću vas povući zauzvrat, unatoč vašoj glavobolji.« Ona ga uhvati za jedan od njegovih tamnih uvojaka. »Pax, pax!« zamoli je on, vraćajući se rječniku pripravne škole. »Pustit ću vas. Pravi razlog«, doda on, »zašto se mali dječaci ne vole tući s djevojčicama je

jednostavno to, što su djevojčice toliko bezobzirnije i okrutnije.« Beatrice se ponovno nasmija. Nastade tišina. Osjećala je kao da joj nedostaje daha i podrhtavala je, kao što se čovjek osjeća kad uzbuđeno očekuje da će se nešto dogoditi. »Boli li glava?« upita ona. »Prilično.« Ona ispruži ruku i dotakne se njegova čela. »Vaša je ruka magična«, reče on. Malom neočekivanom kretnjom okrene se on na bok ispod pokrivača i položi glavu na njeno krilo. »Tako«, prošapta on i zadovoljno uzdahnuvši zatvori oči. Beatrice je na časak bila iznenađena i gotovo prestrašena. Činilo joj se čudnim i strašnim, da ta tamna glava leži tvrdo i teško na njenim stegnima. Morala je zatomiti slabi drhtaj prije no što je mogla osjetiti radost zbog nepovjerljivosti njegove djetinje kretnje. Ona počne da ga gladi po čelu i tjemenu kroz guste tamne uvojke. Vrijeme je prolazilo. Oni ponovno utonuše u toplu, meku tišinu; nijema intimnost dodira bila je ponovno uspostavljena. Ona više nije bila nasilna u svojoj materinjoj brižnosti, nego jedino nježna. Oklop njene krutosti kao da se s nje otopio, otopio u toj toploj intimnosti zajedno s bojaznima, koje su ga činile potrebnim. Burlap ponovno uzdahne. On je bio kao u nekom blaženom drijemežu čulne pasivnosti. »Je li vam bolje?« upita ona tihim šapatom. »Još uvijek prilično boli na jednoj strani«, odgovori on šapćući. »Baš iznad uha.« I okrene glavu na drugu stranu tako da bi ona mogla lakše dohvatiti bolno mjesto, okrene je na drugu stranu tako da mu je lice bilo pritisnuto uz njen trbuh, njen meki trbuh, koji se tako živo pomicao kad je disala, koji je bio tako topao i mek na njegovu licu. Kad joj se njegovo lice dotaklo tijela, Beatrice osjeti nenadano vraćanje onih trenutačnih srsi bojazni. Meso joj je zaziralo od blizine te tjelesne intimnosti. No kako se Burlap nije micao, kako nije napravio nikakvu opasnu kretnju, nikakvo nastojanje za bliži dodir, njene su bojazni postepeno nestale, a njihovi drhtaji tek su uvećali i ojačali ono divno toplo čuvstvo nježnosti što je iza njih slijedilo. Ona je uvijek iznova provlačila prste kroz njegovu kosu. Toplina njegova disanja osjećala se na njemu trbuhu. Ona se malo strese; njena je sreća podrhtavala od slutnje i predosjećaja. Meso joj se streslo, ali je bilo nekako radosno; bojalo se, a ipak bilo radoznalo; zaziralo, ali se i zagrijavalo od dodira, pa čak, kroz svoje bojazni, i priželjkivalo. »Je li vam bolje?« prošapta ona ponovno. On malko pokrene glavu i jače pritisne lice uz njeno meko meso. »Da sada prestanem?« nastavi ona, »da odem?« Burlap podiže glavu i pogleda je. »Ne, ne«, molio je on. »Nemojte otići. Još ne. Nemojte slomiti čar. Ostanite još koji časak. Legnite koji časak pod pokrivač. Samo na časak.« Ne rekavši ništa, ispruži se ona kraj njega i povuče pokrivač na se, a on ugasi svjetlo.

Prsti koji su milovali njenu ruku u širokom rukavu, dodirivali su je delikatno, dodirivali je produhovljeno i, tako rekavši, bestjelesno, poput prstiju onih napuhnutih gumenih rukavica, koje tako uzbudljivo dodiruju lice čovjeka u tami seansa, donoseći utjehu s Drugoga svijeta i dokaz odanosti ljubljenih pokojnika. Milovati, a ipak ostati produhovljenom gumenom rukavicom na seansi, osvajati, ali kao s Drugoga svijeta — to je bio Burlapov dar. Blago, strpljivo, s beskrajnom bestjelesnom blagošću nastavljao je on da je miluje. Beatricein oklop sasvim se otopio. Meka djevojačka drhtava srž bila je ono što je Burlap milovao onim delikatnim dodirom prstiju duha s Drugoga svijeta. Njenog je oklopa nestalo; no ona se osjećala tako čudesno sigurna s Denisom. Nije osjećala nikakav strah, ili je, u najmanju ruku, osjećala tek slabe uzbuđene drhtaje svojeg još uvijek gotovo djetinjeg mesa, koji su tek pojačavali njenu sreću. Osjećala se tako čudesno sigurnom, čak i kad se — nakon onoga, što joj se činilo prijatnom vječnošću strpljivo ponovljenih milovanja od članka do ramena, pa opet natrag — ruka pružila s Drugoga svijeta i dotaknula se njenih grudi. Delikatno i gotovo bestjelesno ova ju je dodirivala, poput gumene puti ispunjene zrakom; spiritualno klizila je oblim mesom, a njeni su se anđeoski prsti zadržavali na koži. Kod prvoga dodira oble se grudi zatresu; one su imale svoje posebne bojazni u Beatriceinoj općoj sreći i osjećaju sigurnosti. No duhovna je ruka strpljivo, blago i umirljivo ponovila svoje milovanje, i opet ga ponovila, dok primirene, i napokon željne grudi ne počeše čeznuti za njenim povratkom i dok čitavo tijelo nije igralo od golicavih širenja ogranaka želja iz grudi. U tami produžavale su se vječnosti.

35 Idućeg dana, umjesto da jeca kod svakog vraćanja boli, dijete je počelo vriskati. — Jedan prodorni krik iza drugog ponavljao se satima gotovo točnošću mehanizma, satima koji su se Elinori činili čitavom vječnošću. Poput krika zeca u zamci. No tisuću puta gore; jer to je vriskalo njeno dijete, a ne životinja; njeno dijete, ulovljeno u zamku i u muci. Osjećala je kao da je i sama ulovljena u zamci. Ulovljena od svoje vlastite potpune nemoći da ublaži njegovu muku. Ulovljena onim nejasnim osjećajem krivnje, onom bezrazložnom vjerom (no upornom unatoč svojoj bezrazložnosti), onog sve nametljivijeg i nesnosnijeg uvjerenja, da je sve to, na neki nedokučivi način, n j e n a krivnja, kazna, zlurado posredna, za n j e n o nedjelo. Uhvaćena u vlastitu zamku, ali ostavši izvan njegove, sjedila je ona držeći malu ruku kao između nevidljivih pregača, ne mogavši mu pohitati u pomoć, očekujući kroz dječakovo ubrzano disanje i grozničavu šutnju vraćanje onog užasnog krika, očekujući da ponovno ugleda ono nenadano izobličeno lice, to uzdrhtalo malo tijelo raskidano od boli koju kao da mu je ona sama nekako nanijela. Napokon stigne i liječnik sa svojim sredstvima za uspavljivanje. Philip je stigao vlakom u dvanaest sati i dvadeset minuta. On se nije požurio da ustane i stigne kojim ranijim vlakom. Ljutio se što mora napustiti grad. Njegov kasni dolazak imao je obilježje prosvjeda. Elinor valja doista naučiti da ne pravi takvu zbrku svaki put kad dijete zaboli želudac. To je apsurdno. Ona ga dočeka na vratima, kad je izišao iz kola, tako blijeda i ispaćena, s tako tamno obrubljenim i očajnim očima, da se prestrašio, kad ju je vidio. »Ali ti si ona koja je bolesna«, reče on zabrinuto. »Što mu je?« Ona na časak ne odgovori, nego je stajala držeći ga, sakrivši lice na njegovu ramenu i stišćući se uza nj. »Dr Crowther veli da je meningitis«, prošapta napokon. U pola šest stigne njegovateljica, po koju je gospođa Bidlake brzojavila toga jutra. Večernje novine stigoše istim vlakom; vozač se vratio s nizom ovih. Na prvoj strani nalazila se vijest o otkriću tijela Everarda Webleyja u njegovim vlastitim kolima. John Bidlake, drijemajući nelagodno u svojoj knjižnici, bio je onaj komu su najprije donijeli novine. On ih pročita i tako se uzbudi viješću o smrti nekoga drugoga, da je sasvim zaboravio bavljenje svojom vlastitom. Pomlađen skoči na noge i poleti mašući novinama u predvorje. »Philip!« poviče on jakim zvučnim glasom, što ga nije imao sedmicama. »Philip! Dođi odmah amo!« Philip, koji je upravo izišao iz bolesničke sobe i stajao na hodniku razgovarajući s gospođom Bidlake, pohita dolje da vidi o čemu se radi. John Bidlake mu pruži novine s gotovo slavodobitnim izražajem lica. »Pročitaj to«, zapovjedi on važno. Kad su Elinori saopćili vijest, ona se gotovo onesvijestila. ∗ »Mislim da mu je jutros bolje, dr Crowther.«

Dr Crowther dotakne prstima svoju kravatu da vidi da li je ravna. Bio je to malen čovjek, živahan i gotovo previše pažljivo odjeven. »Mirniji, ha? Spava?« upita on telegrafski. Njegov je razgovor bio sveden na ono najpotrebnije. Bio je tek razumljiv i ništa više. Nije gubio energiju izgovarajući nepotrebne riječi. Dr Crowther je govorio onako kako se izrađuju Fordovi automobili. Elinor je osjećala veliku nesklonost prema njemu, ali je vjerovala u njega baš zbog tih osobina bahate sposobnosti i samopouzdanja, koje je mrzila. »Da, tako je«, reče ona. »Spava.« »Dakako da spava«, reče dr Crowther kimnuvši, kao da je sve to znao unaprijed — a tako je i bilo; jer bolest se odvijala svojim uobičajenim tokom. Elinor ga je pratila uz stepenice. »Je li to dobar znak?« upita ona glasom koji je moleći tražio povoljan odgovor. Dr Crowther isturi usnice, nasloni glavu malo na stranu, a onda slegne ramenima. »Pa...« reče on neodređeno i zašuti. On je uštedio energiju potrebnu za najmanje pet koraka time što nije objasnio da, kod meningitisa, iza faze depresije dolazi početna faza uzbuđenosti. Dijete je sada drijemajući provodilo svoje dane u nekoj vrsti obamrlosti, ne osjećajući boli (Elinor je za to bila zahvalna), ali je bilo nelagodno tupo s obzirom na ono što se oko njega događalo, kao da nije potpuno živo. Kad je otvorilo oči, vidjela je ona da su mu zjenice tako silno proširene da je šarenica jedva postojala. Modri i nestašni pogled maloga Phila pretvorio se u bezizražajnu tamu. Svjetlo, koje mu je uzrokovalo takvu bol za vrijeme prvih dana bolesti, nije ga više uznemirivalo. On se više ne bi trgnuo ili zadrhtao kod svakoga zvuka. U stvari, činilo se kao da dijete ne čuje kad bi mu se što reklo. Prođoše dva dana, a onda sasvim nenadano i s predosjećajem strašne bojazni, Elinor shvati da je gotovo potpuno gluh. »Gluh?« ponovi dr Crowther, kad mu je saopćila svoje strašno otkriće. »Obični simptom.« »No zar se ništa ne može učiniti?« upita ona. Zamka se opet oko nje zatvarala, zamka za koju je vjerovala da se iz nje oslobodila, kad je ono strašno vriskanje zamuklo. Dr Crowther potrese glavom živo, ali samo jedanput na svaku stranu. Nije govorio. Uštediti energiju potrebnu za jedan korak isto je što i dobiti je. »Ali mi ga ne možemo pustiti da ostane gluh«, reče ona, kad je liječnik otišao, obraćajući se s nekim nevjerovanjem i očajem svom mužu. Ne možemo ga pustiti da ostane gluh.« Znala je da on ne može ništa; ali ipak se nadala. Shvaćala je užas; no odbijala da mu vjeruje. »Ali ako liječnik kaže da se tu ne može ništa učiniti...« »Ali gluh?« ponavljala je ona neprestano pitajući se. »Gluh, Phil? Gluh??« »Možda će to samo od sebe proći«, primijeti on utješljivo razmišljajući, dok je izgovarao te riječi, da li ona još uvijek zamišlja da će dijete ozdraviti. Rano idućeg jutra, kad se ona u svom jutarnjem haljetku na vršcima prstiju uspela gore da čuje bolničarkin izvještaj o tome kako je proveo noć, našla je dijete već budno. Jedna vjeđa bila je širom otvorena, a oko, koje je bilo sama zjenica

gledalo je ravno uvis prema stropu; drugo je bilo napola zatvoreno u trajnom škiljenju, koje je davalo mršavom i upalom licu izraz jezovite veselosti. »Ne može ga otvoriti«, objasni bolničarka. »Paralizirano je.« Između tih dugih i kovrčastih trepavica, na kojima mu je tako često zavidjela, mogla je Elinor vidjeti da se je oko odmaklo u krajnji ugao očnice i da zuri postrance ukočenim slijepim škiljenjem. ∗ »Do vraga«, reče Cuthbert Arkwright tonom čovjeka kojemu je nanesena lična nepravda, »zašto, do vraga, Quarles ne dolazi natrag u London?« On se nadao da će od njega izvući predgovor za svoje novo ilustrirano izdanje Mimes of Herondas. Rustikacija, objasni mu Willie Weawer mnogosložno, nije dobrovoljna. »Dijete mu je bolesno«, doda on nakašljavši se malko u znak odobravanja samom sebi: »ono kao da je nesklono, kako vele u Danskoj, da se mnogo dulje uzdržava od blaženstva.« »Da, ali ja bih želio da se ono požuri«, progunđa Arkwright. On se namršti. »Možda će biti bolje da pokušam uhvatiti nekog drugog za svoj predgovor.« U Gattendenu dani su bili poput niza etapa nemoguće jezovita sna. Nakon što je bio nekoliko dana gluh, mali je Phil prestao također i da vidi. Škiljave oči bile su sasvim slijepe. A nakon gotovo čitave sedmice odmora, ponovno se iznenada pojavi bol prvih dana; on počne vriskati. Kasnije su ga nekoliko puta spopali žestoki napadaji grčenja; bilo je kao da je kakav đavo ušao u njega i da ga muči iznutra. A onda mu postade jedna strana lica i polovina tijela uzeta i meso počne da gotovo primjetljivo nestaje s njegovih kostiju, poput voska koji se otapa u vrućini neke unutarnje i nevidljive vatre. Uhvaćena u zamku svojom bespomoćnošću i onim strašnim osjećajem krivice, koju je vijest o Everardovu umorstvu tako silno uvećala, sjedila je Elinor kraj djetetova kreveta i promatrala faze bolesti, gdje slijede jedna iza druge, — svaka, činilo joj se, gora od posljednje, svaka još jezovitije nemoguća. Da, nemoguća. Jer takve se stvari ne mogu dogoditi, one se ne događaju. Bar ne njoj samoj. Nečije vlastito dijete ne smije biti nepotrebno mučeno i iznakažavano pred čovjekovim očima. Čovjek, koji ljubi izvjesnu ženu i kojega je ova (oh, pogrešno, griješno, i kako se pokazalo sudbonosno!) gotovo odlučila da zauzvrat i sama ljubi, ne može biti nenadano zagonetno umoren. Takvi se događaji jednostavno ne zbivaju. Oni su nemogući. A ipak, unatoč ovoj nemogućnosti, Everard je bio mrtav, a za maloga Phila svaki je dan držao u pripravi sve nesnosnije i nesnosnije mučenje. Kao u strašnu snu, nemogućnost je bila ostvarivana. Izvana je Elinor bila vrlo mirna, tiha i sposobna. Kad se bolničarka Butler potužila da obroci, što joj ih donose u bolesničku sobu, postaju putem hladni (i da li bi mogla dobiti indijski čaj, jer kineski nije bio dobar za njenu probavu?), naruči ona Liptonov čaj i udesi, unatoč upornom protivljenju Dobbsove, da se ručak i večera imaju donositi gore u vodom grijanim posudama za doručak. Sve što joj dr Crowther kratkoćom brzojava naređivao da čini, obavljala je ona točno, osim da se više odmara. Čak i bolničarka Butler nerado je morala priznati da je savjesna i metodična. No ona je pristajala uz liječnika, djelomično zato što je htjela da sama i

potpuno vlada u bolesničkoj sobi, a djelomično nepristrano, radi same Elinor. Ona je uvidjela da je taj mir plod napora; da je to tek upornost krajnje napetosti. Philip i gospođa Bidlake zahtijevali su uporno da se ona odmori; ali Elinor ih nije htjela poslušati. »Ali meni je sasvim dobro«, prosvjedovala je ona, poričući očitost svojeg bljedila i onih tamnih rubova oko očiju. Ona bi voljela, kad bi to bilo ljudski moguće, da uopće nikada ne spava ni ne jede. Budući da je Everard bio mrtav, a dijete se pred njenim očima mučilo, jelo i san činili su joj se gotovo cinični. Ali i samo posjedovanje tijela je cinična primjedba o duši i svim njenim osobinama. Ono je ipak takav cinizam koji duša mora prihvatiti, htjela to ili ne. Elinor je pokorno odlazila u krevet u jedanaest i dolazila dolje na obroke — iako jedino za to, da bi mogla imati snagu da podnese još više nesreće. Trpjeti bilo je jedino što je mogla činiti; htjela je da trpi toliko mnogo i toliko jako, koliko je mogla. »No, a kako je dječaku?« upitao bi njen otac površno, jedući svoju pileću juhu, kad bi se sastali na ručku. A kad bi mu dala kakav neodređeni odgovor, on bi žurno prešao na kakav drugi predmet razgovora. John Bidlake je postojano odbijao za vrijeme bolesti svoga unuka da dođe blizu bolesničke sobe. On je uvijek mrzio prizor patnje i bolesti, sve što ga je moglo podsjetiti na bolest i smrt, koje se tako strašno bojao za sebe sama. A u ovom slučaju imao je i naročiti razlog straha. Jer on je, onim svojim darom da pronalazi lična praznovjerja, kojima se uvijek odlikovao, potajno odlučio da je njegova vlastita sudbina vezana uz onu djeteta. Ako dijete ozdravi, onda će i on ozdraviti. Ako ne... Kad je to praznovjerje bilo jednom formulirano, onda ga se nije dalo zanemariti. »To je apsurdno«, pokušao se on uvjeriti. »To je potpuno besmisleno i idiotski.« Ali svaki nepovoljni izvještaj iz dječje sobe uzrokovao je da se stresao. Ući u sobu moglo bi značiti otkriti, sasvim nepotrebno, najstrašniju potvrdu svojih slutnji. A možda bi (tko zna?) djetetove patnje mogle na neki zagonetni način zaraziti i njega samoga. On čak nije želio ni čuti o dječaku. Izuzevši taj jedini kratki upit za vrijeme ručka, on ga nije nikada spomenuo i kad god je netko drugi o njemu govorio, on bi ili promijenio predmet razgovora (kradomice pri tom dotaknuvši drvo) ili se opet povukao izvan dohvata glasa. Nakon nekoliko dana ostali su se naučili razumijevati i respektirati njegovu slabost. Potaknuti osjećajem koji čovjeku nalaže da se s osuđenim zločincima ima postupati s naročitom pažnjom, oni su nastojali da u njegovoj prisutnosti izbjegavaju svaku aluziju na ono što se gore zbivalo. Philip je međutim nelagodno hodao po kući. Od vremena do vremena uspeo bi se on u dječju sobu; no nakon što bi izveo beziznimno uzaludan pokušaj da nagovori Elinor da ode, sišao bi za par minuta opet dolje. Nije mogao podnijeti da tamo dulje vremena sjedi. Uzaludnost Elinorina bespomoćnog bdijenja sablažnjavala ga je; on je uvijek imao strah pred tim da ništa ne radi, a u okolnostima poput ovih, dugotrajni duševni nerad bio bi mu prava muka. U intervalima između svojih posjeta bolesničkoj sobi, on bi čitao i pokušavao da piše. A onda, bila je tu i ta afera s Gladys Helmsley koju je trebalo srediti. Bolest djeteta

činila je put u London nemogućim i tako ga rješavala potrebe, da lično razgovara s Gladys. Willie Weawer — Willie koji je bio odvjetnik jednako kao i najpouzdaniji mu prijatelj — bio je onaj komu je povjerio taj posao. S kako silnim olakšanjem! On se je doista bojao sastanka s Gladys. Willieju, nasuprot, kao da se sviđao taj posao. »Dragi moj Phil«, pisao je on, »ja sam učinio što sam god mogao za tvog Starog Roditelja; ali čak i ono najbolje što mogu učiniti obećava da će biti ponešto skupo. Dama ima sve prijatne mlade draži (jedino me je profesionalna etika spriječila da pokušam malo zabavne superfetacije sa svoje strane); ali ona je i poslovna žena. Osim toga, njeni su osjećaji prema Starom R. žestoki. I to prilično opravdano, moram priznati da mislim, nakon onoga što sam od nje čuo. Znaš li gdje on hrani svoje ljubljene? Chez Lyons. Taj čovjek mora da je barmecidni manijak, kao što sam rekao mladoj dami, kad mi je to ispričala. (Suvišno je kazati da ona nije razumjela tu duhovitost; zbog toga je nudim tebi uz pet postotnu proviziju na sve honorare, koji proističu iz prodaje ma kojeg, ili ma kojih, djela u koje ti to uneseš.) Reci Starom R. da idući put doista mora nešto više potrošiti na svoje zabave; bit će to vjerojatno konačno ipak jeftinije. Savjetuj mu da ugađa svojoj guloznosti jednako kao i svojoj pohotnosti; traži od njega da obuzda svoju škrtost i umjerenost. Ja se vraćam na napadaj sutra, kad se nadam da ću dobiti uvjete ugovora o miru crno na bijelo. Jako mi je žao, što čujem, da tvojem potomku nije dobro. Tvoj W. W.« Philip se nasmiješi čitajući pismo i pomisli, »hvala Gospodu, da je to uređeno.« Ali posljednja izreka učini da se zastidio zbog svoje veselosti i osjećaja olakšanja. »Kako bezdana sebičnost« prekoravao je sama sebe. I kao da to želi popraviti, odšepesa on uz stepenice u dječju sobu, da bi malo prosjedio s Elinor. Mali je Phil ležao u obamrlosti. Lice mu je bilo gotovo do neprepoznavanja suho i upalo, a uzeta njegova strana bila je ukočena u neko iskrivljeno cerenje. Male su mu ruke neprekidno hvatale posteljinu. Disao je čas veoma brzo, a čas tako polagano, da se čovjek počinjao pitati da li uopće diše. Bolničarka Butler otišla je malo prodrijemati; jer njene su noći napola besane. Sjedili su zajedno šuteći. Phil prihvati ženinu ruku i zadrža je. Mjereno slabim, nepravilnim disanjem na krevetu, vrijeme je polagano odmicalo. U vrtu slikao je John Bidlake — žena ga je konačno nagovorila da pokuša taj eksperiment — prvi put otkad je stigao u Gattenden. I prvi je put, zaboravivši na sebe i svoju bolest, bio sretan. Kako čarobno! mislio je on. Krajobraz se sastojao od samih oblina, nabubrina i okruglih udubina, poput tijela. Orbizam, tako mi boga, orbizam! Oblaci su bili sa stražnje strane kerubina; a ta ravna tratina bila je blijedozelen nabubreni trbuh Nereide; gattendenska dolina slična posudi za punč bila je golemi pupak; svaka od onih breza u sredini, bila je trbušasti Silen ravno iz Jordana; a svi ti apsurdni okrugli grmovi zimzelena sprijeda bile su mnogostruke grudi zelene efeške Diane. Čitavi komadi tijela u lišću, porama i nabubrjeloj zemlji. Divno! I tako mi boga, što bi se od toga dalo učiniti! Ti serafinski kukovi morali bi biti nebeski odraz Dianinih grudi; orbistička tema s varijacijama; kukovi se spuštaju prema van i popreko platna prema površini slike; grudi se spuštaju prema unutra,

prema unutrašnjosti. A glatki trbuh bi trebao biti poprečno i vodoravno izmirenje tih dviju dijagonalnih kretnji, s velikim Silenom, u ponešto krivudavoj crti prikazan pred njim. A sprijeda na lijevo bit će silhueta ruba wellingtonije imaginativno prenesene onamo, da spriječi kretnje, da sasvim ne uteknu na slike; a kameni će zmaj vrlo zgodno doći na desno — jer to će morati biti zatvorena kompozicija, mali svemir s granicama iznad kojih se mašti neće dopustiti da vrluda. A oko će morati da gleda kao kroz kakav imaginarni tunel, ne mogavši zastraniti s fokusne točke u sredini velikoga pupka gattendenske posude za punč, oko koje će svi ostali fragmenti božanske anatomije biti harmonično poredani. »Tako mi boga«, reče John Bidlake u sebi glasno kunući iz čistog zadovoljstva duha, »tako mi boga!« I on počne slikati kao u kakvom bijesu. Šećući vrtom u svojoj beskrajnoj krstaškoj vojni protiv korova, gospođa Bidlake zastane na časak iza njega i pogleda preko njegova ramena. »Divno«, reče ona podjednako time komentirajući radinost svoga muža kao i njene slikarske rezultate. Ona krene dalje i nakon što je iščupala maslačak, zastane i zatvorenih očiju počne ponavljati svoje vlastito ime, »Janet Bidlake, Janet Bidlake, Janet Bidlake«, uvijek iznova, dok slogovi nisu izgubili za nju svako značenje i postali jednako zagonetni, besmisleni i proizvoljni kao što su riječi prizivača duhova. Abrakadabra, Janet Bidlake — zar je to doista ona sama? zar ona uopće postoji? i stabla? i ljudi? ovaj tren i prošlost? sve... Međutim, u bolesničkoj se sobi dogodila neobična stvar. Nenadano i bez kakvog predznaka, mali je Phil otvorio oči i pogledao oko sebe. One ugledaju majčine oči. Koliko mu je zgrčeno lice dopuštalo, on se nasmiješi. »Ta on može vidjeti!« usklikne Elinor. I kleknuvši do kreveta obavije ruke oko djeteta i počne ga cjelivati s ljubavlju koja je bila pojačana proplamsajem strastvene zahvalnosti. Nakon svih tih dana razroke sljepoće bila mu je zahvalna, duboko zahvalna, za taj pogled razumnog shvaćanja u njegovim očima i tog jadnog grčevitog pokušaja da se nasmiješi. »Milo moje«, ponavljala je ona i prvi put nakon mnogo dana počne plakati. Ona odvrati lice tako da joj dijete ne bi vidjelo suze, ustade i ode od kreveta. »To je suviše glupo«, reče ona ispričavajući se svome mužu, dok je brisala oči. »No ne mogu sebi pomoći.« »Gladan sam«, reče mali Phil nenadano. Elinor je opet bila na koljenima do kreveta. »Što bi htio jesti, mili moj?« No dijete nije čulo pitanje. »Gladan sam«, ponovi on. »Još je uvijek gluh«, reče Philip. »Ali opet može vidjeti, može govoriti.« Elinorino je lice bilo preobraženo. Ona je čitavo to vrijeme znala, usprkos svemu, da je nemoguće da on neće ozdraviti. Sasvim nemoguće. A sada se pokazalo da je bila u pravu. »Ostani ovdje«, nastavi ona. »Ja ću poletjeti i donijeti mlijeka.« Ona pohita iz sobe. Philip ostane uz krevet. Gladio je dječakovu ruku i smiješio se. Mali se Phil zauzvrat također smiješio. I on počne vjerovati da se možda doista dogodilo čudo.

»Nacrtaj mi nešto«, zapovjedi dijete. Philip izvadi svoje naliv-pero i našara na poleđini jednog starog pisma jedan od onih krajobraza, punih slonova i zrakoplova, vlakova, letećih svinja i parobroda, koje je njegov sin naročito volio. Slon se sukobio s vlakom. Mali se Phil počne slabo smijati s očitim uživanjem. O tome nije moglo biti sumnje; čudo se doista dogodilo. Elinor se vrati s nešto mlijeka i tanjurom želea. Obrazi su joj bili rumeni, oči bijahu joj sjajne, a lice, koje je svih tih dana bilo nabrano i ukočeno, dobilo je u trenu natrag svu svoju izražajnu gibljivost. Izgledalo je, kao da je iznenada ponovno oživjela. »Dođi da vidiš slonove«, reče mali Phil. »Tako su smiješni!« I između svakoga gutljaja mlijeka, svake žlice želea, Philip mu je morao pokazati najnoviji dodatak svojem pretrpanom krajobrazu — kitove u moru i ronioce gdje ih štipaju jastozi, dvije podmornice, gdje se bore i vodenog konja u balonu; vulkan u akciji, topove, svjetionik i čitavu vojsku svinja. »Zašto nikad ništa ne kažete?« upita dijete nenadano. Oni pogledaše jedno u drugo. »On nas ne može čuti«, reče Philip. Elinorin se izraz sreće na časak zamrači. »Možda sutra«, reče ona. »Ako je sljepoće nestalo danas, zašto se sluh ne bi povratio sutra«. »Zašto šapćete?« reče dijete. Jedini odgovor, što mu ga je mogla dati, bio je poljubac i da ga pogladi po čelu. »Ne smijemo ga zamarati«, reče napokon Elinor. »Držim da bi trebao da spava.« Ona protrese njegov jastuk, poravna plahte i nagne se nad njega. »Zbogom, milo moje.« Mogao je ipak odgovoriti na njen osmijeh. Elinor povuče zastore i oni na prstima izađoše. Na hodniku ona se okrene i počeka muža da dođe do nje. Philip je obujmi a ona se privije uz njega duboko uzdahnuvši. »Počela sam se bojati«, reče ona, »da će taj jezoviti san vječno trajati. Do kraja.« Ručak je tog dana bio kao kakva svečanost uskrsnuća, poput uskršnjeg sakramenta. Led se otopio s Elinor, postala je opet žena od krvi i mesa, a ne od kamena. A jadna gospođica Fulkes, u koje su simptomi nesreće bili jednaki onima vrlo teške prehlade u glavi popraćeni prištićima, ponovno je poprimila gotovo ljudski izgled i bila potaknuta na gotovo histerični smijeh slušajući šale i anegodote ponovno oživjelog Johna Bidlakea. Starac je bio ušao trljajući ruke. »Kakav krajobraz!« usklikne on sjedajući. »Tako sočan, tako jedar, ako znate što time mislim, tako mesnat — nema za to druge riječi. Kad ga čovjek pogleda dolazi mu voda na usta. Možda je to razlog zašto sam tako strahovito gladan.« »Ovdje je tvoja juha«, reče gospođa Bidlake. »Ali ti ne možeš od mene očekivati da čitavo jutro slikam hraneći se splačinama?« I unatoč prosvjedu on je uporno inzistirao na odresku. Vijest da je malom Philu bolje, povećala je njegovo zadovoljstvo (on je tri puta dotaknuo drvo obim rukama u isti mah). Osim toga, on je doista volio svoga unuka. Počeo je pripovijedati i iz njega je govorio stari gargantuovski Bidlake. Gospođica Fulkes se tako žestoko smijala jednoj od njegovih anegdota o Whistleru da se

počela daviti i morala sakriti lice u salvetu. Čak i u neodređenoj ljubaznosti smiješka gospođe Bidlake bio je tračak nečega poput veselja. U otprilike tri sata počne John Bidlake osjećati uobičajenu nelagodnost, koja je postajala svaki čas sve veća u utrobi. Od časa do časa bi mu se podrigivalo. On pokuša nastaviti slikati; no svega njegovog veselja za rad bilo je nestalo. Dianine grudi i anđeoske stražnjice izgubile su za nj svoj čar. »Neznatna smetnja u pylorusu.« Liječničke fraze sir Herberta ponovno su odjeknule u njegovu pamćenju. »Sadržina želuca... izvjesna poteškoća u prolaženju u duodenum.« Nakon naročito žestokog podrigivanja odloži on kičice i krene u kuću da legne. »Gdje je otac?« upita Elinor kad je sišla dolje na čaj. Gospođa Bidlake potrese glavom. »On se opet ne osjeća baš najbolje.« »O, bože.« Nastade šutnja i činilo se kao da se s njima u sobi nenadano pojavila smrt. Ali na koncu konca, on je star, mislila je Elinor; ta je stvar neizbježiva. Njemu je možda lošije, ali malom Philu je bolje; a to je jedino što je doista važno. Ona počne s materom govoriti o vrtu. Philip zapali cigaretu. Na vratima se začu kucanje. Bila je to služavka, noseći poruku bolničarke Butlerove: molila je, da odmah dođu gore. Grčevi su bili izvanredno žestoki; oslabljelo tijelo bilo je bez snage. Kad su stigli u dječju sobu, mali je Phil bio mrtav.

36 Zagonetka slučaja Webleyja, kao što su je novine odmah nazvale, bila je potpuna. Nije se moglo naći ključa njenom rješenju. U uredima britanskih slobodnjaka nije nitko ništa znao. Webley je otišao u uobičajeni sat i svojim uobičajenim prijevoznim sredstvom. On nije imao naviku da svojim podređenima govori o svojim privatnim stvarima; nikomu nije rekao kamo ide. A izvan ureda nitko nije primijetio kola od vremena, kad je Webley rekao svom vozaču da može otići, i vremena, kad se stražar na St. James Squareu počeo pitati, otprilike oko ponoći, koliko će još ova kola biti tamo ostavljena bez vlasnika. Nitko nije primijetio kad su kola bila parkirana i nitko nije zamijetio vozača kad ih je ostavio. Jedini otisci prstiju na boji kola i volanu bili su oni mrtva čovjeka. Osoba koja je upravljala kolima nakon umorstva očito je nosila rukavice. Ne, ključa rješenja nije bilo. Izravna evidencija nije uopće postojala. Policija je činila ono što je mogla na osnovi neizravnoga. Činjenica da tijelo nije bilo orobljeno, očito je ukazivala na politički motiv zločina. U uredima britanskih slobodnjaka nalazila se čitava zbirka prijetećih pisama. Webley je primao dva ili tri svake sedmice. »Oni su mi najmilija lektira«, običavao je kazati. Povedena je potraga za piscima ovih. Dva ruska Zidova iz Houndsditcha, jedna notingemska tipkačica i neki gorljivi mladi student iz Balliola bili su identificirani kao pisci najžešćih pisama i uhapšeni, jedino zato da bi ih se malo poslije pustilo na slobodu. Dani su prolazili. Ubojice su ostajali na slobodi. Štampa nije dopuštala da zanimanje za zločin opadne. U jednom dijelu konzervativne štampe otvoreno se tvrdilo, da je liberalno-laburistička vlada izdala nalog policiji, da se taj slučaj ne smije baš suviše detaljno istraživati. »Zaštićivanje ubojica.« »Socijalisti se boje svjetla.« »Politika je važnija od Deset zapovijedi Božjih.« Naslovi članka bili su živahni. Zločin je došao kao dar s neba opoziciji. Daily Mail raspisao je deset tisuća funti nagrade svakoj osobi koja bude mogla dati kakvu informaciju, koja bi mogla dovesti do hapšenja Webleyjevih ubojica. U međuvremenu, britanski su slobodnjaci gotovo podvostručili svoj broj u sedam dana. »Jeste li na strani umorstva? Ako niste, pridružite se britanskim slobodnjacima.« Ti su plakati zvjerali sa svakog oglasnog stupa. Čete slobodnjaka u uniformama i građanskim odijelima jurile su Londonom tražeći nove sljedbenike, izvodeći patriotske demonstracije i baveći se amaterski detektivskim poslom. Oni su također iskoristili tu priliku da izmlate izvjesni broj ljudi s čijim se nazorima nisu slagali. U Tottenhamu i East Hamu vodili su ljute borbe s neprijateljskim hordama i ozlijedili brojne redare. Kod Everardova pogreba, zelena je povorka više od tri milje duga pratila lijes do groba. Spandrell bi čitao sve novine svakog jutra. One su ga zabavljale. Kakva komedija! Kakva burleska! Kakav neusporedivi idiotizam! Illidgeu, koji je otišao u Lancashire da živi kod matere, poslao je dopisnicu sa slikom Everarda u odori na bijelom konju — dućani su ih sada bili puni; pokućarci su ih prodavali na ulicama.

»Mrtvi lav čini se kao da će počiniti više štete negoli živi pas«, napisa on na poleđini. »Bog je uvijek bio šaljivdžija.« Najbolja božja šala, ukoliko se radilo o njemu samom, bila je to da ga nije bilo. Jednostavno nije bilo. Ni Boga ni vraga. Jer da je bilo vraga, bio bi tamo i Bog. Sve što je bilo jest uspomena na ružnu odvratnu glupost i silna burleska. Najprije stvar smetlišta, a onda komedija. No možda je to ono što đavo doista jest: duh smetlišta. A Bog? Bog će u ovom slučaju biti jednostavno odsutnost smetlišta. »Bog nije po strani, nije iznad i nije izvana.« On se sjeti što je Rampion jednom bio rekao. »U najmanju ruku, nikakvi relevantni, ljudski važni oblik Boga nije iznad i izvana. A Bog nije niti unutra, u smislu kako protestanti upotrebljavaju tu izreku — sigurno spremljen u mašti, osjećajima, intelektu i duši. On je ovdje, dakako, među drugim mjestima. Ali on je unutra u onom smislu u kojem je komad kruha unutra onda kad ga se pojede. On je u samome tijelu, u krvi i utrobi, u koži i slabinama. Bog je cjeloviti rezultat, duhovni i tjelesni, svake misli ili djela koje ostvaruje život ili svakog bitnog odnosa sa svijetom. Bog je osobina djelovanja i odnosa — proosjećana, doživljena osobina. U svakom slučaju on to jest za naše svrhe, svrhe života. Jer, dakako, za svrhe saznanja i umovanja on može biti naš i desetak drugih stvari. On može biti Stijena Vjekova; može biti Jehova Starog zavjeta; može biti što god vam se svidi. No šta se to tiče nas, kao živih tjelesnih bića? Ništa, ništa, izuzevši da je u svakom slučaju štetno. Onaj čas, kad dopustite da spekulativna istina zauzme mjesto proosjećane nagonske istine kao vodiča kroz život, upropaštavate sve.« Spandrell je prosvjedovao. Ljudi moraju imati apsolutne vrijednosti, moraju se ravnati stalnim vanjskim znakovima. »Glazba postoji«, završio je on, »čak i ako ste vi slučajno lično neglazbeni. Morate priznati njeno postojanje, apsolutno bez obzira na svoju vlastitu sposobnost da je slušate i u njoj uživate.« »Spekulativno i teoretski da. Možete je priznati koliko hoćete. Ali nemojte dopustiti da vaše teoretsko znanje djeluje na vaš praktični život. Apstraktno vi znate da glazba postoji i da je lijepa. Ali nemojte se zbog toga pretvarati, kad čujete Mozarta, da doživljavate zanose, koje ne osjećate. Ako to učinite, postajete jednim od onih idiotskih glazbenih snobova, što ih čovjek sreće kod lady Edward Tantamountove. Onih, koji ne razlikuju Bacha od Wagnera, ali muču od zanosa čim zabruje gusle. Isto vrijedi i za Boga. Svijet je pun božjih snobova. Ljudi koji u stvari ne žive, koji nikada nisu učinili nikakvo životno djelo, koji nisu ni u kakvom živom odnosu s bilo čime; ljudi koji nemaju ni najmanjeg ličnog ili praktičnog znanja o tome što je Bog. Ali oni ipak muču u crkvama, guču kod svojih molitava, oni izopačuju i uništavaju svoje čitave jadne egzistencije postupajući u skladu s voljom jedne proizvoljne imaginarne apstrakcije, koju im se svidjelo da nazovu Bogom. Oni su tek čopor božjih snobova. Oni su jednako groteskni i prezira vrijedni kao i glazbeni snobovi kod lady Edward. Ali nitko nema razuma da to kaže. Božjim se snobovima dive, jer su tako dobri i pobožni kršćani. A u stvari, oni su tek mrtvi i trebalo bi im dati nogom u deblje dijelove i iskrenuti im noseve, da bi ih se prisililo da se prenu i ožive.«

Spandrell je mislio na taj razgovor sada, kad je ispisivao naslov na dopisnicu Illidgeu. Nije tamo bilo Boga, nije tamo bilo vraga; jedino uspomena na ružno vrludanje među smetlištima i prljavo prekapanje kukca izmetinara. Božji snob — to je ono čime bi ga Rampion nazvao. Prekapa po smeću u potrazi za nepostojećim Bogom. Ali ne, ne, Bog postoji, izvana apsolutan. Kako se inače može objasniti uspješnost molitve — jer uspješna je doista bila; kako da se objasni providnost i sudbina? Bog postoji, ali se skriva. Namjerno skriva. Radi se o tome, da ga se silom povuče iz visokog i dalekog skrovišta dolje. Ali Bog je bio šaljivdžija. Spandrell ga je čarolijama silio da se pojavi; i iz krvave pare magične žrtve, koja ga je na to silila, izašlo je tek smetlište. Ali čak i sam neuspjeh vračanja bio je dokaz da Bog jest ondje, vani. Ništa ne zadešava čovjeka izuzevši ono što je njemu slično. Smetlište ide smetlištu, izmetina izmetini. On nije uspio prisiliti Boga da iz svoje udaljenosti dođe u blizinu. Ali pojava smetlišta potvrdila je realnost Boga kao providnosti, Boga koji unaprijed određuje, koji je spasitelj ili ništitelj. Smetlište je bilo njegova unaprijed određena sudbina. Time što mu je opet dao smetlište, šaljivdžija, koji unaprijed sve zna, bio je jednostavno dosljedan. Jednoga dana u londonskoj knjižnici susreo je on Philipa Quarlesa. »Jako me je rastužilo kad sam saznao što se dogodilo vašem malom«, reče on. Philip nešto promrmlja izgledajući prilično nelagodno, poput čovjeka koji se našao u nezgodnom položaju. Nije mogao trpjeti da se itko približi njegovoj nesreći. Ona je bila privatna, tajna i sveta. Pozljeđivalo ga je da je pokazuje i nagonilo da se stidi. »Bio je to naročito nepotreban užas«, reče on, da bi razgovor sveo s osobitog i ličnog na opće područje. »Svi su užasi nepotrebni«, reče Spandrell. »Kako to Elinor podnosi?« Pitanje je bilo izravno i valjalo je na njega odgovoriti. »Loše.« On potrese glavom. »To ju je sasvim slomilo.« Zašto mu glas, pitao se on, zvuči tako čudno nestvarno i nekako šuplje? »Što ćete sada učiniti?« »Otići ćemo za nekoliko dana u inozemstvo, ako Elinor bude htjela putovati. Pomislio sam na Sienu. A onda ćemo možda nekamo na more, u Maremmo.« Bilo je ugodno zaći u te geografske pojedinosti. »Neće više dakle biti povučena života u Engleskoj«, reče Spandrell nakon kratke stanke. »Nestalo je razloga za to.« Spandrell polako kimne. »Sjećate li se razgovora što smo ga vodili u klubu sa Illidgeom i Walterom Bidlakeom? Ništa se nikada ne događa čovjeku izuzevši ono što mu je slično. Nastanjivanje na ladanju u Engleskoj nije vam uopće bilo slično. Ono se nije dogodilo. Bilo je to spriječeno. Bezobzirno, od Boga! Ali providnost podjednako upotrebljava nepoštena sredstva kao i poštena. Putovati naokolo, biti lutalac, biti promatrač — to je vama slično. Vi ste prisiljeni da činite ono što vam je slično.« Nastade šutnja. »A živjeti u nekoj vrsti smetlišta«, doda Spandrell, »to je meni slično. Što god ja činio, kako god uporno nastojao da izmaknem, ipak ostajem

na smetlištu. Držim da ću uvijek ostati.« Da, uvijek, nastavi on razmišljajući. On je zaigrao posljednju kartu i izgubio. Ne, ne posljednju kartu; jer još je jedna postojala. Pretposljednju. Hoće li također izgubiti i s posljednjom?

37 Spandrell je uporno zahtijevao da dođu bez odlaganja. Der Heilige Dankgesang eines genesenen an die Gottheit, in der lydischen Tonart jednostavno se mora čuti. »Ništa ne možete razumjeti, dok to niste čuli«, izjavi on. »Ono dokazuje mnoštvo stvari — Boga, dušu, dobrotu — neizbježno. Ono je jedini stvarni dokaz što opstoji; jedini stoga, jer je Beethoven jedini čovjek koji je mogao svoju spoznaju izraziti. Morate doći.« »Veoma rado«, reče Rampion, »ali...« Spandrell ga prekine. »Jučer sam pukim slučajem čuo da je a-mol kvartet priređen za gramofon. Pohitao sam i kupio stroj i ploče naročito za vas.« »Za mene? No čemu ta velikodušnost?« »Nikakva velikodušnost«, odgovori Spandrell smijući se. »Cista sebičnost. Htio sam da je vi čujete i potvrdite moje mišljenje.« »Ali zašto?« »Zato, jer ja vjerujem u vas i ako je vi potvrdite, vjerovat ću i u sebe.« »Kakva li čovjeka!« rugao se Rampion. »Trebali biste pristupiti u katoličku crkvu i uzeti ispovjednika.« »No vi morate doći«, govorio je ozbiljno. »Ali ne sada«, reče Mary. »Ne danas«, ponovi njen muž pitajući se, dok je to govorio, zašto je Spandrell tako čudno uporan. Što li je to s njim? Način kako se kreće i govori, pogled njegovih očiju... Tako uzbuđen. »Imam bezbroj stvari da obavim ovoga poslijepodneva.« »Onda sutra.« Kao da je pijan, pomisli Rampion. »Zašto ne dan kasnije?« reče on glasno. »To bi mi bilo mnogo lakše. A stroj u međuvremenu neće odletjeti.« Spandrell se bezglasno nasmije. »Ne, ali ja bih mogao,« reče on. »Mene vjerojatno neće prekosutra biti ovdje.« »Niste nam rekli da odlazite«, reče Mary. »Kamo?« »Tko zna?« odgovori Spandrell ponovno se nasmijavši. »Sve što ja znam je to, da više neću biti ovdje.« »Dobro«, reče Rampion, koji ga je radoznalo promatrao, »neka bude sutra.« Zašto je tako teatralan? pitao se on. Spandrell ode. »Sto to s njime nije u redu?« reče Rampion kad je otišao. »Nisam primijetila da nešto naročito ne bi s njime bilo u redu«, odgovori Mary. Rampion kretnjom oda svoju nestrpljivost. »Ti ne bi primijetila ni Posljednji sud«, reče on. »Zar nisi vidjela da suspreže svoje uzbuđenje. Poput poklopca lonca u kome vrije — susprezao se. A onaj teatralni način smijanja. Poput svjesnog lupeža u drami...«

»No zar je on glumio?« reče Mary, »zar je igrao budalu radi nas?« »Ne, ne. On je bio potpuno iskren. No kad je čovjek iskren u položaju svjesnog lupeža u melodrami, onda se neizbježno počinje vladati poput svjesnog lupeža. Čovjek glumi usprkos svojoj volji.« »No u čemu se on osjeća svjesni lupež?« »Kako bih ja to mogao znati«? reče Rampion nestrpljivo. Mary je od njega uvijek očekivala da nekom zagonetnom i magičnom intuicijom sve zna. Njena ga je vjera kadšto zabavljala i kadšto mu se sviđala, ali ga je povremeno i ljutila. »Zar me držiš Spandrellovim ispovjednikom?« »Nema nikakva razloga da bjesniš.« »Naprotiv«, reče Rampion, »nema nikakva razloga a da se ne razbjesnim. Ako se čovjek svladava, to je zbog toga, jer veći dio vremena živi zatvorenih očiju i napola spavajući. Kad bi bio uvijek budan, Gospode, onda ne bi ostalo puno staklenine čitave.« On ode u svoj atelje. Spandrell je polako hodao istočno od Chelsea uz rijeku, zviždeći u sebi neprestano uvodne fraze lidijske melodije iz Heilige Dankgesang. Uvijek iznova. Rijeka se protezala u magli. Glazba je bila poput vode u presušenoj zemlji. Nakon toliko godina suše bila je ona izvor, vodoskok. Kola za polijevanje ulica zaštropotaše u prolaženju, šireći za sobom svoj umjetni mlaz. Vlažna prašina bila je mirisna. Ta je glazba doka, kao što je bio rekao Rampion. U uličnom kanalu mala je bujica nosila zgužvani omot za cigarete i komad narančine kore prema otvoru. On prestade zviždati. Iskonski užas. Poput tovarenja smeća; tome je ovaj sličan. Tek odvratno i neugodno, poput čišćenja nužnika. Ne toliko strašan koliko glup, neopisivo glup. Glazba je dokaz: Bog postoji. Ali samo tako dugo dok violine sviraju. Kad se gudala podignu sa žica, što onda? Smeće i glupost, nemilosrdna duša. U Vauxhall Bridge Roadu kupi za šiling omot pisaćeg papira i omotnicu. Za cijenu šalice kave i peciva najmi on stol u čajani. Komadićem olovke počne pisati. »Glavnom tajniku, Bratstvo britanskih slobodnjaka. Gospodine, sutra u srijedu, u pet poslije podne ubojica Everarda Webleyja bit će u Catskill Streeetu br. 37, S. W. 7. Stan se nalazi na drugom katu. Čovjek će na znak zvona osobno otvoriti vrata. On je naoružan i očajan.« On pročita što je napisao i sjeti se onih saopćenja (napisanih crvenom tintom, da bi se imitirala krv, pod utjecajem pripovijesti u nastavcima iz Chums i B. O. P.), kojima su se on i Pokinghorne Minor nadali, kad im je bilo devet godina, iznenaditi i prestrašiti gospođicu Veal, nadstojnicu pripravne škole. Bili su pronađeni i prijavljeni ravnatelju. Stari Nosonja odrapio im je svakom tri puta po stražnjem dijelu. »On je naoružan i očajan.« To je bilo sasvim pokinghorneovski. Ali da to nije rekao, ne bi oni nosili revolvere. A onda, onda se to ne bi dogodilo. Ništa se ne bi dogodilo. Neka ostane. On savije papir i metne ga u omotnicu. Postoji bitna glupost, jednako kao i ružnoća i tupost. On načrčka naslov. »No, eto nas«, reče Rampion kad im je Spandrell otvorio vrata idućeg poslijepodneva. »Gdje je Beethoven? Gdje je slavni dokaz o postojanju Boga i superiornosti Isusova morala?«

»Ovdje unutra«. Spandrell ih povede u salon. Gramofon se nalazio na stolu. Četiri ili pet ploča ležalo je razasuto blizu njega. »Ovdje je početak polagane kretnje«, nastavi Spandrell podigavši jednu od njih. »Neću vas gnjaviti s ostatkom kvarteta. Krasan je. Ali Heilige Dankgesang je vrhunac. On navije mehanizam; ploča se okretala; on spusti iglu zvučnika na ižljebljenu površinu. Jedna violina zagudi dugi ton, a zatim druga za šestinu više, snizi se na kvintu (dok je druga violina počela ondje, gdje i prva), a onda skoči do oktave i zadrži se ondje lebdeći kroz dva duga takta. Više nego stotinu godina unatrag, čuo je Beethoven, potpuno gluh, imaginarnu glazbu žičanih glazbala gdje izražavaju njegove najdublje misli i osjećaje. On je učinio znakove tintom na notnom papiru. Jedno stoljeće kasnije, četiri su Madžara reproducirali s tiskane reprodukcije Beethovenovih črčkarija onu glazbu, što je Beethoven nije nikada čuo doli u svojoj mašti. Spiralni žljebovi na površini šelaka sjetili su se svoje igre. Umjetno se pamćenje okretalo, igla je putovala svojim žljebovima i kroz slabi grebež i buku koja je oponašala zvukove gluhoće samoga Beethovena, čujni su simboli Beethovenovih uvjerenja i osjećaja zatitrali zrakom. Polagano, polagano, razvijala se melodija. Arhajske lidijske harmonije lebdjele su zrakom. Bila je to glazba bez strasti, prozirna, čista i kristalna, poput tropskoga mora, poput alpskoga jezera. Voda na vodi, mir klizeći iznad mira; skladanje ravnih horizonata i neuzbibanih površina, kontrapunkt vedrina. I sve je bilo bistro i jasno; bez magle, bez nejasnih sumraka. Bio je to mir tihe i zanosne kontemplacije, ne drijemeža ili sna. Bila je to vedrina rekonvalescenta koji se budi iz groznice i ponovno rađa u carstvu krasote. Ali groznica je bila »groznica zvana život«, a ponovno rađanje nije bilo rađanje u ovaj svijet, ljepota je bila nezemaljska, a rekonvalescentna vedrina bila je mir Boga. Isprepletanje lidijskih melodija bilo je nebo. Trideset polaganih akorda izgradilo je nebo, kad se karakter glazbe nenadano promijeni. Od daleko arhajske postade ona moderna. Lidijske harmonije bile su izmijenjene onima odgovarajućeg im višeg tona. Ritam se ubrza. Nova melodija iskoči i pohita ali zemaljskim gorama, a ne više onima raja. »Neue Kraft fühlend«, citirao je Spandrell šapćući, pročitavši to s nota. »On se osjeća jačim; ali glazba nije tako nebeska.« Nova je melodija skakala za daljnjih pedeset akorda i zamrla u grebanju. Spandrell podigne iglu i zaustavi ploču koja se okretala. »Lidijski dio počinje ponovno na drugoj strani«, objasni on navijajući stroj. »A onda dolaze još te živahne stvari u A-duru. A onda ide lidijska melodija do kraja postajući sve bolja i bolja. Zar ne mislite da je divna?« on se okrene k Rampionu. »Zar to nije dokaz?« Ovaj kimne. »Divna. Ali jedina stvar što je dokazuje, ukoliko ja mogu čuti, je to da su bolesni ljudi često vrlo slabi. To je umjetnost čovjeka koji je izgubio svoje tijelo.« »Ali je otkrio svoju dušu.« »O, to vam priznajem«, reče Rampion, »bolesni ljudi su veoma spiritualni. Ali to je razlog zašto nisu potpuni ljudi. Eunusi su spiritualni ljubavnici zbog istog razloga.« »Ali Beethoven nije bio eunuh.«

»Znam. No zašto je nastojao biti? Zašto je učinio škopljenje i bestjelnost svojim idealom? Što je ta glazba? Tek himna u slavu uškopljeništva. Dopuštam da je vrlo lijepa. No zar nije mogao izabrati nešto ljudskije od škopljenja da o tome pjeva?« Spandrell uzdahne. »Za mene to je vizija blaženstva, to je nebo.« »Ali ne zemlja. To je upravo ono na što se ja tužim.« »No zar čovjek ne smije zamišljati nebo, ako hoće?« upita Mary. »Jamačno, tako dugo dok sebi ne utvara da je njegova mašta posljednja riječ u istini, ljepoti, mudrosti, vrlini i svemu ostalom. Spandrell traži da prihvatimo bestjelesno uškopljeništvo kao posljednju riječ. Ja to neću. Jednostavno neću.« »Poslušajte do kraja prije nego što prosudite.« Spandrell okrene ploču i spusti iglu. Vedro nebo lidijske glazbe zatitra zrakom. »Krasno, krasno«, reče Rampion kad je ploča bila dovršena. »Imate sasvim pravo. To jest nebo, to jest život duše. To je najsavršenija spiritualna apstrakcija realnosti što sam je ikada čuo. No zašto je želio napraviti tu apstrakciju? Zašto se nije zadovoljio time da bude čovjek, a ne apstraktna duša? Zašto, zašto?« On počne šetati gore-dolje sobom. »Ta prokleta duša«, nastavi on, »ta prokleta strašna duša — ona je kao neka vrst raka, proždire pravu ljudsku prirodu, šireći se i šireći na njen račun. Zašto se ne može zadovoljiti stvarnošću, vaš glupi stari Beethoven? Zašto osjeća potrebu da zamijeni pravu, toplu prirodnu stvar tim apstraktnim rakom duše? Rak možda ima lijep oblik; ali do vraga, tijelo je ljepše. Ja neću vašeg spiritualnog raka.« »Ne želim se s vama prepirati«, reče Spandrell. On najednom osjeti silni umor i potištenost. Nije uspio. Rampion se nije dao uvjeriti. Zar dokaz, na koncu konca, nije dokaz? Zar se glazba odnosi na nešto izvan same sebe i idiosinkrazije svoga pronalazača? On pogleda na sat; bilo je skoro pet. »Saslušajte, u najmanju ruku, konac glazbe«, reče on. »To je najbolji dio.« On navije gramofon. Čak ako i jest besmislena, pomisli on, dok traje, ipak je krasna. A možda i nije besmislena. Napokon, ni Rampion nije nepogrešiv. »Slušajte.« Glazba počne iznova. Ali nešto novo i čudesno dogodilo se u njenom lidijskom nebu. Brzina spore melodije bila je udvostručena; njeni su obrisi postali jasniji i određeniji; jedan nutarnji dio počeo je da uporno lebdi na osnovnoj frazi. Bilo je to kao da je nebo nenadano i nemoguće postalo još nebeskije, kao da je prešlo od postignutog savršenstva u savršenstvo, koje je još dublje i apsolutnije. Neizrecivi mir ostao je i dalje; ali to nije više bio mir ozdravljivanja i pasivnosti. On je podrhtavao, bio živ, izgledao kao da raste i jača, postao je aktivna tišina i gotovo strastvena vedrina. Čudesni paradoks vječnoga života i vječnog mirovanja bio je muzički ostvaren. Oni su slušali gotovo ne dišući. Spandrell slavodobitno pogleda svog gosta. Njegovih vlastitih sumnja bilo je nestalo. Kako bi čovjek mogao a da ne vjeruje u nešto što je tu, nešto što očito postoji? Mark Rampion kimne. »Ti me gotovo uvjeri«, prošapta on. »No to je suviše dobro.« »Kako može išta biti suviše dobro?« »Nije humano. Da je potrajalo, ti bi prestao biti čovjek. Umro bi.«

Ponovno zamuknuše. Glazba je svirala i dalje, vodeći ih iz neba u nebo, od blaženstva do još većeg blaženstva. Spandrell uzdahne i zatvori oči. Lice mu je bilo ozbiljno i mirno, kao da ga je izgladio san ili smrt. Da, mrtav, pomisli Rampion pogledavši ga. »On ne želi biti čovjek. Ne želi biti čovjek — ili demon ili mrtvi anđeo. A sada je mrtav.« Primjesa nesklada u lidijskim harmonijama davala je krasoti gotovo nesnosnu snagu. Spandrell ponovno uzdahne. Netko zakuca na vrata. On podiže pogled. Crte poruge pokazaše se ponovno na njegovu licu, rubovi usnica ponovno postadoše ironični. »Eto, sad je opet demon«, pomisli Rampion. »Oživio je i postao demon.« »Ovdje su«, reče Spandrell i, ne odgovorivši na Maryno pitanje »tko«, iziđe iz sobe. Rampion i Mary ostali su uz gramofon slušajući otkrivenje neba. Zaglušna eksplozija, povik i ponovna eksplozija te još jedna, nenadano razbiše raj zvuka. Oni skoče i polete prema vratima. U hodniku su tri čovjeka u zelenoj odori britanskih slobodnjaka gledali dolje na Spandrellovo tijelo. U rukama su držali revolvere. Jedan je revolver ležao na podu pored umirućeg čovjeka. Na strani njegove glave bila je rupa, a na njegovoj košulji mrlja krvi. Ruke su mu se otvarale i zatvarale, i opet otvarale i zatvarale, grebući daske. »Što se...?« počne Rampion. »On je prvi opalio«, prekine ga jedan od ljudi. Nastade kratka šutnja. Kroz otvorena vrata dopirao je zvuk glazbe. Strasti je počelo nestajati iz božanske melodije. Nebo u tim dugim notama postalo je još jednom mjesto savršenog mira, tihog i blaženog ozdravljanja. Duge note, ponovljeni akord, duljio se, čist i vedar, nadvijajući se, lebdeći i lagodno se neprestano izvijajući. A onda nenadano više nije bilo glazbe; tek grebanje igle po ploči koja se okretala. ∗ Bilo je lijepo poslijepodne. Burlap je išao kući. Osjećao se zadovoljan samim sobom i čitavim svijetom. »Ja prihvaćam svemir«, završio je on tek pred jednog sata svoj uvodni članak za iduću sedmicu. »Ja prihvaćam svemir.« On je doista imao razloga da ga prihvati. Gospođa Betterton dala mu je izvanredan ručak i mnogo laskanja. Broad Christian’s Monthly iz Chicaga ponudio mu je tri tisuće dolara za pravo objavljivanja u nastavcima njegova Sv. Franje i moderne psihe. On je brzojavio natrag, zahtijevajući tri tisuće i pet stotina. Odgovor Broad Christian’s stigao je toga poslijepodneva; njegovi su zahtjevi bili prihvaćeni. A onda, bila su tu i udružena etička društva sjeverne Engleske. Ona su ga pozvala da održi po četiri predavanja u Manchesteru, Bradfordu, Leedsu i Sheffieldu. Honorar će biti petnaest gvineja po predavanju. A to, za Englesku, nije bilo ni najmanje loše. A posla će biti malo. Radi se tek o tome da malo preradi nekoliko svojih uvodnih članaka u Worldu. Dvije stotine i četrdeset gvineja plus tri tisuće i petsto dolara. Gotovo tisuću funti. On će otići i porazgovoriti se sa svojim dioničarem o stanju i izgledima gume. Ili, kako bi bilo da se obrati na koji od onih investicionih trustova? Oni daju vrlo sigurnih šest ili sedam postotaka. Burlap je hodajući tiho zviždukao. Melodija je bila

Mendelssohnova »Na krilima pjesme«. Broad Christian’s i udruženi etičari učinili su ga produhovljeno glazbenim. On je zviždao s ne manje zadovoljstva kad je pomislio na drugi trijumf toga dana. On se konačno riješio Ethel Cobbett. Časak je bio prikladan. Gospođica Cobbett bila je otišla na dopust. Ove je stvari lakše obaviti pismeno negoli licem u lice. G. Chivers, poslovni upravitelj, napisao je poslovno pismo. Zbog novčanih razloga smanjenje personala Literary Worlda bilo je hitno potrebno. On je žalio, ali... Jednomjesečni otkaz bio bi legalno dovoljan. No u znak uvažavanja njenih zasluga sa strane uprave priložio je ček na tromjesečnu plaću. Sve obavijesti što bi ih ona mogla tražiti, bit će joj spremno poslane, a on je njen odani... Burlap je ublažio poslovnost g. Chiversa svojim vlastitim pismom, punim žaljenja, prijateljstva i jeremijada protiv publike koja ne želi kupovati Literary World, lamentacija nad porazom Boga, utjelovljenog u književnosti i njemu samome, pobjedom Mamona u osobi g. Chiversa i svih poslovnih ljudi. On je o njoj govorio svome prijatelju Juddu iz Wednesday Revieiva kao i nekolicini drugih ljudi iz žurnalističkoga svijeta i učinit će, dakako, sve što je u njegovoj moći da, etcetera. Hvala bogu, pomisli on hodajući i zviždući »Na krilima pjesme« bogatim izražavanjem, to je kraj Ethel Cobbettove, bar što se njega tiče. Bio je to njen kraj također i ukoliko se svega ticalo. Jer nekoliko dana kasnije, nakon što mu je napisala pismo od dvanaest stranica, koje je on gurnuo u vatru nakon što je pročitao prvu oštru rečenicu, legla je ona metnuvši glavu u plinski štednjak i otvorila pipac. No to je bilo nešto što Burlap nije mogao predvidjeti. A njegovo raspoloženje, dok je zviždući išao kući, bilo je nepomućeno zadovoljstvo. Te su se noći on i Beatrice pretvarali da su dvoje male djece i zajedno se kupali. Dvoje male djece sjedeći na suprotnim krajevima velike staromodne kade. A kakav su tek rusvaj napravili! Kupaonica je bila preplavljena od njihovog pljuskanja vodom. Jer njihovo je Kraljevstvo Nebesko.

Impresum NASLOV IZVORNIKA: ALDOUS HUXLEY POINT COUNTER POINT CHATTO & WINDUS LONDON UREDNIK: FRANJOPROFETA IZDAVAČI: IZDAVAČKO PODUZEĆE AUGUST CESAREC ZAGREB, BRAĆE OREŠKI 18 IGKRO SVJETLOST OOUR IZDAVAČKA DJELATNOST, SARAJEVO LIKOVNA OPREMA: NENAD DOGAN LEKTOR: ŽIVANA MORIĆ KOREKTOR: ŽIVANA MORIĆ TISAK: RO VJESNIK, 1980