Aldous Huxley - Kontrapunkt

kojima se dopisuje; ali na koncu konca, što li je to sve kad se usporedi s pisanjem najveće knjige o demokraciji? Jedina muka bila je da se knjiga nije sama pisala. Kad bi se Rachel pokazala suviše sposobna, kad bi je ljudi previše voljeli, gospodin Quarles bi kupio još jednu kartoteku, ili novu savršeniju vrst bilježnice sa perforiranim listovima, ili naliv-pero u koje je moglo stati naročito mnogo crnila — naliv-pero, objašnjavao bi on, koje može napisati šest tisuća riječi, a da ga se ne mora ponovno puniti. Odgovor je možda bio nedovoljan. No Sidneyju Quarlesu činio se dovoljno dobrim. Philip i Elinor provedoše nekoliko dana sa gospođom Bidlake u Gattendenu. A onda je došao red na Philipove roditelje. Ovi stigoše u Chamford da otkriju da je gospodin Quarles upravo kupio diktafon. Sidney nije sinu dopustio da dugo ne sazna za ovaj njegov trijumf. Diktafon bijaše njegov najjači uspjeh iza stroja za računanje. »Upravo sam nešto nabavio«, reče on svojim jakim glasom, ispaljujući riječi uvis preko Philipove glave. »Nešto, što će tebe kao pisca zanimati.« On ga povede u svoju radnu sobu. Philip ga je slijedio. Očekivao je da će ga zatrpati pitanjima o Istoku i tropima. Umjesto toga otac ga je tek površno pitao da li mu je bilo prijatno na putu i nastavio, gotovo prije no što je Philip mogao odgovoriti, da priča o svojim vlastitim poslovima. Philip je u prvi čas bio iznenađen, pa čak i nešto pozlijeđen. Ali Mjesec, pomisli on, izgleda veći od Sirijusa, zato jer je bliži. Putovanje, njegovo putovanje, bilo je za njega Mjesec, a za njegova oca najmanja među malim zvijezdama. »Evo«, reče gospodin Quarles i podigne poklopac. Pokaže se diktafon. »Izvanredan izum!« Govorio je dubokom samodopadnošću. Tu se je naglo dizao njegov mjesec u svem svojem sjaju. On objasni rad stroja. A zatim, nagnuvši lice natrag, reče, »to je tako korisno, kad čovjeku padne na pamet kakva ideja. Odmah se dade izraziti riječima. Čovjek govori sam sebi; a stroj se sjeća. Svake mi ga večeri donose u spavaonicu. Tako vrijedne ideje padaju čovjeku na pamet kad je u krevetu, zar ne? Bez diktafona, bile bi one izgubljene.« »A šta radiš kad dođeš do kraja jedne od tih fonografskih ploča?« upita Philip. »Pošaljem je svojoj sekretarici da je otipka.« Philip podiže obrve. »Ti sad imaš sekretaricu?« Gospodin Quarles važno kimne. »Zasad tek na pola dana«, reče on govoreći to izbočenom, vodoravnom obrubu na suprotnom zidu. »Nemaš phojma, kako mnogo moram raditi. Nešto zbog knjige, nešto zbog imanja, pisama, računa i... i... drugih stvari«, završi on prilično nesigurno. On uzdahne i potrese svojom mučeničkom glavom. »Ti si sretan, dhragi moj dhečko«, nastavi on. »Tebe ništa ne smeta u radu. Ti možeš posvetiti čitavo svoje vrijeme pisanju. Želio bih da i ja mogu posvetiti sve svoje vrijeme. Ali ja imam imanje i sve to ostalo. Trivijalno je to — ali posao se mora obaviti.« On ponovno uzdahne. »Zavidim ti na slobodi.« Philip se nasmija. »Kadšto gotovo i sam sebi zavidim. Ali diktafon će ti dobro doći.« »O, dakako da hoće«, reče gospodin Quarles. »Nesumnjivo.«

»Kako napreduje knjiga?« »Polagano«, odgovori otac, »polagano, ali sigurno. Držim da sad imam najveći dio materijala.« »E, to je već nešto.« »Vi pisci«, reče gospodin Quarles svisoka, »vi ste sretni. Vi jednostavno možete sjesti i pisati. Nikakve predradnje vam nisu potrebne. Ništa slično ovome.« On pokaže na pretince sa registarskim listovima i na kutije za kartoteku. To su bili dokazi njegove superiornosti i ogromnih poteškoća s kojima se morao boriti. Philipove knjige mogu imati uspjeha. Ali, na koncu konca, šta je to roman? Jednosatna zabava, i to je sve; stvar koja se uzme u ruke i opet nemarno odbaci. Dok najveća knjiga o demokraciji... A svatko može napisati roman. Tu se tek radi o tom da čovjek živi i da se onda dade na to da zabilježi činjenice. Da bi sastavio najveću knjigu o demokraciji— čovjek mora praviti bilješke, sabirati materijal iz bezbrojnih vrela, kupovati registre i pisaće strojeve, prenosive, mnogojezične, one za računanje; čovjeku je potrebna kartoteka i bilježnice sa perforiranim listovima, potrebno mu je naliv-pero, kojim se može napisati šest tisuća riječi, a da ga se ne treba ponovno puniti; potreban mu je diktafon i poludnevna sekretarica koja će domala morati da radi čitav dan. »Ništa ovome slično«, ponavljao je on. »O ne«, reče Philip, koji je šetao po sobi pregledavajući literarnu aparaturu. »Ništa ovom slično.« On podigne nekoliko izrezaka iz novina, što su ležali ispod utega za papir na poklopcu zatvorene Corone. »Zagonetke?« upita on podigavši nepravilno iskockani dijagram. »Nisam znao da si postao vatreni rješavalac križaljki.« Gospodin Quarles uze izreske od sina i odloži ih u pretinac. Bio je ljut što ih je Philip vidio. Križaljke su pokvarile učinak diktafona. »Djetinjarije«, reče on malko se nasmijavši. »No one su razonoda, kad se umori duh. Volim se phrigodice njima zabavljati.« U stvari, gospodin Quarles provodio je gotovo čitava jutra uz križaljke. Ove su upravo odgovarale njegovoj vrsti inteligencije. Bio je jedan od najvećih stručnjaka svojega vremena u rješavanju zagonetaka. U salonu, međutim, govorila je gospođa Quarles sa svojom snahom. Bila je to mala i živa žena, sijede kose, ali koja je sačuvala nepokvarene i jedva izobličene čiste obrise pravilnih i lijepo izvajanih ličnih crta. Izraz lica bio joj je u isti mah živahan i osjećajan. Delikatna energija i snažan, ali drhtavo osjetljiv život sjao je u neprestanim varijacijama svjetla i sjene boje iz njenih izražajnih, sivo modrih očiju. Usnice su joj gotovo isto tako neposredno i stalno odražavale misli i osjećaje kao i oči, a bile su ozbiljne i odlučne, smiješile se ili bile melankolične u gotovo infinitezimalnoj kromatskoj skali izražaja osjećaja. »A mali Phil?« reče ona raspitujući se za svog unuka. »Sjajno.« »Dragi mali čovjek?« Toplina osjećaja gospođe Quarles bogatila je njen glas i vidljivo se odražavala kao svjetlo u njenim očima. »Mora da ti nije bilo lako ostaviti ga tako dugo vrijeme.«

Elinor gotovo neprimjetljivo slegne ramenima. »Pa znala sam da će se gospođica Fulkes zajedno sa majkom mnogo bolje brinuti za njega nego što bih ja to mogla.« Ona se nasmije i potrese glavom. »Ne vjerujem da me je priroda zato stvorila da imam djece. Ja sam ili nestrpljiva s njima ili ih kvarim. Mali je Phil, razumije se, ljubimac, no ja znam da bi me porodica natjerala u ludilo.« Izražaj gospođe Quarles se promijeni. »No nije li bilo divno vidjeti ga nakon toliko mjeseci?« Ton pitanja bio je gotovo zabrinut. Ona se nadala da će Elinor odgovoriti oduševljeno potvrdivši pitanje, a to bi njoj samoj bilo prirodno u ovim okolnostima. No u isto ju je vrijeme progonio strah da bi ta čudna djevojka mogla odgovoriti (iskrenošću koja je u nje bila tako vidna osobina, ali koja je bila također i nelagodna u tome što je odavala neobična i Racheli neshvatljiva stanja duše) da se nije ni najmanje radovala što ponovno vidi svoje dijete. Prve riječi Elinore došle su joj kao olakšanje. »Da, bilo je divno«, reče ona, ali ote rečenici puni njen učinak dodavši, »nisam mislila da bih mogla biti tako vesela, što ga ponovno vidim. No to je doista bila divlja radost.« Nastade šutnja. »Čudna djevojka«, mislila je gospođa Quarles, a lice joj odrazi nešto od zbunjenosti, što ju je uvijek osjećala u Elinorinu prisustvu. Ona je činila sve što je mogla da zavoli svoju snahu; a donekle je i uspijevala. Elinor je imala mnoge izvanredne osobine. No nešto kao da joj je uvijek nedostajalo, nešto bez čega nijedno ljudsko biće nije moglo biti Racheli Quarles potpuno simpatično. Bilo je to kao da se ova rodila bez izvjesnih prirodnih nagona. To, da se nije nadala da će osjetiti sreću kad ponovno ugleda svoje dijete — to je doista dosta čudno. No što je Rachel držala gotovo još čudnijim, bilo je Elinorino mirno i ravnodušno priznavanje te činjenice. Ona bi sama bila porumenila kad bi nešto takvo priznala, čak i kad to ne bi bilo istinito. Njoj bi se to činilo nečim sramotnim — nekom vrsti blasfemije, poricanjem onoga što je sveto. Za Rachelu je poštivanje svetih stvari dolazilo prirodno. Baš Elinorin nedostatak ovoga poštovanja, njena nesposobnost, da čak i uvidi da su svete stvari doista svete, onemogućavala je gospođi Quarles da voli svoju snahu onoliko koliko bi je htjela voljeti. Sa svoje strane Elinor se divila, poštovala i iskreno voljela majku svoga muža. Za nju je bila kronična poteškoća da uspostavi pravi dodir sa osobom čije su joj se glavne ideje i motivi činile tako čudno neshvatljive, pa čak i apsurdne. Gospođa Quarles bila je nenametljivo ali gorljivo nabožna i živjela, koliko god joj je to bilo moguće, u skladu sa svojim uvjerenjima. Elinor joj se divila, ali i osjećala da je sve to prilično apsurdno i suvišno. Njen je odgoj bio ortodoksan. No ona se nije nikada sjećala vremena, čak ni u svom djetinjstvu, kad je doista ozbiljno vjerovala ono što su joj govorili o drugome svijetu i njegovim stanovnicima. Drugi svijet bio joj je dosadan; nju je zanimao jedino ovaj. Krizma nije u nje pobudila više oduševljenja negoli posjet kazalištu, u stvari čak znatno manje. Njeno djevojaštvo prošlo je bez tračka vjerske krize.

»Meni se to sve čini tek besmislica«, rekla bi ona, kad bi se o toj stvari raspravljalo u njenoj prisutnosti, a u riječima joj nije bilo prenemaganja, one nisu bile izrečene izazovno. Ona je jednostavno navela činjenicu iz svoje lične povijesti. Vjera, a zajedno s vjerom i sva transcedentalna moralnost, svaka metafizička spekulacija, činila joj se besmislenom na upravo isti način kao što joj se miris gorgonzole činio odvratnim. Neposredno se iskustvo ne može zaobići. Često je ona u prilikama kao što je bila ova, željela da bi se to dalo. Ona bi voljela da prijeđe ponor koji ju je dijelio od gospođe Quarles. Ali ovako kako je bilo, osjećala je izvjesnu nelagodnost kad je bila sa svojom svekrvom; oklijevala je u prisutnosti ove da izrazi svoje osjećaje ili da kaže što misli. Jer ona je ustanovila, i suviše često, da iskreno izricanje onoga što joj se činilo potpunim prirodnim osjećajem i razumnim mišljenjem može da rastuži njenu svekrvu, da joj se učini čudnim i sablažnjivim. To se sada ponovno dogodilo, kako je mogla razabrati iz izražaja, koji se na časak pokazao na živom i osjećajnom licu gospođe Quarles. Što li je to samo bilo ovaj put? Ne znajući ni za kakvu uvredu, Elinor je mogla to tek nagađati. U budućnosti, odluči ona, neće nikada pričati o sebi; slagat će se jednostavno s onim što joj se kaže. No dogodilo se da je idući predmet razgovora, o kome se imalo raspravljati, bio jedan od onih za koje se Elinor suviše zanimala, a da bi mogla održati svoju tek stvorenu odluku. Osim toga, bio je to jedan od onih o kojemu je, kako je to iz iskustva znala, mogla govoriti slobodno, a da se ne izvrgne opasnosti da nenamjerno nanese uvredu. Jer gdje se radilo o Philipu, ondje su Elinorini osjećaji i nazori izgledali gospođi Quarles potpuno ispravnima. »A veliki Phil?« upita ona sada. »Vidite kako dobro izgleda«, odgovori Elinor o njegovu zdravlju, iako je znala da se pitanje nije odnosilo na njegovo tjelesno zdravlje. Ona je s izvjesnim strahom očekivala razgovor koji je predstojao. U isto se vrijeme, međutim, radovala prilici što može raspravljati o onome što je tako postojano i nelagodno zaokupljalo njen duh. »Da, da, to vidim«, reče gospođa Quarles. »No, ono što sam doista mislila jest: kako je on sam u sebi? Kakav je s tobom?« Nastade šutnja. Elinor se malo namršti i pogleda u pod. »Zatvoren«, reče ona napokon. Gospođa Quarles uzdahne. »Uvijek je bio takav«, reče. »Uvijek zatvoren.« Njoj se činilo da i njemu nešto nedostaje, nedostaje želja i sposobnost da dade sama sebe, da iziđe u susret svojim prijateljima, čak i onima koji ga vole, čak i onima koje sam voli. Geoffrey je bio tako različit. Sjetivši se mrtva sina, osjećala je gospođa Quarles kako joj je čitavo biće obuzela bolna tuga. Kad bi itko spomenuo da ga je ljubila više nego Philipa, ona bi prosvjedovala. Bila je uvjerena da su joj osjećaji bili u početku isti. Ali Geoffrey je dopuštao da ga se potpunije voli, intimnije nego njegova brata. Da je samo Philip dopustio da ga više voli! No između njih su uvijek postojale ograde, ograde što ih je on podigao. Geoffrey joj je izlazio u susret, davao od sebe, da bi mogao primiti. Ali Philip je uvijek bio tako povučen i škrt. On je uvijek zatvarao vrata kad bi se ona približila; uvijek zatvarao svoj duh, da ona ne bi nazrela

tračak njegovih tajna. Nikada nije znala što on doista osjeća i misli. »Čak ni kad je bio mali dječak«, reče glasno. »A sada on ima svoj rad«, reče Elinor nakon stanke. »A to stvar čini još gorom. Ovaj je poput zamka na vrhu gore, taj njegov rad. On se zatvara u nj i postaje neosvojiv.« Gospođa Quarles se tužno osmjehne. »Neosvojiv.« Bila je to prava riječ. Čak i kao mali dječak bio je neosvojiv. »Možda će se na kraju predati iz vlastite pobude.« »Meni?« reče Elinor. »Ili nekome drugome? To baš neće biti naročito zadovoljstvo, ako se preda nekome drugome, zar ne? Ipak, kad se osjetim nesebičnom«, doda ona, »onda želim da bi se Philip predao ma kome — ma kome, na svoje vlastito dobro.« Elinorine riječi potaknuše gospođu Quarles na razmišljanje o svome mužu — ne s negodovanjem, iako joj je nanio zlo, iako ju je povrijedio, nego prije sažaljivo i zabrinuto. Jer ona nije nikako mogla osjećati da je to isključivo njegova krivnja. Bila je to njegova nesreća. Elinor uzdahne. »Ja stvarno ne mogu očekivati da primim njegovu predaju«,'reče ona. »Kad se čovjek na nekoga priučio, onda baš nije vjerojatno da će ovaj za nj nenadano postati silno otkrivenje.« Gospođa Quarles potrese glavom. Posljednjih godina Sidneyjeva su silna otkrivenja dolazila iz tako neočekivano skromnih izvora. Mala služavka u kuhinji, lugareva kći. Kako li je samo mogao, pitala se ona po tisućiti put, kako li je mogao? Bilo je to neshvatljivo. »Kad bi bar«, reče ona gotovo šaptom, »imala Boga!« Bog joj je uvijek bio utjeha, Bog i vršenje božje volje. Nikako nije mogla shvatiti kako ljudi mogu prolaziti kroz život bez njega. »Kad bi samo mogla naći Boga.« Elinorin osmijeh bio je sarkastičan. Primjedbe ove vrsti su je ljutile, jer su bile toliko irelevantne. »Bilo bi jednostavnije«, počne ona, ali se zaustavi nakon prvih riječi. Namjeravala je reći da bi možda bilo jednostavnije naći muškarca. No ona se sjeti svoje odluke i umukne. »Što si rekla?« Elinor potrese glavom. »Ništa.« ∗ Na sreću gospodina Quarlesa Britanski muzej nema svoje podružnice u Essexu. Jedino u Londonu mogao je on istraživati i sabirati potrebne dokumente za svoju knjigu. Kuća u Portman Squareu bila je iznajmljena (gospodin Quarles krivio je porez na dohodak, no pravi su razlog bile njegove vlastite spekulacije sa šećerom); i on je sada kampirao u skromnom malom stanu u Bloomsburyju (»u phrikladnoj blizini mhuzeja«) kad god bi ga potrebe naučnoga rada donijele u grad. Za vrijeme posljednjih nekoliko tjedana potrebe su bile urgentnije nego obično. Njegovi su posjeti Londonu bili česti i dugi. Nakon drugoga posjeta, gospođa Quarles je tužno nagađala da li je Sidney našao drugu ženu. A kad je, nakon njegova povratka s trećeg putovanja i nekoliko dana kasnije neposredno prije četvrtoga, počeo da napadno jadikuje zbog silne složenosti povijesti demokracije

među drevnim Indijcima, Rachel se osjećala osvjedočenom da je doista našao ženu. Dovoljno je dobro poznavala Sidneyja da bi bila sigurna, kad bi on doista čitao knjige o drevnim Indijcima, da onda ne bi mario da o njima govori za vrijeme obroka — bar ne tako opširno i tako uporno. Sidney je govorio iz istoga razloga s kojega progonjena sipa štrca crnilo, da sakrije svoje pokrete. Iza oblaka crnila drevnih Indijaca nadao se da će moći neprimijećeno vrludati po gradu. Jadni Sidney! Držao je sama sebe tako makijavelistički lukavim. No crnilo mu je bilo prozirno, a lukavost djetinja. »Zar ti knjige ne bi mogli poslati iz Londonske knjižnice?« upita gospođa Quarles prilično naglašeno. Sidney potrese glavom. »Te knjige spadaju u onu vrst«, reče on značajno »koje se nalaze jedino u Muzeju.« Rachel uzdahne; mogla se jedino nadati da će ta žena znati da dovoljno dobro pazi na sebe da je ne zadesi nešto ozbiljno, ali ne tako dobro da joj padne na pamet da nešto zamijesi. »Mislim da ću skoknuti s tobom u grad sutra«, navijesti on ujutro, prije no što su Philip i Elinor otišli. »Opet?« upita gospođa Quarles. »Ima jedna stvar u vezi s tim nesretnim Indijcima«, objasni on, »koju doista moram izvesti na čistac. Držim da ću je moći naći u knjizi Pramathanata Banerjea... Ili ju je možda obradio Radakhumud Mookerji.« Izgovarao je ta imena impresivno, profesionalno. »Radi se o lokalnoj upravi za vrijeme Mauryja. Ova je bila, znaš, tako demokratska unatoč centralističkog despotizma. Primjerice...« Kroz oblak crnila nazirala je gospođa Quarles ženski lik. Kad je prošao doručak, Sidney se povuče u svoju radnu sobu i dade na rješavanje jutarnje križaljke. Vrsta luka, šest slova. Predosjećanje onoga što će se sutra dogoditi činilo ga je rastresenim; nije se mogao koncentrirati. Njene grudi, pomisli on, glatka bijela leđa... Kako bi bilo da metnemo »lukac«? Ne valja; to je tek pet slova. Odšetavši do police za knjige, izvadi on svoju Bibliju; tanke su joj strane šuštale pod njegovim prstima. »Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića. Trbuh ti je kao stog pšenice ograđen ljiljanima. Dvije su dojke tvoje dva laneta, blizanca košutina.« Solomon je govorio za njega, a kako bogatom grmljavinom! »Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene rukom umjetnika.« On je čitao riječi glasno. Gladys je imala savršeni stas. »Kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića.« Ovi su orijentalci znali što je strast. Pogrešno nazivajući pohotnost »strašću«, smatrao je gospodin Quarles sebe veoma strastvenim čovjekom. »Trbuh ti je kao stog pšenice.« Strast je vrijedna poštovanja, a i stvarno je poštuje zakon u nekim zemljama. Pjesnicima, ona je čak sveta. On se slagao s pjesnicima. Ali »poput mladih košuta« je čudna, neprikladna poredba. Gladys je bila obla ali ne i debela, nego jedra. Košute su nasuprot... Kao čovjek velikih strasti Sidney se mogao doista smatrati plemenitim i junačkim likom. »Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen. Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova:

nard i šafran, mirisna trska i cimet sa svojim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s ...« Ali razumije se, riječ je »češnjak«! Šest slova. Vrsta luka. »Smirne i aloja, sa svim glavnim mirodijama.« Vlak je idućega jutra imao gotovo dvadeset minuta zakašnjenja. »Skandalozno«, ponavljao je neprestano gospodin Quarles pogledavajući na sat, »sramotno.« »Tebi se veoma žuri da budeš kod svojih Indijaca«, reče Philip, smiješeći se iz svog kuta. Njegov se otac namršti i počne govoriti o nečem drugom. U Liverpool Streetu se rastadoše, Sidney ode u jednom taksiju, a Philip i Elinor u drugom. Sidney stiže u svoj stan u zadnji čas. On je još uvijek bio zaposlen pranjem blata s putovanja sa svojih velikih mesnatih ruku, kad je zvono zazvonilo. On se požuri da se opere i obriše, a onda, namjestivši lice, stupi u predsoblje i otvori vrata. Bila je Gladys. On je primi milostivim dostojanstvom, zabačenog podbratka, natrag zabačenog grudnog koša, dok mu je prsluk stršio van, ali se smiješio dolje prema njoj (Gladys je sama sebe nazivala »petite«) i milostivo namigujući kroz napola zatvorene vjeđe. Lice, koje mu se za uzvrat smiješilo, bilo je drsko, vulgarno i imalo prćasti nos. No nije njeno lice bilo ono što je dovelo gospodina Quarlesa u London, nije to bila individualna Gladys Helmsley, bio je to jednostavno izgled ženske vrste, njena »fighura«, kao što bi to eufemistički bio nazvao Sidney. »Vi ste veoma točni, draga moja«, reče on pruživši joj ruku. Gladys je bila prilično iznenađena hladnoćom njegova pozdrava. Nakon onoga što se je posljednji put dogodilo, ona je očekivala nešto nježnije. »Doista!« reče ona nemajući da kaže išta bolje; a kako ljudska bića imaju tek ograničeni broj glasova i grimasa s kojima treba da izraze mnoštvo svojih osjećaja, ona se nasmija, kao da ju je nešto raspoložilo, dok je u stvari bila tek iznenađena i uznemirena. Bilo joj je na vršku jezika da ga upita, izazovno cendravo, zašto je nije poljubio, da li mu je dojadila — već sada. No ona odluči čekati. »Gotovo previše točna«, nastavi Sidney. »Moj je vlak skandalozno zakasnio. Skandalozno!« On se žario od negodovanja. »Gle!« reče Gladys. Profinjenost, koja je pratila njen govor, poput suviše otmjene maske, otpala bi od vremena do vremena, ostavljajući pojedine riječi i izreke u golotinji njihovog londonskog dijalekta. »Doista shramotno!« reče Sidney. »Vlakovi nemaju prava da zakašnjavaju. Pisat ću prometnom nadzorniku u Liverpool Streetu. Ne znam,« doda on još značajnije, »da li ću pisati i Timesu.« Gladys je bila impresionirana. To je gospodin Quarles i htio postići. Ostavivši po strani sve puko sjetilno uživanje, najveća privlačivost njegovih spolnih ispada ležala je u činjenici da je ove dijelio s osjetljivim družicama. Sidney je volio da ove budu ne samo mlade nego da su iz nižeg staleža i siromašne. Osjećati se nesumnjivo superiornim i predmetom iskrenog udivljenja, bila je za Sidneyja raskoš gotovo ne manja od zagrljaja. Njegove eskapade nisu bile samo bijeg od spolne čistoće, nego također i od osjećaja manje vrijednosti, koji ga je kod kuće, u parlamentu i uredu

stalno progonio. U odnosu s mladim ženama nižega staleža bio je on veliki čovjek, a također i »strastven«. Gladys se, u drugu ruku, njegovo bučenje duboko doimalo. No njoj je ono bilo i smiješno. Doimalo je se zato, jer je pripadala svijetu siromašnih i strpljivih robova nadnice, koji primaju neprijatnosti društvenog života kao prirodne pojave, koje nisu podvrgnute ljudskom djelovanju i koje se opiru ljudskim željama. No Sidney je bio jedan od bogatih olimpijaca; bogataši ne pristaju na neprijatnosti; oni o njima pišu pisma Timesu, oni nalaze zaobilazne putove, upotrebljavaju utjecajne veze, predaju formalne tužbe policiji, uvijek prijateljskoj i uslužnoj. Za Gladys bilo je to divno — divno, ali i jako smiješno. U tom je čitavom procesu bilo tako mnogo glasnog bučenja i suvišnog uzrujavanja. Izgledalo je kao vlastita parodija na pozornici varijetea. Ona se je toj stvari divila i veoma točno shvaćala ekonomske i društvene razloge Sidneyjeva vladanja (baš to shvaćanje bilo je ono, što ju je tako spremno učinilo njegovom ljubavnicom). No ona se i smijala. Nedostajalo joj je poštovanja. Gospodin Quarles otvori vrata salona da bi ona mogla proći. »Da«, reče Gladys i uđe. On ju je slijedio. Na zatiljku njena je tamna podrezana kosa završavala malim trokutom koji je bio usmjeren dolje prema kičmi. Nosila je tanku zelenu opravu. Kroz finu tkaninu mogao je vidjeti, upravo ispod njenih ramena, crtu, gdje je rublje ustupalo pred golom puti. Pojas od sjajne, crne kože bio je koso pričvršćen veoma nisko na njenim bokovima. Kod svakog koraka on se podizao i padao na njenom lijevom boku ritmičkom pravilnošću. Čarape su joj imale boju suncem preplanulog mesa. Odrastao u vremenu kada su se žene očito vozile na kotačićima, gospodin Quarles bio je naročito osjetljiv za listove nogu, držao suvremenu modu pravim užitkom i nije se nikada mogao potpuno osloboditi uvjerenja da mlade žene koje je prihvaćaju ne čine sebe namjerice nepristojnima njega radi i zato jer hoće da im on postane ljubavnikom. Oči su mu slijedile zavoje sjajnih preplanulih oblika. No ono što ga je danas najviše očaravalo, bio je kožnati pojas koji je poskakivao gore-dolje iznad lijevog boka pravilnošću dijela kakvog stroja, svaki put kad bi pomakla nogu. U tom dizanju i spuštanju čitava neindividualizirana vrsta, čitavi spol, odražavao je svoju privlačnost. Gladys zastane i okrene se prema njemu smiješeći se koketnim očekivanjem. No gospodin Quarles nije izveo nikakvu odgovarajuću kretnju. »Imam ovdje Coronu«, reče on. »Možda bi bilo dobro da odmah počnemo.« Na časak bila je Gladys iznenađena, pomislila na to da nešto primijeti, ali i opet ne reče ništa, nego šuteći sjedne za pisaći stroj. Gospodin Quarles metne kornjačevinom obrubljeni cviker i otvori svoju torbu za spise. On je našao ljubavnicu, ali nije mogao uvidjeti zašto bi to donosilo sobom gubitak tipkačice, čije je usluge, na koncu konca, plaćao. »Možda bismo«, reče on pogledavši na nju preko vrška svojih naočala, »mogli početi s tim pismima prometnom nadzorniku i Timesu.« Gladys namjesti papir i natipka datum. Gospodin Quarles se nakašlje i počne diktirati. Laskao je sebi da u pismima ima po koja dobra rečenica. »Neoprostivi nemar koji sobom donosi gubitak vremena, koje ima drugačiju vrijednost negoli je ona pospanih željezničkih

birokrata« — to je, primjerice, izvanredno. A isto tako i (na korist Timesa) »razmaženi društveni paraziti zaštićene industrije«. »To će te pse naučiti redu«, reče on zadovoljno pročitavši pisma. »Bit će im dobra pouka.« On pogleda Gladys očekujući odobravanje, ali nije bio potpuno zadovoljan smiješkom na tom drskom licu. »Šteta da stari lord Hagworm nije živ«, doda on pozivajući moćne saveznike. »Bio bih mu pisao. On je bio direktor društva.« No posljednji Hagworm bio je umro 1912. A Gladys je i dalje bila više raspoložena, nego zadivljena. Gospodin Quarles diktirao je tucet pisama, odgovore na korespondenciju što ju je puštao da se gomila nekoliko dana prije njegova dolaska u London, da bi tako u svojoj cjelini izgledali važniji, a i zato da bi za svoj novac dobio čitavu protuvrijednost iz Gladysina sekretarstva. »Hvala bogu«, reče on kad je odgovorio na posljednje pismo. »Nemate ni phojma«, nastavi on (a veliki mislilac došao je u pomoć veleposjedniku), »nemate phojma, kako te trivijalne sitnice mogu da budu nesnosne, kad čovjek ima nešto ozbiljnije i važnije dha misli.« »Vjerujem da mogu«, reče Gladys, razmišljajući o tome kako je on smiješan. »Zabilježite«, naloži gospodin Quarles kojemu je nenadano pala na pamet pensée. On se nasloni na stolicu i zatvorivši oči nastojao je uloviti eluzivnu frazu. Gladys je čekala držeći prste iznad tipaka. Ona pogleda na sat na svojoj ruci. Deset minuta preko dvanaest. Doskora će biti vrijeme za ručak. Novi sat — to će biti prva stvar što će je od njega zatražiti. Onaj što ga je imala, bio je tako jeftin i ružan, a i išao je tako netočno. »Bilješka za svezak Misli«, reče gospodin Quarles ne otvorivši oči. Tipke kratko zaštropotaše. »Bjelokosni vrhunci misli« — ponovi on riječi u sebi. One su prijatno odzvanjale hodnicima njegova duha. Fraza je bila ulovljena. On se naglo uspravi i otvori oči — da primijeti da je dvostruko tkani obrub jedne od Gladysinih smeđih čarapa vidljiv s mjesta gdje je sjedio do znatno iznad koljena. »Čitav sam život«, diktirao je on upirući oči na dvostruko tkani vršak,« »trpio od irelevantnih — ne, recite »nesnosnih« — smetnji trivijalnosti svijeta, točka. Neki mislioci zarez, što ih ja poznam zarez, mogu da se ne osvrću na ove smetnje zarez, da im iskažu letimičnu ali dovoljnu pažnju i da se vedra duha vrate uzvišenijim stvarima točka.« Nastade šutnja. Iznad obruba na vrhu čarapa, pomisli gospodin Quarles, nalazi se put — meka, oblo priljubljena uz jedro oblo meso. Milovati je i milujući osjećati, kako ona meko poput svile miluje jagodice; stisnuti šaku elastičnog mesa. Čak i ugristi. Poput okrugle čaše, poput stoga pšenice. Nenadano primijetivši pravac njegovih pogleda, Gladys povuče svoju haljinu. »Gdje sam bio?« upita gospodin Quarles. »Kod uzvišenijih stvari vedra duha«, odgovori Gladys čitajući sa stranice pred sobom. »Hm.« On protrlja nos. »Za mene zarez na žalost zarez ta vedhrina bila je uvijek nemoguća točka zarez; moja živhčana osjetljivost previše je velika točka. Skinut sa

bjelokosnih vrhunaca misli« (on je s užitkom izgovarao rečenicu) »u običnu prašinu zarez, ja sam ogorčen zarez, ja gubim duševni mir i ne mogu se opet popeti u svoju kulu«. On ustade i počne nemirno šetati sobom. »To je uvijek bila moja nevolja«, reče on. »Suviše osjećajnosti. Ozbhiljan mhislilac ne smije imati themperamenta ni živaca. On ne smije biti strastven.« Koža, pomisli on, jedro, elastično meso. On zastane iza njene stolice. Mali trokut podrezane kose pokazivao je niz njenu kičmu. On postavi ruke na njena ramena i nagne se nad nju. Gladys pogleda uvis smiješeći se drsko i slavodobitno. »No?» upita ona. Gospodin Quarles se dublje sagne i poljubi je u šiju. Ona zahihoće. »Kako me golicate!« Njegove su je ruke istraživale, klizeći joj niz miške, pritišćući joj tijelo — tijelo vrste, čitavog spola. Individualna Gladys je i dalje hihotala. »Nevaljalče!« reče ona, pretvarajući se kao da nastoji odrinuti njegove ruke. »Nevaljalče!«

21 »Prije mjesec dana«, reče Elinor, kad je njihov taksi krenuo iz stanice u Liverpool Streetu, nalazili smo se u Udaipuru.« »To doista izgleda nevjerojatno«, reče Philip, složivši se s onim što je njena primjedba uključivala. »Deset mjeseci putovanja izgledalo je kao jedan sat proveden u kinu. Eno banke. Ja počinjem sumnjati da li smo uopće bili u inozemstvu.« Ona uzdahne. »To je prilično strašan osjećaj.« »Zar doista?« reče Philip. »Meni se čini da sam na to priučen. Ja nikada doista ne osjećam da se je stvarno išta zbilo prije ovoga jutra.« On istegne vrat kroz prozor. »Čemu si ljudi taru glavu s Tadž Mahalom kad je tu Katedrala sv. Pavla da je se gleda, to ja ne mogu razumjeti. Kakva divota!« »Ta divna crna i bijela boja kamena.« »Kao da je izrezbarena. Dvostruko djelo umjetnosti. Ne samo arhitekture nego i bakrotisak arhitekture.« On se nasloni natrag. »Ja često sumnjam da li sam ikada proživio djetinjstvo«, nastavi on, vraćajući se na prijašnji razgovor. »To je zato jer nikada o njemu ne misliš. Mnogošta iz mojeg djetinjstva meni je stvarnije negoli Ludgate Hill ovdje. Ali ja o tome stalno mislim.« »To je istina«, reče Phil. »Ja se baš ne pokušavam često sjećati. U stvari, jedva da to ikada činim. Uvijek mi se čini kao da imam previše stvari da obavim i da o njima mislim.« »Ti nemaš prirodnog pijeteta«, reče Elinor. »Željela bih da ga imaš.« Vozili su se Strandom. Dvije male kuće uzalud su prosvjedovale protiv Australia Housea. U dvorištu King’s Collegea grupa mladih ljudi i žena sjedila je na suncu čekajući profesora pastoralne teologije. Kod prostranih vrata kazališta Gaiety već se nalazila povorka kupaca ulaznica; plakati su oglašavali četiristotu predstavu »Djevojke iz Biarritza«. Odmah do hotela Savoy, Philip je primijetio da se još uvijek može kupiti par cipela za dvanaest i po šilinga. Na Trafalgar Squareu vodoskoci su prštali, lavovi sir Edwina Landseera su blago zvjerali, a ljubavnik lady Hamilton stajao uspravan među oblacima, poput sv. Simeona Stylitea. A u pozadini mrke kolonade Nacionalne galerije, Uccellovi su se jahači beskonačno borili, Rubens je otimao svoje Sabinjanke, Venera se gledala u svoje ogledalo, a u sredini raspjevanih Pierovih anđela rađao se Isus u čarobnom krasni svijet. Kola krenu Whitehallom. »Volim razmišljati o svim tim birokratima.« »Ja ne«, reče Elinor. »Gdje piskaraju«, nastavi on— »piskaraju od jutra do mraka, da bismo mi mogli živjeti u slobodi i lagodnosti. Piskaraju, piskaraju — a rezultat je britansko carstvo. Kako li je prijatno«, doda on, »živjeti u svijetu gdje čovjek može sve što je neugodno, od vladanja pa do pravljenja kobasica, prepustiti nekome drugome.«

Na vratima vojarne gardijskih konjanika uzjahali su stražari izgledali kao ispunjeni. Kraj Cenotapha stajala je neka žena srednjih godina uzdignutih očiju, mrmljajući molitvu iznad svoga Kodaka, s kojim kao da je namjeravala da snimi duše devet stotina tisuća mrtvih. Sik crne brade u blijedoljubičastom turbanu pojavi se iz Grindleyeve trgovine, dok su prolazili. Vrijeme je, prema zvoniku Big Bena, bilo dvadeset i sedam minuta iza jedanaest. Da li se u knjižnici Gornjeg doma nalazi drijemajući markiz? Iz turističkih kola izlazili su Amerikanci pred vratima Westminsterske opatije. Gledajući natrag, kroz mali okrugli otvor u krovu automobila, mogli su vidjeti da bolnica još uvijek hitno treba novčanu pomoć. Kuća Johna Bidlakea nalazila se na Grosvenor Roadu iznad rijeke. »Pimlico«, reče Philip zamišljeno, dok su se približavali kući. On se nasmije. »Sjećaš li se one apsurdne pjesme, što ju je tvoj otac uvijek običavao citirati?« »Hajdmo dakle mi u Pimlico«, pjevušila je Elinor. »Jedan stih ispušten je tu. Ne smiješ to zaboraviti.« Oboje se nasmijaše, sjetivši se primjedaba Johna Bidlakea. »’Jedan stih ispušten je tu.’ Ispušten je u svim antologijama. Nikada nisam mogao otkriti što se dogodilo kad su došli u Pimlico. To me je godinama nagonilo na grozničavo nagađanje. Ništa se ne može usporediti s puritanskim uklanjanjem golicavih mjesta u književnosti kao sredstvom za raspaljivanje mašte.« »Pimlico«, ponovi Philip. Stari Bidlake, pomisli on, napravio je od Pimlica neku vrst Rabelaisova Olimpa. Ova mu se izreka svidi. Ali »gargantuovski« bolje će odgovarati za javnu upotrebu negoli »rableovski«. Za one koji ga nikada nisu čitali, Rabelais nije značio ništa drugo doli prljavštinu. Dakle, gargantuovski Olimp. Ljudi su u najmanju ruku čuli glasine, da je Gargantua bio krupan. No John Bidlake, kojeg su našli gdje sjedi kraj peći u svojem ateljeu, nije uopće izgledao olimpski, već je izgledao kao da je čak manji od prirodne veličine. On je dopustio kćeri da ga poljubi i mlohavo se rukovao s Philipom. »Ugodno je ponovno vas vidjeti«, reče on. No u njegovu glasu nije bilo zvučnosti; popratni ton žovijalnog bučenja i žovijalnog smijeha bio je odsutan. Govorio je bez volje. Oči mu bijahu bez sjaja i podlivene krvlju. Djelovao je mršavo i sivo. »Kako ti je, oče?« Elinor je bila iznenađena i ožalošćena. Nikada prije nije vidjela oca da tako izgleda. »Nije mi dobro«, odgovori on tresući glavom, »nije mi dobro. Nešto nije u redu s mojom utrobom;« stari je lav riknuo nenadano tako da ga se moglo prepoznati. »Zašto li samo čovjek mora ići kroz život s hrpom fileka! Uvijek sam mrzio neslane božje šale.« Rikanje je postalo tužno. »Ne znam što se to sa mnom događa. Nešto veoma neugodno.« Rikanje se gotovo izrodilo u cvilenje. »Jadno se osjećam.« Starac je nadugo počeo opisivati svoje simptome. »Jesi li bio kod liječnika?« upita ga Elinor, kad je dovršio. On potrese glavom. »Ne vjerujem ja u njih. Nikad oni ne učine nikome ništa dobro.« Istina je, međutim, bila da je osjećao praznovjerni strah pred liječnicima. Zloguke ptice — nije trpio da ih vidi u kući. »No doista bi morao.« Ona je pokušala da ga nagovori.

»Dobro«, pristane on napokon gunđajući. »Neka, dakle, dođu ti nadriliječnici. No potajno bilo mu je to prilično olakšanje. On je već od nekog vremena želio da ode k liječniku; no do sada je njegovo praznovjerje bilo jače od želje. Vrač, koji sobom donosi zlo, imao je sada doći, ali ne na njegov nego Elinorin poziv. Odgovornost nije bila njegova; zbog toga i neće zla sreća zadesiti njega. Privatna vjera staroga Bidlakea bila je opskurno komplicirana. Počeše govoriti o drugim stvarima. Sada, kad je znao da će moći konzultirati liječnika bez opasnosti, osjećao se John Bidlake bolje i vedrije. »Zabrinuta sam zbog njega«, reče Elinor kad su se odvezli. Philip kimne. »Imati sedamdeset i tri nije šala. Na njemu se počinju razabirati godine.« Kakve li glave! pomisli on. Želio je da bi znao slikati. U knjizi se to ne da prikazati. Čovjek bi je dakako mogao opisati do posljednjeg nabora. Ali kamo bi ga to dovelo? Nikamo. Opisi su spori. Lice se razabire trenutno. Riječ, jedna jedina izreka — to je bilo potrebno. Slava koja jednom bijaše helenska, ostarjela je. Jedino, to dakako neće valjati. Citati imaju na sebi nešto smiješno pedantno. »Statua u kožu uvezana«, bolje bi odgovaralo. »U kožu uvezana statua onoga što je nekoć bio Ahil sjedila je smežurana, kraj peći.« To je već bliže stvarnosti. Nije nikakvi nadugo razvučeni opis. No za svakoga, tko je ikada vidio odljev Diskobola, tko je ikada imao u ruci u teleću kožu uvezanu knjigu, tko je čuo o Ahilu, John Bidlake bio je vidljiv u ovoj rečenici. A oni, koji nikada nisu vidjeli helenski kip ili čitali o Ahilu iz knjige uvezane u smežuranu ovčju kožu? No, oni vjerojatno mogu ići do đavola. »A ipak«, pomisli on, »to je previše književno. Suviše kulturno.« Elinor prekine šutnju. »Razmišljam, kako će sada izgledati Everard, kad je postao tako slavan.« Pred duhovnim okom vidjela je snažno lice, veliko ali gipko tijelo. Brzina i žestina. A on ju je i ljubio. Da li ga ona voli? Ili ga mrzi? »Ne znam da li je počeo štipati ljude za uha, poput Napoleona?« Philip se nasmija. »Kakogod tome bilo, to je tek pitanje vremena.« »A ipak«, reče Elinor, »ja ga volim.« Philipovo ruganje dalo je odgovor na pitanje umjesto nje same. »I ja također. Ali zar se čovjek ne smije smijati onome što voli?« »Ti se nesumnjivo meni smiješ. Je li to razlog što me voliš?« On uhvati njenu ruku i poljubi je. »Ja te obožavam i nikada ti se ne smijem. Ja te shvaćam sasvim ozbiljno.« Elinor ga je gledala ne nasmiješivši se. »Ti me kadšto nagoniš u očaj. Sto bi učinio kad bih otišla s kakvim drugim čovjekom? Bi li ti bilo imalo stalo?« »Bio bih potpuno nesretan.« »Zar doista?« Ona ga pogleda. Philip se smiješio; bio je tisuću milja udaljen. »Imam najbolju namjeru da izvedem taj pokus«, doda ona namrštivši se. »No bi li ti doista bio nesretan? Htjela bih biti sigurna prije no počnem.« »A tko bi bio tvoj drug u eksperimentu?« »Ah, u tom je muka. Većina drugih muškaraca je toliko nemoguća.« »Kakav kompliment!«

»Ali i ti si nemoguć, Phil. U stvari, najnemogućiji od svih. A najgore je u tome svemu, da te unatoč toga ljubim. A ti to znaš. Da, i iskorištavaš to.« Kola stadoše uz pločnik. Ona posegne za svojim kišobranom. »Ali pazi se«, nastavi ona ustajući. »Mene se ne može beskrajno izrabljivati. Ja neću uvijek davati nešto ni za što. Jednog ću dana početi tražiti nekoga drugoga.« Ona stupi na pločnik. »Zašto ne pokušaš s Everardom«, bockao ju je on, gledajući je kroz prozor kola. »Možda i hoću«, odgovori ona. »Znam da bi to Everard jedva dočekao.« Philip se nasmija i dobaci joj cjelov. »Reci čovjeku da vozi u klub«, reče on. Everard je uspio da ga ona čeka gotovo deset minuta. Kad je dovršila pudranje svoga lica, Elinor je radoznalo šetkala po sobi. Cvijeće je bilo nemoguće aranžirano. A taj kabinet pun starih mačeva, bodeža i optočenih revolvera bio je ružan poput sobe u muzeju; nakazan, ali u isto vrijeme i dirljivo apsurdan. Everard je imao tako dječačku ambiciju da naokolo jaši na konju i odsjeca ljudima glave; njegov ga je kabinet odavao. Isto ga je tako odavao stol sa staklenom pločom na kojem se nalazio poslužavnik pun kovanog novca i kolajna ispod kristalnog poklopca. Kako li joj je ponosno pokazao svoje blago! Bila je tu makedonska tetradrahma s glavom Aleksandra Velikog u maski Herakla; sestercij iz 44. god. prije Krista sa strašnim profilom Cezara, a odmah do njega otmjeni profil Edwarda III s otisnutom lađom, koja je simbolizirala početak engleske pomorske moći. A na Pisanellovoj medalji nalazio se Sigismondo Malatesta, najkrasniji među lupežima; a bila je tu i kraljica Elizabeta u svom čipkastom ovratniku i Napoleon s lovorom u kosi i Duke of Wellington. Ona im se prijateljski smješkala; bili su to njeni stari prijatelji. Prijatna je stvar na Everardu, pomisli ona, to da čovjek uvijek zna kako s njime stoji. On je bio uvijek tako potpuno on sam; nastojao je živjeti prema zamišljenom uzoru. Ona otvori glasovir i udari nekoliko tonova; bio je kao obično pogrešno ugođen. Na malom stolu do ognjišta nalazio se svezak najnovijih Everardovih Govora i proslova. Ona ga podigne i počne listati. »Politika britanskih slobodnjaka«, čitala je ona, »može se sažeto nazvati socijalizmom bez političke demokracije, spojenim s nacionalizmom bez inzularnosti.« To je odlično zvučalo. No da je napisano »politička demokracija bez socijalizma spojena sa inzularnosti bez nacionalizma«, ona bi bila jednako iskreno zadivljena. Te apstrakcije! Ona potrese glavom i uzdahne. »Mora da sam glupa«, pomisli. No ove nisu za nju ništa značile. Bile su sasvim prazne. Riječi i ništa drugo. Ona okrene stranicu. »Sistem stranaka funkcionira dosta dobro u slučaju da su stranke tek grupe oligarhijskih rivala, koji pripadaju istom staležu i imaju bitno iste interese i ideale, a natječu se jedni s drugima za vlast. Ali kada stranke postanu izjednačene sa staležima i izgrade strogo stranačke principe, onda sistem postaje bezumlje. Jer ja sjedim na jednoj strani kuće, a ti na drugoj, ja moram vjerovati u individualizam uz isključenje svakog uplitanja države, a ti moraš vjerovati u državno uplitanje uz isključenje svakog individualizma; ja moram vjerovati u nacionalizam, pa čak i u ekonomski nacionalizam (a to je glupost), a ti moraš vjerovati u internacionalizam, pa čak i politički internacionalizam (što je ne manja glupost); ja moram vjerovati u diktaturu bogatih (uz isključenje inteligenata), ti moraš vjerovati u diktaturu siromašnih (također uz isključenje inteligenata). A sve to zbog jednostavno

i politički irelevantnog razloga da sam ja na desnici a ti na ljevici. U našim su parlamentima zahtjevi topografije jači, negoli oni razuma. To je blagodat suvremenog stranačkog sistema. Zadatak britanskih slobodnjaka jest ukinuti taj sistem zajedno s pokvarenim i nesposobnim parlamentarizmom, koji je njegova popratna pojava.« To zvuči dobro, pomisli ona, no ipak se pitala, zašto ljudi sebi razbijaju glave ovakvim stvarima. Umjesto da jednostavno žive. No očito, muškarcu je to, da jednostavno tek živi, dosadno. Ona ponovo otvori knjigu u sredini. »Za svaku englesku sloboštinu mora se platiti novim ropstvom. Uništenje feudalizma ojačalo je Krunu. Za reformacije uklonili smo papinsku nepogrešivost, ali smo si natrpali na vrat božansko pravo kraljeva. Cromwell je uništio božansko pravo kraljeva, ali je nametnuo tiraniju veleposjednika i srednjeg staleža. Tiranija zemljoposjednika i srednjeg staleža biva naglo razarana, da bismo mogli imati diktaturu proletarijata. Predlaže se nova nepogrešivost, ne papinska, nego ona većine — nepogrešivost u koju smo zakonom prisiljeni vjerovati. Britanski slobodnjaci zakleli su se na novu reformaciju i na novu političku revoluciju. Mi ćemo ukloniti diktaturu proletarijata, kao što su naši oci uklonili božansko pravo kraljeva. Mi ćemo poreći nepogrešivost većine, kao što su oni porekli papinsku nepogrešivost. Britanski slobodnjaci su za...« Elinor je imala nešto poteškoće da okrene stranicu. Za što su oni? pitala se ona. Za diktaturu Everarda i nepogrešivost Webleyja? Ona puhne u nepokorne stranice; ove se lepršavo rastaviše. »... za pravu i slobodu. Njihova je politika da najbolji imaju vladati, ma kakvo bilo njihovo porijeklo. Karijere, jednom riječju, imaju biti pristupne talentima. To je pravda. Oni zahtijevaju da se svaki problem rješava prema njegovim vlastitim zaslugama, razumno, bez osvrtanja na tradicionalne stranačke predrasude ili bezvrijedno mišljenje glupe većine. To je sloboda. Oni koji zamišljaju da je sloboda istovjetna s općim pravom glasa...« Negdje zalupnu vrata; jaki glas odzvanjao je vestibulom. Na stepenicama začuše se žurni koraci; kuća se tresla. Vrata se salona naglo otvoriše, kao da je pred njima eksplodirala bomba. Everard Webley uđe bučno se ispričavajući i pozdravljajući je. »Kako li se samo mogu ispričati?« poviče on uhvativši je za ruke. »No kad biste samo znali u kakvome ja vrtlogu živim! Kako li je divno moći opet vas vidjeti! Niste se uopće promijenili. Jednako lijepi kao i prije.« On je uporno gledao u njeno lice. Iste ozbiljne blijede oči, iste pune i melankolične usnice. »A izgledate izvanredno dobro!« Ona mu se smiješila zauzvrat. Oči su mu bile tamno smeđe; iz male udaljenosti izgledale su kao da se sastoje od zjenica. Lijepe oči, ali, pomisli ona, prilično uznemirujuće u svojoj postojanoj, sjajnoj, pažljivoj upornosti. Ona je na časak gledala u nj, a onda pogleda u stranu. — »I vi također«, reče ona. »Potpuno ste isti. Ali na koncu konca, ne znam zašto bismo morali biti drugačiji.« Ona ga ponovno pogleda u lice i nađe, da je još uvijek uporno gleda. »Deset mjeseci i putovanje po tropima ne pretvaraju čovjeka u nekog drugog.« Everard se nasmije. »Hvala budi nebu za to!« reče on. »Idemo dolje na ručak.« »A Philip?« upita on, kad je bila servirana riba. »Da li je i on isti kao i prije?«

»Još i malo više, ako je to moguće.« Everard kimne. »Još i malo više. Točno. To se može očekivati. To što je vidio crnce gdje hodaju naokolo bez hlača mora da ga je učinilo još skeptičnijim s obzirom na vječne istine nego što je prije bio.« Elinor se nasmiješi, ali je u isto vrijeme bila malo pozlijeđena njegovim ruganjem. »A kakav je učinak proizvelo na vas to što ste vidjeli tako mnogo Engleza, gdje hodaju naokolo u zelenim odorama?« odvrati ona. Everard se nasmija. »Pojačalo je, razumije se, moju vjeru u vječne istine.« »Od kojih ste i sami jedna?« On kimne. »Od kojih sam, prirodno, i sam jedna.« Oni pogledaše jedno u drugo smiješeći se. I opet je Elinor prva odvratila oči. »Zahvaljujem vam što ste mi to rekli.« Ona je i dalje ostajala ironična. »Sama to ne bih pogodila.« Nastade kratka šutnja. »Nemojte misliti«, reče on napokon glasom koji više nije bio peckav, već ozbiljan, »da možete učiniti da se zaboravim time što mi kažete da sam usijana glava.« Govorio je tiho; no čovjek je bio svjestan golemih rezerva snage u njemu. »Drugi to ljudi možda mogu postići. Ali onda čovjek ne trpi dosađivanje nižih životinja. On ih zgnječi. No s ravnopravnim ljudima se raspravlja o stvarima razborito.« »Veoma sam sretna što to čujem«, nasmija se Elinor. »Vi mislite da sam ja usijana glava«, nastavi on. »A i ja mislim da je to na neki način istinito. No nevolja je u tome što ja znam da je to opravdano — eksperimentalno. Skromnost je štetna ako je lažna. Milton je rekao da ’ništa nije korisnije negoli samosvijest osnovana na pravu i pravednosti.’ Ja znam da moja samosvijest jest osnovana na pravu i pravednosti. Ja znam, ja sam potpuno uvjeren da mogu učiniti ono što učiniti hoću. Kakva smisla ima poricati ono što čovjek zna? Ja hoću da postanem gospodar i ja ću nametnuti svoju volju. Ja imam odlučnosti i smionosti. A vrlo brzo imat ću i organiziranu snagu. A onda ću uzeti vlast u svoje ruke. To ja znam; zašto da se pretvaram kao da ne znam?« On se nasloni u stolicu i nastade duga šutnja. »To je apsurdno«, mislila je Elinor, »smiješno je ovako govoriti.« Bio je to prosvjed njenog kritičkog intelekta protiv njenih osjećaja. Jer osjećaji su joj bili čudno uzbuđeni. Riječi, ton njegova glasa — tako blag, a ipak tako ustitrao od skrivene snage i strastvenosti koja se naslućivala ispod njegove mekoće — bile su je zanijele. Kad je rekao, »Hoću da postanem gospodar«, bilo joj je kao da je popila gutljaj kuhanog vina — takva je toplina nenadano prostrujala čitavim njenim tijelom. »To je smiješno«, ponovi ona u sebi, pokušavajući mu se osvetiti zbog lake pobjede, pokušavajući da kazni izdajice u svojoj vlastitoj duši, koji su se tako lako predali. No ono što je bilo učinjeno, nije se moglo uništiti. Riječi su možda bile smiješne; ali je ostajala činjenica da je njome prostrujalo iznenadno divljenje, dok ih je on naglo izgovarao, od uzbuđenja, od čudne želje da se raduje i glasno smije. Sluga promijeni tanjure. Govorili su o nevažnim stvarima — o njenim putovanjima, o događajima u Londonu za vrijeme njenog izbivanja, o zajedničkim prijateljima. Kava je bila unešena i oni zapališe cigarete; vladala je šutnja. Kako li će

biti prekinuta? pitala se Elinor nelagodno. Odnosno točnije, nije se pitala; jer je to znala a baš ovo proročansko znanje joj je i uzrokovalo nelagodnost. Možda će, ako počne ćeretati, moći razgovor održati beznačajnim, dok ne dođe vrijeme odlaska. No nenadano kao da nije bilo ništa da se kaže. Osjećala se kao uzeta približavanjem neizbježivog događaja. Mogla je da tek sjedi i čeka. A ono neizbježivo se napokon, kako je očekivala, i dogodilo. »Sjećate li se«, reče on polako, ne pogledavši uvis, »što sam vam rekao prije no što ste otišli?« »Mislim da smo se dogovorili da o tome nećemo više govoriti.« On zabaci glavu nasmješivši se. »E onda ste loše mislili.« On je pogleda i ugleda u njenim očima izraz neugode i straha, molbu za milosti. No Everard je bio nemilosrdan. On upre lakte o stol i nagne se prema njoj. Ona obori oči. »Rekli ste da se nisam promijenio s obzirom na izgled«, reče on svojim tihim glasom u kojem je titrala prikrivena žestina. »No ni moj se duh nije promijenio. Još uvijek je isti, Elinor. Ne, više vas ljubim.« Ruka je ležala klonulo na stolu pred njom. On pruži svoju ruku i uhvati njenu. »Elinor«, prošapta. Ona potrese glavom ne gledajući u nj. On je nastavio govoriti tiho i strastveno. »Vi ne znate što ljubav može biti«, reče. »Ne znate što vam ja mogu dati. Ljubav, koja je očajna i mahnita, poput izgubljene nade. A u isto vrijeme nježna poput majčine ljubavi prema bolesnu djetetu. Ljubav koja je žestoka i blaga, žestoka kao zločin, a blaga kao san.« »Riječi«, mislila je Elinor, »apsurdne melodramatske riječi.« No one su je potresale, kao što ju je potresalo njegovo hvastanje. »Molim vas, Everard«, reče ona glasno, »prestanite.« Nije htjela da bude potresena. Prisilivši se na to držala je svoj pogled postojanim gledajući ga u lice, u te sjajne i prodorne oči. Ona se pokuša nasmijati i potrese glavom. »Jer to je nemoguće, a vi to i sami znate.« »Sve što ja znam«, reče on polagano, »je to da se vi bojite. Bojite se oživjeti. Jer, vi ste bili napola mrtvi sve ove godine. Niste imali priliku da potpuno oživite. A znate da vam ja to mogu dati. Bojite se, bojite.« »Kakva besmislica!« reče ona. »To je tek teatralno deklamiranje.« »A možda imate donekle i pravo«, nastavi on. »Biti živ, stvarno živ nije baš sasvim šala. To je opasno. Ali tako mi boga«, doda on, a latentna žestina u njegovu blagom glasu nenadano provali u ječeću aktualnost, »to je uzbudljivo.« »Kad biste znali kako ste me prestrašili!« reče ona. »Tako vikati!« No nije ona bila samo prestrašena. Njeni su živci a i samo meso još uvijek igrali i podrhtavali od neshvatljive i žestoke radosti, što ju je u njoj izazvao njegov glas. »To je smiješno«, uvjeravala je samu sebe. No bilo je kao da je čula glas neposredno svojim tijelom. Njegova jeka kao da je titrala u samoj njenoj srži. »Smiješno«, ponovi ona. A onda, što li je ta ljubav o kojoj je tako uzbudljivo govorio? Tek prigodna kratka žestina u međuvremenu posla. On je prezirao žene, zazirao od njih, jer troše muškarčevo vrijeme i energiju. Često ga je čula govoriti kako nema vremena za ljubakanje. Njegovi pokušaji osvajanja bili su gotovo uvreda — prijedlozi što ih čovjek čini uličnoj djevojci.

»Dajte, budite razumni, Everard«, reče ona. Everard povuče svoju ruku s njenih i nasmijavši se nasloni se natrag u svoju stolicu. »Vrlo dobro«, odgovori on. »Za danas.« »Za svaki dan.« Osjećala je duboko olakšanje. »Osim toga«, doda ona citirajući njegovu izreku s malim ironičnim smiješkom, »vi niste član staleža bogatih dokoličara. Vi imate obaviti mnogo važnije stvari nego što je ljubav.« Everard je na časak šutke pogleda a lice mu je bilo ozbiljno izražavajući neku mrku zamišljenost. Obaviti mnogo važnije stvari? Bila je to, dakako, istina. Ljutio se na sama sebe što ju je toliko želio. Ljutio se na Elinor, što nije htjela zadovoljiti njegove želje. »Da govorimo o Shakespeareu?« upita on sarkastično. »Ili o staklenim glazbalima?« ∗ Vozarina je iznosila tri i pol šilinga. Philip dade vozaču pet šilinga i uspne se stubama pilastrima ukrašenog portala kluba, praćen zvukom zahvaljivanja. Imao je običaj davati prevelike napojnice. Nije to činio niti iz želje da se istakne niti zato što je zahtijevao, ili namjeravao zahtijevati naročite usluge. (Stvarno, malo bi tko mogao zahtijevati od svojih slugu manje no što je to Philip činio, malo bi tko strpljivije podnosio lošu poslugu i bio spremniji opravdati im propuste.) Ostavljanje pretjeranih napojnica bilo je stvarno izražavanje neke vrsti pokajničkog i ispričavajućeg prezira. »Jadni moj đavole!« činilo se kao da ta suvišna darežljivost govori, »oprosti mi što sam bolji od tebe.« A možda je postojalo i ispričavanje u vrijednosti kojeg šilinga čak i za samu njegovu obazrivost kao poslodavca. Jer ako je i bio skroman u svojih zahtjevima, bilo je to jednako mnogo zbog straha i nesklonosti prema suvišnom dodiru s ljudima, kao i zbog obazrivosti i dobrote. Od onih koji su ga služili, Philip je zahtijevao malo iz jednostavna razloga, što je želio s njima imati što je manje moguće posla. Njihova ga je prisutnost smetala. Nije volio da njegov lični mir narušavaju strane osobe. Uvijek mu je bilo neprijatno, kad bi morao s njima govoriti, ili uspostaviti izravni dodir — i to ne dodir intelekta, već volje, osjećaja i intuicije — s tim nametljivcima. On je to izbjegavao koliko god je mogao; a kada je dodir bio neophodan, činio je što god je mogao kako bi taj odnos depersonalizirao. Philipova darežljivost bila je djelomično kompenzacija za njegovu impersonalnu ljubaznost prema onima, koji su je primali. Bio je to novac okajanja. Vrata su bila otvorena; on uđe. Vestibul je bio golem, nejasan, hladan i imao stupove. Alegorijska mramorna grupa Nauke i Vrline od sir Francisa Chantreya prikazane kako nadvladavaju Strasti, previjala se klasičnom otmjenošću u udubini na stubištu. On objesi šešir i ode u pušionicu pregledati novine do dolaska svojih gostiju. Spandrell je stigao prvi. »Recite mi«, reče Philip, čim su se pozdravili i naručili vermut, »recite mi brzo, prije nego što on dođe, kako je s mojim nemogućim mladim šogorom. Što je s njime i s Lucy Tantamount?« Spandrell slegne ramenima. »A što se obično zbiva u takvim prilikama? Ali u svakom slučaju, zar je to mjesto i vrijeme da se ulazi u pojedinosti?« On pokaže na

druge osobe, koje su se nalazile u pušionici. Jedan ministar, dva suca i biskup nalazili su se u blizini, tako da su mogli čuti razgovor. Philip se nasmije. »Ali ja sam jedino htio saznati koliko je taj odnos stvarno ozbiljan i kako će dugo potrajati...« »Ukoliko se o Walteru radi, stvar je veoma ozbiljna. A što se tiče trajanja — tko bi to znao? No Lucy uskoro odlazi u inozemstvo.« »Nebu budi hvala za male milosti! Ah, eto tebe!« Bio je to Walter. »A evo i Illidgea.« On zamahne rukom. Pridošlice odbiše aperitiv. »Dajte, dakle, da počnemo odmah jesti«, reče Philip. Blagovaonica u Philipovu klubu bila je ogromna. Dvostruki niz sadrenih korintskih stupova podupirao je pozlaćeni strop. S blijedih poput čokolade smeđih zidova zurili su u njih portreti odličnih, sada pokojnih, članova. Zastori od baršuna crvenog poput vina, podvrnuti s obiju strana šest prozora, poput vina crveni sag prigušivao je buku koraka na podu, a konobari su u svojim poput vina crvenim odorama lijetali okolo, gotovo nevidljivo, poput kukaca koji žive na lišću. »Meni se uvijek sviđala ova soba«, reče Spandrell, kad su ušli. »Ona sliči sceni Baltazarove gozbe.« »Ali kakvog jako anglikanskog Baltazara«, upotpuni Walter. »Bogami!« usklikne Illidge, koji se ogledao naokolo. »To je ona vrst stvari koja me nagoni da se osjećam plebejski.« Philip se nasmija prilično nelagodno. Promijenivši predmet razgovora pokaže on na konobare odjevene u tkaninu zaštitnih boja. Oni su dokazivali Darwinovu hipotezu. »Održanje na životu najsposobnijih«, reče on kad su sjeli za svoj namješteni stol. »Ljudi u odorama drugih boja mora da su bili poubijani od razbješnjelih članova.« Jedan od preživjelih odjeven u odijelo crveno poput vina donese ribu. Oni počeše jesti. »Čudno je«, reče Illidge, slijedeći tok misli na koje ga je potakao prvi dojam sobe, »doista je čudno da sam ja uopće ovdje. Ili u najmanju ruku to da ovdje sjedim s vama kao gost. Jer, da sam ovdje u jednom od tih poput vina crvenih kaputa ne bi bilo naročito nevjerojatno. To bi bar bilo u skladu s onim što bi župnici nazvali ’moj položaj u životu’«. On se kratko neprijazno nasmije. »No, to da sjedim s vama — to je doista gotovo nevjerojatno. A sve je to rezultat činjenice da je jedan trgovac u Manchesteru imao sina, koji je bio sklon skrofuloznosti. Da je Reggie Wright bio normalno zdrav, ja bih vjerojatno krpao cipele u Lancashireu. No Reggie je srećom imao bacile tuberkuloze u svojem limfnom sistemu. Liječnici su mu propisali život na ladanju. Otac mu je najmio kuću u našem selu, za ženu i dijete, i Reggie je polazio seosku školu. No otac je imao za Reggiea ambicije. (Kakav je to bio odvratni mali štakor!)« primijeti Illidge usput. »Htio ga je kasnije poslati u srednju školu u Manchester. Sa stipendijom. Plaćao je našega učitelja da ga posebno poučava. Ja sam bio bistar dječak; učitelj me je volio. Kad je podučavao Reggiea, mislio je da bi baš mogao i mene podučavati. I to besplatno. Nije pristao da mu moja majka plati ni jedan peni. A nije da bi ona to baš i mogla lako platiti, siromašna žena. Došlo je vrijeme i ja sam bio onaj, koji je dobio stipendiju. Reggie nije uspio.« Illidge se

nasmija. »Bijedno skrofulozno derište! Ali ja sam vječno zahvalan njemu i marljivim bacilima u njegovim žlijezdama. Da nije bilo njih, ja bih nastavio cipelarski zanat svoga ujaka u lankashireskom selu. A to je ono o čemu ljudski život ovisi — kakav potpuno apsurdni slučaj u kojem je vjerojatnost milijun prema jedan. Nešto irelevantno, i tvoj je život promijenjen.« »Nipošto irelevantno«, usprotivi se Spandrell. »Vaša stipendija nije bila irelevantna; ona se i te kako odnosila na stvar, ona je bila u skladu s vama. Inače je ne biste bili dobili, ne biste bili ovdje. Ja sumnjam da je bilo što doista irelevantno. Sve što se zbiva u svojoj je biti poput čovjeka komu se zbiva.« »To je ponešto proročanski, zar ne?« usprotivi se Phil. »Promatrajući događaje, ljudi se izobličuju — tako biste trebali reći — tako da ono što se zbiva izgleda kao da je poput njih samih.« Spandrell slegne ramenima. »Možda postoji i takva vrst izobličavanja. Ali, ja vjerujem da događaji dolaze već tako udešeni da pristaju ljudima kojima se dešavaju.« »Kakva besmislica!« reče Illidge srdito. Philipovo protivljenje bilo je uljudnije. »Ali na mnoge ljude može isti događaj djelovati na potpuno različite i karakteristične načine.« »Znam«, odgovori Spandrell. »Ali na neki neopisivi način događaj biva modificiran, kvalitativno modificiran, tako da može odgovarati karakteru osobe koju zadešava. To je velik misterij i paradoks.« »A da se ne kaže apsurdnost i nemogućnost«, doda IIlidge. »Apsurdno, dakle i nemoguće«, složi se Spandrell. »Ali u isto vrijeme ja vjerujem da se to tako zbiva. Zašto bi se stvari morale dati logički objasniti?« »Da, doista zašto?« ponovi Walter. »A ipak«, reče Philip, »ta vaša providnost, koja čini isti događaj kvalitativno različitim za različite ljude — zar to nije malko previše nevjerojatno?« »Ništa nevjerojatnije negoli to što smo mi uopće ovdje. Ništa nevjerojatnije negoli sve ovo.« Zamahom ruke pokaže on na blagovaonicu sličnu onoj Baltazara, goste koji su jeli, u crveno odjevene konobare i vječnog tajnika Britanske akademije, koji je toga časa slučajno ulazio u sobu s profesorom poezije Cambridgeskog sveučilišta. No Philip je bio uporan u svojem razlaganju. »Ako pretpostavimo, kao što to čine učenjaci, da je najjednostavnija hipoteza najbolja — iako ja ni za boga ne mogu vidjeti kakvo opravdanje, osim ljudske nesposobnosti, ovi imaju da tako čine...« »Čujmo, čujmo!« »Kakvo opravdanje?« ponovi Illidge. »Jedino opravdanje opaženih činjenica, to je sve. Eksperimentalno je ustanovljeno, da priroda čini stvari na najjednostavniji način.« »Odnosno«, reče. Spandrell, »da ljudska bića razumiju tek najjednostavnija objašnjenja. U praksi vi ne možete razlikovati ove alternative.« »Ali ako stvar ima jednostavno prirodno objašnjenje, ona ne može u isto vrijeme imati i komplicirano natprirodno.«

»Zašto ne?« upita Spandrell. »Vi možda niste sposobni razumjeti ili ocijeniti natprirodne sile iza prividno prirodnih sila (kakva god bila razlika između prirodnih i natprirodnih). Ali to ne dokazuje da ovih nema. Vi jednostavno podižete vlastitu glupost na razinu općeg zakona.« Philip iskoristi priliku da nastavi svoje dokazivanje: »No ipak, pretpostavivši«, prekine ga on prije no što je Illidge mogao ponovno progovoriti, »da je jednostavno objašnjenje vjerojatno istinitije — zar onda nisu činjenice jednostavnije objašnjene time, ako se kaže da je pojedinac, sa svojim životom i karakterom, onaj koji izobličava događaj prema vlastitom liku? Mi pojedince možemo vidjeti, ali ne možemo vidjeti providnost; nju moramo postulirati. Nije li najbolje, ako možemo biti bez nje, da ispustimo taj suvišni postulat?« »No da li je suvišan?« reče Spandrell. »Možete li objasniti činjenice bez njega? Ja u to sumnjam. Kako stoji s onim ljudima na koje se može utjecati — na sve se nas manje ili više dade utjecati, svi smo mi više ili manje ne samo rođeni nego i načinjeni? Kako je s ljudima čiji karakteri nisu dani nego ih neumoljivo formira čitav niz događaja sasvim iste vrste? Serija sretnih događaja, ako hoćete da to tako nazovete, ili serija nesretnih događaja; serija utjecaja čiste prirode ili serija nečiste; serija izvanrednih herojskih mogućnosti ili serija ružnih i neprivlačivih. Nakon što je niz potrajao dovoljno dugo (a iznenađuje način kako takav niz zna trajati), karakter će biti izgrađen; a onda ako vam se sviđa to tako objasniti, možete reći da je pojedinac onaj koji izobličuje sve što se dešava prema vlastitom liku. No prije nego što je imao određeni karakter da bi prema njemu mogao izobličavati događaje — što je onda bilo? Tko je onda određivao vrstu stvari koja mu se ima dogoditi?« »Tko određuje da li će novčić pasti na zemlju kao glava ili pismo?« upita Illidge prezirno. »No čemu miješati u ovo novčiće?« odvrati Spandrell. »Čemu miješati novčiće, kad govorimo o ljudskim bićima? Pomislite na sebe. Zar se doista osjećate poput novčića, kad vam se nešto događa?« »Sporedno je kako se osjećam. Osjećaji nemaju ništa zajedničko s objektivnim činjenicama.« »Ali osjeti imaju. Znanost je racionalizacija osjetilnih opažanja. Zašto da se jednoj vrsti psihologijskih intuicija pridaje znanstvena vrijednost a svima drugima poriče? Neposredno opažanje djelovanja providnosti upravo je toliko izvjesno znanje o objektivnim činjenicama kao i neposredno opažanje modrine i tvrdoće. A kad se stvari čovjeku događaju, onda se on ne osjeća poput novčića. Čovjek osjeća da su događaji značajni; da su unaprijed udešeni. Naročito ako se zbivaju u nizovima. Novčić pada stotinu puta uzastopce na glavu, da tako kažemo.« »Dopustite da povjerujemo padajućim glavama«, reče Philip smijući se. »Ne zaboravite, mi smo inteligencija.« Spandrell se namršti; on je osjećao da je frivolnost nešto irelevantno. Predmet razgovora bio je za njega ozbiljan. »Kad pomislim na sama sebe«, reče on, »onda sam siguran da je sve što se meni dogodilo bilo nekako unaprijed udešeno. Kao

mali dječak imao sam predosjećaj onoga u što sam se mogao razviti, da nije bilo izvjesnih događaja. Nešto sasvim različito od stvarnoga Mene.« »U malog anđela, ha?« reče Illidge. Spandrell se nije osvrtao na prekidanje. »Ali od vremena kad mi je bilo petnaest i dalje, počele su mi se dešavati stvari, koje su proročanski jednake onome što sam ja sada.« On zašuti. »I tako vam je izrasao rep i kopita umjesto aureole i para krila. Tužna priča. Da li ti je ikad palo u oči«, nastavi Illidge okrenuvši se Walteru, »tebi koji si stručnjak za umjetnost, ili bi to bar trebao biti — je li ti ikada palo u oči da su slike anđela potpuno netočne i neznanstvene?« Walter potrese glavom. »Čovjek od sedamdeset kilograma, kad bi mu i izrasla krila, morao bi dobiti silnu muskulaturu, kako bi ih mogao upotrijebiti. A veliki mišići za letenje morali bi značiti razmjerno veliki sternum, poput ptičjeg. Anđeo od sedamdeset kilograma, kad bi htio letjeti ne manje dobro od patke, morao bi imati prsnu kost, koja bi virila najmanje četiri do pet stopa prema van. Reci to svome ocu kad bude drugi puta htio naslikati Navještenje. Svi Gabrijeli koji postoje, uistinu su sablažnjivo nemogući.« Spandrell je međutim mislio na one zanosne časove među bregovima, one suptilnosti osjećaja, one skrupule, osjetljivost i kajanja svojega dječaštva; i kako je sve to — kajanje zbog zla djela ne manje negoli silan užitak kod promatranja kakvog cvijeta ili krajolika — nekako povezano s njegovim osjećanjem za majku, nekako ukorijenjeno i sadržano u njemu. On se sjeti one »Djevojačke škole u Parizu«, one erotične lektire uz svjetlo džepne baterije ispod pokrivača. Knjiga je bila napisana u vremenu kad su duge crne čarape i duge crne rukavice značile vrhunac pornografske mode, kad je »ljubiti muškarca bez brkova bilo isto što i jesti jaje bez soli.« Zavodljivi i prijapistički brkovi majorovi bili su dugi, kovrčasti i navošteni. Kakav li je stid i kajanje samo osjećao! Kako se uporno borio i kako je skrušeno molio za snagu! A Bog kojemu se molio, sličio je njegovoj majci. Oduprijeti se iskušenju bilo je dostojno nje. Podliježući, on je izdavao nju, poricao Boga. Počeo je trijumfirati. A onda, jednoga jutra, iz vedra neba došla je vijest, da se ona udaje za majora Knoylea. Brkovi majora Knoylea bili su također kovrčasti. »Augustin i kalvinisti imali su pravo«, reče on glasno, uplevši se u raspravljanje o prsnim kostima serafina. »Još uvijek svirate u svoju harfu?« reče Illidge. »Bog je odlučio da neke ljude spasi a druge osudi.« »Odnosno točnije on bi to mogao učiniti, kad bi (a) postojao, (b) kad bi postojalo nešto slično spasenju, i (c)...« »Kad se sjetim svjetskog rata«, nastavi Spandrell prekinuvši ga, »što je ovaj mogao za mene biti, a što je u stvari bio...« on slegne ramenima. »Da, Augustin je imao pravo.« »No ja doista moram priznati«, reče Philip, »da sam uvijek bio neobično zahvalan Augustinu, ili tko li je to već drugi mogao biti, što mi je dao kljastu nogu. To me je spriječilo da budem junak; no spriječilo me i da postanem lešina.«

Spandrell ga pogleda; rubovi njegovih širokih usta trzali su se ironično. »Vaša vam je nezgoda osigurala miran i povučen život. Drugim riječima, taj je događaj bio vama sličan. Upravo kao što je rat, koliko se o meni radi, bio potpuno poput mene. Ja sam bio godinu dana u Oxfordu, kad je započeo«, nastavi on. »Dragi stari College, je li?« reče Illidge koji nije nikada mogao čuti ime kojega od starijih i skupljih sjedišta učenosti, a da ne napravi kakvu podrugljivu primjedbu. »Tri živahna semestra i dva još živahnija godišnja odmora — upoznavanje alkohola, pokera i razlike između žena od krvi i mesa i žena u pubertetskoj mašti. Takva apokalipsa, prva prava žena!« doda on uzgred. »A u isto vrijeme tako neugodno razočaranje! Tako bezukusno, na neki način, nakon razigrane mašte i pornografske knjige.« »A to je priznanje umjetnosti«, reče Philip. »Kao što sam ja često isticao.« On se nasmiješi Walteru koji pocrveni, sjetivši se što je njegov svak bio rekao o opasnostima pokušaja udešavanja ljubavi prema visokim pjesničkim uzorima. »Mi smo naopako odgojeni«, nastavi Philip. »Umjetnost prije života; Romeo i Julija i ružne priče prije ženidbe ili njenih ekvivalenata. Odatle i dolazi da je sva mlada moderna literatura razočarana. Neizbježivo. U stara dobra vremena pjesnici su počinjali gubitkom vlastite nevinosti; a onda bi se, s potpunim poznavanjem pravog stanja te iskusivši koliko je ovo i na koji način nepjesničko, svjesno dali na posao idealizirajući ga i uljepšavajući. Mi počinjemo s poetskim a nastavljamo s nepoetskim. Kad bi dječaci i djevojke gubili nevinost jednako rano kao što su je gubili u Shakespeareovo vrijeme, imali bismo ponovni procvat ljubavne lirike iz vremena kraljice Elizabete.« »Možda imate pravo«, reče Spandrell. »No sve što ja znam jest to, da sam bio razočaran, kad sam otkrio stvarnost — ali da me je ova u isto vrijeme i privlačila. Možda privlačila baš zbog toga što me je tako razočarala. Srce je čudno gnojište; gnojivo traži gnojivo, a veliki čar opačine sastoji se u njenoj gluposti i prljavštini. Ona privlači zato što je odvratna. Ali odvratna ostaje uvijek. A sjećam se kad je došao rat, kako sam bio silno veseo, što mi se pruža prilika da se oslobodim blata i da za promjenu učinim nešto dostojno.« »Za Kralja i Otadžbinu!« naruga se Illidge. »Siromašni Rupert Brooke! Danas se čovjek smije onom njegovom pričanju kako se čast ponovno vratila u svijet. Događaji su učinili da to izgleda ponešto smiješno.« »Bila je to loša stvar čak i onda kad je bila napisana«, reče Illidge. »Ne, ne! To je u ono vrijeme bilo upravo ono što sam i ja sam osjećao.« »Dakako da jeste. Jer ste vi bili isto što i Brooke — pokvareni i blazirani član staleža bogataša. Vama je trebalo novo uzbuđenje, to je sve, Rat i ta vaša slavna ’čast’ su vam ga pribavili.« Spandrell slegne ramenima. »Objašnjavajte to kako hoćete, no ja samo kažem da sam u kolovozu 1914. htio učiniti nešto plemenito. Bio sam čak sasvim spreman i da poginem.« »Radije smrt negoli sramotu, je li?«

»Da, sasvim doslovno«, reče Spandrell. Ja vas naime mogu uvjeriti da su sve melodrame savršeno realistične. Postoje izvjesne zgode, kad ljudi čine takve stvari. Jedini nedostatak melodrame je to, što vas ona navodi da vjerujete, da ljudi to čitavo vrijeme i govore. Na žalost, oni to ne čine. Ali 'radije smrt negoli sramota’ upravo je ono što sam ja mislio u kolovozu 1914. Ako je alternativa za smrt bila glupa vrst života što sam ga onda vodio, htio sam biti ubijen«. »Tu i opet govori dokoni gospodin«, reče Illidge. »A onda, upravo zbog toga što sam dobrim dijelom bio odgojen u inozemstvu i znao tri strana jezika, te zato što sam imao majku, koja me je voljela i poočima, koji je bio utjecajan u vojsci, bio sam, htio to ili ne, premješten u obavještajnu službu. Bog je doista bio odlučio da me osudi.« »On vam je jako ljubazno nastojao spasiti život«, reče Philip. »Ali ja nisam želio da on bude spašen. Ne, osim kad bih mogao s njim učiniti nešto časno, najradije nešto junačko, ili u najmanju ruku teško i opasno. Umjesto toga stavili su mi u dužnost da održavam vezu i lovim špijune. Od svih prljavih i nedostojnih poslova...« »Ali, na koncu konca, streljački rovovi nisu baš tako romantični.« »Ne, ali su opasni. Da bi čovjek sjedio u streljačkom rovu potrebna je hrabrost i izdržljivost. Lovac špijuna bio je izvan svake opasnosti i nije morao pokazati ni jednu od plemenitijih vrlina; a što se tiče njegovih prilika za opačinu. .. Ti gradovi iza bojne linije, Pariz, luke — bludnice i alkohol bile su njihov glavni učinak.« »Ali na koncu konca«, reče Philip »ta se zla dadu izbjeći.« Budući po prirodi hladan, bilo mu je lako biti razboritim. »Ja ih nisam mogao izbjeći«, odgovori Spandrell. »Naročito ne pod onim okolnostima. Htio sam učiniti nešto časno, a bio sam u tom spriječen. Zbog toga je postalo za mene pitanjem časti, da činim protivno od onoga što sam želio. Pitanje časti — možete li to razumjeti?« Philip potrese glavom. »Malo preduboko za mene.« »No zamislite jednostavno sebe u prisutnosti čovjeka koga poštujete, volite i divite mu se više negoli što ste ikada poštovali ili divili se bilo kome prije toga.« Philip kimne. No u stvari, pomisli, on se nije nikada nikome duboko i iskreno divio. Teoretski jest; ali nikada stvarno. Nikada u toj mjeri da bi mu htio postati učenik ili sljedbenik. On je prihvaćao mišljenja drugih ljudi pa čak i njihov način života — ali uvijek s prikrivenim uvjerenjem da ovi u stvari nisu njegovi, da ih može, a očito i hoće, napustiti jednako lako, kao što ih je i prihvatio. A kad god se činilo da postoji opasnost da bude zanesen, on se svjesno opirao, borio se za svoju slobodu ili bježao. »Vi ste obuzeti svojim osjećajem za nj«, nastavi Spandrell. »I idete prema njemu ispruženih ruku, nudeći mu prijateljstvo i odanost. A njegov jedini odgovor je da turne ruke u džepove i okrene se od vas. Što biste onda učinili?« Philip se nasmija. »Konzultirao bih Vogueovu Knjigu dobrog vladanja.« »Oborili biste ga udarcem na zemlju. To je bar ono što bih ja učinio. Bilo bi to pitanje časti. A što biste mu se više divili, to bi jači bio udarac i to dulji poslije toga

ples na njegovoj lešini. To je razlog zbog kojega se bludnicama i alkoholu nije dalo izbjeći. Nasuprot, da ih se nikada ne izbjegava ostalo je pitanjem časti. Taj život u Francuskoj bio je sličan životu što sam ga vodio prije rata — samo mnogo ružniji i gluplji i oslobođen svake olakotne okolnosti. A nakon godine dana takvog života, očajnički sam se borio za svoju sramotu da izbjegnem smrt. Augustin je imao pravo, velim vam; mi smo unaprijed ili osuđeni ili spašeni. Stvari koje se čovjeku događaju zavjera su providnosti.« »Gluparije!« reče Illidge; no u šutnji koja je slijedila pomisli on ponovno kako je to izvanredno, kako gotovo beskonačno nevjerojatno da on tu sjedi, pijući crveno vino, s vječnim tajnikom Britanske akademije tek dva stola dalje, a drugim po starosti sucem Visokog suda upravo iza sebe. Dvadeset godina unatrag, okolnosti koje su bile protiv toga da on bude ovdje pod pozlaćenim stropom, bile su u odnosu od nekoliko stotina tisuća ili milijuna prema jedan. A ipak, bio je tamo. On ponovno uze gutljaj crvenog vina. A Philip se međutim sjetio onog golemog crvenog konja, kako udara nogama, srlja iskešenih zubi i natrag položenih ušiju; i kako je naglo srnuo naprijed vukući iza sebe vozara; i tutnjave kotača; i »jao!« svog vlastitoga krika; i kako je uzmaknuo natrag prema strmom nasipu, kako se pokušao uspinjati, kako je skliznuo i pao; i užasne jurnjave i gaženja diva; i »jao, jao!« golemog lika između sebe i sunca, velikih kopita i nenadane sveuništavajuće boli. A kroz istu šutnju Walter je mislio na ono poslijepodne, kad je prvi put stupio u salon Lucy Tantamount. »Sve što se čovjeku događa u biti je jednako onome komu se događa.« ∗ »No kakva je njena tajna?« upita Marjorie. »Zašto da tako poludi za njom? Jer on je doista poludio. Doslovno.« »Zar to nije dovoljno očita tajna?« reče Elinor. Ona nije smatrala čudnim to što je Walter izgubio glavu zbog Lucy, nego to da je uopće ikada mogao vidjeti išta privlačivo u Marjorie. »A na koncu«, nastavi ona, »Lucy je veoma zabavna i živa. A osim toga«, doda ona sjetivši se neugodnih Philipovih primjedaba o psu što su ga pregazili u Bombayu »ona je na zlu glasu.« »No zar je to privlačno? Zao glas?« Dok je ovo pitala, držala je čajnik iznad šalice u zraku. »Dakako. To znači da je žena koja ga uživa pristupačna. Hvala, neću šećera.« »Ali sigurno je«, reče Marjorie pružajući joj šalicu, »da muškarci ne vole dijeliti svoje ljubavnice s drugima.« »Možda ne. No činjenica da je žena imala drugih ljubavnika daje muškarcu nadu. ’Gdje su drugi uspjeli, tamo mogu i ja.’ To je argument muškarca. A zao ga glas u isto vrijeme nagoni da o ženi neposredno misli kao o eventualnoj ljubavnici. To daje njegovu maštanju o njoj pravac. Kad čovjek sretne Lolu Montes, onda ga njen glas automatski sili da misli na spavaonice. Čovjek ne misli na spavaonice kad sretne Florence Nightingale. Jedino na bolesničke sobe. A ove su dosta drugačije«, završi Elinor.

Nastade tišina. To je strašno od nje, pomisli Elinor, da nema više sućuti. Ali eto, nema. Ona se sjeti kako je strašnim životom jadna žena živjela — ponajprije sa svojim mužem, a sada s Walterom. Doista strašno. Ali te užasne obješene naušnice od lažnog nefrita! A taj glas, to ozbiljno vladanje... Marjorie pogleda uvis. »No zar je moguće da se ljudi tako lako dadu prevariti? Tako jeftinim mamcem? Muškarci poput Waltera. Poput Waltera«, ponovi ona. »Mogu li muškarci biti takve... takve...« »Svinje?« doda Elinor. »Očito da mogu. Razumije se da to izgleda čudno.« Možda bi bolje bilo, pomisli ona, kad bi Philip bio nešto više svinja a manje rak pustinjak. Svinje su humane — možda i daleko previše humane; ali ipak humane. Dok raci pustinjaci rade štogod je u njihovoj moći da budu moluci. Marjorie potrese glavom i izdahne. »Čudno je to«, reče ona s osvjedočenjem, koje se Elinori učinilo prilično smiješnim. »Kakvo li mišljenje može ona imati o sebi«, pitala se ona. Ali Marjorieno dobro mišljenje nije se toliko odnosilo na nju samu, koliko na vrlinu. Ona je bila odgojena da vjeruje u rugobu opačine i animalne strane ljudske prirode, u ljepotu vrline i duha. A budući po prirodi hladna, imala je potpuno nerazumijevanje hladne žene za senzualnost. Da bi Walter naglo prestao biti Walterom, kojega je ona poznavala, i da se ponaša »poput svinje«, kao što je to Elinor prilično kruto formulirala, bilo je za nju doista začudno, bez ikakva obzira na njeno lično naziranje o svojoj vlastitoj privlačnosti. »A onda, ne smiješ zaboraviti«, reče Elinor glasno, »da Lucy ima još jednu prednost, ukoliko se radi o muškarcima kao što je Walter. Ona je jedna od onih žena koje imaju muški temperament. Muškarac može nalaziti užitak u prigodnim susretima. Većina žena to ne može; one moraju biti manje ili više zaljubljene. One moraju biti emocionalno vezane. Sve osim maloga broja njih. Lucy je jedna od malobrojnih. Ona ima mušku hladnokrvnost. Ona može lučiti svoj apetit od ostalog dijela duše.« »Kakva strahota!« strese se Marjorie. Elinor je primijetila jezu, i zbog toga što joj se ovo nije svidjelo, počne proturječiti. »Zar doista tako misliš? Meni se to kadšto čini zavidnom sposobnošću.« Ona se nasmije, a Marjorie je bila, kako se to moglo očekivati, sablažnjena njenom ciničnošću. »Za dječaka s Walterovom bojažljivošću i plahošću«, nastavi ona, »u tom smionom temperamentu postoji nešto veoma uzbudljivo. On je suprotan njegovu. Bezobziran, bez skrupula, svojevoljan i nesavjestan. Tako mi je lako razumjeti da mu je to udarilo u glavu.« Ona se sjeti Everarda Webleyja. »Moć je uvijek privlačna«, doda ona. »Naročito, ako je čovjek sam nema, kao što je to kod Waltera. Lucy je očito sila. Čovjeku se ne mora sviđati ova vrst sile.« Ona sama nije baš voljela Webleyjevu energičnu ambicioznost. »Ali čovjek ne može biti nezadivljen snagom sam po sebi. Ona je poput Nijagare. Divna, ako čovjek možda i ne želi stajati ispod nje. »Mogu li uzeti još jedan komad kruha s maslacem?« Ona se posluži. Marjorie iz uljudnosti također uze još. »Sjajan crni kruh«, primijeti Elinor pitajući se, kako li Walter samo može živjeti s ženom koja grči mali prst ruke kojom drži šalicu i koja uzima tako male zalogaje kruha i onda ih žvače jedino prednjim

zubima, poput zamorca — kao da je proces hranjenja nešto nedelikatno i prilično odvratno. »No što ti misliš, da bih morala raditi?« smogne Marjorie napokon snage da je upita. Elinor slegne ramenima. »Što možeš učiniti, no nadati se, da će dobiti ono što želi i da će mu to ubrzo dojaditi.« Bilo je to očito, no Marjorie ju je držala prilično bezosjećajnom, krutom i okrutnom zbog toga što je to rekla. ∗ U Londonu Quarlesovi su neodređeno nastavali ono što je nekoć bio posljednji u sjajnom nizu ergela Belgravije. Čovjek je morao proći ispod luka. Klisura žućkastobijele sadre dizala se nalijevo — bez prozora, jer Belgravijanci nisu htjeli znati za nečisti porodični život svojih potčinjenih. Desno se sterala duga linija staja s katom gostinjskih soba iznad njih, koje su sada bile nastavane od silnih Daimlera i porodica njihovih vozača. Ergele su završavale zidom iznad čijega su se vrha mogle vidjeti uzbibane platane belgravijskih vrtova. Ulazna vrata Quarlesovih ležala su u sjeni toga zida. Smještena između vrtova i rijetko nastava-nih konjušnica, mala je kuća bila veoma tiha. Dolazak i odlazak limuzina i po koji, prigodni vrisak djeteta bilo je jedino narušavanje mira. »Ali srećom«, primijetio je Philip, »bogataši mogu sebi priuštiti da kupuju tiha kola. A na strojevima s unutarnjim sagorijevanjem ima nešto što pogoduje kontroli rađanja. Tko je ikad čuo za vozača s osmero djece?« Suša za kola i odjeljenja za konje bile su spojene rekonstrukcije staje u jedan prostrani dnevni boravak. Dva su paravana dala naslućivati dijeljenje prostora. Iza paravana nadesno od ulaza, nalazio se salon — stolice i sofa bile su poredane oko kamina. Paravan nalijevo sakrivao je stol blagovaonice i ulaz u malenu kuhinju. Malo stubište dizalo se koso preko jednog od zidova i vodilo u spavaonice. Žuti kretoni oponašali su sunčano svjetlo koje nikada nije sjalo kroz prozore okrenute prema sjeveru. Bilo je tu mnogo knjiga. Portret Elinore kao male djevojčice, od staroga Bidlakea, visio je iznad kamina. Philip je ležao na sofi s knjigom u ruci. »Veoma značajan«, čitao je on, »je prikaz gospodina Tate Regana o patuljastim parazitskim mužjacima u triju vrsta ceratividnih riba-udičarka. Kod arktičkog Ceratias holbolli, ženka, kojih osam palaca duga, nosila je na trbušnoj površini dva mužjaka velika koja dva i pol palca. Njuška i regija brade patuljastog mužjaka stalno je prijanjala uz papilu ženkine kože, a krvni sudovi ovo dvoje bili su spojeni. Mužjak je bez zubi; usta su suvišna; hranidbeni kanal je degeneriran. Kod photocarynus spinicepsa, ženka, koja dva i pol palca duga, nosila je mužjaka, ispod pola palca duga, na vrhu glave pred svojim desnim okom. Kod Edriolychnus schmidti dimenzije su otprilike iste kao u posljednjem slučaju, a ženka je nosila patuljastog mužjaka preokrenuta na unutrašnjoj plohi škržnog poklopca.« Philip odloži knjigu i prekapajući po džepu izvadi bilježnicu i nalivpero. »Ženke ribe-udičarke«, napiše on, »nose patuljaste parazitske mužjake pričvršćene uz svoja tijela. Povuci očitu usporedbu s onim stanjem u kojem moj Walter srlja za svojom

Lucy. A kako bi bilo metnuti tu scenu u kakav akvarij? Oni odlaze s prijateljem učenjakom, koji im pokazuje ženke ribe-udičarke i njihove muževe. Sumrak, ribe — savršena pozadina.« On je upravo odlagao svoj džepni dnevnik, kad mu padne na pamet nova pomisao. On ga ponovno otvori. »Uzmi akvarij u Monaku i opiši Monte Carlo i čitavu Rivijeru u obliku monstruoznosti dubokog mora«. On upali cigaretu i nastavi čitati. Na vratima začu se udaranje. Ustade i otvori ih; bila je Elinor. »Kakvo poslijepodne!« Ona klone na stolicu. »No što je nova kod Marjorie?« upita on. »Ništa nova«, uzdahne ona skidajući šešir. »Jadno je stvorenje jednako dosadno kao i prije. No jako je žalim.« »Što si joj savjetovala da učini?« »Ništa. Sta drugo i može? A Walter?« upita sada ona. »Jesi li imao prilike biti strogi otac?« »Recimo radije, otac srednje kategorije strogosti. Sklonuo sam ga da dođe dolje, u Chamford, s Marjorie.« »Zar jesi? To je prava pobjeda.« »Ne baš takva pobjeda kao što ti misliš. Nije bilo neprijatelja da se s njim borim. Lucy odlazi u Pariz iduće subote.« »Nadajmo se da će ondje i ostati. Jadni Walter!« »Da, jadni Walter. No ja ti moram pričati o ribama-udičarkama.« On joj ispriča. »Jednog od ovih dana«, zaključi on, »doista ću morati napisati moderni Bestiarium. Kakve su to moralne pouke! No reci mi, kakav je bio Everard? Sasvim sam zaboravio da si ga posjetila.« »Razumije se, da si zaboravio«, odgovori ona prezrivo. »Razumije se? Ne znam zašto.« »Ne, ne znaš.« »Ja sam smrvljen«, reče Philip hinjenom poniznošću. Nastade šutnja. »Everard me ljubi«, reče Elinor napokon, ne pogledavši u svog muža, bezbojnim i sasvim trijezno poslovnim glasom. »Zar je to novost?« upita Philip. »Ja sam mislio da je on tvoj stari obožavalac.« »No ovo je ozbiljno«, nastavi Elinor. »Jako ozbiljno.« Ona je tjeskobno čekala njegovu primjedbu. Ova je i došla nakon male stanke. »To mora da je manje zabavno.« Manje zabavno! Zar ne može shvatiti? Konačno, on nije budala. Ili je možda i razumio, pa se samo pretvara da nije; možda se potajno radovao zbog Everarda. Ili ga je možda tek ravnodušnost činila slijepim? Nitko ne razumije ono što ne osjeća. Philip je nije mogao razumjeti zato, jer nije osjećao kao što je ona osjećala. Bio je uvjeren da su i drugi ljudi jednako razumno mlaki kao i on sam. »No ja ga volim«, reče ona glasno u posljednjem očajnom pokušaju da ga izazove na nešto što bi bar sličilo znaku da mu je do nje stalo. Kad bi se samo pokazao ljubomornim, ili tužnim, ili bijesnim, kako bi bila sretna, kako zahvalna! »Jako mnogo«, nastavi ona. »Na njemu je nešto veoma privlačno. Ta njegova strastvenost, ta žestina...«

Philip se nasmije. »Doista pravi neodoljivi špiljski čovjek.« Elinor ustane uz mali uzdah, podigne svoj šešir i torbicu i nagnuvši se nad muževu stolicu poljubi ga u čelo, kao da mu kaže zbogom; zatim se okrene i još uvijek bez riječi uspne uz stepenice u svoju spavaonicu. Philip podigne odloženu knjigu. »Bonellia viridis«, pročita on, »je zeleni crv ne rijedak u Mediteranu. Ženka ima tijelo veliko otprilike poput šljive i nosi poput uzice, na kraju bifidnu, veoma rastezljivu proboscis, koja može biti dvije stope duga. Ali mužjak je mikroskopski malen i živi u onom što bi se moglo nazvati reproduktivnim kanalom (modificiranom nephridiumu) ženke. On nema usta i ovisan je o onom što parazitski apsorbira kroz svoju ciliama obraslu kožu...« Philip ponovno odloži knjigu. On je razmišljao bi li trebao otići gore i Elinori što reći. Bio je siguran da ona stvarno ne mari za Everarda. No možda ne bi smio toliko u to vjerovati. Ona je izgledala prilično uzbuđena. Možda je od njega očekivala da nešto kaže — kako mu je mnogo stalo do nje, kako bi bio nesretan, kako srdit, kad bi ona prestala mariti za njega. Ali upravo ove stvari se gotovo uopće nisu dale izreći. Na koncu odluči on da ne ide gore. Čekat će i vidjeti, odgodit će stvar za drugo vrijeme. On nastavi čitati o Bonellia viridis.

22 IZ BILJEŽNICE PHILIPA QUARLESA Danas, kod Lucy Tantamount, bio sam žrtva jako čudne asocijacije. Lucy je, kao obično, bila francuska trobojnica; modra oko očiju, grimizna usta, a sve ostalo samrtno blijedo na pozadini sjajne, metalno crne kose. Ja sam napravio nekakvu šalu. Ona se nasmijala otvorivši usta — a njen su jezik i zubno meso bili toliko mnogo bljeđi negoli boja na njenim usnicama da su izgledali (izazvalo je to u mene jezoviti osjećaj iznenadnog užasa) sasvim beskrvno i bijelo zbog kontrasta. A onda sam se, bez prijelaza, našao gdje stojim pred onim svetim krokodilima u vrtovima palače u Jaipuru; indijski im je vodič dobacivao komadiće mesa, a nutrina usta životinja bila je gotovo bijela, kao da su im usta prevučena ponešto glaziranom jarećom žutkasto-bijelom kožom. Eto, tako radi prirodno ljudski duh. A čovjek još ima intelektualne pretenzije! Da, da. No kakav li je to neočekivani dobitak za moj roman! Počet ću knjigu s time. Moj valterski junak navodi svoju lusievsku sirenu na smijeh i odmah (na svoj užas; ali on i dalje čezne za njom, sad još i s izvjesnim pridodatkom perverznosti, unatoč toga, a možda još i više zbog toga) vidi te odvratne krokodile, što ih je gledao prije mjesec dana u Indiji. Na taj način polučujem dojam u isti mah neobičnosti i fantastičnosti. Sve je nevjerojatno ako čovjek može skinuti koru očitosti što je naše navike meću na stvari. Svaki predmet i događaj sadrži sam u sebi jednu beskonačnost dubina u dubinama. Ništa nije ni najmanje onakvo kakvim se čini — ili točnije, ono je u isto vrijeme slično nekolikim milijunima drugih stvari. Čitava Indija juri poput filma kroz njenu glavu dok se smije i pokazuje — ona koju ljubi, za kojom čezne i koju želi, ona krasna — ono jezovito beskrvno krokodilsko zubalo i nepce. ∗ Muzikalizacija lijepe književnosti. Ne na način simbolista, podređivanjem smisla zvuku. (Pleuvent les blues baisers des astres taciturnes. Puka glossolalia.) Nego u velikim razmjerima, u konstrukciji. Meditiraj o Beethovenu. Promjene raspoloženja, nagli prelazi. (Veličanstvenost se izmjenjuje sa šalom, npr. u prvim pokretima b-mol kvarteta. Komedija nenadano ukazuje na silne i tragične ozbiljnosti u scherzu C-dur kvarteta.) A još su zanimljivije modulacije, ne samo iz jedne skale u drugu, nego od ugođaja do ugođaja. Tema se navede, zatim razvija, mijenja joj se oblik, neprimjetno ju se izobličuje, dok ne postane, iako se još uvijek dade ustanoviti da je ista, sasvim drugačija. U nizovima varijacija taj se proces nastavlja korak dalje. Primjerice u onim nevjerojatnim Diabellijevim varijacijama. Čitava skala osjećaja i misli, a ipak sve u organskom odnosu sa smiješnim malim valcerom. Unesi to u roman. Kako? Nagli prelazi su dosta laki. Sve što čovjek treba je dovoljan broj lica i paralela, kontrapunktalnih zapleta. Dok Jones ubija svoju ženu, Smith gura dječja kolica u parku. Čovjek alternira teme. Sto su ove zanimljivije, modulacije i varijacije su također teže. Romansijer modulira udvajanjem situacija i lica. On pokazuje nekoliko

ljudi kako se zaljubljuju ili umiru ili se mole na razne načine — različiti pojedinci rješavaju isti problem. Ili, vice versa, slični su ljudi konfrontirani nesličnim problemima. Na taj način čovjek može modulirati kroz sve oblike svoje teme, može pisati varijacije u ma kojoj množini različitih ugođaja. Drugi način: pisac može uzeti pravo stvaranja poput boga i da jednostavno odluči razmatrati događaje u pripovijesti u njihovim različitim oblicima — osjećajnom, znanstvenom, ekonomskom, vjerskom, metafizičkom, itd. On će modulirati od jednoga do drugoga — kao što je recimo od estetskog do fizikalno-kemijskog pogleda na stvari, od vjerskog do fiziologijskog ili ekonomskog. No to je možda suviše tiransko nametanje autorove volje. Neki će tako misliti. No mora li autor biti tako povučen? Mislim da smo mi danas malo previše tankoćutni s obzirom na te osobne pojave. Metni pisca u roman. On opravdava estetske generalizacije, koje mogu biti zanimljive — u najmanju ruku za mene. On također opravdava eksperiment. Primjerci njegova djela mogu ilustrirati druge moguće ili nemoguće načine pripovijedanja. A ako mu dadeš da pripovijeda dijelove iste priče koje i ti pripovijedaš, možeš stvarati varijacije na tu temu. No čemu se ograničiti na jednog pisca u svojem romanu? Zašto ne bi bio i drugi pisac u njegovu romanu? A treći u romanu drugoga? I tako dalje u beskonačnost, poput onih oglasa za Quakerove zobene kolačiće na kojima se vidi Quaker gdje drži kutiju zobenih kolačića, na kojoj je slika još jednoga Quakera, gdje drži drugu kutiju zobenih kolačića, na kojoj je itd. itd. Kod otprilike desetog ponavljanja možeš imati pisca gdje priča tvoju pripovijest algebarskim simbolima ili u obliku promjena u tlaku krvi, bila, izlučivanja žlijezda s izravnom sekrecijom i vremenom reakcije. ∗ Roman ideja. Karakter svake ličnosti mora biti impliciran, kolikogod je to moguće, u idejama koje ova izriče. U koliko su teorije racionalizacije osjećaja, nagona, duševnih sklonosti, u toliko je ovo izvedivo. Glavni nedostatak romana ideja jest to da čovjek mora pisati o ljudima koji imaju ideja da ih izraze — a to isključuje sve izuzev 0,01 posto ljudskog roda. Zbog toga pravi, rođeni pisci ne pišu takve knjige. Ali onda ja sebi nikada nisam umišljao da sam rođeni pisac. Veliki nedostatak romana ideja je to da je on iskonstruiran. Neizbježivo; jer ljudi koji znaju razvijati precizno formulirane pojmove nisu sasvim realni: oni su pomalo monstruozni. A živjeti s monstrumima postaje napokon prilično neugodno. Akvizitivni nagon, nagon za stjecanjem, ima više pervertita, mislim, negoli spolni nagon. U svakom slučaju, ljudi mi se čine čudnijima s obzirom na novac negoli s obzirom na njihove ljubavne odnose. Kako li je neshvatljiva škrtost na koju čovjek neprestano nailazi, naročito među bogatima! A i kako fantastične ekstravagantnosti. Obje osobine često u iste osobe. A onda tek ljudi koji gomilaju blago, koji ga sabiru, ljudi koji su potpuno i gotovo neprestano zaokupljeni novcem. Nitko nije na isti način neprestano zaokupljen spolom — držim zbog toga što je fiziološko zadovoljenje moguće u spolnim odnosima, dok to nije moguće kad se radi o novcu. Kad je tijelo zasićeno, duh prestaje misliti o hrani i ženama. Ali glad za novcem i posjedom je gotovo isključivo duševna stvar. Tu nije moguće nikakvo tjelesno zadovoljenje. To bi

trebalo objasniti ekscese i perverznosti nagona za stjecanjem. Naša tijela gotovo sile spolni nagon da se vlada normalno. Perverznosti moraju biti žestoke prije negoli nadvladaju normalne fiziološke sklonosti. No gdje se radi o akvizitivnosti tu nema regulativnog tijela, nema gromade suviše, doista suviše, solidnog mesa da ga se izgura iz žljebova fiziološke navike. I najmanja sklonost perverznosti postaje odmah očita. No možda je riječ »perverznost« bez značenja u ovoj vezi. Jer, perverznost uključuje postojanje norme od koje se ova odvaja. Što je norma nagona za stjecanjem? Čovjek neodređeno naslućuje kakvu zlatnu sredinu; no je li ova doista prava statistička norma? Ja zamišljam sebe prilično »subakvizitivnim«; manje zainteresiranim za novac i posjedovanja općenito od prosjeka. Illidge bi rekao da je to isključivo zbog toga što sam odrastao u sredini koja je lako dolazila do novca. To je možda djelomično točno. Ali držim, ne sasvim. Pomislite na mnoge ljude bogate po rođenju, koji se stalno ne bave ni sa čim doli stjecanjem novca. Ne, moja nedovoljna akvizitnost je naslijeđena kao i stečena. U svakom slučaju, osjećam da sam nezainteresiran za posjedovanje, da sam dosta nesklon onima koje ono zanima i da ih ne razumijem. Nijedan izrazito akvizitivni karakter nije se pojavio ma i u jednoj od mojih pripovijesti. To je nedostatak; jer akvizitivni tipovi su očito vrlo česti u stvarnom životu. No ja sumnjam da bih mogao takvo lice učiniti zanimljivim — kako sam nemam strasti za stjecanjem. Balzac bi to mogao; okolnosti i hereditet stvorili su u njega strastveno zanimanje za novac. No kad je čovjeku jedna stvar dosadna, onda i sam lako postane dosadan dok o njoj govori.

23 Pisaći je stol bio ispod prozora. Zamagljen zadimljenim zrakom Sheffielda, trak žutog sunčanog svjetla, koje je izgledalo nekako ljepljivo, osvjetljavao je ugao stola i komad crvenog sada sa cvjetnim uzorcima. Everard Webley pisao je pismo. Pero mu je odmicalo po papiru. Što je god radio, obavljao je brzo i odlučno. »Najdraža Elinor«, pisao je on. »De profundis clamavi, iz dubina ove odvratne hotelske sobe i čak dubljih dubina ovog političkog putovanja Sjeverom, ja Vas zazivam.« (Svoja »ja« pisao je kao da su stupovi — jaki ravni potez i dvije male poprečne crtice na vrhu i dnu za glavu i osnovu. Križići na njegovim slovima t bili su snažni i beskompromisni.) No ja ne mislim, da Vi slušate. Uvijek sam osjećao takvu sklonost prema divljacima koji svoje bogove pošteno istuku, kad im ovi ne odgovore na molitve ili žrtve. Engleska očekuje da će svaki bog danas izvršiti svoju dužnost. Ako ne izvrši — no, tim gore po njega; osjetit će deveterostruki bič. Moderno obožavanje dalekog Nedokučivog, čija djela čovjek ne kritizira, meni se čini veoma neprikladnim. Kakva ima smisla sklapati ugovor s nekim, koji ga može prekršiti, kad mu to padne na pamet, i protiv kojega čovjek nema pravnog lijeka? Žene su krenule istim pravcem kao i bogovi. Njih se ne može ispitivati. Čovjek ih ne smije siliti da vrše svoju dužnost prema svojim obožavateljima ili da ispunjavaju svoj dio u prirodnom ugovoru među spolovima. Ja pišem i molim. Ali Vi, poput tog pomodnog boga suvremenih filozofija i pučkih teologija, ne slušate. A čovjek ne smije poduzeti represalije; ne pristoji se išibati neposlušnog boga. To se ne radi. Ali ja Vas ipak opominjem... Jednog od ovih dana iskušat ću stare metode. Izvest ću malu Otmicu Sabinjanki, a gdje će onda biti Vaša nedokučiva daleka superiornost? Kako li Vas ja doista mrzim što me silite da Vas toliko ljubim! To je tako prokleta nepravda — izazvati tako mnogo strasti i žudnje u meni i ne dati mi ništa zauzvrat. A Vi i niste ovdje da primite kaznu koju zaslužujete! Meni preostaje jedino da se posredno osvetim na nitkovima koji smetaju moje skupštine. Prošle sam noći morao voditi žestoku bitku. Bilo je tulenja, protestnog vikanja i organiziranog pjevanja Internacionale. No ja sam ih svladao. Na časak doslovce. Morao sam jednomu od kolovođa ostaviti masnicu na oku. Siromašni đavo! On je jedino plaćao Vaša zlodjela. Ispaštao je Vaše grijehe. Jer stvarno, ja sam se borio protiv Vas. Da nije bilo Vas, ne bih bio ni napola tako žestok. Vjerojatno ne bih pobijedio. I tako Vam neizravno dugujem svoju pobjedu. Zbog koje sam Vam po dužnosti zahvalan. Ali drugi put neće biti nikakvih komunista, da na njima iskaljujem svoj bijes. Iduća će borba biti protiv pravog neprijatelja — protiv Vas. Budite dakle oprezna, draga moja. Nastojat ću se uzdržati od zadavanja masnica po oku; ali u žestini borbe čovjek nikad nije siguran. No ozbiljno, Elinor, ozbiljno. Zašto ste tako hladni, nepristupačni i mrtvi? Zašto se zatvarate preda mnom? Ja tako neprestano mislim o Vama, tako neprestano. Misao na Vas uvijek je tu. Ona leži skrivena, latentna, na

najnevjerojatnijim mjestima i stvarima, spremna da se na zapovijed kakve slučajne asocijacije baci na mene iz svoje zasjede. Progoni me kao zla savjest. Ako ja...« Netko zakuca na vrata. Uđe Hugo Brockle. Everard pogleda na sat, a onda na Huga. Izraz njegova lica bio je prijeteći. »Zašto ste toliko zakasnili?« upita on zastrašujuće mirnim glasom. Hugo porumeni. »Nisam shvatio koje je vrijeme.« Bilo je to i suviše istinito. On je ručao s Upwichevima, dvadeset milja daleko preko vriština. Polly Logan boravila je kod njih. Nakon ručka stari Upwich je s drugima otišao odigrati partiju golfa na privatnom igralištu u parku. Polly, kao providnošću božjom, nije igrala. On ju je poveo na šetnju po šumi uz rijeku. Kako li je mogao misliti na vrijeme? »Žao mi je«, doda on. »Nadam se da vam i jest žao«, reče Everard a suzdržana žestina izbije iz njegove mirnoće. »Rekao sam vam da se imate vratiti u pet, a sada je četvrt do sedam. Kad ste zajedno sa mnom na poslu britanskih slobodnjaka, onda ste obvezani na vojničku disciplinu. Moje se zapovijedi moraju slušati, razumijete li? Razumijete li?« ponovi on. Hugo ponizno kimne. »Da.« »A sada idite i pobrinite se da sve mjere za večerašnju skupštinu budu kako treba provedene. I pamtite, takva se stvar više ne smije dogoditi. Drugi put nećete tako lako proći.« Hugo zatvori vrata iza sebe. Sav bijes odmah nestane s Everardova lica. On je vjerovao da je dobro od vremena do vremena prestrašiti svoje potčinjene. On bi uvijek ustanovio da je bijes odlično oružje dok god čovjek ne dopusti da ovaj ne ovlada njim samim. On to nije nikada dopustio. Jadni Hugo! nasmiješi se on u sebi i nastavi svoje pismo. Deset minuta kasnije uđe Hugo da javi da je večera gotova. Sastanak je bio u osam; morali su večerati vrlo rano. ∗ »No to je tako glupo, sve to političko natezanje«, reče Rampion a glas mu je bio piskutljiv od ljutnje, »tako potpuno glupo. Boljševici i fašisti, radikali i konzervativci, komunisti i britanski slobodnjaci — za koga li se samo đavola svi bore? Ja ću vam kazati. Bore se da odluče da li imamo otići u pakao komunističkim brzim vlakom ili kapitalističkim trkaćim automobilom, individualističkim autobusom ili kolektivističkim tramvajem koji se kreće po tračnicama državne kontrole. Odredište je u svakom slučaju isto. Svi oni kreću u pakao, svi idu prema istoj psihološkoj ulici bez izlaza, i društvenom slomu koji proizlazi iz psihološkog sloma. Jedina razlika između njih jest: Kako ćemo onamo stići? Jednostavno je nemoguće razboritu čovjeku da se zanima za takve rasprave. Za razborita je čovjeka važan pakao, a ne prevozna sredstva, koja će se upotrebiti da se onamo stigne. Za razborita čovjeka pitanje je: želimo li ili ne želimo otići u pakao? A njegov odgovor: ne, ne želimo. A ako je to njegov odgovor, onda on neće htjeti da išta čuje za ma kakve političare. Jer oni svi nas hoće smjestiti u pakao. Svi, svi, bez iznimke. Lenjin i Mussolini, Mac Donald i Baldwin. Svi su oni jednako željni da nas odvuku u pakao i prepiru se jedino o načinu kako će nas odvući.«

»Neki nas od njih mogu odvući nešto sporije negoli drugi«, primijeti Philip. Rampion slegne ramenima. »No toliko neznatno sporije, da to ne bi značilo nikakvu značajnu razliku. Svi oni vjeruju u industrijalizam u ovom ili onom obliku, svi vjeruju u amerikanizaciju. Sjetite se boljševičkog ideala. Isti je kao i američki, samo u još većoj mjeri. On je Amerika s upravnim odjeljenjima umjesto trustova, a sa državnim funkcionarima umjesto bogataša. A onda, kakav je ideal ostale Evrope? Ista stvar, samo što bogataši ostaju. Strojevi i vladini činovnici ondje. Strojevi i Alfred Mond ili Henry Ford ovdje. Strojevi, koji će nas odvući u pakao; bogataši ili činovnici, koji će ih tjerati. Možda ćete pomisliti da bi jedna garnitura mogla opreznije voziti negoli druga? Možda ste u pravu. No ja ne mogu vidjeti da između njih ima kakve razlike. Svi su oni u jednakoj žurbi. U ime nauke, napretka i ljudske sreće! Amen i pritisnite gas.« Philip kimne. »Oni ga i te kako pritišću«, reče on. »Kreću se oni. Napredak. No kako veliki, vjerojatno to ide prema bezdanoj jami.« »A jedino o čemu reformatori znaju govoriti je oblik, boja i naprave za upravljanje vozila. Zar ti slaboumnici ne mogu vidjeti da je pravac ono što je važno, da smo mi na potpuno krivom putu i da se trebamo vratiti natrag — najradije pješke, bez smradnog stroja?« »Možda imate pravo«, reče Philip. »No poteškoća je u tom, da imajući u vidu naš postojeći svijet, ne može natrag, ne možete ukloniti stroj. To jest, ne možete to učiniti, ako niste spremni poubijati koju polovinu ljudskog roda. Industrijalizam je omogućio podvostručenje pučanstva svijeta u stotinu godina. Ako se hoćete osloboditi industrijalizma, morate se vratiti natrag, tamo gdje ste počeli. A to znači, da morate poubijati polovinu postojećeg broja muškaraca i žena, što je možda sub specie aeternitatis ili jednostavno historiae izvanredna stvar. Ali jedva pitanje praktične politike.« »Ne u ovaj čas«, složi se Rampion. »Ali idući rat i iduća revolucija učinit će to i suviše praktičnim.« »Možda. Ali čovjek ne smije računati s ratovima i revolucijama. Jer ako računate da će se ovi dogoditi, onda će se jamačno dogoditi.« »Oni će se dogoditi«, reče Rampion, »računali vi s njima ili ne. Industrijski progres znači pretjeranu produkciju, znači potrebu stjecanja novih tržišta, znači međunarodno natjecanje, znači rat. A mehanički napredak znači sve veću specijalizaciju i standardizaciju rada, znači više šablonskih i bezličnih zabava, znači umanjivanje inicijative i kreativnosti, znači više intelektualizma i progresivnu atrofiju svih bitnih i osnovnih osobina ljudske prirode, znači povećanu dosadu i nemir, znači, konačno, neku vrst individualne mahnitosti, koja može završiti jedino društvenim prevratom. Računali vi na njih ili ne, ratovi i revolucije su neizbježivi, ako se dopusti da stvari ostanu onakvima kakve su sada.« »Tako će se problem sam po sebi riješiti«, reče Philip. »Jedino time da razori sebe sama. Kad bude čovječanstvo uništeno, onda očito neće postojati nikakav problem. No to je, izgleda, jadno rješenje. Uvjeren sam da postoji drugo, čak i u okviru sadašnjega sistema. Privremeno rješenje, dok se sistem

bude modificirao u smislu trajnog rješenja. Korijen zla je u individualnoj psihologiji; zbog toga tamo, u individualnoj psihologiji, morate i početi. Prvi korak bit će da se ljude nauči živjeti dvojako, u dva odsjeka. U jednom odsjeku kao industrijalizirani radnici, u drugom kao ljudska bića. Osam sati od dvadeset i četiri sata kao idioti i strojevi, a kao prava ljudska bića ostatak vremena.« »A zar to već ne čine?« »Dakako da ne čine. Oni žive kao idioti i strojevi čitavo vrijeme, na radu i u dokolici. Kao idioti i strojevi, ali sebi utvaraju da žive poput civiliziranih ljudi, čak i kao bogovi. Prva je stvar prisiliti ih da priznaju, da su idioti i strojevi za vrijeme radnih sati. Kako je naša civilizacija ono što jest, treba im reći, morate provesti osam sati od svaka dvadeset i četiri sata kao da ste mješavina između slaboumnika i šivaćeg stroja. Znam da je to vrlo neugodno. To ponizuje i odvratno je. Ali tako je. Morate to učiniti; inače će čitava struktura našeg svijeta otići u komadiće i mi ćemo svi umrijeti od gladi. Obavite dakle posao idiotski i mehanički; i provodite svoje sate odmora tako da budete potpuni muškarac ili potpuna žena, već prema tome o kome se radi. Nemojte pomiješati oba života; držite brodske pregrade među njima nepropusnima. Pravi ljudski život u satima odmora je ono pravo. Ono drugo je tek prljavi posao, koji se mora obaviti. A nikad ne zaboravite, da on doista jest prljav izuzevši u toliko u koliko vas hrani, a društvo održava netaknutim, i da je potpuno nevažan, potpuno irelevantan pravom ljudskom životu. Nemojte se dati zavarati hipokritskim lupežima, koji govore o svetosti rada i kršćanskom dobrom djelu, što ga poslovni ljudi čine svojim drugovima. Sve su to laži. Vaš je rad tek gadni, prljavi posao, što ga je ludost vaših pređa na žalost učinila potrebnim. Oni su nagomilali hrpu smeća, a vi je morate raskopati i ukloniti, da vas ne bi smradom ugušila, morate kopati da spasite život, proklinjući uspomenu na manijake, koji su vas prisilili da obavljate sav taj odvratan posao. No nemojte nastojati da se razvedrite umišljajući sebi da je taj gadni mehanički rad nešto plemenito. Nije: Jedini rezultat vašeg pričanja i vjerovanja da on to jest, bit će sniženje vaše čovječnosti na razinu gadnog posla. Ako vjerujete u rad kao dobro djelo i u svetost rada, vi ćete se jednostavno pretvoriti u mehaničkog idiota na dvadeset i četiri sata na dan. Priznajte da je prljav, začepite nos i obavljajte ga osam sati, a onda se koncentrirajte na to da budete pravo ljudsko biće u svojoj dokolici. Pravo potpuno ljudsko biće. Ne čitalac novina, plesač jazza, ne slušalac radija. Industrijalci, koji pribavljaju standardizirane, gotovo izrađene zabave masama, čine štogod mogu da vas učine isto toliko mehaničkim nedotupavcem u vašoj dokolici koliko i u vašim radnim satima. No nemojte im to dopustiti. Uznastojte biti ljudi. To trebate reći ljudima; to je pouka koju morate dati mladima. Vaša je dužnost da svakoga uvjerite, da je sva ta blistava industrijalna civilizacija tek gadni zadah, i da se pravi, značajni život može voditi samo izvan nje. Mnogo će vremena proći prije no što će se dostojno življenje i industrijalni zadah moći izmiriti. U stvari, oni se možda ne dadu izmiriti. To će se tek vidjeti. U međuvremenu u svakom slučaju moramo lopatama odbacivati smeće i stoički podnositi zadah, a u intervalima uznastojati da vodimo pravi ljudski život.«

»To je dobar program«, reče Philip. »No ja ne vjerujem da ćete za njega dobiti puno glasova kod idućih izbora.« »To i jest poteškoća«, Rampion se namršti. »Čovjek bi se našao sam protiv svih. Jer jedina stvar u kojoj Se svi oni slažu — konzervativci, liberali, socijalisti, boljševici — je bitna odličnost industrijalnog smrada i potreba standardiziranja i specijaliziranja svakog tračka prave muževnosti ili ženstva iz ljudskog roda. A od nas se očekuje da se zanimamo za politiku. Da, da.« On potrese glavom. »Dajmo, mislimo o nečemu ugodnijem. Gledajte, hoću vam pokazati ovu sliku.« On pređe ateljeom i izvuče je iz stoga platna, što je bio naslonjen na zid. »Evo«, reče on kad ju je postavio na stalak. Sjedeći na izbočini travom prekrivene obale, gdje je stvarala vršak kompozicije u obliku piramide, gola je žena dojila dijete. Ispod i ispred nje na lijevo čučao je muškarac, čija su gola leđa bila okrenuta gledaocu, a u odgovarajućem je položaju na desno stajao dječarac. Pognuti se muškarac igrao s nekoliko majušnih leopardića koji su zauzimali sredinu slike, nešto niže nogu majke, koja je sjedila; dječarac ih je promatrao. Neposredno iza žene i ispunjavajući gotovo čitavi gornji dio slike stajala je krava, malo okrenute glave, i žvakala. Ženina glava i ramena isticala su se blijedo na njenom zagasitom boku. »Ovo je slika koja mi se naročito sviđa«, reče Rampion nakon kratke šutnje. »Meso je uspjelo. Zar ne mislite da je tako. Ima u sebi dah života. Tako mi boga, kako li je divno vaš tast znao slikati meso u pejzažu! Začudno! Nitko to nije bolje radio. Čak niti Renoir. Želio bih imati njegov dar. No ovo je, znate, dobro«, nastavi on okrenuvši se natrag slici. »Doista sasvim dobro. A ima i drugih osobina. Osjećam da mi je uspjelo dobiti žive odnose likova jednog prema drugome i prema ostalom svijetu. Primjerice, krava. Ona se okrenula na stranu, ona ne primjećuje ljudsku scenu. No čovjek nekako osjeća da je ona sretna u dodiru s ljudima na neki mlječni, preživalački, goveđi način. A i ljudi su s njom u dodiru. A u dodiru su i s leopardima, no na sasvim drugačiji način — način koji odgovara brzom leopardskom načinu na koji je mladunčad u dodiru s njima. Da, sviđa mi se.« »I meni«, reče Philip. »To je nešto što se može suprotstaviti industrijskom smradu.« On se nasmija. »Morali biste naslikati sličnu sliku života u civiliziranom svijetu. Ženu u kišnoj kabanici, gdje se naslanja na golemu bocu Bovrilova ekstrakta, koja hrani svoje dojenče preparatom Glaxo. Obala je pokrivena asfaltom. Muškarac odjeven u loše odijelo vrijedno pet gvineja, igra se prignut radio-aparatom. A dječarac, pun prištića i rahitičan, sa zanimanjem ga promatra.« »A čitava bi stvar morala biti naslikana u kubističkoj maniri«, reče Rampion; »tako da bude sasvim sigurno da u njoj neće biti ni tračka života. Nema ništa bolje od moderne umjetnosti da se ubije život u stvarima. Karbonska kiselina ne djeluje tako.«

24 Mjesna uprava među Indijcima pod vladarima iz kuće Maurya zahtijevala je i dalje, jednu sedmicu za drugom, prisutnost gospodina Quarlesa u Britanskom muzeju ponajmanje dva dana tjedno. »Nisam imao ni pojma«, objašnjavao je on, »da ima o tome tako mnogo materijala.« Gladys je u međuvremenu otkrila da se prevarila. Ugodni trenuci što ih je očekivala uživati pod okriljem gospodina Quarlesa nisu bili ništa bolji od zabave što ju je mogla imati s »dečkima« jedva malo imućnijim od nje same. Gospodin Quarles, čini se, nije bio spreman platiti za raskoš osjećaja superiornosti. Htio je biti veliki čovjek, ali za vrlo malo novaca. Njegova isprika zbog jeftinih restorana i jeftinih sjedala u kazalištu bila je uvijek potreba tajnosti. Bilo bi veoma štetno po njega da ga koji od znanaca vidi u Gladysinu društvu; a kako su njegovi znanci pripadali svijetu koji se, puna trbuha, vozi od Berkeleyja u lože kazališta Gaiety, gospodin Quarles i Gladys jeli su u Corner Houseu i gledali kazališni komad sa udaljenosti galerije. To je bilo službeno objašnjenje, veoma nekneževske kakvoće, tih Sidneyjevih čašćenja. Pravo objašnjenje nije bilo potreba tajnosti, već prirođena Sidneyjeva nesklonost rastajanju od gotovine. Jer, iako su velike svote za njega značile malo, male su značile mnogo. Kad se radilo o »podizanju imanja«, on bi lakoumno odredio za to stotine, pa čak i tisuće funti. No kad se radilo o tome da potroši deset ili petnaest šilinga više za bolje sjedalo na predstavi ili ukusniji ručak, kitu cvijeća ili kutiju čokolade ljubavnici, on bi iznenada postajao neobično štedljiv. Njegova je škrtost ležala na dnu izvjesnog čudnog puritanizma, kojim su bili obojeni njegovi nazori o gotovo svim užicima i zabavama osim izrazito seksualnim. Za vrijeme večere sa zavedenom namještenicom u jeftinoj opskurnosti pučke gostionice u Sohou, on bi (svom strašću Miltona, koji prekorava sinove Belialove, svom ozbiljnošću Wordswortha, koji traži slabo življenje a visoko mišljenje) osuđivao praseće proždrljivce u Carltonu, sve izjelice u Ritzu, koji usred nagomilane bijede Londona znadu bezbrižno potrošiti čitavu mjesečnu plaću poljskog radnika na têteà-tête večeru. Tako je njegova sklonost prema jeftinim restoranima i mjestima u kazalištu bila udešena da poprimi visoki moralni kao i jednostavni diplomatski karakter. Zavedene od postarijeg pohotnika, ljubavnice gospodina Quarlesa bile su iznenađene, kad su se našle kod večere s hebrejskim prorokom ili kad su svoje užitke dijelile s učenikom Katona ili Kalvina. »Čovjek bi mislio da ste blaženi svetac kad vas čuje govoriti«, reče Gladys sarkastično, kad je zastao da uzme dah, usred jedne od svojih osuda neumjerenosti i pohlepe u Corner Houseu. »Vi!« Smijeh joj je bio podrugljivo bijesan. Gospodin Quarles bio je zbunjen. Bio je navikao da ga se sluša s poštovanjem, poput Olimpijca. Gladysin je ton bio podrugljiv i buntovan; nije mu se sviđao; čak ga je i plašio.

On dostojanstveno podigne podbradak i opali salvu prijekora na nju. »To nije puko osobno pitanje«, reče on. »To je pitanje općih principa.« »Ja ne mogu vidjeti nikakve razlike«, odgovori Gladys ukinuvši jednim udarcem sve ozbiljne pretenzije svih filozofa i moralista, svih vjerskih vođa, reformatora i stvaralaca. Utopija od početka ljudskoga vremena. Ono što je najviše ljutilo Gladys bila je činjenica da gospodin Quarles čak ni u svijetu Maison Lyons i jeftinih mjesta nije napuštao svoje olimpske pretenzije i svoje olimpsko vladanje. Njegovo negodovanje kad je jedne večeri naišao na gomilu na stepenicama koje vode na galeriju, bilo je glasno i pravedničko. »Phravi skhandal!« nazvao je on to. »Čovjek bi mislio da ste uzeli kraljevsku ložu«, reče Gladys sarkastično. A kad se u čajani potužio da kriška lososa po šiling i četiri penija ima okus kao da je došla prije iz Britanske Kolumbije negoli iz Škotske, ona mu je savjetovala da o tome napiše dopis Timesu. To joj je otkriće draškalo maštu i ona bi mu, poslije toga, uvijek ironično govorila da piše Timesu. Kad bi se potužio, on, plemeniti i razočarani filozof, na plitkost političara i ružnu trivijalnost političkog života, Gladys bi ga pozivala da piše Timesu. On je bio rječit o nepravednoj Mrs. Grundi i engleskoj neliberalnosti; i opet neka piše Timesu. Kad je spomenuo da je phravi skhandal da ni sir Edward Grey ni Lloyd George ne znaju francuski, opet je spomenula Times. Gospodin Quarles bio je pozlijeđen i uvrijeđen. Ništa ovome slično nije se nikad prije dogodilo. U društvu drugih ljubavnica njegova svijest o vlastitoj superiornosti bila je vedro blaženstvo. One su ga obožavale i divile mu se; osjećao se poput boga. A za vrijeme prvih dana Gladys kao da je također bila obožavateljica. No došavši da moli, ona je ostala da mu se ruga. Njegova duhovna sreća bila je upropaštena. Kad se ne bi radilo o tjelesnoj utjesi, što mu je njena vrsta davala, gospodin Quarles bio bi brzo iscrpio predmet lokalne samouprave pod Mauryama i ostao kod kuće. No u Gladys bila je više no uobičajena velika primjesa nediferencirane vrste. Bilo je to suviše jako za gospodina Quarlesa. Podrugljivi individuum u njoj ga je odbijao i zadavao mu bol; ali privlačnost onoga što je generično, što pripada čitavoj ženskoj vrsti, čitavom spolu, bila je jača od tog individualnog odbijanja. Unatoč njenog ruganja gospodin Quarles se vraćao. Zahtjevi Indijaca postojali su sve glasniji. Shvativši svoju snagu, Gladys mu je počela uskraćivati ono što je želio. Možda će ucjenom postati velikodušan, što po svojoj prirodi, nije mogao spontano pokazati. Vraćajući se nakon jeftino provedene večeri u Lyonovu restaurantu i kinu ona ga srdito odgurne, kad je u taksiju pokušao uobičajno milovanje. »Zar me ne možete pustiti u miru?« odsiječe ona. A časak kasnije doda, »recite vozaču da najprije vozi k mojoj kući i da me tamo ostavi.« »Ali dhrago moje dhijete!« prosvjedovao je gospodin Quarles. Zar mu nije obećala vratiti se s njime natrag? »Predomislila sam se. Recite vozaču.« Pomisao da će nakon tri dana grozničava očekivanja morati provesti večer u osami bila mu je nesnosna. »Ali Gladys, dhraga moja...« »Recite vozaču.«

»Ali to je doista shuviše okhrutno; vi ste suviše zla.« »Bit će najbolje da o tom napišete Timesu dopis«, bio je čitav njen odgovor. »Ja ću sama kazati vozaču.« Nakon besane i mukotrpne noći gospodin Quarles izišao je čim su se dućani otvorili i kupio joj ručni sat za četrnaest gvineja. ∗ Reklama je bila za »dentifrice«. No kako je slika predstavljala dvoje mladih ljudi koji plešu fokstrot i pokazuju jedno drugome zube u zaljubljenom i bisernom smijehu i kako je riječ počinjala sa D, mali je Phil bez oklijevanja pročitao »dancing«. Njegov se otac nasmije. »Ti stara varalice!« reče on. »Mislio sam da si rekao da znaš čitati.« »Ali oni doista plešu«, prosvjedovalo je dijete. »Da, ali to nije ono što ta riječ kaže. Pokušaj još jednom.« On pokaže. Mali Phil ponovno zime na nemoguću riječ i dobrano pogleda sliku. No plešući mu par nije pružio nikakve pomoći. »Dinamo«, reče on napokon u očaju. Bila je to jedina druga riječ koja je počinjala sa D, a koje se u tom trenu mogao sjetiti. »A zašto ne i dinosaurus, kad smo već kod toga?« naruga se otac. »Ili dolicocephalus? Ili dicotyledon?« Mali je Phil bio duboko uvrijeđen; nije podnosio da mu se rugaju. »Pokušaj još jednom. Pokušaj ovaj put stvarno čitati. Nemoj nagađati.« Mali Phil okrene glavu u stranu. »To mi je dosadno«, reče on. Njegova ga je taština činila nesklonim da ustraje u onom što naprečac nije mogao uspješno postići. Gospođica Fulkes, koja je vjerovala u podučavanje razboritim nagovaranjem i uz razumni pristanak učenika (ona je još uvijek bila jako mlada), održavala mu je predavanje o njegovoj vlastitoj psihologiji, nadajući se da će on svoje nedostatke ukloniti kad ih jednom spozna. »Tvoj je ponos potpuno pogrešan«, govorila mu je ona. »Ti se ne stidiš biti tikvan i neznalica, ali se stidiš praviti pogreške. Tebi je milije ne učiniti nešto, negoli da to loše učiniš. To je sasvim pogrešno.« Mali bi Phil kimnuo glavom i rekao »da, gospođice Fulkes« najrazboritijim načinom i s puno razumijevanja, što se dade zamisliti. No on je i dalje više volio uopće ne izvesti nešto negoli da to izvede teško i loše. »To mi je dosadno«, ponovi on. »No ne bi li ti htio da ti nešto narišem?« predloži on, okrenuvši se natrag ocu osvajajućim smiješkom. Uvijek je bio spreman risati; dobro je to radio. »Ne, hvala. Ja bih htio da čitaš«, reče Philip. »Ali to mi je dosadno.« »Svejedno. Moraš pokušati.« »Ali ja ne želim pokušati.« »Ali ja to hoću. Pokušaj.« Mali Phil brižne u plač. Znao je da su suze neodoljivo oružje. I doista one su i opet pokazale svoju vrijednost. Elinor podigne pogled s mjesta gdje je sjedila, nezainteresirana, s knjigom u ruci, na drugom kraju sobe. »Nemoj ga tjerati u plač«, poviče ona. »To mu toliko škodi.«

Philip slegne ramenima. »Ako misliš da je to način da se odgaja dijete...« reče on s gorčinom, koja nije u toj prilici bila opravdana, gorčinom koja se postupno gomilala za vrijeme prošlih sedmica šutnje i neodređenog prijateljstva, ispitivanja sama sebe i beskorisnog predbacivanja, i koja je sada našla gotovo nevažni izraz. »Ja ništa ne mislim«, reče Elinor krutim, hladnim glasom. »Ja jedino znam da ne želim da on plače.« Mali Phil udvostruči svoju buku. Ona ga pozove k sebi i uzme na koljena. »Ako se uzme u obzir da on ima tu nesreću da bude jedinac, onda bi doista trebalo nastojati ne kvariti ga.« Elinor pritisne obraz uz dječakovu kosu. »Ali kad se uzme u obzir da je jedinac«, reče ona, »ne mogu uvidjeti zašto se s njime ne bi postupalo kao s jedincem.« »Ti si nepopravljiva«, reče Philip. »Krajnje je vrijeme da se udomimo, tako da bi dječak imao priliku da ga se razumno odgoji.« »A tko će ga razumno odgojiti?« upita Elinor. »Ti?« Ona se sarkastično nasmije. »Krajem prve sedmice bilo bi tebi to tako dosadilo da bi ili počinio samoubojstvo ili sjeo na prvi avion za Pariz i ne bi se vratio šest mjeseci.« »Zločesti tata!« dometne dijete. Philip je bio povrijeđen, i to još više zbog toga što je potajno bio svjestan da je ono što je ona rekla istinito. Ideal življenja na selu, ispunjen sitnim dužnostima i prigodnim susretima s ljudima, bio je za njega jedan od onih koji se opasno približavao apsurdnosti. Iako je pomisao da nadzire odgoj maloga Phila bila zanimljiva, on je znao da bi praksa bila nesnosno dosadna. On se sjeti povremenih pokušaja svog vlastitog oca da ga pokuša odgojiti. On bi i sam bio isto takav. A to je bilo upravo ono što Elinor nije smjela kazati. »Ja nisam sasvim tako djetinjasto frivolan kao što ti to sebi, čini se, zamišljaš«, reče on dostojanstveno suzdržavajući svoj bijes. »Naprotiv«, odgovori ona, »ti si suviše odraslo ozbiljan. Ti ne bi znao postupati s djetetom, jer sam nisi dovoljno dijete. Ti si kao jedan od onih strahovito odraslih stvorova u Shawovu Methuselahu.«- »Zločesti tata!« ponovi mali Phil nesnosno, poput papige, koja zna samo jednu frazu. Philipov prvi impuls bio je da zgrabi dijete iz materinih ruku, da ga pljusne za uho zbog drskosti, da ga istjera iz sobe i da se onda obori na Elinor i žestoko s njom »objasni«. No navika na uljudno samosvladavanje i zaziranje od scena prisililo ga je da se svlada. Umjesto da zdravo plane, on se silom svlada i povuče u sebe više no ikad. Sačuvavši dostojanstvo i neizraženu ljutnju, on ustade i krene kroz staklena vrata u vrt. Elinor ga je gledala kako odlazi. Ona osjeti sklonost da potrči za njim, uhvati ga za ruku i pomiri se s njime. No, i ona se suspregne. Philip se šepesajući izgubi iz vida. Dijete je i dalje jecalo, Elinor ga malo strese. »Prestani, Phil«, reče ona gotovo ljutito. »Toga je sad dosta. Odmah prestani.« ∗ Dva liječnika ispitivala su nešto što bi neuvježbanom oku moglo izgledati kao fotografija tajfuna u siamskom zaljevu, kao eksplozija crnog dima posred oblaka ili

tek obična mrlja tinte. »Osobito je jasno«, reče mladi radiograf. »Gledajte.« On pokaže na oblak dima. »Tu je sasvim očita izraslina, kod pylorusa.« On pogleda izvjesnim upitnim poštovanjem svog vrsnog kolegu. Sir Herbert kimne. »Očito«, ponovi on. Način izražavanja bio mu je proročanski; čovjek je osjećao da je ono što on kaže uvijek i nužno istina. »Ne bi ni mogla baš biti tako velika. Bar ne po simptomima koji su dosad opaženi. Još nije bilo povraćanja.« »Nije bilo povraćanja?« usklikne radiograf s gotovo pretjeranim izrazom zanimanja i iznenađenja. »To može objasniti njenu neznatnost.« »Smetnja je tek neznatna.« »Nesumnjivo bi bilo vrijedno otvoriti trbuh u svrhu istraživanja.« Sir Herbert napravi malu grimasu mrštenja i sumnjivo potrese glavom. »Valja misliti na dob pacijenta.« »Dakako«, požuri se radiograf da to potvrdi. »On je stariji no što izgleda.« »Da, da. On očito ne izgleda tako star kao što jest.« »Dobro, sad moram ići«, reče sir Herbert. Mladi radiograf poleti k vratima, pruži mu šešir i rukavice i osobno ga otprati do Daimlera koji ga je čekao. Vrativši se pisaćem stolu baci on ponovno pogled na crnu mrlju i sivi oblak na fotografiji. »Doista, neobično dobro razvijeno«, reče on u sebi zadovoljno, i okrenuvši sliku napiše olovkom nekoliko riječi na stražnjoj strani. »J. Bidlake, Esq. Želudac nakon obroka barija. Nova izraslina na pylorusu, mala ali veoma jasna. Fotografirano...« on pogleda na kalendar, zabilježi datum i odloži fotografiju u kartoteku za buduće osvrte. ∗ Stari sluga najavi posjetu, i povuče se, zatvorivši vrata ateljea za sobom. »No, Johne«, reče lady Edward približavajući mu se preko sobe. »Kako si? Čula sam da si se loše osjećao. Nadam se da nije ništa ozbiljno.« John Bidlake nije čak ni ustao da je pozdravi. Iz dubine naslonjača u kojem je proveo dan razmišljajući u strahu o pitanjima bolesti i smrti, ispruži on ruku. »Ali jadni moj Johne!« usklikne lady Edward sjedajući do njega. »Izgledaš tako potišten i jadan. Što ti je?« John Bidlake potrese glavom. »Bog zna«, reče on. On je dakako nagađao iz nejasne, profesionalne riječi sir Herberta o »malim smetnjama u blizini pylorusa«, on je znao što je na stvari. Zar nije njegov sin Maurice umro od iste stvari prije pet godina u Kaliforniji? Znao je; ali nije htio izreći ono što je znao. Ako se izreče onda je ono strašno, još strašnije, još neopozivije. Osim toga, čovjek nikada ne treba formulirati svoje znanje o prijetećem zlu; jer onda će sudbina, da se tako kaže, imati model po kojemu će oblikovati događaje. Uvijek postoji neka nemoguća šansa da se zlo, ako čovjek svoje slutnje zla ne izrazi riječima, ne dogodi. Misterije osobne vjere

Johna Bidlakea bile su jednako nedokučive i paradoksne kao ma koja od misterija u »teolatrijskim« ortodoksnim vjerama, kojima se volio rugati. »No nisi li konzultirao liječnika?« Ton lady Edward bio je optužujući; poznavala je čudnu predrasudu svoga prijatelja prema liječnicima. »Dakako da jesam«, odgovori on razdraženo, znajući da je ona pozna. »Zar me smatraš budalom? No svi su oni šarlatani. Otišao sam k jednome s plemićkom titulom. No zar misliš da je znao išta više od drugih? Tek mi je rekao u šarlatanskom žargonu ono, što sam ja njemu rekao jednostavnim riječima; da nešto nije u redu u mojoj utrobi. Glupi lupež!« Njegova mržnja prema sir Herbertu i svim liječnicima na časak ga je oživjela. »No mora da ti je nešto rekao«, ustrajala je lady Edward. Te ga riječi ponovno navedoše na pomisao na »malu smetnju u blizini pylorusa«, na bolest, bol i približavanje smrti, koja se prikradala. On ponovno zapadne u svoj stari očaj i strah. »Ništa značajno«, promrmlja on okrenuvši lice. »Onda ti možda nije ništa stvarno ozbiljno«, primijeti lady Edward utješno. »Ne, ne!« Starcu se njeno lakoumno pouzdanje činilo uvredljivim. Nije se htio predati u ruke sudbine time da izrazi strašnu istinu. Ali je u isto vrijeme htio da se s njime postupa kao da je istina bila izražena. Da se s njime postupa s ozbiljnim saučešćem. »Zlo je, veoma zlo«, naglasi on. Mislio je o smrti; smrti u obliku novoga života koji raste i raste u njegovu trbuhu; poput embriona u maternici. Jedina stvar, svježa i aktivna u njegovu starom tijelu, jedina stvar objesno i sve jače živa bila je smrt. Svuda naokolo, po zidovima ateljea, visjeli su fragmenti života Johna Bidlakea. Dva mala krajobraza naslikana u vrtovima Pincia u danima kad je Rim tek prestao biti papinski — pogled na zvonike i kupole gledane kroz pukotinu među hrastovima, dvije statue odražene na nebu. Odmah do njih bilo je satirsko lice, tuponoso i bradato — portret Verlainea. Ulična scena Londona, puna fijakera, cilindara i podignutih suknji. Tri crteža oble, živopisne Mary Betterton prije trideset godina. I Jennye, najljupkije među modelima, gdje leži gola na dugoj stolici, s prozorom iza sebe, bijelim oblacima nad sobom, vazom ruža na prozoru, s velikom, modrom, perzijskom mačkom ispruženom poput ležećeg lava na Jennynom bijelom trbuhu, gdje drijema držeći šape između njenih okruglih i plosnatih grudi. Lady Edvvard vedro promijeni predmet razgovora. »Lucy je opet upravo odletjela u Pariz«, počne ona.

25 QUAI VOLTAIRE Zrak je bio neugodan, zaboravila sam Quies za moje uši i nalazila se dva i pol sata u Paklu Buke. Osjećam se jako umorna i dosljedno, slatki moj Waltere, prilično sentimentalna i sola sola. Zašto nisi ovdje da utješiš nepodnosivu tugu ove divne večeri pred mojim prozorom? Louvre, rijeka, stakleno-zeleno nebo, sunce i te baršunaste sjene — djeluju na mene tako da bih mogla zaplakati. A ne samo zbog okoline. Moje ruke u rukavima jutarnjeg haljetka, moja ruka koja piše, čak i goli nožni prsti, sad kad sam odbacila kućne cipele — strašno, strašno. A što se tiče mojeg lica u ogledalu, mojih ramena, narančastih ruža i zlatnih kineskih ribica u skladu s ovima, zastora od Dufya i svega ostaloga — da svega, jer sve je jednako divno i izvanredno, čak i stvari koje su dosadne i ružne — previše su silne, a da bi ih se moglo podnijeti. Previše. Ne mogu to podnijeti, a što je još važnije ne želim podnositi Interval od 5 minuta. To je razlog zbog kojega sam telefonirala Reneu Tallemantu da dođe, popije koji koktel i povede me nekamo, gdje je zabavno, malgré moje glavobolje. Ja se jednostavno ne dam tiranizirati od svemira. Znaš li Renea? Prilično božanski mali čovjek. No ja bih ipak željela da si to ti. Moram otići i metnuti na sebe kakav odjevni predmet. A toi. LUCY. QUAI VOLTAIRE Tvoje pismo bilo je dosadno. Takvo cmizdrenje. A nije ni laskavo biti nazvan otrovom u krvi. To je isto kao i biti nazvan trboboljom. Ako ne možeš pisati razboritije, nemoj uopće pisati. Quant à moi, je m’amuse. Pas follement. No dovoljno, dovoljno. Kazališta; ponajviše loša; no ja ih volim; ja sam još uvijek dovoljno djetinjasta da se uživim u nedotupave radnje. A kupovanje haljina; takav užitak! Ja sam jednostavno obožavala samu sebe u ogledalima Lanvina. Razgledavanje slika, u drugu ruku, je sport koji se precjenjuje. Ipak ne plešem. Imalo bi to nekakav smisao, kad bi život uvijek sličio plesu s profesionalcima. Ali nije. A kad i bi, držim da bi čovjek čeznuo za tim da hoda. Navečer, vučemo se malo po krčmama na Mont Parnasseu kroz rulju Amerikanaca, Poljaka, Estonaca, Rumunja, Finaca, Letonaca, Lapa, Venda, etcetera, a svi su oni (bog nam se smilovao!) umjetnici. Hoćemo li osnovati ligu za suzbijanje umjetnosti? Pariz me sili da to poželim. Jedino bih željela da susrećem nešto više heteroseksualnih individua za promjenu. Ja doista ne volim ni les tapettes ni les gousses. A otkad su ih Proust i Gide učinili modernim, čovjek, ne vidi ništa drugo u tom dosadnom gradu. Sva moja engleska respektabilnost provaljuje iz mene! Tvoja L. QUAI VOLTAIRE Ovaj je put pismo tvoje bilo mnogo bolje. (Jedina moja pjesma i to slučajno. A ipak je prilično dobra.) Kad bi samo svatko mogao shvatiti da je biti jadan ili šaljiv zbog ljubavi poglavito pitanje mode. Biti poetično jadan staromodno je, a osim toga srokovi ne opravdavaju to u engleskom. Cuore-dolore-amore; čovjek tome ne može

izbjeći u talijanskom jeziku. A ni u njemačkom; herz mora osjećati schmerz; a liebe je neizbježivo puna triebe. Ali nije tako u engleskom. Nema nikakve boli koja je u vezi s engleskim loves; jedino gloves i turtle doves. A jedina stvar koja se po zakonima poetike može složiti s engleskim hearts je tarts i amorous arts. A ja te uvjeravam, da se čovjek mnogo bolje zabavlja kad misli o ovim predmetima, negoli kad sam sebe uvjerava kako je nesretan, kako je ljubomoran, i kako mu je nanesena okrutna nepravda i sve te druge besmislice. Željela bih da taj idiot Rene to shvati. Ali na žalost coeur se sriče sa douleur, a on je Francuz. On postaje gotovo jednako dosadan kao što si bio ti, jadni moj Waltere. No ja se nadam da si se ti sada popravio. Voli te L. QUAI VOLTAIRE Patila sam od hladne i jake dosade koju je tek na časak ublažilo tvoje pismo. Pariz je doista strašno dosadan. Imam veliku želju da odletim nekamo drugamo, samo ne znam kamo. Eileen je došla danas da me posjeti. Ona hoće da ostavi Tima, jer ovaj zahtijeva da ona leži gola u krevetu dok on nad njom pali novinske papire i pušta da vrući pepeo pada na njeno tijelo. Siromašni Tim! Meni se čini da je neljubazno lišiti ga njegovih jednostavnih radosti. No Eileen se tako boji da će biti ispržena. Bila je ljuta na mene što sam se smijala i nisam pokazivala više razumijevanja. Ja sam to sve shvatila kao šalu. A to i jest. Međutim, vrlo blaga šala. Jer doista, poput Kraljice, ni nas to ne zabavlja. Kako li te mrzim što nisi ovdje da me zabavljaš! Sve se može oprostiti izuzev odsutnosti. Neoprostivo odsutni Walteru, zbogom. Imam noćas envie za tobom, za tvojim rukama i tvojim ustima. A ti? Sjećaš li se? L. QUAI VOLTAIRE Tako dakle, Philip Quarles se namjerava nastaniti na ladanju i biti mješavina gospođe Gaskell i Knuta Hamsuna. Hm, hm... No dobro je da netko ima iluzija. U svakom slučaju, njemu ne može biti dosadnije u njegovu selu, nego što je meni ovdje. Na što je čovjek pao! Prošle noći otišla sam s Timom i Eileenom, koja kao da se pomirila s priredbama vatrometa, u jedan od onih lokala, gdje se plaća stotinu franaka za privilegij promatranja orgija (u maskama — jedina zabavna okolnost) i gdje čovjek može, ako to hoće, i sam u njima sudjelovati. Mutna religiozna svjetla, male lože, divani i mnogo toga što Francuzi zovu amour izvodi se tamo promiskuozno. Čudno i groteskno, ali strašno dosadno, i sve tako silno higijenski. Neka vrst mješavine između glupih klaunova i dvorane za operacije. Tim i Eileen htjeli su da ostanem. Rekla sam im da ću radije posjetiti Morgue, i ostavila ih ondje. Nadam se da su se zabavljali. No kako je to dosadno, kako beznadno i potpuno dosadno! Uvijek sam mislila da je Heliogabal bio tako silno sofisticirani mladić. Ali sada kad sam vidjela što ga je zabavljalo, uviđam da mu je duh morao biti kao u djeteta, doista infantilan. Ja imam tu nesreću da sam previše iznad nekih stvari. Pomišljam da iduće sedmice odem u Madrid. Razumije se, bit će strahovito vruće. No ja ljubim vrućinu. Cvatem u pećima. (Prilično značajno saopćenje moje osobite besmrtnosti, možda?) Zašto ne dođeš sa mnom? Mislim ozbiljno. Sigurno bi mogao otići. Ubij Burlapa, dođi i budi izletnik à la Maurice Barres. Du sang, de la volupté et

de la mort. Osjećam se prilično krvožedna u ovaj čas. Španjolska bi mi odgovarala. U međuvremenu ću se informirati o sezoni za borbe bikova. Arena ti je odvratna; čak i moja krvožednost nije takva da bih željela gledati rasporene utrobe fijakerskih konja. Ali gledaoci su sjajni. Dvadeset tisuća istovremenih sadističkih frissons. Doista značajno. Ti jednostavno moraš doći, slatki moj Waltere. Reci da. Moraš. LUCY. QUAI VOLTAIRE Bilo bi predivno od tebe, dragi Waltere, da učiniš ono što ti je nemoguće i dođeš u Španjolsku. Željela bih da ovaj put nisi moj časoviti envie uzeo tako, sasvim ozbiljno. Madrid je nestao — bar za sada. Ako ponovno dođe, odmah ću te obavijestiti. U međuvremenu, Pariz. Brzo. L.

26 IZ BILJEŽNICE PHILIPA QUARLESA Našao sam Rampiona mrka i ljutita, ne znam zbog čega, i dosljedno pesimistična — i to lirski i žestoko. »Oslobađam od obveze sadašnjost na deset godina«, rekao je on, nakon što je izbrojio strahote modernog svijeta. »Nakon toga dolazi najužasniji i najkrvaviji lom što se je ikad dogodio.« I on je navještao staleške ratove, ratove između kontinenata, konačno katastrofalno raspadanje našeg i onako strahovito nestabilnog društva. »To baš nije prijatan izgled za našu djecu«, rekoh ja. »Mi smo bar imali svojih tridesetak godina. Oni će odrasti jedino da dožive Posljednji sud.« »Nismo ih smjeli donijeti na svijet«, odgovori on. Ja spomenuh one Melanezijce o kojima je pisao Rivers, koji se jednostavno više nisu htjeli množiti nakon što su im bijelci oteli njihovu vjeru i njihovu tradicionalnu civilizaciju. »Ista se stvar događa na Zapadu«, rekoh ja, »ali polaganije. To nije nikakvo naglo samoubojstvo rase, nego postupno umanjivanje poroda. Postupno, jer nas je otrov moderne civilizacije inficirao vrlo sporo. Stvar se zbiva već dugo vremena; ali mi tek počinjemo shvaćati da nas se truje. To je razlog zašto smo tek sad prestali rađati djecu. Melanezijcima su duše bile naglo ubijene, pa oni tako nisu mogli a da ne uvide što se s njima radi. Iz tog su razloga odlučili, gotovo preko noći, da se više ne brinu za dalje održanje rase.« »Otrov više nije polagan. On djeluje brže i brže.« »Kao kod arsena — učinci su kumulativni. Nakon izvjesnog momenta čovjek počinje srljati u smrt.« »Rađanje bi bilo mnogo potpunije usporeno da su to ljudi shvatili. Da, da; naša će se deriščad morati brinuti sama za sebe, kad su već ovdje.« »A u međuvremenu«, rekoh ja, »čovjek se treba i nadalje vladati kao da će naš svijet vječno trajati — učeći ih dobru vladanju, latinskoj gramatici i svemu ostalom. Šta vi radite sa svojima?« »Kad bih mogao raditi ono što hoću, ne bih ih uopće ništa učio. Jednostavno bi ih pustio na slobodu u selu, na farmi i rekao im da se zabavljaju. A ako se ne bi mogli zabavljati, dao bih im otrova za štakore.« »To je prilično utopistički za odgojni program, zar ne?« »Znam. Moraju postati obrazovani ljudi i gentlemani, vrag ih odnio! Dvadeset godina unatrag ja bih se protivio gospodstvu. Odgojio bi ih kao seljake. Ali radnički staleži su danas jednako loši kao i drugi. Tek prilično loše imitacije buržoazije, u izvjesnim pogledima čak i nešto lošije od originala. I tako će se dogoditi da će moji dječaci biti ipak odgojeni kao gentlemani. I obrazovani ljudi. Kakve li gluposti!« On mi se tužio da je oboje njegove djece ludo za strojevima, automobilima, vlakovima, avionima, radio-aparatima. To je kao kakva zaraza, kao kozice. Ljubav prema smrti lebdi u zraku. Oni je udišu i inficiraju se. Ja ih nastojim predobiti da zavole nešto drugo, ali oni to ne žele. Strojevi su jedina stvar do koje im je stalo. Zaraženi su ljubavi prema smrti. Čini se, kao da su mladi potpuno odlučili dovesti svijet do njegova konca, najprije ga mehanizirati do ludila, a onda do konačnog umorstva. Dobro dakle, pustimo ih da to učine ako hoće, glupi mali đavoli! No sramota je, strahovita je sramota, da ljudska bića tako đavolski sve

upropaštavaju. Život bi mogao biti tako lijep, kad bi im samo bilo stalo da ga takvim učine. Da, a ja vjerujem da je nekoć i bio lijep. Sad je on tek ludilo; on je tek smrt koja je žestoko galvanizirana, pa se trza dižući paklenu buku da samu sebe uvjeri da u stvari nije smrt već najbujnija vrsta života. Pomislite, primjerice, na New York; pomislite na Berlin! Gospode! E, pa neka idu u pakao, ako hoće. Meni je svejedno.« Ali nevolja je u tomu, što to njemu nije svejedno. ∗ Nakon što sam pročitao Alverdesa i Wheelera potpuno sam odlučio da će moj pisac biti zoolog-amater. Ili još bolje, profesionalni zoolog, koji piše roman u svojem slobodnom vremenu. Njegov način rada bit će strogo biologijski. On će ilustrirati ljudske opačine na opačinama mravi, koji zanemaruju svoje mlade radi opojne tekućine, što je izlučuju nametnici, koji provaljuju u njihova gnijezda. Njegov će junak i junakinja provesti svoj medeni mjesec na jezeru, gdje će ždralovi i patke ilustrirati sve oblike udvaranja i ženidbe. Promatrajući uobičajeni i gotovo sveti »red kljucanja« koji vlada među kokošima u njegovom dvorištu — kokoš A kljuca kokoš B, ali nije kljucana od ove, kokoš B kljuca kokoš C i tako dalje — političar će razmišljati o katoličkoj hijerarhiji i fašizmu. Gomila zmija, koje složeno kopuliraju, podsjetit će razvratnika na njegove orgije. (Mogu sebi predočiti sasvim lijepu scenu u kojoj neka vrst Spandrella izlaže moral ljubavne skupine zmija kakvoj nedužnoj i idealističnoj mladoj ženi.) Nacionalizam i pobožna ljubav prema vlasništvu srednjeg staleža bit će ilustrirana strastvenom i žestokom obranom mužjaka crnoglavke teritorija, što ga je ovaj odabrao. I tako dalje. Nešto čudno i sasvim zabavno dalo bi se iz toga stvoriti. ∗ Jedna od najtežih stvari koje čovjek pamti je to da nečije zasluge na jednom području nisu nikakvo jamstvo za njegove zasluge na drugom području. Newtonova matematika ne dokazuje ispravnost njegove teologije. Faraday je imao pravo o elektricitetu, ali nije imao pravo o sandemanizmu. Platon je pisao izvanredno dobro, a to je razlog što ljudi još uvijek vjeruju u njegovu pogubnu filozofiju. Tolstoj je bio izvanredan romansijer; no to nije razlog da njegove nazore o moralu ne smatramo odvratnima, ili da osjećamo prezir prema njegovoj estetici, njegovoj sociologiji i njegovoj religiji. S obzirom na znanstvenike i filozofe ta nesposobnost izvan njihovog vlastitog područja nas ne iznenađuje. U stvari, ona je gotovo neizbježiva. Jer očito je da pretjerano razvijanje čisto duševnih funkcija dovodi do atrofiranja svih ostalih. Odatle dolazi općepoznata infantilnost profesora i smiješna jednostavnost rješenja što ih oni preporučuju za životne probleme. Jednako je istina o specijalistima za spiritualnost. Silna glupost svetačkih ljudi; njihova djetinjastost. No kod umjetnika ima manje specijalizacije, manje jednostranog razvijanja; dosljedno, umjetnik mora biti u cjelini solidniji, negoli jednostrani znanstvenik, on ne smije imati neosjetljivih mjesta i nedotupavosti filozofa i svetaca. Zbog toga su pojave ljudi poput Tolstoja tako posebno neoprostive. Čovjek prema ovakvima ima instinktivno više povjerenja negoli prema intelektualcu ili stručnjaku za spiritualnost. A tada on najednom izopačuje svoje najdublje nagone i postaje jednako idiotski i poguban kao i sv.

Franjo Asiški ili kao moralist Kant (o, ti kategorički imperativi! a onda činjenica da je jedina stvar koju je stari gospodin doista duboko doživljavao bilo kandirano voće!), ili teolog Newton. To čovjeka nagoni na oprez, čak i pred onima za koje drži da su u pravu. Takvima, na primjer, kao što je Rampion. Izvanredan umjetnik. No da li je ispravan njegov svjetonazor? Na žalost, to ne slijedi iz izvanrednosti njegovog slikanja i pisanja. Ali dvije mi stvari ulijevaju povjerenje u njegove nazore o životnim problemima. Prva je da je njegov način života bolji od ma koje osobe što je ja poznam. Njegov je način života bolji, jer on živi realističnije od drugih ljudi. Rampion, čini mi se, uzima u obzir sve činjenice (dok se drugi ljudi pred njima skrivaju, ili nastoje hiniti da one koje su im neugodne, ili ne postoje, ili ne smiju postojati), a onda, on nastoji svoj način života uskladiti sa činjenicama, ne nastojeći nagnati činjenice da budu u skladu s unaprijed stvorenom idejom ispravnog načina života (poput tih nedotupavih kršćana, intelektualaca, moralista i spretnih poslovnih ljudi). Druga stvar koja mi ulijeva povjerenje u njegov sud je to, što se tako mnogo njegovih nazora slaže s mojima, što je, po strani od pitanja taštine, dobar znak, jer mi polazimo s tako dalekih točaka, u stvari sa suprotnih polova. Nazori u kojima se slažu dva protivnika (a to je ono, da s time počnemo, što mi u biti jesmo: protivnici) imaju dosta izgleda da budu ispravni. Glavna razlika između nas, na žalost, je to, što su njegovi nazori doživljeni a moji uglavnom, jedino mišljeni. Poput njega i ja zazirem od intelektualizma, ali intelektualno ja ne vjerujem u adekvatnost ma koje naučne ili filozofijske teorije, ma kojeg apstraktnog moralnog principa, ali iz naučnih, filozofijskih i apstraktno moralnih razloga. Moj problem je transformirati hladni intelektualni skepticizam u oblik skladnog i zaokruženog života. Put svakoga intelektualca, ako ustraje na njemu dosta dugo i bez zastranjivanja, završava u onom što je očito, iz čega se neintelektualci nisu nikada ni pokrenuli. Tu je temu razgradio Burlap u jednom od onih svojih bljuzgavo odvratnih članaka. A u tome, unatoč Burlapu, ima dosta istine. (Evo nas opet natrag na pitanju osobe. Potpuno odvratan čovjek može imati vrijedne nazore, upravo kao što u izvjesnim pogledima izvanredan čovjek može imati odvratne nazore. A ja pretpostavljam, uzgred, da pripadam prvoj grupi — iako ne tako potpuno, nadam se, kao što joj pripada Burlap i na drugi način.) Mnogi intelektualci, dakako, ne idu dovoljno daleko da bi ponovno stigli do onoga što je očito. Oni zapnu u patetičnom vjerovanju u racionalizam i apsolutnu nadmoć duhovnih vrijednosti i potpuno svjesne volje. Čovjek mora da krene dalje negoli, primjerice, ljudi devetnaestog stoljeća; bar tako daleko kao Protagora i Piron, prije nego što se ponovno vrati na ono što je očito, u kojemu su neintelektualci uvijek ostali. A čovjek se mora požuriti da objasni da ti neintelektualci nisu moderna rulja, koja čita ilustrirane časopise, sluša radio, pleše jazz, koja je zaokupljena zgrtanjem novaca i »zabavlja se« na strašni suvremeni način. Ne, ne; nitko ne laska realnim poslovnim ljudima ni neobrazovanima. Jer unatoč svoje gluposti, neukusnosti, vulgarnosti i infantilnosti (ili točnije baš zbog ovih nedostataka), nisu neintelektualci oni o kojima govorim. Oni uzimaju glavni intelektualistički aksiom kao sam po sebi razumljiv — da postoji bitna superiornost u duhovnom, svjesnom, voljnom životu nad fizičkim, intuitivnim, instinktivnim i

emocionalnim životom. Čitava moderna civilizacija osnovana je na ideji da je specijalizirana funkcija koja daje čovjeku njegovo mjesto u društvu važnija negoli čovjek sam, ili, točnije, da ona tek i jeste čitavi čovjek, a sve drugo da je sporedno ili čak (budući da fizički, intuitivni, instinktivni i emocionalni dio čovjeka ne doprinosi znatnije stjecanju novca ili uspjevanju u industrijaliziranom svijetu) izrazito štetno i prezira vrijedno. Neobrazovani pojedinac našeg suvremenog industrijaliziranog društva ima sve nedostatke intelektualca ali ni jednu od njegovih pozitivnih osobina. Neintelektualci, na koje mislim, su veoma različita bića. Čovjek ih još uvijek može naći nekolicinu u Italiji (iako ih je fašizam vjerojatno sad već sve pretvorio u loše imitacije Amerikanaca i Prusa); možda nekolicinu u Španjolskoj, Grčkoj i Provansi. I nigdje drugdje u modernoj Evropi. Prije tri tisuće godina bilo ih je vjerojatno jako mnogo. Ali sjedinjena nastojanja Platona i Aristotela, Isusa, Newtona i velikih poslovnih ljudi, pretvorila su njihove potomke u modernu buržoaziju i proletarijat. Ono očito čemu se intelektulac vraća, ako ide dovoljno daleko, nije, razumije se, isto što i očitost neintelektualca. Jer njihova je očitost sam život, a njegova ponovno stečena očitost je tek pojam toga života. Nema mnogo njih koji mogu pojmu dati krvi i mesa i pretvoriti ga u stvarnost. Intelektualci koji se, poput Rampiona, ne trebaju vraćati onome što je očito, nego su u njega oduvijek vjerovali i prema njemu živjeli, dok su u isto vrijeme vodili i duhovni život, još su rjeđi. Rampionovo me društvo prilično deprimira; on mi omogućuje da vidim kako veliki jaz dijeli poznavanje onoga što je očito od stvarnog življenja u skladu s ovim. I, jao, kako li je teško preći taj jaz! Ja sada razabirem da je prava draž intelektualnog života — života posvećenog erudiciji, znanstvenom istraživanju, filozofiji, estetici, kriticizmu, njegova lakoća. Ona je zamjenjivanje jednostavnih intelektualnih shema za složenosti stvarnosti; tihe i formalne smrti za zbunjujuće pokrete života. Neuporedivo je lakše znati mnogo o, recimo, povijesti umjetnosti i imati duboke misli o metafizici i sociologiji, negoli znati lično i intuitivno mnogo o vlastitim prijateljima i imati zadovoljavajuće odnose s njima i ljubavnicama, ženom i djecom. Živjeti, mnogo je teže od sanskrta, kemije ili ekonomije. Intelektualni život je dječja igrarija; a to je razlog zašto intelektualci pokazuju sklonost da postanu djecom — a onda glupani i konačno, kao što politička industrijalna povijest posljednjih nekoliko stoljeća jasno pokazuje, samoubilački luđaci i divlje zvijeri. Potlačene funkcije ne umiru; one se kvare, trunu, ponovno se vraćaju primitivnosti. Ali u međuvremenu mnogo je lakše biti intelektualno dijete, luđak ili zvijer negoli skladni odrasli čovjek. To je razlog zašto (među drugim razlozima) postoji takva težnja za višom naobrazbom. Navala na knjige i sveučilišta slična je navali na krčme. Ljudi žele utopiti svoje shvaćanje poteškoća ispravnoga života u tom groteskno suvremenom svijetu; hoće da zaborave vlastitu, žalosnu nesposobnost kao umjetnika življenja. Neki utapaju svoju tugu u alkoholu, ali još ih više utapa u knjigama i umjetničkom diletantizmu; neki nastoje naći zaborav u bludu, plesu, kinematografima i radio-aparatima, drugi u predavanjima i naučnim pasijama. Knjige i predavanja bolja su sredstva za utapanje tuge negoli piće i blud; ne ostavljaju iza sebe glavobolje i ništa od onoga očajnog osjećaja post coitum triste. Tek donedavna, moram priznati, uzimao sam učenost,