filozofiju i znanost — sve djelatnosti koje se bombastično trpaju pod naslov »Traženje Istine« — jako ozbiljno. Traženje Istine smatrao sam najuzvišenijim ljudskim zadatkom, a Tražioce najplemenitijim ljudima. Ali, otprilike prošle godine, počeo sam uviđati da je to slavno Traženje Istine tek puka zabava, razonoda kao i svaka druga, prilično profinjena i komplicirana zamjena za stvarno življenje, i da su Tražioci Istine postali jednako glupi, infantilni i pokvareni na svoj način kao što su pijanci, čisti estete, poslovni ljudi i Uživaoci na svoj način. A razabrao sam i to da je traženje Istine tek uljudni naziv za omiljelu razonodu intelektualca da zamjenjuje jednostavne i zbog toga pogrešne apstrakcije za životnu kompleksnost stvarnosti. Ali traženje Istine mnogo je lakše negoli učenje umjetnosti cjelovitog življenja (u kojem će, razumije se, Traženje Istine zauzeti svoje zasluženo i razmjerno mjesto uz ostale zabave, kao što su kuglanje ili planinarenje). A to objašnjava, iako ne opravdava, moje neprestano i pretjerano popuštanje opačinama informativnog čitanja i apstraktne generalizacije. Hoću li ikada imati duhovne snage da prekinem s ovim indolentnim navikama intelektualizma i odredim svoju energiju cilju ozbiljnijeg i težeg zadatka — cjelovitog življenja? A čak ako se i pokušam osloboditi ovih navika, neću li onda na njihovu dnu pronaći hereditet vlastite kongenitalne nesposobnosti potpunog i skladnog življenja?
27 John Bidlake i njegova treća žena nisu se nikada rastali definitivno ili službeno. Oni se jednostavno nisu veoma često međusobno vidjeli, to je sve. Ovaj je odnos savršeno odgovarao Johnu. On je mrzio svaku komplikaciju, i bio neprijatelj svakom definitivnom i neopozivom ugovoru. Svaki odnos, koji ga je na nešto vezao, koji mu je nametao odgovornosti i podsjećao ga na dužnosti, bio mu je nesnosan. »Bog zna što bih učinio«, običavao je on govoriti, »kad bih morao svaki dan ići u ured, ili svršiti izvjesni posao u određeno vrijeme. Držim da bih pobjesnio nakon nekoliko mjeseci takva života.« Ženidbu je uvijek postojano osuđivao. No, na nesreću, nije mogao imati sve žene, koje je želio, bez ženidbe. Morao je sklopiti ništa manje nego tri od tih, kako ih je on ciceronskim jezikom nazivao, »neprikladnih i opscenih ugovora«. Pomisao na rastavu ili službeni razvod braka bila mu je jedva manje neugodna negoli ona na ženidbu; bila je suviše određena, vezala je čovjeka na nešto. Zašto, dakle, ne ostaviti stvarima da se same srede, umjesto da im se pokušava dati samovoljni oblik? Njegov je ideal bio živjeti, govoreći emocionalno i socijalno, od danas na sutra — bez osnove, bez položaja, u dobru društvu, što ga je čovjek sam taj dan izabrao, a ne što su ga izabrali za njega drugi ili kakvo mrtvo ja. »Spavati naokolo« — tako je on čuo neku mladu Amerikanku, gdje opisuje ljubavnu stranu liberalnoga života, kakav se provodi u Hollywoodu. Njegovi drugi oblici mogli bi se strpati pod poglavlje »spavati naokolo«. Neidealni život, život što je John Bidlake uvijek odbijao da provodi, sastojao se od buđenja i spavanja ne »naokolo« nego definitivno ovdje ili ondje, dan za danom, u skladu s određenim, unaprijed predviđenim planom, što ga je mogla promijeniti jedino smrt, ili u najmanju ruku božje djelo ili kraljevi neprijatelji. Odnosi Johna Bidlakea s trećom ženom bili su ugodno neodređeni. Oni nisu zajedno živjeli, ali nisu bili ni rastavljeni. Rijetko su međusobno općili, ali se nikada nisu svađali. John je spavao i budio se »naokolo« više od dvadeset godina, a ipak, kad god bi se uopće sastali, sastali bi se kao prijatelji; i ako bi on kada zaželio obnoviti svoje uspomene na krajobraz sjevernih Chilterna, njegov dolazak u Gattenden bio je primljen bez komentara, kao da je najprirodnija stvar na svijetu. Ovo uređenje odnosa potpuno je odgovaralo Johnu Bidlakeu; a on je, da budemo pravedni prema njemu, bio zahvalan svojoj ženi, što ga je činila mogućim. On se međutim uzdržavao svakog izraza zahvalnosti; jer da je tako činio, značilo bi to komentirati uređenje odnosa; a komentar bi unio tračak destruktivne definicije u situaciju čija se krhka kvaliteta sastojala upravo u njenoj netaknutoj i divno neokaljanoj neodređenosti. Malo bi žena, kao što je John Bidlake to sa zahvalnošću uviđao, bilo voljno ili čak i samo moglo sačuvati neodređenost situacije tako kronički nepovrijeđeno kao Janet Bidlake. Druga bi žena tražila objašnjenja, htjela bi znati na čemu je, bila bi ponudila neopozivi izbor mira ili rata, zajedničkog života ili rastave. No gospođa Bidlake dopuštala je mužu da iz njihovoga bračnog života nestane bez
svađe i gotovo bez riječi. A njegova kratka povremena ponovna ulaženja ona je primala s jednako neznatnim komentarom. Ona je od djetinjstva bila više kod kuće u fiktivnom svijetu što ga je sama iznašla, negoli u stvarnome. Kao mala djevojčica imala je jednu imaginarnu sestru koja je živjela u signalnoj kućici kod skretnice. Između svoje desete i trinaeste godine njena je nesposobnost da razlikuje svjedočanstvo svojih čula od onoga njene mašte često rađala time da su je kažnjavali zbog laganja. Slike i knjige dale su novi smjer njenoj mašti, koja je postala manje osobna, a više klasično artistička, literarna i spekulativna. Od svoje šesnaeste godine postala je stanovnikom zemlje umjetnosti i književnosti i bila je jedva išta više doli podozrivi stranac u pukoj Engleskoj. Baš zbog toga što je Johna Bidlakea smatrala duhovnim zemljakom zaljubila se u njega — zaljubila artistički i poetski — i pristala da mu postane ženom. Njeni su roditelji, koji su ga smatrali tek supodanikom kraljice Viktorije i pridavali više važnosti, pod tim okolnostima, njegovoj karijeri kao muža negoli onoj umjetnika, činili što su god mogli da je od toga odgovore. Ali Janet je bila punoljetna i imala tvrdoglavost onih koji se jednostavno mogu povući s razine na kojoj se kreće argumentacija, ostavljajući protivnika da troši snagu na puko nenastavano tijelo. Ona je svršila time da je učinila ono što joj se htjelo. Kad je otkrila, a otkrila je to i previše brzo, da je između divljenja vrijednog umjetnika, što ga je ljubila, i muža za koga se udala, postoji tek neznatna veza, Janet Bidlake se uzdržala od toga da se tuži, zbog vrlo prirodnog ponosa. Nije htjela dati svojim rođacima užitak da kažu: »Pa to smo ti govorili«. John je spavao i budio se »naokolo«, i sve se više i više gubio iz bračne veze. Ona je ostajala mirna i povlačila se i sama tražeći utjehu u onim regijama artističke i literarne mašte u kojoj kao da se rodila i u kojoj se osjećala ponajviše kod kuće. Privatni dohodak, upotpunjavan neredovitim i nestalnim prilozima što joj ih je davao John Bidlake kad god bi se sjetio ili osjetio da može uzdržavati ženu i porodicu, dopuštao joj je da stekne naviku tog putovanja u inozemstvo mašte. Elinor se rodila godinu dana nakon njihove ženidbe. Četiri godine kasnije čir na želucu doveo je Johna Bidlakea kući, privremeno popravljena karaktera, da ga se njeguje. Walter je bio rezultat ovog tihog domaćeg ozdravljavanja. Čirovi su se izliječili i Johna Bidlakea je opet nestalo. Dadilje i guvernante brinule su se za djecu. Gospođa Bidlake nadzirala je njihov odgoj neodređeno i kao iz daljine. Od vremena do vremena zaletjela bi se ona preko granice što je dijelila njenu privatnu zemlju od svijeta obične stvarnosti; a njeno miješanje u svakodnevni poredak stvari uvijek je imalo uznemirujuću i gotovo nadnaravnu osobinu. Nepredvidive stvari mogle su se dogoditi kad god bi ona sišla, biće s drugog planeta koje je prosuđivalo događaje drugim mjerilima no što su ona običnog svijeta, u uobičajeni tok dječjeg odgajanja. Jednom je, primjerice, otpustila guvernantu zato jer ju je čula gdje svira Dan Lenovu pjesmu o Osi i Tvrdo Kuhanu Jajetu na glasoviru u sobi za učenje. To je bila dobra djevojka, dobro je poučavala i uzdržavala paralitičnog oca. No radilo se o velikim umjetničkim principima. Elinorin glazbeni ukus mogao je biti nepopravljivo uništen (uzgred rečeno, Elinor je bila ocu slična u svojoj mržnji prema glazbi); a činjenica da je jako voljela gospođicu Dempster, činila je mogućnost zaraze još većom. Gospođa Bidlake bila je odlučna.
»Osa i Tvrdo Kuhano Jaje« nije se mogla dopustiti. Gospođica Dempster bila je otpuštena. Kad je njen stari otac saznao za tu vijest, dobio je ponovno napadaj i kad su ga podigli, bio je slijep na jedno oko i nije mogao govoriti. No vraćanja gospođe Bidlake s njenih imaginativnih putovanja bila su općenito manje ozbiljna u svojim rezultatima. Kad bi se miješala u praktični rad odgajanja svoje djece, bilo je to obično samo zato da zahtijeva od njih čitanje klasičnih pisaca, koje se obično smatra neshvatljivim i neprikladnim za jako malu djecu. Djeca se, glasila je njena teorija, moraju odgajati čitajući jedino ono što je najbolje na području filozofije i umjetnosti. Elinori su čitali Hamleta kad joj je bilo tri godine, a njene slikovnice bile su reprodukcije Giotta i Rubensa. Francuski su je učili iz Candidea a dali su joj u ruke Tristram Shandyja i Teoriju gledanja biskupa Berkeleyja kad joj je bilo sedam, Spinozinu Etiku, Goyine bakroreze, a kao njemački udžbenik, Also sprach Zarathustra, kad joj je bilo devet. Rezultat tog preranog upoznavanja s onim što je najbolje u filozofiji bio je taj, da je izazvao u Elinor onaj ponešto podsmješljivi prezir za velike apstrakcije i visoki idealizam, koji je postao tako karakterističan za nju. Odgojena u isto vrijeme pod utjecajem necenzuriranih klasika, ona je u djetinjstvu stekla potpuno teoretsko poznavanje svih onih stvari koje se smatraju manje prikladnim za mladež. Ovo znanje prije da je pojačalo nego ublažilo hladnoću i praktično pomanjkanje radoznalosti za sva ljubavna pitanja, koja joj je bila svojstvena; i ona je odrasla u stanju dobro informirane i površno cinične nedužnosti, poput jedne od onih Shakespeareovih junakinja, čiji znanstveni i rableovski ton prati djela izvanredno delikatne i kreposne profinjenosti. Gospođa Bidlake bila je ponešto ožalošćena Elinorinim ravnodušnim stavom prema njenim omiljenim maštanjima; ali kako je bila mudra na svoj način, ona nije pravila o tome primjedbe, nije pokušavala popraviti je, jedino se nije osvrtala i povlačila se u se, kao što se nije osvrtala na mane svoga muža, i povlačila se od spoznaje ovih u sretnije carstvo umjetnosti i mašte. Poništiti gotove činjenice nije moguće; ali za praktične svrhe zavjera šutnje gotovo je jednako djelotvorna kao i poništenje. Ako se ne spomene ono što jest, ono može postati kao da i ne postoji. Kad je John Bidlake stigao u Gattenden, bolesnik, koga je još bolesnijim činila klonulost, strah i sveobuhvatno samosažaljenje, gospođa Bidlake prešla je šuteći preko činjenice o kojoj je tako lako mogla da napravi primjedbu: da on dolazi k njoj jedino kad mu je potrebna bolničarka. Njegova je soba bila pripravljena i on se useli. Izgledalo je kao da nikada nije bio ni otišao. U osami kuhinje služavke su malko gunđale zbog povećanog posla, dok je gospođa Inman uzdisala a Dobbsova se masivno i anglikanski ljutila na postupak staroga gospodina Bidlakea prema svojoj ženi. U isto vrijeme svi su osjećali neku vrst radosnog sažaljenja za starca. O njegovoj se bolesti i njenim simptomima govorilo prigušenim glasovima, pobožno. Glasno, sluge su mogli gunđati i osuđivati ga. Ali potajno bili su svi prilično zadovoljni. Dolazak Johna Bidlakea prekidao je dnevnu monotoniju, a činjenica da mu je bilo umrijeti davala im je svima osjećaj da su nekako važniji. Domaćim odnosima u Gattendenu njegova skora smrt davala je novo značenje. Taj je budući događaj bio sunce oko kojega su se duše kućne posluge sada značajno i gotovo kradomice okretale. Mogli su gunđati i osuđivati ga,
ali su se pomno brinuli za nj. Na neki nejasni način bili su mu zahvalni. Umirući, on je pojačavao njihov život.
28 Za Molly d’Exergillod sve je moralo biti jasno, formulirano i izraženo. Čitavo iskustvo bilo je za nju sirovi materijal iz kojega živi duh može stvarati riječi. Željezna rudača nije bila ni od kakve koristi čovjeku, dok se ovaj nije naučio da je rastali i iskuje čistu kovinu u oružje i mačeve. Za Molly bile su sirove činjenice života, osjeti, osjećaji, misli i uspomene, jednako nezanimljive same po sebi kao da su tek komadi kamena. One su postajale vrijedne kad bi ih konverzaciona umjetnost i radinost pretvorile u elegantne riječi i lijepo zaobljene rečenice. Ona je voljela zalaz sunca zato jer je o njemu mogla kazati: »To je poput mješavine bengalske vatre, Mendelssohna, čađe, jagoda i vrhnja«; ili o proljetnom cvijeću: »Ono vas sili osjećati se tako kao što se osjećate dok ozdravljavate nakon gripe. Zar ne da je tako?« I nagnuvši se intimno ona bi forsirala retoričko pitanje. »Zar nije tako?« Ono što bi joj se sviđalo na izgledu dalekih gora u oluji bilo je to, što su ove izgledale toliko slične E1 Grecovim krajobrazima Toleda. A što se tiče ljubavi, ta čitava draž ljubavi, u Mollynim očima, bila je njena gotovo neograničena mogućnost, da je se pretvori u fraze. Čovjek bi mogao o njoj vječno govoriti. Ona je govorila o njoj sada Philipu Quarlesu. Govorila o njoj već čitav sat; analizirajući samu sebe, pričajući svoja iskustva, ispitujući ga o njegovoj prošlosti i osjećajima. Oklijevajući i teško (jer je mrzio govoriti o sebi i činio to veoma loše) on joj je odgovarao. »Zar ne mislite«, govorila je ona, »da su najuzbudljivije stvari kad je čovjek zaljubljen, baš otkrića što ih to stanje omogućuje čovjeku da ih o sebi napravi?« Philip je spremno tako mislio. »Nisam imala ni pojma koliko materinskoga u meni doista ima prije negoli sam se udala za Jeana. Ja sam sada tako zabrinuta kad mu prodre voda u cipele.« »Ja bih bio veoma zabrinut kad bi vama prodrla voda u cipele«, reče Philip pokušavši da bude galantan. »Suviše glupo!« pomisli on. Nije baš bio osobito vješt u galanteriji. Želio je da ga toliko ne privlači Mollyna prilično meka i bujna ljepota. Ne bi ovdje stvarao od sebe budalu kad bi ona bila ružna. »To je suviše lijepo od vas«, reče Molly. »Recite mi«, doda ona, nagnuvši se prema njemu i ponudivši mu lice i grudi, »zašto me volite.« »Zar nije prilično očito zašto?« odgovori on. Molly se nasmiješi. »Znate li zašto Jean kaže da sam ja jedina žena u koju se on uopće mogao zaljubiti?« »Ne«, reče Philip, misleći da je ona doista nenadmašiva na svoj junonski način. »Jer«, nastavi Molly, »po njemu, ja sam jedina žena koja nije ono što Baudelaire naziva le contraire du dandy. Sjećate li se onog fragmenta iz Mon Coeur Mis à Nu? »La femme a faim et elle veut manger; soif et elle veut boire. La femme est naturelle, c’est-à-dire abominable. Aussi est-elle...«
Philip je prekine. »Izostavili ste jednu rečenicu«, reče on smijući se. »Soif, et elle veut boire.« A onda doda: »Elle est en rut, et elle veut etre... Oni ne tiskaju tu riječ u Crepetovu izdanju; ali ja ću je dodati, ako hoćete.« »Ne, hvala«, reče Molly prilično dekoncentrirana ovim prekidom. On je pokvario lagodno razvijanje valjano iskušanog konverzacionog otvorenja. Nije bila naučena da ljudi budu tako dobro potkovani u francuskoj literaturi kao Philip. »Riječ je irelevantna.« »Zar doista?« Philip podiže obrve. »Ne znam da li jest.« »Aussi est elle toujours vulgaire«, nastavi Molly požurivši se natrag na točku kod koje je bila prekinuta, »c’est-à-dire le contraire du dandy. Jean veli da sam ja jedini ženski dandy. Šta vi mislite?« »Bojim se da ima pravo.« »Zašto taj 'bojim se’?« »Nisam siguran da baš jako volim dandyje. A naročito ženske dandyje.« Žena koja upotrebljava lijepi oblik svojih grudi da čovjeka nagna da se divi njenu duhu — dobar karakter, pomisli on, za njegov roman. Ali izazovna u privatnom životu, doista vrlo izazovna. »Meni su milije kad su prirodne«, doda on. »Ali kakva smisla ima biti prirodan, ako čovjek nema dovoljno umjetničke sposobnosti da to čini dobro i s dovoljno svijesti da zna kako je prirodan?« Molly je bila zadovoljna svojim pitanjem. Malo dotjeravanja i ono će biti epigramatski savršeno. »Nema smisla biti zaljubljen u osobu ako čovjek ne zna točno ono što osjeća i ako to ne može izraziti.« »Meni se čini da to ima puno smisla«, reče Philip. »Čovjek ne mora biti botaničar ili slikar mrtve prirode da uživa u cvijeću. A isto tako, draga moja Molly, čovjek ne mora biti Sigmund Freud ili Shakespeare da uživa u vama.« I primaknuvši se naglo bliže k njoj na sofi, on je uze u naručaj i poljubi. »Ali šta vi mislite?« poviče ona povrijeđenim iznenađenjem. »Ja ni o čemu ne mislim«, odgovori on prilično ljutito s drugog kraja ruke, kojom ga je od sebe odgurnula. »Ništa ne mislim; samo želim.« Osjećao se ponižen i osramoćen. »Ali sam zaboravio da ste vi opatica.« »Ja nisam ništa tome slično«, prosvjedovala je ona. »Ja sam tek civilizirana. Sva ta nasrtljivost i štipanje — to je doista divljački.« Ona popravi umjetno napravljeni uvojak kose i počne govoriti o platonskim odnosima kao poticaju na duhovno usavršavanje. Što su odnosi više platonski između zaljubljena muškarca i žene, to je u njima intenzivniji život svjesnog duha. »Što tijelo gubi, to duša dobiva. Zar nije Paul Bourget bio onaj koji je ovo istaknuo u svojoj Psychologie Contemporaine? Loš pisac«, doda ona osjećajući potrebu da se ispriča što citira tako zastarjelog i ozloglašenog autora; »ali dobar kao esejist, kao što sam se ja o tom osvjedočila. Nije li to Paul Bourget?« ponovi ona. »Držim da mora biti Paul Bourget«, reče Philip umorno. »Energija, koja se htjela istrošiti u tjelesnoj strasti, promijeni pravac i okreće mlinove duše.« (»Okreće mlinove duše« je možda, pomisli ona, ponešto suviše romantično, viktorijansko, mereditovsko, dok je izgovarala te riječi.) »Tijelo se ogradi
nasipima i kanalima«, popravi se ona, »i navede da tjera duhovne diname. Potlačeno podsvjesno nalazi oduška u tom da učini svjesno još intenzivnijim.« »No zar je čovjeku stalo do toga da svijest pojača?« upita Philip promatrajući srdito prilično bujni lik na drugom kraju sofe. »Meni je pomalo dojadila svijest, da budem iskren.« On se divio njenom tijelu, no jedini dodir što ga je ona dopuštala bio je onaj s njenim mnogo manje zanimljivim i divnim duhom. Htio je poljupce, no sve što je dobio bile su analitičke anegdote i filozofijski epigrami. »Potpuno dojadila«, ponovi on. To nije bilo nikakvo čudo. Molly se tek nasmija. »Nemojte se početi pretvarati kao da ste paleolitski špiljski čovjek«, reče ona. To vam ne pristaje. Dojadila mu svijest! Vama! Ta, ako vam je dojadila svijest, onda mora da ste sami sebi dojadili.« »A to upravo i jesam«, reče Philip. »Vi ste postigli da sam sam sebi dojadio. Nesnosno dojadio.« Još uvijek ljut, ustade on da se oprosti. »Je li to uvreda?« upita ona gledajući prema njemu. »Zašto sam učinila da ste sami sebi dojadili?« Philip potrese glavom. »Ne mogu vam to objasniti. Odrekao sam se objašnjavanja.« On joj pruži ruku. Još uvijek gledajući upitno u njegovo lice, Molly je prihvati. »Kad ne biste bili jedna od vestalskih djevica civilizacije«, nastavi on, »shvatili biste to bez ikakva objašnjavanja. Ili točnije, nikakvo objašnjavanje ne bi bilo potrebno. Jer vi ne biste učinili da sam sebi dojadio. I dopustite mi da dodam, Molly, da biste vi, da ste doista i dosljedno civilizirani, poduzeli korake da se učinite manje poželjnom. Poželjnost je barbarska. Ona je jednako divljačka kao i nasrtanje i štipanje. Morali biste izgledati kao George Eliot. Zbogom.« I posljednji joj put stisnuvši ruku, odšepesa iz sobe. Na ulici se postupno smiri. Čak se i počne u sebi smiješiti. Jer to je bila šala. Prizor ujedena ujedljivca uvijek je smiješan, čak i onda kad je ujedeni ujedljivac slučajno sam čovjek. Svjestan i civiliziran bio je pobijeđen od nekoga čak još civiliziranijega od sebe. Pravda je bila poetična. No kakva opomena! Parodije i karikature su najoštrije kritike. U Molly razabrao je on neku vrst maksberbomske verzije sama sebe. Prizor je bio alarmantan. Nakon što se nasmiješio, postade on zamišljen. »Mora da sam prilično strašan«, pomisli. Sjedeći na stolici u Hyde Parku, razmišljao je o svojim manama. On je i prije o njima često razmišljao. Ali nije nikada učinio nešto da ih ukloni. Znao je unaprijed da neće moći ništa s njima učiniti ovaj put. Jadna Elinor! One Mollyne besmislice o platonskim odnosima i Paulu Bourgetu omogućile su mu spoznati što je ova morala podnijeti. On odluči da joj ispriča svoju avanturu s Molly — komično, jer uvijek je lakše govoriti neozbiljno — i onda nastaviti da govori o njima samima. Da, to će učiniti. Trebao je već prije da progovori. Elinor je bila tako čudno i neprirodno šutljiva u posljednje vrijeme, tako daleka. Bio je zabrinut, htio je govoriti, osjećao da mora progovoriti. Ali o čemu? Smiješna epizoda s Molly dala mu je priliku. »Bio sam danas poslije podne s Molly d’Exergillod«, počne on kad je ugledao Elinor. Ali ton njenog »doista?« bio je tako hladan i bez zanimanja, da nije nastavio. Nastala je tišina. Elinor je nastavila čitati. On je kradomice pogleda preko ruba svoje
knjige. Njeno blijedo lice imalo je izraz hladne udaljenosti. On ponovno osjeti onu nelagodnu tjeskobu, koja ga je tako često zaokupljala posljednjih nekoliko tjedana. »Zašto više ne razgovaraš sa mnom?« smogne on hrabrosti da je upita te večeri nakon obroka. Elinor podiže pogled sa svoje knjige. »Zar nikad ne govorim?« reče ona ironično se smiješeći. »E, pa valjda nema ništa naročito zanimljivo da se kaže.« Philip prepozna jedan od svojih odgovora što ih je obično davao na njene prijekore i zastiđeno zašuti. A ipak nije od nje bilo pravedno da mu tako uzvraća, jer u svakom slučaju bilo je to istina: doista nije bilo ništa zanimljivo da se kaže. Time što ih je prikrivao, on je gotovo uništio svoje intimne osjećaje. Veoma malo, čini se, da je ulazilo u neintelektualni dio njegova duha — vrlo malo, u najmanju ruku, onoga što nije bilo ili trivijalno ili prilično sramotno. Elinor je nasuprot uvijek imala mnoštvo stvari da kaže. Stvari koje su same o sebi govorile, koje su dolazile same od sebe iz dubina njena bića. Philip bi joj to rado bio objasnio; no bilo mu je to nekako teško i on nije mogao. »A ipak«, smogne on snage da kaže nakon stanke, »ti si prije običavala mnogo više govoriti. To je tek ovih posljednjih dana...« »Držim da mi je dojadilo govoriti, to je sve.« »No zašto ti je dojadilo?« »Zar čovjeku ne smije kadšto da dojadi?« Ona se malo neprijateljski nasmije. »Tebi je, čini mi se, trajno dojadilo.« Philip pogleda u nju izvjesnom zabrinutošću. Oči kao da su mu molile. No ona se nije dala ganuti. I suviše se često dala ganuti. On je izrabljivao njenu ljubav, sistematski joj premalo plaćao, i kad god bi ona zaprijetila pobunom, on bi najednom postao prilično patetičan i bespomoćan, apelirajući na njene plemenitije osjećaje. Ovoga je puta odlučila biti neumoljiva. Mogao je izgledati koliko god je htio umolno i potišteno, ali ona se neće na to obazirati. Pravo mu budi. A ipak se osjećala prilično krivom. A ipak je to bila njegova vlastita krivnja. Zašto je nije ljubio aktivno, jasno i neuvijeno? Dok mu je poklanjala svoju ljubav, on ju je primao kao nešto što se samo po sebi razumije, pasivno, kao svoje pravo. A kad mu ju je prestala poklanjati, gledao je nijemo, zabrinuto i umolno. No da nešto učini, da nešto kaže... Sekunde su prolazile. Elinor je čekala pretvarajući se da čita. Kad bi on samo progovorio ili se pokrenuo! Čeznula je za izlikom da ga opet ljubi. A što se tiče Everarda — ta Everard naprosto nije ništa značio. Dubokoj instinktivnoj srži njenog bića on doista nije ništa značio, i kad bi Philip samo uznastojao da je malo ljubi, on ne bi ništa više značio, čak ni za njen svjesni dio, koji je pokušavao da ga ljubi — da ga ljubi iz principa, da tako kažemo, da ga ljubi promišljeno i namjerno. Ali sekunde su odmicale u tišini. A napokon, uz mali uzdah (jer on bi bio rado nešto rekao, učinio nešto; jedino to je bilo nemoguće, jer ono što bi rekao ili učinio, moralo bi biti osobno), Philip pobere svoju knjigu i u interesu zoološkog pisca u svojem romanu nastavi da čita o nagonu za posjedovanjem u ptica. I opet čita. Nakon svega toga on neće ništa kazati. O, vrlo dobro; ako hoće da postane Everardovom ljubavnicom, onda može samo sebe kriviti. Ona pokuša slegnuti ramenima i osjetiti prkos. Ali
prijetnja, osjećala je ona u sebi, bila je upravljena prije prema njoj samoj negoli prema Philipu. Ona, a ne on, bila je osuđena. Osuđena da postane Everardovom ljubavnicom. Uzeti ljubavnika izgledalo je Elinori, teoretski i unaprijed, kao stvar ne naročito teška. Ona to nije držala moralno zlim. Sva ta graja što je samo kršćani i junakinje u romanima uspijevaju da o tome podignu! To je neshvatljivo. »Ako ljudi hoće da odu zajedno u krevet«, običavala bi ona reći, »zašto da to ne učine sasvim jednostavno i otvoreno, ne mučeći same sebe i svakoga koji im je na dohvatu?« A nije ni imala ikakva straha od društvenih posljedica ako uzme ljubavnika. Ljudi koji bi je, kad bi to znali, osuđivali, bili su upravo oni koji su joj uvijek bili mrski. Time što je ne bi htjeli susresti, činili bi joj uslugu. A što se tiče Phila, on bi to zaslužio. U njegovoj je bilo moći da spriječi, da se išta takvo dogodi. Zašto nije mogao da joj se približi, da joj dade nešto više od samoga sebe? Ona je molila njegovu ljubav; no ono što joj je dao bila je daleka bezlična sklonost. Tek toplina, to je bilo sve što je tražila; tek puka humanost. To ne znači mnogo tražiti. A ona ga je tako često puta opomenula što će se dogoditi ako joj je ne bude dao. Zar ne razumije? Ili je to jednostavno zbog toga što mu nije stalo? Možda ga to uopće ne bi ni pozlijedilo; kazna ga ne bi kaznila. To bi bilo ponižavajuće. Ali na koncu konca, nastavila bi ona da podsjeća samu sebe, kad god bi stigla (i opet jednom) do ove točke svojeg nutarnjeg razlaganja, na koncu konca, nije to bilo jedino, odnosno glavno da kazni Philipa, nije to bilo prvenstveno, da ga nauči humanosti zadavajući mu bol i ljubomoru, da je namjeravala uzeti ljubavnika. Bilo je to u interesu njene vlastite sreće. (Ona bi pokušala zaboraviti kako ju je jako nesretnom činilo traženje njene vlastite sreće.) Njene vlastite neovisne sreće. Ona se priučila da misli i radi suviše isključivo u odnosu prema Philipu. Čak i kad je stvarala osnove da uzme ljubavnika, ona je još uvijek o njemu mislila. A to je apsurdno, apsurdno. No to podsjećanje same sebe na svoja prava, njena namjera da bude neovisno sretna, morala se neprestano ponavljati. Njen prirodni uobičajeni način mišljenja čak i o eventualnom ljubavniku bio joj je još uvijek usmjeren na njenog muža — na njegovo obraćenje i njegovu kaznu. Bilo je tek s naporom, namjerno, da se mogla sjetiti, da ga zaboravi. Međutim kako bilo, kakvi god bili razlozi da ona tako čini, da uzme ljubavnika, izgledalo je, unaprijed da psihološki ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću. Naročito ako je ljubavnik imao biti Everard Webley. Jer ona je voljela Everarda veoma jako; divila mu se; osjećala se čudno ganuta i zanesena snagom, koja kao da je izvirala iz njega. A ipak, kad je došlo do pitanja tjelesnog dodira s muškarcem, kako li su neobične poteškoće nenadano nastajale! Voljela je biti s njim, voljela njegova pisma, mogla da zamisli, kad je ne bi dirnuo, da ga ljubi. Ali kad ju je, kod njihovog drugog sastanka nakon njenog povratka, Everard uzeo u svoj naručaj i poljubio je, obuzeo ju je neki užas, osjećala je kako postaje hladna i kao da se okamenila u njegovu zagrljaju. Bio je to isti onaj užas, ista hladnoća, što ju je osjećala gotovo godinu dana unatrag, kad je prvi put pokušao da je poljubi. Isti,
unatoč činjenice da se u međuvremenu pripravljala na drugačije osjećaje i priučavala svoj svjesni duh na pomisao da ga uzme za ljubavnika. To užasavanje, to zaziranje, hladnoća, bile su spontane reakcije instinktivnog i habitualnog dijela njenog bića. Tek njen duh bio je onaj koji je odlučio da ga prihvati. Njeni osjećaji, njeno tijelo i sve navike njenog instinktivnog bića, bunili su se protiv njega. Što je njen intelekt smatrao nedužnim, njeno ukrućeno i užasnuto tijelo strastveno je osuđivalo. Duh je bio razvratan, ali tijelo i njegovi osjeti bijahu nevini. »Molim vas, Everarde«, govorila je ona, »nemojte.« On je pusti. »Zašto me mrzite?« »Ali ja vas ne mrzim, Everarde.« »Jedino vam ulijevam grozu, to je sve!« reče on divljom porugom. Povrijeđen, uživao je u tom da otvara svoju vlastitu ranu. »Ja vam se tek gadim.« »Kako možete reći nešto takvo?« Osjećala se bijednom i stidila svojeg zaziranja; ali osjećaj odvratnosti ostao je isti. »Zato jer je to slučajno istina.« »Ne, nije.« Kod tih riječi Everard ponovno ispruži ruke. Ona potrese glavom. »No ne smijete me dotaknuti«, molila je ona. »Ne sada. To bi sve pokvarilo. Ne mogu objasniti zašto. Ne znam zašto. Ali ne sada. Još ne«, doda ona obećavajući mu implicite, ali u međuvremenu izbjegavajući. Implikacija obećanja ponovno je oživjela njegovu upornost. Elinor je napola žalila da je izgovorila te riječi, a napola se radovala da se je u ovoj mjeri na nešto obvezala. Osjećala je olakšanje što je izmakla neposrednoj prijetnji tjelesnog dodira i u isto se vrijeme ljutila na sebe što je pred njim ustuknula. Njeno tijelo i njeni instinkti pobunili su se protiv njene volje. Implicirano obećanje bila je represalija volje protiv izdajica u njoj samoj. Ono je davalo zadovoljštinu koju je osjećala da duguje Everardu. »Još ne.« Ali kada? Kada? Uvijek, odgovarala je njena volja, uvijek, kad vam se to svidi. Lako je bilo obećati, ali jao, kako li je teško ispuniti! Elinor uzdahne. Kad bi joj samo Philip dopuštao da ga ljubi. Ali on nije govorio, nije radio, nego je jednostavno nastavio da čita. Šuteći osuđivao ju je na nevjeru.
29 Scena je bila Hyde Park; dan, subota u lipnju. Odjeven u zelenu odoru i noseći mač, Everard Webley se obraćao tisući britanskih slobodnjaka sjedeći na svome bijelom konju Bucephalu. Vojničkom preciznošću, koja bi služila na čast gardistima, slobodnjaci su se poredali na Embankmentu kod Blackfiarsa, marširali s glazbom i simboličkim zastavama do Charing Crossa, uz Northumber-land Avenue, preko Trafalgar Squarea i Cambridge Circusa do Tottenham Court Roada, pa odanle čitavim Oxford Streetom do Marble Archa. Na ulazu u Hyde Park susreli su povorku antivivisekcionista i nastao je mali metež — miješanje redova, muzički nesklad, kad su se glazbe sukobile, »Britanskih grenadira« i »Moja Vjera obraća se Tebi, ti Janje s Kalvarije«, miješanje zastava, »Zaštitite naše psiće« s »Britanci nikada neće biti robovi«, »Socijalizam je tiranija« s »Doktori ili vragovi?« Ali divljenja vrijedna disciplina slobodnjaka spriječila je da metež postane ozbiljan, i nakon malog gubitka vremena, tisuća je ušla u park, promarširala kraj svojega vode i konačno se poredala s triju strana praznog četverokuta, s Everardom i njegovom pratnjom na sredini četvrte strane. Trublje su odsvirale pozdrav i tisuća je zapjevala četiri stiha Everardove prilično kiplingovske »Himne slobodnjaka.« Kad je pjevanje bilo dovršeno, Everard počne svoj govor. »Britanski slobodnjaci!« reče on, »drugovi!« i na zvuk tog snažnog neusiljenog glasa nastade tišina čak i među gledaocima, koji su se besposleno sakupili da promatraju događaje. Noseći snagu koja u biti nije bila njihova, snagu koja je pripadala govorniku, a ne onome što je govorio, njegove su riječi padale jedna za drugom, uzbudljivo čujne, u pažljivu tišinu što su je stvorile. On je počeo pohvalom discipline slobodnjaka. »Disciplina«, rekao je, »svojevoljno prihvaćena disciplina, prvi je uvjet slobode, prva vrlina slobodnjaka. Slobodni i disciplinirani Spartanci zadržali su perzijske horde u šahu. Slobodni i disciplinirani Makedonci osvojili su polovinu svijeta. Na nama je slobodnim i discipliniranim Englezima da oslobodimo svoju zemlju od robova koji su je porobili. Tri stotine borilo se kod Termopila protiv desetina tisuća. Premoć, kojoj se mi suprotstavljamo, nije tako strašna. Vaš je bataljon tek jedan od više od šezdeset njih; jedna jedina tisuća između šezdeset tisuća engleskih slobodnjaka. Naš broj svaki dan raste. Dvadeset, pedeset kadšto i stotinu novaka nam pristupa svakog dana. Armada raste, zelena armada slobodnjaka.« »Britanski slobodnjaci odjeveni su u zelene odore. Njihova je odora odora Robina Hooda i Little Johna, odora izopćenika. Jer oni su izopćenici u tom glupom demokratskom svijetu. Izopćenici koji se ponose time što su izopćeni. Zakon demokratskog svijeta je količina. Mi izopćenici vjerujemo u kakvoću. Za demokratske političare glas najvećeg broja glas je Boga; njihov je zakon, zakon koji se sviđa rulji. Izvan opsega zakona što ga je stvorila rulja, mi želimo vladu najboljih, ne najbrojnijih. Gluplji od svojih liberalnih djedova, današnji demokrati hoće uništiti
ličnu poduzetnost i nacionalizacijom industrije i zemlje dati državi tiransku vlast kakvu nije nikada posjedovala, izuzevši možda u Indiji za vrijeme Mogula. Mi izopćeni smo slobodni muževi. Mi vjerujemo u vrijednost lične slobode. Mi ćemo poticati ličnu poduzetnost, jer mi vjerujemo da lična poduzetnost, koordinirana i kontrolirana u interesu društva kao cjeline, stvara najbolje ekonomske i moralne rezultate. Zakon demokratskog svijeta je ljudska standardizacija, smanjivanje svega čovječanstva na najnižu zajedničku razinu. Njihova je vjera obožavanje prosječnog čovjeka. Mi izopćeni vjerujemo u različnost, u aristokraciju, u prirodnu hijerarhiju. Mi ćemo ukloniti svaku uklonjivu zapreku i dati svakome čovjeku mogućnost da se afirmira da bi se tako najbolji mogli uzdići do položaja za koji ih je priroda osposobila. Jednom riječju, mi vjerujemo u pravdu. I mi obožavamo, ne običnog, već neobičnog čovjeka. Mogao bih gotovo beskonačno nastaviti s tim nizom pojedinosti u kojima se mi, britanski slobodnjaci, radikalno razlikujemo od demokratskih upravljača onoga što je nekoć bila slobodna i vesela Engleska. No ja sam rekao dovoljno, da pokažem, da između nas i njih nema mira. Ono što je za njih bijelo, nama je crno, njihovo političko dobro, nama je zlo, njihov raj zemaljski, nama je pakao. Dobrovoljni izopćenici, mi odbijamo njihovu vladu, mi nosimo zelenu odoru šume. I mi čekamo naše vrijeme, čekamo naše vrijeme. Jer naše vrijeme dolazi i mi ne namjeravamo zauvijek ostati izopćenici. Dolazi vrijeme kad ćemo mi stvarati zakone, a šuma će biti mjesto za one koji su sada na vlasti. Dvije godine unatrag naša je četa bila neznatna. Danas, ona je armada. Armada izopćenika. Ali još malo, moji drugovi, i ona će biti armada onih koji stvaraju zakone, ne onih koji ih krše. Jer prije negoli budemo mogli postati stvaraoci dobrih zakona, moramo biti kršitelji loših zakona. Mi moramo imati hrabrost svojeg izopćeništva. Britanski slobodnjaci, drugovi izopćenici, kad dođe vrijeme, hoćete li imati hrabrosti?« Iz zeleno odjevenih redova podiže se silni poklik. »Kad dadem lozinku, hoćete li me slijediti?« »Hoćemo, hoćemo«, ponovi zelena tisuća. »Čak i ako se bude moralo kršiti zakone?« Nastade drugi prolom jasnog odobravanja. Kad je ovaj zamro i kad je Everard Webley otvorio usta da nastavi, nečiji glas poviče: »Dolje Webley! Dolje milicija bogataša! Dolje bagra B...« No prije negoli je glas mogao izgovoriti čitavu omraženu parodiju njihovih imena, pola tuceta najbližih britanskih slobodnjaka bacilo se na njegova vlasnika. Everard Webley se podigne u stremenima. »Ostanite u svojim redovima«, poviče on zapovjednički. »Kako se usuđujete ostaviti redove?« Nastade jurnjava oficira na mjesto meteža i srdito vikanje zapovijedi. Prerevni slobodnjaci odšuljaše se natrag na svoja mjesta. Držeći okrvavljeni rupčić na nosu i praćen dvojicom redara njihov je neprijatelj odlazio. Izgubio je šešir. Razbarušena mu kosa crveno je plamsala na sunčanom svjetlu. Bio je to Illidge.
Everard Webley okrene se časniku koji je zapovijedao satnijom čiji su ljudi narušili svoje redove. »Nepokornost«, počne on; glas mu je bio hladan i tvrd, ne glasan, ali opasno prodoran, »nepokornost je najgora...« Illidge skine rupčić s nosa i poviče piskutljivim falsetom, »Oh, vi nevaljanci!« Gledaoci prasnuše u smijeh. Everard se nije osvrtao na smetnju i nakon što je dovršio svoj prijekor, nastavi govoriti. Zapovjednički a ipak blag, strastven, ali suzdržljiv i blagozvučan, njegov se glas zanosno razastirao; i u trenutku razbijena se tišina ponovno stvorila oko njegovih riječi, razbijena pažnja ponovno je našla svoje središte i izvor. Došlo je do pobune; a on je stekao još jednu pobjedu. ∗ Spandrell je čekao bez nestrpljivosti. Illidgeovo mu je zakašnjenje dalo priliku da popije još koji koktel više. Bio je kod svojeg trećeg i već se osjećao znatno bolje i vedrije, kad se otvoriše vrata restorana i unutra uđe Illidge, veoma ratoboran i prkosan, izazovno ističući svoju masnicu na oku. »Jesi li bio pijan i smetao javni mir?« upita ga Spandrell ugledavši oteklinu. »Ili si možda naišao na rasrđena supruga? Ili si se porječkao s kakvom damom?« Illidge sjedne i ispriča svoju pustolovinu, hvalisavo i kiteći je. Bio je prema svom vlastitom izlaganju, mješavina Horacija, koji je branio most i sv. Stjepana pod kišom kamenja. »Lupeži!« reče Spandrell saučesno. No oči su mu sjale zlobnim smiješkom. Nedaće njegovih prijatelja bile su za njega uvijek izvor veselja a ova Illidgeova bila je naročito zabavna nesreća. »Ali sam u najmanju ruku pokvario najbolji učinak u Webleyjevu odvratnom govoru«, nastavi Illidge istim samodopadnim tonom. »Bilo bi nešto malo bolje da si mu iznakazio lice.« Illidge je bio pogođen prizvukom ruganja u Spandrellovim riječima. »Iznakaziti mu lice ne bi bilo dovoljno«, reče on bijesno, mrgodeći se dok je govorio. »Tog bi čovjeka trebalo utamaniti. On je javna opasnost, on i njegova banda lupeža.« On počne kleti. Spandrell se tek nasmija. »Lako je cendrati«, reče on. »Zašto da se za promjenu jednom nešto ne učini? Mala izravna akcija u Webleyjevu stilu.« Njegov drug slegne ramenima kao da se ispričava. »Mi nismo dovoljno organizirani.« »Ja ne držim da je potrebno mnogo organiziranja da se čovjeka lupi po glavi. Ne, prava je poteškoća u tom što niste dovoljno hrabri.« Illidge porumeni. »To je laž!« »Nisu dovoljno organizirani!« nastavi Spandrell prezirno. »Ti si bar moderan u svojim isprikama. Veliki bog organizacije. Čak i umjetnost i ljubav doskora će se pred njim prignuti kao i sve drugo. Zašto su vam stihovi tako loši? Zato jer poezija i industrija nisu dovoljno organizirane. A impotentni ljubavnik će se ispričati na isti način i uvjeravati rasrđenu damu da će drugi put naći njegovu organizaciju savršenom. Ne, ne, dragi moj Illidge, ne valja to, znaš; ne valja.«
»Ti si izvan svake sumnje jako duhovit«, reče Illidge još uvijek rumen od bijesa. »Ali govoriš gluposti. Ne možeš usporediti poeziju s politikom. Politička stranka je mnoštvo ljudi koje treba disciplinirati i držati na okupu. Pjesnik je jedan čovjek.« »Ali to je i ubojica, zar ne?« Spandrellov ton i osmijeh bili su još uvijek sarkastični. Illidge je osjećao, kako mu krv opet navire u lice poput topline nenadano razbuktale unutarnje vatre. Mrzio je Spandrella zbog njegove sposobnosti da ga ponižava, zbog toga što je u njega izazivao osjećaj da je malen, glup i što je u njega pobuđivao stid. On je došao osjećajući se važnim, junačkim i rumeneći se od zadovoljstva. A sada je, s nekoliko tromih podrugljivih riječi, Spandrell pretvorio njegovu samodopadnost u bijesnu postiđenost. Nastade tišina; jeli su svoje juhe ne govoreći. Kad mu je tanjur postao prazan, reče Spandrell zamišljeno se oslonivši natrag u svoju stolicu, »Jedan čovjek.« »Sa svom odgovornosti jednoga čovjeka. Tisuću ljudi nema odgovornosti. To je razlog zašto je organizacija tako izvanredno ugodna. Član političke stranke osjeća se jednako sigurnim kao i član Crkve. Stranka može odrediti građanski rat, otimačinu, masakriranje; on čini što mu se kaže radosno, jer odgovornost ne leži na njemu. Nju snosi vođa. A vođa je rijedak čovjek, poput Webleyja. Čovjek koji ima smionosti.« »Ili kukavštine, u njegovu slučaju«, reče Illidge. »Webley je buržoaski zec kojega je strah napravio srčanim.« »Zar doista?« upita Spandrell podigavši podsmješljivo obrve. »Pa možda imaš i pravo. Ali kako bilo, on je drugačiji od običnog zeca. Običnoga zeca strah ne čini srčanim. Njega strah nagoni na klonuli nerad ili klonuli rad u skladu s tuđim odredbama. A nikada na rad na svoju vlastitu ruku, zbog kojega mora snositi odgovornost. Kad se radi o umorstvu, na primjer, onda nećeš vidjeti da su obični zečevi baš gorljivi, zar ne? Oni čekaju da ih se organizira. Odgovornost je prevelika za malog pojedinca. On se boji.« »E, pa očito nitko ne želi biti obješen.« »On bi se bojao čak i kad ne bi bilo nikakvog vješanja.« »Valjda nećeš opet s kategoričkim imperativom, zar ne?« Sada je bio red na Illidgeu da bude sarkastičan. »On postoji po sebi. Čak i u tvojem slučaju. Kad dođe do stvarnosti. Ti se nikada ne bi usudio ništa učiniti Webleyju, osim kad bi imao organizaciju da te oslobode svake odgovornosti. Ti se jednostavno ne bi usudio«, ponovi on s nekom vrsti podrugljivog izazova. Gledao je Illidgea uporno između napola zatvorenih vjeđa i za vrijeme čitavog Illidgeova prilično retoričkog govora o gaženju zmija, strijeljanju tigra, gnječenju stjenica, on je proučavao crveno i bijesno lice svoje žrtve. Kako li je čovjek smiješan kad pokušava biti heroj! Illidge je i dalje grmio, nelagodno svjestan da su mu fraze suviše jake i da šuplje zvuče. Ali emfaza i opet iznova emfaza, kako je smiješak postojao sve prezriviji, činilo se da je jedini mogući odgovor na Spandrellovu nesnosno mirnu porugu — više i još više, koliko god retorika zvučila neiskreno. Poput čovjeka koji prestaje vikati bojeći se da bi ga glas mogao izdati, on nenadano zašuti. Spandrell polagano kimne. »Dobro«, reče on zagonetno. »Dobro.«
∗ »To je apsurdno«, uvjeravala je Elinor samu sebe. »To je djetinjasto. Djetinjasto i apsurdno.« Bilo je to sporedno. Everard nije bio različit zato što je sjedio na bijelu konju, zato što je izdavao zapovijedi i zato što mu je odobravajući klicala rulja. Nije bio bolji zato što ga je vidjela na čelu jednoga od njegovih bataljona. Bilo je to apsurdno i djetinjasto što se osjećala tako ganuta. Ali ganuta je doista bila; činjenica je ostala. Kakvo li je uzbuđenje osjetila kad se pojavio jašući na čelu svojih ljudi! Pojačano lupanje srca i teško disanje. A kako je bila zabrinuta u trenucima šutnje prije no što je počeo govoriti! Prava strava. Mogao je mucati i oklijevati; mogao je kazati nešto grubo ili vulgarno; mogao je biti dosadan i mlatiti praznu slamu; mogao je biti obični vikač. A onda, kad je njegov glas progovorio, neusiljen ali zvučan i prodoran, kad mu se govor počeo odvijati u riječima koje su bile strastvene i uzbudljive, ali nikada teatralne; u rečenicama bogatim ali kratkim i stvarnim — kako li je bila oduševljena, kako ponosna! A kad je onaj čovjek napravio upadicu, osjećala je, sa strastvenim negodovanjem, ponovno oživljenje zabrinutosti, strah da možda neće uspjeti, da će možda biti javno ponižen i osramoćen. No on je sjedio miran, izrekao svoj oštri prijekor, stvorio napetu i duboku tišinu i onda, napokon, nastavio svoj govor, kao da se nije ništa dogodilo. Elinorina bojazan ustuknula je pred izvanrednom srećom. Govor je bio završen; prolomilo se odobravanje i Elinor se osjetila silno ponosnom i razveseljenom ali u isto vrijeme i smetenom, kao da je odobravanje djelomično bilo namijenjeno i njoj samoj; i ona se glasno nasmija, ne znajući zašto, a krv joj navre u obraze i ona se smeteno okrenula u stranu ne usuđujući se pogledati u njega; a onda je, bez ikakva razloga, počela plakati. Apsurdno i djetinjasto; uvjeravala je sada samu sebe. Ali eto, apsurdna i djetinjasta stvar se dogodila; to se nije dalo poreći. IZ BILJEŽNICE PHILIPA QUARLESA U tjedniku Sunday Pictorial izašla je snimka Everarda Webleyja otvorenih usta — crna rupa usred iskrivljena lica — kako viče. »G. E. W. osnivač i glava B. B. S. drži govor bataljonu britanskih slobodnjaka u Hyde Parku u subotu.« I to je bilo sve što je preostalo od toga događaja, taj demonski simbol demagogije. Usta otvorena da revu. Kakva strahota! A ipak događaj. Izgledao je monumentalno na svom bijelom konju. Izabravši odjeljeni trenutak iz jednoga niza, kamera ga je pretvorila u strašilo pred kojim valja biti na oprezu. Je li to nepošteno? Ili je možda vizija kamere istinita, a moja pogrešna? Jer, na koncu konca, impresivni niz mora da se sastoji od takvih užasnih dijelova kakav je kamera zabilježila. Može li cjelina biti nešto sasvim različito od svojih dijelova? U fizikalnom svijetu, da. Uzeti kao cjelina, tijelo i mozak su radikalno različni od svojih sastavnih elektrona. No kako je s moralnim svijetom? Može li niz niskih vrijednosti dati jednu jedinu visoku vrijednost? Everardova snimka postavlja stvarni problem. Milijuni monstruoznih trenutaka stvaraju sjajnu polovinu sata. A nije da sam ja bio bez izvjesnih sumnja u sjajnost u to vrijeme. E. je mnogo govorio o Termopilama i Spartancima. Ali moj je otpor bio još herojskiji. Leonida je imao tri stotine drugova. Ja sam svoje duhovne Termopile branio sam protiv E. i
njegovih slobodnjaka. Oni su me se duboko doimali; no ja sam se opirao. Vojnička vježba, da s time počnemo, bila je nenadmašiva. Promatrao sam je očaran. Kao obično. Kako da čovjek objasni fascinaciju prizora vojničke parade? Objasni to kako ti se sviđa. Razmišljao sam o tome čitavo vrijeme dok sam je promatrao. Odjeljenje znači tek deset ljudi i emocionalno je neutralno. Srce počinje kucati tek kad vidi satniju. Razvijanje bataljona opaja. A brigada je već vojska sa zastavama — a to je ekvivalent, kao što to znamo iz Pjesme nad pjesmama, osjećaja, kad je čovjek zaljubljen. Zanos je razmjeran broju. Pošavši od činjenice da je čovjek tek dva jarda visok, dvije stope širok i osamljen, katedrala je nužno impresivnija negoli ladanjska kuća, a milju duga kolona muškaraca veličajnija negoli desetak besposličara na uličnom uglu. Ali to nije sve. Satnija je impresivnija od gomile. Armija sa zastavama ekvivalent je ljubavi jedino kad je savršeno izvježbana. Kamenje u obliku zgrade ljepše je negoli kamenje na hrpi. Vježba i odore daju arhitekturu gomili. Armija je krasna. No to nije sve; ona ugađa višim nagonima od estetike, pogled na ljudska bića reducirana na automatizam zadovoljava težnju moći. Gledajući mehanizirane robove, čovjek sebi zamišlja da je gospodar. Tako sam ja mislio kad sam se divio paradama Everardovih slobodnjaka. A rastavljajući svoje udivljenje u komade, sačuvao sam se od toga da me oni zanesu. Dijeli i vladaj. Ja sam to učinio s glazbom, a kasnije s Everardovim govorom. Kako je veliki režiser izgubljen u Everardu! Ništa nije moglo biti impresivnije negoli (prekidajući pomno promišljenu dugu tišinu) ona fanfara trublji i onda svečano masivni sklad tisuće glasova koji su pjevali »Himnu slobodnjaka«. Trublje su bile silne — poput uvertire Posljednjem sudu. (Zašto su gornji tonovi tako potresni?) A onda, kad je uvertira trublji bila dovršena, tisuću glasova prolomilo se onim gotovo natprirodnim zvukom što ga zborsko pjevanje uvijek ima. Silno, poput glasa Jehovina. Ni sam Reinhardt ne bi mogao izvesti bolje ovu smicalicu. Osjećao sam kao da imam rupu tamo gdje bi mi morala biti dijafragma; neko tjeskobno golicanje strujalo je mojom puti, suze jedva što mi nisu izbile na oči. Ponovno sam zauzeo Leonidin stav i razmišljao kako je glazba loša, a riječi smiješna, pusta vika. Posljednja trublja, glas Boga — a onda je bio na Everardu red da progovori. I nitko nije bio prevaren u očekivanju. Kako li je dobro govorio! Njegov je glas prodirao slušaocu u sam živac, poput onih gornjih tonova trublji. Zanosan i uvjerljiv, čak ako je čovjek i znao da je ono što govori neodređeno i manje-više besmisleno. Ja sam analizirao njegove smicalice. Bile su obične. Najefektnije bilo je upotrebljavanje zvučnih riječi s dva ili više značenja. »Sloboda«, na primjer. Sloboda u naslovu i programu britanskih slobodnjaka je sloboda kupovanja, prodavanja i posjedovanja vlasništva s minimumom uplitanja sa strane vlade. (To je, uzgred rečeno, prilično veliki manjak, ali pustimo to.) Everard tuli tu riječ svojim do srži prodirujućim glasom: »mi se borimo za s l o b o d u ; mi ćemo osloboditi zemlju«, etcetera. Slušalac odmah zamišlja sama sebe gdje sjedi u košulji s bocom i uslužnom curom i bez ikakvih zakona, bez kodeksa dobrog vladanja, bez zakonite žene, bez policajaca, bez župnika, da mu to zabrani. Sloboda! Prirodno je da to pobuđuje njegovo oduševljenje. Tek onda, kad britanski slobodnjaci dođu do vlasti, shvatit će on da je
riječ bila upotrijebljena u sasvim drugačijem smislu. Dijeli i pobijedi. Ja sam pobijedio. P. S. — Odnosno točnije, jedan moj dio je pobijedio. Navikao sam se udruživati s tim svojim dijelom i pljeskati mu, dok trijumfira. Ali na koncu konca, je li to najbolji dio? U ovim naročitim prilikama možda i jest. Bolje je vjerojatno biti hladno analitičan negoli postati britanski slobodnjak. Ali u drugim prilikama? Rampion ima vjerojatno pravo. Ali ako je čovjek stekao naviku da dijeli i pobjeđuje u ime intelekta, onda je teško prestati. A možda to i nije isključivo pitanje stečene prirode; možda tu sudjeluje i prirođena priroda. Lako je vjerovati da čovjek treba promijeniti način života. Poteškoća je u tome da postupa u skladu s tim uvjerenjem. Tako, primjerice, to naseljivanje na ladanju; to nastojanje da postanem seoski jednostavan, dobar otac i susjed; to vegetabilno i intuitivno življenje — zar će to doista biti moguće? Ja mislim da hoće; ali stvarno, stvarno...? U međuvremenu možda će biti prilično zanimljivo izgrađivati junaka romana na ovoj osnovi. Čovjeka koji je vječno nastojao razviti svoje intelektualističke tendencije na račun svih drugih. On izbjegava lične odnose koliko god može, on opaža ne sudjelujući, ne voli da se oda, uvijek je radije promatrač negoli sudionik. I opet on uvijek pazi na to da ne razlikuje jedan dan, jedno mjesto od drugoga; da ne razmatra prošlost i ne anticipira budućnost na Novu godinu, da ne slavi Božiće ili rođendane, da ne posjećuje mjesta gdje je proveo djetinjstvo, da ne hodočasti u rodna mjesta velikih ljudi, bojišta, razvaline i tome slično. Ovim potlačivanjem emocionalnog odnosa i prirodnog pijeteta on vjeruje da postizava slobodu — slobodu od sentimentalnosti, od iracionalnosti, strasti, nagona i čuvstvenosti. Ali u stvarnosti, kao što to postupno spoznaje, on je tek suzio i osiromašio svoj život; a što je još značajnije, on je sapeo svoj intelekt baš istim onim procesom kojim je mislio da će ga emancipirati. Njegov je razum slobodan, ali jedino slobodan da obrađuje mali dio iskustva. On shvaća svoje psihološke nedostatke i želi, teoretski, da ih promijeni. No teško je riješiti se životnih navika; a možda su navike tek izraz urođene ravnodušnosti i hladnoće, koju je možda gotovo nemoguće nadvladati. A, u najmanju ruku, za njega, lakši je tek isključivo intelektualni život; to je linija najmanjeg otpora, zato, jer je to linija koja izbjegava ostala ljudska bića. Među inima i vlastitu ženu. Jer on će imati ženu i u odnosima između žene, koja živi uglavnom po svojim osjećajima i intuiciji, i muškarca, koji živi uglavnom na apstraktnoj intelektualnoj razini, postojat će izvjesni dramatski elementi. On nju ljubi na svoj način, a ona njega opet na svoj. A to znači da je on zadovoljan a ona nezadovoljna; jer ljubav na njegov način uključuje minimum onih toplih povjerljivih ljudskih odnosa koji sačinjavaju bit ljubavi na njen način. Ona se tuži; on bi joj rado više dao, ali osjeća da mu je teško biti drugačiji. Ona se čak prijeti da će ga ostaviti zbog kakvog više ljudskog ljubavnika; ali ona ga suviše ljubi da bi pretvorila prijetnju u djelo. Tog su se nedjeljnog popodneva izvezli Elinor i Everard Webley u okolicu. »Četrdeset i tri milje za sat i sedam minuta«, reče Everard pogledavši na svoj sat, kad je istupio iz kola. »To nije loše kad čovjek pomisli da je u to uključen izlazak iz Londona i zadržavanje zbog onih očajnih turističkih kola u Guildfordu. Ni najmanje loše.«
»A što je još važnije«, reče Elinor, »još smo uvijek živi. Kad biste samo znali koliko sam puta jednostavno zatvorila oči i čekala da ih opet otvorim na Sudnji dan...« On se nasmije prilično obradovan što je tako prestrašena divljinom njegove vožnje. Njen strah davao mu je prijatan osjećaj snage i superiornosti. On je zaštitnički uzme za ruku i oni krenuše zelenom stazom u šumu. »To je bolje negoli držati političke govore«, reče on stišćući joj ruku. »A ipak«, reče Elinor, »mora da je prilično lijepo sjediti na konju i siliti tisuću ljudi da čine što god čovjek želi.« Everard se nasmija. »Na žalost, u politici postoji i nešto više od toga.« On baci na nju pogled. »Je li vam se svidio zbor?« »Bila sam zanesena.« Ona ga je i opet vidjela na bijelu konju, čula njegov jaki zvonki glas, sjetila se oduševljenja i onih nenadanih suza. Veličanstveno, reče ona u sebi, veličanstveno! Ali nije mogla ponovno doživjeti oduševljenje. Njegova ruka bila je na njenoj, njegova silna prisutnost dizala se gotovo prijeteći iznad nje. »Hoće li me poljubiti?« pitala se ona nervozno. Pokušala je protjerati strah što ga je uzrokovalo to pitanje i ispuniti njegovo mjesto jučerašnjim oduševljenjem. Veličajno! Ali strah se nije dao odagnati. »Smatrala sam vaš govor sjajnim«, reče ona glasno, razmišljajući usput, dok je govorila, kakav mu je bio sadržaj. Ona se sjećala zvuka i boje riječi, ali ne i njihova značenja. Beskorisno! »Oh, kako li je divan cvijet kozje krvi!« Everard u svojoj golemosti posegne i ubra nekoliko cvjetova. »Takva ljepota, takva ljupkost!« Citirao je Keatsa, tražeći u svojem pamćenju redak iz Sna Ivanjske noći. On je lirski razmišljao zašto da čovjek živi u gradovima, zašto da troši svoje vrijeme u lovu na novac i vlast, kad je tu svaka ljepota koja čeka da je se upozna i zavoli. Elinor je prilično nelagodno slušala. On kao da je otvorio ventil te ljubavi za ljepotu, kao što čovjek otvara ventil električnog svjetla — zavrni ventil ljubavi za moći, zavrni ventil za sposobnost i političke planove i otvori ventil ljubavi prema ljepoti. A zašto i ne bi, na koncu konca? U tome nema ništa zla, da čovjek voli lijepe stvari. Ništa, izuzevši da na neki nejasni neopisivi način Everardova ljubav za ljepotu nije bila sasvim prava. Zar je bila suviše namjerna? Suviše prigodna? Suviše praznična? Suviše konvencionalna, suviše teška, suviše lišena humora i puna poštovanja? On joj se više sviđao kao ljubitelj moći. Kao ljubitelj moći bio je on nekako bolji negoli kao ljubitelj ljepote. Možda je bio slab ljubitelj ljepote zato jer je bio tako dobar ljubitelj moći. Po kompenzaciji. Za sve se mora platiti. Oni krenuše dalje. Na jednom otvorenom proplanku između stabala cvjetale su pustikare. »Poput baklji koje plamsaju s dna«, reče Everard pjesnički. Elinor zastade pred jednom od visokih biljaka čija su prva cvjetna zvona bila u visini njenih očiju. Crveno meso latica bilo je hladno i jedro među njenim prstima. Ona zaviri u otvorena usta zvona.
»Zamislite kako bi bilo neprijatno imati pjege u grlu«, reče ona. »A da se i ne govori o malim kukcima.« Oni okrenuše dalje između stabala šuteći. Everard je prvi progovorio. »Hoćete li me ikada ljubiti?« upita on nenadano. »Vi znate kako vas volim, Everarde.« Srce joj klone; došao je časak kad će on htjeti da je poljubi. No on ne napravi nikakve kretnje nego se tek tužno nasmija. »Jako me volite«, ponovi on. »Ah, kad biste samo mogli biti nešto manje razboriti, nešto više mahniti! Kad biste samo znali što to znači ljubiti!« »Zar nije dobro da je netko razuman?« reče Elinor. »Razuman unaprijed, mislim. Jer svatko može biti razuman naknadno. I suviše razuman, kad bunilo prođe i ljubavnici se počnu pitati, da li se svijet doista isplatilo izgubiti. Promislite, Everarde, promislite najprije. Da li želite izgubiti svijet?« »Ne bih ga izgubio«, odgovori Everard, a glas mu je odavao ono uzbudljivo titranje, koje joj se činilo da ne čuje ušima, nego tijelom u samoj njegovoj srži. »Ne može mi ga se oduzeti. Vremena su se promijenila od Parnellovih dana. Osim toga ja nisam Parnell. Neka mi ga samo pokušaju uzeti!« On se nasmija. »I ljubav i svijet — oboje želim imati, Elinor. Oboje.« On se nasmiješi dolje, prema njoj, pobjedonosni ljubitelj moći. »Suviše tražite«, odgovori ona smijući se, »pohlepni ste.« Radost ponovno prostruji njome poput zanosne topline žestokog vina. On se sagne i poljubi je. Elinor ne uzmakne. Još se jedna kola zaustaviše na cesti, još jedan par krene šećući zelenom stazom u šumu. Kroz nametljivo rumenilo i bjelilo kozmetičkih preparata lice žene bilo je staro; mlohavo meso visjelo je iz svojih nekoć dražesnih oblika. »O, zar nije krasno!« klicala je ona hodajući, držeći svoje teško tijelo prilično nesigurno na veoma visokim petama cipela preko neravnog tla. »Zar nije krasno!« Spandrell — jer on je to bio — nije odgovarao. »Uberite mi koju od onih kozjih krvi ondje!« molila je ona. On obori rascvjetanu biljku svinutim drškom svoje palice. Kroz zadah kemijskih mirisa i ne baš čiste rubenine dopre hladni i prijatni miris cvijeća do njegovih nosnica. »Zar ne miriše upravo božanski!« usklikne ona zanosno udišući. »Više no božanski!« Kutovi Spandrellovih usta trznuše se u osmijeh. Zabavljalo ga je slušati zastarjele fraze vojvotkinja iz usta ove vremešne prostitutke. On je pogleda. Jadna Connie! Ona je doista bila skelet na gozbi — još jezovitije samrtna zbog toga što je bila pokrivena s tako mnogo mlohava i obojena mesa. Doista jezovita. Nije bilo za to druge riječi. Ovdje, na suncu, bila je poput komada kazališnih kulisa dok ga se gleda kod danjeg svjetla i iz blizine. Zbog toga se i dao u trošak da unajmi Daimlera i izveze je — upravo zato što je jadna ostarjela bludnica bila tako jezovita. On kimne. »Sasvim zgodno«, reče on. »Ali meni je miliji vaš miris.« Oni krenuše dalje. Već malko nesigurna u razlici između sekunde i terce kukala je kukavica. U kosim hodnicima sunčanog svjetla, probijenih kroz zelene i ružičaste
sjene šume, male su mušice titravo plesale i poigravale. Nije bilo vjetra, a listovi su visjeli teški od zelenila. Stabla kao da su bila presićena sokom i suncem. »Divno, divno«, ponavljala je Connie. To su je mjesto i dan podsjećali, govorila je, na njeno djetinjstvo na ladanju. Ona uzdahne. »Žalite li što niste bili dobra curica«, reče Spandrell sarkastično. »Vijenac ruža oko vrata, jača ljubav materinskoga zlata. Znam, znam.« On na čas zašuti »Ono što mrzim na drveću ljeti«, nastavi on, »je njihova odvratna debela samodopadnost. Nabubrena — to su ona; poput napuhnutih teških spekulanata. Nabubrena drskošću, nepokretnom drskošću.« »Oh, pustikare!« poviče Connie koja ga nije čak ni slušala. Ona potrči prema njima groteskno nesigurna na svojim visokim petama. Spandrell ju je slijedio. »Falički ugodne«, reče on pipajući prstima bodljike jednog od neotvorenih pupoljaka. I on nastavi da naširoko razgrađuje svoju zamisao. »Oh, šutite, šutite« poviče Connie. »Kako možete nešto takvo govoriti?« Bila je srdita i povrijeđena. »Kako to možete — ovdje?« »U božjoj prirodi«, rugao se on. »Kako mogu?« I podigavši palicu počne on nenadano mlatiti oko sebe lijevo i desno, tres, tres, lomeći jednu od visokih, ponosnih biljaka svakim zamahom. Tlo je bilo pokriveno umorenim cvjetovima. »Prestanite, prestanite!« Ona ga uhvati za ruku. Tiho se smijući Spandrell joj se istrgne i nastavi obarati biljke. »Prestanite! Molim vas! Oh, nemojte, nemojte.« Ona ponovno poleti prema njemu. Još se uvijek smijući, još uvijek mašući oko sebe palicom, Spandrell joj se izmakne. »Dolje s njima«, poviče on, »dolje s njima.« Cvijet za cvijetom padao je pod njegovim udarcima. »Evo!« reče on napokon ne mogavši doći do daha od smijeha, trčanja i obaranja. »Evo!« Connie je bila oblivena suzama. »Kako ste samo mogli?« reče ona. »Kako ste samo mogli učiniti to?« On se ponovno nasmija, tiho, zabacivši unatrag glavu. »Pravo im budi«, reče on. »Zar mislite da ću ja mirno sjediti i pustiti da me se vrijeđa? Drskost tih životinja! Ah, evo još jedne!« On krene preko proplanka prema mjestu na kojem je stajala posljednja visoka pustikara kao da se skriva između lješnjakovih mladica. Jedan je zamah bio dovoljan. Slomljena biljka padne gotovo bez šuma. »Do vraga njihova drskost! Pravo im budi. Idemo natrag u kola.«
30 Rachel Quarles nije imala nikakva razumijevanja za one sentimentalne filantrope koji zamagljuju razliku između dobra i zla. Razliku između zločinaca i pravednika. Zločinci su u njenim očima, a nipošto društvo u kojem žive, bili odgovorni za svoje zločine. Griješnici počinjaju svoje grijehe, ne počinja ih njihova okolina za njih. Za nju su dakako postojale isprike, ublaženja i olakotne okolnosti. Ali dobro je uvijek bilo dobro, a zlo ostalo zlo. Bilo je okolnosti u kojima je izbor dobra bio veoma težak, ali pojedinac je uvijek bio onaj koji bira i koji, nakon što je izabrao, treba za to da odgovara. Gospođa je Quarles, jednom riječju, bila kršćanka, a ne filantrop. Kao kršćanka, ona je mislila da je Marjorie učinila zlo time što je ostavila muža — čak i takvoga muža kao što je Carling — zbog drugog jednog čovjeka. Ona je osuđivala to djelo, ali nije sebi uzimala pravo da osuđuje osobu, i to još više zbog toga jer je Marjorieno srce, unatoč onome što je učinila, bilo još uvijek s kršćanskoga gledišta gospođe Quarles »na pravome mjestu.« Racheli je bilo lakše voljeti osobu koja loše postupa, dok i nadalje ispravno misli, negoli osobu, poput njene snahe Elinor, koja je loše mislila, dok je djelovala, koliko joj je bilo poznato, potpuno besprijekorno. Bilo je također i okolnosti u kojima joj se zlo djelo činilo gotovo manje pokudnim negoli zla zamisao. Nije da je imala ikakvih simpatija za hipokriziju. Osoba koja je dobro mislila i govorila, dok je stalno i svjesno zlo radila, bila joj je mrska. Takvi su ljudi međutim rijetki. Većina onih koji čine zlo, unatoč svom ispravnomu uvjerenju, čine to u trenucima slabosti i kasnije se kaju zbog svojih zlih djela. No osoba koja misli zlo ne priznaje zloću zlih djela. Ona ne uviđa razlog zbog kojih ih ne bi trebala počinjati ili zašto bi se, nakon što ih je počinila, imala kajati i popraviti se. Pa čak, ako se u stvari i vlada kreposno, može ona biti sredstvo, time što zlo misli, koje navodi druge na zlo. »Izvanredna žena«, glasio je sud Johna Bidlakea, »ali malo odviše sklona upotrebi smokvinih listova — naročito na ustima.« Ona sama, Rachel Quarles, bila je jedino svjesna toga da je kršćanka, ona sebi nikako nije mogla zamisliti kako ljudi mogu živjeti a ne biti kršćani. No jako mnogo njih, žalosno je morala priznati, mogu. Gotovo svi mladi ljudi što ih je poznavala. »To je kao da nečija djeca govore drugačijim jezikom«, bila se ona jednom potužila nekom svom starom prijatelju. U Marjorie Carling pronašla je nekoga koji govori i razumijeva njeno vlastito duhovno narječje. »Vidjet ćete, bojim se da je ona ponešto dosadna«, bio ju je opomenuo Philip, kad je najavio svoju namjeru da posudi svoju kućicu u Chamfordu Walteru i Marjorie. »Ali budi joj ipak dobra. Ona to zaslužuje, jadna žena. Malo je imala dobra u životu.« I on potanko ispriča priču koja je uzrokovala da je njegova majka, slušajući je, uzdahnula. »Ne bih očekivala da Walter Bidlake može biti takav«, reče ona.
»Ali u tim stvarima čovjek ništa ne očekuje ni od koga. Stvari se ljudima događaju, to je sve. Oni ih ne čine.« Gospođa Quarles nije odgovarala. Ona je mislila na vrijeme kad je prvi put otkrila jednu od Sidneyjevih nevjera. Iznenađenje, bol, poniženje... »No ipak«, reče ona glasno, »čovjek ne bi mislio da on namjerice može učiniti nekoga nesretnim.« »A još manje da bi namjerice sama sebe učinio nesretnim. A ipak mislim, da je on sebe učinio upravo toliko nesretnim .kao i Marjorie. Možda je to njegovo najjače opravdanje.« Njegova majka uzdahne. »Sve to izgleda tako izvanredno nepotrebno.« Gospođa Quarles posjetila je Marjorie, tek što se ova uselila. »Dođite me često posjetiti«, reče ona opraštajući se. »Jer ja vas volim«, doda ona iznenadnim smiješkom za koji joj je jadna Marjorie bila sasvim patetično zahvalna. Nije joj se to baš često događalo. To, što se tako jako zaljubila u Waltera, bilo je prije svega zbog toga što je on bio jedan od malobrojnih ljudi koji su ikada za nju pokazali ikakvo zanimanje. »A nadam se da i vi volite mene«, doda gospođa Quarles. Marjorie je jedino mogla porumenjeti i mucati. No ona ju je već obožavala. Rachel Quarles govorila je sasvim iskreno. Ona je doista voljela Marjorie — voljela je čak i zbog samih nedostataka zbog kojih su je drugi ljudi držali tako dosadnom, zbog njene gluposti — bila je tako dobra i dobronamjerna, zbog njenog pomanjkanja humora — bio je to znak takve ozbiljnosti. Čak i te intelektualne pretenzije, te duboke ili poučne primjedbe, koje bi tako važno izmakle iz zamišljene patnje, nisu joj bile neugodne. Gospođa Quarles prepoznavala je u njima prilično apsurdne znakove iskrene ljubavi prema dobru, istini i lijepom, iskrenu želju za vlastitim usavršavanjem. Kod njihovog trećeg sastanka Marjorie joj je ispripovijedila čitavu svoju povijest. Primjedbe gospođe Quarles bile su razumne i kršćanske. »Nema čudesnoga lijeka za ove stvari«, reče ona, »nema nikakve patentirane medicine za nesreću. Jedino stare dosadne vrline, strpljivost, rezignacija i ostalo, i stara utjeha, stari izvor snage — stari, ali ne dosadni. Na Bogu nema ništa dosadnoga. Ali većina mladih ljudi mi ne želi to povjerovati, čak ni onda kad im je smrtno dojadio jazz i plesanje.« Marjorieno je prvotno obožavanje bilo ojačano i povećano — toliko, u stvari, povećano, da je gospođa Quarles osjećala sasvim postiđena, kao da je nešto postigla prevarom, lažno odigranom ulogom. »Vi ste mi tako čudesno pomogli i utješili me«, izjavila je Marjorie. »Ne, nisam«, odgovori ona gotovo srdito. »Istina je u tome, da ste vi bili osamljeni i nesretni, a ja sam se našla prikladno ovdje u pravom času.« Marjorie je prosvjedovala, ali starija žena nije htjela dopustiti da je se hvali ili da joj se zahvaljuje. Mnogo su govorili o vjeri. A Carling je izazvao u Marjorie grozu prema svemu što je bilo pitoreskno ili formalno u kršćanstvu. Piran od Peranzabuloe, crkvene odjeće, ceremonije — sve što je bilo ma i izdaleka u vezi sa svecem, obredom i tradicijom bilo joj je mrsko. No sačuvala je neodređenu iskonsku vjeru u ono što je smatrala
bitnim, zadržala od djevojaštva izvjesnu naviku kršćanskoga mišljenja i osjećanja. Pod utjecajem Rachele Quarles njena je vjera postajala određenija, uobičajeni osjećaji postali su jači. »Osjećam se toliko mnogo sretnijom otkad sam s vama ovdje«, izjavila je ona jedva nakon nešto više od sedmice dana poslije dolaska. »To je zato jer ne nastojite biti sretni, niti se pitate zašto su vas učinili nesretnom, zato jer ste prestali misliti u kategorijama sreće ili nesreće. To je velika zabluda mladih ljudi ove generacije«, nastavi gospođa Quarles, »oni nikada ne misle o životu izuzev u obliku sreće. Kako se dobro zabaviti, to je pitanje što ga oni sebi postavljaju. Ili se opet tuže: zašto mi bolje ne ide? No ovo je svijet u kojem ugodan život, u njihovu smislu riječi, možda i u svakome smislu riječi, jednostavno ne može svatko i stalno imati. A čak i onda kada postignu dobar život, neizbježivo se u njemu razočaraju — jer mašta je uvijek ugodnija od stvarnosti. A i nakon što se nešto proživjelo, postaje to dosadno. Svatko teži za srećom, a rezultat je da nitko nije sretan. To je zato, jer su na krivom putu. Pitanje koje bi sebi trebali postaviti nije: zašto nismo sretni i kako ćemo se dobro zabavljati? Ono jest: kako možemo ugoditi Bogu i zašto nismo bolji? Kad bi ljudi sebi postavljali ova pitanja i odgovarali na njih prema svojim najboljim mogućnostima u praksi, postigli bi sreću a da nikada i ne pomisle na nju. Jer čovjek je ne nalazi tražeći je, nego je nalazi tražeći spas. Dok su ljudi bili mudri umjesto tek spretni, mislili su o životu, o smislu spasenja i prokletstva, a ne o dobrom i lošem životu. Ako se sada osjećate sretnom, Marjorie, to je zato jer ste željeli da budete sretni i počeli nastojati da budete bolji. Sreća je poput koksa — nešto što se dobiva kao nusprodukt u procesu stvaranja nečeg drugoga.« ∗ U Gattendenu su dani prolazili u tuzi. »Zašto ne slikaš malo?« predložila je gospođa Bidlake svome mužu ujutro nakon njegova dolaska. Stari John potrese glavom. »U tome ćeš jako uživati kad jednom počneš«, nagovarala ga je Elinor. No njen se otac nije dao nagovoriti. Nije htio slikati upravo stoga jer bi u slikanju toliko uživao. Baš sam njegov strah od boli, bolesti i smrti nagonio ga je da perverzno odbija i da ne dopusti da mu se duh odvrati od nesnosnog razmišljanja o njima. Bilo je to kao da je nešto u njemu nejasno željelo prihvatiti poraz i bijedu, kao da teži njegovu klonulost učiniti još većom. Njegova srčanost, njegova gargantuovska moć, njegova bezbrižna vedrina, bijahu plodovi namjernog neznanja, u kojem je proveo čitav život. Ali sada, kad više nije bilo moguće ignorirati, sada kad se neprijatelj smjestio u samoj njegovoj utrobi, nestalo je kreposti iz njega. Bojao se i nije mogao sakriti svoj strah. Više ga čak nije ni želio sakriti. Kao da je nekako želio svoju potištenost. A potišten je doista bio. Gospođa Bidlake i Elinor činile su sve što su mogle da ga trgnu iz apatije u kojoj je provodio veći dio svojih dana u Gattendenu. No on se nije dao iz nje trgnuti, izuzevši da se potuži i da prigodice plane tužnom srdžbom. »Žalosno je«, napisao je Philip u svoju bilježnicu, »vidjeti
Olimpljanina kako ga mala oteklina u trbuhu reducira na nešto niže od čovjeka. Ali možda je on«, doda on nekoliko dana kasnije razmislivši o tom, »uvijek bio nešto niže od čovjeka, čak i kad je najviše izgledao kao Olimpljanin, možda je to, što je bio Olimpljanin, bio tek znak, da je nešto niže od čovjeka.« Tek bi se prigodice s malim Philom John Bidlake trgnuo iz svoje potištenosti. Igrajući se s djetetom, on bi kadšto zaboravio, na časak, da bude nesretan. »Nacrtaj mi nešto«, rekao bi on. I s jezikom između zubi, mali bi Phil nacrtao vlak ili brod, ili jelene kako se tuku u gattendenskom parku, ili starog markiza u njegovoj invalidskoj stolici s upregnutim magarcem. »A sada nacrtaj ti meni nešto, djede«, rekao bi ovaj, kad se umorio. I starac bi uzeo olovku i napravio pola tuceta divnih malih crteža T’anga, pekinškog psa, ili Tompya, kuhinjskoga mačka. Ili bi kadšto, u nastupu nestašluka, našarao karikaturu sirote gospođice Fulkes kako se previja. A kadšto bi, potpuno zaboravivši na dijete, nacrtao sebi za zabavu — grupu kupačica, dva muškarca kako se rvu ili plesačicu. »Ali zašto nemaju na sebi nikakva odijela?« upitalo bi dijete. »Zato jer su ljepši bez njih.« »Ja to ne mislim.« Izgubivši zanimanje za crteže koji mu nisu kazivali niti dijelić onoga što bi mu značila priča, on bi opet zatražio da mu se vrati olovka. John Bidlake se nije uvijek tako zadovoljno odazivao svome unuku. Povremeno, kad bi se osjećao naročito jadan, osjećao je da je i sama prisutnost djeteta nesnosna, kao da je neka vrst izazova. On bi se raspalio, počeo vikati na dječaka što diže buku i uznemiruje ga. »Zar ne mogu nikada imati mira?« vikao bi on i onda bi se nastavio tužiti, proklinjući potpunu nesposobnost svih. Kuća je bila puna žena, od kojih su se sve navodno imale brinuti za to prokleto derište. Ali on je bio tu, jureći naokolo, dižući upravo paklenu buku i smetao mu. Bilo je to nesnosno. Naročito kad čovjeku nije dobro. Sasvim nesnosno. Ljudi nemaju nikakva obzira. Porumenjevši i kriveći se, sirota bi gospođica Fulkes odvela svog rasplakanog štićenika natrag u dječju sobu. Najmučnije scene bile su za vrijeme obroka, jer baš kod obroka (koji su sada bili svedeni, ukoliko se o njemu radilo, na juhu, mlijeko i Bengerovu hranu) John Bidlake bio je najneugodnije prisjećan na stanje svojega zdravlja. »Odvratne splačine!« gunđao bi on. No kad bi pojeo išta kruto, onda bi rezultati bili neugodni. Obroci su bili najburniji i najdivljiji trenuci dana za Johna Bidlakea. On bi iskalio svoj bijes na djetetu. Mali Phil, koji je uvijek bio slab jelac, bio je naročito izbirljiv u pogledu hrane čitavog tog proljeća i ranog ljeta. Gotovo kod svakog obroka bilo je suza. »To je stoga, jer mu, u stvari, nije dobro«, objašnjavala bi gospođica Fulkes ispričavajući ga. A bila je to i istina. Dječak je izgledao blijed i slab, slabo je spavao, bio razdražljiv, brzo se umarao, trpio od glavobolje i prestao dobivati na težini. Doktor Crowther propisao mu je slad, riblje ulje i sredstva za jačanje. »Nije mu dobro«, naglašavala je gospođica Fulkes.
Ali John Bidlake nije htio ni čuti o tome. »On je jednostavno zločest. Upravo neće jesti.« I okrenuvši se dječaku, povikao bi, »gutaj, dijete, gutaj!« »Zar si zaboravio kako se guta?« Izgled maloga Phila, gdje neprestano žvače i žvače zalogaj nečega što nije volio, raspaljivao ga je. »Gutaj, dječače! Nemoj samo tako žvakati. Nisi krava. Gutaj!« I mali bi Phil, crven u licu, sa suzama koje su mu navirale na oči, uložio silan napor da proguta ono što je pet minuta s mučninom i odvratnošću žvakao. Mišići njegova grla dizali bi se i poigravali, izraz nesavladivog gađenja iznakazio bi mu malo lice i začuo bi se zloguki zvuk podrigivanja. »To je upravo nesnosno!« bjesnio bi starac. »Gutaj!« Njegovo vikanje bilo je gotovo neizbježni povod da djetetu pozli. ∗ Teret bi s nje pao, tama je uzmaknula pred svjetlom i Marjorie je apokaliptički shvatila sve simbole religiozne književnosti. Jer ona se sama borila u Tami Očaja i probila se na površinu; ona se naporno i bez nade uspinjala i nenadano bila utješena pogledom na obećanu zemlju. »Sve su te fraze meni prije zvučale tako konvencionalno i besmisleno pobožno«, reče ona gospođi Quarles. »Ali sada vidim da su one tek opisi činjenica.« Gospođa Quarles kimne. »Loši opisi, zato jer se činjenice ne daju opisati. No ako ste imali osobno iskustvo s njima, onda možete vidjeti na što simboli smjeraju.« »Poznate li Crnu Zemlju?« reče Marjorie. »Osjećam se kao da sam došla iz jednog od onih rudarskih gradova na vrištinama. Van na široke, otvorene prostore«, doda ona svojim ozbiljnim, prilično pjevnim dječjim glasom. (Njen je glas, gospođa Quarles nije mogla da ne pomisli, i da odmah ne požali što je to pomislila, — jer napokon jadna djevojka nije kriva zbog svog glasa — uzrokovao da su ti široki otvoreni prostori izgledali neobično zagušljivi.) »I kad se osvrnem natrag, crni grad izgleda tako malen i beznačajan, kad ga se usporedi s prostorom i golemim nebom. Čovjek kao da ga gleda kroz krivi kraj dalekozora.« Gospođa Quarles se malo namršti. »Ne baš sasvim toliko beznačajan«, reče ona. »Jer na koncu konca, u gradu žive ljudi, ma koliko on bio crn. A krivi kraj dalekozora je krivi kraj. Čovjek ne treba da gleda na stvari tako da one izgledaju male i beznačajne. To je jedna od opasnosti izlaženja van, pod nebo; čovjek postaje suviše sklon misliti da su gradovi i ljudi u njima mali, daleki i nevažni. No oni to nisu, Marjorie. A zadatak je onih sretnih, koji su izišli van, da pomognu i drugima da iziđu.« Ona se ponovno namršti, ovaj put na samu sebe; mrzila je sve što je sličilo na propovijed. Ali Marjorie ne smije sebe držati superiornom, izdignutom iznad svijeta. »Kako je Walteru?« upita ona s nesuvislošću koja nije bila nesuvislost. »Kako se sada slažete ?« »Kao i uvijek«, reče Marjorie. To bi je priznanje nekoliko sedmica prije učinilo sasvim nesretnom. Ali sada je čak i Walter počinjao izgledati malen i prilično dalek. Ona ga je, dakako, još uvijek ljubila; ali nekako kroz krivi kraj dalekozora. Kroz pravi kraj ona je vidjela jedino Boga i Isusa; oni su se izdizali silno veliki. Gospođa Quarles je pogleda i izraz tuge naglo pređe njenim osjećajnim licem. »Jadni Walter!« reče ona.
»Da, i meni ga je žao«, reče Marjorie. Nastade tišina. Stari dr Fisher bio joj je rekao da dođe i da ga izvještava o napretku svakih nekoliko sedmica i Marjorie iskoristi one jeftine izletničke karte u srijedu da skokne u grad, obavi neke nužne kupnje i saopći liječniku kako se osjeća. »To se na vama i vidi«, reče dr Fisher, pogledavši je najprije kroz naočale a zatim preko njihova ruba. »Neuporedivo bolje negoli kad ste ovdje posljednji put bili. To se često zbiva u četvrtom mjesecu«, nastavi on objašnjavati. Dr Fisher je volio da se njegovi pacijenti počnu inteligentno zanimati za svoju vlastitu fiziologiju. »Zdravlje se popravlja. A i raspoloženje. To se tijelo privikava na novo stanje stvari. Promjene u optoku krvi nesumnjivo su u nekoj vezi s time. Srce zametka počinje otprilike u ovo vrijeme kucati. Znao sam za slučajeve neurasteničnih žena, koje su htjele imati jedno dijete iza drugog, što je to brže moguće. Trudnoća je bila jedino sredstvo koje ih je moglo izliječiti od melankolije i strahovanja. Koliko li mi još uvijek malo znamo o odnosima između tijela i duha!« Marjorie se osmjehne ne rekavši ništa. Dr Fisher bio je anđeo, jedan od najboljih i najljubaznijih ljudi na čitavom svijetu. No postojale su stvari o kojima je on znao čak još manje, negoli o odnosima tijela i duha. Što li on, na primjer, zna o Bogu? Što li zna o duši i njenom mističnom općenju s duhovnim moćima. Jadni dr Fisher! Sve što on zna reći je četvrti mjesec trudnoće i srce zametka. Ona se u sebi osmjehne, osjećajući kao neko sažaljenje za starog čovjeka. Burlap je tog jutra bio srdačan. »Stari moj«, rekao je on, položivši ruku na Walterovo rame, »ne bismo li izašli i pojeli negdje zajedno kakav odrezak?« On malko stisne Walterovo rame i nasmiješi se dolje prema njemu čeznutljivom zagonetnom nježnošću kojeg sodomskog sveca. »Na žalost«, reče Walter pokušavajući glumiti sličnu srdačnost, »moram ručati s jednim čovjekom na drugom kraju Londona.« Bila je to laž; ali on nije mogao podnijeti pomisao da će provesti jedan sat s Burlapom u zalogajnici u Fleet Streetu. Osim toga, želio je vidjeti ne čeka li ga pismo od Lucy u klubu. On pogleda na svoj sat: »Gospode!« doda on, ne želeći produžiti razgovor sa Burlapom, »moram ići.« Vani je kišilo. Kišobrani su bili poput crnih gljiva, koje su nenadano iznikle iz blata. Tmurno, tmurno. U Madridu sunce mora da je žestoko. »Ali ja volim vrućinu«, bila je ona rekla. »Ja cvatem u pećima.« On sebi predoči španjolske noći, tamne i vrele, a njeno tijelo blijedo u zvjezdanom svjetlu, duh tvaran i topao; i ljubav jednako strpljivu i neumoljivu i posjedovanja slična polaganom umorstvu. Njegova je mašta opravdavala svaku zamislivu laž i nepravdu. Bilo je svejedno što će se moći učiniti ili ostaviti neučinjenim ukoliko se maštanja ostvare. On je pripravio tlo, našao niz vještih laži, jedne određene za Burlapa, a druge za Marjorie; raspitao se za cijene voznih karata i poduzeo mjere da podigne predujam u banci. A onda je došlo Lucyino pismo s viješću da je promijenila svoju namjeru. Namjeravala je ostati u Parizu. Zašto? Postojao je samo jedan vjerojatni razlog. Njegova ljubomora, njegovo razočaranje, njegovo poniženje, izlilo se u šest stranica prijekora i srdžbe. »Ima li kakvih pisama?« upita on nemarno vratara, kad je ušao u klub. Njegov je ton imao pokazati da ne očekuje ništa zanimljivije od tiskanica izdavača ili
filantropsku ponudu, da nekome posudi pet tisuća funti bez garancije. Vratar mu izruči uobičajeni žuti omot. On ga otvori i raširi tri arka iščrčkana olovkom. »Quai Voltaire. Ponedjeljak.« On se zadubi u čitanje. Bilo ga je gotovo jednako teško pročitati kao kakav stari rukopis. »Zašto mi uvijek pišete olovkom?« On se sjeti pitanja Cuthberta Arkwrighta i njena odgovora. »Odstranit ću tintu poljupcima«, bio je ovaj odgovorio. »Klipan! Walter uđe u blagovaonicu i naruči objed. Između zalogaja dešifrirao je Lucyno pismo. »Quai Voltaire. Tvoje je pismo nesnosno. Jednom i za svagda, zabranjujem da me se kune ili cendra; ja jednostavno neću da mi se predbacuje ili da me se osuđuje. Radim što hoću i ne priznajem nikome pravo da prosuđuje ono što radim. Prošle sam sedmice mislila da bi bilo zabavno otići s tobom u Madrid; ove sedmice to ne mislim. Ako te to, što sam promijenila mišljenje, izvrgava ikakvoj neugodnosti, onda mi je žao. Ali ja se ni najmanje ne ispričavam, što sam promijenila mišljenje, i ako misliš da će tvoje tuljenje i tvoja ljubomora izazvati u meni ikakvo sažaljenje, onda se jako varaš. Ono je nesnosno i neoprostivo. Želiš li doista znati zašto ne odlazim iz Pariza? Vrlo dobro. »Pretpostavljam da si našla kakvog muškarca kojega više voliš od mene.« Divno, dragi moj Holmes! A pogodi gdje sam ga našla? Na ulici. Sećući bulevarom SaintGermain, gledajući izloge knjižara. Opazila sam da me od jednog izloga do drugog slijedi neki mladi čovjek. Svidio mi se njegov izgled. Jako crn, maslinaste kože, izgledao je poput Rimljanina i nije bio viši od mene. Kod četvrtoga izloga nagovorio me je on čudnom francuštinom, s akcentima na svim nijemim eovima. »Ma Lei è Italiano.« I doista je bio; silno veselje. »Parla italiano?« I on počne izlijevati svoje divljenje najizabranijim toskanskim narječjem. Ja ga pogledam. Zašto ne, napokon? S nekim koga čovjek nikada prije nije vidio i o kome ništa ne zna — ta to je uzbudljiva ideja. Potpuni stranci jedan tren i intimni, koliko dva ljudska bića uopće mogu biti, idućeg časa. Osim toga bio je krasan stvor. »Vorrei e non vorrei«, rekoh. Ali on nikada nije čuo o Mozartu — jedino o Pucciniju, pa sam prestala o tome govoriti. »Dobro.« Pozvali smo taksi i odvezli se u mali hotel kraj Jardin des Plantes. Sobe na sat. Krevet, stolica, ormar, umivaonik s limenim lavorom i vrčem, kružni ručnik i bide. Prljavo, ali to je bilo dio zabave. »Dutique«, rekoh. Nisam mu dopustila ni da me takne u kolima. Bacio se na mene, kao da me kani ubiti, stisnutih zubi. Zatvorila sam oči poput kršćanske mučenice pred lavom. Mučeništvo je uzbudljivo. Pustiti da ti zadaju bol, da te ponize i upotrebe kao otirač pred vratima — čudno. Meni se to sviđa. Osim toga, otirač upotrebljava onoga koji ga upotrebljava. Komplicirano je to. On se upravo vratio s odmora na Mediteranu i čitavo mu je tijelo bilo smeđe i sjajno od sunca. Izgledao je divno, divljački, poput crvenog Indijanca, i bio je divlji, kao što je izgledao. Morat ću nositi čitave dane šal. Gdje li sam samo vidjela onaj kip Marsyasa, kako mu deru kožu? Lice mu je bilo ovome slično. Zabila sam mu nokte u ruku tako da mu je navrla krv. Kasnije sam ga upitala kako ga zovu. Ime mu je Francesco Allegri, aeronautički inženjer, a dolazi iz Siene, gdje mu je otac profesor medicine na sveučilištu. Kako je to čudno irelevantno, da smeđi divljak crta avionske strojeve i da ima oca koji je profesor! Sutra ću ga opet vidjeti. Tako dakle,
Waltere, sada znaš zašto sam promijenila namjeru da odem u Madrid. Nemoj mi nikada više poslati pismo kao što je bilo posljednje. L.« ∗ Marjorie uhvati vlak koji se u tri i dvanaest vraćao u Chamford. Kiša je prestala, kad je ona stigla. Bregovi na drugoj strani bili su obasjani suncem i činili se kao da sjaje svojim vlastitim sjajem na pozadini dima i oblaka boje indiga. Kapljice su još uvijek visjele na granama i svaka čaška listova i latica bila je puna. Vlažna je zemlja odisala hladnim, ugodnim mirisom; ptice su bučile. Dok je prolazila ispod ovješenih grana velikoga hrastovog stabla na pola puta uz brijeg, zamah joj je vjetra nenadano stresao kišu hladnih kapljica na lice. Marjorie se nasmija od užitka. Ladanjsku kuću našla je napuštenu. Djevojka je bila izašla i nije se imala vratiti do malo prije večeri. Tišina u praznim sobama imala je osobinu kristalne i muzikalne providnosti; osamljenost, izgledala joj je prijateljska i ljubazna. Dok se kretala po kući, hodala je na vršcima prstiju, kao da se boji probuditi usnulo dijete. Marjorie pripravi šalicu čaja, pijuckala ga je, pojela biskvit i zapalila cigaretu. Miris hrane i pića, aroma duhana, činili su joj se naročito ugodnim i nekako novim. Bilo je, kao da ih je prvi put otkrila. Ona okrene naslonjač prema prozoru i sjedne na nj gledajući van, preko doline prema sjajnim bregovima i burom u njihovoj pozadini. Ona se sjeti dana poput ovoga, kad su živjeli u ladanjskoj kući u Berkshireu. Sunce, koje je bilo još svjetlije zbog toga što je bilo tako nesigurno posred tame; sjajna i preobražena zemlja. Walter i ona sjedili su zajedno kraj otvorenog prozora. On ju je onda ljubio. A ipak, bila je sada sretnija. Nije se kajala ni zbog čega što se dogodilo u međuvremenu. Patnja je bila potrebna. Ona je bila oblak, koji je povećao sjaj njene sadašnje sreće. Taman oblak, no kako dalek sada, kako čudno beznačajan! A ona druga sretna vedrina prije no što je došao oblak — i ona je bila sićušna i daleka, poput slike u zaobljenom zrcalu. Jadni Walter! pomisli ona i osjeti daleko sažaljenje. Tražeći sreću, učinila je sama sebe nesretnom. Sreća je nusprodukt, bila je rekla gospođa Quarles. Istina. »Sreća, sreća.« Marjorie je ponavljala tu riječ u sebi. I opet su tamne izmaglice bregova bile pune smaragda i zelenog zlata. Sreća, ljepota i dobrota. »Mir Boga«, prošapta ona, »mir Boga, koji je iznad svakog shvaćanja. Mir, mir, mir...« Osjećala je kao da se pretapa u taj zeleni i blagi mir, kao da tone i nestaje u njemu, kao da se iz svoje odvojenosti otapa u zajedništvo. Tišina je utjecala u tišinu, vanjska tišina postajala je jedno s tišinom u njoj. Uzdrhtala i nemirna žitkost bitka postajala je mirna, i sve što ju je činilo mutnom — svaka huka i buka svijeta, sve lične bojazni, želje i osjećaji — počelo je padati na dno poput taloga, polagano, polagano i tiho nestajući iz vida. Mutna tekućina postajala je bistrijom i bistrijom, sve više i više prozirnom. Iza te magle, koja je postepeno uzmicala, nalazila se stvarnost, nalazio se Bog. Bilo je to polagano, postepeno objavljenje. »Mir, mir«, prošapta ona u sebi; i posljednji slabi valići zamru i izgube se s površine života, mutež uzvitlana burkanjem života izgubi se u potpunom miru. »Mir, mir;« ona nije imala ni želja ni briga. Tekućina koja je bila mutna postala je sada sasvim čista,
čistija od kristala, prozirnija od zraka; magle je nestalo i otkrivena stvarnost bila je čudesna praznina, bila je ništavilo. Postepeno objavljenje bilo je sada potpuno. Zveket brave na ulaznim vratima i zvuk koraka u hodniku trgne Marjorie iz njena mira. Oklijevajući i kao s nekom boli, podiže se ona iz dubina božanske zaboravi; duša joj opet ispliva na površinu svijesti. Sunačno svjetlo na bregovima dobilo je intenzivniju boju, oblaci su se podigli, nebo je postalo blijedo, zelenkastomodro, poput vode. Bilo je skoro veče. Udovi su joj bili ukočeni. Mora da je sjedila satima. »Waltere?« poviče ona upitno prema izvoru buke u hodniku. Glas kojim joj je odgovorio bio je mrtav i bezbojan. »Zašto je tako nesretan?« pitala se ona, ali se pitala iz velike daljine i kao nekim negodovanjem. Osjećala je negodovanje zbog njegove prisutnosti, koja je smeta i dekoncentrira, pa i zbog samog njegova postojanja. On uđe u sobu i ona primijeti da mu je lice blijedo, a oči tamno obrubljene. »Šta se dogodilo?« upita ona gotovo protiv svoje volje. Što je bliže dolazila k Walteru, to se je dalje odmicala od divnog ništavila Boga. »Ne izgledaš ni najmanje dobro.« »Ništa«, odgovori on. »Prilično sam umoran, to je sve.« Vraćajući se vlakom, on je čitao i opet čitao Lucyno pismo, dok ga gotovo nije znao napamet. Njegova mašta upotpunjavala je riječi. Znao je tu prljavu malu sobu u hôtel meublè; vidio je Talijanovo smeđe tijelo i njenu bjelinu, muškarčeve stisnute zube i njegovo lice slično licu Marsyasa na mukama, i Lucyno vlastito lice s onim izrazom koji mu je bio poznat, onim izrazom ozbiljne i pozorne patnje, kao da je nesnosni užitak duboka i teška istina, koju se dade shvatiti jedino intenzivnom koncentracijom. Ah, dobro, pomisli Marjorie; rekao je da nije ništa; to je dobro; ona se ne treba više brinuti. »Jadni Walter!« reče ona glasno i nasmiješi mu se samilosnom nježnošću. On nije namjeravao zahtijevati od nje ikakvu pažnju ili osjećaje; ona se više nije ljutila na njega. »Jadni Walter!« Walter je na časak pogleda, a onda se okrene. Nije htio da ga se žali. Nije htio, u najmanju ruku, ovu vrst superiornog anđeoskog sažaljenja, i ne od Marjorie. Jednom je prihvatio njeno sažaljenje. Uspomena na tu zgodu uzrokovala je da su mu čitavim tijelom prolazili trnci stida. Nikad više. On ode. Marjorie ču njegove korake na stepenicama i kako je zalupio vratima. »A ipak«, pomisli ona podozrivo zabrinuta, »nešto nije kako treba. Nešto ga je učinilo naročito nesretnim. Možda bi trebalo da odem gore i pogledam što radi.« No nije otišla. Sjedila je gdje je bila, potpuno mirna, namjerice ga zaboravljajući. Mali talog što ga je Walterov dolazak bio potresao brzo se opet slegnu. Kroz praznu beživotnost transa njen je duh ponovno polagano utonuo u Boga, u savršenu apsolutnost, u bezgranično i vječno ništavilo. Vrijeme je prolazilo; odmaklo poslijepodne pretvorilo se u ljetni sumrak, sumrak se polako zgušćivao u tamu. Daisy, služavka, vratila se u deset. »Sjedite u tami, gospođo?« upita ona zavirivši u salon. Ona upali svjetlo. Marjorie se lecne. Jarko svjetlo dovede pred njene zabliještene oči sve neposredne
bliske pojedinosti materijalnog svijeta. Boga je nestalo poput probijena mjehurića. Daisy ugleda neprostrti stol. »Kako, zar niste uopće večerali?« usklikne ona zgranuto. »Zašto, ne«, reče Marjorie. »Sasvim sam zaboravila na večeru.« »A ni gospodin Bidlake?« nastavi Daisy prijekorno. »Ta siromašni čovjek mora da umire od gladi.« Ona odbrza u kuhinju da potraži hladnu govedinu i salatu. Gore u svojoj sobi Walter je ležao na krevetu zabivši lice u jastuke.
31 Neki problem u rješavanju križaljke doveo je gospodina Quarlesa do sedamnaestoga sveska Encyclopaedije Britannike. Isprazni kuriozitet ga zadrži. Lord Komornik, sazna on, nosi bijelu palicu i ima zlatni ili draguljima ukrašeni ključ. Riječ lutrija nema sasvim određeno značenje; ali Neron je davao i takve nagrade kao što su kuća ili rob, dok je Heliogabal unio apsurdni element — jedna srećka za zlatnu vazu, a druga za šest muha. Pinckney B. S. Pinchbach bio je republikanski guverner Louisiane 1873. godine. Da se odredi pojam lire, potrebno ju je jasno odijeliti od slične joj harfe i gitare. Na jednoj od sjevernih klisura Madeire mogu se na površini vidjeti izvjesni slojevi grubo kristaličnog eseksita. No čarobnjaštvo ima i svoju negativnu stranu. A zemljin magnetizam ima dugu historiju. On je upravo počeo da čita o sir Johnu Blundell Mapleu (1845-1903), čiji je otac, John Maple (umro 1900) imao malu trgovinu pokućstva u Tottenham Court Roadu, kad se pojavila sobarica na vratima i najavila da ga neka mlada dama želi vidjeti. »Mlada dhama?« ponovi on s izvjesnim iznenađenjem skinuvši svoj cviker. »Da, ja sam to«, reče poznati mu glas, a Gladys se progura kraj djevojke i dođe u sredinu sobe. Ugledavši je, gospodin Quarles osjeti nenadano tjeskobu. On ustane. »Možete otići«, reče on dostojanstveno služavci. Ova ode. »Dhrago moje dhijete!« On uhvati Gladysinu ruku; ova mu je istrgne. »Kakvo iznenađenje!« »Au, prijatno iznenađenje!« odgovori ona sarkastično. Čuvstvenost bi uvijek u nje oživjela londonski dijalekt. Ona sjedne, posadivši se snažno i odlučno na stolicu. »Tu sam«, izgledalo je da to odlučno sjedanje govori, »i tu ostajem«, — a možda čak i, »tu ostajem, vrag vas odnio.« »Doista ugodno«, reče gospodin Quarles slatkim glasom, tek da bi nešto rekao. To je strašno, mislio je on. Što samo želi? A kako će ju opet odstraniti iz kuće? No ako bude potrebno, moći će kazati da je po nju poslao da za nj nešto naročito hitno otipka. »Ali potpuno neočekivano«, doda on. »Potpuno.« Ona odlučno zatvori usta i pogleda ga — očima čiji izraz se gospodinu Quarlesu nije ni najmanje svidio — kao da nešto očekuje. Što? »Dakako da me veseli vidjeti vas«, nastavi on. »Au, zar doista?« Ona se prijeteći nasmije. Gospodin Quarles je pogleda i prestraši se. On je stvarno mrzio tu djevojku. Počeo se čuditi zašto li je samo ikada zaželio. »Jako se veselim«, ponovi on dostojanstvenim naglaskom. Važno je bilo ostati dostojanstven i odlučno superioran. »Ali...« »Ali«, ponovi ona. »E pa, ipak mislim da je bilo prilično neoprezno ovamo doći.« »On misli da je prilično neoprezno«, reče Gladys kao da saopćava tu izjavu nekoj nevidljivoj trećoj osobi.
»A da se i ne kaže nepotrebno.« »To ja treba da prosudim.« ^ »Vi, napokon, znate sasvim dobro, da biste mi tek trebali pisati i da bih ja odmah došao, kad biste me htjeli vidjeti. Čemu se dakle izlagati opasnosti dolaska?« On je čekao. No Gladys ne odgovori nego ga tek pogleda onim svojim neumoljivim zelenim očima i onim krutim osmijehom, koji kao da je u sebi zagonetno sadržavao bogzna kako opasne misli i osjećaje. »Ja se doista ljutim na vas.« Način prekoravanja gospodina Quarlesa bio je dostojanstven i impresivan, ali ljubazan — uvijek ljubazan. »Da, doista ljutim.« Gladys zabaci glavu i nasmije se kratkim prodornim smijehom, poput hijene. Gospodin Quarles se smete. No on sačuva svoje dostojanstvo. »Možete se smijati«, reče on. »Ali ja govorim ozbhiljno. Niste imali nikakva prava da dođete. Vi sasvim dobro znate kako je važno da se ne pojavi nikakva sumnja. Naročito ovdhje — ovdhje, u mojoj vlastitoj kući. Vi ste to znali.« »Da, znala sam«, ponovi Gladys prkosno kimnuvši glavom. »I baš zbog toga sam došla.« Ona na časak ušuti. Ali pritisak njenih osjećaja nije joj dopuštao da i dalje šuti. »Zato jer sam znala da se bojite«, nastavi ona, »da se bojite da bi ljudi mogli saznati kakav ste vi uistinu. Vi prljava stara svinjo!« i izgubivši nenadano svaku vlast nad svojom srdžbom, skoči ona na noge i krene prema gospodinu Quarlesu tako prijeteći da je on uzmaknuo korak natrag. No njen je napadaj bio isključivo verbalan. »Vi, koji dižete nos tako uvis kao da ste princ od Walesa. A onda vodite djevojku na večeru u Corner House. I osuđujete svakoga, gore od kakvog župnika, a ni sami niste ništa drugo doli prljava stara svinja. Da, prljava stara svinja, to ste vi. Velite da me volite, je li! Znam ja kakva je to ljubav. Ta, djevojka nije s vama sigurna ni u kolima. Ne, nije. Vi nečista stara životinjo! A onda...! »Dhoista, dhoista!« Gospodin Quarles se dovoljno oporavio od prvog udarca zaprepaštenog iznenađenja da uzmogne prosvjedovati. To je strašno, nečuveno. Osjećao je kako ga je razorila, opustošila i uništila. »Dhoista, dhoista«, oponašala ga je ona podrugljivo. »A onda čak ne povede djevojku ni na pristojno sjedalo u kazalištu. No kad se radilo o tom da se malo pozabavite na svoj način — oh, gospode! Gadna debela stara svinjo! A čitavo se vrijeme vladao kao Rudolf Valentino, brbljajući o svim onim ženama koje su bile u njega zaljubljene. U vas! Ta pogledajte se samo. Poput crvenog jajeta, tako vi izgledate.« »To je i suviše nepristojno!« »Govoriti o ljubavi a imati takvo lice!« nastavi ona kreštavije no ikad. »Takva stara svinja! A onda date djevojci kakav bezvrijedni stari sat, par naušnica u kojima nije čak niti pravo kamenje jer, pitala sam draguljara. A sada, povrh svega još ću dobiti i dijete.« »Dhijete?« ponovi gospodin Quarles ne vjerujući, ali s još dubljim i strašnijim osjećajem klonulosti i straha. »Ta nije moguće da je dhijete.« »Da, dijete!« poviče Gladys udarivši nogom o tlo. »Zar ne možete čuti što kažem, vi stari idiote? Dijete. Tako otprilike stvar stoji. A ja neću otići dok...«
U taj je čas gospođa Quarles ušla u sobu kroz staklena vrata iz vrta. Ona je razgovarala s Marjorie u ladanjskoj kući i došla da saopći Sidneyju da je pozvala dvoje mladih ljudi na večeru toga dana. »Oh, oprostite«, reče ona zastavši na pragu. Na časak nastade tišina. A onda, obrativši se ovaj put na gospođu Quarles, Gladys počne nanovo vikati nesavladivim bijesom. Pet minuta kasnije ona je nesavladivo jecala, a gospođa Quarles ju je pokušavala tješiti. Sidney je iskoristio priliku da se iskrade iz sobe. Kad je zazvonio gong za ručak, on je poslao dolje vijest da se osjeća loše i da moli da mu se donesu dva meko kuhana jaja, nešto prženog kruha, maslaca i malo kuhana voća. Međutim se u radnom kabinetu gospođa Quarles zabrinuto nadvila nad Gladysinu stolicu. »Sve je kako treba«, ponavljala je ona neprestano tapšajući djevojku po ramenu, »sve je kako treba. Ne smijete plakati.« Siromašno djevojče! mislila je ona. Kako je strašan taj parfem! A kako je samo Sidney i mogao? I opet, siromašno djevojče, siromašno djevojče! »Nemojte plakati. Nastojte biti hrabri. — Sve će biti dobro.« Gladysino jecanje je postepeno prestalo. Glas gospođe Quarles bio je i dalje utješan. Djevojka ju je slušala. A onda nenadano skoči. Lice koje je gledalo gospođu Quarles bijaše bijesno podrugljivo kroz mrlje od suza. »Au, prestanite!« reče ona sarkastično, »prestanite! Čime me vi držite? Djetetom? Ovako govoriti! Mislite, da me možete govorenjem umiriti, je li? Nagovoriti me, da se odreknem svojih prava. Brbljanje, brbljanje; dijete će biti dobro, zar ne da hoće? Ali vi se varate, velim vam. Prokleto se varate. A dosta ćete to brzo i saznati, velim vam ja.« I s tim poleti ona iz sobe u vrt i nestane.
32 U maloj kući na kraju konjušnica bila je Elinor sama. Slaba buka udaljenog prometa milovala je toplu tišinu. Posuda cvjetnih latica izmiješanih mirodijama koja je pripadala njenoj materi, ispunjavala je za nju zrak bezbrojnim potencijalnim uspomenama na djetinjstvo. Ona je aranžirala ruže u vazi; goleme bijele ruže s laticama od podatnog porcelana, narančaste ruže poput pramenova skrutnutog i miomirisnog plamena. Sat s uređajem za odbijanje na kaminu napravi iznenadnu i uzbudljivu primjedbu od osam nota i ostavi skladne titraje da tužno zveckajući zamru u ništavilu poput glazbe na brodu koji odlazi. Pola četiri. U šest očekivala je Everarda. Očekivala je Everarda na čašu pića, kako je to nastojala sama sebe uvjeriti, prije negoli je on uzme sobom na večeru i u kazalište. Tek na običnu večernju zabavu, kao što je i svaka druga večernja zabava. Neprestano je to sebi ponavljala, jer je znala u duši, jer bila je proročki sigurna da to veče neće ni najmanje sličiti drugim večerima, nego će biti odlučno i sudbonosno. Morat će se odlučiti, morat će da izabere. No ona nije htjela da izabere; zbog toga je i nastojala samu sebe uvjeriti da će veče biti tek trivijalno i zabavno. Sličilo je to prekrivanju lešine cvijećem. Brdom cvijeća. Ali lešina je bila uvijek ondje unatoč ljiljana koji su je sakrivali. A izbor je morala učiniti, unatoč večeri kod Kettnera i kazališta. Uzdahnuvši uhvati ona tešku vazu i upravo ju je dizala na kamin, kad se začu glasno kucanje na vratima. Elinor se tako žestoko trgne, da joj je teret gotovo pao iz ruku. A njen je strah ostao čak i kad se oporavila od prvog udarca iznenađenja. Kucanje na vratima, kad je bila sama u pustoj kući, uvijek bi joj uzrokovalo nelagodno udaranje srca. Pomisao da je netko tamo, da čeka i osluškuje, stranac, možda i neprijatelj (jer Elinorina mašta bila je puna jezovitih dlakavih lica koja vire iza ugla, prijetećih ruku s noževima, batinama i revolverima), ili možda luđak koji pomno osluškuje svaki zvuk života u kući, čekajući, čekajući poput pauka, da ona otvori — to je bila za nju mora i užas. Kucanje se ponovi. Spustivši vazu, krene ona na vršcima prstiju beskrajno oprezno prema prozoru i zaviri između zastora. Na dane, kad bi se osjećala naročito nervoznom, nedostajalo bi joj hrabrosti, da čak i to učini, nego bi sjedila ne mičući se i nadajući se da se buka njenog srca možda neće čuti na ulicu, dok onaj koji je kucao ne bi na koncu izgubio strpljenje i otišao. Idućeg bi joj dana kakav namještenik Selfridgesa uzvraćao zlo dobrim ispričavajući se zbog zakašnjele dostave. »Bio sam jučer navečer ovdje, gospođo, ali nikoga nije bilo kod kuće.« I Elinor bi se osjećala postiđenom i glupom. Ali idući put, kad bi bila sama i nervozna, učinila bi ponovno isto. Toga je popodneva imala hrabrosti; odvažila se da pogleda na neprijatelja — to jest, da pogleda na onoliko od njega koliko je mogla vidjeti vireći sa strane kroz staklo prema vratima. Siva nogavica i lakat bilo je sve što je ulazilo u njeno vidno polje. Začu se ponovno kucanje. Zatim se nogavica pomakne natrag, čitav kaput
dođe u vidno polje, crni šešir, a kad je posjetitelj okrenuo glavu, ugleda Spandrellovo lice. Ona poleti vratima i otvori ih. »Spandrell!« poviče, jer se on već bio okrenuo da ide. On se vrati podigavši šešir. Stisnuše si ruke. »Oprostite mi«, objasni ona. »Bila sam sama. Mislila sam da je u najmanju ruku ubojica. Zatim sam zavirila kroz prozor i vidjela da ste to vi.« Spandrell si dade oduška kratkim i nečujnim smijehom. »No to bi ipak mogao biti ubojica, čak i ako sam to ja.« I on zamahne svojom palicom, koja je imala odebljali držak, prema njoj šaljivošću koja je, međutim, bila tako dramatično slična onome, kako je ona sebi zamišljala stvarno umorstvo, da se Elinor osjetila sasvim nelagodno. Ona sakrije svoje čuvstvo smijehom, ali odluči da ga ne pozove da uđe u kuću. Stojeći na pragu osjećala se sigurnijom. »Ipak«, reče ona, »bilo bi bolje kad bi čovjek bio umoren od nekoga koga pozna, negoli od stranca.« »Zar doista?« On je pogleda; rubovi njegovih širokih, masnicama sličnih usta trzali su se čudnim smiješkom. »Potrebno je biti žena da se misli na ovakve profinjenosti. Ako budete ikada osjećali sklonost da vam tko prereže grkljan na potpuno prijateljski način...« »Dragi moj Spandrell!« prosvjedovala je ona i osjećala se veselija no ikada, da je još uvijek na pragu, a ne u kući. ».. .Nemojte oklijevati da po mene pošaljete. Bez obzira na poteškoće«, on položi ruku na srce, »ja ću poletjeti k vama. Ili točnije na vašu šiju.« On sastavi pete i nakloni se. »No recite mi«, nastavi on drugačijim tonom, »je li Philip igdje u blizini? Htio sam da večeramo zajedno. Kod Sbise. Pozvao bih i vas, ali to je isključivo muška stvar.« Ona mu zahvali. »Ali ja i onako ne bih nikako mogla doći. A Philip je otišao u pokrajinu posjetiti majku. Vratit će se upravo na vrijeme da stigne na Tolleyjev koncert u Queen’s Hallu. No ja znam da je rekao da će kasnije otići do Sbise, nadajući se da će tamo koga naći. Onda ćete ga vidjeti. Kasno.« »Pa bolje i kasno nego nikad. Ili se bar«, on se ponovno nasmije svojim nečujnim smijehom, »tako nada, ukoliko se radi o njegovim prijateljima. Pobožne nade! Ali da budem iskren, tu poslovicu treba promijeniti. Bolje nikad negoli rano.« »Zašto se onda gnjavite time da pozivate ljude na večeru?« Spandrell slegne ramenima. »Moć navike«, reče on. »A osim toga, ja ih zapravo navedem da oni plate kad ih kamo pozovem.« Oboje su se smijali, kad ih glasna zvonjava prisili da se okrenu. Raznosač telegrama na crvenoj dvokolici vikao je niz konjušnice prema njima. »Quarles?« upita on skočivši dolje. Elinor uze brzojav i otvori ga. Smijeha nestane s njena lica, dok je čitala. »Ne treba odgovora.« Raznosač ponovno sjedne na dvokolicu i odveze se. Elinor je stajala zureći u brzojav, kao da su riječi napisane nekim nepoznatim jezikom, koji je teško razumjeti. Ona pogleda na sat, a onda opet na tanki papir. »Hoćete li mi nešto učiniti?« reče ona napokon, okrenuvši se prema Spandrellu. »Ta razumije se.«
»Moje dijete je bolesno«, objasni ona. »Žele da dođem. Ako se požurim«, (ona ponovno pogleda na sat), »upravo ću moći uloviti vlak koji odlazi u četiri i sedamnaest sa stanice Euston. No neću imati vremena ni za što drugo. Hoćete li nazvati Everarda Webleyja umjesto mene i objasniti mu zašto ne mogu danas s njime večerati?« To je opomena, pomisli ona; zabrana. »Prije šest. U njegovu uredu.« »Prije šest«, ponovi on polako. »U njegovu uredu. Vrlo dobro.« »Moram se požuriti«, reče ona pruživši mu ruku. »No ja ću otići, da vam naručim kola, dok metnete šešir na glavu.« Ona mu se zahvali. Spandrell žurno ode niz konjušnice. Zabrana, ponovi Elinor u sebi, namještajući šešir pred venecijanskim ogledalom u salonu. Izbor je za nju bio odlučen. Bilo je to ujedno i olakšanje i razočaranje. Ali odlučen, nastavi ona razmišljajući, na račun siromašnog maloga Phila. Pitala se što mu se dogodilo. Brzojav njene matere — bio je tako karakterističan da nije mogla da se sada ne nasmiješi, kad je ponovno o njemu mislila — nije još ništa kazao. »PHILIP PRILIČNO NEZDRAV IAKO NEOPASNO SKORI DOLAZAK UPUTAN MAJKA.« Ona se sjeti kako je dijete u posljednje vrijeme bilo nervozno i osjetljivo, kako se lako umaralo. Krivila je sebe što nije shvatila da je on morao na sebe navući bolest. A sada je ova došla. Možda mala gripa. »Trebala sam više paziti«, ponavljala je neprestano. Ona načrčka vijest za svoga muža. »Priloženi brzojav objašnjava moj nagli odlazak. Dođi k meni u Gattenden ujutro.« Kuda da ga metne, tako da bi ga Philip sigurno našao, kada dođe? Da ga nasloni na sat na kamin? No hoće li on baš nužno htjeti da zna koje je doba? Ili na stol? Ne; pričvrstit će ga pribadačom na paravan; tako valja! Nije ga mogao ne primijetiti. Ona poleti uz stepenice u potrazi za pribadačom. Na Philipovu toaletnom stolu ugleda svežanj ključeva. Ona ih podigne i pogleda namrštivši se. »Idiot, zaboravio je ključ ulaznih vrata. Kako li će noćas ući u stan?« Buka taksija ispod prozora dade joj rješenje. Ona požuri dolje, pričvrsti obavijest i telegram napadno na paravan, koji je odvajao dio gostinjske sobe određen za salon od vrata i siđe na ulicu, gdje su bile konjušnice. Spandrell je stajao kod vrata kola. »To je doista lijepo od vas«, reče ona. »No ja vas još ni sada nisam prestala izrabljivati«. Ona podiže ključeve. »Kad susretnete večeras Philipa, dajte mu ih i recite mu uz moj pozdrav da je nedotupav. Ne bi mogao ući u stan bez njih.« Spandrell uze ključeve šuteći. »A recite mu i zašto sam otišla i da ga očekujem sutra.« Ona uđe u kola. »A nemojte zaboraviti nazvati Webleyja. Prije šest. Jer on bi se imao sastati sa mnom ovdje u šest.« »Ovdje?« upita on izrazom nenadanog zanimanja i radoznalosti koja se Elinori učinila prilično uvredljivom i neugodnom. Zar on nešto zamišlja, zar se usuđuje pomisliti da... »Da, ovdje«, kimne ona odsječeno. »Neću zaboraviti«, uvjeravao ju je on naglašavajući to, a u izrazu što ga je upotrijebio bilo je još uvijek nešto šta ju je nagonilo da sumnja, da u njegovim očitim riječima ima neko skrovito značenje.
»Hvala vam«, reče Elinor bez srdačnosti. »A sada moram da letim.« Ona nešto reče vozaču. Taksi krene natraške uz konjušnice, prođe ispod luka, okrene se i izgubi. Spandrell polako odšeće do Hyde Park Cornera. Iz javne govornice na stanici nazove on telefonom Illidgea. Everard Webley koračao je sobom, diktirajući. Sastavljati pisma bilo mu je nemoguće sjedeći. Kako ljudi pišu kad su čitav dan prirasli uz stolicu, godinu za godinom? On je to držao neshvatljivim. »Kad sjedim na stolici ili ležim na krevetu, postajem poput pokućstva s kojim sam se udružio — puko drvo i tapetarski materijal. Moj se duh ne pokreće, ako mi se mišići ne pokreću.« Na dane, kad je njegova korespondencija bila velika, kad je morao diktirati članke, sastavljati govore, Everardov radni dan sastojao se od osmosatne šetnje. »Igra ulogu lava«, tako su njegovi sekretari opisivali njegov način diktiranja. On je sada igrao ulogu lava — nemirnoga lava, malo prije hranjenja — šećući od jednog do drugog zida svojeg velikog praznog ureda. »Sjetite se«, govorio je on mršteći se pri tom na zeleni sag; pod olovkom njegova sekretara stenografski su znaci hitali preko stranice, »sjetite se da je konačna vlast u svakom slučaju moja i da će tako dugo, dok ja ostanem vođa BBS., svaki pokušaj nepokornosti biti odmah i bezobzirno ugušen. Vaš etcetera.« On zašuti i krenuvši k svojem pisaćem stolu s mjesta gdje ga je završetak njegovog zamišljenog i lavljeg koracanja ostavio, počne okretati razbacane papire. »To čini se da je sve«, reče on i pogleda na svoj sat. Bilo je upravo prošlo tri četvrt šest. »Nastojte da mi ova posljednja pisma budu pripravljena ujutro«, nastavi on. »Onda ću ih potpisati.« On skine šešir s klinčanice. »Laku noć.« I zalupivši vratima silazio je niz stepenice prelazeći po dvije svakim korakom. Kraj kuće nađe on svog vozača, gdje ga čeka s kolima. Bio je to jak stroj (jer Everard je uživao u bjesomučnoj vožnji) a kako je također uživao u osjećaju borbe s vremenom i vjetrom što ga je dizala njegova vlastita brzina, kola su bila i otvorena. Jako napeta nepromočiva prevlaka pokrivala je čitav stražnji dio karoserije poput palube, ostavljajući jedino dva prednja sjedala na upotrebu putnika. »Neću vas više večeras trebati«, reče on vozaču, kad se smjestio u sjedalo za vozača. »Možete otići.« On dotakne mjenjač, stavi u brzinu i srne naprijed silnom žestinom. Nekoliko tuceta konja bilo je zatvoreno u tri litre Everardovih cilindara; volio ih je nagoniti da rade što je jače moguće. Svom brzinom naprijed a onda, tek koji metar od predstojećeg sraza, pritisnuti kočnice, to je bio njegov način. Voziti se s Everardom po gradu bilo je gotovo suviše uzbudljivo. Elinor je posljednji put, kad ju je sobom poveo, prosvjedovala. »Ne bojim se baš toliko umrijeti«, bila je rekla. »Ali nikako ne bih pristala na to da provedem ostatak života s dvije drvene noge i slomljenim nosom.« On se nasmijao. »Sasvim ste sigurni sa mnom, meni se ne događaju nezgode.« »Vi ste iznad takovih stvari, zar ne?« rugala se ona. »Pa ako hoćete to tako izraziti...« Kočnice su bile pritisnute takvom žestinom, da se Elinor morala uhvatiti za sjedalo da ne bude bačena prema vjetrobranu. »Glupan«, bio je on povikao na zbunjena stara gospodina kojega je vlastita kokošja neodlučnost na putu
gotovo bacila pod kotače Everardova Dunlopa. »Ako hoćete to tako izraziti —« i kola posrnu ponovno naprijed trzajem koji je Elinor prilijepio natrag uz sjedalo — »onda možete. Meni se ne događaju nezgode. Ja sam stvaram svoju sreću.« Sjetivši se tog incidenta, Everard se nasmiješi u sebi vozeći se Oxford Streetom. Kola za prevoženje željezničkih paketa zadrže ga u napredovanju. Konji se ne bi smjeli puštati na ulicu. »Ili ćete morati uzeti mene«, reći će joj on, »a to na koncu znači da ćete morati učiniti stvar javnom — ostaviti Philipa i doći k meni« — (jer on je namjeravao biti potpuno pošten s njom; nije smjelo biti nikakvih zavaravanja); »ili to, ili...« Pruži mu se prilika da prestigne teretna kola; on pritisne gas i poleti naprijed zakrenuvši na desno kraj nosa jednog starog konja, koji je strpljivo klipsao, a onda opet zakrene nalijevo. »U protivnom slučaju mi se više nećemo vidjeti.« Imao je to biti ultimatum. Brutalan. Jer Everard je mrzio situacije koje nisu bile ni jedno ni drugo. Njemu je bila milija potpuna izvjesnost, koliko god bila ona nezgodna, negoli čak i najružičastije blaženstvo neizvjesnosti. Na ulazu u Oxford Circus podiže redar ruku. Bilo je sedam minuta do šest. Ona je suviše osjetljiva, pomisli on, gledajući naokolo, suviše osjetljiva u pitanju tih novih zgrada. Everard nije nalazio ništa neugodno na glomazno bujnom baroku moderne trgovine. Ovaj je jak i dramatičan; on je velik, skup, on simbolizira napredak. »No on je tako odvratno vulgaran!« prosvjedovala je ona. »No teško je«, odgovorio je on, »ne biti vulgaran, kad čovjek nije mrtav. Vi osuđujete ove ljude zbog toga što nešto rade. A ja se s time slažem: raditi, doista jest prilično vulgarno.« Ona je imala tipično gledište potrošača, a ne proizvođača. Redar spusti ruku. U početku polagano, ali sve većom snagom, zadržana bujica prometa bučno krene naprijed. Njen je duh, duh raskoši; a ne duh potrebe. Duh koji misli o svijetu jedino u vidu ljepote i užitka, a ne i koristi; duh, koji se bavi osjećajima i nijansama osjećanja, koji se njima bavi jedino radi njih samih, a ne zato što su oštre oči i intuicija potrebne u borbi za život. Doista, ona jedva da i zna da postoji borba. Trebao bih je osuđivati, a i bio bih je osuđivao (Everard se u sebi nasmiješi razmišljajući o tom) kad je ne bih ljubio. On bi je... Bum! S krova autobusa koji je prolazio pala je kora banane poput zamazane morske zvijezde na oklop motora pred njim. Bučni smijeh začu se kroz buku. Podigavši oči opazi on dvije mlade djevojke, gdje gledaju dolje, na njega preko ograde, otvorenih usta, poput dviju ljepušnih malih demona i smiju se, smiju, kao da nikada na svijetu nije bilo šale prije toga. Everard zamahne pesnicom prema njima i također se nasmije. Kako li bi se to Elinori samo svidjelo! pomisli on. Njoj, koja tako voli ulice i njihove komedije. Kakvo li ona ima oko za čudno, zabavno, značajno! Gdje je on vidio tek masu bezličnog ljudstva, ona je razlikovala i pojedince. A tek njen dar za iznalaženje životnih historija na osnovi jednom primijećenih osobitosti, bio je ne manje značajan, negoli oči koje su to primijetile. Ona bi znala sve o ovim mladim djevojkama — njihov stalež, vrstu domova iz kojih su došle, mjesto gdje su kupile svoja odijela i koliko su za to platile, da li su još uvijek nevine, kakve knjige čitaju i koji su im najmiliji filmski glumci. Zamišljajući što bi Elinor rekla, sjetivši se njenog smijeha, pogleda njenih očiju i njenih trikova govora, njega nenadano ispuni toliko mnogo nježnosti, on osjeti žestoko ali delikatno čuvstvenu težnju da bude s njome, da je
jedva mogao podnijeti da bude od nje odijeljen ma i časak dulje. On poviče na taksi pred sobom i pokuša ga prestići pojurivši nadesno. Ulični rezervat koji mu se ispriječio na putu, prisili ga da zaostane, ali ne prije no što je vozač taksija imao vremena da baci sumnju na njegov zakoniti porod, njegovu heteroseksualnost i njegove poglede na sreću na drugom svijetu. S jednako mnogo užitka i neusporedivo više originalnosti, Everard ga je psovao zauzvrat. Osjećao je kao da previre životom, osjećao se izvanredno čvrstim i snažnim, neobjašnjivo i (izuzev činjenice da će proći najmanje pet minuta prije no što vidi Elinor) savršeno sretan. Da, savršeno sretan; jer je znao (s onim mirnim osvjedočenjem!) da će ona odgovoriti jasno, da ga ljubi. A ova je sreća postala intenzivnijom, jačom i u isto vrijeme ozbiljnijom, kad je zakrenuo kraj Marble Archa u Hyde Park. Njegovo proročansko osvjedočenje produbilo se u nešto slično doživljenoj izvjesnosti, kao da je budućnost već prošlost. Sunce je bilo nisko i gdje god je njegovo ružičasto-zlatno svjetlo dodirivalo zemlju, činilo se, kao da je preuranjena i još sjajnija jesen listove i travu. Široki trakovi prašnog sjaja koso su padali sa zapada između grana, i u sjenama sumraka bilo je ljubičaste magle, magle modrog i tamnog indiga, sloj za slojem, koji se gubio u nejasnoj londonskoj daljini. A parovi su šetali po travi, djeca koja su se igrala bila su izmjenično beznačajna i sjajno čudesna. Bilo je to kao da je kakav hiroviti bog, čas neraspoložen, a čas očaran svojim stvorenjima, pogledao na njih jedan tren okom prezrive ravnodušnosti a drugi put s ljubavi i podario im nešto od svoje vlastite božanstvenosti. Put se protezao čist i gladak pred njim; no Everard jedva da je tjerao brzinom većom od propisane — unatoč svoje čežnje; a u izvjesnom smislu upravo zato što ju je tako ljubio. Jer sve je bilo tako divno; a gdje je bila ljepota, tamo je, za Everarda, bila također po nekoj njegovoj osobnoj logici, nekoj osobnoj nuždi i Elinor. Bila je s njime sad, zato jer bi ona tako jako uživala u toj ljepoti. I zato, jer bi ona htjela da produži užitak, on je tek gmizao naprijed. Stroj se okretao na jedva tisuću i pet stotina okretaja u minuti; dinamo je jedva davao struju. Mala Austinova kola pređoše ga, kao da stoji. Neka prolaze! Everard je mislio o rečenicama kojima će opisati Elinori ovo čudo. Kroz rešetke, autobusi na Park Laneu blještali su grimizno i svjetlucali poput trijumfalnih kola u svečanoj povorci. Kroz buku prometa udari negdje sat slabo šest; i prije nego što je završio, drugi mu se pridruži odbijajući sate, melodiozno, prijatno i s prizvukom melankolije — baš pravi glas vedre večeri i njegove sreće. A sada su se, unatoč svu njegovu puzanju, našla pred njim mramorna vrata ulaza u Hyde Park Corner. Brončani Ahil, koga su unatoč njegovoj golotinji i više negoli švedskoj razvijenosti njegovih trbušnih mišića, ponudile engleske gospođe pobjedniku od Waterlooa i čije je tijelo nekoć bilo Napoleonovi topovi, stajao je podignuta štita, mašući mačem, prijeteći i braneći se protiv blijeda i prazna neba. On je gotovo sa žaljenjem, iako je čeznuo da bude na kraju svoga puta, napustio park. Visoki autobusi su ponovno rikali ispred njega i iza njega. Zaobilazeći arhipelag uličnih prometnih rezervata zavjetovao se on, da će sutra, ako Elinor kaže da, poslati pet funti bolnici sv. Georgea. Znao je da će ona kazati da. Novac kao da je već bio predan. On zakrene iz Grosvenor Placea; rika zamre za njim. Belgrave Square bio je oaza drveća; češljugari su ćeretali u
ladanjskoj tišini. Everard zakrene jednom, dva puta, pa opet iznova. Nalijevo, između kuća bio je luk. On ga pređe za metar dva, zaustavi se i okrenuvši volan na drugu stranu, krene natraške ispod njega u konjušnice, natraške, natraške, do samog kraja slijepe ulice. Zaustavi kola i iziđe. Kako su lijepo izgledali žuti zastori! Srce mu je brzo tuklo. Osjećao se kao onda kad je održao svoj prvi govor, napola zastrašen, napola zanesen. Uspevši se uz stepenice pred ulazom, zakuca i počeka dok mu nije srce odbilo dvadeset puta; kuća nije davala nikakvi zvuk odgovora. On ponovno zakuca i sjetivši se što mu je Elinor govorila o svojoj plašljivosti, poprati udarac zviždukom kao odgovorom na neizrečeni izazov njena strahovanja i vikne »Prijatelj!« A onda, iznenada, primijeti da vrata nisu zaključana, nego tek pritvorena. On ih gurnu, vrata se otvoriše. Everard stupi preko praga. »Elinor!« poviče on misleći da ona mora biti gore. »Elinor!« Nije bilo odgovora. Ili se ona možda šali? Hoće li se nenadano baciti na njega iza koje pregrade. On se nasmiješi u sebi na tu pomisao i krene tiho pretražiti sobu, kad mu pogled pade na papire pričvršćene tako napadno na okvir desne pregrade. On se približi i upravo počne čitati, »priloženi brzojav objasnit će...« kada ga zvuk iza njega prisili da okrene glavu. Četiri stope od njega stajao je čovjek podignutih ruku; batina koju su ove držale bila je već počela da zamahuje postrance i naprijed iznad desnog ramena. Everard podigne ruku. Prekasno. Udarac ga dohvati po lijevoj sljepoočnici. Bilo je to kao da je netko iznenada zavrnuo svjetlo. On čak nije bio svjestan da pada. ∗ Gospođa Quarles poljubi svoga sina. »Dragi Phile«, reče ona. »Lijepo je od tebe da si tako brzo došao.« »Ne izgledaš baš dobro, majko.« »Malo sam umorna, to je sve. I zabrinuta«, doda ona nakon časka šutnje uzdahnuvši. »Zabrinuta?« »Zbog tvog oca. Nije mu dobro«, nastavi ona govoreći polagano kao da oklijeva. »On je naročito želio da te vidi. Zato sam telegrafirala.« »Valjda nije opasno bolestan?« »Ne tjelesno«, odgovori gospođa Quarles. »No njegovi živci... To je neka vrst živčanoga sloma. Jako je uzbuđen. Vrlo nestalan.« »No što je razlog?« Gospođa Quarles je. šutjela. A kad je napokon progovorila, bilo je to s očitim naporom, kao da se svaka riječ morala probiti kroz neku unutarnju zapreku. Njeno osjećajno lice bilo je ukočeno i izmučeno. »Nešto se dogodilo što ga je uzbudilo«, reče ona. »Doživio je težak udarac.« I polako, riječ po riječ, odvila se pripovijest. Naslonjen naprijed na stolicu, s laktima na koljenima, a podbratkom u rukama, Philip je slušao. Nakon prvog pogleda na materino lice, držao je on oči uprte u tlo. Osjećao je da bi gledati u nju, susresti njene oči značilo nanositi joj nepotrebnu neprijatnost. Već i sam govor bio joj je muka i poniženje; neka, dakle, bar govori a da je nitko pri tom ne gleda, kao da nikoga nema, da bude svjedokom njene nevolje.
Njegov odvraćen pogled ostavljao joj je neku spiritualnu osamu. Riječ po riječ, bezbojnim tihim glasom nastavila je gospođa Quarles govoriti. Jedan prljavi događaj nizao se za drugim. Kad je počela iznositi priču o Glady-sinu posjetu prije dva dana, Philip nije mogao više podnijeti da sluša. Bilo je to za nju suviše veliko poniženje; nije mogao dopustiti da nastavi. »Da, da, mogu to sebi zamisliti«, reče on prekinuvši je. I skočivši, odšepesa on brzim uzrujanim koracima k prozoru. »Nemoj nastavljati.« Ostao je ondje jednu minutu gledajući tratinu i guste zidove breze i bregova koji su imali boju zreloga žita na drugoj strani doline poviše. Prizor je bio gotovo neugodno miran. Philip se okrene, odšepesa natrag preko sobe i zastavši na časak iza materine stolice, položi ruku na njeno rame; a onda ponovno ode od nje. »Nemoj više na to misliti«, reče on. »Ja ću učiniti sve što treba.« On je sa silnim gađenjem zamišljao glasne i nedostojne scene, rasprave i vulgarna cjenkanja. »Možda će biti dobro da odem i govorim s ocem«, spomene on. Gospođa Quarles kimne. »On te jako želi vidjeti.« »Zašto?« »Ne znam baš točno. No on je to svakako htio.« »Da li on govori o... no o toj stvari?« »Ne. Nikad je i ne spominje. Meni se čini da on namjerice na nju zaboravlja.« »Onda će biti bolje da ni ja o njoj ne govorim.« »Ne, osim ako sam počne«, savjetovala ga je gospođa Quarles. »On ponajviše govori o samome sebi. O prošlosti i svom zdravlju — pesimistično. Moraš nastojati da ga razvedriš.« Philip kimne. »I ugađaj mu«, nastavi majka; »nemoj mu protusloviti. On lako plane. Nije za nj dobro da se uzbuđuje.« Philip ju je slušao. Kao da je opasna životinja, pomisli on; ili zločesto dijete. Sva ta nesreća, tjeskoba i poniženje za njegovu majku! »Nemoj suviše dugo ostati«, doda ona. Philip je ostavi. Budala, reče on u sebi prelazeći predvorjem, prokleta budala! Nagla srdžba i prezir kojim je mislio o svome ocu nisu bili upravljeni nikakvim prijašnjim efektom. A niti je, što se toga tiče, bio rasplamsan ikakvom prijašnjom mržnjom. Do toga vremena Philip niti je volio, niti mrzio svoga oca. Tolerantan, bez razmišljanja, ili u najgorem slučaju s ponešto zlurade rezignacije, on je jednostavno prihvatio njegovo postojanje. Ništa nije bilo u njegovim uspomenama na djetinjstvo što bi moglo opravdati pozitivnije osjećaje. Kao otac, gospodin Quarles pokazao se ništa manje nepouzdanim i nesposobnim, negoli kao političar ili poslovni čovjek. Kratki periodi zanosnog zanimanja za svoju djecu izmjenjivali su se dugim periodima za vrijeme kojih gotovo nije ni znao za njihovo postojanje. Philip i njegov brat više su ga voljeli za vrijeme perioda zanemarivanja; jer on ih je zanemarivao dobronamjerno. Manje su ga voljeli kad se zanimao za njihovo blagostanje. Jer njegov se interes nije baš toliko ticao djece koliko teorije odgoja ili higijene. Nakon što se upoznao s jednim odličnim liječnikom, nakon što je pročitao posljednju knjigu o pedagoškim metodama, gospodin bi Quarles otkrio da će njegova djeca, vjerojatno, ako se ne poduzme nešto drastično, odrasti u idiote, bogalje,
slaboumnike i da će im tijela biti otrovana pogrešnom hranom i izobličena neispravnim vježbanjem. A onda bi, kroz nekoliko sedmica, oba dječaka bila pretrpavana sirovim mrkvama ili prekuhanom govedinom (to je ovisilo o liječniku koga je gospodin Quarles slučajno upoznao); vježbalo ih se ili učilo pučkim plesovima i euritmici; onda bi ih se sililo da uče napamet pjesme (jer se je slučajno dogodilo da je vježbanje pamćenja bilo važno) ili bi ih opet (ako se slučajno radilo o vježbanju uma) odveli u vrt, rekli im da zabadaju palice u tratinu i da mjereći sjenu u razne sate dana sami otkriju trigonometrijske principe. Dok je taj napad trajao, život je za oba dječaka bio gotovo nesnosan. Ako je gospođa Quarles prosvjedovala, Sidney bi planuo i rekao joj da je sebična, nerazumno u djecu zaljubljena majka, za koju prava dobrobit njenih sinova ništa ne znači. Gospođa Quarles nije bila previše uporna; jer ona je znala da će Sidney, ako ga se bude nastojalo u tom spriječiti, vjerojatno postati još uporniji; a ako mu se odobrava, da će zaboraviti svoje oduševljenje. I u stvari, nakon nekoliko sedmica Sidneyju bi, kako se očekivalo, dojadili napori, koji nisu rađali nikakvim brzim i očitim rezultatima. Njegovi higijenski principi nisu učinili dječake primjetno većim i jačima; njegova ih pedagogija nije učinila išta znatnije inteligentnijima. Sve što su sasvim pouzdano bili bijaše činjenica da su mu svaki daljnji čas bili dosadni. »Poslovi većeg značenja« zaokupljali bi mu sve više i više pažnju, dok ne bi postepeno, poput češirske mačke potpuno iščeznuo iz svijeta školske i dječje sobe u više i prijatnije sfere. Dječaci bi se opet sretno smirili. Zaustavivši se na vratima očeve sobe zbog zvukova koji su dopirali iznutra, Philip osluhne. Lice mu poprimi izraz zabrinutosti, čak i straha. Taj glas? A rekli su mu da je otac sam. Zar govori sa samim sobom? Zar mu je baš tako zlo? Skupivši snagu, Philip otvori vrata i odmah se primiri kad je uvidio da je ono što je smatrao ludilom bilo tek diktiranje u diktafon. Naslonjen na jastuke, gospodin Quarles je napola sjedio, a napola ležao na svome krevetu. Lice mu je, pa čak i samo tjeme, bilo crveno i sjajno, a ružičasta mu svilena pidžama izgledala je poput pojačanog nastavka istog grozničavog crvenila. Diktafon je stajao na stolu do kreveta; gospodin Quarles je govorio u mikrofon njegove elastične govorne cijevi. »Prava veličina«, govorio je on sonorno, »je obratno razmjerna pukom neposrednom uspjehu. Ah, thi si tu!« poviče on ogledavši se, kad su se vrata otvorila. On zaustavi mehanizam stroja, objesi mikrofon i pruži mu ruku u znak dobrodošlice. Jednostavne geste. No Philipu se činilo da u svim njegovim pokretima ima nešto pretjerano. Bilo je to kao da je na pozornici. Oči, koje je okrenuo Philipu, bile su neprirodno sjajne. »Tako se veselim da si došao. Tako se veselim, dhragi dhječače.« On potapša Philipa po ruci; jaki glas nenadano zatitra. Nenavikao na takve prizore, Philip se smete. »No, a kako se osjećaš?« upita on hineći veselost. Gospodin Quarles potrese glavom i stisne sinovu ruku ne govoreći. Philip se zbuni više negoli ikad, zapazivši da su mu suze udarile u oči. Kako ga i dalje mrziti i ljutiti se na njega?
»No bit će ti opet dobro«, reče on pokušavajući govoriti uvjerljivo. »Potrebno ti je tek malo odmora.« Gospodin Quarles pojača stisak njegove ruke. »Nemoj to reći majci«, reče on. »Ali osjećam da je konac blizu.« »Ali to je besmislica, oče. Ne smiješ tako govoriti.« »Bhlizu«, ponovi gospodin Quarles uporno kimajući glavom, »vrlo bhlizu. Zato sam tako veseo što si ovdje. Bio bih nesretan da sam umro dok si bio na drugom khraju svijeta. Ali kad si ovdje, osjećam da mogu otići« — glas mu ponovno zatitra — »sasvim zadhovoljno.« On ponovno uzme Philipovu ruku. Bio je uvjeren da je uvijek bio brižni otac, koji je živio jedino za svoju djecu. A to je doista i bio, od vremena do vremena. »Da, sasvim zadhovoljno.« On izvuče rupčić, usekne se i dok je to činio kradomice otare oči. »Ali nećeš umrijeti.« »Da, da«, ustrajao je gospodin Quarles. »Osjećam to.« On je doista to osjećao; vjerovao je da će umrijeti, jer postojao je bar dio njegova duha, koji je želio umrijeti. Te komplikacije posljednjih sedmica nije mogao podnijeti; a budućnost je obećavala biti još i gora, ako je to moguće. Nestati bez boli — to bi bilo najbolje rješenje njegovih problema. On je to želio i vjerovao; a vjerujući u svoju skoru smrt, on je i žalio sama sebe kao žrtvu i u isti se mah samom sebi divio zbog rezignirane plemenitosti, kojom je podnosio svoju sudbinu. »Ali ti nećeš umrijeti«, Philip je savjesno ustrajao, ne znajući kakvu utjehu da mu pruži povrh jednostavnog poricanja. Nije imao sposobnosti da se nepripravan snalazi u emotivnim situacijama praktičnog života. »Tebi nije ništa. ..« namjeravao je kazati, »tebi nije ništa ozbiljno«; ali se zaustavi pomislivši, prije no što je bilo prekasno, da bi se otac mogao uvrijediti. »Nemojmo više o tome govoriti.« Gospodin Quarles govorio je oporo, u očima mu se pojavi izraz ljutnje. Philip se sjeti što mu je majka rekla da mu ugađa. On je šutio. »Čovjek se ne, smije svađati sa sudhbinom«, nastavi gospodin Quarles drugačijim tonom. »Sudhbina«, ponovi on uz-dahnuvši. »Ti si bio sretan, dhragi dječače; ti si otkrio svoj poziv u samom početku. Udes ti je bio sklon.« Philip kimne. On je to često čuo o sebi, čak i s izvjesnom slutnjom. On je nejasno vjerovao u osvetničku pravdu. »Naprotiv, u mojem slučaju...« Gospodin Quarles ne završi rečenicu, nego podiže ruku i ponovno je spusti, beznadno, na pokrivač. »Ja sam uphropastio ghodine svoga života na khrivom thragu. Ghodine i ghodine prije no što sam otkhrio svoju phravu skhlonost. Filozof nije sposoban za praktične stvari. On je čak apsurdan. Poput, kako se ono zove, albatrosa. Ti to znaš.« Philip bijaše smeten. »Misliš li na onoga u Starom mornaru?« »Ne, ne«, reče gospodin Quarles nestrpljivo. »Onog Francuza«. »A, dakako.« Philip se sjeti o čemu govori. »Le Poete est semblable au prince des nuees. Misliš Baudelairea.« »Dakako, Baudelairea.«
»Exilé sur le sol au milieu des huée, Ses ailes de geant l’empkhent de marcher«, citirao je Philip sretan što može odvratiti razgovor s osobnih stvari na književnost, pa makar samo i na časak. Otac mu je bio obradovan. »Uphravo!« klikne on pobjedonosno. »A isto vrijedi i za filozofe. Njihova ih krila sprečavaju od toga da hodaju. Thrideset sam ghodina pokušavao hodati — u politici i u poslu. Nisam razumio da je moje mjesto u zraku, a ne na zemlji. U zhraku!« ponovi on podigavši ruku. »Imao sam krila.« On zamahne rukom u brzi tremolo. »Krila, a nisam to znao.« Glas mu opet postade bučniji, oči sjajnije, a lice rumenije i svjetlije. Čitava mu je osoba odavala takovo uzbuđenje, takav nemir i zanos da se Philip ozbiljno pobojao. »Ne bi li bilo bolje da malo počineš?« predloži on zabrinuto. Gospodin Quarles se nije osvrnuo na prekid. »Krila, krila«, poviče on. »Imao sam krila, i da sam to shvatio kao mlad čovjek, do kakvih sam se visina mogao vinuti! No ja sam pokušao hodati. Po blatu. Thrideset ghodina. Tek sam poslije trideset godina otkrio da sam bio stvoren za letenje. A sad moram da to napustim gotovo prije no što sam i počeo.« On uzdahne i naslonivši se natrag na jastuke palio je riječi gotovo okomito u zrak. »Moje djelo je nedovršeno. Moji su snovi neostvareni. Sudbina je bila okrutna.« »Ali ti ćeš imati koliko god ti je vremena potrebno da dovršiš svoje djelo.« »Ne, ne«, ustrajao je gospodin Quarles tresući glavom. Htio je da bude jedan od mučenika sudbine, da bi mogao na sebe pokazati i reći: Ovaj bi, da nije bilo pakosti providnosti, bio Aristotel. Nesklonost sudbine opravdavala je sve — njegov neuspjeh sa šećerom, u politici, u poljoprivredi, hladnoću s kojom je prva njegova knjiga bila primljena, neodređeno odgađanje izlaska njegove druge knjige; ona je čak opravdala na izvjesni, ne baš lako objašnjivi način, i to, što je Gladys u drugom stanju. Biti zavodnikom služavka, tajnica, seoskih djevojaka, bio je dio njegove nesretne sudbine. A sada kad mu valja, kao kruna zgradi njegovih nesreća, umrijeti (prerano ali stoički, kao najplemenitiji među svima Rimljanima), kako je trivijalna, kako jadno beznačajna ta stvar s gubljenjem djevičanstva i očekivanjem djeteta! I kako je neumjesno, kod smrtne postelje filozofa, dizati svu tu buku! No on ju je mogao ignorirati pod uvjetom da je to doista njegova smrtna postelja i da se općenito priznaje da je sudbina prema njemu bila okrutna. Filozof mučenik na pragu smrti ima pravo da se ne da gnjaviti od Gladys i njenog djeteta. To je razlog (iako je ovaj tek osjećan a ne formuliran) zašto je gospodin Quarles tako uporno poricao, pa čak se i ljutio, na utješljivo uvjeravanje svoga sina o dugom životu; to je bio razlog zašto je nanizao nesklonu sudbinu i uveličavao, čak više no svojom običnom samodopadnošću, darove, koje ga je providnost spriječila upotrijebiti: »Ne, ne dhragi dečko«, ponovi on. »Nikada neću dovršiti. A to je jedan od razloga zašto sam htio s tobom govoriti.« Philip ga pogleda s izvjesnom tjeskobom. Što će sad doći? pitao se on. Nastade kratka šutnja.
»Čovjek se ne želi pokupiti s ovoga svijeta sasvim neprimjetno«, reče gospodin Quarles glasom koji je postao promukao ponovnom provalom samosažaljenja. »Potpuni nestanak — tome je teško pogledati u lice.« Pred njegovim duhovnim okom širio se jaz, mračan i bez dna. Smrt. Moglo bi biti svršetak njegovih muka; ali je ipak bila ništa manje strašna. »Ti shvaćaš taj osjećaj?« upita on. »Potpuno«, reče Philip, »potpuno. Ali u tvojem slučaju, oče...« Gospodin Quarles, koji se je useknivao, ponovno podiže prosvjedujući ruku. »Ne, ne.« On je odlučio umrijeti; bilo je beskorisno, da ga ma tko pokuša razuvjeriti. »No ako razumiješ moj osjećaj, onda je to sve što tražim. Mogu otići u miru znajući da nećeš dopustiti da sva uspomena na mene photpuno nesthane. Dhragi dhečko, ti ćeš biti moj književni izvršilac. Postoje neki fragmenti mojih spisa...« »Knjiga o demokraciji?« upita Philip koji je već vidio, kako se od njega traži da dovrši najveće djelo o ikad zamišljenom predmetu. Očev mu odgovor skine teret s duše. »Ne, ne to«, odgovori gospodin Quarles žurno. »Tek puki matherijal te knjige postoji. A velikim dijelom niti ne na papiru. Jedino u mojem duhu. U stvari«, nastavi on, »upravo sam ti htio kazati da želim da se sve moje bilješke za veliku knjigu unište. A da ih se ne pregleda. To su puke zabilješke. Bez značenja za bilo koga osim za mene.« Gospodin Quarles nije želio da praznoća njegovih registarskih ormarića i prevladavajuća čistoća karata u njegovoj kartoteci bude poslije njegove smrti otkrivena i da se o njoj prave primjedbe. »Sve to mora biti uništeno, razumiješ li?« Philip nije prosvjedovao. »Ono što sam želio da tebi povjerim, dhragi dječače«, nastavi gospodin Quarles, »je zbirka intimnijih fragmenata. Misli o životu, zabilješke lhičnog iskhustva. I slične stvari.« Philip kimne. »Razumijem.« »Bilježio sam ih već odavna«, reče gospodin Quarles. »Uspomene i misli od pedeset godina — to bi mogao biti dobar naslov. Mnogo ima toga u mojim bilježnicama. A ovih posljednjih dana bilježio sam u ovo.« On kucne po diktafonu. »Kad je čovjek bolestan, znaš, onda mnogo misli.« On uzdahne. »Ozbiljno.« »Dakako«, suglasi se Philip. »Ako ti je stalo da čuješ...« on pokaže na diktafon. Philip kimne. Gospodin Quarles pripravi stroj. »To će ti dati predodžbu o vrsti stvari. Misli i uspomene. Ovdhje«. On porine stroj preko stola i rivajući ga odbaci komadić papira, koji odleprša na pod. Ležao je ondje na sagu, iskockan. Bila je to križaljka. »Ovdje se sluša.« Philip je slušao. Nakon časka grebenja i tulenja, smiješna parodija glasa njegova oca reče, »ključ spolnog problema; — strast je sveta, manifestacija božanstva.« A onda bez stanke ili prelaza, ali u ponešto drugačijem tonu, nastavi: »najghora stvar u politici je frihvolnost polhitičara. Kad sam jedne noći susreo Asquitha kod večere, zaboravio sam sada gdje, iskoristio sam tu priliku, da mu dokažem potrebu ukidanja smrtne kazne. Jedno od najozbhilnijih pitanja suvremenoga života, ali on je tek
predložio da odemo igrati bridž. Jedinica za mjeru šest slova duga: Veršok. Profinjeni ljudi ne žive u svinjcima, niti se mogu dulje vremena baviti politikom ili poslovima. Priroda ima svoje Helene i svoje malograđane. Nikada nisam dijelio visoko mišljenje rulje o Lloydu Georgeu. Svatko je rođen prirodnim pravom da bude sretan: no kako strahovito tlačenje nastaje kad bilo tko pokuša da zatraži svoje pravo! Brazilska roda, šest slova: Jabiru. Prava veličina je obratno razmjerna pukom neposrednom uspjehu. Ah, thi si:...! Kreštavo tulenje zavlada. »Da, vidim kakve je vrste ta stvar«, reče Philip pogledavši uvis. »Kako se ta stvar zaustavlja? Ah, ovdje je.« On je zaustavi. »Tako mnoge stvari mi padaju na pamet dok ovdje ležim«, reče gospodin Quarles, gledajući uvis, kao da govori prema kakvom avionu. »Takvo bogatstvo! Nikad ih sve ne bih mogao zabilježiti da nije stroja. Divan je. Dhoista divan!«
33 Elinor je imala vremena da telegrafira iz Eustona. Kod dolaska našla je kola koja su je čekala na stanici. »Kako mu je?« upita ona vozača. No Paxton je bio neodređen, nije pravo znao. Privatno je mislio da je to tek jedna od onih smiješnih komedija ni zbog čega, kakve bogataši uvijek prave, naročito kad se radi o djeci. Odvezoše se u Gattenden i krajobraz Chilterna u zrelom večernjem svjetlu bio je tako svečano krasan da se Elinor počela osjećati manje zabrinutom, pa je čak i pomislila da je mogla ostati do posljednjega vlaka. U tom bi slučaju mogla vidjeti Webleyja. No zar nije odlučila da je u stvari gotovo sretna što ga neće vidjeti? Čovjek može biti veseo i žalostan u isto vrijeme. Prolazeći kraj sjevernog ulaza u park, ugledala je ona kroz rešetke na časak invalidsku stolicu lorda Gattendena, gdje stoji upravo unutar vrata. Magarac je pasao travu kraj puta, uzde su visjele, a markiz je bio suviše udubljen u svezak uvezan u debelu crvenu kožu, a da bi mogao misliti na vožnju. Kola pojuriše dalje; ali taj drugi letimični pogled na starca, gdje sjedi i čita; to kratko objavljenje života koji se iživljavao pravilno i bez promjene, na isti, stari, uobičajeni način, djelovao je jednako umirujući, kao i mirna ljupkost bukovih stabala i paprati, zlatnoga zelenila u blizini i ljubičastih daljina. A napokon pokazao se i Gattendenhall! Stara kuća kao da je drijemala u zalazećem suncu, poput životinje koja se sunča. Čovjek bi je gotovo mogao zamisliti da prede. A tratina je bila poput najskupocjenijega baršuna; u zraku bez povjetarca, golema wellingtonija imala je svu dostojanstvenu ozbiljnost kakvog starog gospodina koji je sjeo, meditirajući poslije obilnog obroka. Tu nije ništa moglo biti naročito loše. Ona skoči s kola i poleti ravno stepenicama u dječju sobu. Phil je ležao u krevetu sasvim nepomičan i zatvorenih očiju. Gospođica Fulkes, koja je sjedila do njega, okrene se kad je ona ušla, ustade i pođe joj u susret. Jedan pogled na njeno lice bio je dovoljan da osvjedoči Elinor da su modri i zlatni mir krajobraza, zadrijemala kuća, markiz i njegov magarac lažni tješitelji. »Sve je dobro«, činilo se da govore. »Sve se odvija kao obično.« Ali gospođica Fulkes je izgledala blijeda i prestrašena, kao da je ugledala duha. »Sto je?« prošapta Elinor, kojom je ponovno ovladala sva njena tjeskoba i doda prije no što je gospođica Fulkes imala vremena da odgovori. »Da li spava?« Ako spava, mislila je ona, onda je to dobar znak; izgledao je kao da spava. Ali gospođica Fulkes potrese glavom. Ta je kretnja bila suvišna. Jer pitanje jedva da je izašlo iz Elinorinih usta, kad dijete napravi grčevitu kretnju ispod pokrivača, lice mu se stegne od boli. Ono kratko jecajući zastenje. »Glava ga tako jako boli«, reče gospođica Fulkes. U očima joj se odrazi zaprepaštenje i zdvojnost. »Idite i odmorite se«, reče Elinor. Gospođica Fulkes oklijevajući potrese glavom. »Rado bih bila korisna...« Elinor ostade uporna. »Bit ćete korisniji kad se odmorite...« Ona primijeti da su usnice
gospođice Fulkes zadrhtale, a oči joj nenadano zasjale od suza. »Idite«, reče ona i tješeći joj stisne, ruku. Gospođica je Fulkes posluša nenadanom spremnošću. Pobojala se da bi mogla udariti u plač prije no što stigne u svoju sobu. Elinor sjedne do kreveta. Ona uhvati malu ruku što je ležala na pokrivaču i prijeđe prstima kroz svijetlu kosu djeteta, milijući ga i tješeći. »Spavaj«, prošapta ona, dok su ga njeni prsti milovali, »spavaj, spavaj.« No dijete se nelagodno micalo; i svaki bi se čas njegovo lice izobličilo od nenadane boli; ono potrese glavom, kao da nastoji otresti stvar koja mu je zadavala bol i kratko jecajući zastenje, a Elinor, nagnuvši se nad njega osjeti kao da joj srce drobe u grudima, kao da je neka ruka drži za grlo, gušeći je. »Drago moje«, reče ona usrdno ga moleći da ne trpi. »Drago moje.« I ona stisne malu ruku još jače, pritisne jače svoj dlan na njegovo vruće čelo, kao da hoće prigušiti bol ili bar ojačati uzdrhtalo tjelešce protiv njegovih napadaja. A sva joj je volja zapovijedala boli da pod njenim prstima prestane, da iziđe iz njega — iz njega, kroz njene prste, u njeno vlastito tijelo. No on se još uvijek nemirno vrpoljio na krevetu, okrećući glavu s jedne strane na drugu, čas privukavši noge, čas ih ispruživši oštrim grčevitim zamahom ispod pokrivača. A bol se je još uvijek vraćala ubadajući ga; lice mu se grčilo od muke, otvorene bi usnice uvijek iznova izustile jecajući krik. Ona mu je gladila čelo i šaptala nježne riječi. A to je bilo sve što je mogla učiniti. Osjećaj bespomoćnosti gušio ju je. Nevidljive ruke jače su joj stisnule grlo i srce. »Što ti se čini, kako mu je?« upita gospođa Bidlake, kad joj je kći sišla dolje. Elinor ne odgovori nego okrene lice u stranu. Pitanje joj je izazvalo navalu suza u oči. Gospođa Bidlake je obujmi i poljubi, Elinor sakrije lice na majčinu ramenu. »Moraš biti jaka«, ponavljala je ona samoj sebi. »Ne smiješ plakati, ne smiješ klonuti, budi jaka. Da bi njemu pomogla.« Majka je jače pritisne uza se. Tjelesni ju je dodir tješio i davao joj snagu za koju je molila. Ona sabra snagu i duboko uzdahnuvši proguta jecaje u grlu. Pogleda gore u majku i zahvalno se osmjehne. Usnice su joj se ponešto tresle; ali volja je pobijedila. »Glupa sam«, reče ona ispričavajući se »nisam se mogla svladati. Tako je strašno gledati ga gdje bespomoćno trpi. Strašno je. Čak i kad čovjek zna da će na kraju sve biti dobro.« Gospođa Bidlake uzdahne. »Strašno«, ponovi ona, »strašno«, i zatvori oči zamišljena i zbunjena. Nastade tišina. »Uzgred rečeno«, nastavi ona ponovno ih otvorivši da bi pogledala u kćer, »držim da bi trebala pripaziti na gospođicu Fulkes. Ne znam da li je njen utjecaj uvijek potpuno dobar.« »Utjecaj gospođice Fulkes?« reče Elinor otvorivši iznenađeno oči. »Ali ona je najugodnija, najsavjesnija...« »O, ne to, ne to!« reče gospođa Bidlake žurno. »Mislim na njezin umjetnički utjecaj. Kad sam prekjučer otišla gore da vidim Phila, našla sam je gdje mu pokazuje tako strašno vulgarne slike psa.« »Bonza?« natukne Elinor.
Njena majka kimne. »Da, Bonza.« Izgovarala je tu riječ s izvjesnom odvratnošću. »Ako hoće da ima slike životinja, zato postoje tako izvanredne reprodukcije perzijskih minijatura u Britanskom muzeju. Tako je lako pokvariti ukus djeteta... Ali Elinor! Draga moja!« Elinor se počela nenadano i nesavladivo smijati. Nesavladivo smijati i plakati. Sam bol ona je mogla nadvladati, ali bol udružen s Bonzom, bijaše neodoljiv. Nešto je u njoj puklo i ona se našla gdje jeca od žestokog, bolnog i histeričnog smijeha. Gospođa Bidlake je bespomoćno potapša po ramenu. »Draga moja«, ponavljala je ona neprestano. »Elinor!« Trgnut iz mučnog i strašnog drijemeža vikao je John Bidlake srdito iz knjižnice. »Prestanite s tim gakanjem«, zapovjedi bijesni i tužni glas. »Za ime božje.« No Elinor nije mogla prestati. »Kriješti poput papige«, nastavi John Bidlake mrmljajući u sebi. »Nekakva idiotska šala. Kad čovjeku nije dobro... ∗ »A sada, za božje ime«, reče Spandrell grubo, »saberi se.« Illidge pritisne rupčić na svoja usta; bojao se da mu ne pozli. »Mislim da ću na časak leći«, prošapta on. No kad je probao hodati, bilo je to kao da su noge ispod njega mrtve. Dok se vukao k sofi, izgledao je poput uzeta čovjeka. »Tebi je potreban gutljaj alkohola«, reče Spandrell. On pređe preko sobe. Boca konjaka stajala je na ormaru, i on se vrati iz kuhinje s čašama. Natoči dva prsta alkohola. »Evo. Popij to.« Illidge prihvati i gutne. »Čovjek bi mislio da putujemo preko Kanala«, nastavi Spandrell bijesnom porugom, pijući konjak. »Studija u zelenom i žutom — tako bi te Whistler sada opisao. Poput zelene jabuke. Poput mahovine.« Illidge ga na časak pogleda a onda se okrene bez snage da podnese uporni pogled tih sivih očiju. Nikada nije prije osjećao takvu mržnju prema Spandrellu kao sada. »A da se i ne kaže zelen poput žabe, zelen poput sluzi, zelen poput splačina«, nastavi drugi. »Oh, prestani!« poviče Illidge glasom koji je ponovno stekao nešto svoje zvučnosti i koji jedva da je titrao. Spandrellova poruga ojačala je njegove živce. Mržnja je stimulans jednako kao i konjak. On povuče još jedan žestoki gutljaj. Nastade tišina. »Kad osjetiš sklonost«, reče Spandrell spustivši svoju praznu čašu, »možeš doći da mi pomogneš čistiti.« On ustade i izgubi se iza pregrade s vida. Tijelo Everarda Webleyja ležalo je ondje gdje je bilo palo, na boku, a ruke su mu bile ispružene preko poda. Kloroformom natopljeni rupčić još je uvijek pokrivao lice. Spandrell se sagne i strgne ga. Sljepočica, koja je bila udarena, ležala je na podu; gledano odozgo, lice se činilo kao da nije ranjeno. Držeći ruke u džepovima, Spandrell je stajao gledajući dolje u tijelo. »Prije pet minuta«, reče on u sebi, formulirajući svoje misli riječima, da bi njegovo shvaćanje njihova značenja moglo biti potpunije, »prije pet minuta, bilo je