Aldous Huxley - Kontrapunkt

»To je laž!« No moglo se razabrati da ju je škakljiva optužba u stvari veselila. Poput pasa, pomisli on. Ali srce, srce... Srce je bilo Burlapov specijalitet. »Vi nikad nećete napisati dobru knjigu«, bio je on rekao proročanski, »izuzevši ako budete pisali iz srca.« Bilo je to istina; Philip je to znao. No zar je Burlap onaj koji mu je to trebao kazati, Burlap, čije su knjige bile tako preosjećajne da su izgledale kao da dolaze iz želuca, nakon sredstava za povraćanje? Kad bi se on dao u potragu za veličajnim jednostavnostima, rezultati bi bili ništa manje odvratni. Bolje je da uzgaja svoj vlastiti vrt kako najbolje zna i može. Bolje je da ostane uporno i odano ono što jest. Ono što jest? No to pitanje istovjetnosti bilo je upravo jedan od Philipovih kroničnih problema. Bilo je za nj tako lako da bude gotovo ma tko, teoretski i pomoću vlastite inteligencije. Imao je takvu snagu asimilacije da mu je često prijetila opasnost da neće moći razlikovati asimilatora od asimiliranoga, da neće znati u mnogostrukosti svojih uloga tko je glumac. Ameba, kad naiđe na plijen proteče oko njega, proguta ga i krene dalje. U duhu Philipa Quarlesa bilo je nešto ameboidno. Bio je on poput mora duhovne protoplazme, koja je mogla da teče u svim pravcima, da proguta svaki predmet na svom putu, da se zavuče u svaku pukotinu, da ispuni svaki kalup i da nakon što je progutala, ispunila i protekla prema drugim zaprekama, drugim udubinama, ostavi prve prazne i suhe. U razna vremena svog života, pa čak i u istom trenu, on je ispunjavao najrazličitije kalupe. Bio je cinik ali također i mistik, filantrop i prezrivi mizantrop; pokušao je da živi životom hladnog i stoičkog razuma, a u drugo vrijeme težio za nerazboritošću prirodna i necivilizirana života. Izbor kalupa ovisio je u svakom danom trenutku o knjigama što ih je čitao i ljudima s kojima se družio. Burlap, primjerice, promijenio je tok njegova duha u one mističke kanale koje ovaj nije ispunjavao otkad je u svojim studentskim danima otkrio Boehmea. A onda je progledao Burlapa i protekao dalje, ali ipak spreman da se dade svaki čas navesti da ponovno proteče natrag, kadgod se bude činilo da to okolnosti traže. On je proticao natrag ovaj čas, a kalup je imao oblik srca. Gdje li je bila ona ličnost kojoj bi morao biti lojalan? Misionarke prođoše šuteći. Pogledavši preko Elinorina ramena, opazi on da ona čita Tisuću i jednu noću u Mardrusovu prijevodu. Burttove Metafizičke osnove moderne nauke ležale su mu na koljenima; on ih podigne i potraži mjesto gdje je stao. Ili možda vlastito ja i ne postoji? pitao se on. Ne, ne, to je neodrživo, to proturječi i neposrednom iskustvu. On pogleda preko vrška knjige na golemo, modro blještavilo mora. Bitni karakter vlastitog »ja« sastoji se upravo u toj žitkoj i neizobličivoj sveprisutnosti, u toj sposobnosti da poprimi sve oblike a da ipak ne ostane ukrućeno u ma koji lik, da prima i, jednakom lakoćom, briše utiske. Takvim krutim i gorućim zaprekama oko kakvih je mogao da proteže, da ih prelije i da im dopre do plamenog srca ostajući sam hladan, nije on mogao dugovati nikakvu trajnu lojalnost. Kalupi bi se isto tako lako ispraznili kao što su se ispunjavali, a preko zapreka se prelazilo. No bitna žitkost koja bi prešla kamo joj se svidjelo, hladni ravnodušni tijek intelektualne radoznalosti — to je ostajalo i tome je pripadala njegova lojalnost. Ako je postojao ma i jedan način života u koji bi mogao trajno vjerovati, onda je to bila mješavina pironizma i stoicizma, koja mu se činila, a on je

bio ispitujuće đače među filozofima, vrškom ljudske mudrosti, te je u njen kalup skeptičke ravnodušnosti salio svoju bestrasnu mladost. Protiv piranske neizvjesnosti suda i stoičke ravnodušnosti on se često bunio. No da li mu je pobuna ikad bila doista ozbiljna? Pascal ga je učinio katolikom — no jedino tako dugo, dok je svezak Pensées bio pred njim otvoren. Bilo je trenutaka kad bi, u društvu Carlylea ili Whitmana ili živahne Browningove vjerovao u krepost radi kreposti. A onda bio je tu Mark Rampion. Nakon nekoliko sati u društvu Marka Rampiona, on bi doista vjerovao u plemenito divljaštvo; osjećao se osvjedočen da ponosno svjesni intelekt treba da se malo ponizi i prizna zahtjeve srca, da, i one utrobe, slabina, kosti, kože i mišića na pristojan udio u životu. I opet srce! Burlap je imao pravo, čak ako i jest šarlatan, neka vrst varalice u igri na naprstak osjećaja. Srce! No uvijek, ma šta on radio, znao je sasvim dobro u skrovitim dubinama svoga bića da nije katolik, da ne živi kreposno, da nije mistik ni plemeniti divljak. Pa ako je kadšto i nostalgično želio da bude jedno ili drugo od ovih bića, ili sva ova najednom, on se uvijek potajno veselio, da nije ni jedno od njih i da je slobodan, iako je njegova sloboda na čudan, paradoksalni način sprečavala i ograničavala njegov duh. »Ona tvoja jednostavna priča«, reče on glasno, »mi ne odgovara.« Elinor podigne glavu s Tisuću i jedne noći, »koja jednostavna priča?« »Ona što si htjela da je napišem.« »A ta!« Ona se nasmija. »Dugo si o njoj mozgao.« »Ne bi mi bila prikladna«, objasni on. »Morala bi biti solidna i duboka. A ja sam opsežan; opsežan i žitak. Ne bi mi odgovarala.« »To sam ti mogla reći prvi dan kad sam te vidjela«, reče Elinor i vrati se Šeherezadi. »A ipak«, pomisli Philip, »Mark Rampion ima pravo. Također i u praksi; a to čini stvar još značajnijom. U svojoj umjetnosti i u životu, kao i u teorijama. A ne kao Burlap.« On se sjeti s odvratnošću Burlapovih bljutavih uvodnih članaka u Worldu. Sličnih duhovnom putu preko Engleskog kanala. A tako gadan, sluzav način života. No Rampion je bio dokaz svojih vlastitih teorija. »Kad bih mogao uloviti nešto od njegove tajne!« Philip u sebi uzdahne. »Otići ću ga posjetiti čim stignem kući.«

15 Za vrijeme tjedana koji su slijedili iza njihove konačne scene, Walter i Marjorie živjeli su u odnosima naročite i neprijatne neiskrenosti. Bili su obazrivi jedno prema drugome, vrlo uljudni i kad god su se našli zajedno sami, razgovarali bi dugo o običnim stvarima. Ime Lucy Tantamount nikada nije bilo spomenuto i nikad se nisu pravile primjedbe zbog Walterovih gotovo stalnih noćnih odsutnosti. Šutke je postojao sporazum da treba glumiti kao da se ništa nije dogodilo, i da je sve najbolje u najboljem od svih mogućih svjetova. U prvom proplamsaju bijesa, Marjorie je doista počela da sprema svoje stvari. Ona će odmah otići, još te iste noći, prije nego što se on vrati. Pokazat će mu da postoje granice uvredama i nepravdama što ih je morala trpjeti. Doći kući sa zadahom parfema te žene! To je odvratno. On kao da misli da mu je ona tako ropski odana i tako materijalno ovisna o njemu da je može neprestano vrijeđati, ne bojeći se ni najmanje da će je izazvati na otvorenu pobunu. Ona je učinila pogrešku što već prije tome nije stala na kraj. Nije smjela dopustiti da je dirne njegova nesreća prošle noći. No bolje i kasno negoli nikad. Ovaj put bilo je to konačno. Morala je misliti na vlastito dostojanstvo. Ona izvuče kovčege iz spremišta i počne spremati svoje stvari. No kamo da ide? Što da radi? Od čega da živi? Ta su se pitanja nametala sve upornije svake minute. Jedini rod što ga je imala, bila je udata sestra, koja bijaše siromašna i imala njoj nesklona muža. Gđa Cole se je s njom posvadila. Drugih prijatelja, koji bi je mogli ili htjeli uzdržavati, nije bilo. Nije imala nikakvo zvanje i nije imala nikakvih naročitih sposobnosti. Osim toga na putu je bilo dijete; nikad neće naći posla. A napokon i unatoč svemu ona je veoma voljela Waltera, ljubila ga je i nije znala kako će moći biti bez njega. A on ju je ljubio, još uvijek malo ljubio, kako je vjerovala. A možda će ova ludost nestati sama od sebe; ili će ga možda moći ponovno postupno svratiti na pravi put. A u svakom slučaju bilo je bolje ne raditi naprečac. Napokon, ona ponovno raspremi svoje haljine i odvuče kovčege natrag u spremište. Idući dan počela je igrati svoju komediju pretvaranja i namjerno hinjenog neznanja. Sa svoje strane Walter je bio i suviše sretan da igra ulogu koja mu je bila dodijeljena u komediji. A suvišno je i spomenuti da mu je to, da postupa kao da se ništa naročito nije dogodilo, savršeno odgovaralo. Nestanak njegova bijesa, zadovoljenje njegove želje, svelo ga je iz časovite snage bezobzirnosti na njegovo normalno stanje blage i pokajne plahosti. Na vlakna duha tjelesna umornost djeluje omekšavajući. On se vratio od Lucy osjećajući se krivim da je prema Marjorie počinio veliko zlo i očekujući sa strahom buku, što je bio uvjeren da će je ona podići. No ona je spavala kad se on došuljao u svoju sobu. Ili se bar pretvarala da spava, nije ga zazvala. A idući dan bio je tek više no uobičajeno uljudni i formalni način njena pozdrava što je jedva i dalo naslutiti nešto neobičnoga. Silno zadovoljan,

Walter je uzvraćao značajnu šutnju šutnjom i uljudno trivijalnu odgojenost odgojenošću, koja je, u njegovu slučaju, bila više nego tek formalna, jer mu je dolazila iz srca, jer je bila iskreni pokušaj (tako mu je nelagodno bilo pri duši) da joj bude od koristi, da je zabrinuto i srdačno odšteti za prošle uvrede, da je unaprijed zamoli oproštenje za nepravde koje nije imao namjere da počinja u budućnosti. Da nije bilo nikakve vike, nikakvih prijekora nego jedino uljudna šutnja, kao da ona ništa ne zna, bilo je za nj veliko olakšanje. No kako su dani prolazili, Walter je počeo osjećati neiskrenost njihovog odnosa sve neugodnije. Ta mu je komedija išla na živce, a šutnja ga je optuživala. On je postajao sve uljudniji, pažljiviji i srdačniji; no iako ju je doista volio, iako je iskreno želio da je usreći, njegovi posjeti svake noći Lucy uzrokovali su da čak i njegova iskrena odanost prema Marjorie izgleda kao laž, a njegova stvarna pažnja dobije izgled hipokrizije, čak i za njega samog, tako dugo dok bude ustrajao da čini u međuvremenu ljubaznosti, upravo ono što je znao da je čini nesretnom. »No kad bi samo«, reče on za sebe nemoćnim prijekornim bijesom, »kad bi samo bila zadovoljna onim što joj mogu dati i prestala se gristi zbog onoga što joj ne mogu dati.« (Jer bilo je očito, unatoč komediji šutnje i uljudnosti, da se je ona u sebi mučila. Njeno mršavo izmučeno lice bilo je samo za sebe dovoljno da natjera u laž namještenu ravnodušnost njena vladanja.) »Ono što joj mogu dati je tako mnogo. Što joj ne mogu dati, tako nevažno. U najmanju ruku za nju«, doda on; jer nije imao nikakve namjere da otkaže svoj nevažni sastanak s Lucy te večeri. Tek što je užio, već je i prezreo; Bezumno užitak tražio; i tek časak kasnije, Bezumno mrzio. Književnost je kao obično imala krivo. Ne samo da ga to što je imao i uživao nije nagnalo da mrzi i prezire, nego ga je još i sililo da čezne da još više ima i uživa. Istina, on se još uvijek prilično stidio svoje čežnje. Htio je da ova bude opravdana nečim uzvišenijim — ljubavlju. (»Na koncu konca«, umovao je on, »u tome da čovjek u isto vrijeme ljubi dvije žene nema ništa nemoguće i neprijatno. Da ih doista ljubi.«) Svoje izljeve strasti on je popraćivao svom delikatnom i dražesnom nježnošću svoje prilično slabe prirode koja je još uvijek bila u razvojnom stanju. Prema Lucy postupao je ne kao prema krutoj bezobzirnoj tražiteljici užitaka, što ju je tako jasno u njoj prepoznao prije nego što joj je postao ljubavnikom, nego kao prema idealnom, gracioznom i osjećajnom biću, koje se mora obožavati jednako kao i željeti, neku vrst mješavine djeteta, majke i ljubavnice, koju čovjek mora i štititi i biti od nje materinski zaštićen, ali biti i muževan i da! ljubiti je faunski. Senzualnost i sentiment, želja i nježnost jednako su često prijatelji kao i neprijatelji. Ima ljudi koji tek što su užili odmah i prezru ono što su užili. No ima i drugih, u kojih je užitak vezan s dobrotom i srdačnošću. Walterova želja da opravda svoje čežnje s ljubavi, bila je jedino, u svojoj biti, jasni moralni izražaj njegove prirodne težnje da djelo spolnog užitka spoji s osjećajem nježnosti, u isto se vrijeme osjećajući poput viteškog zaštitnika i djetinje ponizan. U njega je senzualnost izazivala nježnost; i obratno,

gdje nije bilo senzualnosti, nježnost je ostala nerazvijena. Njegovi su odnosi sa Marjorie bili suviše bespolni i platonski da bi bili potpuno nježni. Kruti, bijesno cinički senzualist u Walteru bio je onaj koji je pobijedio Lucy. No provedena u djelo njegova ga je senzualnost činila sentimentalnim. Walter koji je držao Lucy golu u svojim rukama, bio je drugačiji od Waltera koji je to tek želio; a ovaj novi Walter morao je zbog samog vlastitog opstanka vjerovati da Lucy ne manje nježno osjeća pod utjecajem njegova milovanja negoli on sam. Nježnost može jedino živjeti u atmosferi nježnosti. Da i nadalje vjeruje, kao što je stari Walter vjerovao, da je ona kruta, sebična, nesposobna da osjeti topli osjećaj, bilo bi ubilo blagu nježnost novoga Waltera. On je činio sve što je mogao da zavara sama sebe. Svaka kretnja umora i predavanja bila je od njega spremno protumačena kao znak unutarnjeg mekšanja, povjerenja i predanosti. Svaka ljubazna riječ — a Lucy je bila suvremeno darežljiva sa svojim »dragima« »anđelima« i »ljubljenima«, svojim zanosnim ili laskavim izrekama — bila je pohranjena kao riječ što dolazi ravno iz dubine srca. Na ove znakove prividne mekoće i toplote osjećaja on je odgovarao zahvalnim udvostručenjem svoje vlastite nježnosti; a ova udvostručena nježnost dvostruko je težila da otkrije odgovarajuću nježnost u Lucy. Ljubav je rađala u njemu želju da bude ljubljen. Želja da bude ljubljen izazivala je iznuđeno nesigurno uvjerenje da je ljubljen. Uvjerenje da je ljubljen jačalo je njegovu ljubav. I tako je taj zatvoreni proces pojačavan od samoga sebe počinjao iznova. Lucy je bila dirnuta njegovom udivljenom nježnošću, dirnuta i iznenađena. Ona ga je uzela, jer joj je bilo dosadno, jer su mu usnice bile tako meke, a ruke znale kako da miluju, i jer je u posljednjem času našla zabavu i bila obradovana njegovim naglim obratom od potištenosti do pobjedonosne drskosti. Kako li je čudno bilo to veče! Walter je sjedio nasuprot njoj kod večere s onim krutim izrazom u licu, kao da je strašno bijesan; no bio je vrlo zabavan, pričao je najzajedljivije pričice o svakome, navodio najfantastičnije i najgrotesknije pojedinosti historijskih podataka, najzačudnije citate iz starih knjiga. Kad je večera prošla rekao je, »vratit ćemo se natrag u tvoju kuću.« No Lucy je htjela da ode da vidi točku programa Nellie Wallaceove u Victoria Palaceu i da se onda svrati u Embassy da nešto založi i malo pleše, pa da se onda možda odveze do Cutheberta Arkwrighta nadajući se da će možda... Ne da je imala ikakvu pravu i izrazitu želju da ode u variete, ili na ples, ili da sluša Cuthebertovo pričanje. Ona je jedino željela da afirmira svoju volju protiv Walterove. Ona je jedino željela da vlada, da bude vođa i da čini ono što se njoj sviđa, a ne ono što on hoće. No Walter se nije dao smesti. On ne reče ništa, nego se tek nasmiješi. A kad je taksi stigao pred vrata restauranta, on rekne adresu u Bruton Streetu. »No to je silovanje«, pobuni se ona. Walter se nasmije. »Još nije«, odgovori on. »No bit će.« I u sivo i ružičasto obojenoj gostinjskoj sobi gotovo da je i bilo. Lucy je izazivala i podavala se svim ispadima senzualnosti. No ono što nije očekivala da izazove bila je obožavajuća i strastvena nježnost, koja je slijedila iza tih prvih žestokih ispada. Kruti izgled bijesa nestao je s njegova lica i činilo se kao da je s njega bila strgnuta

zaštitna prevlaka i da je ostao gol u drhtavoj golotinji udivljene ljubavi. Njegova su milovanja bila poput blaženja boli ili straha, poput umirivanja bijesa, poput nježnih žrtava okajanja. Riječi su mu bile kadšto poput prošaptanih isprekidanih molitava bogu, kadšto riječi utjehe prošaptane bolesnom djetetu. Lucy je bila iznenađena, dirnuta i gotovo postiđena ovom strastvenošću nježnosti. »Ne, nisam ja takva, nisam takva«, prosvjedovala je ona umjesto odgovora na njegovo tiho obožavanje. Nije mogla prihvatiti ljubav osnovanu na krivim pretpostavkama. No njegove su meke usnice koje su joj dirale kožu i vršci njegovih prstiju, kojima ju je blago milovao, izazivali u nje blagu i meku nježnost, magično je pretvarali u nježni, ljupki, osjećajni predmet svoga obožavanja, prožimali je električki svim onim osobinama što ih je njegov šapat pridavao, a kojih se ona odricala. Ona privuče njegovu glavu na svoje grudi i provuče svoje prste kroz njegovu kosu. »Dragi Walter«, šaptala je ona, »dragi Walter«. Nastade duga tišina, topla, tiha tišina. A onda nenadano, upravo zato što je ta tiha tišina bila tako duboka i savršena i zbog toga u njenim očima u svojoj biti prilično apsurdna, pa čak i dosta opasna u svojoj savršenoj impersonalnosti, prilično opasna njenoj svjesnoj volji, upita ga ona »zar si usnuo, Walter« i uštine ga za uho. Idućih dana Walter je očajno činio sve što je mogao da se uvjeri da i ona ima sve one osjećaje, što ih je sam doživljavao. No Lucy mu to nije olakšavala. Nije htjela da osjeti onu duboku nježnost koja znači predavanje volje, nestajanje osobne odvojenosti. Ona je htjela biti ono što jest, Lucy Tantamount, da potpuno vlada položajem, da svjesno uživa do posljednjih granica, da se bezobzirno zabavlja; da bude slobodna, ne samo materijalno i legalno, nego i emocionalno — da bude emocionalno slobodna da ga uzme ili ne. Da ga odbaci, upravo kao što ga je uzela, ma koji časak, kadgod joj se to prohtije. Nije se željela predati. A ta njegova nježnost — bila je izvan sumnje tako dirljiva, laskava i sama po sebi dražesna, no ponešto apsurdna i u svojoj upornoj težnji da naiđe na odjek s njene strane, doista prilično dosadna. Ona bi se malo prepustila, da je zanese, dopuštala da bude njegovim milovanjem prožeta s nešto njegove nježnosti; no samo da se nenadano odmakne od njega i postane bockavo i izazovno hladna. A Walter bi se trgnuo iz svoga sna ljubavi u stvarnost onoga što je Lucy nazivala »razonodom«, u hladno danje svjetlo oštro svjesne, nasmijano promišljene senzualnosti. Ona mu nije dopuštala da nađe za sebe opravdanje, ni da ublaži svoju krivicu. »Ljubiš li me?« upitao ju je on jedne noći. Znao je da ga ne ljubi. No perverzno je želio da mu ona jasno potvrdi ono što je znao. »Ja držim da si mi drag«, reče Lucy. Ona mu se nasmiješi. No Walterove su oči ostale uporno tmurne i očajne. »No, da li me ljubiš?« ustrajao je on. Naslonjen na lakat nadvio se on nad nju gotovo prijeteći. Lucy je ležala na leđima, ruku skrštenih ispod glave, a plosnate su joj grudi bile podignute od napetosti pruženih mišića. On pogleda dolje na nju; pod njegovim prstima bila je obla elastična toplina tijela, što ga je tako potpuno i sasvim

posjedovao. No vlasnik tijela smiješio se uvis prema njemu kroz poluzatvorene trepavice, dalek i nedostignut. »Da li me ljubiš?« »Ti si dražestan.« Nešto slično ruganju svjetlucalo je među tamnim trepavicama. »Ali to nije odgovor na moje pitanje. Ljubiš li me?« Lucy slegne ramenima i napravi slabu grimasu. »Ljubav?« ponovi ona. »To je prilično velika riječ, zar ne?« Oslobodivši jednu od svojih ruku ispod glave podigne je ona da ga lako povuče za uvojak smeđe kose, što je pao preko Walterova čela. »Kosa ti je previše duga«, reče ona. »A zašto si me onda htjela imati?« ustrajao je Walter. »Kad bi samo znao kako nemoguče izgledaš s tim tvojim ozbiljnim licem i kosom na očima!« Ona se nasmija. »Poput ovčarskog psa, kad trpi od konstipacije.« Walter zabaci natrag obješeni uvojak. »Hoću da čujem odgovor«, nastavi on uporno. »Zašto si me uzela?« »Zašto? Jer me je to zabavljalo. Jer sam te htjela uzeti. Zar to nije prilično jasno?« »Bez ljubavi?« »Zašto uvijek moraš da uvlačiš ljubav?« upita ona nestrpljivo. »Zašto?« ponovi on. »Ali kako je možeš izostaviti?« »No ako mogu imati što hoću bez nje, zašto bih je uvlačila? A osim toga čovjek je ne uvlači. Ona ga zadesi. Kako rijetko! Ili možda ga nikada ne zadesi; ne znam. Kako bilo, što da čovjek čini u međuvremenu?« Ona ga ponovno uhvati za uvojak i povuče njegovo lice dolje prema svojem. »U međuvremenu, dragi Waltere, ti si tu.« Usta su mu bila tek koji palac udaljena od njenih. On ukoči šiju ne hoteći se dati povući imalo niže. »A da se o svim drugima i ne govori«, reče on. Lucy ga još jače povuče za kosu. »Idiote!« reče ona namrštivši se. »Umjesto da budeš zahvalan za ono što si dobio.« »No što sam dobio?« Njeno se tijelo protezalo oblo, baršunasto i toplo pod njegovom rukom; no on je gledao u njene podrugljive oči. »Sto sam dobio?« Lucy se još uvijek mrštila. »Zašto me ne poljubiš?« upita ona kao da predaje ultimatum. Walter ne odgovori i ne pokrene se. »O, vrlo dobro.« Ona ga odrine. »U ovoj igri može dvoje sudjelovati.« Odbijeni se Walter tjeskobno nagne da je poljubi. Glas joj je bio tvrd od prijetnje; on se poboja da će je izgubiti. »Ja sam budala«, reče on. »Jesi.« Lucy okrene lice. »Oprosti mi.« No ona nije htjela da se pomiri. »Ne, ne«, reče ona i kad je on metnuvši ruku pod njen obraz pokušao da joj okrene lice natrag k svojim poljupcima, ona izvede naglu žestoku kretnju i ugrize ga u jagodicu palca. Pun mržnje i požude uzeo je on silom. »Razbijaš li sebi još uvijek glavu s ljubavi?« upita ona napokon prekinuvši tišinu onog tromog oporavljanja, koje uvijek dolazi iza groznice ispunjenih želja. Oklijevajući i gotovo bolno Walter se probudi da odgovori. Njeno pitanje u toj dubokoj tišini bilo je poput proplamsaja žigice u noćnoj tami. Noć je beskrajna, golema, probodena zvijezdama. Čovjek upali žigicu, i sve zvijezde u tren oka

nestanu; nema više udaljenosti ni dubina. Svemir se svede na malu osvijetljenu špilju izdubenu iz krute tame, ispunjenu jarko osvijetljenim licima, rukama, tjelesima i poznatim bliskim predmetima svakodnevnog života. U toj dubini tamne tišine Walter je bio sretan. Oporavljajući se iza groznice držao ju je on u naručju, ne mrzeći je više, ispunjen snenom nježnošću. Duh kao da mu je lebdio u toploj vedrini između bitka i uništenja. Ona se gane u njegovim rukama, progovori i ta čudesna nezemaljska vedrina zatitra i slomi se poput glatkog odraza naglo uznemirene vodene površine. »Nisam ni o čemu razbijao glavu.« On otvori oči i ugleda je gdje ga promatra nasmiješeno i radoznalo. Walter se namrgodi. »Zašto zuriš u mene?« upita on. »Nisam znala da je to zabranjeno.« »Zar si čitavo to vrijeme gledala ovako u mene?« Ta mu je pomisao bila čudno neprijatna. »Satima«, odgovori Lucy. »Ali s obožavanjem, uvjeravam te. Držim da si izgledao doista čarobno. Prava usnula ljepota.« Ona se smiješila podrugljivo; ali je govorila istinu. Estetski, s razumijevanjem poznavaoca, ona mu se doista divila, kad je ležao ondje, blijed, zatvorenih očiju i kao mrtav, uz njen bok. Waltera nije laskanje ublažilo. »Ne volim da trijumfiraš nada mnom,« reče on još uvijek namršten. »Trijumfiram?« »Kao da si me ubila.« »Koliko je nepopravljivi romantik«! ona se nasmija. No bilo je to ipak istina. On je doista izgledao mrtav; a smrt, pod tim okolnostima, imala je na sebi ponešto smiješno i ponižavajuće. Ona sama živa, budno i svjesno živa, proučavala je njegovo divno mrtvilo. S udivljenjem, ali i hladno zabavljajući se, gledala je ona na taj blijedi izvanredni stvor, što ga je bila upotrijebila sebi za užitak, a koji je sada bio mrtav. »Kakva budala!« mislila je ona. »I zašto ljudi prave same sebe nesretnima, umjesto da prihvate razonodu koja im se pruža?« Ona je izrazila te misli u podrugljivu pitanju, što je dozvalo Waltera iz njegove vječnosti. »Razbija glavu o ljubavi — kakva je budala!« »A ipak«, ustrajao je Walter, »ti si trijumfirala.« »Romantik, romantik!« rugala se ona. »Ti misliš na tako apsurdno nesuvremeni način o svemu. O ubijanju, trijumfiranju nad leševima i ljubavi i svemu tome sličnome. To je apsurdno. Isto bi tako mogao baš hodati naokolo u sakou s dugim repovima. Nastoj da budeš malo više moderan.« »Meni je milije biti human.« »Živjeti moderno znači brzo živjeti«, nastavi ona. »Čovjek ne može danas sobom vući pun vagon ideala i romantizma. Kada se putuje avionom, onda se mora ostaviti tešku prtljagu iza sebe. Dobra staromodna duša bila je sasvim na mjestu onda kad su ljudi sporo živjeli. No danas je ona suviše glomazna. Nema za nju mjesta u avionu.« »Čak niti za srce?« upita Walter. »Meni nije toliko stalo do duše.« Njemu je nekoć bilo mnogo stalo do duše. Ali sad, kad se njegov život nije više sastojao u

tome da čita filozofe, on se nekako manje za nju zanimao. »Ali srce«, doda on, »srce...« Lucy potrese glavom. »Možda je to šteta«, prizna ona. »Ali čovjek ne može dobiti nešto za ništa. Ako voliš brzinu, ako hoćeš svladavati prostor, ne možeš imati prtljage. Čovjek mora znati što hoće i biti pripravan da za to plati. Ja točno znam što hoću; zbog toga i žrtvujem prtljagu. Ako se tebi sviđa da putuješ u teretnim kolima za namještaj, možeš. No nemoj očekivati da ja pođem s tobom, slatki moj Waltere. I nemoj očekivati da uzmem tvoj veliki glasovir u moj dvosjedni monoplan.« Nastade duga tišina, Walter zatvori oči. On zaželi da je mrtav. Trgne ga dodir Lucyne ruke na licu. Osjeti kako ona prima njegovu donju usnicu, između palca i kažiprsta. Ona je blago uštine. »Imaš jako slatka usta«, reče ona.

16 Rampionovi su živjeli u Chelseu. Kuća im se sastojala iz velikog studija sa tri ili četiri male sobe uza nj. Vrlo prijatno mjestašce, na svoj prilično derutni način, pomisli Burlap, kad je pritisnuo na zvono tog subotnjeg popodneva. A Rampion ga je kupio ni za što, doslovce ni za što, upravo prije rata. Nije trebao plaćati nikakve poslijeratne poreze. Čisti dar od stotinu i pedeset funti godišnje. Sretni momak, pomisli Burlap, zaboravivši na časak da i on sam živi besplatno kod Beatrice, sjetivši se jedino da je upravo potrošio dvadeset i četiri šilinga i devet penija na ručak za sebe i Molly d’Exergillod. Mary Rampion otvori vrata. »Mark vas očekuje u studiju«, reče ona kad su izmijenili pozdrave. Ali koga li boga, mislila je ona u sebi, koga li boga podržava to prijateljstvo s tim stvorom; to je doista neshvatljivo. Ona je sama mrzila Burlapa. »On je neka vrst vrane«, rekla je svome mužu nakon prošlog novinareva posjeta. »Ne, ne, vrane, jer vrane jedu jedino strvinu. On je parazit, koji se hrani živim nosiocem, i to uvijek najizabranijim što ga može naći. Ima on nos za najizabraniju hranu; to mu moram priznati. Duhovna pijavica, to je on. Zašto mu puštaš da ti siše krv?« »A zašto da ne siše?« odvrati Mark. »On mi nimalo ne škodi, a zabavlja me.« »Ja mislim da on draška tvoju taštinu«, reče Mary. »Laskavo je imati parazite. To je kompliment kakvoće tvoje krvi.« »A osim toga«, nastavi Rampion, »on ima nešto u sebi.« »Dakako da ima nešto u sebi«, odgovori Mary. »Ima tvoju krv u sebi, između ostaloga. I krv svih drugih ljudi od kojih se hrani.« »No, nemoj pretjerivati, ne budi romantična.« Rampion se protivio svim hiperbolama koje nisu bile njegove vlastite. »Sve što mogu da kažem je to da ne volim parazite.« Mary je govorila odlučno. »A drugi put kad dođe, pokušat ću da ga poštrcam s nešto Keatingova praška samo da vidim šta će se dogoditi. Eto ti.« Međutim, taj drugi put je došao, i ona se našla gdje mu otvara vrata i saopćuje da će i sam naći put u atelje, kao da je dobro došli gost. Čak i u atavističkoj Mary bila je moć uljudne navike jača od njene želje da ga pospe Keatingovim praškom za gamad. Burlapove misli, kad je išao prema ateljeu, radile su još uvijek o materijalnom pitanju. Uspomena na ono što je platio za ručak još ga je uvijek pekla. »Rampion ne samo da ne plaća stanarinu«, mislio je on; »on jedva da uopće ima kakvih izdataka. Živeći onako kao što oni žive sa samo jednom služavkom, obavljajući veći dio kućnog posla sami, bez automobila, mora da troše upravo smiješno malo. Istina, oni imaju dvoje djece da odgajaju.« No Burlap uspije nekom vrsti duševnog čarobnjačkog trika u kojem je bio vrlo spretan da to dvoje djece ukloni iz svojeg polja svijesti. »A ipak, Rampion mora da dobrano zarađuje. On vrlo

pristojno prodaje svoje slike i crteže. A ima stalno tržište za ma štogod mu palo na pamet da napiše. Što li samo čini sa svim svojim novcima?« pitao se Burlap prilično neraspoloženo kad je zakucao na vrata ateljea. »Zar on to sve gomila? Ili što?« »Slobodno«, poviče Rampionov glas s druge strane vrata. Burlap udesi svoje lice na osmijeh i otvori. »A, to ste vi«, reče Rampion. »Bojim se da vam baš sada ne mogu stisnuti ruku.« Čistio je svoje kičice. »Kako ste?« Burlap potrese glavom i reče da bi mu trebao odmor no da ga ne može priuštiti. On je hodao po ateljeu pobožno gledajući na slikarije. Sv. Franji jedva da bi se svidio i dio ovog. No kakav život, kakva energija, kakva mašta! Život je, na koncu konca, ono što je važno. »Ja vjerujem u život.« To je prvi članak čovjekove vjere. »Kakav naslov ima ovo?« upita on, zastavši pred platnom na staklu. Brišući ruke dok je dolazio, Rampion prijeđe sobu i stane pored njega. »Ovo«, reče on. »Pa mislim da biste vi to nazvali Ljubav.« On se nasmija; to je poslijepodne uspješno radio i bio izvanredno raspoložen. »Ali manje profinjeni i duševni ljudi mogli bi izabrati nešto manje zgodno za tisak.« Cereći se spomene on nekoliko od manje za tisak zgodnih alternativa. Burlapov smiješak bio je prilično nelagodan. »Ne znam da li biste se vi mogli sjetiti ikakvih drugih«, završi Rampion zlobno. Dok je Burlap bio u njegovoj blizini onda ga je zabavljalo, a u isto vrijeme osjećao je da mu je to upravo dužnost, da bude sablažnjiv. Bila je to mala uljena slikarija. Nisko dolje u lijevom kutu platna, smješteni u neku vrst udubine između tamnih stijena i debala sprijeda te pozadine strmih klisura, nadsvođenih gustom krošnjom, ležala su zagrljena dva lika, muškarca i žene. Dva gola tijela, bijelo ženino, crveno-smeđe muškarčevo. Ova su dva tijela bila izvor čitavog osvjetljenja slike. Pećine i debla sprijeda ocrtavala su se na svjetlu, koje je izlazilo iz njih. Stijena iznad njih zlatila se istim svjetlom. Ono je doticalo donju površinu listova poviše njih, bacajući sjene prema sve gušćoj tami zelenila. Ono je strujalo iz udubine u kojoj su oni ležali dijagonalno preko slike, osvjetljavajući, i, osjećalo se, stvarajući svojim sjajem čudesno raslinje divovskih ruža, zinija i tulipana, konje, leoparde i male antilope koje su dolazile i odlazile između golemih cvjetova, a poviše toga gubila se zelena krajina, ravan za ravni u modrilu, s tračkom mora između gora, a iznad njih bili su oblici golemih, herojskih oblaka na modrom nebu. »To je izvanredno«, reče Burlap, polako naginjući glavu iznad slike. »Ali ja vidim da je vi mrzite«, cerio se Rampion nekako slavodobitno. »Ali zašto to kažete?« prosvjedovao je drugi mučeničkom i blagom tugom. »Zato jer je to slučajno istina. Stvar nije dovoljno kršćanski blaga za vas. Ljubav, tjelesna ljubav, kao izvor svjetla života i ljepote. — O, ne, ne! To je suviše grubo i puteno; to je previše neugodno iskreno.« »No zar me vi smatrate malograđaninom?« »Ne malograđaninom, ne!« Rampionovo izvanredno raspoloženje prštalo je porugom. »Recimo sv. Franjom. Kako, uostalom, napreduje vaš Život toga sveca? Nadam se da ste izradili dobar sočan opis scene gdje on liže gubavce.« Burlap

napravi kretnju prosvjeda. Rampion se naceri, »u stvari je čak i sv. Franjo ponešto suviše odrasao za vas. Djeca ne ližu gubavce. Jedino spolno nastrani mladići to čine. Sv. Hugh od Lincolna to ste vi, Burlap. On je, znate, bio dijete, čisto slatko dijete. Tako drago milo-malo, blago-drago malo stvorenje. Tako nedužno, velikih očiju i puno poštovanja prema ženama kao da su ove same madone. Dolazio je da ga se mazi i da mu se cjelovima blaže boli i priča o siromašnom Isusu — pa čak i da posiše malo mlijeka ako ga je slučajno bilo.« »Nemojte!« prosvjedovao je Burlap. »Dakako, nemojte«, oponašao ga je Rampion. On je volio mučiti tog čovjeka, da ga prisili da izgleda poput kršćanskog mučenika punog opraštanja. Pravo mu budi zato što dolazi izrazom lica odana učenika i zbog toga što je tako odvratno pun obožavanja i poštovanja. »Gegavi mali sv. Hugh velikih očiju. Gegajući se k ženama tako pobožno kao da su ove same madone. Ali koji je ipak turao svoju malu dragu ručicu pod njihove haljine. Koji je dolazio da moli, ali i ostajao da dijeli madonin krevet.« Rampion je znao mnogo šta o Burlapovim ljubavnim aferama i nagađao još više. »Dragi mali - sv. Hugh! Kako li samo dražesno capka u spavaonicu i kako li se samo dražesno djetinje znade uvlačiti među plahte! Nešto ovakvo suviše je grubo i nespiritualno za našeg malog Hughića.« On zabaci glavu unatrag i nasmije se. »Nastavite, nastavite«, reče Burlap. »Ne obazirite se na mene.« A na pogled tog mučeničkog, produhovljenog osmijeha, Rampion udari u još glasniji smijeh. »O bože, o bože!« dahtao je on. »Kad drugi put dođete, imat ću kopiju Ary Schefferove ’Sv. Monike i Sv. Augustina’ za vas. To će vas nesumnjivo usrećiti. Hoćete li da vidite nešto od mojih crteža?« upita on promijenjenim glasom. Burlap kimne. »Ponajviše su to groteske. Karikature. Opominjem vas da su i prilično raskalašene. Ali ako doista hoćete pogledati što radim, onda morate očekivati ono što ćete dobiti.« On otvori mapu što je ležala na stolu. »Zašto kažete da se meni ne sviđaju vaši radovi?« upita Burlap. »Na koncu, vi ste jedan od onih koji vjeruju u život, a to sam i ja. Među nama postoje razlike; ali u većini pitanja naše gledište je isto.« Rampion pogleda na njega. »O, uvjeren sam da jest, znam da jest«, reče on i naceri se. »No, ako znate da je to isto«, reče Burlap, čije oborene oči nisu primijetile cerenje na licu drugoga, »zašto onda mislite da mi se neće vaši crteži svidjeti?« »Doista zašto?« rugao se drugi. »Kad nam je gledište jednako...« »Očito je da ljudi gledajući prizor s istog gledišta moraju biti istovjetni.« Rampion se ponovno naceri. »Q. E. D.« On se ponovno okrene da izvadi jedan od svojih crteža. »Ovo ja nazivam Fosili prošlosti i fosili budućnosti.« On pruži Burlapu crtež. Bio je rađen tintom i akvarelom, neobično uspio i živ. Vijugajući se u obliku divno svedenog slova S, stupala je dijagonalno dolje i preko papira groteskna povorka čudovišta. Dinosauri, pterodaktili, titanotheriji, diplodokusi i ihtiosaurusi hodali su,

plivali ili letjeli na kraju povorke; predstraža je bila sastavljena od ljudskih čudovišta, stvorova golemih glava, bez udova i tijela, koji su gmizali poput puževa na neodređenim sluzavim izraslinama podbratka i šije. Lica su ponajviše bila ona uglednih suvremenika. Među gomilom Burlap prepozna J. J. Thomsona i lorda Edwarda Tantamounta, Bernarda Shawa u pratnji eunuha i starih djevica, sir Olivera Lodgea u pratnji u plašt umotana duha, koji je imao rep i sličnu glavu do kojeg je koracala katodna cijev sir Alfreda Monda, i glavu Johna D. Rockefellera koju je nosio baptistički svećenik jašući na vrancu, dr Franka Cranea i Mrs. Eddy sa svetačkim aureolama i mnoge druge. »Gušteri su izumrli, jer su imali suviše velika tijela i suviše male glave«, reče Rampion objašnjavajući. »Tako nam bar učenjaci neprestano pričaju. Tjelesna veličina je nakon izvjesne granice nešto štetno. No kako je s duhovnom veličinom? Ove budale kao da zaboravljaju da su jednako jednostrano razvijeni, nespretni i nerazmjerno građeni, kao ma koji diplodokus. Oni žrtvuju tjelesni i afektivni život duhovnom životu. No što li misle da će se dogoditi?« Burlap kimne u znak slaganja. »To je ono što sam ja uvijek pitao. Čovjek ne može živjeti bez srca.« »A da se i ne govori o utrobi, koži, kostima i mesu«, reče Rampion. »Oni upravo kreću u propast. A to je i vraški dobro. Jedina je nevolja što oni krećući onamo povlače za sobom i ostatak svijeta. Do vraga njihove oči! Moram priznati da se ljutim što sam osuđen na propast, zato što ovi imbecilni učenjaci, moralisti, spiritualisti, tehničari, književni i politički radnici i svi njima slični nemaju pameti da uvide da čovjek treba da živi kao čovjek, a ne kao čudovište svjesne mozgovnosti i duhovnosti. Grr! Volio bih da ih mogu sve poubijati.« On metne crtež natrag u mapu i izvadi drugi. »Ovdje su dva Nacrta povijesti, onaj nalijevo prema H. G. Wellsu, a onaj nadesno prema meni...« Burlap pogleda, nasmiješi se a zatim se otvoreno nasmija. »Sjajno!« reče on. Crtež nalijevo bio je sastavljen od poteza jednostavnoga crescenda. Iza veoma malog majmuna dolazio je tek neznatno veći pithecantrophus, a iza ovoga opet neznatno veći neandertalski čovjek. Paleolitski čovjek, neolitski čovjek, Egipćanin i Babilonac iz brončanog doba, Grk i Rimljanin iz željeznog doba — likovi su pomalo rasli u veličini. U vrijeme kad su se pojavili Galileo i Newton, čovječanstvo je naraslo do sasvim znatnih dimenzija. Crescendo se nastavljao neprekinuto preko Watta i Stephensona, Faradaya i Darwina, Bessemera i Edisona, Rockefellera i Wanmakera, da dostigne privremeno savršenstvo u likovima Mr. H. G. Wellsa i sir Alfreda Monda. No nije ni budućnost bila zanemarena. Kroz blistavu maglu proročanstva, likovi Wellsa i Monda, postajući sve veći i veći kod svakog ponavljanja, gubili su se u pobjedonosnoj spirali s papira prema utopijskoj neizmjernosti. Crtež nadesno imao je manje optimističku kompoziciju uzvisina i padina. Mali je majmun vrlo brzo procvao u povelika čovjeka brončane dobi, a taj je uzmaknuo pred veoma velikim Helenom i jedva nešto manjim Etruščaninom. Rimljani su ponovno počinjali bivati manjima. Thebaidski monasi jedva su se mogli razlikovati od praiskonskih malih majmuna. Iza njih dolazilo je mnogo povelikih

Florentinaca, Engleza i Francuza. Iza njih su slijedila odvratna čudovišta označena kao Calvin i Knox, Baxter i Wesley. Lik reprezentativnih ljudi postajao je manji. Odličnici viktorijanskog doba počeli su bivati patuljasti i nakazni. Njihovi nasljednici iz dvadesetog stoljeća bili su izrodi. Kroz magle budućnosti moglo se vidjeti sve manje i manje skupine nakaza i zametke s glavama, koje su bile prevelike za njihova bljuzgava tjelesa, repove majmuna, a lica naših najodličnijih suvremenika gdje se grebu, grizu i jedni druge trgaju onom metodičkom i sistematskom energijom koja pripada tek veoma visoko civiliziranima. »Volio bih imati jednu ili dvije od ovih za World«, reče Burlap, kad su pregledali sadržaj mape. »Mi obično ne reproduciramo crteže. Mi smo otvoreni misionari, a ne trgovačko društvo umjetnosti radi umjetnosti. No ove vaše stvari su jednako parabole kao i slike. Moram priznati«, doda on, »da vam zavidim na vašoj snazi da stvari kažete tako neposredno i ekonomično. Meni bi trebale stotine tisuća riječi da iste stvari kažem manje uvjerljivo u kakvom eseju.« Rampion kimne. »To je razlog zbog kojega sam se na časak okanio pisanja. Pisanje nije bogzna kako podesno da kažem ono što osjećam da želim kazati. A kako je ugodno izmaći riječima! Riječi, riječi, riječi, one isključuju čovjeka iz svemira. Tri četvrtine vremena čovjek uopće nije u dodiru sa stvarima, nego jedino s odvratnim riječima koje ih označavaju. A često čak niti s ovima — nego jedino s prokleto metaforičkim tricama o stvari kakvoga pjesnika. ’Ni onaj meki tamjan što visi na grani’, na primjer. Ili ’svaka jesen što blaži vranino krilo tame, dok se ova ne nasmiješi’. Ili čak ’onda ću posjetiti zalutalim cjelovom dolinu ljiljana i sjenicu blaženstva’.« On pogleda u Burlapa cereći se. »Čak i sjenica blaženstva je pretvorena u metaforičku apstrakciju. Baš dolina ljiljana! Oh, te riječi! Drago mi je da sam im izmakao. To je gotovo kao da je čovjek izišao iz zatvora — o, vrlo otmjene fantastične vrsti zatvora, punog fresaka, goblena i sam bog zna čega sve ne. No čovjeku je milija nepatvorena priroda vani. Ja osjećam da me slikanje stvarno stavlja u dodir s njom. Mogu da kažem ono što hoću da kažem.« »Da, ali sve što ja mogu«, reče Burlap, »je to da budem općinstvo koje će slušati ono što vi imate reći.« »Siromašni đavoli!« nasmija se Rampion. »Ali ja mislim da bi oni trebali da slušaju. Čovjek ima dužnosti. To je razlog zbog kojega bih želio da reproduciram neke od vaših crteža u Worldu. Osjećam da mi je to doista dužnost.« »O, ako se radi o kategoričkom imperativu«, Rampion se ponovno nasmija, »onda dakako da morate. Uzmite što vam se sviđa. Sto sablažnjivije crteže budete reproducirali, to će meni biti milije.« Burlap potrese glavom. »Moramo početi blago«, reče on. On nije vjerovao u Život toliko da bi izložio opasnosti veličinu naklade. »Blago, blago«, ponovi drugi rugajući se. »Svi ste vi jednaki, svi vi novinari. Nikakvih skokova. Sigurnost prije svega. Bezbolna književnost. Čovjek ne smije iskorjenjivati predrasude ili utuvljivati nazore izuzev uz anestetik. Čitatelje valja držati trajno u stanju sumračna sna. Svi ste vi nepopravljivi.« »Nepopravljivi«, reče Burlap pokajnički, »znam ja to. Ali na žalost, čovjek jednostavno mora da pomalo stvara kompromise sa svijetom, mesom i đavlom.«

»Mene ne smeta da to činite«, odgovori Rampion. »Ono što mene ljuti je vaš odvratni način da stvarate kompromise s nebom, uglednošću i Jehovom. Ipak, vjerujem da vi pod ovim okolnostima ne možete a da to ne činite. Uzmite što hoćete.« Burlap počne birati. »Ove ću uzeti«, reče on napokon, podigavši tri od najmanje polemičkih i sablažnjivih crteža. »Je li tako pravo?« Rampion ih pogleda. »Da ste čekali još jednu sedmicu«, progunđa on, »imao bih za vas onu kopiju Ary Scheffera.« »Bojim se«, reče Burlap s onim čeznutljivim produhovljenim izrazom, koji mu se uvijek pojavljivao na licu kad bi počeo govoriti o novcu, »bojim se, da vam neću moći mnogo platiti za njih.« »Ah, dobro. Naučen sam na to«, slegne ramenima Rampion. Burlap se obradovao da on to tako uzima. A na koncu konca, pomisli on, to je istina. »Rampion nije naučen da mu se mnogo plaća. A kod njegova načina života mu mnogo ni ne treba. Niti automobila, niti slugu...« »Čovjek bi želio da može«, reče on glasno, zastranivši u bezlične primjedbe. »Ali list...« On potrese glavom. »Pokušati naučiti ljude da vole ono što je najuzvišenije, kad uviđaju da se to ne isplati. Dalo bi se nekako platiti četiri funte po crtežu.« Rampion se nasmije »To baš nije kneževski. Ali uzmite ih. Uzmite ih i zabadava, ako hoćete.« »Ne, ne«, prosvjedovao je Burlap. »To ja ne bih učinio. World ne živi od milostinje. On plaća ono što upotrebljava, — ne mnogo, na žalost, ali ipak nešto, ipak nešto. To je moj princip«, nastavi on njišući glavom, »čak i onda, ako moram platiti iz vlastitoga džepa. To je principijelno pitanje. Sasvim principijelno«, ustrajao je on, razmišljajući s radošću opravdanog zadovoljstva o čestitom i požrtvovnom Denisu Burlapu, koji plaća suradnika iz svoga vlastitoga džepa i u čije je postojanje počeo, dok je govorio, da gotovo iskreno vjeruje. On je i dalje govorio i sa svakom riječi lik ovog divno siromašnog ali čestitog Burlapa postajao je sve jasniji pred njegovim nutarnjim okom; a u isto vrijeme je World sve bliže i bliže prilazio rubu propasti, dok je račun za ručak trenutačno postajao sve veći i veći, a njegov se prihod odgovarajuće smanjivao. Rampion ga je radoznalo promatrao. Zašto li se, do đavola, nastoji zanijeti u bijes ovaj puta? pitao se on. Vjerojatno objašnjenje padne mu nenadano na pamet. Kad je Burlap opet jednom zastao da dođe do daha, on mu kimne sa razumijevanjem. »Vama bi bio potreban kapitalist«, reče on. »Kad bih imao par stotina ili tisuća suvišno, ja bih ih uložio u World. Ali na žalost, nemam. Čak ni komad od šest penija«, završi on gotovo slavodobitno, a prijateljski se izraz nenadano pretvori u cerenje. ∗ Te se večeri Burlap pozabavio pitanjem franciskanske neimaštine. »Bosonoga ide ona kroz umbrijske bregove, gospođa Neimaština.« Tako je počeo svoje poglavlje. Njegova je proza u trenucima zanosa pokazivala sklonost da se pretvori u

slobodni stih... »Noge su joj položene na bijele prašne putove, koji se čine čovjeku koji gleda sa zidina malih gradova, poput napetih bijelih vrpci dolje u ravnici...« Zatim su dolazile primjedbe o kvrgavim deblima masline, vinogradima i terasastim poljima, »veliki bijeli volovi svedenih rogova«, mali magarci, što strpljivo nose svoje terete uz krševite putove, modre gore, gradovi na bregovima u daljini, svaki poput malog Novog Jeruzalema u slikovnici, klasične vode Clitumna i još klasičnije vode Trasimena. »Bila je to zemlja«, nastavi Burlap, »i vrijeme, kad je neimaština bila praktični, djelotvorni ideal. Zemlja je zadovoljavala sve potrebe onih koji su živjeli na njoj; malo je onda bilo specijalizacije rada; svaki je seljak bio, u velikoj mjeri, svoj vlastiti tvorničar kao i svoj vlastiti mesar, pekar, povrćar i vinar. Bilo je to društvo u kojem je novac još uvijek bio razmjerno nevažan. Većina je živjela gotovo bez novca. Oni su trgovali izravno stvarima — kućnim potrepštinama, što su ih sami napravili i dobrim plodovima zemlje — i zbog toga što nisu imali potrebu dragocjenih kovina, kojima se kupuju stvari. Ideal neimaštine sv. Franje bio je onda izvediv, jer je on pokazivao poštovanje onog načina života koji nije tako silno različit od stvarnog načina života svojih skromnijih suvremenika. On je pozivao dokone i one, s obzirom na rad, specijalizirane članove društva — one koji su živjeli uglavnom u terminima novca — da žive kao što su živjeli njihovi potčinjeni, u terminima stvari. Kako li je različito stanje stvari danas!« Burlap ponovno zapadne u slobodni stih, potaknut ovaj put ogorčenjem, a ne lirskom nježnošću. »Mi smo sami specijalisti, koji živimo isključivo u terminima novca, a ne pravih stvari, nastavajući daleke apstrakcije, a ne stvarni svijet rasta i stvaranja.« On je malo bučao o »velikim strojevima koji bijahu ljudski robovi, ali su sada postali gospodarima«, o »standardizaciji, o industrijalnom i trgovačkom životu i njegovom poraznom učinku na ljudsku dušu« (za ovu posljednju posudio je nekoliko Rampionovih omiljenih fraza). Novac, zaključi on, je korijen svega zla; sudbonosna nužda pod kojom sada čovjek radi i živi u terminima novca, a ne pravih stvari. Modernim očima izgleda ideal sv. Franje fantastičnim, potpuno mahnitim okolnostima tako da je postala slična služavci u pregači od vreće, poderanih cipela. .. Nitko pametan ne bi ni snivao da je slijedi. Idealizirati tako odvratnu Dulcineju mogao bi netko koji bi morao biti luđi od samoga Don Quijota. Unutar našeg vremenskog društva franciskanski ideal je neostvariv. Mi smo učinili neimaštinu odvratnom. No to ne znači da mi možemo jednostavno zanemariti sv. Franju kao sanjara mahnitih snova. Ne, naprotiv, ludost je naša, ne njegova. On je liječnik u ludnici. Luđacima se liječnik čini jedinim luđakom. Kad ponovno dođemo k pameti, uvidjet ćemo da je liječnik čitavo to vrijeme bio jedini zdravi čovjek. Kako stvari danas stoje franciskanski je ideal neostvariv. Pouka iz ovoga jest, da se stvari moraju promijeniti temeljito. Naš cilj mora biti da stvorimo novo društvo u kojem gospođa Neimaština neće biti nečista služavka, nego ljupki lik svjetla, dražesti i ljepote. O Neimaštino, Neimaštino, divna gospođo Neimaštino!...« Uđe Beatrice da mu javi da je večera na stolu. »Dva jaja«, zapovijedi ona, izražavajući oštrinom tona svoju brigu za nj. »Morate uzeti dva. Ona su naročito pripravljena za vas.«

»Vi sa mnom postupate kao s izgubljenim sinom«, reče Burlap. »Ili tovljenim teletom dok ga se tovi.« Zatim zamahne glavom, nasmiješi se sodomskim osmijehom i načne drugo jaje. »Željela bih čuti vaš savjet o nekim dionicama Gramofonskog društva što ih imam«, reče Beatrice. »One su veoma naglo porasle.« »Gramofoni!« reče Burlap. »Ah...« On joj dade savjet.

17 Kiša je padala danima. Spandrellu se činilo kao da mu gljivice i plijesan niču i u samoj duši. Ležao je u krevetu, ili sjedio u svojoj neprijatnoj sobi, ili bio naslonjen na tezgu u točionici, osjećajući u sebi sluzavu izraslinu, promatrajući je nutarnjim okom. »No kad bi ti samo htio nešto raditi«, molila ga je često majka. »Bilo što.« A svi njegovi prijatelji govorili su isto, govorili su već godinama. No on nije imao ni najmanje volje da išta radi. Rad, evanđelje rada, svetost rada, laborare est orare — sve te trice i gluparije. »Rad!« buknuo je jednom prezirno na razborita objašnjavanja Philipa Quarlesa, »rad nije nimalo časniji negoli alkohol, a služi potpuno istoj svrsi; on jednostavno odvraća duh, čini da čovjek zaboravi na sama sebe. Rad je jednostavno narkotik, to je sve. Nedostojno je da ljudi ne mogu živjeti bez narkotika, trijezno; nedostojno je da nemaju hrabrosti da vide svijet i same sebe kakvi doista jesu. Oni se moraju opijati radom. Glupo je to. Evanđelje rada tek je evanđelje gluposti i straha. Rad može biti molitva; no on je također i skrivanje glave u pijesak, on također znači podizati takvu buku i prah, da čovjek ne može čuti sama sebe kad govori, niti može vidjeti vlastitu ruku pred svojim licem. To znači skrivati sama sebe pred samim sobom. Kakvo čudo da su Samueli Smješkovići i veliki poslovni ljudi takvi entuzijasti rada. Rad im daje prijatnu obmanu da postoje, čak i da su važni. Kad bi prestali raditi, shvatili bi da ih uopće nema, većine njih. Tek puke rupe u zraku, to je sve. Rupe koje možda prilično gadno zaudaraju. Većina smješkovićevskih duša mora da prilično gadno zaudara. Kakvo čudo da se ne usude prestati raditi. Mogli bi uvidjeti što stvarno jesu, ili točnije što nisu. Nemaju hrabrosti da se izlože toj opasnosti.« »A šta je vama hrabrost dopustila da ustanovite o sebi?« upitao je Philip Quarles. Spandrell se naceri prilično melodramatski. »Trebalo je nešto hrabrosti«, reče on, »da i dalje gledam u ono što sam otkrio. Da nisam bio toliko hrabar, počeo bih raditi ili već odavna uzimati morfij.« Spandrell je sebe ponešto dramatizirao, nastojao je da njegovo vladanje izgleda ponešto racionalnije i romantičnije negoli je u stvari bilo. Ako nije ništa radio, onda je to bilo podjednako zbog uobičajene lijenosti kao i zbog nastranog i izopačenog moralnog načela. Lijenost je u stvari postojala prije načela i bila njegov korijen. Spandrell ne bi nikada bio otkrio da je rad škodljivo omamljivo sredstvo da u njemu nije bilo nepobjedive lijenosti, koju mu je valjalo obrazložiti i opravdati. No da je s njegove strane bila potrebna izvjesna hrabrost, da ništa ne radi, bila je istina; jer on je ljenčario unatoč teških posljedica kronične dosade koja bi postojala, u trenucima poput sadašnjeg, gotovo nesnosno teška. No navika da ljenčari bila je tako duboko usađena u njega, da bi mu više hrabrosti bilo potrebno da prekine negoli da trpi muku dosade, kojom je rađala. Ponos je jačao njegovu prirođenu lijenost — ponos sposobna čovjeka, koji nije sposoban u sasvim dovoljnoj mjeri, ponos poštovaoca velikih djela, koji shvaća da mu nedostaje dar da stvara

originalna djela, ako neće da sama sebe ponizi onim što zna da će biti tek neuspješni pokušaj, da stvara, ili da se prikloni, ma koliko to bilo uspješno, kakvom lakšem zadatku. »Sasvim je lijepo što vi govorite o radu«, bio je on rekao Philipu. »No vi možete da nešto radite, a ja ne mogu. Što biste htjeli da radim? Da postanem činovnik u banci? Trgovački putnik?« »Ima i drugih zanimanja«, reče Philip. »A kako vi imate nešto novaca, možete studirati štogod hoćete, sve prirodne nauke...« »O, vi želite da postanem sabirač mrava, zar ne? Ili pisac teza o upotrebi sapuna među Anžuvincima. Draga stara teta Anastazija, sa svojim sićušnim pasijama. No ja vam velim da ne želim postati teta Anastazija. Ako doista nisam nešto prvorazredno, onda mi je milije da budem otvoreno ništa. Ne želim se maskirati u čovjeka. Neću da budem predstavnik sićušnih pasija. Hoću da ostanem ovo čime me je priroda stvorila — ni sa čim.« Čitavo vrijeme otkad mu se majka po drugi put udala, Spandrell je perverzno upropaštavao svoj život, radio ono što je najgore, svjesno gajio svoju beskrajnu dokolicu. On se osvećivao i njoj ali također i sebi zato što je bio tako ludo sretan i dobar. On je pakostio njoj, pakostio sebi, pakostio Bogu. Nadao se da postoji pakao, kuda će otići, i žalio svoje nesposobnosti da vjeruje u njegovo postojanje. Ipak, bilo pakla ili ne, bilo je to prijatno, bilo je čak i uzbudljivo u onim ranim danima znati da čovjek čini nešto pogrešno i loše. No u raskalašenosti uvijek postoji nešto bitno dosadno, nešto tako potpuno i beznadno jadno, da tek vrlo rijetka bića, obdarena s mnogo manje negoli uobičajenim stupnjem inteligencije, a s mnogo više negoli uobičajenom jakošću požude, mogu dulje vremena stvarno uživati u tome da idu stazom opačine ili djelotvorno vjerovati u njenu naopakost. Većina okorjelih pustopašnika nisu pustopašnici zato jer uživaju u raskalašenosti, nego zato jer se osjećaju nelagodno, kad su lišeni ove. Navika pretvara raskošne užitke u dosadne svakodnevne potrebe. Čovjek koji se je navikao na žene ili rakiju, pušenje opijuma ili flagelaciju, teško se privikava da živi bez svoje opačine, kao što je teško živjeti bez kruha i vode, čak i onda ako je stvarno izvođenje nastranosti možda postalo samo po sebi jednako uzbudljivo, kao što je pojesti kom kruha ili ispiti čašu vode iz kuhinjskog vodovoda. Navika je jednako sudbonosna za osjećaj zlodjela kao i stvarnog uživanja. Nakon nekoliko godina obraćeni ili skeptični Židov, europeizirani Hindus mogu jesti svinjetinu i govedinu ravnodušnošću koja njihovoj još uvijek pravovjernoj braći izgleda brutalno cinična. Isti je slučaj s okorjelim pustopašnikom. Djela, koja su isprva izgledala uzbudljiva u svojoj iskonskoj opakosti, postaju nakon izvjesnog broja ponavljanja moralno neutralna. Možda čak i ponešto odvratna; jer vršenje većine nastranosti slijede neprijatne fiziološke reakcije; no te opačine više nisu zle, jer su tako obične. Svakodnevnoj praksi teško je izgledati opakom. Kako ga je navika postepeno lišila aktivnog užitka i aktivnog osjećaja da čini zlo (a to je oduvijek bio dio njegova užitka), Spandrell se nekom vrsti očaja dao na profinjene opačine. No profinjene opačine ne stvaraju odgovarajuće profinjenosti osjećaja. U stvari, istina je obratno; što je u svojoj izvještačenosti nastranost

profinjenija, što je opačina neobičnija i neprirodnija, to njeno vršenje postaje dosadnije i beznadno bezosjećajnije. Čovjek može mučiti maštu da izmišlja i najnevjerojatnije varijacije na prirodnu seksualnu temu; no osjećajni rezultat svih vrsta orgija uvijek je isti — tupi osjećaj poniženja i sramote. Istina, mnogi ljudi (a ovi spadaju općenito među intelektualno najciviliziranije, najprofinjenije i najsofisticiranije), koji imaju težnju za niskošću i uporno provode svoje vlastito poniženje usred mnogostrukih orgija mazohističkih prostitucija, prigodnih i gotovo bestijalnih miješanja sa strancima, spolnog odnosa sa surovim i nenaobraženim pojedincima nižeg staleža. Pretjerana intelektualna ili estetska profinjenost se obično mora kupiti prilično skupo na račun kakve čudne emocionalne degeneracije, a savršeno civilizirani Kinez sa svojom ljubavlju za umjetnost i svojom ljubavlju za okrutnost trpi od drugog oblika one iste bolesti koja daje savršeno civiliziranom modernom estetu njegovu sklonost za gardiste i apaše, za ponižavajuće promiskuitete i nasilja. »Visoka intelektualnost ide rukom pod ruku s niskom senzualnosti«, tako je Rampion jednom ukratko ovo izrekao u Spandrellovu prisustvu. »Što je jedno više, to je drugo niže.« Spandrell sa svoje strane nije uživao u poniženju. Emocionalni rezultati svih mogućih profinjenosti opačina činili su mu se dosadno jednolični. Lišeni svih značajnih čuvstava, bilo ugode, bilo kajanja, puki osjeti tjelesnog uzbuđenja i užitka bili su bezbojni. Kvarenje mladeži bio je jedini oblik raskalašenosti koji je sada u njemu pobuđivao kakvo-takvo djelotvorno čuvstvo. Potaknut, kako je to Rampion pogodio, onom čudnom osvetljivom mržnjom prema spolu, što je proizašao iz udarca što mu ga je zadala druga udaja njegove matere, i nadvila se, u nezgodnom času dozrijevanja, nad normalni odgoj gornjeg srednjeg staleža, odgoj profinjenosti i džentlemenskog svladavanja, on je još uvijek mogao osjetiti naročito zadovoljstvo u tome da čini ono što je smatrao poniženjem spolnog užitka nad nedužnim sestrama istih previše ljubljenih i zbog toga mrskih mu žena, koje su za njega bile utjelovljenje mrskog mu nagona. Mrzeći sredovječno, on se osvećivao, i to ne (poput asketa i puritanca) time da ubija omraženo mu meso žena, nego time da ga privikava na razvratnost, koju je sam držao zlom, mameći i milujući ga do sve potpunije i pobjedonosnije pobune protiv svjesne duše. A konačni stupanj njegove osvete sastojao se u postepenom insinuiranju u duh njegove žrtve iskonske zloće i niskosti zanosa, što ju je on sam naučio da osjeća. Jadna mala Harriet bila je jedini nevini stvor na kojemu je on, do sada, bio u stanju da provede čitavi svoj program. S njenim prethodnicama nije nikada tako daleko išao, a nasljednica ona nije imala. Zavedena na način što ga je on opisao Rampionovima, Harriet ga je obožavala i držala i samu sebe obožavanom. A gotovo da je i bila u pravu; jer Spandrell je doista iskreno za nju osjećao, čak i dok ju je namjerice stvarao svojom žrtvom. Povreda njegovih vlastitih osjećaja kao i njenih davala je naročiti čar perverznosti postupka. Strpljivo, s taktom, blagošću i razumijevanjem najnježnijeg, najizvanrednije suosjećajnog ljubavnika, on je smirivao njene djevičanske bojazni i postepeno topio hladnoću njene mladosti, uklonio zapreke što ih je bio podigao njen odgoj — jedino u svrhu da njenom neiskustvu nametne spretno prihvaćanje najfantastičnijih prljavština. Već samo to, da je vidi gdje prihvaća

ove, kao obične znakove sklonosti bilo je za izopačena asketa Spandrella divna osveta nad njom. No to nije bilo dosta; on je počeo glumiti skrupule, da zazire s izrazom nelagodnosti od njenih vatrenih izljeva, ili, ako ih je primao, pravio se da ih prima pasivno kao da je povrijeđen i da je nad njim učinjeno nasilje. Harriet je nenadano postala zabrinuta i nesretna, osjećala stid kao što ga uvijek osjeća osjetljiva osoba čiji vatreni izljevi ne nailaze na odjek; ili se nenadano u isto vrijeme osjetila ona ponešto grotesknom, poput glumca koji predstavlja s grupom drugova i koji, kad ga ovi napuste, naglo uviđa da je sam na pozornici — grotesknom pa čak i ponešto odvratnom. Zar je više ne ljubi? Ali on je odgovarao, »tako jako.« Zašto onda? Upravo radi jakosti svoje ljubavi; i on bi počeo govoriti o duši. Tijelo je poput divlje životinje, koja proždire dušu, uništava svijest, briše pravo moje i tvoje postojanje. I kao nekim slučajem, netko mu je baš te večeri poslao zagonetni zamotak, pa kad ga je otvorio, kao što je to sada činio, pokazalo se da sadrži mapu punu pornografskih francuskih bakroreza, u kojima je jadna Harriet gledala sa sve većim zaprepaštenjem i odvratnošću sva djela što ih je ona tako nevino i srdačno prihvatila kao ljubav, prikazana u hladnim i jasnim obrisima, koji su izgledali tako ružni, tako niski, tako beskrajno vulgarni, da je i sam pogled na njih dostajao da čovjek zamrzi i prezre čitav ljudski rod. Spandrell je nekoliko dana vješto povećavao taj užas; a onda kad je bila potpuno prožeta osjećajem krivnje i bila oborena u prah od gađenja nad samom sobom, on je cinički i žestoko obnovio svoje ljubavno uzimanje, koje je sada bilo opsceno. Na koncu, ona ga je ostavila mrzeći i njega i sebe. Bilo je to prije tri mjeseca. Spandrell nije pokušao da je navede da se vrati ili da obnovi eksperiment na drugoj žrtvi. Nije bilo vrijedno napora; ništa nije bilo vrijedno napora. On se zadovoljio time da govori o uzbuđenjima dijabolizma, dok je u stvari ostao apatično utonuo u dosadno svakodnevno uživanje brandyja i plaćene ljubavi. Razgovor ga je na časak uzbuđivao; no kad bi i to prošlo, zapao bi on ponovno još dublje u dosadu i neraspoloženje. Bilo je vremena kad bi on osjećao kao da postaje u svojoj nutrini paraliziran, a i sama duša da mu postepeno otupljuje. Bila je to paraliza, koju je mogao izliječiti da je našao volje za to. No on to nije mogao, pa čak nije ni htio to postići. »No ako vam to dosađuje, ako to mrzite«, pitao ga je Philip Quarles, uperivši na Spandrella svoju oštru razumnu radoznalost, »zašto, do đavola, vodite i dalje takav život?« Bilo je gotovo prije godinu dana da je to pitanje bilo postavljeno; paraliza se nije onda tako duboko uvukla u Spandrellovu dušu. No čak i u tim danima Philip je osjećao da je njegov slučaj vrlo zagonetan. A kako je čovjek bio pripravan da govori o sebi ne zahtijevajući zauzvrat nikakovih povjerljivosti,- kako se činilo da mu ne smeta da bude predmetom naučne radoznalosti i prije se hvalio negoli prekrivao svoje slabosti, Philip je iskoristio priliku da ga unakrsno ispituje. »Ne mogu shvatiti zašto«, ustrajao je on. Spandrell slegne ramenima. »Zato, jer sam na to obvezan. Jer mi je to na neki način sudbina. Jer to je ono što život u svojoj biti jest — dosadan i mrzak; to je ono što su ljudska bića, kad ih se prepusti samima sebi — i opet mrska i dosadna. Zato,

jer kad je čovjek jednom proklet, onda treba da sam sebe dva puta prokune. Zato jer... da, zato jer ja doista volim da mrzim i da mi bude dosadno.« On je to želio. Kiša je padala i padala; gljivice su nicale čak i u samom njegovom srcu, a on ih je svjesno uzgajao. Mogao je otići k svojim prijateljima; no njemu je bilo milije da se dosađuje i da bude sam. Sezona koncerata bila je u punom jeku, u Covent Gardenu bila je opera, sva su kazališta bila otvorena; no Spandrell je čitao jedino oglase — Eroica u Queen’s Hallu, Schnabel je igrao Op. 106, u Wigmoreu, Don Giovanni se davao u Covent Gardenu, Little Tich u Alhambri, Otelio u Old Vicu, Charlie Chaplin nastupao je u Marble Archu — čitao ih je pomno i ostajao kod kuće. Hrpa nota bila je na glasoviru, police su mu bile pune knjiga, čitava Londonska knjižnica bila mu je na raspolaganju; Spandrell nije čitao ništa doli magazina i ilustriranih tjednika, jutarnjih i večernjih novina. Kiša je neprestano klizila niz nečisto staklo prozora; Spandrell je okretao goleme šuštave stranice Timesa. »Vojvoda od Yorka«, čitao je on, nakon što je progrizao put, poput ličinke izmetinara u svom prirodnom elementu, kroz Rođenja, Smrti i Molbe za pomoć; kroz Služinčad, Kupnju i Prodaju, kroz Sudske izvještaje, kroz Imperijske i Inozemne vijesti, kroz Parlament, kroz jutarnje događaje, kroz pet uvodnih članaka, kroz Pisma uredniku, sve do Dvorskih i Osobnih vijesti i malog teološkog eseja o Bibliji po lošem vremenu. »Vojvoda od Yorka bit će podaren počasnim članstvom Društvu za proizvodnju gaćica zlatne i srebrne žice idućeg ponedjeljka. Njegova kraljevska visost ručat će s majstorima i čuvarima Društva nakon odlikovanja.« Pascal i Blake nalazili su se na dohvatu ruke na polici. Ali »Lady Augusta Crippen napustila je Englesku na Berenguriji. Ona će putovati preko Amerike da posjeti svoga svaka i sestru, glavnog guvernera Južne Melanezije i lady Ethelbertu Todhunder.« Spandrell se nasmija, a smijeh mu je bio oslobođenje, izvor energije. On ustade; obuče svoju kabanicu i iziđe. »Glavni guverner Južne Melanezije i lady Ethelbert Todhunder.« Još uvijek se smijući, zakrene u gostionicu iza ugla. Bilo je rano; samo je jedan gost bio u baru. »No zašto da dvoje ljudi ostane zajedno i da budu nesretni?« govorila je konobarica. »Zašto? Kad mogu da dobiju rastavu i budu sretni?« »Zato jer je ženidba sakrament«, odgovori stranac. »Vi ste sakrament!« odgovori konobarica prezrivo. Ugledavši Spandrella, kimne ona i nasmiješi mu se. Bio je stalan gost. »Dupli konjak«, naruči on i naslonivši se na šank pogleda upitno stranca. Imao je lice poput korskog dječaka — no korskog dječaka koji je nenadano postao sredovječan; bucmast, ljepuškasto lutki sličan, ali oronuo. Usta su mu bila strahovito mala, poput maloga proreza u ražinu pupoljku. Obrazi ovog kerabina počeli su nenadano da mlohave i postaju sivi kao i podbradak, prekriven tokom dana izraslom bradom. »Zato jer«, nastavi stranac — a Spandrell primijeti da nije nikada mirovao, nego da se morao neprestano smiješiti, mrgoditi se, podizati obrve, naklanjati glavu bilo na jednu, bilo na drugu stranu, previjati tijelo u neprestanom zanosu zbunjenosti, »zato jer čovjek mora da se drži svoje žene da bi bio s njome jedno meso. Jedno

meso«, ponovi on i poprati te riječi zgrčivši se jače no obično u tijelu i zacerekavši se. On primijeti Spandrellov pogled, porumeni i da bi to prikrio, naglo isprazni čašu. »Što vi mislite, gospodine Spandrell?« upita konobarica okrenuvši se da dohvati bocu s brandyjem. »O čemu? O tome da postaju jedno meso?« Konobarica kimne. »Hm. U stvari, ja sam upravo zavidio glavnom guverneru Južne Melanezije i lady Ethelberti Todhunder na tome što su tako očevidno dva mesa. Da se vi zovete glavnim guvernerom Južne Melanezije«, nastavi on, obrativši se smežuranom korskom dječaku, »a vaša žena da je lady Ethelberta Todhunder, mislite li da biste bili jedno meso?« Stranac se zgrči poput crva na udici. »Očito da ne bi. Bilo bi sablažnjivo kad biste bili.« Stranac naruči još jedan whisky. »Ali šalu na stranu«, reče on, »sakrament ženidbe...« »No zašto ne bi bili nesretni?« upita Spandrell. »Možda su zato tu. Kako možete znati da zemlja nije pakao kakvog drugog planeta?« Konobarica, koja je bila pozitivist, se nasmija. »Kakva besmislica!« »Ali anglikanci to ne smatraju sakramentom«, nastavi Spandrell. Korski dječak se zgrči od negodovanja. »Zar me vi držite anglikancem?« Radni dan bio je prošao; točionica se počne puniti ljudima koji traže duhovnu razonodu. Pivo je teklo, alkoholna pića pomno su se odmjeravala u malim vrčićima. U pivi, rakiji, whiskyju kupovali su oni ekvivalente putovanja po inozemstvu i mističkog zanosa, poezije i nedjeljnih izleta s Kleopatrom, lova na veliku zvjerad i glazbe. Korski dječak ponovno naruči piće. »U kakvom mi to vremenu samo živimo!« reče on tresući glavom. »Barbarskom. Tako duboko neznanje najosnovnijih vjerskih istina.« »A da se i ne spominju higijenske istine«, reče Spandrell. »Ova vlažna odijela! A niti prozora nema ovdje.« On izvuče rupčić i pritisne ga na nos. Korski dječak se strese i podigne ruke. »Ali kakav je to rupčić!« usklikne on, »kakva strahota!« Spandrell ga podigne da bi ga mogao vidjeti. »Meni se to čini vrlo zgodnim rupčićem«, reče on. Bio je to rubac od šarene svile, crven s izrazitim crnim i ružičastim uzorcima. »A mogao bih dodati da je i veoma skup.« »Ali boja njegova, dragi moj gospodine. Boja!« »Meni se sviđa.« »Ali ne u ovo doba godine. Ne između Uskrsa i Duhova. To je nemoguće! Liturgijska boja je bijela.« On izvuče svoj vlastiti rupčić. Bio je bijel poput snijega. »A moje čarape.« On podigne nogu. »Nisam se mogao domisliti zašto izgledate kao da idete da igrate tenis.« »Bijelo, bijelo«, reče korski dječak. »To je propis. Između Uskrsa i Duhova misnička haljina mora biti uglavnom bijela. A da se i ne spominje činjenica, da je danas svečanost sv. Natalije Djevice. A bijelo je boja za sve djevice koje ujedno nisu mučenice.«

»Ja bih skoro vjerovao da su one sve mučenice«, reče Spandrell. »To jest, ukoliko su doista dugo bile djevice.« Vrata na pera otvarala su se i zatvarala, otvarala i zatvarala. Vani je vladala osama i vlažni sumrak; unutra sreća pojedinca što je u tako velikom društvu, što je blizu drugih i u dodiru s njima. Korski dječak počne da govori o malom sv. Hughu od Lincolna i sv. Piranu od Perranzabuloe, zaštitniku kornvelskih kopača cinka. On popije još jedan whisky i povjeri Spandrellu da piše živote engleskih svetaca u stihovima. »Derby će i opet biti mokar«, prorokovala je grupa pesimista kod točionice, koji su bili sretni što mogu prorokovati u društvu, s lijepim vremenom u svojim trbusima, a pivskim suncem u svojim dušama. Vlažna odijela isparivala su se zagušljivije no ikad — parom zadovoljstva, buka razgovora i smijeha bila je zaglušujuća. Oronuli korski dječak disao je u Spandrellovo lice alkoholom i poezijom. »Amo tamo, amo tamo hodao Piran od Perranzabuloe«, intonirao je on. Četiri čaše whiskyja gotovo su ga izliječile od grčenja i grimasa. Njegove je zbunjenosti nestalo. Gledalac u njemu, koji je bio svjestan sebe, zapao je u san. Još nekoliko whiskyja i više neće biti u njemu ništa svjesno. »Hodao je lebdeći«, nastavi on, »Hodao je lebdeći po uzburkanom moru među Cassiteridama«. »To je bilo glavno čudo Piranovo«, objasni on »hodao je od Land’s Enda do otoka Scilly.« »Držim da je to gotovo svjetski rekord«, reče Spandrell. Onaj drugi potrese glavom. »Postojao je jedan irski svetac koji je hodao do Wallesa. No, ne mogu mu se sjetiti imena, gospođice!« poviče on. »Hej! Molim još jedan whisky.« »Moram priznati«, reče Spandrell, »da vi kao da uspijevate izvući sve što se dade iz oba, svijeta. Šest whiskeyja...« »Samo pet«, prosvjedovao je korski dječak. »To je tek peti.« »Dakle pet whiskyja i liturgijske boje. A da se i ne spomene sv. Pirana od Perranzabuloe. Da li vi doista vjerujete u tu šetnju do Scillyja?« »Potpuno.« »Evo, to je za mladog Sakramenta«, reče konobarica, turnuvši mu čašu preko tezge. Korski dječak potrese glavom, dok je plaćao. »Bogohuljenja na sve strane«, reče on. »Svaka je riječ nova rana u Svetom Srcu.« On počne piti. »Nova krvareća, bolna

rana.« »Kakvu vi zabavu imate s tim svojim Svetim Srcem!« »Zabavu?« reče korski dječak s negodovanjem. »Teturajući od točionice do ograde oltara. A od ispovjedaonice do bludilišta. To je idealan život. Nikad ni trena dosade. Zaviđam vam.« »Rugajte se samo, rugajte!« Govorio je poput umirućeg mučenika. »A kad biste samo znali kakva je tragedija bio moj život, ne biste rekli da mi zaviđate.« Vrata na pera otvarala se i zatvarala. Bogožedni, iz duhovnih pustinja radionica i ureda dolazili su ljudi kao u hram. Utočeno u boce i bačve Clydea i Liffeya, Thamesa, Douroa i Trenta, otkrivalo im se zagonetno božanstvo. Za Bramine koji su tještali i pili somu, ime božanstva bijaše Indra; za joge, koje jedu hašiš Siva. Bogovi Meksika nastavili su peyotl, perzijski Sufisi otkrili su Alaha u vinu iz Tarasa, Samani Samojeda jeli su muhare i bili ispunjeni duhom Nume. »Još jedan whisky, gospođice«, reče korski dječak i okrenuvši se natrag Spandrellu, gotovo zaplače zbog svoje nesreće. On je ljubio, on se oženio — sakramentalno; to je naglašavao. Bio je sretan. Oboje je bilo sretno. Spandrell podigne obrve. »Je li voljela miris whiskyja?« Onaj drugi potrese tužno glavom. »Ja sam imao svojih nedostataka«, prizna on. »Bio sam slabić. To prokleto piće! Prokleto!« I u naglom zanosu za uzdržavanje od pića izlije on svoj whisky na pod. »Evo!« reče on pobjedonosno. »Jako plemenito!« reče Spandrell. On kimne konobarici. »Još jedan whisky za ovoga gospodina.« Korski je dječak prosvjedovao, ali bez mnogo žara. On uzdahne. »To je bio moj smrtni grijeh«, reče on. »No ja sam uvijek kasnije žalio. Doista se kajao.« »Uvjeren sam da jeste. Nikad ni časa dosade.« »No da je ostala kod mene, možda bih se izliječio.« »Čista je žena uvijek korisna, zar ne?« reče Spandrell. »Točno«, kimne drugi. »Upravo je tako. Ali ona me je ostavila. Utekla. Odnosno, nije utekla. Bila je zamamljena. Ne bi ona to učinila sama od sebe. Bila je to ona strašna mala zmija u travi. Ona mala...« On se posluži sažetim rječnikom. »Zakrenuo bih mu vratom da je ovdje«, nastavi korski dječak. Gospodar Bitaka bio je u njegovom petom whiskyju. »Prljava mala svinja!« On udari po šanku. »Vi znate čovjeka koji je slikao one slike u Tate Gallery; Bidlakea! Da, njegov je to bio sin. Walter Bidlake.« Spandrell podigne obrve, ali ne reče ništa. Korski dječak nastavi govoriti. U Sbisinu restoranu Walter je večerao s Lucy Tantamount. »Zašto i ti ne pođeš u Pariz?« govorila je Lucy. Walter potrese glavom. »Imam posla.« »Ja držim da je doista nemoguće ostati u istom mjestu dulje od nekoliko mjeseci bez prekida. Čovjek postane tako ustajao i pljesnjiv, postane mu tako neizrecivo dosadno. Onaj čas kad uđem u avion u Croydonu, osjećam kao da sam se ponovno rodila — poput onoga što priča Vojska spasa.« »A kako dugo traje taj novi život?«

Lucy slegne ramenima. »Kao i stari. Ali, srećom, postoji gotovo neograničena zaliha aviona. Ja sam potpuno za Napredak.« Automatska vrata hrama nepoznatoga boga zatvoriše se iza njih. Spandrell i njegov drug izađoše van u hladnu i kišovitu tamu. »Uf!« reče korski dječak tresući se i podigne ovratnik svoje kišne kabanice. »To je kao da je čovjek skočio u plivalište.« »To je kao da čovjek čita Haeckela iza Fenelona. Vi kršćani živite tu u tako silnoj maloj krčmici od svemira.« Oni krenuše nekoliko metara niz ulicu. »Slušajte«, reče Spandrell, »mislite li vi da možete stići kući pješke? Jer vi ne izgledate, kao da možete.« Naslonivši se na stup svjetiljke korski dječak potrese glavom. »Pričekat ćemo kola.« Čekali su. Kiša je padala. Spandrell pogleda drugog čovjeka hladnom odvratnošću. Taj ga je stvor zabavljao dok su bili u krčmi; poslužio mu kao razonoda. A sada je bio tek odvratan. »Ne bojite li se da ćete otići u pakao?« upita on. »Tamo će vas siliti da pijete gorući whisky. Bit će to vječni božični puding u vašem trbuhu. Kad biste se mogli samo vidjeti! Odvratan, prizor...« Šesti whisky korskog dječaka bio je pun pokajanja. »Znam, znam«, proštenja on. »Odvratan sam. Prezira vrijedan. No kad biste znali kako sam se ja borio, othrvavao...« »Evo kola.« Spandrell poviče. »Kako li sam molio«, nastavi korski dječak. »Gdje živite?« »Ossian Gardens, četrdeset i jedan. Borio sam se...« Kola zastadoše pred njima. Spandrell otvori vrata. »Uđite, vi pijanice«, reče on i gurne drugoga. »Ossian Gardens, četrdeset i jedan.« A korski se dječak međutim uvukao na svoje sjedalo. Spandrell uđe iza njega. »Odvratni puž!« »Nastavite samo, nastavite, zaslužujem ja to. Imate potpuno pravo da me prezirete.« »Znam«, reče Spandrell. »No ako mislite da ću vam učiniti veselje, da vam to i dalje pričam, onda se jako varate.« On se nasloni natrag u svoj kut i zatvori oči. Sva njegova strašna umornost i odvratnost nenadano se povratila. »Bože«, reče on u sebi. »Bože, bože, bože.« I poput groteskne, podrugljive jeke njegovih misli, korski je dječak glasno molio. »Bog mi se smilovao«, ponavljao je cendravi glas. Spandrell prasne u smijeh. Ostavivši pijanca na pragu njegovih ulaznih vrata, Spandrell se vrati u kola. On se nenadano sjeti da nije večerao. »U Sbisin restaurant«, reče vozaču. »Bože, bože«, ponovi on u tami. No noć je bila vakuum.

»Lucy!« Spandrell uhvati njenu ruku i poljubi je. Sjedne za njihov stol. »Zanimat će vas da čujete, Waltere, da sam upravo bio dobri Samaritanac vašoj žrtvi.« »Mojoj žrtvi?« »Vašem rogonji, Carlingu; nije li mu to ime?« Walter porumeni od muke. »On nosi svoje rogove bez ikakve razlike. Sasvim tradicionalno.« On pogleda Waltera i razveseli se kad je razabrao znakove nelagodnosti na njegovu licu. »Našao sam ga gdje utapa svoje nevolje«, nastavi on zlobno. »U whiskyju. Sjajan romantični lijek.« Bilo je ugodno moći se malo osvetiti za svoju nesreću.

18 Uplovili su u Port Said. Bok broda bila je željezna klisura. Uz njeno podnožje ljuljao se na nečistom i blago valovitom moru motorni čamac; između njegovog lika i kraja brodskih ljestava mali se ponor izmjenično sužavao i širio. Za par zdravih nogu skok ne bi bio ništa. No Philip je oklijevao. Da skoči sakatom nogom naprijed moglo bi dovesti do toga da ova klone od udara o tlo; a ako se njome odbaci, postojala je velika vjerojatnost da će mu skok biti sramotno prekratak. Iz ove ga je nevolje izvukao gospodin vojničkog izgleda, koji je skočio prije njega. »Evo, primite moju ruku«, poviče on primijetivši Philipovo oklijevanje i njegov razlog. »Nezgodno je nešto ovakvo«, reče drugi. »Naročito ako je čovjeku jedna noga kraća, zar ne?« »Vrlo.« »Ozlijeđena u ratu?« Philip potrese glavom. »Nezgoda, kad sam bio dječak«, objasni on brzo, a krv mu udari u obraze. »Eno moje žene«, progunđa on obradovavši se izlici da ode. Elinor skoči i zaustavi se oslonivši se na nj; oni oprezno krenuše prema sjedalima na drugom kraju čamca. »Zašto me nisi pustio da odem prva i pomognem ti preći?« upita ona. »Bilo je sasvim dobro«, odgovori on odsječeno i takvim glasom da je odlučila da više ništa ne kaže. Pitala se što li se dogodilo? Nešto u vezi s njegovom šepavošću? Zašto je u tom pogledu tako čudan? Philipu bi samom bilo teško objasniti nelagodnost koju je u njemu izazvalo pitanje onog oficira. Na koncu konca, nije u tomu ništa sramotno ako čovjeka pregaze kola. A to što su ga odbili kao potpuno nesposobna za vojničku službu, nije ni najmanje nepatriotski. A ipak, sasvim bezrazložno, to ga je pitanje smetalo, kao i svaka suviše jasna primjedba o njegovoj šepavosti, ukoliko nije bila namjerno pripravljena od njega samoga. Razgovarajući s Elinor, njegova je majka jednom kazala: »Philip je posljednji čovjek, doista baš posljednji, kojeg je takva nezgoda smjela zadesiti. On je bio rođen suviše daleko, ako znaš što pod tim mislim. Uvijek je za njega bilo i suviše lako da bude bez ljudi. Previše se volio zatvarati u svoju vlastitu ličnu osamu. No on se mogao priučiti da više iziđe iz sebe sama, da se ta strašna nezgoda nije dogodila. Ona je podigla umjetnu ogradu između njega i ostaloga svijeta. Značilo je to, u prvom redu, da za njega nisu postojale igre; a to je opet značilo da je manje dolazio u dodir s drugim dječacima, bio više osamljen, imao više vremena za knjige. A onda (jadni Phil!) značilo je to mnogo razloga za plahost. Osjećaj podređenosti. Djeca znaju biti strahovito nemilosrdna; običavala su mu se kadšto smijati u školi. A kasnije, kad se čovjek počinje zanimati za djevojke, koliko li sam samo željela da bi mogao ići na plesove i partije tenisa! No on nije mogao ni plesati, ni igrati. A

razumije se da nije htio odlaziti onamo samo kao promatrač. Njegova jadna, zdrobljena noga počela ga je najprije zadržavati u tjelesnoj udaljenosti od djevojaka njegove dobi. A držala ga je također i u psihičkoj udaljenosti. Ja, naime, vjerujem da se on uvijek bojao (razumije se potajno i ne priznavajući to), da bi mu se one mogle smijati kao što su to činili neki dječaci; a on se nije htio izvrgnuti opasnosti da bude odbijen u korist nekoga koji nije imao nedostatak kao što je njegov. Nije da je ikada baš mnogo mario za djevojke«, dodala je gospođa Quarles. Elinor se nasmijala. »To ne bih ni mislila.« »No ne bi se tako navikao da ih namjerice izbjegava. Ne bi tako sistematski izbjegavao svaki lični dodir — i to ne samo s djevojkama, nego također i s muškarcima. Intelektualni dodir — to je jedino što on priznaje.« »Kao da se osjeća siguran jedino među idejama«, rekla je Elinor. »Jer tamo je on gospodar; jer tamo može biti siguran u svoju superiornost. Stekao je naviku da se osjeća plah i sumnjičav van tog intelektualnog svijeta. A to nije morao. Ja sam ga uvijek nastojala primiriti i navesti ga da izlazi, no on se nije dao, već se odmah uvlačio u svojti ljušturu.« A nakon stanke dodala je ona, »to je imalo samo jedan dobar rezultat, mislim naime, nezgoda. Spasila ga je da ode u rat i da vjerojatno bude ubijen, poput njegova brata.« Čamac krene prema obali. Visoka stijena crnog željeza, što je brod prije bio, sada, dok su odmicali, postojao je velika lađa, koju se moglo vidjeti u cjelini. Nepomično stojeći između mora i modrog blještavila neba, izgledala je poput reklame za krstarenje po tropima u izlogu brodarske agencije u Cockspur Streetu. »Bilo je to drsko pitanje«, mislio je Philip. »Kakva prava ima on da pita, da li sam bio ozlijeđen u ratu? Kako li samo uživaju u tom svom ratu, ti profesionalni vojnici! Da, mogu biti veseo što nisam morao sudjelovati u tom krvavom poslu. Jadni Geoffrey!« Mislio je na svog mrtvog brata. »A ipak«, zaključila je gospođa Quarles nakon pauze, »u izvjesnom smislu željela bih da je otišao u rat. O, ne iz razmetljivo patriotskih razloga. Nego zato jer bi mu to, kad bi čovjek mogao biti uvjeren da ne bi bio tamo ubijen ili osakaćen, učinilo tako mnogo dobra — možda i nasilno dobro; bolno dobro; ali ipak dobro. Možda bi zdrobilo njegovu ljušturu i oslobodilo ga iz vlastitog zatvora. Emocionalno oslobodilo; jer njegov intelekt je i ovako dovoljno slobodan. Možda i suviše slobodan-za moj zastarjeli ukus.« I ona se nasmiješi prilično tužno. »Slobodan da dolazi i odlazi u svijetu ljudi, umjesto da bude zatvoren u tu svoju ravnodušnost.« »No zar ta ravnodušnost nije u njega prirođena?« usprotivila se Elinor. »Djelomično. No djelomično ona je stvar navike. Kad bi se mogao okaniti te navike, bio bi mnogo sretniji. A mislim da on to i sam zna, ali se je ne može okaniti. Kad bi ga tko drugi mogao silom od nje odučiti... Ali rat je bio posljednja prilika. A okolnosti nisu dale da je se iskoristi.« »Hvala nebesima!« »Da, možda imaš pravo.« Motorni čamac je stigao; oni iziđoše na obalu. Vrućina je bila strahovita, pločnici su se žarili, zrak je bio pun prašine. Živo keseći zube, živo zvjerajući crnim,

pokretnim očima, živo koreografski gestikulirajući, neki je gentleman maslinaste boje s fesom na glavi pokušao da im proda sagove. Elinor je bila zato da ga otjeraju, ali Philip reče: »Nemoj uzalud trošiti energiju; suviše je vruće. Ne osvrći se i pretvaraj se da ga ne razumiješ.« Oni okrenuše dalje poput mučenika preko arene, a gospodin s fesom obilazio je oko njih poput gladna lava. Ako ne trebaju sagove, onda on ima umjetno biserje. Neće biserje? Onda prave havana cigare po peni i po komad. Ili češalj iz celuloida. Ili imitaciju jantara, ili gotovo zlatne narukvice. Philip je i dalje tresao glavom. »Lijepe koralje. Lijepe skarabeje — doista stare.« Onaj ljubazni osmijeh počeo je izgledati poput kešenja. Elinor je ugledala trgovinu tkanina koju je tražila; oni pređu na drugu stranu ulice i uđu. »Spašeni!« reče ona. »Neće se usuditi da dođe za nama. Tako sam se strašno bojala, da ne bi naglo počeo da grize. A ipak je bijednik. Mislim da bismo morali nešto kupiti.« Ona se okrene i obrati se pomoćniku iza tezge. »U međuvremenu«, reče Philip, predviđajući da će Elinorino kupovanje biti beskrajno dosadno, »ja ću otići po cigarete.« On korakne u blještavilo sunca. Čovjek s fesom čekao je vani. On srne prema Philipu i uhvati ga za rukav. Očajnički zaigra on svoj posljednji adut. »Lijepe razglednice«, prošapta povjerljivo i izvadi iz svoga džepa jedan svježanj. »Paprene stvari. Samo deset šilinga.« Philip je zurio kao da ne shvaća. »Ne engleski«, reče on i odšepa niz ulicu. Čovjek s fesom skakutao je oko njega. »Tres curieuses,« reče on. »Tres amusantes. Moeurs arabes, pour passerle temps à bord. Soixante francs seulement.« Nije vidio odgovarajuće svjetlo razumijevanja. »Molto artistiche«, tumačio je talijanski, »Proprio curiose, Cinquanta franchi« zurio je u očaju u Philipovo lice; bilo je bezizražajno. »Hübsch«, nastavi on, »sehr geschlechtlich. Zehn Mark.« Ni mišić se nije ganuo. »Muy hermosas, muy agraciadas, mucho indecorosas.« On ponovno pokuša. »Skon bref kort. Liderlig fotografi bild. Nakna jungfrun. Verklik smutsig.« Philip očito nije bio Skandinavac. Zar je možda Slaven? »Sprosny obraz«, tepao je čovjek. Ni to nije pomoglo. Možda će mu pomoći portugalski. »Photographia deshonesta«, počne on. Philip prasne u smijeh. »Evo«, reče on i dade mu komad od dva i po šilinga. »Zaslužili ste to.« »Jesi li našao ono što si tražio?« upita ga Elinor, kad se vratio. On kimne. »A našao sam također i jedinu moguću osnovu za Ligu naroda. Jedini zajednički interes. Naš zubati prijatelj ponudio mi je pikantne razglednice na sedamnaest jezika. On uzalud gubi vrijeme u Port Saidu. Trebao bi biti u Ženevi.« ∗ »Dvije gospođe žele s vama razgovarati, gospodine«, reče uredski sluga. »Dvije?« Burlap podigne svoje tamne obrve. »Dvije?« Uredski sluga ostajao je uporan. »No uvedi ih.« Dječak se povuče. Burlap se ljutio. On je očekivao Romolu Saville, Romolu Saville koja je napisala,

»U strasti već stara, ja sam poznavala Ljubavnike svijeta sve od svijeta davnine; U rukama Lede, Labuda besmrtnog držala; I osjećala krasni kad Paris za se uze mene.« A dolazila je s duennom. To mu nije odgovaralo. Dvije gospođe... Dvoja se vrata svetišta otvoriše istovremeno. Na jednima se pokaže Ethel Cobbett, držeći svežanj otisnutih korektura, a na druga uđu dvije gospođe. Stojeći na pragu Ethel ih pogleda. Jedna je od njih bila visoka i napadno suha. Druga, gotovo isto tako visoka, bila je krupna. Nijedna od njih nije više bila mlada. Mršava gospođa izgledala je ocvala poput djevice od četrdeset tri ili četiri. Krupna bila je možda nešto starija, ali je sačuvala cvatuću i obudovjelu svježinu. Ona mršava bila je blijedo žućkasta, oštrih koščatih crta lica, neodređeno smeđe kose, sivih očiju, i bila je odjevena prilično pomodno, ali ne po pariškoj modi, već po onoj Hollywooda, koja je bila mladenačka i živahna, u blijedo sivo i ružičasto. Druga je gospođa jako svijetle puti i modrih očiju, nosila je duge viseće naušnice, te ogrlicu od lapis lazulija u skladu s njima. Njen način odijevanja bio je više matronski i evropski negoli u prve a mnoštvo ne naročito dragocjenih ukrasa, visilo je tu i tamo s čitave njene osobe, zveckajući pomalo dok bi hodala. Dvije gospođe krenuše preko sobe. Burlap je hinio da je potpuno udubljen u svoj posao, tako da nije čuo otvaranje vrata. Tek kad su gospođe došle do na samih nekoliko koraka od njegova stola, podiže on pogled s papira po kojemu je bjesomučno črčkao — ali sa kakvim trzajem iznenađenja, sa kakvim izražajem zbunjenosti pune ispričavanja! On skoči na noge. »Tako mi je žao. Oprostite... Nisam primijetio. Čovjek se tako udubi u posao.« Njegovi su se n-ovi i m-ovi pretvorili u d-ove i b-ove. Bio je prehlađen. »Tako sam bio zaduljen u svoj posao.« On obiđe oko stola prema njima smiješeći se svojim najzagonetnijim i najspiritualnijim sodomskim smiješkom. Ali, »O bože!« usklikne on u sebi. »Kako li su strašne te žene!« »A koja je«, nastavi on glasno, smiješeći se jednoj pa dmgoj, »koja je, ako smijem pitati, gospođica Saville?« »Nijedna od nas«, reče krupna dama prilično dubokim glasom, ali veselo i smiješeći se. »Ili obje, ako vam je to milije«, reče druga. Glas joj je bio visok, metalan, a govorila je oštro, u malim zamasima, a neobičnom i vrtoglavom brzinom. »Obje i nijedna.« I obje gospođe prasnuše istovremeno u smijeh. Burlap ih je gledao i slušao klonula srca. U što li se samo upustio? Bile su strašne. On se usekne i nakašlja. Od njihove se prisutnosti njegova prehlada pogoršavala. »Činjenica je«, reče krupna dama, a nagnuvši glavu prilično obješenjački na stranu i hineći da sasvim neznatno tepa, »činjenica je ...«

No ona suha je prekine. »Činjenica je«, reče ona, sipajući riječi tako brzo da je bilo čudno da ih uopće može izgovarati, »da smo mi partnerice, kombinacija, gotovo zavjerenice.« Ona se oštro i prodorno nasmije. »Dha, zavjerenitse,« reče krupna tepajući od same veselosti. »Mi smo dva dijela dvojnog bića Romole Saville.« »Ja sam dr Jekyll«, doda krupna i obje se ponovno nasmijaše. »Zavjerenice«, pomisli Burlap uz sve jači osjećaj užasa. »To doista i jesu!« »Dr Jekyll, alias Ruth Goffer. Mogu li vam predstaviti gospođu Goffer?« »Dok ću ja to isto učiniti za g. Hydea, alias gospođicu Hignett?« »Zajedno se međutim predstavljamo kao Romola Saville o čijim ste bijednim pjesmama rekli toliko toga ljubaznoga.« Burlap se izrukuje s obim damama i reče nešto o svojoj radosti što je upoznao autore djela kojemu se toliko divio. »No kako li ću ih se uopće riješiti?« pitao se on. Toliko energije, toliko previranje snage i volje! Riješiti ih se neće biti ni najmanje šala. On se u sebi strese. »Slične su parnim strojevima«, zaključi on. A dosađivat će mu neprestano da tiska njihove ogavne stihove. Njihove prostačke stihove — jer takvima su ovi sada postali s obzirom na godine tih žena, njihovu energiju i osobni izgled — upravo prostački. »Kuje!« reče on u sebi, osjećajući s negodovanjem da su nešto od njega iznudile pod lažnom izlikom, da su zlorabile njegovu nedužnost i prevarile ga. Upravo u taj čas ugleda gospođicu Cobbett. Ona je podigla svoj svežanj korektura kao da ga nešto pita. On potrese glavom. »Kasnije«, reče dostojanstvenim i uredničkim izražajem lica. Gospođica Cobbett se okrene, ali ne prije no što je on primijetio izgled podrugljivog veselja na njezinu licu. Do bijesa ta žena! Bilo je to nesnosno. »Mi smo se tako obradovale i radosno iznenadile vašem ljubaznom pismu«, reče krupnija od njih. Burlap se franciskanski nasmiješi. »Čovjeku je drago da može nešto učiniti za književnost.« »Tako je malo onih koji se uopće za to zanimaju.« »Da, tako ih je malo«, ponovi gospođica Hygnett. I govoreći brzinom onoga koji nastoji da kaže »pop popodne pršao po popinu polju« u najkraće moguće vrijeme i sa što manje moguće pogrešaka, sasu ona svu njihovu povijest i njihove jade. Moglo se razabrati da su živjele zajedno u Wimbledonu i da su se zavjerile da će biti Romola Saville pred više od šest godina, i da je tek devet puta kroz sve to vrijeme nešto od njihovih djela osvanulo u tisku. No one nisu izgubile hrabrost. Znale su da će njihov dan jednom doći. Ustrajno su pisale. Mnogo su toga napisale. Možda će gospodina Burlapa zanimati da pogleda drame što su ih napisale? I gospođica Hygnett otvori torbu za spise i položi četiri debela snopa na stroju otipkanih araka na stol. Bile su to historijske drame, u slobodnom stilu. A naslovi su im bili »Fredegond«, »Normandijski izrod«, »Semiramida« i »Gilles de Retz«. Napokon su otišle odnijevši sa sobom Burlapovo obećanje da će pročitati njihove drame, da će štampati niz soneta i da će doći na ručak u Wimbledon. Burlap

uzdahne, a onda udesivši ponovno lice u izražaj kamenog mira i superiornosti, pozvoni po gospođicu Cobbett. »Imate li korekture?« upita je hladno i ne gledajući je. Ona mu ih pruži. »Telefonirala sam im da se požure s ostalim.« »Dobro.« Nastade tišina. Gospođica Cobbett bila je ona koja ju je prekinula, a Burlap, iako se nije udostojao da pogleda uvis prema njoj, mogao je razabrati iz tona njezinog glasa, da se smiješila. »Vaša Romola Saville«, reče ona, »bila je pomalo neugodno iznenađenje, zar ne?« Odanost gospođice Cobbett uspomeni na Suzanu bila je još intenzivnija zbog toga što je bila prisilna i namjerna. Ona je i sama ljubila Burlapa. Njena vjernost Suzani i onoj platonskoj spiritualnosti što je bila Burlapova osobina (ona je u početku vjerovala da on doista misli ono što stalno i divno govori) bila je podržavana postojanom borbom protiv ljubavi i postajala je jačom u toj borbi. Burlap, koji je bio iskusan u tim stvarima, brzo je uvidio, iz načina njene reakcije na njegove prve platonske pokušaje približavanja, da se ovdje, u vulgarnom jeziku što ga je čak i sam njegov đavo jedva kada upotrebljavao, »ne da ništa postići.« Da je ustrajao, on bi jedino narušio svoju vlastitu, visoku spiritualnu reputaciju. Unatoč činjenici da ga je djevojka ljubila, ili čak u izvjesnom smislu baš zbog toga (jer ona je ljubeći ga shvaćala kako bi opasno lako bilo izdati Suzanu i čisti duh, pa je shvaćajući opasnost nastojala oduprijeti joj se), on je uviđao da mu ona nikada neće dopustiti da pređe, ma koliko to bilo postupno, od spiritualnosti do putenosti, ma koliko ova bila profinjena. A kako je on sam nije ljubio, jer ona je pobudila u njega tek nejasno mladenačko golicanje požude, što bi ga gotovo svaka zgodnija žena mogla zadovoljiti, nije mu bilo teško biti mudar i povući se. Povlačenje, računao je on, povećat će njeno udivljenje za njegovu spiritualnost i pojačati njenu ljubav. Uvijek je korisno, kao što je to Burlap ustanovio u prošlosti, imati namještenice, koje su u čovjeka zaljubljene. Rade mnogo intenzivnije, a traže mnogo manje nego one koje to nisu. Kratko je vrijeme sve išlo u skladu s osnovom. Gospođica Cobbett obavljala je posao triju sekretarica i jednog uredskog sluge, i u isto ga vrijeme obožavala. No bilo je i nezgodnih događaja. Burlap se suviše zanimao za ženske suradnike. Neke žene s kojima je stvarno bio u krevetu, došle su i povjerile to gospođici Cobbett. Njena vjera bila je uzdrmana. Njen pravednički bijes na ono što je smatrala Burlapovim izdajstvom prema Suzani i njegovim idealima, njegovoj svjesnoj hipokriziji, bio je rasplamsan ličnim osjećajima. On je i nju izdao. Bila je srdita i uvrijeđena. Srdžba i negodovanje pojačali su njenu idealnu odanost. Jedino u obliku odanosti prema Suzani i duhu mogla je ona izraziti svoju ljubomoru. Posljednja slamka bila je Beatrice Gilray. Čaša gorčine gospođice Cobbett prelila se kad je Beatrice bila instalirana u uredu — u uredničkom odsjeku, a naročito, kad je ona stvarno nešto i pisala za novine. Gospođica Cobbett tješila se pomalo mišlju da ova piše samo kratke bilješke koje su sasvim beznačajne. No ipak je osjećala ogorčeno negodovanje. Ona je bila mnogo obrazovanija negoli ta budala Beatrice, a

i mnogo inteligentnija. To da joj je bilo dopušteno da piše, bilo je jedino radi toga što je Beatrice imala novaca. Beatrice je uložila tisuću funti u novine. Radila je zabadava — i to radila kao mahnita; upravo kao što je radila i sama gospođica Cobbett u početku. Sada je gospođica Cobbett radila što je manje mogla. Pozivala se na svoja prava, nikad nije dolazila minutu ranije, nikada nije ostala ni minutu iza određenog joj vremena. Nije radila ništa više nego što je bila plaćena da radi. Burlap se ljutio, negodovao, žalostio; bilo mu je ili samome više raditi ili namjestiti još jednu sekretaricu. A onda je, kao da ju je poslala sama providnost, iskrsnula Beatrice. Ona je preuzela sav pomoćni urednički posao, što ga sada gospođica Cobbett nije imala vremena da obavlja. Da je odšteti za rad u svojstvu pomoćnog urednika i tisuću funti, dopustio joj je da malo piše. Ona, dakako, nije znala pisati; no to je bilo sporedno. Nitko nije nikada čitao kratke bilješke. Kad se Burlap nastanio u kući Beatrice Gilray, čaša gorčine gospođice Cobbett ponovno se prelila. U prvom trenu bijesa ona se toliko prenaglila da je Beatricu ozbiljno opomenula zbog njenog stanara. No njena nesebična zabrinutost za Beatricein dobar glas i djevičanstvo bila je suviše očito i neumjerno prožeta pakošću prema Burlapu. Jedini učinak njene opomene bio je taj da je raspalio Beatricu na oštar odgovor. »Ona je doista nesnosna«, potužila se Beatrice kasnije Burlapu, a da ipak nije navela sve razloge koji su je silili da tu ženu smatra nesnosnom. Burlap je izgledao poput Krista. »Teško je s njom«, prizna on. »No čovjek je žali. Njen je život bio težak.« »Ja ne uviđam da težak život može bilo komu biti isprika za loše vladanje«, odsječe ona. »No čovjek mora imati obzira«, reče Burlap naginjući glavu. »Kad bih ja bila na vašem mjestu«, reče Beatrice, »ne bih je htjela imati ovdje; otpustila bih je.« »Ne, to ne bih mogao učiniti«, odgovori Burlap, govoreći sporo i zamišljeno kao da se taj čitav razgovor vodi u njemu samome. »Ne pod ovim okolnostima.« On se nasmiješi svojim sodomskim smiješkom, zagonetnim, spiritualnim i slatkim; ponovno mahne svojom tamnom, romantičnom glavom. »Okolnosti su prilično čudne«, nastavi on neodređeno, ne objasnivši nikada potpuno određeno kakve su to prilično čudne okolnosti i s nekim nepouzdanjem, kao da se skanjiva, da sam sebi pjeva hvalospjev. Beatrice je mogla razabrati da je on uzeo i držao gospođicu Cobbett iz milosrđa. Ona je bila ispunjena izmiješanim čuvstvom divljenja i sažaljenja — divljenja njegovoj dobroti, a sažaljenja zbog njegove bespomoćnosti u nezahvalnom svijetu. »A ipak«, reče ona izgledajući divlje, dok su joj riječi bile poput oštrih udaraca čekićem, »ja ne mogu shvatiti zašto biste se dali gnjaviti. Ja ne bih dopustila da se sa mnom tako postupa.« Od tog vremena iskorištavala je ona svaku priliku da pozlijedi gospođicu Cobbett i da bude neuljudna. Gospođica Cobbett joj je oštro uzvraćala i bila također sarkastična i otresita. U uredu Literary Worlda vladao je otvoreni rat. Izdaleka, ali ne

sasvim nepristrano, poput boga, koji ima predrasudu u korist vrline — a vrlina je u ovom slučaju bila oličena u Beatricei — Burlap je lebdio posrednički iznad bitke. Epizoda sa Romolom Saville dala je gospođici Cobbett priliku da bude pakosna. »Jeste li vidjeli one dvije stravične pjesnikinje?« upita ona idućeg jutra Beatricu s varljivim izrazom prijateljstva. Beatrice je oštro pogleda. Sto li ta žena namjerava? »Kakve pjesnikinje?« upita ona sumnjičavo. »One dvije strašne, sredovječne dame, što ih je urednik pozvao da ga posjete, misleći da su one jedna mlada žena.« Ona se nasmija. »Romola Saville. Tako su pjesme bile potpisane. Zvučalo je to tako romantično. A pjesme su i bile sasvim romantične. No te dvije autorice! Oh, gospode bože. Kad sam ugledala urednika u njihovim pandžama bilo mi ga je doista žao. Ali napokon on je to sebi sam natrpao na vrat. Ako hoće da svojim suradnicama piše...« Te je večeri Beatrice ponovila svoje tužbe o gospođici Cobbett. Ta je žena ne samo dosadna i drska; čovjek bi to mogao podnijeti kad bi svoj posao obavljala kako treba; ona je lijena. Izdavati novine je posao poput svakog drugog. Čovjek ne može sebi priuštiti da vodi posao na sentimentalnoj osnovi. Neodređeno i nesigurno Burlap je opet govorio o naročitim okolnostima ovoga slučaja. Beatrice je odvraćala. Nastade prepirka. »Postoji i nešto takvo kao što je pretjerana dobrota«, zaključi Beatrice oštro. »Zar doista?« reče Burlap; a smiješak mu je bio tako divno i čeznutljivo franciskanski da je Beatrice osjećala kako se rastapa od nježnosti. »Da, doista postoji«, odsječe ona osjećajući se tim krućom i neprijateljskijom prema gospođici Cobbett, što se osjećala mekšom i materinje sklonijom prema Burlapu. Nježnost joj je bila, tako rekavši, obrubljena negodovanjem. Kad nije htjela da pokaže svoju mekoću iskretala je svoje osjećaje i ljutila se. »Siromašni Denis«, mislila je ona ispod svog negodovanja. »Njemu je doista netko potreban, da se za nj brine. Suviše je dobar.« Govorila je glasno. »A vi strahovito kašljete«, reče ona prijekorno, irelevantnošću koja je bila i previše očita. To da je on suviše dobar, da nema nikoga tko bi se za nj brinuo i da kašlje — te su ideje bile u logičnoj vezi. »Ono što je vama potrebno«, nastavi ona istim oštrim zapovjedničkim glasom, »je dobra masaža kamforovim uljem i topli ovoj.« Izgovarala je riječi gotovo prijeteći se, kao da mu obećava poštene batine i mjesec dana uz sam kruh i vodu. Tako je ona izražavala svoju brigu; no kako li je ova bila drhtavo meka ispod površine! Burlap je bio presretan da joj dopusti izvršiti svoju nježnu prijetnju. U pola jedanaest ležao je u krevetu sa rezervnim termoforom. Popio je čašu vrućeg mlijeka s medom i sisao je sada ugodni bombon protiv prehlade. Šteta, mislio je on, da nije mlađa. Ipak, bila je ona doista začudno mlada za svoje godine. Njeno lice, stas — prije je izgledalo kao da joj je dvadeset i peta nego trideset peta. Pomišljao je kako će se ona vladati kad mu konačno uspije da svlada njezine bojazni. Bilo je nešto čudno u tim djetinjim bojaznima odrasle žene. Jedna je polovina nje stala u razvoju u dobi u kojoj je ujak Ben izveo svoj preuranjeni eksperimenat. Burlapov se đavo nacerio na spomen opisa toga događaja.

Na vratima se začu kucanje, a onda se pojavi Beatrice, noseći kamforovo ulje i topli ovoj. »Evo krvnika«, reče Burlap smijući se. »Hajde da umrem poput čovjeka.« On raskopča svoju pidžamu. Prsa su mu bila bijela i puna; oblik rebara tek se je slabo nazirao kroz meso. Između bradavica pruga tamne kovrčaste dlake protezala se duž prsne kosti. »Učinite što najgore možete«, peckao je on. »Ja sam spreman.« Osmijeh mu je bio radosno nježan. Beatrice otčepi bocu i izlije malo mirisnog ulja na dlan desne ruke. »Uzmite bocu«, zapovjedi ona, »i metnite je dolje.« On učini što mu je bilo rečeno. »Evo«, reče ona, kad je opet bio ispružen ne mičući se; i ona počne trljati. Njena je ruka klizila amo-tamo preko njegovih prsa, amo-tamo, snažno, vješto. A kad je desna bila umorna, počne ona ponovno lijevom, amo-tamo, amo-tamo. »Vi ste poput malog parnog stroja«, reče Burlap uz svoj radosno nježni osmijeh. »Tako se i sama osjećam«, odgovori ona. No to nije bila istina. Ona se prije osjećala kao ma što drugo, negoli parni stroj. Morala je nadvladati neki strah prije no što je mogla dodirnuti ta njegova bijela mesnata prsa. Nije da su ova bila ružna ili odvratna. Nasuprot, bila su prije lijepa u svojoj glatkoj bjelini i mesnatoj snazi. Lijepa poput poprsja kakvog kipa. Da, kipa. Jedino taj je kip imao male crne kovrčice duž mača i mali smeđi madež koji je titrao gore-dolje od pulsa kože iznad srca. Kip je živio; to ju je uznemirivalo. Bijela gola prsa bila su lijepa; ali i gotovo odvratno živa. Dodirnuti ih... Ona se strese od malog grča jeze i razljuti na samu sebe, što se tako glupo osjeća. Brzo ispruži ruku i počne trljanjem. Dlan joj je lako klizio namazanom kožom. Na ruci je osjećala toplinu njegova tijela. Kroz kožu mogla je osjetiti tvrdoću kostiju. Na prstima osjećala je četinastu grubost kad bi se ovi dotakli dlaka na maču, a male su bradavice bile čvrste i podatne. Ona se ponovno strese, no u osjećaju straha i svladavanju ovoga bilo je nešto ugodno; u strahu što se u nju uvlačio i zaziranju što je strujalo kroz njeno tijelo bilo je čudnog užitka. Ona nastavi trljanje slična parnom stroju jedino u snazi i pravilnosti svojih kretnja, ali tako drhtavo živa i sama u sebi podvojena. Burlap je ležao zatvorenih očiju, slabo se smiješeći od užitka samozaborava i predavanja. Osjećao se raskošno bespomoćan, poput djeteta; bio je u njenim rukama, poput djeteta koje je materino vlasništvo i igračka, a nije više bio svoj vlastiti gospodar. Njene su ruke bile hladne na njegovim prsima; meso mu je bilo pasivno i podatno kao da pod tim snažnim, hladnim rukama nije ništa drugo doli glina. »Jeste li umorni?« upita on, kad je zastala da po treći puta promijeni ruke. On otvori oči da je pogleda. Ona potrese glavom. »Zadajem vam toliko muke, kao da sam bolesno dijete.« »Uopće mi ne zadajete muke.« No Burlap je ustrajao, žaleći je i ispričavajući se. »Siromašna Beatrice!« reče on. »Što li vi sve ne morate za mene raditi! Upravo se stidim.« Beatrice se tek nasmiješi. Njeni prvi drhtaji bezrazložne odvratnosti bili su prošli. Osjećala se izvanredno sretnom.

»Tako!« reče ona napokon. »A sada termogen.« Ona otvori kutiju od ljepenke i razastre narančastu vunu. »Problem je u tome, kako da se to pričvrsti na vaša prsa. Mislila sam, da to učinim pomoću ovoja. Omotati dva-tri puta oko tijela. Šta vi mislite?« »Ja ništa ne mislim«, reče Burlap koji je još uvijek uživao raskoš djetinjstva. »Sasvim sam u vašim rukama.« »Dobro, onda sjednite na krevet« zapovjedi ona. On sjedne. »Držite vunu uz prsa, dok ja omotam ovoje.« Da omota ovoje oko njegova tijela morala se nagnuti sasvim blizu njega i gotovo ga zagrliti, ruke joj se sastadoše na časak iza njegovih leđa, dok je odmatala ovoje. Burlap nasloni glavu naprijed i čelo mu se nasloni na njene grudi. Čelo umorna djeteta na mekim grudima matere. »Držite malo kraj, dok ja izvadim pribadaču.« Burlap podigne čelo i odmakne se. Prilično porumenivši, ali još uvijek veoma poslovno i spretno, vadila je Beatrice pribadaču iz malog kartona asortiranih pribadača. »A sada dolazi doista teški trenutak«, reče ona smijući se. »Neće li vam smetati ako vam zabodem iglu u meso?« »Ne, neće mi smetati«, reče Burlap, a to je bila istina; ne bi mu smetalo. Bilo bi mu čak drago da ga je ozlijedila. Ali nije. Ovoj je bio pričvršćen iglama na svoje mjesto potpuno stručnom sigurnošću. »Tako!« »Što hoćete da sada radim?« upita Burlap živo želeći se dalje pokoravati. »Lezite.« On legne. Ona zakopča dugmeta haljetka njegove pidžame. »Sada morate zaspati što brže možete.« Ona navuče pokrivače do njegova podbratka i podvrne ih. Zatim se nasmija. »Izgledate kao dječarac.« »Zar me nećete poljubiti za laku noć?« Beatriceini obrazi porumene. Ona se sagne i poljubi ga u čelo. »Laku noć«, reče. I nenadano zaželi da ga uzme u naručaj, da pritisne njegovu glavu o svoje grudi i da mu gladi kosu. No ona položi samo na časak ruku na njegov obraz, a onda pohita iz sobe.

19 Mali je Phil ležao na krevetu. U sobi je vladao narančasti sumrak. Tanka igla sunčanog svjetla prodirala je oprezno kroz navučene zastore. Phil je bio nemirniji no obično. »Koliko je sati?« poviče on napokon, iako je već prije vikao i bilo mu je rečeno da miruje. »Još nije vrijeme da ustaneš«, poviče gospođica Fulkes s druge strane hodnika. Glas joj je dopirao prigušeno, jer ona je napola navukla svoju modru haljinu, glava joj je bila umotana u svilenu tamu, a ruke su joj se slijepo probijale da nađu ulaz u svoje odgovarajuće rukave. Philipovi roditelji imali su danas doći; bit će u Gattendenu na ručku. Gospođica Fulkes morala je neminovno obući svoju najbolju modru haljinu. »No koliko je sati?« poviče dijete sad srdito. »Mislim, naime, na vašem satu.« Glava gospođice Fulkes probije se do svjetla. »Dvadeset do jedan«, poviče ona. »Moraš biti miran.« »Zašto nije jedan?« »Zato jer nije. A sada ti više neću odgovarati. I ako budeš opet vikao, reći ću majci, kako si zločest bio.« »Zločest!« odvrati mali Phil izražavajući plačni bijes svojim glasom — ali tako tiho, da je gospođica Fulkes jedva čula. »Mrzim vas!« On je dakako nije mrzio. Ali je izvršio svoj prosvjed; čast je bila spašena. Gospođica Fulkes nastavi sa svojom toaletom. Osjećala se uzbuđena, plaha, bolno uznemirena. Što li će oni misliti o Philu — njenom Philu, Philu što ga je ona stvorila? »Nadam se da će biti dobar«, mislila je ona. »Nadam se da će biti dobar.« On je mogao biti pravi anđeo, tako dražestan, kad je htio. A kad nije bio anđeo, onda je za to uvijek bilo razloga; no čovjek ga je morao poznavati, morao ga je razumjeti, da bi shvatio razlog. Oni vjerojatno neće moći vidjeti razlog. Tako su dugo bili odsutni; mogli su zaboraviti kakav je. A u svakom slučaju nisu mogli znati kakav je sada, kako se razvio ovih posljednjih mjeseci. Ona je jedina poznavala toga Phila. Poznavala ga i ljubila — tako jako, tako jako. Jedino ona. A jednog će ga dana morati ostaviti. Nije imala nikakvih prava na njega, nikakvih zahtjeva; ona ga je jedino ljubila. Mogli su ga uzeti od nje, kad god im se to prohtije. Njena slika u ogledalu zatitra i izgubi se u magli duge, a suze joj nenadano potekoše niz obraze. Vlak je točno stigao, a kola su bila spremna. Phil i Elinor se uspeše u njih. »Zar nije sjajno biti ovdje?« Elinor uhvati ruku svoga muža. Oči su joj blistale. »Ah dobri bože«, doda ona užasnutim glasom i ne čekajući njegova odgovora, »na onom brijegu grade mnoštvo novih kuća. Kako se usuđuju?« Philip pogleda. »Gotovo pravi vrtni grad, zar ne?« reče on. »Šteta što Englezi toliko vole ladanje«, doda on. »Oni ga ubijaju svojom ljubaznošću.«

»No kako je to ipak lijepo. Zar ti nisi silno uzbuđen?« »Uzbuđen?« upita on oprezno. »Pa...« »Zar te čak ni ne veseli što ćeš ponovno vidjeti svoga sina?« »Dakako.« »Dakako!« ponovi Elinor podrugljivo njegove riječi. »I to ovim tonom glasa. Nikad nisam mislila da u tome postoji ikakav 'dakako’; no sada je došlo vrijeme. Nikad nisam u čitavom životu bila tako uzbuđena.« Nastade tišina; kola su vijugavo vozila niz uličice. Put se uspinjao; oni su se uspinjali kroz bukovu šumu do pošumljene zaravni. Na kraju dugog zelenog vidika najsjajniji spomenik veličini Tantamounta, palača markiza od Gattendena, ljeskala se daleko u suncu. Zastava je bila izvješena; njegovo je lordstvo u svojoj rezidenciji. »Moramo jednoga dana otići da posjetimo staroga luđaka«, reče Philip. Pitomi jelen brstio je u perivoju. »Zašto čovjek uopće putuje?« reče Elinor gledajući ih. Gospođica Fulkes i mali Phil čekali su ih na stepenicama. »Čini mi se da čujem kola«, reče gospođica Fulkes. Njeno prilično glomazno lice bilo je veoma blijedo; srce joj je tuklo više no uobičajenom jakošću. »Ne«, doda ona, nakon što je časak pomno osluškivala. Ono što je čula bio je tek zvuk njene vlastite nelagodnosti. Mali Phil se nemirno kretao, osjećajući jedino žestoku želju da »nekamo ode«. Predosjećanje je metnulo ježa u njegovu utrobu. »Zar nisi sretan?« upita gospođica Fulkes hinjenim oduševljenjem, samopožrtvovno odlučivši da dijete mora pokazati da je podivljalo od veselja, što ponovno vidi svoje roditelje. »Zar nisi strahovito uzbuđen?« No oni su joj ga mogli uzeti, ako im se to prohtije, uzeti ga od nje i nikada joj više ne dopustiti da ga vidi. »Da«, reče mali, Phil prilično neodređeno. On je isključivo bio zabavljen približavanjem svojih visceralnih doživljaja. Gospođica Fulkes bila je razočarana suhoparnošću njegova tona. Ona ga upitno pogleda. »Phil?« Ona primijeti njegovo nelagodno plesanje. Dijete kimne. Ona ga uhvati za ruku i požuri se s njime u kuću. Jednu minutu kasnije dovezli su se Philip i Elinor do napuštene verande. Elinor obuze osjećaj razočaranja. Ona je sebi tako jasno zamišljala prizor — Phila na stepenicama gdje mahnito maše — ona je tako jasno predosjećala kako ga čuje gdje viče. A stepenice su bile prazne. »Nitko nam ne dolazi u susret«, reče ona bolnim glasom. »Kako možeš očekivati da će se oni tu motati čekajući nas«, odgovori Phil. On je mrzio svaku zbrku. Za njega bi savršeni povratak kući bio onaj u plaštu nevidljivosti. Ovo je bilo gotovo isto tako dobro. Iziđoše iz kola. Glavna su vrata bila otvorena. Oni uđoše. U tihom, praznom predvorju snivalo je tri i po stoljeća života. Sunčano svjetlo zurilo je kroz prozore s plosnatim lukovima. Drvena prevlaka zidova bila je u osamnaestom stoljeću. Stubište, sve od drevne hrastovine, puno visokih prozora, uspinjalo se uvis i gubilo iz vida prema gornjim katovima. Miris latica cvijeća izmiješanih mirodijama slabo je

prožimao zrak; bilo je to, kao da čovjek — sluti nepomućenu, staru tišinu nekim drugim ćutilom. Elinor pogleda oko sebe, duboko uzdahne, prevuče vršcima prstiju preko glatke orahovine stola, s člankom savijenoga kažiprsta kucne po okrugloj venecijanskoj posudi što je na njemu stajala; staklenasti zvonki zvuk ljupko se širio miomirisnom tišinom. »Poput Usnule Ljepotice«, reče ona. No dok je još govorila, čarolija je bila razbijena. Nenadano, kao da je zveket stakla dozvao kuću natrag u život, začu se zvuk i kretanje. Negdje gore otvoriše se vrata, a kroz sanitarnu buku rušenja vode začu se zvuk prodornog mladog glasa Philova; male noge odjekivale su sagom hodnika, tutnjale poput malih kopita po goloj hrastovini stubišta. U isto se vrijeme otvore vrata prizemlja i glomazni lik Dobbsove, sobarice, jurio je predvorjem. »Što, gospođice Elinor, a nisam ni čula...« Mali Phil zakrene za posljednji zavoj stubišta. Ugledavši svoje roditelje vikne on i ubrza korake; gotovo je klizio sa stepenice na stepenicu. »Ne tako brzo, ne tako brzo!« poviče njegova majka zabrinuto i potrči prema njemu. »Ne tako brzo!« ponovi gospođica Fulkes, pohitavši niz stepenice za njim. A nenadno, iz jutarnje sobe, koja je imala vrata što su vodila u vrt, pojavi se gđa Bidlake, bijela i šutljiva s lepršavim velima, slična impozantnom fantomu. U maloj košarici nosila je ona kitu odsječenih tulipana; njene vrtlarske škare visile su na kraju žute vrpce. T’ang Treći išao je za njom lajući. Nastala je zbrka grljenja i stiskanja ruku. Pozdravi gospođe Bidlake imali su na sebi veličanstvenost obreda, svečanu draž drevnog i svetog plesa. Gospođica Fulkes previjala se od plahosti i uzbuđenja, stajala najprije na jednoj, a onda drugoj nozi, zauzimala stavove manekena iz pomodnih listova. I od vremena do vremena prodorno se smijala. Kada se rukovala s Philipom, previla se tako žestoko da je gotovo izgubila ravnotežu. »Jadni stvor«, imala je Elinor vremena da pomisli između odgovaranja i postavljanja pitanja. »Kako li joj je hitno potrebno da se uda! Mnogo gore negoli je bilo kad smo otišli.« »No kako li je on narastao!« reče ona glasno. »Kako se samo promijenio!« Držala je dijete nešto podalje od sebe, kretnjom poznavaoca koji se odmiče da bi promatrao sliku. »On je bio prava slika Philova. Ali sad...« Ona potrese glavom. Široko se lice sada produljilo, kratki ravni nos (smiješni »mačji nos« komu se ona na Philipovu licu uvijek smijala i tako ga mnogo voljela), postao je profinjeniji i neznatno orlovski; kosa mu je potamnila. »Sada izgleda upravo kao Walter. Zar ne misliš da je tako?« Gospođa Bidlake neznatno kimne. »Izuzevši kad se smije«, doda ona. »Njegov je osmijeh pravi Phil.« »Što ste mi donijeli?« upita mali Phil gotovo zabrinuto. Kad bi ljudi otišli i vratili se ponovno, uvijek bi mu nešto donijeli. »Gdje je moj dar?« »Kakvo je to pitanje!« prosvjedovala je gospođica Fulkes, porumenjevši umjesto njega i zgrčivši se. Ali Elinor i Philip tek se nasmijaše.

»Kad je ozbiljan, onda je pravi Walter«, reče Elinor. »Ili ti.« Philip pogleda s jednoga na drugo. »U prvoj minuti kad su ti došli otac i majka!« nastavi gospođica Fulkes prekoravanjima. »Zločesta!« Odvrati dijete i zabaci glavu natrag malom kretnjom srdžbe i ponosa. Elinor, koja ga je gledala, gotovo se glasno nasmije. To, kako je naglo podigao podbradak — pa to je bila parodija kretnje superiornosti staroga g. Quarlesa. Na časak dijete je bilo njen svekar, njen apsurdni, sažaljenja vrijedni svekar, karikiran i u minijaturi. Bilo je to smiješno, ali u isto vrijeme nekako kao da nije bilo šaljivo. Htjela se nasmijati, no osjećala se potištena nenadanom spoznajom zagonetaka i složenosti života. Strahovite nedokučivosti budućnosti. Tu je bilo njeno dijete — no on je bio također i Phil, on je bio i on sam, bio je također i Walter, njen otac, njena majka; a sada, time što je prema gore zabacio podbradak, on se nenadano pokazao kao sažaljenja vrijedni g. Quarles. A mogao bi biti i stotine drugih ljudi. Mogao biti! On jamačno i jest. On je ujedno tetke i sestrične što ih je jedva ikada vidjela; djedovi i praujaci, što ih je jedino poznavala kao dijete i što ih je sasvim zaboravila; pređi su već davno umrli, sve tamo unatrag do početka stvari. Čitav narod stranaca nastavio je i oblikovao to malo tijelo, živio u tom duhu i upravljao njegovim željama, vladao njegovim mislima, a i dalje će vladati i upravljati. Phil, mali Phil — ime je bilo tek apstrakcija, svojevoljno dani naslov, poput »Francuske« ili »Engleske«, jednome nizu, koji nikada nije dugo isti, mnogih pojedinaca, koji su se rodili, živjeli i umirali u njemu, kao što stanovnici jedne zemlje dolaze i odlaze, ali održavaju u svojem prolasku živom istovjetnost naroda kojemu pripadaju. Ona pogleda u dijete kao u nekom strahu. Kakve li odgovornosti! »Ja to zovem ljubavi iz koristi«, još uvijek je nastavljala gospođica Fulkes. »A ti mi ne smiješ tako kazati ‘zločesta’«. Elinor malko uzdahne, prene se iz svoje zadubljenosti i podigavši dijete u svoj naručaj, pritisne ga uza se. »Ne obazirite se na nj«, reče ona napola gospođici Fulkes, koja ga je prekoravala, a napola svojem vlastitom osjetljivom ja. »Ne obazirite se.« Ona ga poljubi. Phil je gledao na sat. »Možda bi bilo dobro da se operemo i malo iščetkamo prije ručka«, reče on. Imao je smisla za točnost. »Ali najprije«, reče Elinor, kojoj se činilo da su obroci napravljeni za čovjeka, a ne čovjek za obroke, »mi jednostavno moramo najprije otrčati u kuhinju i pozdraviti gospođu Inman. Bilo bi neoprostivo, kad to ne bismo učinili. Hajde.« Još uvijek noseći dijete, kretala je ona prva prema blagovaonici. Miris pečene patke postajao je sve jači dok su se približavali. Malo uzrujan zbog osjećaja netočnosti, i osjećajući se malo nelagodno što se mora odvažiti da ode u kuhinju među služinčad, pa makar i imao sobom Elinor za tumača, Philip ju je s oklijevanjem slijedio. Kod ručka mali je Phil proslavio tu priliku ponašajući se do krajnosti grozno. »Nije mogao podnijeti toliko uzbuđenje«, ponavljala je neprestano jadna gospođica Fulkes, pokušavajući ispričati dijete i posredno opravdati samu sebe. Ona bi najradije zaplakala. »Vidjet ćete to kad se on priuči na vašu prisutnost ovdje,

gospođo Quarles«, reče ona okrenuvši se k Elinori, »vidjet ćete; on može da bude pravi anđeo. Uzbuđenje je tome krivo.« Ona je tako zavoljela to dijete, da su njegove pobjede i poniženja, njegove vrline i prekršaji izazivali u njoj radost ili tugu, zadovoljstvo ili sramotu, kao da su njeni vlastiti. Osim toga radilo se o njenom profesionalnom ponosu. Jedino je ona bila za nj odgovorna kroz sve te mjesece, učeći ga društvenim vrlinama i razlogu zašto je indijski trokut obojen crveno na karti; ona ga je stvorila, ona ga je uobličila. A sada, dok je taj predmet najnježnije ljubavi, ta tvorevina njenog znanja i strpljivosti, vriskao kod stola, izbacivao puna usta napola dožvakane hrane i prolijevao vodu, gospođica Fulkes, ne samo da se rumenila od nesnosna stida, kao da ona sama vrišti, baca i prolijeva, nego je u isto vrijeme osjećala sva poniženja mađioničara kojemu njegov dugo pripravljani trik zataji pred općinstvom, izumitelja savršenog letećeg stroja, koji se jednostavno neće odlijepiti od zemlje. »A napokon«, reče Elinor tješeći je, »to se jedino i moglo očekivati.« Njoj je doista bilo žao sirote djevojke. Ona pogleda na dijete. Ono je plakalo — a ona je očekivala (kako neosnovano!) da će sada biti sasvim drugačije, da će ga naći potpuno razborita i odrasla. Srce joj klone. Ona ga je ljubila, ali djeca su strašna, strašna. A on je još uvijek dijete. »Slušaj, Phil«, reče ona strogo, »ti moraš jesti. Dosta je tih gluposti.« Dijete još glasnije zatuli. Phil bi se rado dobro vladao, ali nije znao kako da se prestane loše ponašati. On je namjerno u sebi izazvao to stanje buntovne nesreće; no sada je čuvstvo bilo njegov gospodar i jače od njegove volje. Bilo mu je nemoguće, ma to i želio, da krene natrag onim putem kojim je došao. Osim toga, on nije nikada baš volio pečenu patku; a kako je sada, pet minuta, mislio na pečenu patku s koncentriranom odvratnošću i užasavanjem, on ju je zamrzio. Njen izgled, miris i okus mu se doista gadio. Gospođa Bidlake je međutim sačuvala svoj metafizički mir. Njena je duša postojano plovila, poput velikog broda, kroz burno more; ili je možda više sličila balonu, koji lebdi visoko iznad voda u mirnom, vjetrom neuzgibanom svijetu mašte. Govorila je s Philipom o budizmu (gospođa Bidlake je imala naročitu slabost prema budizmu). Kod prvih krikova ona se čak nije ni okrenula da vidi o čemu se radi, nego se zadovoljila time da pojača glas, kako bi se ovaj mogao čuti u buci. Deranje se ponovi i potraja. Gospođa Bidlake zašuti i zatvori oči. Budha, ukrštenih nogu, miran i zlatan, pojavi se na tamnoj pozadini njenih zatvorenih vjeđa; ona ugleda u žuto odjevene svećenike oko njega, svakog u stavu boga i utonu u zanosnu meditaciju. »Maya«, reče ona uzdahnuvši, kao da govori samoj sebi. »Maya — vječna obmana.« Ona ponovno otvori oči. »Ono doista jest prilično žilavo«, doda ona obrativši se Elinor i gospođici Fulkes, koje su očajno nastojale navesti dijete da jede. Mali Phil uhvati se isprike što mu je ona tako bezrazložno dala. »Žilavo je«, poviče on kroz suze, odgurnuvši vilicu na kojoj mu je gospođica Fulkes drhtavo od suviška osjećaja, nudila komadić pečene patke i polovinu mladog krumpira. Gospođa Bidlake ponovno na časak zatvori oči; a onda se okrene Philipu i nastavi raspravljati o Osmerostrukom Putu.

∗ Te je večeri Philip prilično dugo zapisivao u svoju bilježnicu, u koju je unosio zbrda-zdola misli i događaje, razgovore, stvari što ih je čuo i vidio. »Kuhinja u staroj kući«, bio je naslov stranice. »Dosta se lako dade opisati. Prozori iz vremena Tudora odražavaju se na crnini bakrenih lonaca. Golemo crno ognjište sa svojim izglačanim čeličnim ukrasima i vatrom koja virka kroz napola otvoreni kružni otvor na vrhu. Čipkice na prozorskim posudama za cvijeće. Golemi uškopljeni riđi mačak drijema u svojoj košari kraj ormara. Kuhinjski stol tako izjeden vremenom i neprestanim ribanjem, da mu se godovi izdižu iznad mekših dijelova drveta — kao da je kakav rezbar izradio drvenu gromadu kakvog orijaškog otiska prstiju. Grede na niskom stropu. Smeđe bukove stolice. Sirovo tijesto u stanju valjanja. Miris kuhanja. Nagnuti stup žutog sunčanog svjetla punog čestica prašine. I konačno stara gospođa Inman, kuharica, mala, krhka i neslomiva, autorica bogzna kolikih tisuća obroka! Razradi to malo i eto ti slike. No ja želim nešto više. Nacrt kuhinje i u vremenu i u prostoru, tračak njenog značenja u općeljudskom cjelovitom i sređenom sistemu. Pišem jednu rečenicu. »Ljeto iza ljeta, od vremena kad je Shakespeare bio dječak pa do danas, deset pokoljenja kuharica upotrebljavalo je infra-crvene zrake da razbiju molekule bjelančevine na ražnju pečenih mladih pataka; (»ti nisi bila rođena za smrt, besmrtna ptico, itd.«). Jednu rečenicu, i već sam zabasao u povijest, umjetnost i sve nauke. Čitava povijest svemira uključena je u ma kojem njegovom dijelu. Mislilačko oko može gledati kroz ma koji pojedini predmet i ugledati, kao kroz prozor, čitavi sistem. Učinite miris pečene patke u kakvoj staroj kuhinji prozračnim i vi ćete vidjeti tračak svega, od spiralnih maglica do Mozartove glazbe i stigmata sv. Franje Asiškog. Artistički problem je stvoriti prozirnost mjestimično, izabirati mjesta tako da se otkriju samo ljudski najznačajniji među dalekim vidicima iza bliskih običnih predmeta. No u svim slučajevima, stvari viđene na kraju vidika moraju biti dovoljno čudne da učine i ono poznato fantastično zagonetnim. Pitanje: može li se to postići bez sitničavosti i bez raspredanja djela u beskonačnost? O tome bi se moralo dobrano promisliti. A međutim, kako li je čarobna kuhinja! Kako li su ugodni njeni stanovnici. Gospođa Inman bila je u kući jednako dugo kao i Elinor. Čudovište vremešne ljepote. A kako je tek ozbiljna, kako aristokratski zapovjednička! Kad je čovjek bio samovladar svega, što gleda kroz trideset godina, onda izgleda kraljevski, pa i onda kad je sve što čovjek vidi tek kuhinja. A onda ovdje je i Dobbsova, sobarica. Dobbsova je bila u kući tek od nešto malo prije rata. Rabelaisov izum. Šest stopa visoka i razmjerno debela. A u ogromnom tijelu prebiva gargantuovski duh. Kako silan smisao za šalu, kakvo uživanje života, kakve anegdote, kakav spreman i silan smijeh! Smijeh Dobbsove je gotovo strašan. A na polici stalaže u smočnici primijetio sam, kad smo došli da izrazimo svoje poštovanje, zelenu bocu, napola punu pilula — no pilula sličnih krupnim kuglicama, poput onih što se puhanjem kroz gumenu cijev klize niz konjska grla. Kako li homerske indigestije daju one naslućivati. Kuhinja je dobra; no isto tako i gostinjska soba. Mi smo u nju ušli poslije popodnevne šetnje da nađemo u njoj vikara i njegovu ženu gdje govore uz šalicu

čaja o Umjetnosti. Da, Umjetnosti. To je naime bio njihov prvi posjet, nakon što su se vratili iz Akademije. To se događa svake godine. Svake godine na dan koji dolazi iza Uzašašća uspnu se oni na vlak koji odlazi u 8.52 u grad, da iskažu poštovanje što ga čak i Vjera duguje Umjetnosti — Priznata Vjera i Priznatoj Umjetnosti. Oni ispreturaju svaki ugao Burlington Housea bilježeći po katalogu dok obilaze naokolo, veselo, gdje god je veselost dopuštena — jer g. Truby (koji prilično sliči Noi u dječjoj arki) jedan je od onih šaljivih crkvenih ljudi, koji zbijaju šale da bi pokazali, da su oni unatoč crnog kaputa i izvrnutog ovratnika »ljudi«, »zgodni momci«, itd. Oblo ljepušna gospođa Truby manje je bučno nestašna negoli njezin muž, no ona je ne manje ono, što bi čitači Puncha iz gornjeg srednjeg staleža nazvali »skroz naskroz vedra duša«, uvijek spremna na svaku nedužnu šalu i puna čudnih primjedaba. Ja sam očaran gledao i slušao, dok ih je Elinor vodila oko župnog dvora i Akademije, osjećajući se poput Fabrea među koleopterima. Svaki bi čas pokoja riječ razgovora prešla preko spiritualnih ponora što su Elinorinu majku dijelili od njene okoline i prodrla u njenu zamišljenost, te izazvala čudnu reakciju. Proročanski, uznemirujuće, s ozbiljnošću koja je bila gotovo strašna posred trubijevskih nestašnosti, ona bi progovorila kao iz drugoga svijeta. A vani je, međutim, vrt zelen i u cvatu. Stari Stokes, vrtlar, ima bradu i izgleda poput Oca Vremena. Nebo je blijedo modro. Ptice buče. Mjesto je ugodno. Da bi čovjek otkrio koliko ugodno, mora najprije oploviti Zemlju. Zašto da ovdje ne ostanem? Da uhvatim korijen? No korijen znači lance. Bojim se da ne izgubim svoju slobodu. Biti slobodan, bez obaveza, neopsjednut nikakvim posjedom, slobodan da radim što hoću, da odem u tren kad mi to padne na pamet — to je dobro. No i ovo je mjesto dobro. Ne bi li moglo biti i bolje? Da čovjek dobije slobodu on nešto žrtvuje — kuću, gospođu Inman, Dobbsovu, šaljivog Trubyja iz župnog dvora, tulipane u vrtu i sve ono što te stvari i ljudi znače. Čovjek nešto žrtvuje — zar zbog većeg dobitka u znanju, razumijevanju, intenzivnijem življenju? Kadšto se pitam, da li je tako? ∗ Lord Edward i njegov brat udisali su zrak u gattendenskom parku. Lord Edward ga je udisao šećući. Peti ga je markiz udisao u invalidskoj stolici, što ju je vukao veliki sivi magarac. Bio je bogalj. »Što srećom ne sprečava duh da bude u pokretu«, običavao je on govoriti. Ovaj je bio u pokretu, srljajući vrludavo, amo-tamo čitav život. A u međuvremenu sivi je magarac jedino hodao, veoma sporo. Pred dvojicom braće kao i iza njih protezao se gattendenski Široki Put. Jednu milju pred njima na kraju ravnog vidika stajao je model Trajanova stupa iz portlandskog kamena s brončanom statuom prvog markiza na vrhu i natpisom s velikim slovima oko pijedestala, navodeći njegova prava na slavu. On je bio, između ostaloga, vicekralj Irske i otac naučnog poljodjelstva. Na drugom kraju Širokog Puta, jednu milju iza braće, dizali su se fantastični tornjevi i kule gattendenskog dvorca, što ga je za drugog markiza u silno ekstravagantnom gotskom stilu Strawberry Hilla sagradio James Wyatt. Dvorac je izgledao sredovječniji od ma čega o čemu je pravi kronološki srednji vijek ikada sanjao. Markiz je stalno živio u Gattendenu. Ne da je

naročito volio kuću ili okolni scenerij. On ih je jedva i primjećivao. Kad ne bi čitao, mislio bi o onome što je pročitao; pojavni svijet, kao što je on volio da platonski naziva vidljivu i opipljivu stvarnost, nije ga zanimao. Ovaj nedostatak zanimanja bijaše njegova osveta svemiru, što ga je učinio bogaljem. Stanovao je u Gattendenu, jer se jedino u Gattendenu mogao bez opasnosti voziti u svojoj invalidskoj stolici. Pali Mali nije mjesto za sive magarce i staru, uzetu gospodu, koja, vozeći se, čitaju i meditiraju. On je prenio palaču Tantamounta na svoga brata i nastavio da tjera svoga magarca bukvicima gattendenskog parka. Magarac je zastao, da usput brsti. Peti markiz i njegov brat raspravljali su o Bogu. Vrijeme je prolazilo. Oni su još uvijek govorili o Bogu, kad su se, pola sata kasnije, Philip i Elinor, koji su obavljali svoju popodnevnu šetnju u parku, pojavili iz bukvika i neočekivano naišli na markizovu invalidsku stolicu. »Jadna stara stvorenja!« bila je Philipova primjedba, kad ih ovi ponovno nisu mogli čuti. »O čemu drugom imaju da govore. Suviše su stari, a da bi željeli govoriti o ljubavi — suviše stari i daleko previše dobri. Suviše bogati da govore o novcu. Suviše obrazovani da govore o ljudima, a suviše slični pustinjacima, da bi ikoga poznavali o kome bi mogli govoriti. Suviše plahi da govore o samima sebi, suviše očito neiskusni, da bi govorili o životu ili čak o književnosti. Šta preostaje starim jadnicima da govore? Ništa — jedino Bog.« »A uz sadašnju brzinu napredovanja«, reče Elinor, »ti ćeš biti upravo kao što su oni za deset godina od sada.«

20 O ocu Philipa Quarlesa stari je John Bidlake običavao govoriti da je sličan jednoj od onih baroknih talijanskih crkava sa lažnim pročeljima. Visokim, impozantnim, punim osobina klasičnog stila, polomljenih pedimenata i kipova, čija fasada izgleda kao da pripada velikoj katedrali. No pogledajte malo pobliže i vidjet ćete da je to tek kulisa. Iza goleme i fine fasade skutrio se bijedni mali hram od opeke, kamena i otrcane sadre. I zagrijavši se za svoju usporedbu, John Bidlake bi opisao neobrijana svećenika kako blebeće misu, balavog malog ministranta u neopranoj misnoj haljini, pastvu gušavih seljakinja i njihove deriščadi, kretena koji prosi na vratima, limene krune na slikama, blato na podu i ustajali zadah pokoljenja pobožnog ljudstva. »Zašto«, zaključi on, zaboravljajući da time stvara nelaskavu primjedbu o svojim vlastitim uspjesima, »žene uvijek baš moraju da vole ono što je najniže, odnosno onoga što je najniži, kad na njega naiđu? Čudno. Naročito u ovom slučaju. Čovjek bi rekao da je Rachel Quarles suviše razborita, a da bi se dala zavarati ovakvom prazninom.« I drugi su tako mislili, i oni su se pitali zašto je Rachel Quarles izgledala tako neusporedivo odviše dobra za svoga muža. No žena se ne udaje za niz vrlina i nadarenosti; ona se udaje za individualno ljudsko biće. Sidney Quarles, koji je zaprosio Rachelu, bio je mlad čovjek u koga se svako mogao zaljubiti, pa čak u koga je mogao i vjerovati — svatko; a Racheli, bila je tek osamnaesta, a bila je i osobito neiskusna. On je također bio mlad (mladost je sama po sebi vrlina), mlad i zgodan. Širokih ramena i razmjerno visok, a sada krupan, tako da je to gotovo graničilo sa debljinom, Sidney Quarles bio je još uvijek impozantna figura. U njegovoj dvadeset i trećoj godini veliko je tijelo bilo atletsko, prosijeda kosa što je sada okružavala ružičastu i sjajnu tonzuru, bila je onda zlatnosmeđa i prekrivala čitavo njegovo tjeme valovitom bujnošću. Krupno, rumeno, mesnato lice bilo je onda svježije, čvršće, manje Mjesecu slično. Čelo, čak i prije no što je počeo da ćelavi, izgledalo je intelektualno u svojoj glatkoj visini. A ni govor Sidneyja Quarlesa nije opovrgavao posredni dokaz, što ga je davalo njegovo čelo. Dobro je govorio, iako možda ponešto suviše bahato i samodopadno za ponečiji ukus. Osim toga u to je vrijeme uživao reputaciju; upravo je došao sa sveučilišta u nečemu što je sličilo gotovo sjaju slave stečene u akademskom i debatnom društvu. Na netaknutim prostorima njegove budućnosti sangvinični su prijatelji slikali najsjajnije vizije. U vrijeme kad ga je Rachel prvi put susrela, ta su proročanstva doista imala opravdani izgled. A u svakom slučaju, bilo to opravdano ili neopravdano, ona ga je ljubila. Vjenčali su se kad joj je bila tek devetnaesta. Sidney je od oca naslijedio lijep imetak. Posao je (stari gospodin Quarles bio je u industriji šećera) dobro išao. Imanje u Essexu bilo je unosno. Kuća u gradu nalazila se na Portmann Squareu, ladanjska kuća u Chamfordu bila je prostrana i građena u georgijanskom stilu. Sidneyjeve ambicije bijahu političke prirode. Nakon što stekne

iskustvo u mjesnoj upravi imao je otići u parlament. Ustrajan rad i govori, u isto vrijeme stvarni i sjajni, pokazat će, da je on jedan od onih koji dolaze. Ponudit će mu se mjesto pomoćnog tajnika u ministarstvu, bit će brzih napredovanja. Mogao se nadati (tako je to bar izgledalo trideset i pet godina unatrag) ostvarenju čak i najsmionijih težnji. Ali Sidney, kao što je to stari Bidlake bio rekao, bio je jedino fasada, impozantna pojava, glas, površno znanje i ništa više. Iza lijepog pročelja živio je pravi Sidney, slab, bez ikakve ustrajnosti u važnim stvarima, iako tvrdokoran ondje, gdje se radilo o sitnicama, Sidney, koji se lako dao zanijeti oduševljenjem i kome je još lakše stvar dosadila. Čak se i nadarenost pokazala da nije ništa više doli ona vrst nadarenosti, koja omogućuje vrsnim đacima da pišu ovidijevske latinske stihove i humorističke parodije Hero-dota. Kad je bila stavljena na kušnju, sposobnost šestoškolca pokazala se isto tako nemoćna u čisto intelektualnom kao i u praktičnom području. Jer kad je postojanim nemarom, koji bi ublažavala grozničava spekulacija i loše upravljanje, napola upropastio očev posao (Rachel ga je sklonula da sve rasproda prije no što je bilo prekasno), kad su njegovi politički izgledi bili potpuno uništeni godinama izmjeničnog nemara i nedisciplinirane djelatnosti, odluči on da je njegov pravi poziv publicistički. U prvom zanosu tog novog uvjerenja, on je doista uspio da dovrši knjigu o principima vladanja. Plitka i nejasna, svakidanja u svojoj običnosti, koja je bila naglašena pretenzijama kićenog stila, što je vrcao verbalnim epigramima, knjiga je naišla na zasluženi nemar, što ga je Sidney Quarles pripisivao makinacijama političkih neprijatelja. On je očekivao od potomstva ono što ga je išlo. Sve otkad mu je izašla ta prva knjiga, gospodin Quarles je pisao, ili se bar mislilo da piše, drugu, mnogo opsežniju i važniju knjigu o demokraciji. Opseg i važnost opravdali su gotovo neodređeno odgađanje da se ova dovrši. Radio je na njoj već više od sedam godina i još, govorio bi on svakome tko ga je pitao kako knjiga napreduje, (mašući glavom, dok je govorio s izražajem čovjeka, koji nosi gotovo nesnosni teret), još nije završio čak niti sabiranje materijala. »To je herkulski posao«, rekao bi on izrazom koji bijaše u isti mah mučenički i glupo bahat. Običavao je da dok govori podiže lice uvis i da pali svoje riječi u zrak kao da je haubica, i da u međuvremenu gleda, ukoliko se uopće udostojavao da čovjeka gleda, niz nos i ispod napola zatvorenih vjeđa. Glas mu je bio zvučan i pun onog blejanja kojim pravi bivši pitomci Oxforda običavaju bogatiti engleski jezik. »Stvarno« bila je u Sidneyjevim ustima uvijek »sthvarno,« »puki« bio je »phuki«. Činilo se, kao da je u njegov rječnik provalilo stado ovaca. »Herkulski posao«. Riječi je popratio uzdah. »Sthvarno sthrašno«. Ako je pitalac pokazao dovoljno zanimanja, on bi ga poveo u svoju radnu sobu i pokazao ovome (ili radije ovoj) ogromnu aparaturu kartoteka i čeličnih registarskih pretinaca što ih je nagomilao oko radnog stola koji je izgledao veoma profesionalan. Kako je vrijeme odmicalo, a knjiga nije pokazivala nikakove znakove da će se sama napisati, gospodin Quarles sabirao je sve više i više tih impozantnih predmeta. Oni bijahu vidljivi dokazi njegova rada, oni su simbolizirali strahovitu teškoću njegova

zadatka. Posjedovao je ništa manje nego tri pisaća stroja. Mala prenosiva Corona pratila bi ga svuda kamo bi išao u slučaju, da bi se, u ma koji čas, osjetio nadahnut na svojim putovanjima. Prigodice, kad je osjećao potrebu da učini naročiti utisak, uzeo bi on Hammond, znatno veći stroj, na kojem se slova nisu nalazila na posebnim polugama, nego na metalnom traku, koji se dao izvaditi i bio pričvršćen na pokretni valjak, tako da je bilo moguće izmijeniti vrst slova po volji i pisati grčki ili arapski, matematičke simbole ili ruski, prema tome kako je u taj čas trebalo; gospodin Quarles imao je veliku zbirku ovih raznih vrsti slova, što ih dakako nije nikada upotrebljavao, no kojima se veoma ponosio, kao da svaka od njih predstavlja kakav njegov naročiti dar ili uspjeh. Konačno bio je tu treći i najnoviji stroj za pisanje, veoma velik i veoma skupi uredski instrumenat, koji je bio ne samo pisaći stroj nego i stroj za računanje. Tako koristan, objašnjavao bi gospodin Quarles, za sastavljanje statistika za njegovu veliku knjigu i za obavljanje računa u vezi s posjedom. I on bi pokazivao naročitim ponosom na mali električni motor, koji se nalazio pričvršćen na stroj; trebalo ga je tek spojiti sa zidnim kontaktom i motor je obavljao sve za čovjeka — sve, naime, izuzevši da doista napiše knjigu. Trebalo je tek taknuti tipke, t a k o (i gospodin Quarles bi to demonstrirao); elektrika je davala snagu, koja je dovodila slova u dodir s papirom. Svaki mišićni rad bio je eliminiran. Čovjek je mogao tipkati po osamnaest sati bez prestanka — a gospodin Quarles davao bi da se razumije, kako je za nj obična stvar da provede osamnaest sati kod svoga pisaćeg stola (poput Balzaca ili Sir Isaaca Newtona) — čovjek je mogao raditi stvarno gotovo neograničeno, a da ne osjeti ni najmanji umor, bar ne u prstima. Amerikanski izum. Vrlo oštrouman. Gospodin Quarles bio je kupio svoj pisaći stroj za računanje u času kad je, ukoliko se radilo o praktičnim svrhama, prestao da se uopće miješa u upravljanje imanjem. Jer Rachel mu je bila ostavila imanje ne zbog toga što bi on njime i malo bolje upravljao nego što je upravljao poslom, za koji ga je ona nagovorila, baš u posljednji čas, da ga napusti. Ali to što nije bilo dobitka, bilo je bez značenja, jer je gubitak, kad bi stvarno postojao gubitak, bio neznatan. Rachel Quarles se nadala da će imanje prisiliti njenog muža na zdravi rad, a za to se isplatilo nešto platiti. No cijena koju je valjalo platiti u tim poslijeratnim godinama depresije bijaše jako visoka; a kako se Sidney sve manje i manje bavio dnevnim poslom upravljanja, cijena je alarmantno rasla, dok svrha za koju se ova plaćala — zdravo zanimanje za Sidneyja — nije bila postignuta. Prigodice, istina, Sidney bi sebi zabio u glavu kakvu ideju i nenadano se bacio u orgiju onoga što je on nazivao »melioracijom imanja«. Jednom je prilikom, nakon što je pročitao knjigu o američkoj sposobnosti, kupio garnituru skupih strojeva, jedino zato da otkrije da imanje nije dovoljno veliko da bi se opravdao taj izdatak; on nije mogao dati svojim strojevima dovoljno rada. Kasnije sagradio je tvornicu marmelade; ova nije nikad ništa odbacivala. Nedostatak uspjeha uzrokovao je da je brzo gubio zanimanje za svoje »melioracije«. Ustrajan rad i stalna briga vjerojatno bi ih mogla učiniti unosnima u toku vremena; ali u međuvremenu, zbog Sidneyjeve nemarnosti, melioracije su završavale čistim gubitkom. Cijena je očito bila suviše visoka, a plaćalo ju se ni za što. Gospođa

Quarles odluči da je vrijeme da uzme imanje iz Sidneyjevih ruku. Svojom uobičajenom taktičnošću — jer nakon više od trideset godina braka ona je i previše dobro poznavala svoga muža — uvjeravala ga je, da će imati više vremena za svoje veliko djelo, ako dosadni posao upravljanja imanjem prepusti drugima. Ona i upravitelj da su za to dosta dobri. Nema smisla upropaštavati talente, koji se mogu bolje i prikladnije upotrijebiti, mehaničkim radom. Sidney se dao lako nagovoriti. Imanje mu je dojadilo; ono je pozlijedilo njegovu taštinu time, što je doživio neprijatni neuspjeh unatoč svojih melioracija. U isto je vrijeme uviđao da napustiti svaku vezu s ovime znači priznati neuspjeh i iskazati priznanje — još jedno više — prirođenoj superiornosti svoje žene. On je pristao da manje vremena posveti pojedinostima upravljanja, ali je obećao, ili se zaprijetio, vladajući se poput božanstva, da će i dalje paziti na imanje i nadzirati ga izdaleka, ali ne manje efektivno u međuvremenu svojeg književnog rada. Sada je, da se opravda, da poveća svoju važnost, kupio stroj za računanje. Ovaj je simbolizirao golemu složenost književnog rada kojemu se on sada namjeravao uglavnom posvetiti; a ovaj je u isti mah dokazivao, da on nije sasvim izgubio svako zanimanje za praktične poslove. Jer stroj za računanje imao je obavljati ne samo statistike (a gospodin Quarles bio je dovoljno pametan, da nikada točno ne odredi na koji način, nego također i račune po kojima bi, kako se to podrazumijevalo, sirota Rachel i upravitelj neizbježivo klonuli bez njegove više pomoći. Sidney, dakako, nije priznavao superiornost svoje žene. No nejasna spoznaja i zaziranje pod ovom, želja da dokaže da je unatoč svemu on doista jednako vrijedan kao i ona, ili u stvari mnogo vredniji, utjecala je na čitav njegov život. Ovo zaziranje, ova želja da dokaže svoju superiornost u domu, sililo ga je da se tako uporno drži svoje bezuspješne političke karijere. Kad bi bio prepušten samome sebi, on bi vjerojatno napustio politički život, čim bi otkrio njegovu težinu i dosadnost; njegova lijenost bila je jača od ambicije. No nesklonost da prizna neuspjeh i ličnu inferiornost, što bi je neuspjeh bio pokazao, sprečavala ga je (a bio je uvijek očajnički zagrijan za svoje pothvate) da se zahvali na svojem mjestu u parlamentu. Kako je imao nesnosnu sliku Racheline mirne sposobnosti vječno pred očima, to nije mogao priznati da je pobijeđen. Što god je Rachel radila, dobro je radila; ljudi su je voljeli i divili joj se. Da bi se s njom natjecao i nadmašio je, u očima svijeta i u svojim vlastitim očima, on se držao politike i bacao se u eratična djelovanja, kojima se odlikovala njegova parlamentarna karijera. Zazirući od toga da bude rob svoje stranke i težeći za ličnim ugledom, zastupao je on zanosno niz raznih stvari, jedino da ih opet ozlojeđen napusti. Ukidanje smrtne kazne, antivivisekcija, reforma zatvora, poboljšanje radnih prilika u zapadnoj Africi, izazivale su u njega, svaka u svoje vrijeme, najvatreniju rječitost i kratak proplamsaj energije. On je vidio sebe kao pobjedonosnog reformatora, koji donosi pobjedu samom svojom prisutnošću svakoj stvari, koju mu se svidi da zastupa. No zidine Jerihona nikad se nisu srušile na zvuk njegove trublje, a on nije bio jedan od onih koji mogu poduzeti mučnu opsadu. Vješanja, operacije na psima i žabama, osamljeni kažnjenici i zlostavljeni crnci —

jedan iza drugog, svi su gubili za njega svoj čar. A Rachel je i dalje bila sposobna, i dalje bila predmet ljubavi i divljenja. U međuvremenu, njeno je izravno hrabrenje uvijek nadoknadilo onaj neizravni poticaj za ambiciju što ga je ona davala, bez ikakve namjere, jednostavnom činjenicom, što je bila ono što jest i Sidneyjeva žena. U početku ona je iskreno vjerovala u nj; ona je poticala svog junaka. Nekoliko je godina dostajalo da vjeru u njegov konačni uspjeh promijeni u pobožnu nadu. Kad je nade nestalo poticala ga je ona iz diplomatskih razloga — zato jer neuspjeh u politici mnogo manje stoji od neuspjeha u poslovnom svijetu. Sidneyjevo loše upravljanje poslovima prijetilo je propašću. Ona mu se to nije usudila reći, nije se usudila savjetovati ga da sve proda; kad bi to učinila bilo bi ga to nagnalo, da se drži posla upornije nego ikada. Kad bi bacila sumnju na njegovu sposobnost, tek bi ga potakla na nove i još opasnije spekulacije. Na neprijateljsku kritiku Sidney je reagirao žestokom i upornom tvrdoglavošću. Poučena iskustvom Rachel Quarles odvratila je opasnost potičući dvostrukom snagom njegove političke ambicije. Ona je uveličavala važnost njegove djelatnosti u parlamentu. Kako li je dobro i plemenito djelovao! A kakva je šteta da mu poslovne brige uzimaju toliko vremena i energije, koje bi se dale upotrijebiti! Sidney je odmah reagirao s potajnom i neshvaćenom zahvalnošću. Poslovna šablona bila mu je dosadna; neuspjesi njegovih spekulacija počeli su ga zabrinjavati. On je pozdravio ispriku da se riješi svojih dužnosti, što mu je Rachel tako diplomatski pružila. Rasprodao je sve prije no što je bilo prekasno i ponovno uložio novac u vrijednosne papire, za koje se moglo vjerovati da će se sami za sebe brinuti. Njegov je dohodak bio na taj način smanjen za koju trećinu; no u svakom slučaju bio je sada siguran — a do toga je bilo Racheli ponajviše i stalo. Sidney je hodao naokolo spominjući velike financijske žrtve što ih je podnio da bi mogao posvetiti sve svoje vrijeme bijednim kažnjenicima. (Kasnije su to bili bijedni crnci; ali žrtve su ostale iste.) Kad se Sidney konačno, nakon što mu je dojadilo da bude politička ništica i povrijeđen onim, što je smatrao nepravednošću šefova svoje stranke, zahvalio na svom mjestu u parlamentu, gospođa Quarles nije se tome protivila. Sad više nije bilo posla da ga njen muž upropasti, a imanje je u tim vremenima poljoprivrednog prosperiteta, što je neposredno slijedio iza primirja, bilo još uvijek unosno. Sidney je objašnjavao da je suviše dobar za praktičnu politiku; ova da degradira čovjeka koji nešto vrijedi, njena ga prljavština obuhvaća. On je odlučio (jer ga njegova svijest o Rachelinoj superiornosti nije puštala na miru) da se posveti nečemu važnijemu, no što je puka politika, nečemu, što je vrednije njegovih sila. Biti teoretičar politike bolje je negoli biti političar. On doista dovrši i izda prvi dio svoje političke teorije. Dugotrajni napor pisanja otupio je njegov zanos da bude pisac političke teorije; bijedni uspjeh knjige potpuno ga je ozlovoljio. No Rachel je još uvijek bila sposobna i voljena. U samoobrani objavi on svoju namjeru da stvori najveće i najopsežnije djelo o demokraciji, što je ikad bilo napisano. Rachel može da bude vrlo aktivna u komitetima, može dobro raditi, biti voljena od seljana, imati mnoštvo prijatelja i onih s