Aldous Huxley - Kontrapunkt

duboko odahnula. Hvala bogu! Ona bi željela da se ne boji, željela da bi sretni odnos što je postojao prije nasrtljivosti potrajao zauvijek, u beskonačnost. Kadšto bi bila ljuta na samu sebe; no češće je mislila da je na ljubavi nešto bitno pogrešno, nešto bitno strašno na muškarcima. To je i bilo tako divno na Denisu Burlapu; on tako pouzdano nije bio nametljivac i nasrtljivac. Beatrice ga je mogla obožavati bez bojazni. »Suzana je običavala sjediti na tapetu, poput male gospođice Muffett«, nastavi Burlap nakon stanke. Glas mu je bio melankoličan. Posljednje minute proveo je razmišljajući o svojoj pokojnoj ženi. Već su prošle gotovo dvije godine otkad je Suzana umrla u epidemiji influence. Gotovo dvije godine; ali baš se, uvjeravao je on sebe, nije umanjila, osjećaj gubitka ostao je jednako silan kao uvijek. Suzana, Suzana, Suzana. Ponavljao je on u sebi neprestano njeno ime. Nikada je više neće vidjeti, čak ako i poživi milijun godina. Milijun godina, milijun godina. Jazovi su se otvarali svuda naokolo. »Ili na podu«, nastavi on rekonstruirajući njenu sliku koliko je življe mogao. »Držim da je najviše voljela sjediti na podu. Poput djeteta.« Dijete, dijete, ponovi on za se. Tako mlada. Beatrice je sjedila šuteći, gledajući u prazno ognjište. Gledati u Burlapa, osjećala je ona, bilo bi indiskretno, gotovo ružno. Jadni čovjek! Kad se je napokon okrenula prema njemu, ugledala je suze na njegovim obrazima. Taj ju je pogled ispunio naglim čuvstvom materinjeg sažaljenja. »Poput djeteta«, bio je on rekao, ali on je i sam bio poput djeteta. Poput bijednog nesretnog djeteta. Naslonivši se naprijed prevlačila je ona svojim prstima nježno niz hrbat njegove klonule, obješene ruke. ∗ »Batrahijska natezanja!« ponovi Lucy nasmijavši se. »To je bio potez genija, Willie.« »Svi su moji potezi potezi genija«, reče Willie čedno. On je i sam glumio; bio je on Willie Weaver u slavnoj ulozi Willieja Weavera. On je umjetnički iskorištavao tu ljubav prema rječitošću, tu strast za zaokruženom i zvučnom rečenicom s kojom se rodio tri stoljeća prekasno. U Shakespearevoj mladosti bio bi on književna veličina. Među njegovim suvremenicima, Williejevi su eufuizmi pobuđivali jedino smijeh. No on je uživao u odobravanju ma ono bilo i porugljivo. Osim toga smijeh nije nikada bio zloban, jer Willie je bio tako dobroćudan i uslužan da ga je svatko volio. Bila je to publika što mu je radosno odobravala, publika, pred kojom je on igrao svoju ulogu, i osjećajući odobravanje kroz veselost on je igrao što je mogao bolje. »Svi su moji potezi potezi genija.« Primjedba je potpuno odgovarala. A možda čak i istinita? Willie se šalio, ali s potajnom nadom. »I upamtite moje riječi«, doda on »jednog od ovih dana batrahijanci će erumpirati, oni će provaliti.« »Ali zašto batrahijanci«, upita Slipe. »Išta manje batrahijansko nego Beatrice...« »A zašto bi i provalili!« dometne Spandrell. »Žabe ne kljucaju.« No Slipeov tanki glas bio je zagušen glasom Mary Rampion. »Zato jer stvari provaljuju«, poviče ona, »doista provaljuju.« »Moral«, zaključi Cuthbert; »nemojte ništa zatvarati. Ja to nikad ne činim.« »No možda se šala i sastoji u tom provaljivanju«, umovala je Lucy.

»Perverzna i paradoksna prohibicionistkinja!« »No očito je«, govorio je Rampion, »da ima revolucija koje se zbivaju unutra kao i vani. To je kao siromašni protiv bogatih u državi. U pojedincu to je potlačeno tijelo i nagoni protiv intelekta. Intelekt je bio uzdizan kao duhovni gornji staleži, duhovni donji staleži dižu bunu.« »Tako je, tako je!« poviče Cuthbert i udari šakom o stol. Rampion se namršti. Cuthbertovo odobravanje osjećao je kao osobnu uvredu. »Ja sam kontrarevolucionar«, reče Spandrell. »Metnimo duhovno niže staleže onamo kamo spadaju.« »Izuzevši u vašem vlastitom slučaju, je li?« reče Cuthbert cereći se. »Zar čovjek ne smije teoretizirati?« »Ljudi su ih silom trpali stoljećima onamo kamo spadaju«, reče Rampion; »pa pogledajte rezultat. Na vas, među ostalima.« Gledao je u Spandrella koji je natrag zabacio glavu i smijao se bez buke. »Pogledajte rezultat«, ponovi on. »Unutarnja lična revolucija i dosljedno izvanjska i društvena revolucija.« »Dajte, dajte«, reče Willie Weaver. »Vi govorite kao da termidorska kola s osuđenicima već tutnje. Engleska još uvijek stoji gotovo isto ondje gdje i prije.« »No što vi znate o Engleskoj i Englezima?« odvrati Rampion. »Vi niste nikada bili izvan Londona ili svog staleža. Idite na Sjever.« »Bog me očuvao!« dobaci Willie pobožno. »Idite u područje ugljena i željeza. Govorite malo s radnicima u tvornicama čelika. To nije revolucija za stvar. To je revolucija koja je cilj sama sebi. Uništavanje radi uništavanja.« »To zvuči prilično ugodno«,, reče Lucy. »To je strašno. To jednostavno nije ljudski. Sva je njihova čovječnost iz njih iscijeđena civiliziranim životom, iscijeđena težinom ugljena i željeza. Neće to biti pobuna ljudi, bit će to revolucija elemenata, čudovišta, predljudskih čudovišta. A vi jednostavno zatvarate oči i glumite kao da je sve i previše savršeno.« ∗ »Pomislite na nesrazmjer«, govorio je lord Edward pušeći lulu. »To je upravo...« Glas ga izda. »Uzmite, na primjer, ugljen. Čovjek upotrebljava sto i deset puta onoliko koliko je upotrebljavao u 1800. Ali stanovništvo je tek dva i po puta veće nego što je bilo onda. Kod ostalih životinja... Očito je sasvim drugačije. Potrošnja je razmjerna brojevima.« Illidge se protivio. »Ali ako životinje mogu da dobiju više negoli im je stvarno potrebno da žive, one to primaju, zar ne? Ako je negdje bila bitka ili pošast, hijene i vrane iskorištavaju to obilje da se prejedu. Zar to isto nije i kod nas? Šume su umirale u velikim količinama nekoliko milijuna godina unatrag. Čovjek je iskopao njihove trupove, pronašao da ih može upotrijebiti, pa sada priuštava raskoš doista dobrog žderanja dok lešina traje. Kad budu zalihe iscrpene, on će se opet vratiti smanjenim obrocima, kao što to čine hijene kad nema ratova i epidemije.« Illidge je govorio s užitkom. Govoriti o ljudskim bićima kao da ih se ne da razlikovati od crva, ispunjavalo ga je naročitim zadovoljstvom. »Otkriveno je nalazište ugljena; pronašlo

se kameno ulje. Dižu se gradovi, grade željeznice, brodovi dolaze i odlaze. Dugoživu promatraču s Mjeseca to gomilanje i puzanje mora da izgleda poput vrvenja mravi i muha oko mrtva psa. Čileanska salitra, meksikanska nafta, tuniski fosfati — kod svakog otkrića ponovno komešanje kukaca. Čovjek može sebi zamisliti primjedbe astronoma s Mjeseca. ’Ova stvorenja imaju naročiti i možda jedinstveni tropizam prema fosiliziranoj lešini.’« ∗ »Kao nojevi!« reče Mary Rampion. Vi živite poput nojeva.« »I to ne samo s obzirom na revolucije«, reče Spandrell, dok se Willieja Weavera moglo čuti gdje nešto spominje ’stroughocamelianske filozofije.’ »Nego o svim važnim stvarima koje su slučajno neugodne. Bilo je nekoć vrijeme, kad ljudi nisu išli naokolo pretvarajući se da smrt i grijeh ne postoje. »Au détour d’un sentier une charogne infâme«, citirao je on. »Baudelaire je bio posljednji pjesnik srednjega vijeka jednako kao i prvi moderni pjesnik. »Et pourtant«, nastavi on, gledajući s osmijehom prema Lucy i podižući čašu. Et pourtant vous serez semblable à cette ordure, A cette horrible infection, Étoile de mes yeux, soleil de ma nature, Vous, mon ange et ma passion! Alors, ô ma beauté, dites à la vermine Qui vous mangera de baisers... »Dragi moj Spandrell!« Lucy podiže prosvjedujući ruku. »Doista suviše nekrofilno!« reče Willie Weaver. »Uvijek ista mržnja prema životu«, mislio je Rampion. »Različite vrsti smrti — jedine alternative.« On pogleda u Spandrellovo lice. ∗ »A kad o tome razmislite«, govorio je Illidge, -»onda vrijeme koje je bilo potrebno da se stvore slojevi ugljena podijeljeno duljinom ljudskog života nije tako silno različito od života sekvoje podijeljenog generacijom bakterija raspadanja.« ∗ Cuthbert pogleda na svoj sat. »Ali dobri bože!« poviče on. »Već je dvadeset i pet do jedan.« On skoči. »A ja sam obećao da ću se pokazati na zabavi kod Widdicombea. Peter, Willie! Naprijed marš.« »Ali vi ne smijete otići«, bunila se Lucy. »Ne tako nemoguće rano.« »Glas dužnosti«, objasni Willie Weaver. »Neumoljiva kći Glasa božjega.« On se malko nakašlja u znak zadovoljstva samim sobom. »No to je smiješno, to nije dopustivo.« Gledala je s jednog na drugog nekom vrsti srdite tjeskobe. Strah od osame bio je u nje kroničan. A bilo je uvijek moguće, ako čovjek ostane još pet minuta, da se dogodi nešto doista zabavno. Osim toga bilo je nesnosno da ljudi čine ono što ona ne želi da čine. »A i mi, bojim se, također«, reče Mary Rampion ustajući. Hvala bogu, pomisli Walter. Nadao se da će se i Spandrell povesti za općim primjerom.

»No to je nemoguće!« poviče Lucy. »Rampion, ja to jednostavno ne mogu dopustiti.« Mark Rampion se samo nasmije. Te profesionalne sirene! mislio je on. Ostavljala ga je sasvim hladnim, bila mu je odvratna. U očaju se Lucy čak obrati na jedinu ženu u društvu. »Gospođo Rampion, vi morate ostati. Još pet minuta. Samo pet minuta«, molila je ona. Uzalud. Konobar otvori bočna vrata. Oni kradomice kliznuše u tamu. »Zašto im je toliko do toga da odu?« upita Lucy plačljivo. »A zašto je nama stalo da ostanemo?« odjekne Spandrell. Walter izgubi nadu, to je značilo da taj čovjek ne kani otići. »Ovo je očito mnogo neshvatljivije.« Potpuno neshvatljivo! Na Waltera su vrućina i alkohol izveli svoj obični učinak. Osjećao se i loše i bijedno. Kakva li smisla ima ostati sjediti, beznadno, u tom zatrovanom zraku? Zašto da ne ode odmah kući? Marjorie bi se obradovala. »Vi ste bar vjerni, Waltere.« Lucy ga obdari smiješkom. On odluči odgoditi svoj odlazak. Vladala je tišina. ∗ Cuthbert i njegovi drugovi najmili su kola. Odbivši sve pozive Rampionovi su radije otišli pješke. »Hvala bogu!« reče Mary kad je taksi krenuo. »Taj strašni Arkwright!« »Ah, ali ona žena je još gora«, reče Rampion. »Od nje me podilaze trnci. Onaj bijedni, bedasti, mali Bidlakeov dečko. Poput kunića pred lasicom.« »To je muškaračka solidarnost. Meni se ona štoviše sviđa što vas muškarce malko muči. Pravo vam je.« »Tebi bi se isto tako mogle sviđati i naočarke.« Rampionova zoologija bila je isključivao simbolična. »No ako se govori o srsima, kako je onda sa Spandrellom. On je poput heraldičkog lika, demon.« »On je sličan glupom đačetu«, reče Rampion živo. »On nije nikada odrastao. Zar ti to ne vidiš? On je vječno u pubertetu. Tare sebi glavu sa stvarima kojima se bave mladići u pubertetu. Ne može da živi jer suviše misli na smrt, boga, istinu, misticizam i sve tome slično; suviše misli o grijesima i pokušava da ih počini, pa je onda razočaran radi neuspjeha. Žalosno je to. Taj je čovjek neka vrst Petera Pana — čak i mnogo gori negoli Barrieov odvratni mali izrod, jer je zapeo u glupljem vremenu. On je Peter Pan à la Dostojevski-cum-de Musset-cum-devedesete prošloga stoljećacum-Bunyan-cum Byron i markiz de Sade. Doista žalosno. A još žalosnije zbog toga jer on je potencijalno vrlo pristojno ljudsko biće.« Mary se nasmija. »Držim da ću morati povjerovati tvojoj riječi što se toga tiče.« »Uostalom«, reče Lucy okrenuvši se Spandrellu. »Ja imam za vas vijest od vaše majke.« Ona mu je saopći. Spandrell kimne ali ne reče ništa. »A general?« upita on čim je prestala govoriti. Nije želio da išta više čuje o svojoj majci.

»Oh, general!« Lucy iskrivi lice. »Ja sam imala bar pola sata vojničke inteligencije večeras. Njega doista ne bi smjelo biti. Šta vi mislite o društvu za suzbijanje generala?« »Ja sam mu počasni i iskonski član.« »Ili zašto ne bi bilo društvo za suzbijanje starih, kad smo već kod toga?« nastavi Lucy. »Stari su doista nemogući. Izuzevši vašeg oca, Waltere. On je savršen. Doista savršen. Jedini stari čovjek koji je moguć.« »Jedan od malog broja potpuno nemogućih, samo kad biste ga poznavali.« Među Bidlakeovima Walterove generacije nemogućnost starog Johna bila je gotovo aksiomatska. »Ne biste ga držali sasvim tako savršenim kad biste mu bili žena ili kći.« Kad je izustio ove riječi, Walter se nenadano sjeti Marjorie. Krv mu navre u obraze. »O, dakako, ako vam padne na pamet da ga izaberete za muža ili oca«, reče Lucy, »što onda možete očekivati? On je moguć kao starac upravo zato što je bio tako nemoguć kao muž i otac. Većini ljudi njihove dužnosti zdrobe život u njima. Vaš otac nije nikada dopustio da ga se zdrobi. Imao je žena i djece i sve ostalo. No on je uvijek živio kao da je dječak na pikniku. Dopuštam da to nije veoma ugodno ženama i djeci. No kako je prijatno za nas ostale!« »Vjerujem«, reče Walter. On je o sebi uvijek mislio da je potpuno različan od svoga oca. No postupao je upravo kao i njegov otac. »Mislite o njemu kao da mu niste sin.« »Pokušat ću.« Kako da misli o sebi? »Dajte, i vidjet ćete da imam pravo. Jedan od malobrojnih mogućih starih ljudi. Usporedite ga s drugima.« Ona potrese glavom. »Ne koristi; čovjek ne može s njima imati ništa zajedničko.« Spandrell se nasmija. »Vi govorite o starima kao da su Kafri ili Eskimi.« »No, a zar to i nisu? Zlatna srca, i tako dalje. A izvanredno nadareni — na svoj način s obzirom na okolnosti. No oni slučajno ne pripadaju našoj civilizaciji. Oni su stranci. Uvijek ću se sjećati vremena kad sam otišla na čaj nekim arapskim gospođama u Tunisu. Toliko su bile ljubazne, toliko gostoljubive. No one su svakako htjele da jedem tako nejestive kolače, govorile su francuski toliko loše, tako ništa nisam imala da im kažem, i toliko su se zgražale zbog mojih kratkih haljina i zbog toga što nemam djece. Stari me ljudi uvijek podsjećaju na arapsku čajanku. Mislite li da ćemo i mi postati slični uzvanicima na arapskoj čajanci kad ostarimo?« »Da, ali vjerojatno osim toga i mrtvačke lubanje«, reče Spandrell. »To je pitanje odebljanja arterija.« »No ono što stare čini jednakim uzvanicima arapske čajanke su njihovi nazori. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da će me odebljale arterije ikada nagnati da vjerujem u boga, moral i tome slično. — Ja sam izišla iz ličinke za vrijeme rata, kad je bilo izbijeno dno iz svega. Ne mogu zamisliti kako li će ga naša djeca moći izbiti još potpunije negoli je onda bilo izbijeno. Odakle će onda doći nesporazum?« »Možda ponovno umetnu dno«, spomene Spandrell. Ona je na časak šutjela. »Nikad nisam na to pomislila.«

»Ili ćete ga možda i vi sami umetnuti. Ponovno umetanje dna jedna je od tradicionalnih zabava ostarjelih.« ∗ Sat udari jedan, i poput kukavice puštene zvoncem, Simons se stvori u knjižnici unoseći poslužavnik. Simons je bio srednjih godina i imao državničko dostojanstvo vladanja što ga potreba da se kontrolirano govori i ne pokazuje neraspoloženje, da se nikada ne kaže ono što se misli i da se čuva dobru formu obično stvara u diplomata, kraljevskih ličnosti, visokih državnih funkcionara i sobara. Bez buke prostre on stol za dvojicu, i najavivši da je večera njegovog lordstva servirana, povuče se. Taj je dan bila srijeda; dva pržena ovčja kotleta pokazaše se kad je lord Edward podigao srebrni poklopac. Ponedjeljci, srijede i petki bili su dani kotleta. Utorkom i četvrtkom bilo je goveđih odrezaka s prženim krumpirom. Subotom priredio bi Simons, kao nešto posebno, miješano pečenje. Nedjeljama bi izlazio; lord Edward se morao zadovoljiti hladnom šunkom i jezikom te salatom. »Čudno«, reče lord Edward pružajući Illidgeu njegov kotlet, »čudno je da ovčje pučanstvo ne raste, ne raste istom mjerom kao ljudsko pučanstvo. Čovjek bi očekivao... s obzirom na to da je simbioza tako bliska...« On je žvakao šuteći. »Brav mora da izlazi iz mode«, reče Illidge »poput Boga«, doda on izazovno, »i besmrtne duše.« Lord Edward se nije dao izazvati. »A da i ne spomenemo viktorijanske romansijere«, nastavi Illidge. On se spotakao na stepenicama; a jedina literatura što ju je lord Edward ikada čitao, bijahu Dickens i Thackeray. No Stari je mirno žvakao. »I nevinih mladih djevojaka.« Lord Edward imao je naučno zanimanje za spolno djelovanje aksolotla i pilića, zamoraca i žaba; ali svaka primjedba o odgovarajućim djelatnostima ljudi izazvala bi u njega mučnu nelagodnost. »I čistoće«, nastavi Illidge gledajući oštro Staroga u lice, »i djevičanstva, i...« Njega je prekinulo a lorda Edwarda spasilo od daljnjega mučenja zveckanje telefonskog zvonca. »Ja ću odgovoriti«, reče Illidge skočivši sa svoga mjesta. On metne slušalicu na uho. »Halo!« »Edwarde, jesi li to ti?« reče duboki glas, sličan glasu lorda Edwarda. »To sam ja. Edwarde, ja sam upravo ovaj čas otkrio izvanredan matematički dokaz o postojanju Boga, ili točnije...« »Ne, ovdje nije lord Edward«, poviče Illidge. »Čekajte. Pozvat ću ga da dođe.« On se okrene natrag prema Starome. »Lord Gattenden«, reče on. »Upravo je otkrio novi dokaz o postojanju Boga.« Nije se smiješio, ton mu je bio ozbiljan. Ozbiljnost u ovim okolnostima bila je najžešća poruga. Ta se izjava sama sebi rugala. Smijehom popraćena primjedba činila bi je manje a ne više smiješnom. Divan stari tikvan! Illidge se osjeti osvećen za sva poniženja te večeri. »Matematski dokaz«, doda on ozbiljnije no ikad. »O bože!« usklikne lord Edward kao da se nešto nezgodno dogodilo. Telefoniranje ga je uvijek uzrujavalo. On se požuri prema aparatu. »Charles, je li to...«

»Ah, Edward«, poviče bestjelesni glas glave porodice četrdeset milja daleke, iz Gattendena. »Tako doista značajno otkriće. Htio sam da čujem tvoje mišljenje o njemu. O Bogu. Ti poznaješ formulu, m iznad ništice jednako je neizmjerno, kad je m ma koji pozitivan broj? No, zašto da ne svedemo jednadžbu na jednostavniji oblik time da obje strane umnožimo nulom? U tom je slučaju m jednako neizmjerno puta nula. To znači da je pozitivni broj umnožak nule i neizmjernoga. Zar to ne pokazuje stvaranje svemira od jedne bezgranične sile iz ničega? Ne pokazuje li?« Membrana telefonske slušalice bila je zaražena oduševljenjem lorda Gattendena, udaljenog četrdeset milja. Ovaj je govorio brzo, bez predaha; pitanja su mu bila ozbiljna i uporna. »Zar ne, Edwarde?« Čitav svoj život peti je markiz tražio apsolutno. Bila je to jedina vrsta lova moguća bogalju. Pedeset godina klimao je on u invalidskoj stolici na kotačima za petama hitra plijena. Zar je moguće da ga je sada ulovio, tako lako, i na tako nevjerojatnu mjestu kao što je elementarni udžbenik o teoriji granica? Bilo je to nešto što opravdava uzbuđenje. »Kakvo je tvoje mišljenje, Edwarde?« »Pa«, počne lord Edward, a na drugom kraju električne žice, četrdeset milja daleko, njegov je brat znao iz tona u kojemu je ta jedina riječ bila izgovorena da nije dobro. Rep je Apsolutnoga još uvijek bio bez oslonca. ∗ »Kad već govorimo o starima«, reče Lucy, »jesam li ikada kome od vas ispričala onu doista silnu pripovijest o mome ocu?« »Koju pripovijest?« »Onu o staklenicima.« Već i sama pomisao na priču nagnala ju je na osmijeh. »Ne, ne sjećam se da sam ikada išta čuo o staklenicima«, reče Spandrell, a Walter također potrese glavom. »Bilo je to za vrijeme rata«, počne Lucy. »Ja sam se, mislim, primicala osamnaestoj. Tek sam bila uvedena u društvo. A uzgred rečeno, netko je doista gotovo doslovno razbio bocu šampanjca iznad mene. Zabave su bile podosta grozničave u onim danima, ako se toga sjećate.« Spandrell kimne a Walter, iako je stvarno za vrijeme rata bio u školi, također kimne. »Jednoga dana«, nastavi Lucy, »dobila sam obavijest; ne bih li otišla gore da posjetim njegovo lordstvo? To se još nije dogodilo. Bila sam prilično uzbuđena. Vi znate kako stari misle da čovjek živi. I kako se uzrujavaju kad razaberu da imaju krivo. Uobičajena arapska čajanka;« ona se nasmije i za Waltera njen je smijeh pustošio sve godine prije nego što ju je upoznao. Da iskonstruira povijest njihove mlade i nevine ljubavi bijaše jedna od njegovih stalnih utjeha. Ona se nasmijala; i sada čak ni mašta nije mogla uživati u toj utješljivoj romansi. Spandrell kimne. »Vi ste dakle otišli gore, osjećajući se kao da se uspinjete na stratište.. .∗ »I našla oca u njegovoj knjižnici gdje se pretvara da čita. Moj ga je dolazak doista prestravio. Jadni čovjek! Nikada nisam vidjela nikoga tako strašno zbunjena i nelagodna. Možete zamisliti kako je njegov strah povećao moj strah. Tako jaki osjećaji moraju očito imati odgovarajući razlog. Što li je samo moglo biti? U

međuvremenu on je trpio nesnosne muke. No njegov osjećaj dužnosti nije bio tako jak, vjerujem, da bi mi rekao da odmah odem. Trebali ste mu vidjeti lice!« Nije mogla odoliti komičnim uspomenama. Nasmija se. Naslonjen laktom na stol, a glavom u rukama, Walter je zurio u svoju vinsku čašu. Svijetli, mali mjehurići jurili su k površini jedan po jedan, namjerice, kao da su po svaku cijenu odlučili da budu slobodni i sretni. Nije se usudio podići oči. Pogled na Lucyno od smijeha iskrivljeno lice, bojao se, moglo bi ga nagnati da učini nešto glupo — da glasno zaplače ili da mu suze navru na oči. »Jadni čovjek!« ponovi Lucy, a njene su riječi izlazile u mlazu buktava veselja. »Jedva je mogao govoriti od straha.« Promijenivši nenadano ton, oponašala je ona duboki, nejasni glas lorda Edwarda gdje joj nudi da sjedne, govoreći joj (mucajući i bolno oklijevajući) da ima s njome nešto govoriti. Mimikrija je bila izvanredna. Zbunjeni fantom lorda Edwarda sjedio je za njihovim stolom. »Izvanredno!« odobravao je Spandrell. Čak se i Walter morao nasmijati. No dubine njegove nesreće ostale su netaknute. »Mora da mu je trebalo dobrih pet minuta,« nastavi Lucy, »da sabere dovoljno hrabrosti i da progovori. Meni je bilo nesnosno, kao što si to možete i zamisliti. Ali pogodite što mi je htio kazati.« »Što?« »Pogodite.« I sasvim iznenada Lucy se počne nesavladivo smijati. Ona prekrije lice rukama, čitavo joj se tijelo treslo kao da žestoko rida. »Suviše je silno«, istisne ona spustivši ruke i naslonivši se natrag na stolicu. Lice joj se još uvijek trzalo od smijeha; na obrazima bile su joj suze. »Suviše silno.« Ona otvori svoju malu od staklenog zrnja napravljenu torbicu što je ležala na stolu pred njom i izvadivši iz nje rupčić počne brisati oči. Mlaz mirisa prostruji iz rupčića pojačavajući one slabe tragove gardenija koje su je okruživale, koje su se s njom kretale kamo god bi išla kao njena druga, nevidljiva ličnost. Walter pogleda gore; jaki miris parfema od gardenija bio mu je u nosnicama; on je udisao ono što je za nj bila sama bit njena bića, simbol njene moći i njegovih vlastitih, mahnitih želja. On ju je gledao nekom vrsti užasa. »Rekao mi je«, nastavi Lucy još uvijek se grčevito smijući, još uvijek brišući oči, »rekao mi je da je čuo da kadšto dopuštam mladim ljudima da me ljube na plesu, u staklenicima. Staklenicima!« ponovi ona. »Kako neobična okolnost! Tako čudesno u skladu s vremenom. Osamdesete godine. Stari princ od Walesa. Zolini romani. Staklenici! Jadni dragi čovjek! Rekao je da se nada da neću dopustiti da se to ponovno dogodi. Majka bi bila tako silno žalosna kad bi to znala. O bože, o bože!« ona duboko uzdahne. Konačno se prestane smijati. Walter je pogleda i udahne njen parfem, udahne svoje vlastite želje i strašnu snagu njene privlačnosti. A učinilo mu se da je vidi prvi put. Prvi put sada — s napola praznom čašom pred njom, bocom, nečistim pepeonikom; sada, kad se nagnula natrag u svojoj stolici, iscrpljena od smijeha, otirući suze s očiju.

»Staklenici«, ponovi Spandrell. »Staklenici. Da, to je izvanredno. Doista izvanredno dobro.« »Sjajno«, reče Lucy. »Stari su doista sjajni. Ali, dopustit ćete, jedva mogući. Izuzevši, dakako, Walterova oca.« ∗ John Bidlake se uspinjao sporo uz stepenice. Bio je jako umoran. »Te strašne zabave«, mislio je on. On upali svjetlo u spavaonici. Iznad police ognjišta sjedila je jedna od Degasovih realistički ružnih žena u okrugloj, limenoj kadi pokušavajući da protare svoja leđa. Na suprotnom zidu svirala je na glasoviru mala djevojčica Renoira između njegova vlastitog krajobraza i jedne od vizija Dieppa Waltera Sickerta. Iznad kreveta visjele su dvije njegove karikature Maksa Beerbohma te još jedna Rouveyrea. Na stolu se nalazila boca brandyja te sifon i čaša. Dva su pisma bila napadno naslonjena na rub plitice. On ih otvori. Prvo je sadržavalo izreske novina o posljednjoj njegovoj izložbi. Daily Mail nazivao ga je »veteranom britanske umjetnosti« i uvjeravao svoje čitaoce da »njegova ruka nije izgubila ništa od svoje vještine.« On zgužva izrezak i baci ga srdito u ognjište. Drugo je bilo od jednog od boljih tjednika. Ton mu je bio gotovo preziran. Prosuđivalo ga se prema njegovim ranijim djelima i osuđivalo. »Teško je vjerovati da je djela tako slaba i bučna — i to beskorisno bučna — kao što su ona sabrana na sadašnjoj izložbi, mogao stvoriti slikar 'Kosaca’ iz Tate Gallery i još sjajnijih 'Kupačica' koje se sada nalaze u palači Tantamounta. U tim praznim i trivijalnim slikama tražimo uzalud osobine skladne ravnoteže, ritmičke kaligrafije, trodimenzionalne plastičnosti koja je...« Kakve trice! Kakve gluposti. On baci čitav svežanj izrezaka za prvim. No njegov prezir prema kriticima nije mogao potpuno neutralizirati učinak njihove kritike. »Veteran britanske umjetnosti« — značilo je zapravo »bijedni stari Bidlake«. A kad su mu polaskali da mu ruka nije izgubila ništa od svoje vještine, onda su ga svisoka uvjeravali da još uvijek slika začudno dobro za staru budalu u drugom djetinjstvu. Jedina razlika između neprijateljskog i sklonog mu kritičara bila je ta, da je jedan tako na široko rekao brutalno ono isto, što je drugi uključivao u svoj uvredljivi kompliment. On gotovo zaželi da nije nikad naslikao te 'Kupačice.’ Zatim otvori drugu kuvertu. Sadržavala je pismo njegove kćeri Elinor. Bilo je datirano iz Lahorea: »Bazari vrijede da ih se vidi — vreva. S obzirom na metež i mirise podsjeća to na probijanje kroz sir. S gledišta umjetnika neprijatna je stvar u tom istočnjačkom poslovanju to, što ono izgleda upravo kao one slikarije istočnjačkog života što su ih izrađivali u Francuskoj polovinom prošlog stoljeća. Ti poznaš tu stvar, glatku i sjajnu, poput onih slika što su ih običavali tiskati na limenkama za čaj. Kad je čovjek ovdje, onda vidi da je stil nešto potrebno. Smeđa put čini lica jednoličnima, a znoj daje koži sjaj. Čovjek bi morao slikati površinom bar toliko glatkom kao što je ona u Ingresa.« On je nastavljao čitati s užitkom. To je djevojče uvijek imalo nešto zabavno da kaže u svojim pismima. Ona gleda na stvari onako kako valja. No nenadano se namršti. »A jučer koga li smo imali vidjeti nego Johna Bidlakea mlađeg. Mi smo držali da je on u Waziristanu; no bio je ovdje na dopustu. Nisam ga vidjela otkad sam bila

djevojčica. Možeš zamisliti moje iznenađenje kad se pojavio jedan golemi oficir sa sivim brkovima i nazvao me krsnim imenom. On dakako nije nikada vidio Phila. Zaklali smo nabavljeno, ugojeno tele, kakvo nam je već ovaj hotel mogao pružiti u čast izgubljena brata.« John Bidlake se nasloni unatrag u svoju stolicu i zatvori oči. Golemi oficir sa sivim brkovima bio je njegov sin. Mladi John bio je u pedesetoj. Pedeset. Postojalo je vrijeme kad je pedeset izgledalo metuzalemski vijek. »Da Manet nije prerano umro...« On se sjeti riječi svog starog učitelja na umjetničkoj školi u Parizu. »No, zar je Manet umro tako mlad?« Starac je potresao glavom. (Starac? Pomisli John Bidlake. Onda je on izgledao veoma star. No vjerojatno mu nije bilo više od šezdeset.) »Manetu je bila pedeset i jedna«, odgovorio je učitelj. On se s mukom suzdržao da se ne nasmije. A sada je njegov vlastiti sin bio u dobi Maneta, kad je Manet umro. Golemi oficir sa sijedim brkovima. A brat toga oficira je bio mrtav i pokopan na drugoj strani svijeta, u Kaliforniji. Rak utrobe. Elinor je susrela njegova sina u Santa Barbari — mlada čovjeka s bogatom mladom ženom, koji je izbjegavao zakone prohibicije u obliku boce gina na dan, što su je zajedno popili. John Bidlake pomisli na svoju prvu ženu, majku oficira i Kalifornijca koji je umro od raka utrobe. Njemu su bile tek dvadeset i dvije kad se prvi put oženio. Rosi je bilo tek dvadeset. Ljubili su se mahnito, divljom strašću. A i svađali su se, svađali se u početku prilično s užitkom, kad su se svađe mogle izgladiti u provalama senzualnosti jednako žestoke kao što je bio bijes što su ga utaživale. No čar je počeo da se gubi kad su došla djeca, dvoje od njih za dvadeset i pet mjeseci. Nije bilo dovoljno novca da se deriščad drži u izvjesnoj udaljenosti, da se najmi stručno osoblje koje bi obavljalo dosadan i nečist posao. Očinstvo Johna Bidlakea nije bilo lak posao. Njegov atelje postane dječjom sobom. Vrlo skoro plodovi strasti — vrištanje i mokre pelene, isprekidani san i zadasi ogadiše mu strast. Osim toga, predmet njegove strasti nije više bio isti. Nakon što su se rodila djeca, Rose se počela debljati. Lice joj postade teško; tijelo joj je bubrilo i mlohavilo. Svađe se sada nisu dale tako lako izgladiti. U isto su vrijeme postajale češće; očinstvo je razdraživalo živce Johna Bidlakea. Njegova mu umjetnost dade izliku da ode u Pariz. On krene na četrnaest dana, ali ostade četiri mjeseca. Svađe ponovno počeše nakon njegova povratka. Rose mu se sada otvoreno gadila. Njegovi su mu modeli pružali laku utjehu; on doživi ozbiljniju ljubavnu avanturu s udatom ženom koja je došla k njemu da joj naslika portret. Život kod kuće sastojao se od dosade ublažene scenama. Nakon jedne naročito žestoke scene Rose pokupi svoje stvari i ode živjeti kod svojih roditelja. Djecu je uzela sa sobom; John Bidlake bio je i suviše radostan što ih se riješio. Stariji od vrištavih mokrilaca pelena bio je sada golemi oficir sijedih brkova. A drugi je umro od raka utrobe. On nije vidio ni jednoga od njih otkad su bili mladići od dvadeset i pet. Sinovi su se držali majke. Ona je također bila mrtva, bila je u grobu zadnjih petnaest godina. Tko se jednom opeče, taj i na hladno puše. Nakon rastave John Bidlake obećao je samom sebi da se nikad više neće ženiti. No kad se čovjek preko glave zaljubi u kreposnu mladu ženu iz dobre porodice, što onda može učiniti? On se oženio, i te

dvije kratke godine sa Isabelom bile su najizuzetnije, najdivnije, najsretnije godine čitavog njegova života. A onda je ona umrla na porođaju, besmisleno. On je činio što god je mogao da nikad ne pomisli na nju. Uspomena je bila i suviše bolna. Između uspomene na njen lik i trenutaka sjećanja, ponori vremena i odvojenosti bili su prazniji negoli ikakav drugi jaz između sadašnjosti i prošlosti. A u usporedbi s prošlošću što ju je doživio s Isabelom, svaka je sadašnjost izgledala blijeda; a njena je smrt bila strašna opomena budućnosti. On nikada nije o njoj govorio, a sve što ga je moglo na nju podsjetiti — njena pisma, njene knjige, namještaj njene sobe — bio je uništio ili prodao. Htio je da pređe preko svega doli onoga što je sada i ovdje, da bude kao da je tek došao na svijet, i bilo mu je dano da bude vječan. No uspomena je ostala, iako je on nikada nije namjerice izazivao; iako su stvari što su pripadale Isabeli bile uništene, nije se on mogao zaštititi pred slučajnim opomenama. Slučaj je našao mnoge pukotine u njegovu obrambenom zidu te večeri. Najširu pukotinu otvorilo je to Elinorino pismo. Utonuo u naslonjač, sjedio je John Bidlake dugo nepokretan. ∗ Polly Logan sjedila je pred ogledalom. Kad je povukla češalj kroz kosu, nastalo je sitno pucketanje električnih iskara. »Iskrice, poput sićušne bitke, sićušni, sićušni, duhovi pucaju. Sićušna bitka, sićušni duh bojne huke buke.« Polly je izgovarala riječi sonornom monotonijom, kao da recitira pred slušaocima. Ona se zadržavala nad njima razvlačeći r-ove, sikćući s-ove, mumljajući poput bumbara m-ove, otežući duge samoglasnike i stvarajući ih zaokruženima i čistima. »Sablasni prasak, sablasnih pušaka, in-fin-it-ezi-mal-na paljba sablasti.« Divne riječi! Činilo joj je naročito zadovoljstvo da ih razvlači, da osluškuje s užitkom i upravo požudno zvuk slogova kako se rastvaraju u tišini. Polly je uvijek Kado govorila sa samom sobom. Bila je to dječja navika koje se ona nije htjela odreći. »Ali ako me to zabavlja«, bunila se ona kad su joj se ljudi zbog toga smijali, »zašto ne bih? To nikome ne nanosi štetu.« Ona se nije dala ismijavanjem odvratiti od svoje navike. »Električno, električno«, nastavi ona snizivši glas i govoreći teatralnim šaptom. »Električna mušketerija, metrička biskviterija. Au!« Češalj joj je zapeo u čvoru. Ona se nagne naprijed da bi bolje vidjela u ogledalu što radi. Odraženo u njemu, lice joj se približi. »Ma chére«, usklikne Polly promijenjenim glasom, »tu as l’air fatigué. Tu es vieille. Morala bi se stidjeti sama sebe. U tvojim godinama. Tz, tz!« Ona negodujući pucne jezikom o zube i potrese glavom. »To ne valja, to ne valja. A ipak, noćas si izgledala sasvim dobro. Draga moja, kako dražesno izgledate u bjelini!« Ona je oponašala emfatični glas gospođe Betterton. »Isto je rekla tebi što i mnogima drugima. Zar misliš da ću izgledati kao slon kad mi bude šezdeset? Ipak, držim da čovjek mora biti zahvalan čak i za laskanje jednog slona. Broji svoje blagoslove, broji ih jedan po jedan«, pjevušila je ona tiho, »i bit ćeš iznenađen onim što je Gospod učinio. O, bože, bože!« Ona spusti češalj, žestoko se strese i prekrije lice rukama. »Bože! Golema i strašna greška!« Ona se nenadano sjetila lady Edward. Razumije se da je čula. »Kako sam se samo mogla usuditi kazati o njoj da je

Kanađanka?« Polly zastenje naknadno nadvladana stidom i smetenošću. »To se događa kad čovjek hoće da uz svaku cijenu kaže nešto pametno. A onda još kad čovjek pomisli kako je uzalud pokušavao da bude pametan pred Norom! Nora! O Gospode, o Gospode!« Ona skoči i navlačeći na sebe jutarnju haljinu dok je izlazila, pohita niz hodnik prema majčinoj sobi. Gospođa Logan je već bila u krevetu i ugasila svjetlo. Polly otvori vrata i stupi u tamu. »Majko«, poviče ona, »majko!« Glas joj je bio nestrpljiv i plačan. »Što je?« upita gospođa Logan zabrinuto iz tame. Ona se pridigne i počne tražiti električni prekidač kraj kreveta. »Što je?« Svjetlo se upali kvrcnuvši. »Što je, milo moje«. Polly se baci na krevet i sakrije lice na majčinim koljenima. »O majko, o majko, kad bi ti znala kako sam strašnu grešku počinila s lady Edward! Kad bi ti znala! Zaboravila sam ti kazati.« Gospođa Logan bila je gotovo bijesna što se ni zbog čega uzrujavala. Kad čovjek napne svu svoju snagu da bi podigao nešto što izgleda kao da je silno teško, onda je neprijatno ustanoviti da su željezne bučice napravljene od ljepenke i da bi ih se moglo podići s dva prsta. »Zar je bilo potrebno doći i probuditi me iz prvoga sna samo zato da mi to kažeš?« upita ona srdito. Polly pogleda na svoju majku. »Oprosti mi, majko«, reče ona pokajnički. »No kad bi ti samo znala kako je strašna ta pogreška bila!« Gospođa Logan nije mogla a da se ne nasmije. »Ne bih mogla usnuti da ti to ne kažem«, nastavi Polly. »A i ja ne mogu usnuti dok mi to ne kažeš.« Gospođa Logan pokušavala je da bude stroga i sarkastična. Ali su je izdale njene oči, njen smiješak. Polly uhvati ruku svoje majke i poljubi je. »Znala sam da se nećeš ljutiti«, reče ona. »Ali ja se ljutim. Jako ljutim.« »Nema smisla pokušati mene opsjeniti«, reče Polly. »Ali sada ti doista moram to reći«. Gospođa Logan izvede parodiju uzdaha rezignacije i pretvarajući se da pada od sna, zatvori oči. Polly je govorila. Prošlo je više od pola sata kad je ona krenula natrag u svoju sobu. One su raspravile, ne samo grešku i lady Edward, nego i čitavo društvo i svakoga koji je u njemu bio. Odnosno točnije, Polly je govorila, a gospođa Logan slušala, smijala se i smijući se prosvjedovala kad bi primjedbe njene kćeri postale suviše pretjerane. »Ali Polly, Polly«, rekla je ona, »ti doista ne bi smjela govoriti da ljudi izgledaju kao slonovi.« »Ali gospođa Betterton doista izgleda poput slona«, odgovorila je Polly. »To je istina.« I svojim teatralnim kazališnim šaptom doda ona puštajući svojoj mašti sve više maha: »Čak i njen nos izgleda poput surle.« »No ona ima kratak nos.« Pollyn šapat postade još jezovitiji. »Amputirana surla. Odgrizli su joj je, kad je bila malo dijete. Poput repova štenadi.«

12 Za uvažene goste Sbisa nije nikada zatvarao svoj restoran. Mogli su sjediti unatoč zakonu i trošiti opojne otrove do u toliko sitne ure koliko su htjeli. Pomoćni je konobar došao o ponoći da bi dvorio uvažene goste koji su željeli kršiti zakon. Stari se Sbisa brinuo da protuvrijednost za to bude vrlo visoka. Alkohol je bio jeftiniji u Ritzu negoli kod Sbise. Bilo je oko pola dva — »tek pola dva,« tužila se Lucy — kad su ona, Walter i Spandrell napustili restoran. »Još je mlada«, bila je Spandrellova primjedba o noći. »Rano i prilično glupo. Noći su poput ljudskih bića — nikad nisu zanimljive dok ne odrastu. Otprilike oko ponoći postižu one pubertet. Nešto poslije jedan postaju punoljetne. Njihovo zrelo doba je između dva i pola tri. Jedan sat kasnije postaju one prilično očajne, poput onih za muškarcima pomamnih žena i onih sredovječnih muškaraca koji gube snagu, pa poskakuju naokolo dvostruko žešće nego što su to ikada činili, nadajući se da će uvjeriti sami sebe da nisu stari. Poslije četiri, one su u punom raspadu. A smrt im je strašna. Doista strašna za izlaz sunca, kad su boce prazne a ljudi izgledaju poput lešina, dok se požuda iscrpila do odvratnosti. Ja podosta trpim od slabosti za prizore umiranja, moram priznati«, doda Spandrell. »Znam da trpite«, reče Lucy. A jedino u svjetlu kraja možete prosuđivati početke i sredine. Noć je upravo postala punoljetna. Treba vidjeti kako će umrijeti. Do onda je možemo prosuditi. Walter je znao kako će za njega umrijeti. — Posred Marjorienih suza i njegove vlastite zapletene nesreće i ljutnje, u provali mržnje prema samom sebi i mržnji žene prema kojoj je bio okrutan. On je to znao, ali nije htio priznati da zna; a niti to da je već pola dva, da će Marjorie biti budna i zabrinuto misliti zašto se nije vratio. U pet minuta do jedan Walter je pogledao na svoj sat i izjavio da mora otići. Kakva li je smisla imalo ostati? Spandrell se nije micao. Nije bilo izgleda da će biti ma i časak na samo s Lucy. On nije imao čak niti toga opravdanja da nanosi Marjorie bol. Mučio ju je, ne da bi mogao biti sretan, nego da bi se mogao dosađivati, da bi mogao biti bolestan, srdit i nestrpljivo bijedan. »Doista moram ići«, rekao je ustavši. No Lucy se opirala, ulagivala mu se i zapovijedala. Na koncu je ponovno sjeo. Bilo je to prije više od pola sata, a sada bili su u Soho Square, a veče je, prema Lucy i Spandrellu, jedva počelo. »Mislim da je vrijeme«, bio je Spandrell rekao Lucy, »da vidite kako izgleda revolucionarni komunist.« Lucy nije tražila ništa bolje. »Ja pripadam nekoj vrsti kluba«, objasni Spandrell. On predloži da ih povede sa sobom.

»Nadam se da će tamo biti po koji neprijatelj društva«, nastavi on kad su stupili u osvježujuću tamu. »Ponajviše valjani momci. No nemoguće djetinjasti. Neki od njih kao da doista vjeruju da će revolucija učiniti ljude sretnijima. To je dražesno, to je doista dirljivo.« On se nasmije svojim bezvučnim smijehom. »No ja sam estet u tim stvarima. Dinamit radi dinamita.« »No kakva smisla ima dinamit, ako ne vjerujete u utopiju?« upita Lucy. »Smisla? Zar vi nemate očiju?« Lucy pogleda oko sebe. »Ja ne vidim ništa naročito strašno.« »Imaju oči a ne vide.« On zastane, uhvati je ispod mišice jednom rukom, a drugom pokaže naokolo trga. »Napuštena tvornica konzerviranog povrća pretvorena u plesnu dvoranu; rodilište; Sbisin restoran, izdavači djela ’Tko je tko.’ A jednom«, doda on, »palača vojvode od Monmoutha. Možete zamisliti duhove gdje govore: Nadahnut možda težnjom božanskijom kakvom, otac ga njegov dohvati sitnijem mahom ... I tako dalje. Valjda poznate njegov portret nakon smaknuća, gdje leži na krevetu s pokrivačem sve do podbratka, tako da se ne može vidjeti mjesto gdje mu je šija prerezana ? Od Knellera. Ili možda Lelya? Monmouth i konzervirano povrće, rađanje i ’Tko je tko’, plesna dvorana i Sbisin šampanjac — promislite malo o njima, promislite.« »Ja mislim o njima«, reče Lucy. »Uporno.« »A pitate li još uvijek kakva smisla ima dinamit?« Oni krenuše dalje. Pred vratima male kuće u St. Gilesu Spandrell ih pozove da stanu. »Pričekajte časak«, reče on, davši im glavom znak da se povuku u tamu. On zazvoni. Vrata se odmah otvore. Nastade malo objašnjavanje u sjenama; a onda se Spandrell okrene i pozove svoje drugove. Išli su za njim kroz tamno predvorje, uz stepenice, te ušli u jarko osvijetljenu sobu na prvom katu. Kraj ognjišta stajala su dva muškarca, Indijac s turbanom i mali čovjek crvene kose. Na zvuk koraka oni se okrenuše. Crvenokosi je bio Illidge. »Spandrell? Bidlake?« On podiže svoje nevidljivo pješčane obrve u začuđenju. »A šta li ta žena radi ovdje?« Pitao je on. Lucy mu pristupi ispružene ruke. »Mi smo stari znanci«, reče ona uz smiješak prijateljskog prepoznavanja. Illidge, koji se spremio da dade svom licu izgled hladnog neprijateljstva, nađe se gdje joj se zauzvrat smiješi. ∗ Taksi zakrene u ulicu, nenadano i naglo prekinuvši tišinu. Marjorie sjedne na krevet, osluškujući. Šum stroja postajao je sve glasniji. Bio je Walterov taksi; ovaj je put bila sigurna, znala je. Dolazio je sve bliže i bliže. Na dnu malog humka desno od kuće, promijeni u manju brzinu; stroj prodornije zašumi poput srdite ose. Bliže i bliže. Nju obuze nelagodnost jednako tjelesna kao i duševna. Osjećala se kao bez daha, srce joj žestoko nepravilno tuklo — tak, tak, tak, a onda kao da je zatajilo, očekivani

kucaj nije se osjetio; bilo je to kao da su se ispod nje otvorila poklopna vrata u prazninu; ona upozna užas praznine i padanja, — idući zadržani kucaj bio je udar njenog tijela q čvrstu zemlju. Bliže, bliže. Ona se gotovo plašila njegova povratka, iako je tako nesretno za njim čeznula. Bojala se čuvstva koje će osjetiti kad ga ugleda; suza što će ih proliti, prekoravanja što će čuti sama sebe gdje ih izgovara protiv svoje volje. A što li će on kazati i učiniti, kakve će njegove misli biti? Bojala se da to sebi predoči. Bliže; bio je zvuk upravo ispod prozora; povlačio se, umanjivao. A bila je tako sigurna da je Walterov taksi. Ona ponovno legne. Kad bi samo mogla spavati. No fizička nelagodnost njenog tijela nije to dopuštala. Krv joj je tukla u ušima. Koža joj je bila vruća i suha. Oči su je boljele. Ležala je sasvim mimo na leđima, ruku ukrštenih na grudima, poput mrtve žene položene na odar. Sna, sna, prošapta ona za se; zamisli samu sebe klonulu, protegnutu, usnulu. No nenadano kao da je pakosna ruka povukla njene napete živce. Žestoki trzaj stegne mišiće njenih udova; ona se trgne kao od straha. A tjelesna reakcija straha izazove osjećaj straha u njenom duhu, ubrzavajući i jačajući nelagodnost nesreće koja je čitavo to vrijeme prožimala njene svjesne napore da zadobije mir. »Spavaj, spavaj, odmori se« — bilo je beskorisno pokušavati da bude mirna, da zaboravi, da usne. Ona dopusti da njena nesreća izbije na površinu njenog duha. »Zašto hoće da me učini tako nesretnom?« Ona okrene glavu. Osvijetljene kazaljke sata na malom stoliću do kreveta označavale su tri četvrt do tri. Tri četvrt do tri — a on je znao da ona nikada ne može usnuti prije nego što on dođe kući. »Zna da sam bolesna«, reče ona glasno. »Zar mu je to svejedno?« Nenadano joj sine nova pomisao. »Možda hoće da umrem.« Umrijeti, ne postojati više, ne vidjeti njegovo lice, ostaviti ga s onom drugom ženom. Suze joj navru na oči. Možda je svjesno pokušavao da je ubije. Nije to bilo unatoč bolesti, da je s njom ovako postupao; bilo je to zato, jer je tako mnogo trpjela, bilo je to upravo zbog toga što je bolesna. Bio je namjerice okrutan. Nadao se, namjeravao postići da ona umre; da umre i da ga ostavi na miru s onom drugom ženom. Ona pritisne lice u jastuk i zajeca. Da ga više nikada ne vidi, nikad više. Tama, osama, smrt, zauvijek. Zauvijek i opet zauvijek. A povrh svega bilo je to tako nepravedno. Zar je njena krivnja što ne može sebi priuštiti da se dobro odijeva? »Kad bih sebi mogla priuštiti da kupujem haljine što ih ona kupuje.« Chanel, Lanvin, — stranice Voguea zalebdješe pred njenim očima — Molyneau, Groult... U jednoj od onih jeftinih i otmjenih trgovina, gdje kokete kupuju svoje haljine, kraj Shaftesbury Avenue, bio je model za šesnaest gvineja. »On je voli zato što je privlačiva. No da ja imam novaca...« To nije pravedno. On joj je zadavao bol zato što nije imućna. Morala je trpjeti zato što nije dovoljno zarađivao da joj kupuje dobru robu. A onda, tu je i dijete. I to je morala da okajava. Njegovo dijete. Bila mu je dosadna, jer je uvijek bila umorna i bolesna; nije ju više volio. To je bila najveća nepravda od svih. Stanica se umnožavala i postala crv, crv je postao riba, riba se pretvarala u zametak sisavca. Marjorie se osjećala bolesna i umorna. Petnaest godina kasnije

dječak će ići na krizmu. Golem u svojim haljinama, poput potpuno opremljena broda, biskup će progovoriti: »Da li ti, u prisustvu Boga i ove pastve, obnavljaš svečano obećanje i zavjet, što je u tvoje ime bio učinjen kod tvoga krštenja?« A bivša će riba odgovoriti zanosnim uvjerenjem: »Obnavljam.« Po tisućiti put zaželi ona da nije u drugom stanju. Walter možda i neće uspjeti da je ubije sada. No možda će se to dogoditi u svakom slučaju kad se rodi dijete. Liječnik je rekao da će joj biti teško imati dijete. Zdjelica joj je bila uska. Smrt se ponovno pojavi pred njom, velika provalija do njenih nogu. Zvuk prouzroči da se žestoko trgnula. Vanjska vrata stana otvarala su se kradomice. Stožari zacviliše. Začuše se prigušeni koraci. Ponovno cviljenje, jedva primjetljivi udar automatskog jezičca brave što ga netko oprezno pušta da uđe na svoje mjesto, a onda ponovno koraci. Još jedan zveket i u isto se vrijeme pokaže žuto svjetlo ispod vrata, koja su dijelila njenu sobu do njegove. Zar je namjeravao da ode u krevet, a da joj ne dođe zaželiti laku noć? Ležala je potpuno mirno, drhtavo budna, širom otvorenih očiju, osluškujući zvukove, koji su dolazili iz druge sobe i brzo zastrašeno udaranje vlastitog srca. Walter je sjedio na krevetu odvezujući cipele. On se pitao, zašto nije došao kući prije tri sata, zašto je uopće izlazio. Mrzio je gomilu; alkohol mu nije činio dobro, a dva puta udisani zrak, zadah, dim u restoranu djelovao je na nj neugodno poput otrova. Trpio je bez ikakva smisla; izuzevši ono nekoliko nesnosno bolnih časaka u kolima, nije bio čitavo veče nasamo s Lucy. Sati što ih je proveo s njom, bili su sati dosade i nestrpljenja — beskrajno dugi, jedna minuta muke za drugom. A muka od želje i ljubomore bila je pojačana mukom svijesti krivnje. Svaka minuta što su je proboravili kod Sbise, svaka minuta među revolucionarima, bila je minuta koja je odgađala udovoljenje njegove želje i koja je, povećavajući Marjorienu nesreću, u isto vrijeme povećavala njegovo vlastito kajanje i stid. Bilo je iza tri kad su konačno napustili klub. Hoće li ona otpustiti Spandrella i dopustiti mu da je odveze kući? On je pogleda; oči su mu bile rječite. Bio je odlučan, zapovijedao je. »U mojoj će kući biti sendviča i pića«, reče Lucy, kad su se našli na ulici. »To je vrlo ugodna vijest«, reče Spandrell. »Dođite s nama, dragi Waltere«. Ona ga uhvati za ruku i srdačno je stisne. Walter potrese glavom. »Moram kući.« Kad bi nesreća mogla ubijati, on bi bio umro ondje na ulici. »No vi nas ne možete sada ostaviti«, protivila se ona. »Sad kad ste toliko ostali, morate ostati do kraja. Dođite.« Ona ga je povlačila za ruku. »Ne, ne.« No, ono što je rekla bilo je istinito. On je jedva mogao učiniti Marjorie nesretnijom, negoli je već jamačno učinio. Kad je ne bi bilo, pomisli on, kad bi umrla — pobačaj, otrovanje krvi... Spandrell pogleda na svoj sat. »Pola četiri. Smrtna škrebetaljka gotovo je počela.« Walter je slušao užasnut; zar taj čovjek čita njegove misli? »Munie des conforts de notre sainte religion. Tvoje je mjesto do kreveta, Waltere. Ti ne možeš otići i ostaviti noć da umre poput psa u jarku.«

»Poput psa u jarku.« Riječi su bile strašne, osuđivale su ga. »Ja doista moram otići.« Bio je odlučan, tri sata prekasno. On ode. U Oxford Streetu nađe taksi. Uzalud se nadajući, kako je to znao, da će doći kući neprimijećen, isplati vozača kod stanice Chalk Farm i prijeđe posljednje dvije stotine metara pješke do vrata kuće u kojoj su on i Marjorie zauzimali dva gornja kata. On se šuljao stepenicama, otvorio vrata oprezom ubojice. Iz Marjorie ne sobe nije dopirao nikakav zvuk. On se svuče, opere kao da izvodi opasnu operaciju. Ugasi svjetlo i ode u krevet. Tama je bila potpuno nijema. Bio je spašen. »Waltere!« Bilo je to s osjećanjima osuđena zločinca kada ga čuvari dođu probuditi u jutro smaknuća da je on odgovorio, nastojeći da mu glas odrazi iznenađenje: »Zar si budna, Marjorie?« On ustane i krene, kao da ide iz osuđeničke ćelije na stratište, u njenu sobu. »Zar kaniš postići da umrem, Waltere?« Poput psa u jarku, osamljena. On napravi kretnju kao da je hoće uzeti u naručaj. Marjorie ga odgurne. Njena se nesreća na časak pretvorila u srdžbu, njena ljubav u neku vrst mržnje i odbijanja. »Nemoj biti povrh svega još i licemjer«, reče ona. »Zašto mi ne možeš otvoreno reći da me mrziš, da bi bio sretan kad bi me se riješio, da bi bio zadovoljan da umrem? Zašto ne možeš biti pošten i kazati mi to?« »No zašto bih ti rekao ono što nije istina«, prosvjedovao je on. »Zar mi dakle hoćeš reći da me voliš?« upita ona sarkastično. On je gotovo povjerovao kad je to rekao; a osim toga bila je to u izvjesnom smislu istina. »No ja te volim, doista volim. Ona druga stvar tek je nekakvo ludilo. Ja neću. Ne mogu si pomoći. Kad bi ti znala kako sam se osjećao nesretan, kako neizreciva životinja.« Sve što je ikada pretrpio od prezrene želje, od kajanja, stida i mržnje na sama sebe, činilo se, kao da se iskristaliziralo njegovim riječima u jednu jedinu bol. On je trpio i sažaljevao svoju vlastitu trpnju. »Kad bi ti znala, Marjorie.« I nenadano nešto u njegovu tijelu kao da se slomilo. Nevidljiva ruka zgrabila ga je za grlo, oči su mu zaslijepile suze, a neka snaga u njemu, koja nije bila on sam, tresla je čitavim njegovim tijelom i istrgla iz njega, protiv njegove volje prigušeni i jedva ljudski krik. Na zvuk tog strašnog jecanja u tami do nje, Marjorien bijes naglo popusti. Ona je jedino znala da je nesretan, da ga ljubi. Osjećala je čak i kajanje zbog svoje srdžbe, zbog gorkih riječi što ih je izgovorila. »Waltere. Dragi moj.« Ona ispruži ruke i privuče ga dolje k sebi. Ležao je ondje poput djeteta u utjehi njenog naručja. ∗ »Da li uživate u tome što ga mučite?« upita Spandrell dok su hodali prema Charing Cross Roadu. »Koga mučim?« reče Lucy. »Waltera? Ali ja to ne činim.« »Ali vi mu ne dopuštate da s vama spava?« reče Spandrell. Lucy potrese glavom. »A onda još kažete da ga ne mučite! Siromah!« »No zašto bih ga uzela, ako to ne želim?«

»Doista zašto? U međuvremenu, međutim, to što ga silite da oko vas pleše je jednostavno mučenje.« »No ja ga volim«, reče Lucy. »On je ugodan prijatelj. Dakako da je premlad; no doista savršen. Uvjeravam vas, — da ga ne mučim. On se sam muči.« Spandrell odgodi svoj smijeh dovoljno dugo da bi zviždukom dozvao taksi, što ga je vidio na kraju ulice. Kola se okrenu i zastanu pred njima. On se još uvijek tiho smijao kad su se uspeli u njih. »A ipak, on dobiva jedino što traži«, nastavi Spandrell iz tamnog kuta. »On je pravi tip žrtve.« »Žrtve?« »Da se počini umorstvo potrebna su dvojica. Postoje rođene žrtve, rođene da ih se zakolje, kao što ima i lupeža rođenih da budu obješeni. To im se na licima može vidjeti. Postoji tip žrtve kao i tip zločinca. Walter je očito žrtva; on jednostavno traži da ga se zlostavlja.« »Jadni Walter!« »A dužnost je čovjeka«, nastavi Spandrell, »da se pobrine da dobije što traži.« »A zašto ne bi bila dužnost čovjeka nastojati da ne dobije, siromašno janje?« »Čovjek mora uvijek biti na strani sudbine. Walter se očito rodio da ga ona zadesi. Dužnost je čovjeka da pomogne njegovu udesu. A to, veseli me što vidim, vi već činite.« »Ali kažem vam da ne činim. Imate li vatre?« Spandrell upali žigicu. S cigaretom u tankim usnicama nasloni se ona naprijed da upije plamen. On ju je vidio gdje se ovako naslanja, istim naglim, dražesnim i pohlepnim pokretom, naslanja prema njemu da pije njegove cjelove. A lice koje mu se sada približavalo bilo je koncentrirano i uprto u plamen kao što ga je on vidio koncentrirana i uperena na unutarnje svjetlo predstojećeg užitka. Ima mnogo misli i osjećaja, ali tek nekoliko kretnji; i maska ima tek pola tuceta grimasa da izrazi tisuću značenja. Ona se povuče natrag; Spandrell baci žigicu kroz prozor. Crveni se kraj cigarete zažari i opet izgubi u tami. »Sjećate li se čudnog vremena što smo ga proveli u Parizu?« upita on, još uvijek misleći na njeno lice napeto i puno života. Jednom, prije tri godine bio je on njen ljubavnik možda mjesec dana. Lucy kimne. »Sjećam se da je bilo prilično savršeno dok je trajalo. No vi ste veoma prevrtljiv.« »Drugim riječima, ja nisam podigao onoliku buku koliko ste vi očekivali da ću podići, kad ste otišli s Tomom Trivetom.« »To je laž!« ljutila se Lucy. »Vi ste počeli da mi izmičete, davno prije nego što sam čak i snivala o Tomu.« »Dobro, neka bude kako kažete. U stvari, vi niste bili dovoljno žrtva za moj ukus.« Na Lucy nije bilo ništa slično žrtvi, čak ne baš mnogo, često je on pomislio, ni od obične žene. Ona je mogla tražiti svoj užitak poput muškaraca, bez kajanja, predano, ne dopuštajući svojim mislima i osjećajima da budu i najmanje uznemireni. Spandrell nije volio da bude upotrebljavan i iskorištavan za zabavu nekomu drugomu. On je htio da bude onaj koji upotrebljava. No kod Lucy nije postojala

mogućnost da postane robinja. »Ja sam poput vas«, doda on. »Meni su potrebne žrtve.« »Što znači da sam ja jedan od zločinaca?« »Držao sam da smo se u tome složili već odavno, draga moja Lucy.« »Ja se nikada nisam složila i pristala na bilo što u životu«, prosvjedovala je ona, »i nikad neću. Ne na dulje negoli pola sata prigodice, u svakom slučaju.« »Bilo je to u Parizu, sjećate l’se? Kod Chaumièrea. Za stolom do našega sjedio je mlad čovjek i mazao usnice.« »S narukvicom od platine ukrašene dijamantom«, ona kimne smiješeći se. »A vi ste me nazvali anđelom, ili nečim sličnim.« »Zlim anđelom«, popravi je on, »zlim anđelom od rođenja.« »Za inteligentna čovjeka, Maurice, vi govorite podosta gluposti. Zar doista vjerujete, da su neke stvari dobre a druge zle?« Spandrell uhvati njenu ruku i poljubi je. »Draga Lucy«, reče on, »vi ste sjajni. I nikada ne smijete zakopati svoje talente. Dobro izvedeno, ti dobra i vjerna sukubo!« On ponovno poljubi njenu ruku. »Obavljajte i dalje svoju dužnost kao što ste je do sada obavljali. To je sve što nebo od vas traži.« »Ja se jednostavno pokušavam zabaviti.« Kola stadoše pred njenom malom kućom u Bruton Streetu. »A bog zna«, doda ona izašavši, »da to pokušavam bez mnogo uspjeha. Evo, tu je novac.« Ona pruži vozaču banknotu od deset šilinga. Lucy je inzistirala, kad je bila s muškarcima, da plaća što je više moguće. Plaćajući bila je nezavisna, mogla je raditi ono što joj se sviđa. »A nitko mi baš mnogo ne pomaže«, nastavi ona nastojeći da utakne ključ u bravu. »Svi ste vi tako začudno dosadni.« U blagovaonici čekala ih je bogata natura morte boca, voća i sendviča. Oko osvijetljenih strana termos boce njihovi su odrazi fantastično šetali neeuklidskim svemirom. Profesor Dewar pretvorio je vodik u tekućinu da bi Lucyna juha mogla ostati toplom za nju do u sitne sate. Iznad niskog ormara za posuđe visjela je jedna slika kazališta Johna Bidlakea. Zavoj galerije, kosina lica, kut svijetlog proscenija. »Kako li je dobra!« reče Spandrell zastirući oči da bi je bolje vidio. Lucy ne reče ništa. Ona je gledala sebe u starom zrcalu sa sivim staklom. »Što ću učiniti kad budem stara?« upita ona nenadano. »Zašto ne bi umrli?« spomene Spandrell a usta mu bijahu puna kruha i strasburških guščjih jetara. »Mislim da ću se posvetiti nauci, kao Stari. Zar ne postoji nešto slično ljudskoj zoologiji? Meni bi žabe bile pomalo dosadne. Kad već govorimo o žabama«, doda ona, »meni se doista svidio onaj mali mrkvasti čovjek — kako li mu je ono ime? — Illidge. Kako li nas samo mrzi zato što smo bogati!« »Nemojte me trpati među bogate. Kad biste znali...« Spandrell potrese glavom. »Nadajmo se da će donijeti nešto novaca kad sutra dođe«, pomisli on, sjetivši se poruke što mu je Lucy donijela od majke. On je bio napisao da je slučaj hitan. »Volim ljude koji mogu mrziti«, nastavi Lucy.

»Illidge se u to razumije. On je dobrano natrpan teorijama, žuči i zavišću. On čezne za tim da vas sve digne u zrak.« »Zašto to onda ne učini? Zašto vi to ne učinite? Zar to nije ono zbog čega postoji vaš klub?« Spandrell slegne ramenima. »Između teorije i prakse, znate, postoji mala razlika. A kad je čovjek borben i komunist, naučni materijalist, i poklonik ruske revolucije, onda je teorija neobično čudna. Vi biste trebali čuti našeg mladog prijatelja gdje govori o ubojstvu! Političko umorstvo je dakako ono što ga naročito zanima; ali on ne pravi baš bogzna kakvu razliku između različitih grana toga zanata. Jedna je vrsta, po njemu, isto tako nedužna i moralno indiferentna kao i druga. Nas naša taština sili da pretjeravamo s vrijednošću ljudskog života; pojedinac nije ništa; prirodi je stalo jedino do vrste. I tako dalje i tako dalje. »Čudno«, primijeti Spandrell uzgred, »kako su zastarjele, pa čak i primitivne, posljednje manifestacije umjetnosti i politike uopće! Mladi Illidge govori kao da je mješavina lorda Tennysona u In Memoriam i meksičkog Indijanca, ili Malajca kad se sprema da podivlja i počne ubijati. On opravdava najprimitivniju, divlju životinjsku ravnodušnost prema životu i individualnosti pomoću zastarjelih znanstvenih argumenata. Doista veoma čudno.« »No, zašto bi nauka imala biti zastarjela?« upita Lucy. »Kako je i on sâm učenjak...« »Ali također i komunist. Što znači da pristaje uz materijalizam devetnaestoga stoljeća. Čovjek ne može biti pravi komunist, a da ne bude i mehanist. Čovjek mora vjerovati da su jedine osnovne stvarnosti prostor, vrijeme i masa, a sve da je ostalo besmisao, puka iluzija i to ponajviše buržoaska iluzija. Siromašni Illidge! Njega teško muče Einstein i Edington. A koliko li samo mrzi Henrija Poincarea! Kako li ga razbješnjava stari Mach! Oni potkapaju njegovu jednostavnu vjeru. Oni mu kažu da su zakoni prirode korisne konvencije isključivo ljudske tvorevine, i da su i prostor i vrijeme i masa, čitavi svemir Newtona i njegovih nasljednika, jednostavno naš vlastiti pronalazak. Ta je ideja neizrecivo sablažnjiva i mučna za njega kao što bi ideja o nepostojanju Isusa bila kršćaninu. On je učenjak, ali njegovi ga principi sile da se bori protiv svake naučne teorije, koja je manje od pedeset godina stara. To je jako smiješno.« »Vjerujem da jest«, reče Lucy zijevnuvši. »To jest, ako čovjeka slučajno zanimaju teorije, kao što mene ne zanimaju.« »Ali mene zanimaju«, odvrati Spandrell; »zbog toga se ja i ne ispričavam. No ako vam je to milije, mogu vam dati primjere njegovih praktičnih nedosljednosti. Otkrio sam nedavno, sasvim slučajno, da Illidge ima izvanredno dirljiv osjećaj odanosti prema porodici. On uzdržava mater, plaća za naobrazbu mlađeg brata, a dao je svojoj sestri pedeset funti, kad se udavala.« »A što je loše u tome?« »Loše. Ta to je odvratno buržoaski! Teoretski ne vidi on razlike između svoje majke i ma koje druge stare žene. On zna da bi nju, u ispravno organiziranu društvu, metnuli u letalnu komoru, zbog njenog artritisa. Unatoč tome on je šalje, ne znam koliko puta tjedno, da bi joj omogućio da beskorisno i dalje živi. Bocnuo sam ga

nedavno zbog toga. Porumenio je i bio strašno uzbuđen, kao da sam ga uhvatio da vara na kartama. Zbog toga je, da bi ponovno uspostavio svoj prestiž, morao promijeniti temu i početi govoriti o političkom umorstvu i njegovim prednostima upravo izvanredno mirnom, ravnodušnom, naučnom okrutnošću. Ja sam se tek nasmijao. 'Jednog od ovih dana,’ zaprijetio sam, 'uzet ću te za riječ i pozvati te na partiju ubijanja ljudi. Osim toga, ja ću to i učiniti.’« »Izuzevši ako tek nastavite da brbljate, kao i svi drugi.« »Izuzevši«, složi se Spandrell, »ako tek nastavim brbljati.« »Obavijestite me, ako ikad prestanete brbljati i učinite nešto. Moglo bi biti živahno.« »Ako išta a ono samrtno.« »Ali samrtna vrst živahnosti je doista najživahnija.« Lucy se namršti. »Dojadile su mi obične konvencionalne vrsti živahnosti. Mladost na provi a užitak na krmi. Vi to znate. Glupo je to, jednolično. Energija čini se da ima tako malo načina da se danas manifestira. Držim da je bilo drugačije u prošlosti.« »Onda je bilo i nasilja kao i ljubavi. Mislite li to?« »Jest.« Ona kimne. »Živahnost nije bila tako isključivo... tako isključivo kujska, da se neuvijeno izrazim.« »Oni su kršili šestu zapovijed Božju. Danas ima previše policajaca.« »Mnogo previše. Ovi vam ne dopuštaju da trepnete. Čovjek bi morao imati sva iskustva.« »No ako nijedno od njih nije bilo pravo, bilo krivo — a to je, čini se, ono što vi osjećate — kakva to onda ima smisla?« »Smisla? No iskustva mogu biti zabavna, mogu biti jako uzbudljiva.« »Ona ne mogu nikada biti jako uzbudljiva, ako ne osjećate, da su zla. Vrijeme i navika oduzeli su zloću gotovo iz svih djela što ih je on nekoć držao griješnima. On ih je izvodio isto tako bez oduševljenja kao što bi lovio jutarnji vlak za centar grada. Neki ljudi«, nastavi on zamišljeno pokušavši formulirati neodređene nejasnosti svojih vlastitih osjećaja, »neki ljudi mogu jedino ostvariti dobrotu time da protiv nje griješe. No kad stare povrede prestanu da se osjećaju kao povrede, što onda?« Argument se je nastavljao u šutnji. Jedino rješenje kao da je bilo počinjati nove i postepeno sve ozbiljnije povrede, doživiti sva iskustva, kao što bi to Lucy rekla u svojem žargonu. »Jedan od puteva da se upozna Boga«, zaključo on polako, »jest da ga se porekne.« »Dobri moj Maurice!« prosvjedovala je Lucy. »Prestat ću.« On se nasmija. »No doista ako se radi o ’dobri moj Maurice’« (on je oponašao njen ton), »ako ste jednako nesvjesni dobrote i povreda dobrote, kakva onda smisla ima ona vrsta iskustava, koju policija zabranjuje?« Lucy slegne ramenima. »Radoznalost. Čovjeku je dosadno.« »Na žalost, čovjeku je dosadno.« On se ponovno nasmije. »Ali ja ipak doista mislim da se čovjek mora držati svoga posla.« »No koji je to moj posao?« Spandrell se naceri. »Skromnost«, počne on, »zabranjuje...«

13 Walter se vozio u Fleet Street osjećajući se ako i ne baš sretan; ali u najmanju ruku miran. Miran u spoznaji da je sve sada uređeno. Da, sve je bilo uređeno; sve, jer u toku osjećajne krize prošle noći sve je izišlo na površinu. Ponajprije je odlučio da nikad više ne vidi Lucy; to je bilo konačno odlučeno i obećano, jednako za njegovo dobro kao i Marjorieno. A zatim je namjeravao da svoje večeri provodi s Marjorie. A zatim je namjeravao da zatraži od Burlapa više novaca. Sve je bilo uređeno. I samo vrijeme kao da je to znalo. Bio je to dan bijele postojane magle, tako u biti svojoj mirne da je sva buka Londona izgledala kao nešto sporedno. Prometala su tutnjila i jurila, no nekako kao da ne dotiču osnovnu mirnoću i tišinu dana. Sve je bilo uređeno; svijet je iznova počinjao — ne naročito radosno, nipošto sjajno, ali s rezignacijom i odlučnim mirom, kojega ništa nije moglo narušiti. Sjetivši se događaja prošle noći, Walter je očekivao da će u uredu biti hladno primljen. No nasuprot, Burlap je bio u jednom od svojih najsrdačnijih raspoloženja. I on se također sjećao posljednje noći i želio je da je Walter zaboravi. On nazva Waltera »stari moj« i stisne mu ruku srdačno pogledavši uvis prema njemu sa svoje stolice onim očima koje nisu ništa izražavale, nego bile tek jame u tami unutar njegove lubanje. Usta su mu se, međutim, ljubazno i zagonetno smiješila. Walter uzvrati »stari moj« uz smiješak ali s nelagodnim osjećajem neiskrenosti. Burlap je uvijek tako na nj djelovao; u njegovu prisustvu Walter se nikada nije osjećao sasvim iskren i otvoren. Bio je to neprijatan osjećaj. Vrlo neprijatan. S Burlapom je bio uvijek, na neki nejasni način, lažac i komedijaš. A u isto vrijeme sve što je rekao, čak i kad je izricao svoja najdublja uvjerenja, postojalo je kao nešto lažno. »Tvoj mi se članak o Rimbaudu svidio«, izjavi Burlap još uvijek stišćući Walterovu ruku, još uvijek se smiješeći sa svoje nagnute kružne stolice. »To me veseli«, reče Walter, osjećajući nelagodno da ta primjedba stvarno nije bila upravljena njemu, nego nekom dijelu samog Burlapova duha koji je zašaptao, »mora da kažeš nešto ugodno o njegovu članku«, i kojemu je taj zahtjev spremno izvršio jedan dio Burlapova duha. »Kakav čovjek!« usklikne Burlap. »To je bio jedan od onih koji vjeruju u Život, ako smijem tako reći!« Sve otkad je Burlap preuzeo uredništvo, uvodni su članci Literary Worlda gotovo svakog tjedna naglašavali potrebu vjerovanja u Život. Burlapova vjera u Život spadala je među one stvari koje su Walteru bile najneprijatnije. Što li te riječi znače? Čak ni sada nije on o tome imao ni najbljeđi pojam. Burlap mu to nije nikada objasnio. Valjalo je to razumjeti intuitivno; a ako to čovjek nije mogao, bio je gotovo osuđen. Walter je držao da se nalazi među osuđenima. Nije bilo vjerojatno da će on ikada zaboraviti svoj prvi razgovor s budućim šefom. »Čuo sam da vam treba pomoćni urednik«, bio je on plaho počeo. Burlap je kimnuo. »Da, treba mi.« I nakon goleme i strašne šutnje on je nenadano pogledao uvis svojim praznim očima i

upitao: »Vjerujete li vi u Život?« Walter je pocrvenio do korijena kose i rekao »da«. Bio je to jedini mogući odgovor. Nastala je ponovno beskrajna šutnja, a onda je Burlap ponovno pogledao uvis. »Jeste li djevac?« upitao je on. Walter se još jače zarumenio, oklijevao i napokon potresao glavom. Bilo je tek kasnije da je otkrio, iz jednoga od Burlapovih vlastitih članaka, da je on udešavao svoje vladanje prema onome Tolstoja — »Idući ravno prema velikim, jednostavnim, osnovnim istinama«, kao što je sam Burlap opisivao duševne neotesanosti staroga propovjednika spasenja. »Da, Rimbaud je očito vjerovao u Život«, složi se s njime Walter tiho, osjećajući se, dok je izgovarao te riječi, kao što se osjećao kad bi imao da piše formalna pisma saučešća. Govoriti o vjerovanju u Život bilo je isto tako loše kao govoriti o tome da se s nekim suučestvuje u njegovom velikom gubitku. »On je toliko mnogo vjerovao u nj,« nastavi Burlap spustivši oči (na Walterovo veliko olakšanje) i kimajući glavom dok je zamišljeno izgovarao te riječi, »tako duboko da je bio pripravan da ga se odrekne. Tako ja tumačim njegovo zanemarivanje književnosti — kao svjesnu žrtvu.« (On upotrebljava velike riječi suviše olako, pomisli Walter.) »Tko hoće da spasi svoj život mora ga izgubiti.« (O, o!) »Biti najvrsniji pjesnik svoje generacije i znajući to, odreći se poezije — to znači izgubiti svoj život, da bi ga spasio. To znači doista vjerovati u život. Njegova je vjera, bila tako jaka, da je bio spreman izgubiti svoj život, u izvjesnosti da time dobiva novi i bolji.« (Suviše olako! Walter je bio sasvim smeten.) »Život mistične kontemplacije i intuicije. Ah, kad bi čovjek samo znao što je radio i mislio u Africi, kad bi čovjek samo znao!« »Krijumčario je puške za cara Menelika«, imao je Walter smionosti da odgovori. »A sudeći po njegovim pismima, čini se kao da je uglavnom mislio na to kako će zaraditi dovoljno novaca da se smiri. Nosio je četrdeset hiljada franaka u pojasu. Deset kilograma zlata oko slabina.« Kad je riječ o zlatu, pomisli on, onda bih doista trebao da s njim govorim o onom što mi je na duši. No kad su bile spomenute Menelikove puške i četrdeset hiljada franaka, Burlap se nasmiješio izražajem kršćanskog opraštanja. »No zar ti doista misliš«, upita on, »da je krijumčarenje pušaka i novac bilo ono što je ispunjavalo njegov duh u pustinji? Pisca Les Illutninations?« Walter porumeni kao da je počinio kakav ružni solecizam. »To su jedine činjenice koje su nam poznate«, reče on ispričavajući se. »No postoji jedno neposredno zrenje koje vidi dublje od pukih činjenica.« »Dublje zrenje« bilo je Burlapovo omiljelo ime za njegovo vlastito mišljenje. »On je ostvarivao novi život, dobivao Kraljevstvo Nebesko.« »To je hipoteza«, reče Walter nelagodno želeći da Burlap nije nikada čitao Novi zavjet. »Za mene«, odvrati Burlap, »to je izvjesnost. Potpuna izvjesnost.« Govorio je vrlo živo i žestoko naginjao glavu. »Potpuna i apsolutna izvjesnost«, ponovi on, hipnotizirajući se ponavljanjem te rečenice u prividnu strastvenost osvjedočenja. »Potpuna i apsolutna.« On zašuti; no u nutrini on se i dalje nastojao prenijeti u

stanje mističnog bjesnila. On je mislio o Rimbaudu dok nije sam postao Rimbaud. A onda nenadano njegov đavao isturi svoje nacereno lice i prošapta, »deset kilograma zlata oko slabina.« Burlap izagna zloduha promijenivši temu. »Jesi li vidio nove knjige koje valja ocijeniti?« reče on pokazujući na dvostruku hrpu svezaka na uglu stola. »Čitavi metri suvremene književnosti.« On postane šaljivo srdit. »Zašto pisci ne znaju stati? To je bolest. To je pravi krvotok poput onoga od kojega je trpjela ona bijedna žena u Bibliji, ako se sjećaš.« Ono čega se Walter uglavnom sjećao, bila je činjenica da je ta šala bila Quarlesova. Burlap ustane i počne pregledavati knjige. »Teško jadnim kritičarima!« reče on uzdahnuvši. »Jadni kritičari« — zar to nije bila dobra prilika za njegov mali govor o plaći? Walter se ohrabri i sabere svoju volju. »Baš sam mislio«, počne on. No Burlap je gotovo istovremeno počeo da govori svoje. »Dat ću dozvati Beatrice«, reče on i tri puta pritisne na zvonce. »Oprosti. Što si kazao?« »Ništa.« Zahtjev je valjalo odgoditi. Nije ga se moglo iznijeti javno, naročito kad se javnost sastojala od Beatrice. Do vraga Beatrice! Pomisli on nepravedno. Kakvo li je pravo imala da bude zamjenik urednika i da piše Kraće vijesti zabadava? Jedino zato što ima privatni dohodak i obožava Burlapa. Walter joj se jednom u šali potužio na svojih bijednih šest funti tjedno. »Ali World vrijedi da se čovjek za njega žrtvuje«, odrezala je ona. »Na koncu konca, čovjek ima dužnosti prema ljudima; čovjek treba da nešto učini za njih.« Ponovljeni njenim jasnim odrezanim glasom, Burlapovi su kršćanski nazori zvučali, mislio je Walter, naročito čudni. »World doista nešto čini; čovjek treba da mu u tom pomogne.« Očiti odgovor koji se nametao bio je da je njegov privatni dohodak veoma nizak i da on nije zaljubljen u Burlapa. On ga ipak nije dao nego je trpio da mu se zanovijeta. A ipak, do vraga s njom! Uđe Beatrica, zgodna, obla, dobro građena mala osoba, veoma uspravna i poslovna. »Dobro jutro, Waltere«, reče ona i svaka riječ što ju je izrekla bila je poput oštrog malog udarca bjelokosnog čekića po člancima. Ona ga je ispitivala svojim svijetlim, prilično izbočenim smeđim očima. »Izgledate umorni«, nastavi ona. »Iscrpljeni, kao da ste prošle noći bančili.« Ključ, ključ, zanovijetala je ona. »Jeste li?« Walter porumeni. »Loše sam spavao«, promrmlja on i zadubi se u knjigu. Razvrstavali su primjerke knjiga za razne kritičare. Mala hrpa za naučnog stručnjaka, druga za priznatog metafizičara, a čitavo mnoštvo za beletrističkog specijalista. Najveća hrpa bila je za Trice. Trice se nije kritiziralo, one su spadale u Kraće vijesti. »Ovdje je za tebe knjiga o Polineziji, Waltere«, reče Burlap širokogrudno. »I nova antologija francuskih stihova. Ne, promislivši malo, mislim da ću to sam učiniti.« Promislivši malo on je općenito zadržao najzanimljivije knjige za sebe.

»Život sv. Franje prepričan za djecu od Belle Jukes. Teologija ili Trice?« upita Beatrice. »Trice«, reče Walter pogledavši preko njena ramena. »Ali ja bih prilično volio imati izliku da napišem kakav mali članak o sv. Franji«, reče Burlap. Kad se nije bavio izdavačkim poslom, bavio se opsežnom studijom o Svecu. Trebala je biti nazvana ’Sv. Franjo i moderna duša’. On uze malu knjižicu od Beatrice i pusti da mu stranice promiču ispod palca. »Tričarije«, prizna on. »No kako izvanredan čovjek! Izvanredan!« On počne da sama sebe hipnotizira, da se zanosi u svoje franciskansko raspoloženje. »Izvanredan!« odsječe Beatrice upirući oči u Burlapa. Walter je radoznalo pogleda. Njene ideje i njeno zanovijetljivo guščje kljucanje činilo se kao da pripada dvjema različitim osobama, među kojima je jedina primjetljiva veza bio Burlap. Postoji li ikakva nutarnja organska veza? »Kako silan integritet!« nastavi Burlap opijen vlastitim riječima. On potrese glavom i uzdahnuvši otrijezni se dovoljno da nastavi jutarnji posao. Kad je došla prilika za Waltera da progovori (s koliko nepouzdanja, s koliko bolnog oklijevanja!) o svojoj plaći, Burlap je bio začudno pun razumijevanja. »Znam, stari moj«, reče on, položivši ruku na njegovo rame kretnjom koja je Waltera nelagodno podsjećala na vrijeme kad je kao dječak igrao ulogu Antonija u Mletačkom trgovcu, a odvratni Porter Major, okrinkan kao Bassanio, trebao da pokaže osjećaj prijateljstva. »Znam ja što znači kad čovjeku teško ide.« Njegov mali smijeh dao je razumjeti da je i on franciskanski stručnjak za siromaštvo, no da je suviše čedan a da bi naglašavao tu činjenicu. »Znam ja, stari moj.« I on je gotovo doista vjerovao da nije napola vlasnik i plaćeni urednik Worlda, da u nj nije uložio ni jednog novčića, i da živi od dvije funte tjedno već godinama. »Želio bih da bismo ti mogli platiti tri puta onoliko koliko plaćamo. Ti to vrijediš, stari moj.« On lagano potapša Waltera po ramenu. Walter je nešto nejasno mrmljao ispričavajući se. To slabo tapšanje, pomisli on, za njega je znak da počne: Ja sam šugavi ovan u stadu, Najprikladniji za klanje. »Želio bih radi tebe«, nastavi Burlap, »a i radi sebe«, doda on, postavljajući sebe sažalnim, malim smijehom u isti novčani položaj s Walterom, »da bi list nosio više novaca. Kad bi loše pisao, možda bi i to bilo.« Taj je kompliment bio ljubazan. Burlap ga pojača ponovno ga prijateljski potapšavši i osmjehnuvši se. No oči mu nisu izražavale ništa. Zastavši na časak, Walter je imao čudan utisak da one uopće ne gledaju u njega, da ne gledaju ni u što. »List je suviše dobar. Uglavnom je to tvoja krivnja. Čovjek ne može služiti Boga i Mamona.« »Dakako da ne«, složi se Walter. No on je ponovno osjećao, da su velike riječi suviše olako došle.

»Želio bih da se to može.« Burlap je govorio poput šaljivoga svetačkog Franje, praveći se kao da zbija šalu sa svojim vlastitim principima. Walter se neveselo pridruži njegovu smijehu. Želio je da nije nikad ni spomenuo riječ »plaća«. »Otići ću da govorim sa g. Chiversom«, reče Burlap. G. Chivers je bio poslovni upravitelj. Burlap ga je upotrebljavao kao što su rimski državnici upotrebljavali proročišta i augure da provedu svoje vlastite namjere. Njegove neprijatne odluke mogle su se uvijek pripisati g. Chiversu; a kad bi napravio kakvu prijatnu, onda je ona bila beziznimno napravljena usprkos bezdušnoj tiraniji poslovnog upravitelja. G. Chivers je bio neobično prikladna fikcija. »Ovoga ću jutra otići.« »Nemoj time razbijati glavu«, reče Walter. »Ako je ikako moguće da išta više izvučemo za tebe...« »Nemoj, molim te.« Walter je upravo molio da ne dobije ništa više. »Poznate su mi poteškoće. Nemoj misliti da hoću...« »No mi te izrabljujemo, Waltere, doista izrabljujemo.« Što se je više Walter opirao, to je Burlap postajao darežljiviji. »Nemoj misliti da ja to ne znam. To me već dugo vremena muči.« Njegova velikodušnost bila je zarazna. Walter je bio odlučan da ne uzme ništa više novaca, sasvim odlučan, iako je bio siguran, da bi mu list mogao to dati. »Doista, Burlap«, on je gotovo molio, »meni bi bilo milije da sve ostane kao što jeste.« A onda se naglo sjeti Marjorie. Kako li je nepravedno s njom postupao! Žrtvovati njeno dobro svome. Zato jer mu je cjenkanje bilo odvratno, jer je mrzio boriti se u jednu ruku, a prihvaćati milost u drugu, jadna će Marjorie morati ostati bez novih haljina i druge služavke. No Burlap odbaci njegove prigovore. On je silom htio biti darežljiv. »Odmah ću otići da govorim sa Chiversom. Nadam se da ću ga moći nagovoriti, da ti dade još dvadeset i pet funti godišnje.« Dvadeset i pet. To je značilo deset šilinga tjedno. Ništa. Marjorie je rekla da mora zatražiti najmanje stotinu funti više. »Hvala«, reče on prezirući se zbog toga što to kaže. »Bojim se da je to smiješno malo. Sasvim smiješno.« To je ono, što sam ja trebao reći, pomisli Walter. »Čovjek se upravo stidi ponuditi ti to. No šta se može?« »Čovjek« očito nije mogao ništa, s jednostavna razloga što je taj »čovjek« bio impersonalan i nije postojao. Walter nešto promrmlja da mu je zahvalan. Osjećao se ponižen i krivio je za to Marjorie. Kad je Walter radio u uredu, a to je bilo samo tri dana u sedmici, sjedio je s Beatriceom. Burlap, u uredničkoj osami, sjedio je sam. Bio je to dan Kratkih bilježaka. Između njih na stolu stajali su stogovi trica. Oni su se njima posluživali. Bila je to književna gozba — gozba otpadaka. Loši romani i bezvrijedni stihovi, imbecilni filozofski sustavi i priglupa moraliziranja, neznatni životopisi i dosadni putopisi, pijetizam tako bljutav, i dječje knjige tako vulgarne, da ih je čitati značilo

osjećati stid za čitav ljudski rod, — hrpa je bila tako visoka a svake je sedmice postajala viša. Mravlja radinost Beatrice, Walterov brzi sud i sposobnost bili su daleko nedovoljni da zadrže poplavu. Oni se dadoše na svoj posao »poput gavrana«, reče Walter, »u kulama šutnje.« Ono što je toga jutra pisao, bilo je naročito oštro. Na papiru je Walter bio sve ono što nije uspio da bude u životu. Njegove su kritike bile epigramatski nemilosrdne. Jadne ozbiljne stare djevice, kad bi čitale što je on napisao o njihovim duboko osjećajnim pjesmama o Bogu, strasti i ljepotama prirode, bile su zaprepaštene njegovim brutalnim prezirom. Lovci na veliku divljač, koji su tako silno uživali u svojem afričkom putovanju, čudili bi se kako je izvještaj o nečemu tako zanimljivom mogao biti nazvan dosadnim. Mladi romansijeri, koji su izgrađivali svoje stihove i svoje epske koncepcije prema najboljim piscima, koji su smiono otkrili tajne svojeg najskrovitijeg i spolnog života, bili su pozlijeđeni, iznenađeni i srditi, kad su saznali da im je pisanje izvještačeno, radnja nepostojeća, psihologija nestvarna, drama teatralna i melodramatična. Napisati lošu knjigu isto je tako težak posao kao i napisati dobru; ona isto toliko iskreno izvire iz autorove duše. No kako je duša lošeg autora, bar u umjetničkom pogledu, inferiorne kvalitete, njene će iskrenosti biti, iako ne uvijek, u biti nezanimljive, u svakom slučaju nezanimljivo izražene, i trud utrošen na izražavanje bit će uzaludan. Priroda je monstruozno nepravedna. Ne postoji zamjena za talent. Marljivosti i sve kreposti ništa ne koriste. Udubljen u svoje trice, Walter je oštro komentirao nedostatak talenta. Svjesni svoje marljivosti, iskrenosti i dobre umjetničke namjere, autori trica osjećali su da se s njima postupalo sramotno i nepravedno. Beatricein način kritiziranja bio je jednostavan; ona je u svakom slučaju pokušala da kaže ono što je mislila da bi Burlap kazao. Ono što se u praksi događalo bilo je to da je hvalila sve knjige u kojima su život i njegovi problemi bili shvaćeni, kao što je ona mislila, ozbiljno, a osuđivala sve one u kojima nisu bili. Ona bi postavila Baileyjev Festus iznad Candidea, osim, dakako, ako bi joj Burlap ili kakva druga mjerodavna osoba prije toga rekla da joj je dužnost da više cijeni Candidea. Kako joj nikada nije bilo dopušteno da ocjenjuje išta drugo doli trice, nedostatak kritičkog suda u nje bio je od male važnosti. Oni su radili, otišli na ručak, vratili se i ponovno se dali na posao. U međuvremenu je stiglo jedanaest novih knjiga. »Osjećam se«, reče Walter, »kao što mora da se osjećaju vrane u Bombayu kad izbije pošast među Parsima.« Bombay i Parsi podsjetiše ga na njegovu sestru Elinor. Ona i Philip krenut će danas brodom. Veselio se što dolaze natrag. Bili su to gotovo jedini ljudi s kojima je mogao povjerljivo govoriti o svojim stvarima. Moći će raspravljati s njima o svojim pitanjima. Bit će to ugodno umanjivanje njegove odgovornosti. A onda se naglo sjeti da je sve uređeno, da više nema nikakvih problema. Nikakvih. A onda zazvoni telefon. On podigne slušalicu i poviče »halo« u školjku. »Jeste li to vi, dragi Waltere?« Glas je bio Lucyn. Njemu klone srce; znao je što će se dogoditi.

»Ja sam se upravo probudila«, objasni ona. »Sasvim sam sama.« Htjela je da dođe na čaj. On odbije. Onda nakon čaja. »Ne mogu«, ostajao je on uporan. »Besmislica! Razumije se da možete.« »Nemoguće.« »Ali zašto?« »Radim«. »Ali ne poslije šest. Morate.« A na koncu konca, pomisli on, možda će biti bolje da je vidi i objasni joj što je odlučio. »Nikad vam neću oprostiti, ako ne dođete.« »Dobro«, reče on, »nastojat ću. Doći ću, ako mi to bude ikako moguće.« »Kakva ste vi koketa!« naruga mu se Beatrice kad je objesio slušalicu. »Kažete ne, samo da biste se dali nagovoriti!« A kad je nekoliko minuta poslije pet napustio ured uz izliku da mora otići u Londonsku knjižnicu prije no što se ova zatvori, slala je ona za njim ironične dobre želje. »Bon amusement!« bile su njene posljednje riječi. ∗ U uredničkoj sobi diktirao je Burlap pisma svojoj tajnici. »Vaš i tako dalje«, završi on i podigne drugu hrpu papira. »Draga gospođice Saville«, počne on, bacivši letimični pogled na njih. »Ne«, ispravio se on. »Draga gospođice Romolda Saville, zahvaljujem vam na vašoj bilješci i priloženom rukopisu.« On zastane i naslonivši se natrag u svoju stolicu, zatvori oči da malo promisli. »Nije moj običaj«, nastavi on konačno mekim, dalekim glasom, »nije moj običaj da pišem osobna pisma nepoznatim suradnicima.« On ponovno otvori oči da susretne tamni blistavi pogled svoje tajnice s druge strane stola. Izraz očiju gospođice Cobbett bio je sarkastičan; slabašni osmijeh trzao je gotovo neprimjetno kutove njenih usta. Burlap se razljuti; no on sakrije svoje osjećaje i nastavi zuriti ravno preda se, kao da gospođice Cobbett uopće nema, a on kao da odsutno gleda u komad namještaja. Gospođica Cobbett pogleda natrag u svoju bilježnicu. »Kako odvratno!« reče ona u sebi. »Kako neizrecivo vulgarno!« Gospođica Cobbett bila je mala žena, crne kose, s tamnim pahuljicama na kutovima gornje usnice, smeđih očiju, nerazmjerno velikih za njeno suho, prilično nezdravo sitno lice. Tamne i strastvene oči, u kojima je gotovo stalno bio izražaj prijekora, koji bi naglo bljesnuo nenadanim bijesom ili, u taj čas, porugom. Ona je imala pravo da prijekorno gleda na svijet. Udes je loše s njom postupao. Doista veoma loše. Rođena i odrasla usred priličnog blagostanja ostala je poslije očeve smrti, preko noći, očajno siromašna. Bila je zaručena za Harryja Markhama. Život joj je obećavao, da će ponovno početi. A onda je došao rat. Harry stupi u vojsku i bude ubijen. Njegova ju je smrt osudila na stenografiju i pisanje na stroju za ostatak njezinog prirodnog života. Harry je bio jedini čovjek koji ju je ikada volio i koji je bio spreman da se usudi voljeti je. Drugim je ljudima bila suviše neugodno nagla, strastvena i ozbiljna. Ona je stvari shvaćala strahovito ozbiljno. Mladi su se ljudi

osjećali nelagodno i glupo u njenom društvu. Osvećivali su joj se time da su ju ismjehivali zbog nedostatka »smisla za humor«, zbog toga što je bila pedantna i, kako je vrijeme odmicalo, zato što je stara djevica koja čezne za muškarcem. Govorili su da izgleda poput vještice. Ona se često zaljubljivala, strastveno, beznadnom žestinom. Muškarci ili to nisu primjećivali; ili, ako su primijetili, bezglavo bi utekli, ili bi joj se rugali, ili a to je bilo još gotovo gore, bili su ljubazni svisoka kao da je ona bijedna, zalutala osoba, koja bi mogla biti neprilična, ali s kojom ipak treba postupati samilosno. Ethel Cobbett imala je svako pravo da izgleda prijekorno. Ona se upoznala s Burlapom tako, što je kao djevojka u danima blagostanja bila zajedno u školi sa Suzanom Paley, koja je kasnije postala Burlapovom ženom. Kad je Suzan umrla i Burlap iskorištavao tugu što ju je osjećao ili u najmanju ruku glasno govorio da osjeća, u više negoli uobičajeno bolnom nizu onih uvijek bolno osobnih članaka koji su bili tajna njegova uspjeha kao novinara (jer široka publika ima kronični i kanibalski apetit za osobnim podacima), Ethel mu je napisala saučesno pismo, poprativši ga dugim prikazom Suzane kao djevojke. Ganut i ganutljiv odgovor došao je poštom. »Zahvaljujem vam, zahvaljujem za vaše uspomene na ono što sam uvijek osjećao da je najstvarnija Suzan, djevojčica koja je tako divno i čisto preživjela u ženi do samoga kraja; ljupko dijete, koje je ona unatoč vremena uvijek bila, ispod i usporedo sa tjelesnom Suzan, koja je živjela u vremenu. U dubini svoga srca, uvjeren sam, ona nije nikada sasvim vjerovala u svoj kronološki odrasli ja; nikada nije sebi sasvim uspjela izbiti iz glave da je djevojčica koja se samo igra odrasle.« I tako je to išlo dalje — stranice prilično histeričnog lirizma o mrtvoj ženidjetetu. On je uvrstio dobar dio materijala toga pisma u svoj članak iduće sedmice. »Njihovo je Kraljevstvo Nebesko« bio mu je naslov. Dan ili dva poslije toga otputovao je u Birmingham da se osobno porazgovori s tom ženom, koja je poznavala najrealniju Suzanu kad je bila i kronološki i duhovno dijete. Dojam koji su ostavili jedno na drugo bio je povoljan. Za Ethel, koja je živjela gorko i prekorno između svojeg jadnog stana i mrskog zavoda za osiguranje gdje je bila činovnica, najprije dolazak pisma a onda i samog Burlapa bijahu veliki i čudesni događaji. Pravi pisac, čovjek s duhom i dušom. U stanju u koje se onda Burlap bio prenio, bila bi mu ugodna svaka žena, koja mu je mogla govoriti o Suzaninu djetinjstvu, i u čiju bi toplu materinsku sućut, kako je i sam bio dijete, mogao raskošno utonuti kao u perine kreveta. Ethel Cobbett ne samo da je bila ugodna i bila Suzanina prijateljica; ona je posjedovala i intelekt, bila je ozbiljno kultivirana i divila mu se. Prvi dojmovi bili su povoljni. Burlap je plakao i bio nesretan. On se mučio pomišlju da neće moći nikada, nikada zamoliti Suzanu za oproštenje za sve neljubaznosti što joj ih je ikada nanio, za sve okrutne riječi što ih je izrekao. U boli kajanja on prizna da joj je jednom bio nevjeran. Ispričao je njihove zadjevice. A sada je bila mrtva; nikada neće moći da je zamoli za oproštenje. Nikada, nikada, Ethel je bila ganuta. Nitko, mislila je ona, neće toliko mariti kad ona umre. Ali ako za čovjeka mare, kad je mrtav, manje je zadovoljstvo, negoli da za nj mare dok je živ. Ove patnje koje je Burlap, pomoću intenzivne koncentracije na pomisao svoga gubitka i tuge, uspio izazvati u sebi, nisu

ni ukoliko bile razmjerne ili čak se i odnosile na njegove osjećaje za živu Suzanu. Za svakog jezuitskog novaka Loyola je propisao tečaj osamljene meditacije o muci Kristovoj; nekoliko dana te vježbe, popraćeno postom, bilo je općenito dovoljno da izazove u novakovoj duši živi, mistični i osobni doživljaj stvarnog postojanja i patnja Spasiteljevih. Burlap je upotrijebio isti postupak; no umjesto da misli o Isusu, ili čak o Suzani, on je mislio o sebi, svojim vlastitim patnjama, svojoj vlastitoj osami, svojem vlastitom kajanju. I doista, nakon nekoliko dana neprestane duhovne masturbacije on je bio nagrađen mističnom spoznajom svoje jedinstvene i neusporedive bijede. Vidio je sebe u apokaliptičkoj viziji kao čovjeka patnje. (Jezik Novoga zavjeta bio je stalno na Burlapovim usnicama i ispod njegova pera. »Svakome je od nas«, pisao je on, »dana Kalvarija razmjerna našim sposobnostima trpljenja i mogućnostima samousavršavanja.« On je govorio stručno o mukama u vrtu i kaležima.) Ta je vizija razdirala njegovo srce; on je bio prevladan samosažaljenjem. No s patnjama toga Kristu sličnog Burlapa bijedna je Suzana imala u stvari veoma malo što zajedničko. Njegova ljubav za živu Suzanu bila je isto tako nakalemljena i razbuktana u njemu samome kao i njegova bol zbog njene smrti. On je ljubio, ne Suzanu, nego duhovnu sliku Suzaninu i pojam ljubavi, na koji se uporno koncentrirao, na najbolji jezuitski način, dok ove nisu postale halucinantno stvarne. Njegov zanos za taj fantom i ljubav prema ljubavi, strast prema strasti, što ju je uspio da istisne iz nutrine svoje svijesti pobijedio je Suzanu, koja je mislila da one stoje u nekoj vezi s njom. Što joj se najviše sviđalo na njegovim osjećajima bila je njihova »čista« nemuškaračka osobina. Njegov zanos bio je sličan onomu djeteta prema majci (istina, prilično incestuoznog djeteta; no kako taktičnog i profinjenog malog Edipa!); njegova je ljubav u isti mah bila djetinja i materinja; njegova strast bila je neka vrst pasivnog privijanja. Krhka, osjetljiva, manje negoli potpuno živa i stoga manje negoli odrasla, stalno malodobna, ona ga je obožavala kao superiorna i gotovo sveta ljubavnika. Burlap je za uzvrat obožavao svoj privatni fantom, obožavao svoje divno kršćansko shvaćanje braka, obožavao svoju vlastitu, obožavanja vrijednu muževnost. Njegovi periodički članci u slavu ženidbe bili su lirski. Bio je on, međutim, često nevjeran; imao je takav čisti, dječji i platonski način, da odlazi u krevet sa ženama, da niti one, a niti on nisu nikada mislili, da taj postupak doista znači odlaženje u krevet. Njegov život sa Suzanom bio je niz scena svih vrsti emocionalne skale. On bi mozgao i mozgao u kakvoj nepravdi, dok se nije sam otrovao do strasti srdžbe ili ljubomore. Ili bi opet mozgao o svojim manama i postao jadno pokajan, ili bi se valjao do njenih nogu u zanosu incestuoznog obožavanja imaginarne majke-djeteta od žene s kojom je namjerno identificirao tjelesnu Suzanu. A onda bi kadšto, vrlo neprijatno za bijednu Suzanu, nenadano prekinuo svoje osjećaje kojim čudno ciničkim malim smijehom i postao na neko vrijeme nešto sasvim različno, nešto poput Veselog Mlinara u pjesmi, »Ja ne marim ni za koga, ne, bogme ne, i nitko ne mari za me.« — »To je đavo« opisivao je on sva raspoloženja, kad bi se ponovno natrag uživio u osjećajnu duhovnost; on bi citirao riječi Drevnog Pomorca o opakom šaptu, što je učinio njegovo srce suhim poput praha. »Čovjekov đavo« — ili je to možda bio pravi,

iskonski Burlap, komu je dojadilo, da bude netko drugi i da u sebi izaziva osjećaje koje nije spontano osjećao, koji se sada malo odmara? Suzan je umrla; ali duga i strastvena bol što ju je osjećao tom prilikom mogla se razgraditi, da je Burlapu palo na pamet da je sebi zamisli kao mrtvu, a sebe napuštenim i osamljenim, gotovo isto tako dobro za njena života. Ethel je bila dirnuta dubinom njegovih osjećaja, odnosno točnije bučnošću i upornošću njihova izražaja. Burlap je izgledao sasvim slomljen, tjelesno i duhovno, od svoje boli. Srce joj je krvarilo zbog njega. Ohrabren njenom simpatijom, on se bacio u pravu orgiju žaljenja, čija taština ih je učinila nesnosno oštrim, kajanja bolnih zbog toga što su bila zakašnjela, suvišnih priznanja i samoponiženja. Osjećaji nisu posebna bića, koja se mogu stimulirati, odvojena od ostatka duha. Kad je čovjek osjećajno zanesen u jednom pravcu, onda postoji sklonost da bude osjećajno zanešen i u drugima. Burlapova bol učinila ga je plemenitim i velikodušnim; njegovo samosažaljenje omogućilo mu je da se osjeća kao kršćanin prema drugim ljudima. »I vi ste nesretni,« reče on Etheli. »Ja to vidim.« Ona to prizna; ispriča mu kako jako mrzi svoj posao, mrzi mjesto, mrzi ljude; ispriča mu svoju tužnu povijest. Burlap se uživi u osjećaj simpatije. »No što moje male nevolje znače u usporedbi s vašima,« prosvjedovala je ona, sjećajući se žestine njegovog tuženja. Burlap je govorio o slobodnom zidarstvu patnje a onda, zablijesnut vizijom svoje vlastite plemenitosti, ponudi on gospođici Cobbett posao tajnice u Literary Worldu. Koliko god su London i Literary World izgledali privlačniji od ureda za osiguranje i Birminghama, Ethel je ipak oklijevala. Rad na osiguranju bio je dosadan, ali siguran, stalan, i nosio je sobom mirovinu. Ponovnom i još bučnijom provalom velikodušnog osjećaja Burlap joj je jamčio toliku stalnost, koliko si sama želi. On se sav zagrijao od dobrote. Gospođica Cobbett se dala nagovoriti. Došla je. Ako se Burlap nadao, da će postepeno i gotovo neprimjetno skliznuti u Ethelin krevet, onda se razočarao. Kako je bio dijete slomljena srca potrebno utjehe, bio bi on volio da namami svoju tješiteljicu, sasvim duhovno i platonski, u blagi i prijatni incest. No za Ethel Cobbett ta se stvar nije mogla zamisliti; to joj nikada nije palo na pamet. Bila je ona žena s principima, jednako strastvena i žestoka u svojim moralnim obvezama kao i u ljubavi. Ona je Burlapovu bol shvatila ozbiljno i doslovce. Kad su se sporazumjeli, sa suzama, da će osnovati neku vrst ličnog kulta prema jadnoj Suzani, da će podići i podržavati trajno osvijetljen i ukrašen unutarnji oltar uspomena na nju, Ethel je držala da oni namjeravaju učiniti ono što kažu. U svakom slučaju ona je namjeravala. Nikad joj nije palo na pamet da Burlap nije namjeravao. Njegovo kasnije ponašanje iznenadilo ju je i sablaznilo. Zar je to čovjek, pitala se ona, promatrajući ga kako živi životom svojih maskiranih platonskih i sluzavo duhovnih promiskuiteta, zar je to čovjek koji se zavjetovao da će uvijek podržavati goruće svijeće pred oltarom jadne male Suzane? Ona je svoje negodovanje izražavala izgledom i riječima. Burlap se proklinjao zbog gluposti što ju je odmamio iz ureda za osiguranje, zbog svojeg sramotnog idiotizma, što joj je obećao stalnost mjesta. Kad bi samo htjela otići sama od sebe! On je pokušao da joj život učini nesnosnim postupajući prema njoj hladnom ponizujućom impersonalnošću kao da je ona tek

stroj za pisanje pisama i prepisivanje članaka. No Ethel Cobbett je uporno prianjala uz svoj posao, prianjala uza nj već osamnaest mjeseci i nije pokazivala znakove da namjerava otkazati. Bilo je to nesnosno; nije moglo dalje tako ići. No kako da to dokrajči? Razumije se da nije bio zakonski obvezan da je zauvijek drži. On nije nikada nešto napisao crno na bijelom. U najgorem slučaju... Ni najmanje se ne osvrćući na pogled očiju Ethel Cobbett, na gotovo neprimjetljivi smiješak ironije, Burlap nastavi diktirati. Čovjek se ne udostojava osvrtati na strojeve; on ih upotrebljava. No ipak, nešto takvo jednostavno ne smije i dalje trajati. »Nije moj običaj pisati lična pisma nepoznatim suradnicima«, ponovi on sigurnim, odlučnim glasom. »No ne mogu se suspreći, da vam kažem — ne, ne, — da vam zahvalim za veliki užitak, što su mi ga učinile vaše pjesme. Lirska svježina vašega djela, njegova strastvena iskrenost, njegova neukroćena i gotovo divlja izvanrednost bile su za mene iznenađenje i osvježenje. Urednik mora da pročita takvo mnoštvo loše literature da je gotovo patetički zahvalan onima koji — ne; recite: rijetkim i dragocjenim duhovima, koji mu nude zlato umjesto uobičajene drozge. Zahvaljujem vam na onom što ste mi darovali...« On ponovno pogleda u papire, »darovali 'Ljubav u Greenwoodu’ i 'Cvjetove strasti’. Zahvaljujem vam za njihovu svijetlu i burnu struju riječi. Zahvaljujem također za osjećajnost... ne, drhtavu osjetljivost, praosjećajnost patnje, žarku spiritualnost što je dublje zrenje otkriva ispod površine. Ja ću dati obje pjesme odmah složiti i nadam se da će biti tiskane početkom idućeg mjeseca. U međuvremenu ako ikada slučajno prođete u blizini Fleet Streeta, smatrat ću se veoma počašćenim da od vas osobno čujem nešto o vašim pjesničkim planovima. Književni početnik, čak i talentirani, često se bori s materijalnim poteškoćama koje profesionalni književnik zna nekako da otkloni. Ja sam uvijek smatrao jednim od svojih najvećih privilegija i dužnosti kao kritičar i izdavač, da izravnam put književnom talentu. To mi mora biti isprika što tako naširoko pišem. Ostajem vaš veoma odani.« On ponovno pogleda na pjesme na stroju napisane i pročita koji redak. »Pravi talent«, reče on za se nekoliko puta, »pravi talenat«, No »đavo u čovjeku« držao je, da je djevojka izrazito otvorena, da mora imati temperamenta, da se čini da zna po koju stvarcu. On spusti papire u košaricu sebi nadesno i dohvati drugo pismo iz lijeve košarice. »Velečasnom Jamesu Hitchcocku«, diktirao je on. »Župni dvor, Tuttleford, Wilts. Dragi gospodine, veoma mi je žao što ne mogu upotrijebiti vaš dugi i veoma zanimljivi članak o odnosu aglutinativnih jezika i aglutinativnih himerskih oblika u simboličkoj umjetnosti. Nedostatak prostora. ..« ∗ Ružičasta u svojem jutarnjem haljetku poput karanfila u vazama, ležala je Lucy naslonivši se na lakat i čitala. Ležaljka je bila siva, zidovi su bili prevučeni sivom svilom, sag je bio ružine boje. Čak i sama papiga u pozlaćenom kavezu bila je ružičasta i siva. Otvore se vrata. »Waltere, dragi moj! Napokon!« Ona odbaci knjigu.

»Već. Kad biste znali što bih ja sve morao raditi umjesto da sam ovdje.« (»Obećaješ li?« pitala je Marjorie. A on je odgovorio, »obećajem.« No ovaj posljednji posjet u svrhu objašnjenja ne broji.) Divan je bio širok. Lucy odmakne noge k zidu, napravivši mjesta za nj da sjedne. Jedna od njenih turskih papučica padne. »Ta dosadna manikerka«, reče ona, podigavši golu nogu nekoliko palaca tako da joj je došla u visinu očiju. »Silom meće to strašno crvenilo na nokte. Izgledaju kao rane.« Walter nije govorio. Srce mu je žestoko tuklo. Poput topline tijela pretvorene u drugačiji čulni oblik, miris njenih gardenija obavije ga. Ima vrućih miomirisa i hladnih, zagušljivih i svježih. Lucyne gardenije kao da su mu ispunjavale grlo i pluća tropskom i sparnom sladošću. Na sivoj svili ležaljke njena je noga izgledala poput cvijeta i blijeda, poput blijedih mesnatih pupoljaka lotosovih cvjetova. Noge indijske božice, koja šeće među lotosima, i same su cvjetovi. Vrijeme je proticalo u tišini, no ne uzalud, kao u obične sate. Činilo se kao da teče, upijano jednim otkucajem za drugim Walterova uzbuđena srca kao u neki zatvoreni rezervoar iskustva, da se penje i penje iza nasipa dok napokon, naglo... Walter naglo ispruži ruku i uhvati njome njenu golu nogu. Pod pritiskom tih nijemo nagomilanih trenutaka nasip se prolomio. Bila je to duga noga, duga i uska. Njegovi se prsti zatvoriše oko nje. On se nagne i poljubi hrbat noge. »Ali, dragi moj Waltere!« Ona se smijala. »Vi postajete sasvim orijentalni.« Walter ne reče ništa, nego se klečeći na tlu do ležaljke nagne nad nju. Lice koje se sagnulo da je poljubi bilo je ukočeno u izraz očajne mahnitosti. Ruke što su je dotakle, drhtale su. Ona potrese glavom i zaštiti lice rukama. »Ne, ne.« »Ali zašto ne?« »Ne valja to«, reče ona. »Zašto ne?« »Ponajprije, to bi previše kompliciralo stvari za vas.« »Ne, ne bi«, reče Walter. Komplikacije nisu postojale. Marjorie je prestala da postoji. »Osim toga«, nastavi Lucy, »vi, čini se, zaboravljate na mene. Ja to ne želim.« No njegove su usnice bile meke, a ruke su je lako doticale. Draškavi predosjećaj užitka, kao da je golicaju krilca mušice, titravo je oživio pod njegovim poljupcima i milovanjima. Ona zatvori oči. Njegovo je milovanje bilo poput opojnog sredstva, u isti je mah opijalo i blažilo. Trebala je samo da olabavi volju; opojno će je sredstvo sasvim obuzeti. Prestat će da bude ona sama. Postat će ništa drugo do li put titravog užitka što prekriva prazninu, toplu bezdanu tamu. »Lucy!« Vijeđe joj zatitraju i zadršću pod njegovim usnicama. Ruka mu je ležala na njezinim grudima. »Draga moja.« Ležala je sasvim nepomično zatvorenih očiju. Nenadani prodorni krik nagna ih oboje da se trgnu, potpuno budni, iz svoje bezvremenosti. Bilo je to kao da je netko počinio umorstvo tek nekoliko koraka od njih, no na nekome koji je shvatio čitav postupak klanja prilično šaljivo, ali i bolno.

Lucy prasne u smijeh. »To je Polly.« Oboje se okrenuše prema kavezu. Naslonivši glavu ponešto na stranu, promatrala ih je ptica crnim i okruglim okom. I dok su gledali, kapak pergamenaste kože preleti poput privremenog katarakta preko jasnog bezizražajnog pogleda i opet se povuče. Samrtni krik šaljivog mučenika još se jednom ponovi. »Morat ćete prekriti kavez krpom«, reče Lucy. Walter se opet okrene prema njoj, počne je bijesno ljubiti. Papiga ponovno krikne. Lucy se još gromkije nasmije. »Ne koristi«, dahtala je ona. »Neće prestati dok ga ne pokrijete.« Ptica potvrdi ono što je rekla ponovnim kriještanjem vesele muke. Osjećajući se bijesan, osramoćen i, uvrijeđen, Walter se digne s koljena i pređe sobu. Kad se približio, počne ptica uzbuđeno plesati na svojem sjedištu; kresta joj se podiže, a pera glave i šije rastaviše se jedna od drugih poput ljusaka dozrela češera. »Dobro jutro«, reče ona grlenim glasom govoreći iz trbuha, »dobro jutro, tetiće, dobro jutro, tetiće, dobro jutro tetiće...« Walter raširi ružičasti brokat što je ležao na stolu kraj kaveza i prekrije životinju. Posljednje »dobro jutro tetiće« prodre ispod brokata. Zatim nastade tišina. »Ona se voli malo našaliti«, reče Lucy, kad je nestalo papige. Ona upali cigaretu. Walter krene natrag preko sobe i ne rekavši ništa izvadi cigaretu između njenih prstiju i baci je u ognjište. Lucy podigne obrve, no on joj nije dao vremena da progovori. Kleknuvši ponovno do nj počne je on bijesno ljubiti. »Waltere«, prosvjedovala je ona. »Ne! Šta vam je došlo?« Ona se pokuša osloboditi, no on je bio začudno jak. »Vi ste kao divlja zvijer.« Njegova je požuda bila nijema i divlja. »Waltere! Ne smijete.« Potaknuta jednom nemogućom pomišlju, ona se nenadano nasmija. »Kad biste znali koliko ste slični glumcima na platnu! Velika, iz blizine snimljena scena u kojoj se svi kese.« No ruganje je bilo isto tako beskorisno kao i prosvjedovanje. A je li ona uopće želila da bude išta drugo doli beskorisno? Zašto da se ne prepusti? Bilo je jedino prilično ponižavajuće da bude zanesena, da bude nagnana, umjesto da sama bira. Njen ponos, njena volja opirali su mu se, opirali se njenoj vlastitoj želji. Ali na koncu konca, zašto ne? Opojno sredstvo bilo je jako i ugodno. Zašto ne? Ona zatvori oči. No dok je oklijevala, okolnosti nenadano odlučiše umjesto nje. Začu se kucanje na vratima. Lucy ponovno otvori oči. »Reći ću da uđe«, prošapta ona. On se uspne na noge i dok je to činio začu ponovno kucanje. »Slobodno!« Vrata se otvore. »Gospodin Illidge želi s vama govoriti, madame«, reče sobarica. Walter je stajao kraj prozora kao da se silno zanima za teretna kola koja su stajala pred suprotnom kućom. »Uvedite ga«, reče Lucy. On se okrene kad su se vrata zatvorila iza sobarice. Lice mu je bilo blijedo a usnice podrhtavale. »Sasvim sam zaboravila«, objasni ona, »da sam ga pozvala prošle noći; odnosno točnije jutros.« On odvrati lice i ne rekavši ni riječi prijeđe sobu, otvori vrata i nestane.

»Waltere!« poviče ona za njim, »Waltere!« No on se nije vraćao. Na stepenicama sretne Illidgea, gdje se uspinje iza sobarice. Walter uzvrati njegov pozdrav neodređeno odzdravivši, jureći dalje. Nije se mogao pouzdati u sebe da bi progovorio. »Naš prijatelj Bidlake čini se kao da je bio u velikoj žurbi«, reče Illidge, kad su se pozdravili. On se veselio uvjeren da je otjerao onog drugoga. Ona primijeti slavodobitni izraz na njegovu licu. Poput malog pjetlića, pomisli ona. »Nešto je zaboravio«, objasni ona neodređeno. »Nadam se, ne sama sebe«, upita je on obješenjački. A kad se ona nasmijala više na glupu maskulinost njegova izraza negoli na šalu, on joj se rastapao od samopouzdanja i zadovoljstva. Ovaj društveni posao bio je jedanko lagan kao igrati na čunjeve. Osjećajući se sasvim lagodno, on ispruži noge i pogleda naokolo sobe. Njena bogata i trijezna otmjenost dala mu je odmah povoljan utisak. On uvuče miomirisni zrak s uvažavanjem. »Što je ispod te zagonetne crvene prostirke tamo?« upita on pokazujući na zastrti kavez. »Papiga«, odvrati Lucy. »Kak-a-duuu«, popravi se ona, prasnuvši nenadano u neugodan i neobjašnjivi smijeh. Ima muka koje se mogu priznati, muka zbog kojih se čovjek može doista i ponositi. O gubitku, rastanku, osjećaju grijeha i strahu od smrti pjesnici su rječito govorili. Oni izazivaju sućut cijeloga svijeta. No postoje također i nečasne boli, ne manje nesnosne negoli one druge, ali o kojima se paćenik ne usudi i ne može govoriti. Primjerice o boli prezrene strasti. To je bila bol koju je Walter odnio sa sobom na ulicu. Bila je to muka, bijes, razočaranje, stid i nesreća, sve zajedno. Osjećao je kao da mu duša zamire od muke. A ipak, razlog joj je bio neizreciv, nizak, pa čak i smiješan. Što bi, recimo, bilo da ga sada sretne prijatelj i zapita zašto izgleda tako nesretan. »Udvarao sam ženi kad me je najprije prekinulo kriještanje papige, a onda dolazak posjetioca.« Odgovor bi bio silan i podrugljiv smijeh. Njegovo priznanje bila bi šala, koja bi se prepričavala u pušionicama. A ipak, on nije mogao više trpjeti da je izgubio majku. Hodao je koji sat ulicama i Regent Parkom. Svjetlo se pomalo gubilo iz bijelog i maglenog poslijepodneva; on se primiri. Bila je to pouka, pomisli on, kazna; prekršio je svoje obećanje. Nikad to više neće učiniti za svoje i Marjorieno dobro. Pogleda na sat i ustanovivši da je prošlo sedam, krene kući. Stigao je u kuću umoran i odlučno pokajan. Marjorie je šila; svjetlo svjetiljke bilo je jasno na njenom umornom mršavom licu. I ona je bila odjevena u jutarnji haljetak. Bio je ružičast i ružan; on je uvijek držao njen ukus lošim. Stan je prožet mirisom kuhanja. On je mrzio kuhinjske mirise, no to je bio još jedan razlog više zbog kojeg treba da bude vjeran. Bilo je to pitanje časti i dužnosti. To što više voli gardenije od kelja nije razlog koji mu daje pravo da zadaje Marjorie bol. »Kasno si došao«, reče ona.

»Bilo je mnogo posla«, objasni Walter. »A ja sam šetao kući.« Ovo je bar bilo istina. »Kako se osjećaš«? On položi ruku na njeno rame i prigne se. Spustivši ono što je šila, Marjorie mu baci ruke oko vrata. Kakva sreća, mislila je ona, da ga ponovno ima! I opet je njen. Kako ugodno! No dok se je još priljubljivala k njemu, spozna da ju je i opet prevario. Ona se odmakne od njega. »Waltere, kako si mogao?« Krv mu navre u lice; no on pokuša da se pretvara. »Što sam mogao?« upita on. »Ti si opet otišao da vidiš tu ženu.« »No o čemu to govoriš?« Znao je da je to beskorisno; no ipak se i dalje pretvarao. »Ne koristi lagati.« Ona ustade tako naglo da joj se košarica prevalila a njen sadržaj rasuo po podu. Ne obazirući se na to, krene ona preko sobe. »Idi od mene!« krikne ona, kad ju je pokušao slijediti. Walter slegne ramenima i posluša. »Kako si mogao?« nastavi ona. »Dolaziš kući zaudarajući njenim parfemom.« Tako, dakle, radi se o gardenijama. Kakva li je bio budala da to nije predvidio. .. »Na koncu, ti si prošle noći rekao. Kako si samo mogao?« »No, ako me pustiš da objasnim«, prosvjedovao je on glasom žrtve — rasrđene žrtve. »Da objasniš zašto si lagao«, reče ona ogorčeno, »da objasniš zašto si prekršio obećanje.« Njen prezirni bijes izazove u Waltera odgovarajući bijes. »Jednostavno da objasnim«, reče on krutom i opasnom uljudnošću. Kako li je dosadna sa svojim scenama i ljubomorom! Kako nesnosno, razbješnjavajući dosadna! »Da jednostavno nastaviš lagati«, naruga se ona. On ponovno slegne ramenima. »Ako želiš da to tako nazoveš«, reče on uljudno. »Jednostavni odvratni lažac — to si ti.« I okrenuvši se od njega prekrije lice rukama i zaplače. Walter nije bio dirnut. Pogled na njena uzbibana ramena tek ga je ljutio i dosađivao mu. Gledao ju je hladnim i umornim bijesom. »Idi«, poviče ona kroz suze, »idi«. Željela je da on ne bude tamo, i da ne trijumfira nad njom dok plače. »Idi.« »Želiš li doista da odem?« upita on istom hladnom, otegnutom uljudnošću. »Da, idi, idi.« »Vrlo dobro«, reče on i otvorivši vrata ode. U Camden Townu uze kola i nađe se u Bruton Streetu upravo na vrijeme da nađe Lucy, gdje se sprema otići na večeru. »Vi idete sa mnom«, objavio je vrlo mirno. »Zar!?« »Da, idete.« Ona ga začuđeno pogleda, a on joj uzvrati pogled postojanih očiju, smiješeći se, čudnim izrazom pobjedonosnog veselja i nesavladivo uporne snage što je nikad prije nije primijetila na njegovu licu. »Dobro«, reče ona napokon i pozvonivši po

sobaricu naloži: »Telefonirajte, molim vas, lady Sturlett i recite da mi je žao, ali da imam jaku glavobolju i da ne mogu večeras doći.« Sobarica se povuče. »No, jeste li sada zahvalni?« »Počinjem biti«, odgovori on. »Počinjete?« Ona se napravi kao da je ljuta. »Sviđa mi se vaša prokleta drskost.« »Znam«, reče Walter smijući se. I njoj se doista sviđala. Te je noći Lucy postala njegovom ljubavnicom. ∗ Bilo je između tri i četiri sata poslije podne. Spandrell je upravo izišao iz kreveta. Bio je još uvijek neobrijan; iznad pidžame nosio je jutarnji haljetak od grubog smeđeg sukna, poput monaške halje. (Ta monaška crta bila je namjerna; volio je podsjećati na askete. Volio je, prilično djetinjasto, da igra ulogu đavolskog redovnika.) On je napunio kotao i čekao da ovaj zavre na plinskom štednjaku. Činilo se da za to treba nevjerojatno mnogo vremena. Usta su mu bila suha i imala okus isparina zagrijane mjedi. Brandy je ostavio na njega uobičajeni utisak. »Kao što košuta čezne za vodom potoka«, reče on u sebi, »tako moja duša čezne... Od žeđe jutra poslije bančenja. Kad bi se samo Milost mogla nalijevati u boce poput Perrierove vode.« On krene k prozoru. Izvan polumjera od pedeset metara, sve je u svemiru bilo izbrisano bijelom maglom. No kako li je uporno onaj stup svjetiljke stršio pred pokrajnom kućom nadesno, kako napadno! Svijet je bio uništen i jedino je stup svjetiljke, poput Noe, bio sačuvan od opće kataklizme. A on nikada nije ni primijetio da se tamo nalazi stup svjetiljke; on jednostavno nije postojao do ovog trena. A sada je bio jedina stvar što postoji. Spandrell ga je gledao upornom pažnjom bez daha. Ovaj stup svjetiljke osamljen u magli — zar već nije prije vidio nešto tome slično? Ovaj čudni dojam, da je u društvu s jedinim ostatkom Potopa, bio mu je nekako poznat. Zureći na stup svjetiljke, pokuša se sjetiti. Ili točnije, on je ne dišući nastojao da se ne sjeti; susprezao je svoju volju i svoje svjesne misli, kao što bi stražar mogao suzdržavati gomilu oko žene koja se onesvjestila na ulici; suzdržavao je svoju svijest da zapanjenom pamćenju dade mjesta da se ispruži, da diše i da oživi. Zureći na stup svjetiljke, Spandrell je čekao, mučeći se i strpljiv, poput čovjeka koji osjeća da će upravo kihnuti, drhtavo očekujući predosjećani paroksizam; čekao da davno izumrla uspomena oživi. I nenadano ona iskoči, potpuno budna iz svoje katalepsije, i osjećajući silno olakšanje Spandrell ugleda sebe, gdje hoda kruto izgaženim snijegom puta što vodi iz Cortine prema prolazu Falzarego. Hladan bijeli oblak bio se spustio na dolinu. Nije više bilo gora. Fantastični koraljni vršci Dolomita nestali su. Nije više bilo uzvisina i udubina. Svijet je bio samo pedeset koraka širok, bijeli je snijeg bio na tlu, a bijeli oblaci oko njega i iznad njega. A svaki bi časak u bjelini osvanuo kakav tamni lik kuće ili telegrafskog stupa, čovjeka, drveta ili saonica, sablastan u svojoj osamljenosti i jedinstvenosti, svaki od njih jedini preostatak općeg uništenja. Bilo je to sablasno, ali kako zanosno novo i kako krasno

na neki čudni način! Ta je šetnja bila pustolovina; osjećao se uzbuđen i neka tjeskoba povećavala je njegovu sreću, dok ju je jedva mogao podnositi. »No pogledaj na onaj mali dvorac nalijevo«, poviče on majci. »On nije bio ovdje kad sam posljednji put bio tu. Kunem se da nije bio.« On je poznavao put savršeno, prošao je njime gore i dolje stotinu puta i nije nikada primijetio taj dvorac. A sada se on dizao uvis sablasno, jedini tamni određeni predmet u neodređenom svijetu bjeline. »Zaista, ni ja ga nisam dosad primijetila«, reče njegova majka. »A to samo pokazuje«, doda ona onim nježnim tonom koji se uvijek javljao kad bi spomenula svog pokojnog muža, »koliko je tvoj otac imao pravo. Ne vjeruj u očigledno, običavao je kazati, čak ni kad sam gledaš.« On je uhvati za ruku i oni su koracali šuteći, vukući iza sebe saonice. Spandrell se okrene od prozora, kotao je vrio. On napuni čajnik, nalije šalicu i popije. A što je simbolično, njegova je žeđ ostala neugašena. On nastavi pijuckati, zamišljeno, sjećajući se i analizirajući ona čudna sretna stanja svoga dječaštva. Zima u Dolomitima. Proljeća u Toscani, Provansi ili Bavarskoj, ljeta na Mediteranu ili Savoji. Nakon očeve smrti i prije no što je otišao u školu, živjeli su gotovo neprestano u inozemstvu — bilo je to jeftinije. A gotovo svi njegovi školski praznici bili su provedeni van Engleske. Od sedme do petnaeste on je putovao od jednog turističkog centra u Evropi do drugoga, uživajući u njihovoj ljepoti, i to nepatvoreno, poput prerano razvijenog Childe Harolda. Engleska mu se činila poslije toga ponešto pitoma. On se sjeti još jednog zimskog dana. Ovaj put nije bilo maglovito nego vedro; vrlo sunce na nebu bez oblačka; koraljne klisure Dolomita sjale su ružičasto, narančasto i bijelo iznad šuma i snježnih kosina. Spuštali su se na skijama kroz gole brezove šume. Išaran sjenama debala, snijeg je izgledao poput neizmjernog, bijelomodrog krzna tigra pod njihovim nogama. Sunčano svjetlo bilo je ružičasto među granama bez lišća, a poput mora zeleno u obješenim bradama mahovine. Sitnozrni snijeg pucketao je pod njihovim skijama, zrak je bio u isto vrijeme i topao i pun života. A kad su izašli iz šume, ležale su pred njima velike talasaste padine poput kontura divnog tijela, a djevičanski je snijeg bio glatka koža, delikatno izvajana u niskom popodnevnom suncu i svjetlucao dijamantima i ukrasima. On je krenuo naprijed. Na rubu šume zastao je da čeka majku. Gledajući natrag, vidio ju je kako dolazi između drveća. Snažan, visoki lik, još uvijek mlad i gibak, s mlađim licem namreškanim u smiješak. Silazila je prema njemu i bila najljepši i u isti mah najjednostavniji, najugodniji i najpoznatiji stvor među bićima. »No!« reče ona smijući se, kad je došla do njega. »No!« On pogleda nju, a zatim snijeg, sjene drveća, velike gole pećine i modro nebo, a onda opet svoju majku. I sasvim nenadano ispuni ga osjećaj izrazite neobjašnjive sreće. »Nikad više neću biti ovako sretan«, reče on u sebi kad su ponovno krenuli. »Nikad više, pa čak ni ako doživim stotinu godina.« Bilo mu je onda tek petnaest, no to je bilo što je osjećao i mislio.

A te su mu riječi bile proročke. Bila je to posljednja njegova sreća. Kasnije... Ne, ne. Bilo je ugodnije ne misliti o onome kasnije. Bar ne taj čas. On si nalije još jednu šalicu čaja. Nenadano zazvoni zvonce. On ode k vratima, stane i otvori ih. Bila je to njegova majka. »Ti?« A onda se nenadano sjeti da mu je Lucy bila nešto rekla. »Zar ti nisu saopćili što sam ti poručila?« upita gospođa Knoyle zabrinuto. »Da. Ali ja sam sasvim zaboravio.« »Ali ja sam mislila da ti treba...« počne ona. Pobojala se da smeta; lice mu je bilo tako neprijazno. Rubovi njegovih usana trzali su se ironički. »Ja doista trebam«, reče on. Od vremena do vremena bio je bez ijednog novčića. Krenuše u drugu sobu. Prozori, gospođa Knoyle je to primijetila na prvi pogled, su bili zamagljeni od blata. Na polici i kaminu ležao je debeli sloj prašine. Čađava paučina visjela je sa stropa. Ona je bila pokušala da dobije od Mauricea dopuštenje da šalje ženu koja bi dva-tri puta tjedno čistila. Ali, »nemoj pokušati da kod mene pokazuješ svoju dobrotvornost iz siromašnih četvrti grada«, bio je on rekao. »Meni je milije valjati se u kalu. Blato je moj prirodni element. Osim toga, ja ne moram podržavati ugledni vojnički položaj.« On se nasmija, bez buke, pokazujući svoje velike snažne zube. To je bilo njoj namijenjeno. Nikada se nije usudila ponoviti svoju ponudu. No sobu bi doista trebalo očistiti. »Bi li htjela malo čaja?« upita on. »Gotov je. Ja upravo doručkujem«, doda on, namjerice svraćajući njenu pažnju na nepravilnost svog načina života. Ona odbije, ne usuđujući se napraviti nikakvu primjedbu o neobičnom satu za doručak. Spandrell je bio ponešto razočaran zato što je nije mogao izazvati. Nastade duga šutnja. Od vremena do vremena pogledala bi gospođa Knoyle kradomice na sina. On je uporno zurio u prazno ognjište. Izgleda star, pomisli ona, prilično bolestan i strahovito zanemaren. Ona pokuša da prepozna dijete, veliko đače, kakav je on bio u onim dalekim vremenima, kad su bili sretni, samo njih dvoje, zajedno. Ona se sjeti kako je bio nesretan kad nije oblačila ono što je on smatrao pravom odjećom, kad nije bila elegantna ili nije izgledala sasvim najbolje. On je bio jednako ljubomorno ponosan na nju, kao što je i ona bila na njega. No odgovornost njegova odgoja teško ju je tištila. Budućnost ju je uvijek plašila; uvijek se bojala da stvara odluke; nije se pouzdavala u svoju vlastitu snagu. A osim toga, poslije muževe smrti, nije baš bilo mnogo novaca, a ona nije imala smisla za poslovne stvari, ni dara za gospodarenje. Kako li će smoći da ga pošalje na sveučilište, kako da ga uvede u život? Ta su je pitanja mučila. Ležala je budna noću, razmišljajući što treba da čini. Život ju je strašio. Imala je djetinju sposobnost doživljavanja sreće, ali i djetinje bojazni, djetinju nesposobnost. Kad je život bio lak nitko nije mogao biti zanosnije sretan; no kad je valjalo nešto raditi, stvarati osnove, odluke, ona je bila jednostavno izgubljena i prestrašena. A što je stvar činilo još gorom, nakon što je Maurice otišao u školu, bila je veoma osamljena. On je bio s njom jedino preko praznika. Devet mjeseci od

dvanaest bila je sama, nemajući nikoga da ljubi, doli jednog starog jazavčara. A na koncu ju je i on napustio — obolio, siromašna stara životinja, tako da mu se moralo skratiti muku. Bilo je to kratko vrijeme nakon smrti staroga Fritza, kad je prvi put susrela majora Knoylea, što je ovaj onda bio. »Kažeš da si donijela taj novac?« upita Spandrell, prekinuvši dugu tišinu. Gospođa Knoyle porumeni. »Da, ovdje je«, reče ona i otvori ručnu torbicu. Došao je čas da progovori. Bila joj je dužnost da ga opomene, a svežanj novčanica davao joj je pravo, moć. No ta joj je dužnost bila odvratna, a bila je i bez želje da upotrijebi moć. Ona podigne oči i pogleda ga umolno. »Maurice«, molila je ona. »Zašto ne možeš biti razborit? To je takva ludost, tako bespametno.« Spandrell podiže obrve. »Što je ludost?« upita, praveći se da ne zna o čemu ona govori. Smetena zbog toga što je tako prisiljena da potanje navede svoje neodređene prijekore, gospođa Knoyle porumeni. »Ti znaš što ja mislim«, reče ona. »Taj način života. Loš je i glup. I tako beskoristan, takvo samoubojstvo. A osim toga nisi sretan, vidim ja to.« »Pa zar ja ne mogu biti baš i nesretan, ako hoću?« upita on ironično. »No zar hoćeš i mene učiniti nesretnom?« upita ona. »Jer ako to želiš, onda uspijevaš, Maurice, uspijevaš. Činiš me veoma nesretnom.« Suze joj navru na oči. Ona potraži rupčić u torbici. Spandrell ustane sa stolice i počne šetati gore-dolje sobom. »Ti nisi mnogo mislila na moju sreću u prošlosti«, reče on. Majka mu ne odgovori, već nastavi tiho plakati. »Kad si se udala za tog čovjeka«, nastavi on, »zar si onda mislila na moju sreću?« »Ti znaš da sam vjerovala da će to biti najbolje«, odgovori ona isprekidano. To mu je tako često objašnjavala; nije mogla ponovno početi. »Ti to znaš«, ponovi ona. »Ja jedino znam što sam osjećao i rekao u to vrijeme«, odgovori on. »Nisi me slušala, a sada kažeš da si me htjela učiniti sretnim.« »No ti si bio tako nerazuman«, prosvjedovala je ona. »Da si mi rekao ma kakav razlog...« »Razlog«, ponovi on polako. »Zar si doista očekivala od petnaestogodišnjeg dječaka da svojoj majci kaže razloge zašto ne želi da ona dijeli krevet sa strancem?« On pomisli na knjigu što je potajice kružila među dječacima u njegovoj školskoj zgradi. Ogađen i postiđen, ali neodoljivo očaran, on ju je čitao noću kod svjetla džepne svjetiljke ispod pokrivača. Djevojačka škola u Parizu, bila je ova prilično nedužno nazvana; no sadržaj joj je bio sama pornografija. Seksualni podvizi nekog vojnika bili su pindarski uzveličani. Malo kasnije pisala mu je njegova majka da će se udati za majora Knoylea. »Nema od tog nikakve koristi, majko«, reče on glasno. »Zar ne bismo radije govorili o nečem drugom?«

Gospođa Knoyle udahne oštro i odlučno, posljednji put obriše oči i odloži rupčić. »Oprosti«, reče ona. »Bilo je to glupo od mene. Možda će biti najbolje da odem.« Ona se potajno nadala da će on prosvjedovati, moliti je da ostane, no on ne reče ništa. »Ovdje je novac«, doda ona. On primi savijene novčanice i strpa ih u džep jutarnjeg haljetka. »Žao mi je što sam ga morao od tebe tražiti«, reče on. »Bio sam u škripcu. Nastojat ću da ne padnem opet u nj.« On je na časak pogleda, smiješeći se i nenadano, kroz istrošenu masku, a njoj se učini kao da ga vidi onakva kakav je bio u djetinjstvu. Nježnost poput meke topline pojavi se u njoj, meka ali neodoljiva. Nije ju se moglo sakriti. Ona položi ruke na njegova ramena. »Zbogom, dragi moj dječače«, reče ona, a Spandrell prepozna u njenu glasu prizvuk koji bi se u njemu pojavljivao kad bi mu govorila o mrtvu ocu. Ona se nakloni naprijed da ga poljubi. Odvrativši lice, on je pasivno trpio da mu se njene usne dotaknu obraza.

14 Gospođica Fulkes okretala je globus dok nije ružičasti trokut Indije bio pred njihovim očima. »To je Bombay«, reče ona, pokazujući olovkom. »To je mjesto gdje su tatica i mamica ušli u brod. Bombay je veliki grad u Indiji«, nastavi ona poučno. »Sve je to Indija.« »Zašto je Indija crvena?« upita mali Phil. »Rekla sam ti prije. Pokušaj se sjetiti.« »Zato jer je engleska?« Phil se dakako sjećao; no objašnjenje mu se činilo nedovoljnim. On se je ovaj puta nadao boljem. »Eto, vidiš da se možeš sjetiti kad hoćeš«, reče Miss Fulkes postigavši malu pobjedu. »No zašto su engleske stvari crvene?« »Jer je crveno boja Engleske. Gledaj, ovdje je Engleska.« Ona okrene globus. »I ona je crvena.« »Mi živimo u Engleskoj, zar ne?« Phil pogleda kroz prozor. Tratina sa svojom wellingtonijom i svojim grudasto krošnjastim brezama gledala je natrag u njega. »Da, mi živimo upravo negdje ovdje«, i gospođica Fulkes ubode crveni otok u trbuh. »No gdje mi živimo je zeleno«, reče Phil. »A ne crveno.« Gospođica Fulkes mu pokuša objasniti, kao što je to tako mnogo puta prije pokušavala, što je zapravo zemljopisna karta. U vrtu, šetala je gospođa Bidlake među svojim cvijećem, pljeveći i razmišljajući. Njena palica imala je na kraju malu rašljastu motiku; mogla je pljeviti ne sagibajući se. Korov u cvjetnim gredicama bio je mlad i slab; popuštao je bez borbe maloj motiki. Ali maslačak i trputac na tratini bili su već opasniji neprijatelji. Korijenje maslačka izgledalo je poput dugih vijugavih bijelih zmija. A trputci bi se, kad bi ih se pokušalo iščupati, očajno zagrebli u zemlju. Bilo je to vrijeme tulipana. Duc van Thol i Keizers Kroon, Proserpine i Thomas Moore stajali su ukočeni poput vojnika na svim gredicama, bliješteći u svjetlu. Atomi su igrali na suncu i njihovi su titraji ispunjavali čitavi prostor. Oči su osjećale titraj kao svjetlo; atomi tulipana upijali su ili uzvraćali usklađene pokrete, stvarajući boje zbog kojih su građanke Haarlemay u sedamnaestom stoljeću bile spremne da se rastanu s ušteđenim hrpama zlatnika. Crveni tulipani i žuti, bijeli i šareni, glatki ili pahuljasti — sve je njih gospođa Bidlake gledala sa zadovoljstvom. Bili su poput onih veselih i sjajnih mladih ljudi, mislila je ona, na freskama Pinturicchija u Sieni. Ona zastade da bi mogla zatvoriti oči i potpunije misliti na Pinturicchija. Gospođa Bidlake mogla je doista dobro misliti jedino zatvorenih očiju. Lice joj se malo digne prema nebu, teško joj se poput voska bijeli očni kapci zatvoriše pred svjetlom i ona je stajala sjećajući se i zbrkano misleći. Pinturicchio, Siena, golema ozbiljna katedrala — sredovječna

Toscana prolazila je pored nje u raskošnoj i pobrkanoj svečanoj povorci... Bila je odgojena čitajući Ruskina. Watts je slikao njen portret kao djeteta. Buneći se protiv prerafaelita, ona je zamrla od udivljenja koje je bilo u početku pojačano osjećajem svetogrđa nad impresionistima. Udala se za Johna Bidlakea zato što je voljela njegovu umjetnost. Voleći njegove slike, ona je vjerovala, kad je slikar »Kosaca« počeo da joj udvara, da obožava čovjeka. Bio je dvadeset godina stariji od nje; reputacija njega kao muža bila je loša; njena se porodica uporno protivila. Nije joj bilo stalo. John Bidlake bio je utjelovljena Umjetnost. Njegov zadatak bio je sve i po svojem zadatku on je privlačio čitav njen neodređeni ali žarki idealizam. Razlozi Johna Bidlakea što se ponovno želio oženiti, bili su neromantični. Putujući Provansom dobio je on tifoidnu groznicu. (»To čovjek može očekivati kad pije vodu«, običavao je on kasnije govoriti. »Da sam se samo i dalje držao burgundskog vina i konjaka!«) Nakon mjesec dana u bolnici u Avignonu, vrati se on u Englesku kao mršavi i teturavi rekonvalescent. Tri tjedna kasnije dovela ga je prehlada, iz koje se razvila upala pluća, ponovno na prag smrti. On se polagano oporavljao. Liječnik mu je čestitao što se uopće oporavio. »Zar vi to zovete oporaviti se«, gunđao je John Bidlake. »Osjećam se kao da su mi tri četvrtine mrtve i pokopane.« Naučen na zdravlje, bojao se bolesti. Vidio je sebe gdje živi bezvoljno kao osamljeni nemoćnik. Ženidba bi bila olakšanje. On se odluči ženiti. Djevojka će morati biti lijepa — to se samo po sebi razumjelo. Ali ozbiljna, ne laka; odana i morat će voljeti dom. U Janet Paston našao je on sve što je tražio. Imala je lice poput svetice; bila je gotovo i suviše ozbiljna; njeno obožavanje mu je laskalo. Oni se vjenčaše, i da je John Bidlake ostao invalid kao što je mislio da je osuđen da ostane, ta bi ženidba bila uspjela. Njena odanost bila bi ga odštetila za njenu nesposobnost bolničarke; njegova bi je bespomoćnost učinila neophodno potrebnom za njegovo zadovoljstvo. No zdravlje se vratilo. Šest mjeseci nakon ženidbe John Bidlake bio je potpuno isti kao i prije. Njegovo staro »ja« počelo je vladati na stari način. Gospođa Bidlake potraži utočište pred nesrećom u beskrajnoj imaginativnoj meditaciji, koju je čak i njeno dvoje djece jedva moglo narušiti. Trajalo je to sada već četvrtinu stoljeća. Visoka impozantna dama u pedesetim godinama, sva u bjelini, s bijelim velom što joj je visio sa šešira, stajala je među tulipanima zatvorenih očiju, misleći na Pinturicchija i srednji vijek, a vrijeme je teklo i teklo, dok je Bog bio nepomičan na obali vječnosti. Prodorno štektanje obori je s njene uzvišene vječnosti. Ona otvori oči, oklijevajući, i pogleda naokolo. Mala svilena parodija do krajnosti istočnjačkog čudovišta, njen mali pekinški psić lajao je na kuhinjsku mačku. Skačući amo-tamo po obodu kruga, čiji je polumjer bio razmjeran njegovu strahu pred pogrbljenom i srditom mačkom, on je histerično štektao. Rep mu se previjao poput pera na vjetru, a oči su mu iskočile iz crnog lica. »Tang!« poviče gospođa Bidlake. »Pang!« Svi su njeni pekinški psići posljednjih trideset godina nosili dinastička imena. Pang Prvi bio je moćan prije no što su joj se rodila djeca. Pang Drugi bio je onaj s kojim je ona s Walterom bila posjetila umirućeg

Wetheringtona. Kuhinjska je mačka sada srdito puhala na Panga Trećeg. U međuvremenu živjeli su mali Mingovi i Sungovi, onemoćali, i u letalnoj komori otišli putem svih miljenika. »Pang, hodi amo.« Čak i u ovoj opasnosti gospođa Bidlake je pazila na naglasak. Odnosno točnije, ona nije pazila na njega; ona ga je izgovarala kultiviranim instinktom, jer kako je bila ono čime ju je učinila priroda i odgoj, ona jednostavno nije mogla izgovoriti tu riječ bez apostrofa čak ni onda kad je prijetila opasnost da će letjeti krzno. Mali pas napokon posluša. Mačka prestade srdito puhati, dlake joj prilegnu uz leđa i ona dostojanstveno ode. Gospođa Bidlake nastavi pljevljenje i svoju neodređenu, beskrajnu meditaciju među cvijećem. Bog, Pinturicchio, maslačak, vječnost, nebo, oblaci, rani slikari Venecije, maslačak. .. Gore u školskoj sobi obuka je bila završena. U najmanju ruku bila je završena ukoliko se to tiče malog Phila; jer on je radio ono što je najviše volio od svega na svijetu, crtao. Istina, gospođica Fulkes nazivala je taj postupak »umjetnošću« i »vježbanjem mašte«, te je dodjeljivala za to pola sata svakoga jutra, između dvanaest i pola jedan. No za maloga Phila bila je to tek zabava. On je sjedio pognut nad svojim papirom, s vrškom jezika između zubi, dok mu je lice bilo napeto i ozbiljno, a on je crtao i crtao nekom vrsti nadahnute strastvenosti. Baratajući olovkom koja je izgledala nesrazmjerno velika, njegova je mala smeđa ruka neumorno radila. U isto vrijeme ukočeni i titravi ocrtavali su se potezi dječje kompozicije na papiru. Gospođica Fulkes sjedila je do prozora gledajući u sunčani vrt, ali je zapravo nesvjesno sanjarila. Ono što je vidjela bilo je iza očiju, u svemiru mašte. Vidjela je sebe — sebe u onoj divnoj Lanvinovoj haljini što je bila prikazana prošlog mjeseca u Vogueu, s biserima, gdje pleše kod Ciroa, koji je izgledao (ona naime nikad nije bila kod Ciroa) začudno poput Palais de Danse u Hammersmithu, gdje je već bila. »Kako divno izgleda!« govorili su svi. Hodala je previjajući se, poput glumice što ju je vidjela u londonskom Paviljonu — kako li joj je ono ime? Ona ispruži bijelu ruku; mladi lord Wonersh bio je onaj koji ju je poljubio, lord Wonersh, koji je izgledao poput Shelleyja, a živio poput Byrona i posjedovao polovinu Oxford Streeta, bio je došao k njima prošle veljače sa starim gospodinom Bidlakeom i možda govorio s njome koja dva puta. A onda, sasvim iznenada ugleda ona sebe gdje šeće po Hyde Parku. A nekoliko trenutaka kasnije bila je na jahti na Mediteranu. A onda u automobilu, lord Wonersh upravo je sjeo do nje, kad joj buka T’angovog prodornog lajanja naglo dovede u svijest tratinu, šarene tulipane, welingtoniju i, na drugoj strani, školsku sobu. Miss Fulkes se osjeti krivom, zanemarila je svoga pitomca. »No, Phil«, upita ona, okrenuvši se naglo svojem đaku, »što crtaš?« »Gospodina Stokesa i Alberta gdje vuku sokalicu za travu«, odgovori Phil ne digavši oči s papira. »Kosilicu«, popravi ga miss Fulkes. »Kosilicu«, ponovi Phil poslušno. »Ti nikada dobro ne izgovaraš složenice«, nastavi gospođica Fulkes. Sokalica, kaskavac, kopotrn — to je vjerojatno neka vrst duševnog defekta poput pisanja u

ogledalu. Gospođica Fulkes polazila je kolegij o psihologiji odgoja. »Ti doista moraš nastojati da to ispraviš Phil«, doda ona ozbiljno. Nakon tako dugog i očiglednog zanemarivanja dužnosti (kod Ciroa, na jahanju, u limuzini sa lordom Wonershom) gospođica Fulkes je osjećala da joj je dužnost da bude naročito savjesna, i to naučno savjesna: ona je bila veoma savjesna mlada žena. »Hoćeš li pokušati?« pitala je ona uporno. »Da, gospođice Fulkes«, odgovori dijete. On nije imao ni pojma što mu je valjalo činiti. No ona će prestati govoriti, ako kaže da. On je radio na naročito teškom dijelu svojega crteža. Gospođica Fulkes uzdahne i ponovno pogleda kroz prozor. Ovaj je put svjesno razabirala što su joj oči gledale. Gospođa Bidlake šetala je između tulipana, odjevena u lepršavu bjelinu, s bijelim velom što joj je visio sa šešira, slična kakvom prerafaelitskom duhu. Svako malo ona bi zastala i pogledala u nebo. Stari g. Stokes, vrtlar, prođe noseći grablje; vršci njegove bijele brade blago su titrali na povjetarcu. Seosko zvono odbi pola sata. Vrt, debla, polja, pošumljeni brežuljci u daljini, bili su uvijek isti. Gospođica Fulkes osjeti se nenadano tako beznadno tužna, da bi mogla zaplakati. »Da li sokalice, mislim naime, kosilice, imaju kotače,« upita mali Phil pogledavši uvis, a napor i zbunjenost na-braše mu čelo u mrštenje. »Ne mogu se sjetiti.« »Da. Ili čekaj da promislim...« Gospođica Fulkes se također namršti; »Ne. Oni imaju valjke.« »Valjke!« poviče Phil. »Tako je.« On se ponovno bijesno baci na crtanje. Uvijek isto. Činilo se da nema izlaza, da nema izgleda na slobodu. »Kad bih imala tisuću funti«, pomisli gospođica Fulkes, »tisuću funti. Tisuću funti.« Riječi su bile magične. »Tisuću funti.« »Eto!« poviče Phil. »Dođite da vidite.« On podigne papir. Gospođica Fulkes ustane i priđe k stolu. »Kako lijep crtež!« reče ona. »To su sve komadići trave u zraku«, reče Phil, pokazujući na oblak točkica i crtica u sredini crteža. On se naročito ponosio travom. »Vidim«, reče gospođica Fulkes. »A sad gledajte kako jako Albert vuče!« Bila je to istina; Albert je vukao kao mahnit. A stari gospodin Stokes, koga se moglo prepoznati iz četiri usporedna poteza olovke što su izlazila iz brade, vukao je ne manje energično na drugom kraju stroja. Za dijete svojih godina mali je Phil imao oštro oko i čudan dar da na papiru prikaže ono što je vidio — dakako ne realistički, nego u obliku izražajnih simbola. Albert i gospodin Stokes bili su, unatoč črčkavoj neodređenosti obrisa, puni života. »Albertova lijeva noga je prilično smiješna, zar ne?« reče gospođica Fulkes. »Prilično duga i tanka i...« Ona se prekine, sjetivši se što joj je stari gospodin Bidlake bio rekao. »Dijete se nipošto ne smije učiti da crta u onom smislu riječi što ga ova ima u umjetničkim školama. Nipošto. Ja neću da ga se upropasti.« Phil joj istrgne papir. »Ne, nije«, reče on srdito. Njegov je ponos bio pozlijeđen, mrzio je da ga se kritizira, i nikad nije priznavao da ima krivo.

»Pa možda i nije«, požuri se gospođica Fulkes da ga umiri. »Možda sam pogriješila.« Phil se ponovno nasmiješi. »Međutim, zašto se djetetu«, pomisli gospođica Fulkes, »ne bi smjelo nešto reći kad je nacrtao nogu koja je nemoguće duga, tanka i klimava, to ja doista ne mogu razumjeti«. A ipak, stari gospodin Bidlake mora da zna razlog. Čovjek na njegovu položaju, s njegovom reputacijom, veliki slikar — ona je često čula gdje ga nazivaju velikim slikarom, čitala to u novinskim člancima pa čak i knjigama. Gospođica Fulkes osjećala je duboko poštovanje prema Velikanima. Shakespeare, Milton, Michelangelo... Da, gospodin Bidlake, Veliki John Bidlake mora da to najbolje zna. Imala je krivo što je spomenula tu lijevu nogu. »Prošlo je pola jedan«, nastavi ona odrešitim, poslovnim glasom. »Vrijeme da legneš.« Mali je Phil uvijek lijegao na pola sata prije ručka. »Ne!« Phil zabaci glavu, strahovito se namrgodi i izvede bijesnu kretnju stisnutim pesnicama. »Da«, reče gospođica Fulkes mirno. »I nemoj praviti te glupe grimase.« Ona je iz iskustva znala da dijete nije doista srdito; on se je tek pretvarao da je ljut, da bi pokazao što može, a možda se i neodređeno nadao da će zastrašiti svoga protivnika da popusti — kao što se govori da kineski vojnici meću na se đavolske obrazine i da strahovito urlaju približavajući se neprijatelju, u nadi da će pobuditi u njega strah. »A zašto bih morao?« Philov je ton bio već znatno blaži. »Zato jer moraš.« Dijete poslušno ustane. Kad se maska i urlanje pokaže beskorisnima, kineski se vojnik, budući razborit čovjek i ni najmanje ne želeći da bude pozlijeđen, predaje. »I ja ću doći i navući ti zastore«, reče gospođica Fulkes. Oni krenuše zajedno hodnikom do Philove spavaonice. Dijete skine cipele i legne. Gospođica Fulkes povuče nabore narančastog kretona preko prozora. »Ne previše tamno«, reče Phil promatrajući njene kretnje kroz bogato obojeni sumrak. »Ti bolje počivaš kad je tamno.« »Ali ja se bojim«, prosvjedovao je Phil. »Ti se ni najmanje ne bojiš. A osim toga, uopće nije tamno.« Gospođica Fulkes krene prema vratima. »Gospođice Fulkes!« Ona se nije osvrtala. »Gospođice Fulkes!« Gospođica Fulkes se okrene na pragu. »Ako budeš i dalje vikao«, reče ona strogo, »ja ću se jako rasrditi. Razumiješ li?« Ona se okrene i iziđe, zatvorivši vrata iza sebe. »Gospođice Fulkes!« nastavi on zvati, ali šaptom, ispod glasa. »Gospođice Fulkes! Gospođice Fulkes!« Ona ga dakako nije smjela čuti; jer onda će doista biti srdita. U isto vrijeme on nije htio da je pokorno posluša bez prosvjeda. Šapćući njeno ime on se bunio, pokazivao da je ličnost, ali u potpunoj sigurnosti. Sjedeći u svojoj sobi, gospođica Fulkes je čitala — usavršavajući svoj duh. Knjiga je bila Bogatstvo naroda. Ona je znala da je Adam Smith velikan. Njegova je knjiga bila jedna od onih što ih je morala čitati. Najbolje od onoga što je mišljeno i

rečeno. Njena je porodica bila siromašna, ali naobražena. Mi moramo ljubiti ono što je najviše kad za to znamo. No kada ono što je najviše poprimi oblik poglavlja koje počinje, »Kako je moć izmjene ono što omogućava podjelu rada, zbog toga opseg te podjele mora uvijek biti ograničen opsegom te moći, odnosno drugim riječima, opsegom tržišta«, onda je doista teško ljubiti ga onako žarko kao što bi čovjek morao. »Kada je tržište veoma malo, nijedna osoba ne može imati nikakva poticaja, da se posveti isključivo jednom zanimanju zbog nedostatka za izmjenu sveg onog suvišnog dijela produkta svog vlastitog rada, koji je iznad svoje vlastite potrošnje, za takve dijelove produkt rada drugih ljudi kao što on ima potrebu.« Gospođica Fulkes pročita tu rečenicu; no prije nego što je došla do njena kraja, zaboravila je o čemu joj je bio početak. Ona počne ponovno;... »zbog nedostatka mogućnosti da izmijeni sav taj suvišak... (Mogla sam skinuti rukave iz moje smeđe haljine, mislila je ona; jer ova odlazi jedino ispod ruku, i nositi je kao suknju, i to jedino s puloverom preko nje)... Iznad svoje vlastite potrošnje za takve dijelove... (Možda pulover narančaste boje).« Ona počne po treći put čitajući riječi glasno. »Kada je tržište veoma malo...« Slika tržišta stoke u Oxfordu pojavi joj se pred duhovnim okom; bilo je tp jako veliko tržište. »Nijedna osoba ne može imati nikakva poticaja da se posveti. ..« O čemu se tu radi? Gospođica Fulkes se nenadano pobuni protiv svoje vlastite svijesti. Ona je mrzila ono najviše kad ga je spoznala. Ustavši odloži Bogatstvo naroda natrag na policu. Bio je to red vrlo uzvišenih knjiga — »moje blago«, nazivala ih je ona. Wordsworth, Longfellow i Tennyson uvezani u meku kožu i izgledajući sa svojim zaobljenim kutovima i gotskim naslovima poput samih Biblija. Sartor Resartus a također i Emersonovi Eseji. Marko Aurelije u jednom od onih mekih kožnatih umjetničkih malih izdanja, što ih čovjek dariva o Božiću i od samog očaja onima kojima se ne može sjetiti da dade išta prikladnije. Macaulayjeva Povijest. Toma Kempenski, gospođa Browning. Gospođica Fulkes nije bila izabrala ni jednu od njih. Ona metne ruku iza najboljega što je ikad bilo mišljeno ili rečeno i izvadi iz njenog skrovitog mjesta primjerak Tajne kaslmenskih smaragda. Vrpca je označavala mjesto gdje je stala. Ona otvori knjigu i počne je čitati. »Lady Kitty upali svjetlo i uđe. Krik užasa ote se s njenih usnica, obuze je nagla nesvjestica. U sredini sobe ležalo je tijelo čovjeka u besprijekornom večernjem odijelu. Lice mu je bilo gotovo do neprepoznavanja iznakaženo; s prednje strane bijele košulje bio je crveni prorez. Debeli turski sag bio je tamno natopljen krvlju...« Gospođica Fulkes nastavi požudno čitati. Grmljavina gonga naglo je trgne iz svijeta smaragda i umorstva. Ona skoči. »Trebala sam malo paziti na vrijeme«, pomisli ona, osjećajući se krivom. »Zakasnit ćemo.« Strpavši Tajnu kaslmenskih smaragda natrag na njihovo mjesto iza »najboljega što je ikad bilo mišljeno ili rečeno«, ona se požuri u dječju spavaonicu. Maloga Phila valjalo je oprati i očešljati. ∗ Nije bilo ni lahora izuzevši vjetar što ga je stvarala brzina samoga broda; a i taj je bio poput pirenja iz strojarnice. Protegnuti na svojim stolicama, Philip i Elinor promatrali su kako se razvedeni otok golih crnih stijena postupno umanjuje na horizontu. S palube iznad njih dopirao je zvuk ljudi koji su igrali shuffle-board. Šećući

iz principa ili zbog apetita njihovi su suputnici prolazili amo-tamo s unaprijed odredivom točnošću kometa. »Kako ljudi šeću zbog zdravlja«, reče Elinor s očitim negodovanjem; njoj je bilo vruće od toga što ih je gledala. »Čak i u Crvenom moru.« »To objašnjava postojanje Britanskog Imperija«, reče on. Nastade tišina. Smeđe opaljeni, živo crveno opaljeni mladi ljudi na dopustu prolazili su smijući se, četvero njih na jednu djevojku. Osušeni od sunca i indijskog papra prolazili su veterani Istoka izražavajući se jetkim riječima o reformama i skupoći života u Indiji. Dvije su misionarke klipsale pored njih jedva kad prekinuvši šutnju. Francuski globetrotteri reagirali su na zagušljivo imperijalno raspoloženje govoreći veoma glasno. Indijski studenti udarali su jedni druge po leđima poput kazališnih glumaca u manjim ulogama u vrijeme »Charleyjeve tetke«; a sleng što su ga govorili činio bi se zastarjelim i u osnovnoj školi. Vrijeme je odmicalo. Otok je nestao; zrak je postao, ako je to moguće, još vreliji. »Zabrinuta sam zbog Waltera«, reče Elinor, koja je razmišljala o sadržaju one posljednje hrpe pisama što ju je primila neposredno prije odlaska iz Bombaya. »On je glupan«, odgovori Philip. »Nakon što je počinio jednu budalaštinu s onom Carlingovom, morao bi imati toliko pameti da ne počne iznova s Lucy.« »Dakako da je morao«, reče Elinor razdražljivo. »Ali stvar je u tome što nije imao pameti. Radi se o tome da se pronađe lijek.« »No, nema smisla misliti na to na udaljenosti od pet tisuća milja«. »Bojim se da bi on mogao nenadano nestati i ostaviti siromašnu Marjorie u škripcu. I to s djetetom na putu. Ona je dosadna žena. No ne smije mu se dopustiti da ovako s njom postupa.« »Ne«, složi se Philip. Nastade pauza. Rijetka povorka ljubitelja gibanja prođe pored njih. »Ja sam pomislio«, nastavi on zamišljeno, »da bi to mogao biti izvanredan predmet.« »Što?« »Ta Walterova afera.« »Ti valjda ne namjeravaš da upotrijebiš jadnog Waltera kao primjerak?« Elinor se srdila. »Ne, ja to doista neću trpjeti. Da botaniziraš na njegovu grobu — ili u najmanju ruku na njegovu srcu.« »Dakako da neću!« prosvjedovao je Philip. »Mais je vous assure«, vikala je jedna od Francuskinja tako glasno da je on morao napustiti pokušaj da nastavi, »aux Galeries Lafayette les camisoles en flanelle pour enfant ne coûent que...« »Camisoles en flanelle«, ponovi Philip. »Brr!« »No ozbiljno, Phil...« »Ali draga moja, ja uopće nikada nisam namjeravao upotrijebiti išta drugo doli situacije. Mlad čovjek koji pokušava da dovede u sklad svoj život s idealističkim knjigama i misli da doživljava veliku duhovnu ljubav, pa onda otkriva jedino da je stekao dosadnu ženu koju doista uopće ne ljubi.«

»Jadna Marjorie! Ali kad bi samo znala bolje napudrati svoje lice? A tek one umjetničke ogrlice i naušnice što ih uvijek nosi...« »I koji se onda ruši poput čunja«, nastavi Philip, »tek što je ugledao Sirenu. Situacija je ono što mi se svidjelo. Ne pojedinci. Na koncu konca ima mnogo drugih zgodnih mladih ljudi osim Waltera. A Marjorie nije jedina dosadna žena. Niti je Lucy jedina demonska žena.« »No dobro, ako se radi jedino o situaciji«, dopusti Elinor neraspoloženo. »A osim toga«, nastavi on, »stvar nije napisana, a vjerojatno neće nikada ni biti. Zbog toga te uvjeravam da nema nikakva razloga uzrujavanju.« »Dobro. Neću ništa više reći dok ne vidim knjigu.« Nastade ponovno šutnja. »... tako sjajno proveli u Gulmergu prošlog ljeta,« govorila je mlada dama četvorici svojih pažljivih udvarača. »Igrao se golf i plesalo se svake večeri, a...« »A u svakom slučaju«, počne Philip ponovno zamišljenim glasom, »situacija bi bila tek neka vrst...« »Mais je lui ai dit, les hommes sont comme ca. Une jeune fille bein élevée doit...« ».. .neka vrst isprike«, vikne Philip. »To je kao da čovjek nastoji da govori u odjeljenju za papige u zoološkom vrtu«, doda on u razdražljivoj parentezi. »Neka vrst isprike, kao što sam rekao, zbog novog načina shvaćanja stvari s kojim želim eksperimentirati.« »Željela bih da počneš na mene gledati na novi način«, reče Elinor nasmiješivši se. »Više ljudski način.« »No ozbiljno govoreći, Elinor...« »Ozbiljno«, rugala se ona. »Biti čovječan nije ozbiljno. Jedino biti pametan.« »Oh, dobro«, slegne on ramenima, »ako ne želiš slušati, ja ću šutiti.« »Ne, ne, Phil. Molim te.« Ona položi svoju ruku na njegovu. »Molim te.« »Ne želim ti dosađivati.« Bio je nakostriješen i dostojanstven. »Oprosti, Phil. No ti izgledaš tako smiješan kad si više rastužen negoli bijesan. Sjećaš li se onih deva u Bikaneru — kako je u njih bio čudno superioran izraz? No nastavi!« »Ove godine«, jedna je misionarka govorila drugoj dok su prolazile, »biskup od Kuala Lumpura zaredio je šest kineskih dekana i dva malajska. A biskup Britanskog Sjevernog Bornea...« Tihi glasovi oslabiše do nečujnosti. Phil zaboravi na svoje dostojanstvo i prasne u smijeh. »Možda je zaredio nekoliko orangutana.« »No, sjećaš li se žene biskupa iz Thursday Islanda?« upita Elinor. »Žene što smo je upoznali na onoj strašnoj australskoj lađi punoj žohara.« »One koja bi običavala jesti ukiseljene stvari za doručak?« »I to ukiseljeni luk«, odredi ona pobliže stresavši se. »No šta je s tvojim novim načinom gledanja na stvari? Čini se da smo dobrano zastranili od toga.« »Pa, u stvari«, reče Philip, »i nismo. Sve te camisoles en flanelle i ukiseljene lukovice i biskupi na ljudožderskim otocima doista pripadaju stvari. Jer bit novog

načina gledanja je mnogolikost. Mnogolikost očiju i mnogolikost uglednih prizora. Tako, primjerice, jedna osoba tumači događaje u terminima biskupa; druga u terminima cijene košulja od flanela; druga opet, poput one mlade dame iz Gulmerga,« on kimne prema grupi koja se udaljavala, »misli u terminima dobrih vremena. A onda postoji i biolog, kemičar, fizičar, historik. Svaki vidi profesionalno drugačiji izgled događaja, drugačiji sloj stvarnosti. Ono što ja želim jest gledati svim tim očima u isti mah. Religioznim očima, naučnim očima, ekonomskim očima, očima homme moyen sensuel...« »A također i očima koje ljube.« On joj se nasmiješi i pogladi je po ruci. »Rezultat...« on je oklijevao. »Da, kakav će biti rezultat?« upita ona. »Čudan«, odgovori on. »Doista vrlo čudna slika.« »Ponešto odviše čudna, držim ja.« »No ne može biti odviše čudna«, reče Philip. »Koliko god slika bila čudna, ona ne može biti ni napola tako kuriozna kao izvorna stvarnost. Mi to sve shvaćamo kao samo po sebi razumljivo? No onaj čas kad čovjek počne misliti, ono postaje čudno. I što više o tom misli, tim čudnije postaje. To je ono što ja želim zahvatiti u svojim knjigama — tu začudnost najočitijih stvari. Stvarno će mi svaka radnja ili situacija moći poslužiti. Jer sve je uključeno u svemu. Čitava bi se knjiga dala napisati o šetnji od Piccadilly Circusa do Charing Crossa. Ili o meni i tebi ovdje na golemu brodu na Crvenom moru. Doista, ništa ne bi moglo biti čudnije, negoli to. Kad misliš na procese evolucije, ljudsku strpljivost i nadarenost, društvenu organizaciju koja nam je omogućila da budemo ovdje gdje ložači dobivaju kap od vrućine zbog nas, a parne turbine izvode pet tisuća okretaja u minuti, gdje je more modro, i gdje zrake svjetla ne obilaze oko zapreka, tako da postoji sjena, a sunce nas neprestano snabdijeva energijom da živimo i mislimo — kad misliš na sve to i na milijun drugih stvari, moraš uvidjeti da ništa ne bi moglo biti čudnije i da nijedna slika ne može biti dovoljno čudna da bi odgovarala stvarnosti.« »A ipak«, reče Elinor nakon duge šutnje, »ja bih željela da ti jednoga dana napišeš jednostavnu običnu pripovijest o mladu čovjeku i mladoj ženi koji se zaljubljuju, vjenčaju i nailaze na poteškoće, ali ih nadvladavaju i konačno se smire.« »A zašto ne i detektivski roman?« On se nasmija. No to što ne piše, pomisli on, takvu vrst pripovijesti bilo je možda zbog toga jer ne može. U umjetnosti postoje jednostavnosti koje su teže od najzbijenijih složenosti. On je mogao baratati složenostima kao ma tko drugi. No kad je došlo do jednostavnosti, njemu je nedostajalo dara — onoga dara koji dolazi iz srca, ne manje negoli iz glave, osjećaja, simpatija, intuicija, ne manje negoli iz analitičkog shvaćanja. Srce, srce, reče on u sebi. »Zar ne vidite, ni ne razumijete? Zar ste učinili svoja srca krutima?« Ni srca, ni razumijevanja. »... strašno koketna!« Poviče jedan od udvarača, kad se društvo pojavilo iza ugla tako da se moglo čuti. »Nisam!« odvrati mlada dama srdito. »Jeste!« povikaše oni svi zajedno. Bilo je to zajedničko udvaranje bockanjem.