bi i ludilo bilo bolje... dok god bi bilo bez Majke.
Smrt bi bila najbolja. Robert Rajvard je to znao; baš kao i Keti Mors. Setih
se revolvera. U burencetu je ostalo tane za mene, ali ni ono nije bilo rešenje.
Možda bi bilo da nisam čuo ono što je Majka rekla Džejkobsu: Bez smrti, bez
svetlosti, bez odmora.
Samo Veliki, rekla je.
U Ništavilu.
Kolena su mi popustila. Pao sam. Naslonio sam se na vrata. Tada sam se
onesvestio.
XIV
PROPRATNI EFEKTI
To se desilo pre tri godine. Živim u Kailui, nedaleko od brata Konrada. Lep je
to obalski grad na Velikom ostrvu. Moj stan je u Ulici Onijava, prilično daleko
od plaže, i još dalje od svakog prestiža. Prostran je i - za Havaje - jeftin.
Takođe je blizu Kuulej rouda, što je veoma važno. Psihijatrijski centar
Brendon L. Martin je na Kuulej roudu. Tamo je moj psihijatar otvorio radnju.
Edvard Brejtvejt kaže da ima četrdeset jednu, ali meni liči na
tridesetogodišnjaka. Izgleda da vam, kad napunite šezdeset jednu - što će mi
se desiti u avgustu, svaki muškarac ili žena između dvadeset pete i četrdeset
pete liči na tridesetogodišnjaka. Teško je uzeti ih za ozbiljno, ako su tek
napustili Strašne Dvadesete (takav vam je slučaj sa mnom), ali se stvarno
trudim s Brejtvejtom jer mi je dosta pomogao... iako su antidepresivi još
zaslužniji. Znam da ih neki ljudi ne vole. Tvrde da im pilule razvodnjavaju
misli i osećanja. Mogao bih da posvedočim da je to tačno.
Hvala bogu što je tačno.
S Edom sam se upoznao zahvaljujući Konu, koji je digao ruke od gitare za
ljubav atletike i od atletike za ljubav astronomije... iako je ostao monstrum u
odbojci i nije nimalo loš na teniskom terenu.
Doktoru Brejtvejtu ispričao sam sve o čemu ste dosad čitali. Naravno da
mi mnogo ne veruje. Ko bi mi pri zdravoj pameti poverovao? Sam čin
ispovedanja pružio mi je ogromno olakšanje! Pojedini delovi priče naterali su
ga da se zamisli, jer su bili proverljivi. Pastor Deni, na primer. Pretraga na
Guglu za tim imenom daće vam čak i danas gotovo milion rezultata. Proverite
sami, ako mi ne verujete. Postoje sumnje u verodostojnost nekih od njegovih
izlečenja, ali se to može reći čak i za papu Jovana Pavla, koji je navodno za
života izlečio francusku kaluđericu od Parkinsonove bolesti i Kostarikanku
od aneurizme šest nedelja nakon upokojavanja. (Opasan trik!) Ono što se
desilo velikom broju izlečenih Čarlijevom rukom - ono što su učinili sebi i
drugima - takođe je činjenica. Ed Brejtvejt veruje da sam utkao te činjenice u
svoju pripovest da bih joj dao prizvuk istinitosti. To mi je na prilično
nedvosmislen način saopštio prošle godine kad mi je citirao Junga: „U
duševnim bolnicama sede najveći svetski pripovedači.“
Ne sedim u ludnici. Posle seansi u Martinu mogu slobodno da se vratim u
moj tihi sunčani stan. Zahvalan sam zbog toga i činjenice da sam živ, zato što
veliki broj ljudi izlečenih rukom pastora Denija nije. Na desetine, možda i
stotine njih počinili su samoubistvo od leta 2014. do jeseni 2015. godine.
Teško je odrediti tačan broj. Ne mogu da ne zamišljam kako se bude u
drugom svetu, marširaju nagi ispod urlajućih zvezda, okruženi nemilosrdnim
i strašnim mravima-vojnicima. Izuzetno mi je drago što nisam među njima.
Mislim da je zahvalnost na životu, nezavisno od motiva, pouzdan pokazatelj
da je neko uspeo da sačuva zdrav razum. Nešto od mog zdravog razuma
zauvek je nestalo. Amputirano je, kao ruka ili noga, zbog onoga što sam video
u sobi gde je Meri Fej umrla. Naučio sam da živim s tom činjenicom.
Govorim pedeset minuta svakog utorka i četvrtka između dva i dva i
pedeset.
Još kako govorim.
Ujutru nakon oluje probudio sam se na kauču u predvorju odmarališta Kozja
planina. Lice me je bolelo, a bešika bila na rubu pucanja, međutim, nisam
imao želju da se olakšam u muškom toaletu preko puta restorana. Bio je pun
ogledala. Nisam želeo da vidim svoj odraz, ni slučajno.
Otišao sam napolje da mokrim i video slupana kolica za golf u podnožju
stepenica. Na sedištu i oskudnoj komandnoj tabli bilo je krvi. Spustio sam
pogled na košulju i video još krvi. Obrisao sam otečen nos i skinuo
prljavosmeđu krastu s prsta. Znači da sam vozio kolica za golf i da sam ih
slupao i ozledio lice, iako se ne sećam da sam to radio.
Nisam imao ni najmanju želju da se vratim u kolibicu pored Skajtopa.
Takva tvrdnja bila bi laž stoleća. Morao sam. Povratak u kolica za golf bio je
lakši deo posla. Vožnja niza stazu kroz šumu bila je znatno teži. Često sam se
zaustavljao da uklonim granje s puta. Svaki put mi je bilo sve teže da
nastavim. Nos me je boleo, a glava pucala.
Zatekao sam otvorena vrata na kolibici. Parkirao sam se. Stajao sam
pored kolica i trljao otečeni nos dok nije ponovo prokrvario. Dan je bio
sunčan i divan - oluja je sprala svu vrućinu i vlažnost - ali je soba iza
otvorenih vrata bila pećina senki.
Zalud se brineš, govorio sam sebi. Ništa se neće dogoditi. Gotovo je.
Samo, šta ako nije? Šta kao se nešto još događa?
Šta ako me ona čeka, spremna da posegne kandžom sastavljenom od lica?
Naterao sam sebe da se popnem uz stepenice. Savlađivao sam jednu po
jednu. Vrana je oštro zagraktala iz šume iza mene. Trgnuo sam se, vrisnuo i
pokrio glavu rukama. Samo me je izvesnost da će me soba u kojoj je Meri Fej
umrla progoniti do kraja života, ako je sad ne vidim, sprečila da pobegnem.
Nije bilo pulsirajuće gnusobe s jednim crnim okom. Čarlijev Omega
Pacijent ležao je tamo gde sam ga poslednji put video, s dve rupe od metka na
spavaćici i još dve na pokrivaču oko bokova. Usta su joj bila otvorena, ali od
groznog crnog izbačenog oblika nije bilo ni traga ni glasa. Nisam ni pokušao
da kažem sebi da je sve to bio samo plod moje mašte. Znao sam istinu.
Tamna i neupadljiva metalna traka okruživala joj je čelo.
Džejkobsov položaj se promenio. Više nije ležao postrance pored kreveta
s podignutim kolenima. Sedeo je, na drugoj strani sobe, naslonjen na orman.
Prva misao mi je bila da nije umro, već da je proživljeni užas izazvao još jedan
šlog, koji ga nije odmah usmrtio. Došao je sebi, dopuzao do ormana i umro.
Tako je moglo biti da nije držao revolver u ruci.
Dugo sam ga, mršteći se, posmatrao. Pokušavao sam da se setim. Nisam
mogao. Odbio sam ponudu Eda Brejtvejta da me hipnotiše kako bi mi
pomogao da oslobodim blokirana sećanja. Odbio sam delimično iz straha da
će hipnoza osloboditi tamne oblasti mog uma, ali uglavnom zato što sam
znao šta se dogodilo.
Okrenuo sam leđa Čarlijevom lešu (s izrazom najcrnjeg užasa zauvek
okamenjenom na licu) i pogledao Meri Fej. Ispalio sam pet hitaca iz
revolvera. Bio sam siguran u to. Samo četiri metka su je pogodila. Jedan je
promašio, što nije iznenađujuće kad se uzme u obzir moje duševno stanje u
tom trenutku. Podigao sam pogled ka zidu i ugledao dve rupe od metka.
Da li sam prošle večeri otišao u odmaralište da bih se odmah zatim vratio
ovamo? Moguće je, ali ne verujem da bih došao ovamo, čak i ako nisam u
potpunosti vladao sobom. Ne, namestio sam ovu scenu, pre polaska. Tek tada
sam se vratio, slupao kolica za golf, oteturao se uz stepenice i zaspao u
predvorju.
Čarli nije otpuzao na drugi kraj prostorije; ja sam ga tamo odvukao. Ja
sam ga uspravio uz orman, gurnuo pištolj u desnicu i ispalio hitac u zid.
Panduri koji budu otkrili ovu bizarnu scenu možda neće ni tražiti tragove
barutnih gasova na Čarlijevoj ruci. Pronaći će ih, ukoliko ih potraže.
Hteo sam da pokrijem lice Meri Fej. Nisam to učinio zato što je sve
moralo biti ostavljeno u zatečenom stanju. Zadržao sam se još malo, iako
sam više od svega želeo da pobegnem iz sobe pune senki. Kleknuo sam pored
moje stare mirodije i pomilovao tanušni zglob.
„Trebalo je da se zaustaviš, Čarli“, rekao sam. „Odavno je trebalo da se
zaustaviš.“
Ali da li je to mogao učiniti? Voleo bih da sam mogao reći da jeste jer bi mi
to omogućilo da prebacim krivicu na njega. Iskrenost je zahtevala da krivim
sebe, zato što se ni ja nisam zaustavio. Radoznalost je grozna, ali je ljudska.
Tako je ljudska.
„Nisam bio na tom mestu“, rekao sam doktoru Brejtvejtu. „Tako sam odlučio.
Samo jedna osoba mogla je tvrditi suprotno.“
„Bolničarka“, reče Ed. „Dženi Noulton.“
„Mislio sam da neće imati izbora osim da mi pomogne. Morali smo da
pomognemo jedno drugom. Najbolji način za to bio je da kažemo da smo
zajedno otišli s Kozje planine kad je Džejkobs počeo da bunca o isključenju
sistema za održavanje života Meri Fej. Bio sam siguran da će Dženi podržati
moju priču da bi osigurala moje ćutanje o njenoj ulozi u tragičnom događaju.
Nisam imao njen broj mobilnog, ali znao sam da će ga Džejkobs imati. Našao
sam njegov adresar u Apartmanu Kuper. Njen broj je bio u njemu. Pozvao
sam ga i dobio govornu poštu. Rekao sam joj da me nazove. I Astridin broj bio
je u imeniku. Pozvao sam je.“
„I ponovo dobio govornu poštu.“
„Da.“ Pokrio sam lice rukama. Astridini dani odgovaranja na telefonske
pozive bili su odbrojani. „Da, tako je bilo.“
Evo šta se dogodilo. Dženi se kolicima za golf dovezla do odmarališta.
Prebacila se u Subaru i odvezla do Maunt Dezert Ajlanda. Htela je samo jedno,
da što pre nađe mir u svom domu, pored Astrid. Ova ju je čekala. Njihovi
leševi pronađeni su pored ulaznih vrata. Astrid je zarila mesarski nož u
partnerkino grlo, čim je Dženi prešla preko praga. Zatim je istim nožem
presekla vene. Zasekla ih je ukoso, što nije najbolja tehnika... ali je oštrica
doprla sve do kostiju. Zamišljam kako prvo Dženin telefon zvoni u tašni, a
zatim Astridin na kuhinjskoj radnoj površini, ispod stalka s noževima, dok
one leže u baricama osušene krvi. Zamišljam ih, iako to ne želim.
Nisu svi ljudi koje je Džejkobs izlečio podigli ruku na sebe, u sledeće dve
godine, ali veliki broj jeste. Nisu svi poveli voljene sa sobom, ali preko
pedeset njih jeste. Saznao sam to zahvaljujući istraživanjima obavljenim uz
pomoć Eda Brejtvejta. Psihijatar se trudio da neobične rezultate pripiše
slučajnom spletu okolnosti. Nije bio u potpunosti uspešan. To mu nije
smetalo da žustro opovrgava moj zaključak donet na osnovu ove parade
ludila, samoubistava i ubistava: Majka traži žrtve.
Patriša Farmingdejl, dama koja je sipala so u svoje oči, povratila je
dovoljno vida da udavi starog oca u postelji pre nego što je prosula sebi
mozak muževljevim rugerom. Zemljožder, Emil Klajn, upucao je suprugu i
sina, posuo se gorivom za kosilicu u garaži i kresnuo šibicu. Alis Adams -
izlečena od raka pod šatrom u Klivlandu - ušla je u bakalnicu s dečkovom
automatskom puškom. Pokosila je troje ljudi koji su se u njoj zatekli. Kad je
ispraznila šaržer, potegla je tridesetosmicu skraćene cevi i ispalila hitac u
gornji deo usne duplje. Margaret Tremejn, jedna od izlečenih u San Dijegu
(Kronova bolest), bacila je sinčića s balkona stana na devetom spratu i
skočila za njim. Svedoci tvrde da nije ni pisnula pre no što je tresnula o
pločnik.
U tom društvu je i Al Stemper. Verovatno znate njegovu sudbinu; kako ste
mogli da propustite vrišteće naslove u tabloidima? Pozvao je obe bivše
supruge na večeru. Jedna od njih - čini mi se druga - zaglavila se u saobraćaju
i zakasnila. Pokazalo se da je imala sreće. Ušla je na otvorena vrata
Stemperove kuće u Vestčesteru i otkrila Ženu Broj Jedan vezanu za stolicu u
trpezariji, s razmrskanim temenom. Bivši prvi glas Vo-Lajtsa izjurio je iz
kuhinje, mašući bejzbol palicom s tragovima krvi i kose. Žena Broj Dva je
vrišteći pobegla iz kuće. Stemper je potrčao za njom. Pao je nasred ulice.
Umro je od srčanog udara. Ovo poslednje nikog nije iznenadilo. Bio je veoma
debeo.
Siguran sam da nisam pronašao sve slučajeve, razbacane po čitavoj zemlji
i sahranjene u poplavi besmislenog nasilja koje se sve snažnije nametalo kao
sastavni deo američke svakodnevice. Bri je mogla da pronađe još sličnih
slučajeva, ali mi ne bi pomogla i da je neudata živela u Koloradu. Bri Donlin
Hjuz nije htela da ima nikakve veze sa mnom. U potpunosti je razumem.
Hju je, uoči prošlogodišnjeg Božića, telefonirao Brijinoj majci. Zamolio ju
je da svrati do njegove kancelarije u glavnoj kući. Rekao je da ima iznenađenje
za nju. I imao ga je. Udavio je staru ljubav kablom stone lampe. Odneo je njeno
telo u garažu i posadio na suvozačevo sedište starog linkoln kontinentala.
Seo je za volan i startovao motor. Našao je dobar rok na radiju. Ugušio se
izduvnim gasovima.
Bri je znala da sam je slagao... kad sam obećao da ću se držati podalje od
Džejkobsa.
„Pretpostavimo da je sve to istina“, rekao je Ed Brejtvejt, na jednoj od
skorašnjih seansi.
„Stvarno hrabro od tebe.“
Osmehnuo se, ali nije skrenuo s teme. „To još ne znači da je vizija
paklenog zagrobnog života koja ti se ukazala istinita. Znam da te još progoni,
Džejmi, ali razmisli o svim ljudima - ne zaboravi Jovana sa Patmosa, pisca
Otkrivenja - koji su imali vizije raja i pakla. Starci... starice... čak i deca su
tvrdili da su zavirili iza vela. Raj je stvaran - osnovna je poruka vizija
zagrobnog života deteta koje je zamalo umrlo u četvrtoj...“
„Koltona Berpa“, rekao sam. „Pročitao sam je. Klinac pominje konjića kog
samo Isus sme da jaše.“
„Šali se ti, koliko god hoćeš“, reče Brejtvejt, sležući ramenima. „Lako je
zbijati šalu na račun toga... ali Berpo je sreo i pobačenu sestru o kojoj ništa
nije znao. I to je provereni podatak. Kao i sva ubistva koja se završe
samoubistvom počinioca.“
„Takvih slučajeva ima mnogo, ali je Kolton upoznao samo jednu pobačenu
sestru“, rekao sam. „Razlika je u kvantitetu. To mi je poznato, iako nikad
nisam učio statistiku.“
„Sa zadovoljstvom ću pretpostaviti da je dečakova vizija zagrobnog života
netačna, zato što to osnažuje moju tezu da je tvoja vizija - sterilni grad,
mravolika stvorenja, nebo od crnog papira - jednako netačna. Shvataš na šta
ciljam, zar ne?“
„Shvatam. I voleo bih da kupim tu priču.“
Naravno da bih je kupio. Svako bi. Zato što smrt čeka svakog muškarca i
ženu, a pomisao na odlazak na mesto koje sam video ne samo da baca
duboku sen preko mog života već ga čini i krhkim i bezvrednim. To se ne
odnosi samo na moj već i na svačiji život. Stoga sam se čvrsto držao jedne
misli. Postala je moja mantra, prvo što sam govorio sebi ujutru, i poslednje
uveče.
Majka je lagala.
Majka je lagala.
Majka je lagala.
Ponekad sam bio na pragu verovanja u nju... ali mi zbog nekih razloga to
nije uspevalo.
Bilo je znakova.
Pre povratka u Nederland - gde ću otkriti da je Hju oduzeo sebi život, nakon
što je ubio Brijinu majku - odvezao sam se do rodne kuće u Harlouu. Učinio
sam to iz dva razloga. Policija je posle otkrića Džejkobsovog tela mogla da me
potraži da bi me pitala šta sam radio u Mejnu. To je moglo biti važno (iako
nisu kontaktirali sa mnom), ali je nešto drugo bilo još važnije. Tragao sam za
utehom na poznatom mestu i među ljudima koje volim.
Nisam je dobio.
Sećate li se Kare Lin, zar ne? Moje praunučice? One koju sam nosio na
zabavi na Dan rada 2013. godine sve dok mi nije zaspala na ramenu? One što
mi je pružala ručice kad god bih joj se približio? Kad sam ušao u rodnu kuću,
Kara Lin je bila između majke i oca. Sedela je na staromodnoj visokoj stolici,
gde sam verovatno i ja nekada sedeo. Zavrištala je kad me je videla. Bacala se
s jedne na drugu stranu tako snažno da bi pala na pod da je otac nije uhvatio.
Zaronila je lice u njegove grudi, vrišteći iz sveg glasa. Prestala je tek kad me je
njen deda Teri izveo na verandu.
„Šta se dešava, dođavola?“, pitao je u pokušaju da okrene sve na šalu.
„Prošli put nije se odvajala od tebe.“
„Ne znam“, rekao sam, iako sam znao. Nadao sam da ću ostati jednu-dve
noći, da ću upiti normalnost kao što vampir sisa krv, ali to nije bilo moguće.
Nisam znao šta je Kara Lin osetila u meni, ali nisam hteo da gledam njeno
majušno prestrašeno lice.
Rekao sam Teriju da sam svratio samo da bih ih pozdravio i da ne mogu
ostati na večeri zato što žurim na avion u Portlandu. Bio sam u Luistonu da
bih čuo bend na koji mi je Norm Irving skrenuo pažnju. Rekao je da misli da
imaju potencijala za nacionalnu scenu.
„I imaju li ga?“, pitao je.
„Ne. Biće i ostaće lokalna atrakcija.“ Bacio sam zabrinut pogled na sat.
„Pusti avion“, reče Teri. „Biće drugih. Uđi i jedi s porodicom, braco. Kara
će se smiriti.“
Nisam verovao u to.
Rekao sam Teriju da imam snimanje u Vučjoj čeljusti koje ne smem da
propustim i da ću svratiti drugi put. Čvrsto sam ga zagrlio kad je raširio ruke.
Znao sam da ga neću ponovo videti. Tad još nisam čuo za ubistva i
samoubistva, ali sam znao da nosim nešto otrovno u sebi i da se toga neću
otresti do kraja života. Poslednje što sam hteo bilo je da inficiram tim zlom
ljude koje volim.
Na putu do iznajmljenih kola zaustavio sam se i pogledao na zemljani
pojas između travnjaka i Metodističkog puta. Kolovoz je bio odavno
asfaltiran, ali je traka zemlje izgledala isto kao kad sam se na njoj igrao
plastičnim vojnicima koje mi je sestra poklonila za šesti rođendan.
Klečao sam tamo igrajući se njima u jesen 1962. godine, kad je senka
popala po meni.
Odonda me nije napuštala.
„Jesi li nekog ubio?“
Ed Brejtvejt postavio mi je to pitanje nekoliko puta. Ta tehnika se, ako se
ne varam, zove periodično ponavljanje. Uvek bih se osmehnuo i rekao ne.
Istina je da sam ispalio četiri metka u sirotu Meri Fej, ali ona je već bila
mrtva. Čarls Džejkobs umro je od poslednjeg, kataklizmičkog šloga. Da se nije
desio tog dana, dogodio bi se nekog drugog, verovatno pre kraja godine.
„Očigledno je da nisi počinio samoubistvo“, nastavio je Ed, smeškajući se.
„Izuzev ako nisi plod moje mašte, zar ne.“
„Nisam.“
„Nemaš taj impuls!“
„Nemam.“
„Nema ni teoretske mogućnosti da učiniš tako nešto? One koja ti se
prikrada u noćnim časovima, kad ne možeš da zaspiš?“
„Nema.“
Moj život je daleko od srećnog, ali hodam po čvrstom tlu, zahvaljujući
antidepresivima. Samoubistvo nije na vidiku. Kad pomislim na ono šta me
možda čeka nakon smrti, želim da živim što je duže moguće. Verujem - s
pravom ili bez njega - da imam dosta toga da okajem. Zbog toga još
pokušavam da budem dobročinitelj. Kuvam u Harbor hausu, narodnoj kuhinji
u Ulici Aupupu. Dva dana nedeljno pomažem u Gudvilu na Keolu drajvu, pored
pekare Nen Gos. Mrtvac ne može da okajava grehe.
„Reci mi, Džejmi - zašto ne osećaš želju da skočiš preko litice, poput
ostalih leminga? Zašto si imun na samoubilački poriv?“
Samo sam se osmehnuo i slegnuo ramenima. Mogao sam da mu kažem,
ali ne mi bi verovao. Meri Fej je predstavljala Majčina vrata u naš svet, ali sam
ja bio njihov ključ. Ubijanjem leša nisam ništa ubio - niti besmrtni entitet
poput Majke može biti ubijen - ali sam zatvorio vrata kad sam ispalio tanad.
Rekao sam ne, ne samo ustima. Ako bih rekao psihijatru da me neki entitet s
onog sveta, jedan od Velikih, zbog tog ne čuva za neki konačni i apokaliptični
čin osvete, pomenuti doktor nesumnjivo bi razmislio o mojoj trajnoj i
prisilnoj hospitalizaciji. Nisam to hteo, jer sam imao drugu, mnogo važniju
dužnost od pomaganja u Harbor hausu ili sortiranja odeće u Gudvilu.
Na kraju svakog razgovora s Edom plaćao sam čekom na šalteru. Bio sam u
mogućnosti da to priuštim, zato što je samouki rok gitarista, koji je
uznapredovao do položaja inženjera zvuka, postao bogat čovek. Ironično, zar
ne? Hju Jejts je umro bez potomaka i ostavio priličnu sumu (imetak svog oca,
dede i pradede) za sobom. Bilo je i manjih zaveštanja, uključujući darove u
gotovom Malkomu Mukiju Makdonaldu i Hilari Kac (iliti Pagan Staršajn).
Veliki deo imetka pripao je meni i Džordžiji Donlin.
Zbog Džordžijine smrti od Hjuove ruke, to zaveštanje moglo je veštim
advokatima podariti dvadeset godina masnih honorara. Otimačina je izostala
zato što niko nije bio raspoložen za nju (ja svakako nisam bio). Hjuovi
advokati stupili su u kontakt sa Bri. Rekli su joj da ima pravni osnov na
nasledstvo, pošto je preminula naslednica bila njena majka.
Smo što Bri nije htela novac. Advokat zadužen za moj deo nasledstva
rekao mi je da je Bri tvrdila da je Hjuov imetak prljav. Možda i jeste, ali ja
nisam imao problema da prihvatim moj deo. Delimično zato što nisam igrao
nikakvu ulogu u Hjuovom izlečenju, a najviše zato što sam se smatrao
prljavim i mislio da je bolje biti prljav i zbrinut nego siromašan. Ne znam šta
se desilo s nekoliko miliona namenjenih Džordžiji i nisam želeo da saznam.
Previše znanja nije dobro za čoveka. Sad to znam.
Dva puta nedeljno završio bih razgovor, platio račun i izašao iz ordinacije
Eda Brejtvejta. Našao bih se na širokom, tepisima zastrtom hodniku
opkoljenom kancelarijama. Skretanje desno vratilo bi me u predvorje, a
odatle na Kuulej roud. Nisam skrenuo desno, već levo. Eda sam pronašao
pukom srećom. U Psihijatrijski centar Brendon L. Martin prvi put sam došao
zbog drugog posla.
Prošao sam hodnikom i mirišljavim, divno održavanim vrtom, zelenim
srcem velike ustanove. U njemu su sedeli pacijenti, uživajući u blagotvornom
havajskom suncu. Veliki broj ih je bio lepo odeven. Neki su bili u pidžamama i
spavaćicama, dok je nekolicina (verovatno novodošlih) nosila bolničke
haljine. Neki su pričali s drugim pacijentima ili nevidljivim sagovornicima.
Drugi su samo sedeli i posmatrali drveće i cveće tupim drogiranim
pogledima. Dvoje ili troje pratili su čuvari da ne bi povredili sebe ili druge.
Čuvari su me obično pozdravljali i oslovljavali po imenu u prolazu. Dobro su
me poznavali.
Na drugoj strani atrijuma pod vedrim nebom nalazio se Kozgrouv hol,
jedna od tri zgrade za smeštaj pacijenata. Druge dve ugošćavale su one koji
neće dugo ostati, većinom ljude s problemima zavisnosti. Oni su se obično
zadržavali dvadeset jedan dan. U Kozgrouvu su boravili oni čiji problemi su
se duže rešavali, ako bi se ikad i rešili.
Hodnik u Kozgrouvu, baš kao i onaj u glavnoj zgradi, bio je širok i zastrt
tepisima. Na zidovima nije bilo slika. Niti se u njemu mogla čuti neupadljiva
muzička kulisa. Ukinuta je zato što su se neki pacijenti žalili da iz razglasa
čuju glasove kako mrmljaju opscenosti ili izdaju zlokobna naređenja. Vrata
nekih apartmana u hodniku glavne zgrade bila su otvorena. Ovde su sva vrata
bila zatvorena. Moj brat Konrad boravio je već tri godine u Kozgrouvholu.
Uprava ustanove i psihijatar zadužen za njegov slučaj hteli su da ga premeste
u ustanovu za stalni nadzor. Preporučili su mi Aloha Vilidž na Mauiju. Nisam
to dozvolio. U Kailuu sam ga posećivao posle seansi s Edom. Hjuova
velikodušnost mi je omogućila da uredno izmirujem bolničke troškove.
Moram priznati da hodanje hodnikom Kozgrouva predstavlja ozbiljno
iskušenje.
Pokušavam da hodam pogleda uprtog u stopala. Mogu to, zato što znam
da od vrata atrijuma do Konovog apartmana imaju tačno sto četrdeset dve
stepenice. Ne uspevam uvek - ponekad čujem glas koji šapuće moje ime - ali
uglavnom istrajavam.
Sećate li se Konovog partnera, zar ne? Zgodnog daše iz botaničkog
odeljenja Univerziteta Havaji? Nisam ga imenovao tada, a neću ni sada, iako
bih to učinio da je ikad posetio Konija. Nije. Siguran sam da će vam, ako ga
pitate, reći: Zašto bih, za ime božje, hteo da posetim tipa koji je hteo da me
ubije?
Iz dva razloga.
Prvi je što Kon nije bio pri sebi... nije vladao sobom. Moj brat je, nakon što
je udario partnera po glavi lampom, utrčao u kupatilo, zaključao vrata i
progutao šaku tableta valijuma - manju šaku. Kad je Botanički Dečko došao
sebi (s krvavim skalpom koji je valjalo zašiti, ali inače bez težih posledica),
pozvao je 911. Policija je stigla i provalila vrata kupatila. Obeznanjeni Kon
hrkao je u kadi. Bolničari iz hitne pomoći su ga pregledali. Nisu ni pokušali da
mu ispumpaju stomak.
Drugi razlog bio je taj da se Kon nije mnogo potrudio da ubije Botaničkog
Dečka ili sebe. To je logično. Džejkobs je njega izlečio među prvima, ako ne i
prvog. Čarli mi je, kad je napustio Harlou, rekao da je Kon gotovo sigurno
izlečio samog sebe. Ostatak je bio trik, obmana. Reč je o veštini koju
pokušavaju da nam usade u bogosloviji, rekao mi je. Uvek sam bio dobar u tome.
Samo što je lagao. Izlečenje je bilo stvarno, kao i Konovo sadašnje stanje
polukatatonije. Sad to znam. Čarli je mene nasankao, ne jednom, već mnogo
puta. A opet - broj svoje blagoslove, zar ne? Konrad Morton imao je mnogo
lepih godina posmatranja zvezda pre no što sam probudio Majku. Za njega
ima nade. Naposletku, igra tenis (iako nikad ne progovara). Već sam
napomenuo da je pravi monstrum u odbojci. Doktor kaže da pokazuje sve
izraženije spoljne odgovore (ma šta to bilo kad je kod kuće). Bolničarke i
bolničari sve ređe ga zatiču kako stoji u ćošku i nežno udara glavom o zid. Ed
Brejtvejt kaže da bi Konrad s vremenom mogao da se u potpunosti oporavi,
da bi mogao da oživi. Dopada mi se da verujem da hoće. Ljudi kažu da, gde
ima života, ima i nade. Ne sporim to, ali verujem i u suprotno.
Ima nade, zbog toga živim.
Dva puta nedeljno, nakon razgovora s Edom, sedim u dnevnoj sobi
bratovljevog apartmana i nastavljam da govorim. Nešto od onog što sam mu
rekao jeste stvarno - tuča u Harbor hausu koja je izazvala dolazak policije,
velika pošiljka skoro nove odeće u Gudvilu, moja odluka da konačno
odgledam svih pet sezona Doušnika16 - dok je nešto izmišljeno, kao ženska s
kojom se navodno viđam, kelnerica u pekari Nen Gos, i dugi razgovori
Skajpom s Terijem. Pomažem se maštom zato što su naši razgovori
monolozi, umesto dijaloga. Moj stvarni život jednostavno nije dovoljan zato
što je ovih dana oskudno namešten, kao jeftina hotelska soba.
Na kraju mu uvek kažem da je previše mršav, da bi morao da jede više i da
ga volim.
Svaki put ga pitam: „Voliš li me, Kone?“
Dosad mi nije odgovorio, ali se ponekad slabašno osmehne. I to je neki
odgovor, zar ne?
Poseta se zaršava u četiri. Vraćam se istim putem. Silazim do atrijuma, u kom
senke - palmi, avokada i velikog kvrgavog banjana u centru - bivaju sve duže.
Brojim korake i merkam vrata ispred sebe. Pogled mi je čvrsto uprt u
tepih. Izuzev ako ne čujem glas koji šapuće moje ime.
Ponekad uspevam da ga zanemarim.
Ponekad ne mogu.
Ponekad podignem pogled, uprkos svemu, i vidim kako bolnički zid,
obojen pastelnožutom bojom, biva zamenjen sivim kamenjem spojenim
drevnim malterom i pokrivenim bršljanom. Bršljan je mrtav, a grane liče na
raširene skeletne šake. Vratanca u zidu su skrivena. Astrid je imala pravo
povodom toga. Iza njih dopire glas. Provlači se kroz drevnu zarđalu
ključaonicu.
Odlučno koračam. Kako i ne bih. Nezamislivi užasi čekaju na drugoj strani
tih vrata. Ne samo zemlja smrti već i zemlja iza smrti, mesto puno luđačkih
boja, mahnite geometrije i bezdanih ponora gde Veliki žive svoje beskrajne
tuđinske živote i misle svoje beskrajne zle misli.
Ništavilo je iza tih vrata.
Nastavljam da hodam misleći o kupletu iz Brijinog poslednjeg imejla: Ni
mrtvi ne mogu počivati večno. Čak i smrt može umreti, usred neznanih eona.
Džejmi, glas starice mi šapće kroz ključaonicu vrata koja samo ja vidim.
Hodi. Hodi k meni i živi večno.
Ne, govorim joj, baš kao što sam joj rekao u mojoj viziji. Ne.
I... zasad, sve je u redu. Ali nešto će se desiti. Nešto se uvek desi. I kad se
desi...
Doći ću k Majci.
Šesti april 2013. godine - dvadeset sedmi decembar 2013. godine
BELEŠKA AUTORA
ČAK VERIL je moj agent. Prodao je ovu knjigu i obezbedio pomoć i utehu na
putu njenog nastanka.
NEN GREJAM je uređivala knjigu oštrim okom i još oštrijom plavom
olovkom.
RAS DOR, moj neumorni istraživač, pravovremeno me je snabdeo
neophodnim podacima. Ako sam nešto zajebao, učinio sam to zato što nešto
nisam razumeo. U takvim slučajevima krivite mene, a ne njega.
SUZAN MOLDAU prihvatala je sve pozive, čak i kad sam bio neviđen
davež. Neprestano me je hrabrila.
MARŠA DEFILIPO i DŽULI JUDŽLI vodile su računa o mom stvarnom svetu
da bih mogao živeti u izmaštanom.
TABITA KING, moja supruga i najbolji kritičar, ukazivala je na slabija
mesta, nagoneći me da ih osnažim. To sam i činio. Najbolje što sam mogao.
Neviđeno je volim.
Zahvaljujem se svima vama, a naročito ROK BOTOM RIMAJNDERIMA, koji
su me 1992. godine naučili da nikad nisi prestar za rokenrol i nagnali me da
treskam nogom uz In the Midnight Hour. U E-duru. Sva ta sranja počinju iz E.
Bangor, Mejn
1 Petticoat Junction - američka humoristička serija prikazivana na CBS-u od
1963. do 1970. godine. (Prim, prev.)
2 The Virginian - američka vestern serija emitovana od 1962. do 1971.
godine. (Prim, prev.)
3 Fantasy Records - američka muzička kompanija osnovana u San Francisku
1949. godine. (Prim, prev.)
4 Heathers - film iz 1988. godine, kod nas poznat i kao Smrtonosna
privlačnost. (Prim, prev.)
5 Sooners - nadimak naseljenika s juga Sjedinjenih Američkih Država koji su
zaposeli neraspoređenu zemlju u današnjoj državi Oklahomi pre no što ju je
predsednik Gruver Klivland proglasio otvorenom za naseljavanje drugog
marta 1889. godine. Suners je postao nadimak fudbalskog tima Univerziteta
Oklahoma i čitave države Oklahoma. (Prim, prev.)
6 Sam Spade je izmišljeni privatni detektiv, junak romana Dašijela Hameta
Malteški soko (objavljenog 1930. godine). (Prim, prev.)
7 WebMD - sajt sa medicinskim informacijama. (Prim, prev.)
8 Mr. Toad ili Toad Hall jedan je od glavnih likova romana Vetar u vrbaku
(Wind in the Willows) Keneta Grejama. (Prim, prev.)
9 U originalu BYOB - što je skraćenica za donesi svoju bocu/pivo. (Prim,
prev.)
10 U originalu Life magazine, preveden na srpski da bi se postigao efekat igre
rečima. (Prim, prev.)
11 Eleanor Hibbert (1906-1993): Victoria Holt je jedan od pseudonima ove
engleske spisateljice. Napisala je više od 200 romana različitih žanrova.
Knjige iz svakog žanra potpisivala je različitim pseudonimom. Viktorija Holt
bila je zadužena za pisanje gotskih ljubavnih romana. (Prim, prev.)
12 Sedamdeset šest trombona je noseća pesma u muzičkom komadu The
Music Men iz 1957. godine. Hju poručuje svom dugogodišnjem (mlađem)
saradniku da puni sedamdeset šest godina. (Prim, prev.)
13 U originalu The Monkey’s Paw, kratka priča pisca V. V. Džejkobsa, prvi put
objavljena u Engleskoj 1902. godine. (Prim, prev.)
14 U originalu Whistle and I’ll Come to You, My Lad, priča pisca M. R. Džejmsa
iz 1904. godine. (Prim, prev)
15 Iz pesme Edgara Alana Poa Heleni, u prevodu Kolje Mićevića. (Prim, prev.)
16 U originalu The Wire - HBO serija koja se emitovala 2002-2008. godine.
(Prim, prev.)