The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-01-11 11:38:41

Budenje - Stephen King

Budenje - Stephen King

„Naravno.“
„... a zatim kodein. On mi nije odgovarao. Počeo sam da obogaćujem sirup
pilulama. Terpin hidratom. Jesi li čuo za njega?“
„Da li se šališ? Na ulici taj napitak zovu vojničkim džinom.“
„Noga mi je zarasla, ali nikad neće biti kako valja. Svirao sam u bendu
zvanom Andersonvilski rokeri ili su možda već promenili ime u Džordžija
Džajantse, kad me je neki tip upoznao s hidrokodonom. Bio je to veliki korak
u dobrom pravcu kad je reč o kontroli bola. Stvarno želiš da čuješ ovu priču?“
„Naravno.“
Slegnuo sam ramenima, kao da mi to nije važno. Pokazalo se da ispovest
ima terapeutsko dejstvo. Nikome nisam govorio o svojim problemima s
drogom pre tog dana u Džejkobsovoj kući na točkovima. U bendovima gde
sam svirao svi su slegali ramenima i okretali glavu na drugu stranu. Tako je
bilo dok god sam se pojavljivao u dogovoreno vreme i dok god sam
isporučivao akorde In the Midnight Hour - koji, verujete mi na reč, nisu
raketna fizika.
„To je još jedan sirup za kašalj. Jači je od terpin hidrata, ali samo ako znaš
kako da dopreš do onoga što je dobro. Moraš da vežeš kanap o grlić boce i da
je zavrtiš kao što plešu mevlevije. Centrifugalna sila odvaja sirup u tri sloja.
Ono što valja - hidrokodon - u sredini je. Isisaš ga slamčicom.“
„Fascinantno.“
Ne baš, pomislio sam. „Posle izvesnog vremena zbog bolova sam počeo da
ubrizgavam morfijum. Nedugo potom otkrio sam da upola jeftiniji heroin
ima isti učinak.“ Osmehnuo sam se. „Znaš, postoji berza droga. Heroinu je
žešće opala cena kad su svi počeli da koriste rok kokain.“
„Noga ti dobro izgleda“, rekao je brižnim tonom. „Imaš gadan ožiljak.
Mišići su ti oslabili, ali ne previše. Doktor te je valjano skrpio.“
„Mogu da hodam. Pokušaj da tri sata svake noći stojiš na nozi punoj
metalnih kopči i šrafova, pod vrelim reflektorima s pet kila teškom gitarom o
ramenu. Pridikuj mi koliko god hoćeš. Prihvatio si me kad sam posrnuo.
Pretpostavljam da ti toliko dugujem, ali ne govori mi o bolu. Niko ne može da
zna kakav je ako ga ne doživi.“
Klimnuo je. „Mogu da shvatim tako nešto... kao neko ko je pretrpeo...
gubitke. Reći ću ti nešto što već znaš, duboko u sebi. Tvoj mozak te boli i
svaljuje krivicu na nogu. Mozgovi su vešti u tako nečemu.“
Vratio je bočicu u džep (s velikim žaljenjem sam gledao kako nestaje u
njemu). Nagnuo se napred, gledajući me u oči. „Ali verujem da mogu da se
pobrinem za tebe električnim tretmanom. Ništa ti ne garantujem. Tretman
možda neće zauvek potisnuti mentalnu žudnju, ali verujem da ti mogu
ponuditi ono što igrači američkog fudbala zovu prostorom za trčanje.“
„Pretpostavljam da nameravaš da me izlečiš, kao Konija. Kad ga je onaj
klinac udario štapom za skijanje.“


Izgledao je iznenađeno. Nasmejao se. „Nisi to zaboravio.“
„Naravno da nisam! Kako bih mogao?“ Nisam zaboravio kako je Kon
odbio da krene sa mnom da vidi Džejkobsa posle Strašne propovedi. To se
nije moglo porediti s Petrovim odricanjem od Isusa, ali je bilo prilično slično.
„To je u najboljem slučaju bilo sumnjivo izlečenje, Džejmi. Najverovatnije
se radilo o placebo efektu. Nudim ti pravo izlečenje, ono što će - kako verujem
- bolni proces skidanja s droga učiniti izlišnim.“
„Pa naravno da ćeš to reći, zar ne?“
„Sudiš me po mom scenskom liku. To što si video na vašaru samo je
scenski lik. Pokušavam da govorim istinu kad ne nosim odelo za nastup da
bih zaradio za život. I na poslu uglavnom govorim istinu. Ta fotografija
oboriće s nogu prijateljice gospođice Keti Mors.“
„Hoće“, rekao sam. „U sledeće dve godine. Manje-više.“
„Prestani da vrdaš i odgovori na moje pitanje. Želiš li da ti bude bolje?“
Setio sam se postskriptuma iz poruke Kelija van Dorna, pronađene ispod
vrata. Za godinu dana završićeš u zatvoru, ako se ne očistiš, napisao mi je. I to
ako budem imao sreće.
„Očistio sam se pre tri godine.“ To je bila neka vrsta istine, iako sam
uistinu bio na marihuanskoj podršci. „Ozbiljno sam se trudio. Trpeo sam
drhtavicu, znojenje, trzanje i žitki proliv. Noga mi je pravila velike probleme.
Teško sam hramao zbog oštećenih nerva.“
„Verujem da bih i to mogao da sredim.“
„Šta si ti, neki čudotvorac? Stvarno želiš da verujem u to?“
Ustao je s tepiha pored kreveta. „Zasad je dosta. Moraš da spavaš. Još si
daleko od oporavka.“
„U tom slučaju daj mi nešto što će mi pomoći da se oporavim.“
Dao mi je još malo čarobnog praha, bez roptanja. Pomogao mi je, ali
nedovoljno. Te godine samo mi je igla pomagala. Nije bilo drugog načina. To
sranje ne može da nestane kao odneto čarobnim štapićem.
Tako sam barem mislio.

Najveći deo nedelje proveo sam u kući na točkovima. Živeo sam od supe,
sendviča i nazalnih doza heroina, dovoljnih da spreče najgoru drhtavicu.
Doneo je moju gitaru i torbu iz garderobe na autobuskoj stanici. U njoj sam
čuvao rezervni pribor. Nisam ga našao kad sam ga potražio (druge noći, dok
je zabavljao mase Munjevitim portretima). Molio sam ga da mi ga vrati,
zajedno s heroinom, da bih ga skuvao i propisno se uradio.

„Ne“, rekao je. „Ako želiš da gađaš venu...“
„Samo bih se bocnuo!“
Ošinuo me je nemoj, molim te pogledom. „Ukoliko to želiš, moraćeš sam da
pronađeš neophodan pribor. Ako se večeras još ne osećaš dovoljno dobro za


takav poduhvat, osećaćeš se sutra. Siguran sam da ćeš na vašaru brzo
pronaći sve što ti je potrebno da zadovoljiš svoje potrebe. Radi šta hoćeš,
samo nemoj da se vraćaš ovamo.“

„Kada ćeš me podvrgnuti takozvanom čudotvornom izlečenju?“
„Kad se dovoljno oporaviš da podneseš malu dozu elektriciteta u čeonom
režnju.“
Malčice me je zazeblo oko srca posle tih reči. Prebacio sam noge preko
ivice postelje (on je spavao na kauču) i gledao kako skida scensku odeću.
Pažljivo ju je složio. Obukao je belu pidžamu, sličnu nečem što bi nosili
pacijenti-statisti u horor filmu čija se radnja odvija u ludnici. Ponekad sam se
pitao da li je i njemu mesto u sličnoj zdravstvenoj ustanovi. Nisam to činio
zato što je priređivao opsenarske predstave. Ponekad - pogotovo kad bi
govorio o isceliteljskoj moći elektriciteta - nije izgledao razumno. Tako je
izgledao i kad je sebi namestio otkaz za propovedaonicom u Harlouu.
„Čarli...“ Sad sam ga tako zvao. „Govoriš li o tretmanu elektrošokovima?“
Pribrano me je odmerio dok je zakopčavao gornji deo luđačke pidžame.
„Da i ne. Odlučno ne, u uobičajenom smislu te reči. Ne nameravam da te lečim
poznatim elektricitetom. Na sceni koješta govorim, zato što mušterije to žele.
Ne dolaze na vašar da bi dobile sledovanje stvarnosti, Džejmi. Gomila traži
fantaziju. Tajni elektricitet zaista postoji. Može se upotrebiti na mnogo
načina. Još ih nisam sve otkrio, uključujući i onaj što me najviše zanima.“
„Hoćeš li da podeliš to znanje sa mnom?“
„Neću. Upravo sam odradio nekoliko iscrpljujućih predstava. Moram da
spavam. Nadam se ćeš ujutru biti ovde. Ako ne budeš, otići ćeš sopstvenom
voljom.“
„Nekada bi rekao da nema istinskih izbora, samo božje volje.“
„To je bio drugi čovek, mladić pun naivnih ubeđenja. Hoćeš li mi poželeti
laku noć?“
Učinio sam to. Potom sam legao u pozajmljenu postelju. Možda više nije
bio sveštenik, ali je na mnogo načina nastavio da korača stazom dobrog
Samarićanina. Možda nisam bio obnažen, kao čovek kog su lopovi napali na
putu za Jerihon, ali me je heroin na mnogo načina razgolitio. A Čarli me je
nahranio, obezbedio mi krov nad glavom i dovoljno droge da ne izgubim
jebeni razum. Postavljalo se pitanje želim li da mu pružim priliku da izravna
moje moždane talase ili da me ubije megavoltima specijalnog elektriciteta
usmerenog u moju glavu.
Pet, možda deset ili dvanaest puta hteo sam da ustanem i krenem
glavnom ulicom vašarišta dok ne nađem onog ko će mi prodati ono što mi je
potrebno. Žudnja mi je bušila mozak, prodirući sve dublje. Nazalne doze
heroina nisu je suzbijale. Ništa nije moglo da zameni veliku dozu ubačenu
direktno u nervni sistem. Jednom sam prebacio noge preko ivice kreveta i
posegnuo za košuljom, odlučan da se uradim. Predomislio sam se i pružio po


postelji, drhteći, znojeći se i trzajući.
Konačno sam zalebdeo. Prepustio sam se misleći: Sutra, otići ću sutra.

Ostao sam. Džejkobs je petog jutra - mislim da je bilo peto - seo za volan kuće
na točkovima, upalio motor i rekao: „Idemo da se provozamo.“ Nisam imao
izbora, izuzev da iskočim iz vozila u pokretu.


VI

TRETMAN ELEKTRICITETOM. NOĆNA EKSKURZIJA.
JEDAN RAZGOROPAÐENI SELJOBER. KARTA ZA
MAUNTIN EKSPRES

Džejkobsova električarska radionica bila je u Zapadnoj Talsi. Ne znam kako
taj deo grada danas izgleda, ali 1992. godine bio je tužna i ružna industrijska
zona, gde je najveći deo industrije umro ili bio na umoru. Zaustavio se na
pustom parkiralištu na Olimpija aveniji i parkirao ispred Vilson auto bodija.

„Agent za nekretnine rekao mi je da je mesto dugo zvrjalo prazno“, reče
Džejkobs. Nosio je izbledele farmerke i plavu košulju za golf. Oprao je i
očešljao kosu. Oči su mu blistale od uzbuđenja. Uznemiravao me je svojim
izgledom „Morao sam da ga zakupim godinu dana unapred, ali je cena bila
bagatelna. Hajdemo unutra.“

„Trebalo bi da skineš staru firmu i okačiš svoju“, rekao sam i napravio
pravougaonik blago uzdrhtalim rukama, „gde bi pisalo: Munjeviti portreti,
vlasnik Č. D. Džejkobs. Lepo bi izgledala.“

„Neću dugo ostati u Talsi. Portreti su samo način da zaradim neki dolar
dok izvodim eksperimente. Mnogo sam napredovao od svešteničkih dana, ali
je preda mnom još dug put. I ne slutiš koliki. Ulazi, Džejmi. Ulazi.“

Otključao je vrata. Proveo me je kroz kancelariju bez nameštaja. Video
sam čiste pravougaonike na prljavom linoleumu, gde su nekad stajale noge
stolova. Na zidu je bio sparušeni kalendar s idiličnim snežnim prizorom iz
aprila 1989. godine.

Metalni garažni krov bio je zarđao. Očekivao sam se da ćemo se kuvati
pod septembarskim suncem. Ali u garaži je bilo blagosloveno sveže. Čuo sam
šapat rashladnih uređaja. Uključio je niz prekidača - nedavno montiranih, ako
je suditi po žicama što su štrčale iz nepokrivenih rupa. Deset sjajnih svetiljki
se uključilo. Pomislio bih da smo u sali za operacije, da nije bilo prljavog
betona i četvrtastih rupa po kojima su nekad putovali liftovi.

„Rashlađivanje ovolikog prostora sigurno košta čitavo bogatstvo“, rekao
sam. „Pogotovo kad su sva svetla uključena.“

„Troškovi ventilacije su bezobrazno niski. Rashladni uređaji su mojih
ruku delo. Koriste veoma malo energije. Većinu proizvodim sam. Mogao bih
da proizvedem sve što potrošim, ali ne želim da privlačim pažnju lokalne
elektrodistribucije, koja bi možda želela da proveri kradem li struju. Što se


svetiljki tiče... možeš da dodirneš sijalicu a da se ne opečeš. Slobodno ih
pipni, neće ti zagrejati kožu.“

Bat naših koraka tupo je odjekivao u praznom prostoru, baš kao i naši
glasovi. Činilo mi se da smo u društvu utvara. Imam taj utisak zato što sam
zbunjen i uplašen, govorio sam sebi.

„Slušaj, Čarli - ne petljaš se s nečim radioaktivnim, zar ne?“
Namrštio se i odmahnuo glavom. „Nuklearne sile ni najmanje me ne
zanimaju. To je energija za idiote. Čorsokak.“
„Pa, kako stvaraš energiju?“
„Elektricitet porađa elektricitet, ako znaš šta radiš. Nek ostane na tome.
Dođi ovamo, Džejmi.“
Na kraju prostorije bila su tri ili četiri stola s električnom opremom.
Prepoznao sam osciloskop, spektrometar i par aparata sličnih maršal
pojačalima, koji su mogli biti baterije. Video sam i očerupanu kontrolnu ploču
i nekoliko konzola sa zatamnjenim brojčanicima. Debeli električni kablovi
pružali su se na sve strane. Neki su nestajali u zatvorenim metalnim
kontejnerima nalik kutijama za alat, dok su drugi vodili do tamne opreme.
Ovo bi mogla biti fantazija, pomislio sam. Oprema oživljena njegovom
maštom. Munjeviti portreti nisu bili maštarija. Nisam znao kako ih pravi.
Njegova objašnjenja bila su krajnje neodređena, ali su portreti postojali.
Stajao sam odmah ispod blistavih svetiljki. Činilo mi se da ne zrače nikakvu
toplotu.
„Ovde nema mnogo toga“, sumnjičavo sam prozborio. „Očekivao sam više
opreme.“
„Očekivao si blistava svetla! Hromirane prekidače koji štrče iz
naučnofantastičnih kontrolnih tabli! Tele ekrane iz Zvezdanih staza! Komore
za teleportaciju ili hologram Nojeve barke u maglenoj komori!“ Nasmejao se
od srca.
„Nisam očekivao ništa slično“, rekao sam, iako je u priličnoj meri pogodio.
„Mesto samo izgleda malčice... prazno.“
„I jeste. Smanjio sam opseg aktivnosti i prodao nešto opreme. Druge -
kontroverznije - spravice razmontirao sam i uskladištio. U Talsi sam obavio
veliki posao, pogotovo s obzirom na malu količinu slobodnog vremena. Znaš
kako je kad zarađuješ za život radeći nešto što je dosadno.“
I te kako sam znao.
„Važno je da sam napravio izvestan napredak ka krajnjem cilju. Vreme je
da razmislim o daljim koracima. Ne verujem da to mogu da učinim s pola
tuceta nastupa svake noći.“
„I koji je tvoj krajnji cilj?“
Oglušio se i o ovo pitanje. „Dođi ovamo, Džejmi. Šta kažeš za malo
podizanje pre no što počnemo?“
Nisam bio siguran da želim da počnemo, ali sam želeo podizanje. Nije mi


to bio prvi put da poželim da zgrabim smeđu bočicu i zbrišem. Samo što bi
me verovatno stigao i preoteo je. Bio je u boljoj formi od mene, iako sam bio
mlađi i gotovo izlečen od gripa. Za početak, nije skršio kuk i nogu kad je pao s
motora.

Zgrabio je bojom poprskanu drvenu stolicu. Postavio ju je ispred crnih
kutija nalik maršal pojačalima. „Sedi ovde.“

Nisam ga poslušao, ne odmah. Na jednom stolu bila je fotografija s malim
podupiračem na zadnjem delu. Video je da posežem ka njoj. Pokrenuo se, kao
da želi da me spreči. Predomislio se i ustuknuo. Ćutke me je posmatrao.

Pesma na radiju može prokleto žestoko (iako blagotvorno kratkotrajno)
oživeti sećanje na prvi poljubac, dobar provod s prijateljima ili nesrećan
događaj. Ne mogu da čujem Go Your Own Way Flitvud Meka a da ne pomislim
na majčine poslednje bolne nedelje života. Ta pesma je tog proleća bila na
radiju kad god bi ga uključio. I fotografija može imati isti učinak. Pogledao
sam je. U trenu sam ponovo imao osam godina. Moja sestra pomagala je
Moriju da naslaže domine u kutku s igračkama, dok je Petsi Džejkobs svirala
gospel standard, ljuljajući se na klavirskoj stolici. Glatka plava kosa elegantno
je lepršala.

Bila je to fotografija snimljena u profesionalnom studiju. Petsi je nosila
nabranu haljinu do kolena, odavno izašlu iz mode. Njoj je dobro stajala. Klinac
joj je bio na krilu. Nosio je kratke pantalone i kaputić. Razdeljak se pružao po
sredini glave.

„Zvali smo ga Prilepak Mori“, rekao sam milujući staklo.
„Jeste li?“
Nisam podigao glavu. Njegov nesigurni glas ispunio me je zebnjom od
onog što bih mogao videti u njegovim očima. „Jesmo. I svi dečaci bili su
zaljubljeni u tvoju suprugu. I Kler je bila. Mislim da se u svemu ugledala na
gospođu Džejkobs.“
Oči su mi zasuzile na pomen moje sestre. Mogao bih da kažem da se to
desilo zato što sam bio u nokdaunu, pun žudnje za drogom. To bi bila istina,
ali ne i čitava istina.
Prešao sam rukom preko lica i spustio fotografiju. Podigao sam glavu i
video da podešava regulator voltaže koji nije izgledao kao nešto što je trebalo
podešavati. „Nisi se ponovo oženio?“
„Nisam“, rekao je. „Nisam ni pomišljao na to. Petsi i Mori bili su sve što
sam želeo, sve što mi je bilo potrebno. Ne prođe dan a da ne pomislim na njih.
Ne prođe mesec a da ne sanjam kako su živi i zdravi i kako je saobraćajna
nesreća bila san. Zatim se probudim. Reci mi nešto, Džejmi. Tvoja majka i
sestra. Zapitaš li se ikad gde su? Ako su negde?“
„Ne.“ Izdanci vere koji su preživeli Strašnu propoved sparušili su se u
srednjoj i na koledžu.
„Tako dakle. Shvatam.“ Pustio je regulator i usmerio pažnju na ono nalik


na maršal pojačalu, od vrste koju su bendovi s kojima sam svirao retko mogli
da priušte. Zujalo je, ali ne kao maršal. Zvuk je bio tiši, gotovo muzikalan. „Pa,
pređimo na posao, hoćemo li?“

Posmatrao sam stolicu, ali nisam sedao na nju. „Rekao si da ćeš mi dati
malo praška pre toga.“

„Jesam.“ Potegao je smeđu bočicu. Dodao mi ju je posle kraćeg oklevanja.
„Zašto se ne bi sam poslužio, pošto se nadamo da će ti ovo biti poslednji
put?“

Nije morao dvaput da mi ponudi. Ušmrkao sam bogatu količinu praha u
obe nozdrve. Ušmrkao bih dvostruko veću da mi nije oteo bočicu iz ruke.
Prozor s pogledom na tropsku plažu ipak se otvorio u mojoj glavi. Blagi
povetarac nahrupio je u nju. Prestao sam da se brinem za sudbinu moždanih
talasa i seo na stolicu.

Otvorio je jedan od nekoliko ormana i izvadio par iskrzanih slušalica s
metalnom mrežom preko naušnica. Uključio ih je u spravu nalik pojačalu.
Pružio mi ih je.

„Brišem, ako čujem In-A-Gadda-Da-Vida“, rekao sam.
Nasmejao se, ali ništa nije rekao.
Nataknuo sam slušalice. Osećao sam hladnu mrežu na uvetu. „Jesi li
pokušao ovo na bilo kome?“, pitao sam. „Hoće li boleti?“
„Neće boleti“, rekao je. Nije odgovorio na prvo pitanje. Dao mi je štitnik za
zube kakav ponekad nose košarkaši, kao da želi da porekne prethodnu izjavu.
Nasmejao se kad je video moj izraz lica.
„To je uobičajena mera predostrožnosti. Zagrizi.“
Poslušao sam ga.
Iz džepa je izvadio belu plastičnu kutiju, ne veću od zvona na vratima.
„Mislim da ćeš...“ Nisam čuo ostatak rečenice, pošto je pritisnuo dugme na
kutijici.

Nije bilo gubitka svesti, niti sam osetio da je proteklo ikakvo vreme, nije bilo
nikakvog prekida. Čuo sam samo veoma glasno puc, kao da je Džejkobs
pucnuo prstima pored mojih ušiju, iako je stajao skoro dva metra od mene. U
sledećem trenutku naginjao se preko mene umesto da stoji pored onog što
nije bilo maršal pojačalo. Bele kontrolne kutijice nigde nije bilo. Moj mozak se
pogubio. Zaglavio se.

„Nešto“, rekao sam. „Nešto, nešto, nešto. Desilo se. Desilo se. Nešto se
desilo. Nešto se desilo, desilo se, nešto se desilo. Desilo se. Nešto.“

„Prestani. Ništa ti ne fali.“ Nije zvučao ubeđeno, već uplašeno. Slušalice su
nestale. Pokušao sam da ustanem i podignem ruku, kao đak prvak koji zna
tačan odgovor i umire od želje da se pokaže pred nastavnicom i drugovima.

„Nešto. Nešto. Nešto. Desilo se. Desilo se. Desilo se. Nešto se desilo.“


Ošamario me je, i to jako. Trgnuo sam se unazad. Pao bih da stolica nije
bila postavljena uz metalni zid radionice.

Spustio sam ruku i prestao da ponavljam. Ćutke sam ga posmatrao.
„Kako se zoveš?“
Hteo sam da kažem nešto se desilo, pomislio sam. Zovem se Nešto, a
prezivam Desilo Se.
Ali nisam to rekao. „Zovem se Džejmi Morton.“
„Srednje ime?“
„Edvard.“
„Kako se ja zovem?“
„Čarls Džejkobs. Čarls Danijel Džejkobs.“
Pružio mi je bočicu heroina. Pogledao sam je i vratio. „Ne treba mi.
Upravo si mi ga dao.“
„Jesam li?“ Pokazao mi je na sat. U radionicu smo stigli sredinom jutra,
sad je bilo dva i nešto po podne.
„Nemoguće!“
To ga je zainteresovalo. „Otkud ti to?“
„Zato što nimalo vremena nije prošlo. Izuzev... izgleda da jeste. Da li je?“
„Jeste. Dugo smo razgovarali.“
„O čemu?“
„O tvom ocu. Braći. Majčinoj i Klerinoj smrti.“
„Šta sam ti rekao o Kler?“
„Da se udala za nasilnika i da je tri godine ćutala o tome jer se stidela.
Konačno je otvorila dušu bratu Endiju i...“
„Zvao se Pol Overton“, rekao sam. „Predavao je engleski u prestižnoj
pripremnoj školi u Novoj Engleskoj. Endi se dovezao do nje. Čekao ga je na
parkiralištu. Ubio je boga u njemu kad se pojavio. Svi smo voleli Kler - mislim
da ju je i Pol Overton voleo na svoj način - ali su ona i Endi bili najstariji i
naročito bliski. Jesam li ti to ispričao?“
„Gotovo od reči do reči. Endi mu je rekao: Ubiću te ako je samo još jednom
pipneš.“
„Šta sam ti još ispričao?“
„Da se Kler iselila, obezbedila zabranu prilaska i podnela tužbu za razvod.
Preselila se u Severni Konvej i zaposlila kao predavač. Overton se, posle šest
meseci, kad je razvod postao pravosnažan, dovezao do njene škole. Upucao ju
je u učionici, dok je pregledala zadatke posle časova. Zatim se ubio.“
Da. Kler je mrtva. Njen pogreb bio je poslednje okupljanje moje
mnogobrojne, bučne i obično srećne porodice. Bio je to sunčan oktobarski
dan. Odvezao sam se u Floridu posle toga samo zato što je nikad nisam
posetio. Tri meseca kasnije svirao sam s Petsi Klajns lipstikom, u Džeksonvilu.
Benzin je bio skup, a klima obično topla. Trampio sam automobil za kavasaki.
Pokazalo se da to nije bila mudra odluka.


U uglu sobe stajao je frižiderčić. Otvorio ga je. Dao mi je bocu soka od
jabuka. Iskapio sam je u pet dugih gutljaja.

„Da vidimo možeš li da ustaneš?“
Zateturao sam se kad sam ustao iz stolice. Džejkobs me je uhvatio za lakat
i pridržao.
„Dobro je. Sad pruži korak preko sobe.“
Poslušao sam ga. Isprva sam se ljuljao kao pijanac. U povratku sam bio
znatno sigurniji. Noge su me mnogo bolje slušale.
„Dobro je“, rekao je. „Ni traga od hramanja. Idemo do vašarišta. Moraš da
se odmaraš.“
„Nešto se desilo“, rekao sam. „Šta?“
„Verujem da je došlo do blagog preuređenja tvojih moždanih talasa.“
„Veruješ?“
„Da.“
„Ali nisi siguran?“
Činilo mi se da dugo razmišlja, iako se najverovatnije radilo o sekundama.
Prošlo je nedelju dana pre no što sam povratio pojam o vremenu. Konačno je
progovorio: „Teško dolazim do nekih veoma važnih knjiga. Zbog toga moja
istraživanja znatno sporije napreduju i ponekad zahtevaju preduzimanje
manjih rizika, isključivo prihvatljivih. Dobro ti je, zar ne?“
Mislio sam da je prerano za donošenje takvog suda, ali nisam to rekao.
Čemu priča, kad je nešto već gotovo.
„Hajde, Džejmi. Noćas sam mnogo radio. I ja moram da se odmorim.“
Pokušao sam da dohvatim vrata kad smo stigli do kuće na točkovima.
Ruka mi je ponovo sunula uvis. Lakat se ukočio, kao da je od gvožđa. U
jednom jezivom trenutku pomislio sam da se nikad neće spustiti, da ću
ostatak života provesti s rukom podignutom u gestu nastavnice, nastavnice,
prozovite mene. Grč je popustio. Spustio sam ruku, otvorio vrata i ušao.
„To će proći“, rekao je.
„Kako možeš da kažeš, kad ne znaš šta si zapravo uradio?“
„Znam iz iskustva.“

Pokazao mi je bočicu heroina kad se parkirao na svom mestu na vašarištu.
„Uzmi je ako hoćeš.“

Nisam je uzeo. Osećao sam se kao čovek koji gleda banana-split nekoliko
minuta posle večere od devet jela na Dan zahvalnosti. Znate da je šećerna
bomba ukusna i da biste je pod određenim okolnostima halapljivo proždrali,
ali ne i posle gigantskog obroka. Banana-split posle njega nije predmet želja,
već samo predmet.

„Možda kasnije“, rekao sam, ali taj trenutak još nije nastupio. Znam da
nikad neće nastupiti dok kao postariji čovek bez naznake artritisa pišem o


prošlim danima. Izlečio me je opasnim lekom. Znao je da je opasan. Kad vam
neko govori o prihvatljivim rizicima, valja se zapitati kome su prihvatljivi?
Čarls Džejkobs bio je dobri Samarićanin. Bio je i poluludi naučnik. Tog dana u
napuštenoj radionici za auto-limariju bio sam njegov najnoviji zamorac.
Mogao me je ubiti. Ponekad - često - požalim što nije.

Prespavao sam ostatak popodneva. Probudio sam se bistre glave i pun
poleta, kao ranija verzija Džejmija Mortona. Prebacio sam noge preko
kreveta. Gledao sam kako navlači odeću za nastup. „Reci mi nešto“,
progovorio sam.

„Radije ne bih, ako se tiče naše male pustolovine u Zapadnoj Talsi.
Predlažem da sačekamo i vidimo hoće li se ovo stanje zadržati, ili ćeš zapasti
u krizu... prokleta da je ova mašna. Nikad nisam umeo da je vežem. Brisko je
savršeno beskoristan u tome.“

Brisko je bio njegov pomoćnik, tip koji je obmanjivao i skretao pažnju
publici kad je to bilo potrebno.

„Pusti je“, rekao sam. „Zalud se trudiš. Dozvoli da ti je vežem.“
Stao sam iza njega. Pružio sam ruke preko njegovih ramena i vezao
mašnu. Uradio sam to s lakoćom, jer su ruke prestale da mi drhte. Smirile su
se, naporedo s korakom, nakon tretmana elektricitetom.
„Gde si to naučio?“
„Posle nesreće nisam mogao da stojim i da sviram duže od sat-dva. Svirao
sam u grupi Pogrebnici.“ To nije bila neka grupa. Nijedan bend u kom sam bio
najbolji svirač nije to mogao biti. „Nosili smo smokinge, cilindre i mašne.
Grupa se raspala kad su se bubnjar i basista potukli oko cure. Napustio sam
posao s novom veštinom.“
„Pa... hvala ti. Šta si hteo da me pitaš?“
„Hteo sam da te pitam za Munjevite portrete. Slikaš samo žene. Rekao bih
da se na taj način odričeš pedeset procenata potencijalnih mušterija.“
Osmehnuo se dečačkim osmehom, s kojim je vodio slobodne aktivnosti u
podrumu ispod parohijskog doma. „Kad sam izumeo foto-aparat za portret -
kombinaciju generatora i projektora - snimao sam pripadnike oba pola.
Počeo sam u malom zabavnom parku u Severnoj Karolini. Zvao se Zemlja
zadovoljstava. Više ne radi, ali je svojevremeno bio divno mesto gde sam
zaista uživao. Nastupao sam na šetalištu, aveniji Zemlje zadovoljstava. Moja
atrakcija bila je pored Galerije opakih faca i Misterijeve kuće ogledala. U
galeriji su koristili velike figure od kartona, s rupama za lice. Imali su pirata,
gangstera s automatom, žestoku curu u vojničkoj uniformi s automatskom
puškom, Džokera i Ženu-Mačku iz stripova o Betmenu. Mušterije bi gurnule
glavu u rupu na odabranom liku. Zgodne devojke - zvale su se holivudske cure
- fotografisale bi ih.“


„To ti je dalo ideju za predstavu?“
„Tako je. U to doba nastupao sam pod imenom Gospodin Elektriko, u znak
poštovanja prema Reju Bredberiju, iako sumnjam da je iko iz gomile to znao.
Izumeo sam rudimentarnu verziju sadašnjeg projektora, ali mi nikad nije
palo na pamet da ga uvrstim u predstavu. Uglavnom sam se koristio Teslinim
kalemom i generatorom iskri zvanim Jakovljeve merdevine. Demonstrirao
sam mali model Jakovljevih merdevina deci dok sam se bavio svešteničkim
pozivom. Koristio sam hemikalije da bi iskre menjale boju. Sećaš li se toga,
Džejmi?“
Sećao sam se.
„Galerija opakih faca skrenula mi je pažnju na mogućnosti mog
projektora. Tako sam stvorio Munjevite portrete. Reći ćeš da je to bila samo
još jedna atrakcija... ali pomogla mi je da znatno unapredim istraživanja, i još
to čini. U početku sam u Zemlji zadovoljstava nudio dve pozadine, muškarca
u skupocenom crnom odelu i prekrasnu devojku u jednako skupoj i
velelepnoj balskoj haljini. Neki muškarci tražili su da budu fotografisani, ali
bilo ih je veoma malo. Verujem da su im se drugari smejali kad bi ih videli
tako nalickane. Žene se nikad nisu smejale, jer vole da se lickaju i udešavaju.
Što ulickanije i uparađenije izgledaju - to bolje. Stajale su u redu pred foto-
aparatom, posle demonstracije.“
„Otkad nastupaš po vašarima?“
Zažmurio je na jedno oko, dok je računao. Iznenađeno me je pogledao,
otvorio oba oka i progovorio: „Gotovo petnaest godina.“
Sa osmehom sam odmahnuo glavom. „Sa svešteničkog poziva spao si na
kičasto opsenarstvo.“
Shvatio sam da sam neprilično postupio čim su mi te reči prešle preko
usana. Šta mogu, kad me je ideja o svešteniku koji je postao vašarski
zabavljač zbunjivala. Nije se uvredio. Sa zadovoljstvom je osmotrio uredno
svezanu mašnu i namignuo.
„Nema tu nikakve razlike“, rekao je. „I jedni i drugi se trude da obmanu i
opsene gomilu. Izvini, moram da uvaljam neku munju.“
Ostavio je bočicu heroina na stočiću nasred kuće na točkovima. Nekoliko
puta sam je pogledao. Jednom sam je i podigao, ali nisam imao želju da je
otvorim i upotrebim čarobni prah. Istini za volju, nisam znao zašto sam
protraćio pozamašni deo života zbog te supstance. Luđačka želja za
heroinom sad mi je ličila na izbledeli san. Pitao sam se da li se svi ljudi tako
osećaju kad ih opsesivna potreba napusti. Nisam znao odgovor.
I još ga ne znam.

Brisko je zbrisao bez najave, kao što otkačeni tipovi često rade. Džejkobs je
pristao iz prve kad sam ga zamolio za posao. Nisam radio bogzna šta, ali zbog


mene nije morao da traži lokalnog pomagača za nošenje foto-aparata na
scenu i s nje, držanje cilindra i pretvaranje da je ošinut strujom. Predložio mi
je da odsviram neki akord na gibsonu za vreme demonstracije. „Nešto
napeto“, rekao je. „Nešto što će ih zaplašiti, što će ih naterati da pomisle da će
cura biti spržena.“

Zadatak nije bio težak. „Promena iz a-mola u E-dur (to su početni akordi
House of the Rising Sun i The Springhiil Mining Disaster, ako vas baš zanima)
uvek nepogrešivo nagoveštava neizbežnu katastrofu. Uživao sam u svirci, i te
kako svestan da bi moćno sporo dobovanje upotpunilo utisak.

„Ne vezuj se preterano za ovaj posao“, posavetovao me je Čarli Džejkobs.
„Ne nameravam da se zadržavam u Talsi. Gledanost naglo opada posle
zatvaranja vašarišta.“

„Gde ćeš?“
„Nisam siguran. Navikao sam da putujem sam.“ Potapšao me je po
ramenu. „Tek da znaš.“
Znao sam. Čarli Džejkobs je posle smrti žene i deteta postao solo izvođač.
Sve manje vremena provodio je u radionici. Donosio je neku opremu na
vašarište. Skladištio ju je u prikolici koju će prikačiti za kuću na točkovima
kad bude dao vatru tabanima.
Nisam znao šta ću sa svojim životom. Oslobodio sam se droga (i
hramanja, kad smo već kod toga), ali skitanje s Kraljem Visoke Voltaže nije
moglo biti moj životni cilj. Bio sam mu zahvalan, ali ne toliko koliko bi se dalo
zamisliti, pošto nisam mogao da se setim užasa heroinske zavisnosti (kao
što žena s bebicom ne može da se seti porođajnih bolova). Ulivao mi je strah,
baš kao i njegov tajni elektricitet. Govorio je o njemu ekstravagantnim
izrazima - tajna univerzuma, staza do konačnog saznanja - iako u suštini nije
znao o čemu se radi, baš kao što ni bebica ne zna šta je pištolj pronađen u
tatinom ormanu.
Kad već govorimo o ormanima... njuškao sam malo po njima, znate?
Pronašao sam album pun fotografija Petsi, Morija i njih troje. Na stranicama
je bilo tragova čestog korišćenja. Izgledalo je da će omot svakog časa
popustiti. Nisam morao biti Sem Spejd6 da bih zaključio da je mnogo
vremena provodio listajući album, ali ga nikad nisam video da to čini. Bio je
njegova tajna.
Baš kao elektricitet.

Trećeg oktobra, u ranim jutarnjim časovima, nedugo pre zatvaranja državnog
vašara u Talsi, suočio sam se s novom posledicom Džejkobsovog tretmana
strujom. Plaćao me je za moju službu (poprilično više no što sam zasluživao).
Imao sam dovoljno para da unajmim sobu na nedeljnoj bazi, četiri bloka od
vašarišta. Bio sam mu drag (ako je to bio slučaj), ali mi je bilo jasno da želi da


bude sam i da je krajnje vreme da mu omogućim da se vrati u svoj krevet.
U ponoć, jedan sat nakon poslednje predstave te večeri, vratio sam se u

sobu. Odmah sam zaspao. To mi se gotovo uvek dešavalo. Dobro sam spavao
otkad sam izbacio drogu iz sistema. Tog jutra probudio sam se dva časa
kasnije, u zakorovljenom zadnjem dvorištu kuće za izdavanje. Ledeni mesec
visio je na nebesima. Ispod njega je stajao Džejmi Morton, go, izuzev jedne
čarape, s komadom gumenog creva opasanim oko bicepsa. Nisam znao gde
sam ga nabavio, ali su se krvni sudovi iznad nje - savršeno mesto za
ubrizgavanje droge - napeli. Podlaktica ispod nje bila je bela, hladna i utrnula.

„Nešto se desilo“, rekao sam. Držao sam viljušku u ruci (bog te pita gde li
sam nju pronašao) i besomučno bockao nadutu nadlakticu. Krv je tekla iz
desetak ranica. „Nešto. Desilo se. Nešto se desilo. Majko mila, nešto se desilo.
Nešto, nešto.“

Naložio sam sebi da prestanem, ali isprva nisam mogao. Nisam bio van
kontrole, ali to nije bila moja kontrola. Pomislio sam na električnog Isusa koji
jezdi preko Spokojnog jezera po skrivenoj šini. Tako sam se osećao.

„Nešto.“
Ubod.
„Desilo se.“
Ubod-ubod.
„Nešto...“
Isplazio sam jezik. Zagrizao sam ga. Ponovo sam čuo ono oštro puc, ali ne
pored ušiju, već duboko u glavi. Imperativ da govorim i da se bodem nestao
je u trenu. Viljuška mi je ispala iz ruke. Skinuo sam improvizovanu podvesku.
Podlaktica me je zapeckala kad je krv navrla u nju.
Podigao sam pogled u pravcu Meseca. Zadrhtao sam pitajući se ko me je
kontrolisao ili šta me je kontrolisalo. Zato što me je neko kontrolisao. Opazio
sam da sam stao na staklene krhotine i gadno posekao nogu kad sam se
vratio u sobu (zahvalan što niko nije video njihanje moje piše na povetarcu).
To je trebalo da me probudi, ali nije. Zašto? Zato što nisam spavao. Bio sam
siguran u to. Nešto je zagospodarilo mnome. Pokretalo me je mimo moje
volje. Vozilo je moje telo kao automobil.
Oprao sam povređenu nogu i legao u krevet. Nisam obavestio Džejkobsa
o tom iskustvu. Kakvog dobra bi to donelo? Rekao bi mi da je posekotina na
tabanu posle male ponoćne šetnje neznatna cena za čudesno izlečenje od
kobne heroinske zavisnosti. I bio bi u pravu. Ipak:
Nešto se desilo.

Državni vašar u Talsi te godine zatvarao se desetog oktobra. U pet i petnaest
tog popodneva stigao sam do Džejkobsove kuće na točkovima. Imao sam
dovoljno vremena da naštimujem gitaru i vežem šefu kravatu. Ovo poslednje


je postala tradicija. Začuo sam kucanje na vratima dok sam je vezivao. Čarli je
namršteno krenuo ka njima. Te večeri čekalo ga je šest predstava zaredom.
Poslednja je počinjala oko ponoći. Nije voleo da ga iko uznemirava pre
nastupa.

Otvorio je vrata govoreći: „Ako nije važno, voleo bih da kasnije nav...“ kad
ga je domorodac u pantalonama na tregere i bejzbol kapom (otelotvorenje
ozlojeđenog seljobera) opaučio po labrnji. Džejkobs se zateturao unazad.
Sapleo se o svoju nogu i pao. Za dlaku je promašio stočić za ručavanje, koji bi
ga sasvim sigurno onesvestio.

Nezvani gost upao je u kuću na točkovima. Sagnuo se i zgrabio Džejkobsa
za revere. Bio je njegovih godina, ali mnogo krupniji. Kipteo je od besa. Biće
nevolja, pomislio sam. I ovako ih je bilo, ali mislio sam na one što se
završavaju dužim boravkom u bolnici.

„Zbog tebe je uhapšena!“, povikao je. „Proklet da si, imaće dosije koji će je
pratiti do kraja života ko konzerva vezana za kereći rep!“

Bez razmišljanja sam podigao praznu šerpu iz sudopere. Tresnuo sam ga
postrance po glavi. Nisam ga jako udario. Seljober je pustio Džejkobsa.
Zapanjeno me je pogledao. Suze su mu potekle s obe strane pozamašne
njonje.

Čarli je uzmakao od uljeza. Podigao se na ruke i ustao. Krv mu je curkala s
donje usne, rasečene na par mesta.

„Zašto ne pronađeš nekog svoje veličine?“, pitao sam ga. To nije bila
najpametnija opaska, ali nas ovakvi sukobi vraćaju na duhovni nivo školskog
dvorišta.

„Izveli su je na sud!“, povikao je naglaskom raštimovanog bendža. „Zbog
ovog hohštaplera! Zbog ovog hohštaplera, od zla oca i od gore majke!“

Rekao je od zla oca i od gore majke. Stvarno je to rekao.
Spustio sam saksiju na šporet. Pokazao sam mu prazne šake i progovorio
najsmirenijim glasom. „Ne znam o kome govoriš. Siguran sam da ni...“ -
zamalo što nisam rekao Čarls - „siguran sam da ni Den to ne zna.“
„Moja ćera! Moja ćera Keti! Keti Mors! Reko joj je da je slika džabe - zato
što se popela na binu - ali nije bila! Slika je mnogo koštala! Upropastila joj je
život, eto šta je ta slika uradila!“
Oprezno sam spustio ruke na njegova ramena. Mislio sam da će me
tresnuti. Bio je tužan i zbunjen kad se oslobodio gneva. „Hajdemo napolje“,
rekao sam. „Pronaći ćemo klupu u hladovini, pa ćeš mi ispričati šta se
dogodilo.“
„Ko si ti?“
Hteo sam da se predstavim kao pomoćnik gospodina Džejkobsa, ali bi to
zvučalo prilično nevažno. Spasle su me godine na poslu putujućeg svirača.
„Njegov agent.“
„Je li? Možeš li da mi isposluješ odštetu? Zato što mi treba. Advokati mi


deru kožu s leđa.“ Pokazao je prstom na Džejkobsa. „Zbog tebe! To je tvoja
bogom prokleta krivica!“

„Ja... ne znam o čemu govorite...“ Čarli je obrisao dosta krvi s brade.
„Uveravam vas da ne znam o čemu govorite, gospodine Morse.“

Dopratio sam Morsa do vrata. Nisam hteo da izgubim osvojene položaje.
„Porazgovarajmo na svežem vazduhu.“

„Krenuo je za mnom. Na uglu parkirališta za zaposlene bila je tezga sa
sokovima i grickalicama, sa zarđalim stolovima zaklonjenim platnenim
suncobranima. Kupio sam mu veliku koka-kolu. Prosuo je prst-dva po stolu i
iskapio polovinu papirne čaše velikim gutljajima. Spustio ju je na sto i
pritisnuo čelo dlanom.

„Nikako da naučim da ne pijem hladno piće na ovaj način“, rekao je. „Posle
toga kao da ti je neko zabio ekser u glavu, zar ne?“

„Tako je“, rekao sam, misleći kako nag stojim na oskudnoj mesečini i
zabijam viljušku u krvavu nadlakticu. Nešto se desilo. Meni i, po svoj prilici,
Keti Mors.

„Reci mi u čemu je problem.“
„Slika koju joj je dao, ona je bogom prokleti problem. Svuda ide s njom.
Prijateljice su počele da zbijaju šale na njen račun, ali nju baš nije briga.
Govori ljudima: E ovako zaista izgledam. Jedne noći pokušao sam da joj
izbijem te bubice iz glave, ali mi je žena rekla da prestanem, da će to proći
samo od sebe. I izgledalo je da prolazi. Dva ili tri dana ostavljala je sliku u
sobi. Otišla je i u frizersku školu bez nje. Mislili smo da je gotovo.“
Nije bilo. Sedmog oktobra, pre tri dana, ušla je u draguljarnicu u Broken
Arouu, gradiću jugoistočno od Talse. Nosila je torbu za kupovinu. Oba
prodavca su je prepoznala, jer je navraćala nekoliko puta nakon posete
Džejkobsovoj atrakciji na vašaru. Jedan ju je pitao može li da joj pomogne.
Keti je žurno i bez reči prošla pored njega. Prišla je vitrini s najskupljom
robom. Izvadila je čekić iz torbe i slomila staklenu ploču. Nije se obazirala na
zavijanje alarma i dve posekotine dovoljno ozbiljne da zavrede ušivanje. („I
ostaviće ožiljke“, žalostivo je dodao njen otac). Uzela je par dijamantskih
minđuša.
„Moje su“, rekla je. „Lepo se slažu s mojom haljinom.“

Mors je završio priču kad su se pojavila dvojica plećatih momaka s natpisima
OBEZBEÐENJE na crnim majicama. „Ima li ovde nekih problema?“ pitao je
jedan od njih.

„Nema ih“, rekao sam i nije ih bilo. Ispričao je priču, oslobodivši se gneva,
što je bilo dobro. Nekako se smanjio, što nije bilo tako dobro. „Gospodin Mors
je upravo krenuo kući.“

Ustao je, stiskajući čašu koka-kole. Krv Čarlija Džejkobsa sušila se na


njegovim zglobovima. Činilo se da nije svestan njenog porekla.
„Ne bi vredelo da ga prijavim policiji, a?“, pitao je. „Rekli bi da ju je on je

samo sliko. Dođavola, nije joj ni naplatio.“
„Hajdemo, gospodine“, reče jedan čuvar. „Rado ću vam udariti pečat na

ruku ako hoćete da posetite vašar.“
„Ne, gospodine“, rekao je. „Moja porodica je završila s ovim vašarom.

Idem kući.“ Okrenuo se posle nekoliko koraka. „Da li je i ranije radio ovako
nešto, gospodine? Je li još nekog upropastio osim moje male Keti?“

Nešto se desilo, pomislio sam. Nešto, nešto, nešto se desilo.
„Ne“, rekao sam. „Ne koliko je meni poznato.“
„Kao da bi mi rekao, čak i da jeste. Ti si njegov agent.“
Otišao je, oborene glave, ne osvrćući se za sobom.

Džejkobs je zamenio okrvavljenu košulju u kući na točkovima. Pritisnuo je
krpu punu leda na naduvenu donju usnu. Prepričao sam mu ono što sam čuo
od Morsa. Rekao mi je: „Veži mi mašnu, molim te? Već kasnimo.“

„Auh“, rekao sam. „Auh, auh, auh. Moraš da je središ. Kao što si sredio
mene, slušalicama.“

Odmerio me je na način koji se graničio s prezirom. „Misliš da bi mi
Najdraži Tata dopustio da joj se približim na manje od kilometra? Sem toga,
šta nije u redu s njom... njena opsesija... s vremenom će izbledeti. Ništa joj
neće faliti. Svaki iole sposoban advokat moći će da ubedi sudiju da tog dana
nije bila pri sebi. Provući će se s ukorom.“

„Ništa od ovog nije novo za tebe, zar ne?“
Slegnuo je ramenima. Nije skrenuo pogled s mene, ali me više nije gledao
u oči. „Tu i tamo bilo je propratnih efekata, iako se ništa nije moglo meriti s
pokušajem pljačke usred bela dana gospođice Mors.“
„Učiš se metodom pokušaja, zar ne? Sve mušterije Munjevitih portreta su
eksperimentalni zamorci. Samo što im to nije poznato. I ja sam bio
eksperimentalni zamorac.“
„Da li ti je bolje ili nije?“
„Jeste.“ Izuzev povremenih ranojutarnjih bockanja, naravno.
„U tom slučaju te molim da mi vežeš mašnu.“
Malo mi je falilo da ga ne poslušam. Naljutio sam se na njega - povrh
svega, iskrao se iz kuće na točkovima i pozvao obezbeđenje - ali sam mu
dugovao. Spasao mi je život, što je bilo dobro. Živeo sam bez droge, što je bilo
još bolje.
Zbog toga sam mu vezao mašnu. Odradili smo predstavu, tačnije: svih
šest. Gomila je ispustila aaaahhhh kad je počeo vatromet povodom
zatvaranja vašara. Nije bila tako glasna kao kad je Den, izumitelj jedinstvenih
Munjevitih portreta predstavljao svoju magiju. Prašio sam zlokobne akorde


na bini dok su devojke sneno posmatrale sebe na glamuroznoj pozadini.
Pitao sam se koja od njih će otkriti da je te večeri nepovratno izgubila delić
svog uma.

Pronašao sam kovertu ispod vrata. Već viđeno, po ko zna koji put, rekao bi
Jogi. Samo što se ovog puta nisam upiškio u krevetu, što me moja hirurški
obrađena noga nije bolela, što nisam oboleo od gripa, niti sam se znojio i
trzao od potrebe za drogom. Savio sam se, podigao je s poda i otvorio.

Moram priznati da moja mirodija nije volela cmizdrave oproštaje.
Koverta je sadržala manju kovertu s logom kompanije Amtrak i komad
papira. Na njemu su bili ime i adresa u gradu Nederlandu, u državi Kolorado.
Džejkobs je ispod toga nažvrljao tri rečenice. Ovaj čovek daće ti posao ako ga
budeš hteo. Moj je dužnik. Hvala ti na vezivanju kravate. Č. D. Dž.

U manjoj koverti bila je jednosmerna karta za Mauntin ekspres od Talse
do Denvera. Dugo sam je posmatrao. Mogao sam da je vratim i dobijem novac
na staničnoj biletarnici. Mogao sam da odem do Denvera i svratim do
ondašnje muzičke berze, prve stanice na novom sviračkom putešestviju. Brzo
bih ponovo zaronio u te vode. Prsti su mi omekšali, a mišići zarđali. Tu je bio
i problem u vezi sa drogom. Na turnejama je ima ko blata. Magični Munjeviti
portreti za dve godine izblede, rekao mi je Džejkobs. Ko zna važi li to i za
magično izlečenje od zavisnosti? Kako da znam da nije tako, ako ni on nije
znao?

Tog popodneva odvezao sam se taksijem do radnje za auto-limariju koju
je iznajmljivao u industrijskoj zoni u Zapadnoj Talsi. Bila je napuštena. Na od
ulja potamnelom podu nije bilo nijednog komada žice.

Ovde mi se nešto desilo, pomislio sam. Zapitao sam se da li bih, kad bi mi se
pružila prilika, ponovo stavio one frizirane slušalice na glavu. Shvatio sam da
bih ih stavio. To mi je na izvestan, mada neshvatljiv način pomoglo da
odlučim o karti. Iskoristio sam je. Iz Denvera sam se autobusom odvezao do
Nederlanda, visoko na zapadnim padinama Stenovitih planina. Tamo sam
upoznao Hjua Jejtsa, i po treći put započeo život.


VII

POVRATAK KUĆI. RANČ VUČJA ČELJUST. BOG ISCELJUJE
KAO MUNJOM. SMRT U DETROITU. PRIZMATIKA

Otac mi je umro 2003. godine. Nadživeo je ženu i dvoje od petoro dece. Kler
Morton Overton nije napunila ni tridesetu kad joj je poremećeni suprug
oduzeo život. Moja majka i najstariji brat umrli su u pedeset prvoj.

Pitanje: Smrti, gde ti je žalac?
Odgovor: Jebeno svuda.
Vratio sam se u Harlou da bih prisustvovao očevoj sahrani. Većina puteva
je sad bila popločana, a ne samo Devetka i onaj ispred naše kuće. Na mestu na
kom smo se kupali iznikla je poslovna četvrt. Na pola kilometra od Silomske
crkve smeštena je velika trgovina. Grad je na mnogo načina ostao u osnovi
isti. Naša kuća je i dalje stajala nešto niže od doma Majre Harington (iako je
Mimo odavno pričala na velikoj dvojničkoj liniji na nebu). Guma se još ljuljala
s drveta u zadnjem dvorištu. Pretpostavljao sam da je Terijeva deca koriste,
iako su bila prestara za tako nešto. Konopac je bio načet i potamneo od
starosti.
Mogao bih ga zameniti, pomislio sam... ali zašto? I za koga? Sigurno ne za
moju decu, pošto ih nisam imao, a ovo mesto više nije bilo moje.
Na prilaznom putu bio je samo jedan automobil, ulubljeni ford iz pedeset
prve. Ličio je na prvobitnu Drumsku raketu, ali to naravno nije bilo moguće -
Dvejn Robišo slupao je Drumsku raketu I na stazi u Kasl Roku, u prvom krugu
svoje prve i poslednje trke. Ipak sam video nalepnicu delko akumulatora na
prtljažniku i broj 19 sa strane, ispisan krvavocrvenom bojom. Vrana se
spustila na haubu. Počela je da trebi perje. Setio sam se kako nas je otac učio
da savijemo prste u znak protiv uroka kad vidimo vranu (Nema tu ničeg, ali od
viška opreza ne boli glava, govorio bi). Pomislio sam: Ovo mi se ne sviđa. Nešto
ovde nije u redu.
Razumeo sam što Kon nije došao. Havaji su mnogo dalji od Kolorada, ali
gde je Teri? On i njegova žena, Anabel, još žive ovde. I gde su Bouijevi?
Klakijevi? Paketovi? Devitovi? Šta je s ekipom iz Morton ulja za loženje? Tata
je dugo živeo, ali sigurno nije nadživeo sve kolege.
Parkirao sam se, izašao iz auta i video da to više nije ford fokus koji sam
izvezao s parkinga kompanije za iznajmljivanje automobila u Portlands već
ford galaksi iz 1966. godine, koji su mi otac i brat poklonili za sedamnaesti
rođendan. Na putničkom sedištu bio je komplet romana Keneta Robertsa u


tvrdom povezu, majčin dar: Oliver Vajzvel, Arundel i svi drugi.
Ovo je san, pomislio sam. Već sam ga sanjao.
To saznanje nije mi donelo olakšanje. Užas se samo pojačao.
Vrana je sletela na krov kuće gde sam odrastao. Druga je sletela na granu s

koje je visila guma, onu sa zguljenom korom, pa je štrčala iz stabla kao kost.
Nisam hteo da uđem u kuću, jer sam znao šta ću u njoj zateći. Noge su me

i pored toga nosile napred. Ista stara daska, druga odozgo, ispustila je isti
stari zlovoljni škriput kad sam stao na nju, iako mi je Teri poslao fotografiju
obnovljene verande pre osam (ili možda deset) godina.

Čekali su me u dnevnoj sobi. Ne čitava porodica, samo mrtvaci. Majka je
bila tek nešto više od mumije, onakva kakvu sam je zapamtio na samrtničkoj
postelji onog hladnog februara. Otac je bio bled i izboran, onakav kakav je bio
na božičnoj fotografiji koju mi je Teri poslao nešto pre poslednjeg srčanog
udara. Endi je bio korpulentan - moj mršavi brat u zrelom životnom dobu
mnogo se ugojio - ali je napadno rumenilo izbledelo u grobu, preobrazivši se
u voštano bledilo. Kler je najgore izgledala. Poludeli bivši suprug nije se
zadovoljio ubistvom. Bio je toliko gnevan zato što se usudila da skupi
hrabrost da ga napusti da je samo potpuno uništenje moglo da ga zadovolji.
Ispalio joj je tri hica u lice. Dva puta je povukao obarač dok je ležala mrtva na
podu učionice. Zatim je prostrelio vlastiti mozak.

„Endi“, rekao sam. „Šta ti se desilo?“
„Prostata“, rekao je. „Trebalo je da te poslušam, braco.“
Na stolu je bila buđava rođendanska torta. Korica se, pred mojim očima,
nabrala i pukla. Iz nje je ispuzao crni mrav veličine slanika. Mileo je uz ruku
mog mrtvog brata, preko njegovog ramena i stigao do njegovog lica. Majka je
okrenula glavu. Čuo sam kako joj suve tetive pucketaju. Zvučale su kao
zarđale opruge na starim kuhinjskim vratima.
„Srećan rođendan, Džejmi“, rekla je hrapavim bezličnim glasom.
„Srećan rođendan, sine.“ Moj tata.
„Srećan rođendan, brate.“ Endi.
Kler se okrenula prema meni, iako je imala samo jednu praznu duplju. Ne
progovaraj, pomislio sam. Poludeću ako progovoriš.
Progovorila je. Reči su izlazile iz rupe začepljene skorelom krvlju pune
slomljenih zuba.
„Nemoj da je napumpaš na zadnjem sedištu ovog automobila.“
Majka je klimnula kao lutka trbuhozborca dok su ogromni mravi izlazili iz
torte.
Pokušao sam da pokrijem oči, ali su mi ruke otežale. Mlitavo su visile na
bokovima. Čuo sam zlovoljni škriput daske na stepeništu. Nije škripnula
jednom, već dva puta. Još dvoje. Znao sam ko su.
„Ne“, rekao sam. „Ne više. Molim te, ne više.“
„Nešto se desilo“, šapnula mi je Petsi. Kosa mi je zagolicala obraz. Znao


sam da visi s njenog skalpa, otkinutog s glave u sudaru.
„Nešto se desilo“, složio se Mori. Čvršće me je zagrlio oko noge.
Zapevali su uglas. Melodija je bila Srećan rođendan. Stihovi su bili

drugačiji.
„Nešto se desilo... TEBI! Nešto se desilo... TEBI! Nešto se desilo, dragi Džejmi,

nešto se desilo TEBI!“
Tada sam zavrištao.

Prvi put sam usnio ovaj san u vozu za Denver, iako je - na sreću po moje
saputnike - moj vrisak u stvarnom svetu dobio oblik prigušenog grlenog
krkljanja, U poslednjih dvadeset godina sanjao sam ga dvadesetak puta. Svaki
put bih se probudio sa istom paničnom mišlju: Nešto se desilo.

Endi je u to doba još bio živ i zdrav. Počeo sam da ga zovem i da ga molim
da pregleda prostatu. Isprva se samo smejao. Zatim se iznervirao, govoreći
da je naš otac zdrav kao dren i da će taljigati još najmanje dvadeset godina.

„Možda će“, rekao sam, „ali mama je rano umrla od raka. Baš kao i njena
marna.“

„Ako si slučajno zaboravio, nijedna od njih nije imala prostatu.“
„Mislim da bogovi naslednih osobina ne drže do toga“, nastavio sam.
„Samo pošalju Veliki R tamo gde je najviše dobrodošao. Za boga miloga, u
čemu je problem? Nabiće ti prst u dupe, nekih deset sekundi. Nećeš morati da
se brineš za svoju analnu nevinost dok ne osetiš doktorske ruke na
ramenima.“
„Uradiću to kad napunim pedesetu“, rekao je. „To se preporučuje u tim
godinama. Tako ću učiniti. Toliko o tome. Drago mi je da si se sredio, Džejmi,
i što si dobio stalan posao u muzičkom biznisu. Ništa od toga ne daje ti pravo
da nadzireš moj život. Bog se stara o tome.“
U pedesetoj će biti prekasno, pomislio sam. Ugnezdiće se u tebi pre no što
napuniš pedesetu.
Voleo sam brata (iako je po mom skromnom mišljenju izrastao u prilično
iritantnog bogomoljca). Stoga sam krenuo zaobilaznim putem, preko
Fransin, njegove supruge. Njoj sam mogao reći ono na šta bi se Endi samo
gadljivo namrštio - imao sam predosećanje, i to veoma snažno. Molim te,
Fransi, molim te, nagovori ga da pregleda prostatu.
Popustio je („Samo da bih vam zapušio usta“) i pristao na pregled nedugo
posle četrdeset sedmog rođendana. Gunđao je kako je prokleti test
nepouzdan. Možda je bio, ali ni moj recitovanju Biblije sklon brat koji se plaši
lekara nije mogao da osporava rezultat: savršena Bo Derek desetka. Usledio
je pregled kod urologa u Luistonu, a zatim operacija. Tri godine kasnije
rečeno mu je da je izlečen od raka. Godinu dana potom - u pedeset i prvoj -
strefio ga je šlog dok je zalivao travnjak. Našao se u Isusovom zagrljaju pre no


što su ga kola hitne pomoći dovezla do bolnice. Nije bilo pogrebne službe u
Harlouu, zato što je sahranjen u državi Njujork. Bilo mi je drago zbog toga. U
snovima sam se prečesto vraćao kući. Oni su bili dugoročni propratni efekat
Džejkobovog tretmana protiv zavisnosti od droge. Bio sam siguran u to.

Jednog sunčanog ponedeljka u junu 2008. godine ponovo sam se probudio iz
takvog sna. Deset minuta ležao sam u krevetu trudeći se da ovladam sobom.
Mozak mi se konačno smirio. Izborio sam se s idejom da ću, čim otvorim
usta, početi da ponavljam unedogled: Nešto se desilo. Podsetio sam sebe da
sam čist i trezan, i da je to najvažnije u mom životu, ono što ga je promenilo
nabolje. San me je ređe pohodio. Prošle su četiri godine otkako sam se
probudio zatekavši sebe da bockam kožu (poslednji put sam to radio
lopaticom, ne pričinivši nikakvu štetu). Nije ništa gore od malog ožiljka posle
kirurške intervencije, govorio sam sebi. Obično mi je uspevalo da o tome
mislim na taj način. Trenuci posle buđenja bili su problematični, jer sam
osećao da se nešto šunja iza sna, nešto zlo i žensko. Još onda sam bio siguran
u to.

San se rasplinuo u blagu izmaglicu kad sam se istuširao i obukao. Iz
iskustva sam znao da će uskoro sasvim nestati.

Imao sam stan na prvom spratu Bolder Kenjon drajva u Nederlandu. Dve
hiljade osme godine mogao sam priuštiti kuću, ali bi ona podrazumevala
hipoteku. Takvu obavezu smatrao sam nepotrebnom. Stan mi je odgovarao
kao neženji. Spavao sam na bračnom krevetu, uporedivom s onim u
Džejkobsovoj kući na točkovima. U njemu je tokom godina spavao ne baš
mali broj princeza. U poslednje vreme bilo ih je sve manje. Ni to nije bilo
nikakvo čudo. Uskoro ću napuniti pedeset drugu. Negde u toj dobi počinje
nezaustavljivi preobražaj prevejanih zavodnika u stare jarce.

Imao sam još jedan motiv za ostanak u stanu - hteo sam da poboljšam
stanje na žiro računu. Nisam bio škrtica, ali novac nije bio beznačajna stavka
u mom životu. Nikad nisam zaboravio da sam se jednom probudio u
Fergraund inu, bolestan i praznog džepa. Kao što nisam zaboravio lice
crvenokose seljanke koja mi je vratila blokiranu kreditnu karticu. Pokušajte
ponovo, rekao sam. Dušo, odvratila je, dovoljno je da te pogledam, pa da
shvatim da ne moram.

Tako dakle, a pogledaj me sad, prazilukovićko, pomislio sam dok sam vozio
džip Karibu roudom. Ugojio sam se dvadeset kilograma otkad sam sreo
Čarlsa Džejkobsa u Talsi, ali sa 185 centimetara, osamdeset šest kilograma
lepo je izgledalo na meni. Tačno je da mi stomak nije bio ravan i da mi je na
poslednjoj proveri holesterol bio sumnjiv, ali sam pre toga izgledao kao
oslobođeni logoraš iz Dahaua. Nikad neću svirati u Karnegi holu i po
stadionima sa I strit bendom, ali sam još svirao - i to mnogo - i radio omiljeni


posao, u kom sam bio dobar. Često sam govorio sebi da ljudi koji od života
traže više od ovog drsko izazivaju bogove. Nemoj ih izazivati, Džejmi. Ako
vam se ikad desi da čujete kako Pegi Li peva kukaj plači klasik Lejbera i
Stolera - Is That All There Is? - promenite stanicu i pronađite valjanu plesnu
muziku.

Posle šest kilometara vožnje Karibu roudom, baš kad put počinje da se penje
pod oštrijim uglom na planine, naišao sam na tablu s natpisom RANČ VUČJA
ČELJUST, TRI KILOMETRA. Skrenuo sam, ukucao šifru na kapiji i parkirao
automobil na pošljunčanom parkiralištu s natpisom SAMO ZA RADNIKE I
TALENTE. Video sam pun parking samo jednom - kad je Rijana snimala
longplejku u Vučjoj čeljusti. Tog dana je mnogo automobila bilo parkirano na
prilaznom putu, skoro do kapije. Cura je imala đavolski brojnu pratnju.

Pagan Staršajn (kršteno ime: Hilari Kac) pre dva sata nahranila je konje.
Ipak sam prošetao između dvostrukog reda štala. Svakom konju dao sam
krišku jabuke ili šargarepe. Većina behu veliki i divni - podsećali su na kadilak
limuzine na četiri noge. Moj najdraži konj bio je sličniji olupanom ševroletu.
Bartlbi, pegavi sivac bez pedigrea, bio je tu kad sam stigao u Vučju čeljust s
gitarom, platnenom torbom i ogromnom nervozom. Ni onda nije bio mlad.
Odavno je ostao bez većine zuba. Grickao je svoj komad jabuke nekolicinom
preostalih. Lenjo je prebacivao hranu s jedne na drugu stranu. Posmatrao me
je blagim smeđim očima. Ni za trenutak me nije ispuštao iz vida.

„Ti si nešto posebno, Barte“, rekao sam, mazeći ga po gubici. „A ja volim
posebno.“

Klimnuo je, kao da je želeo da kaže da mu je to poznato.
Pagan Staršajn - Pejdž, za prijatelje - hranila je kokoške opasana keceljom.
Nije mogla da mi mahne. Počastila me je glasnim, hrapavim zdravo, praćenim
prvim strofama Mashed Potato Time. Zajedno smo otpevali sledeće dve. Ovo
su najnovije, najbolje i tako dalje. Pagan je pevala prateći glas. Na vrhuncu je
zvučala kao jedna od članica grupe Pointer sisters. Pušila je kao čunak, pa je u
četrdesetoj zvučala kao Džo Koker na Vudstoku.
Studio 1 bio je zatvoren i mračan. Uključio sam svetlo i proverio plan rada
za danas. Planirana su četiri snimanja: u deset, u dva, potom u šest i jedno u
devet. Ovo poslednje verovatno će se otegnuti do posle ponoći. Studio 2 bio
je jednako popunjen. Nederland je gradić na zapadnim padinama Stenovitih
planina, u kom je vazduh redak. U njemu stalno obitava manje od hiljadu i po
ljudi. Predstavljao je značajan muzički centar, mnogo veći od svoje veličine.
Nalepnice za automobile s porukom NEDERLAND! MESTO NA KOM SE
NEŠVIL UDUVAVA! nisu bile puko preterivanje. Džo Volš snimio je prvi album
u Vučjoj čeljusti 1 kad je otac Hjua Jejtsa upravljao studiom. Džon Denver
snimio je poslednji album u Vučjoj čeljusti 2. Hju mi je jednom pustio njegove


snimke kad je bendu govorio o upravo kupljenom eksperimentalnom avionu,
koji je nazvao Long-EZ. Naježio sam se slušajući ih.

Muzika uživo se svake večeri od ponedeljka do nedelje mogla čuti u
najmanje devet barova u Nederlandu. Još tri muzička studija radila su u
gradu. Vučja čeljust bio je najveći i najbolji. Kada sam zakoračio u Hjuovu
kancelariju i rekao da me šalje Čarls Džejkobs, na zidovima je bilo dvadesetak
fotografija s Edijem van Hejlenom, Linard Skinardima, Ekslom Rouzom (u
najboljim danima) i U2. Najviše se ponosio - to je bila jedina gde se i sam
nalazio - onom sa Stejpls singersima. „Mejvis Stejpl je boginja“, rekao mi je.
„To je najbolja pevačica u Americi. Niko joj nije ni do kolena.“

Snimio sam veliki broj jeftinih singlica i loših nezavisnih albuma dok sam
obilazio zemlju s bendovima, ali nikad nisam čuo sebe kao velikog izdavača
dok nisam zamenio ritam gitaristu obolelog od mononukleoze na snimanju
Nila Dajmonda. Bio sam usplahiren tog dana - siguran da ću se presamititi i
ispovraćati preko gitare - ali sam odonda svirao na mnogo snimanja, najviše
kao zamena, međutim, ponekad i po zahtevu izvođača. Honorari nisu bili
previsoki, ali nisu bili ni zanemarljivi. Vikendima sam svirao s bendom u
lokalnom baru Komstok loud i na manjim gažama u Denveru. Podučavao sam
ambiciozne srednjoškolce u letnjem programu koji je Hju smislio i pokrenuo
nakon očeve smrti. Zvao se Rok-atomik.

„Ne mogu ja to“, negodovao sam kad mi je Hju predložio dopunski posao.
„Ne znam da čitam muziku!“

„Hoćeš da kažeš da ne umeš da čitaš note“, rekao je. „Umeš da čitaš
tablature. Klincima je to dovoljno. Na svu sreću po nas i njih, to je najviše što
će većini ikad trebati. Nećeš naći Segoviju u ovim brdima, čoveče.“

I imao je pravo. Uživao sam u časovima gitare kad me je prošao strah.
Podsećali su me na vreme provedeno s Hromiranim ružama. Možda bi trebalo
da me bude stid zbog ovog što ću reći, ali zadovoljstvo koje sam osećao dok
sam radio s Rok-atomik tinejdžerima bilo je slično onom koje sam
doživljavao kad sam ujutru hranio Bartlbija jabukama i milovao njegovu
njušku. Ti klinci su samo hteli da praše rok, i većina je otkrila da može... nakon
što bi ovladali E-lestvicom, naravno.

I u studiju dva vladala je pomrčina. Muki Makdonald zaboravio je da
isključi miksetu. Pogasio sam sve uređaje i odlučio da porazgovaram s njim o
tom propustu. Bio je dobar tehničar, ali postao je zaboravan posle četrdeset
godina duvanja trave. Moj gibson bio je uspravljen sa ostalim instrumentima,
jer sam planirao da tog dana sviram s lokalnim rokabili sastavom Gota vana.
Seo sam na hoklicu i deset minuta svirao nasuvo numere poput Hi-Heel
Sneakers i Got My Mojo Working. Bio sam bolji nego kao putujući svirač,
mnogo bolji, ali nikad neću biti Klepton.

Telefon je zazvonio - iako u studijima nije uistinu zvonio. Samo bi
zasvetleo plavom bojom po ivicama. Spustio sam gitaru i odgovorio na poziv.


„Studio 2, Kertis Mejfild.“
„Kako je u zagrobnom životu, Kertise?“, pitao je Hju Jejts.
„Mračno. Dobro je što više nisam paralizovan.“
„Drago mi je da to čujem. Dođi u glavnu zgradu. Hteo bih da ti nešto

pokažem.“
„Čoveče, snimanje počinje za pola sata. Mislim da nam dolazi ona

dugonoga kantri i vestern riba.“
„Muki će joj pomoći da se raskomoti.“
„Ne, neće. Još nije stigao. Takođe, ostavio je miksetu uključenu. Tačnije

dve. Opet.“
Hju je uzdahnuo. „Porazgovaraću s njim. Samo požuri.“
„Važi, ali Hju? Ja ću porazgovarati s Muksterom. To je moj posao, zar ne?“
Nasmejao se. „Ponekad se pitam kud se dede onaj ćutljivi tužni tip s

dušom u nosu kog sam unajmio“, rekao je. „Požuri. Ovo će te izuti iz cipela.“

Glavna zgrada bila je ogromna rančerska kuća. Hjuov stari kontinental bio je
parkiran na kružnom putu ispred nje. Čovek je bio lud za svim što je gutalo
benzin. Mogao je da priušti takav luksuz. Vučja čeljust radila je manje-više bez
zarade, ali je porodica Jejts uložila dosta novca u najkvalitetnije akcije. Hju -
dvaput razveden, bez predbračnih ugovora, i bez dece u oba braka - bio je
poslednji izdanak Jejtsovog porodičnog stabla. Gajio je konje, piliće, ovce i
nešto svinja. To je bio tek malo ozbiljniji hobi. Isto se moglo reći za njegove
zbirke automobila i pikapova čudovišne kubikaže. Najviše je držao do
muzike. Bio joj je duboko posvećen. Tvrdio je da je nekad svirao, iako ga niko
nije video s instrumentom u rukama.

„Muzika je važna“, jednom mi je rekao. „Književnost se zaboravlja,
televizijske emisije se zaboravljaju, i voleo bih da mi kažeš šta si pre dve
godine gledao u bioskopu. Muzika traje, čak i pop muzika. Pogotovo pop
muzika. Možeš da se ceriš kad čuješ Raindrops Keep Fallin on my Head, ali će
ljudi i za pedeset godina slušati taj pesmičuljak.“

Nisam mogao da zaboravim dan u kom smo se upoznali, jer je ranč izgledao
isto, sve do ponoćnoplavog kontinentala s karakterističnim prozorima. Samo
sam se ja promenio. Tog dana u jesen 1992. godine Hju me je dočekao na
vratima. Prodrmao mi je ruku i uveo me u kancelariju. Zavalio se u fotelju s
visokim naslonom iza stola koji je izgledao prostrano kao pista za dvosed.
Pratio sam ga nervoznim korakom. Ostao sam bez ono malo pljuvačke u
ustima kad sam video slavne face na zidovima.

Premerio me je od glave do pete - odrpanca s prljavom AC/DC majicom i
još prljavijim farmerkama - i rekao: „Zvao me je Čarli Džejkobs. Već nekoliko


godina dugujem mu neizmerno veliku uslugu. Toliko je velika da je nikad
neću uzvratiti. Rekao mi je da ćemo posle tebe biti kvit.“

Stajao sam ispred stola, vezanog jezika. Znao sam kako da se ponašam na
audicijama za bend, ali ovo je bilo nešto drugo.

„Rekao mi je da si se drogirao.“
„Jesam“, odvratio sam. Poricanje ne bi imalo smisla.
„Rekao mi je da si uzimao hors.“
„Jesam.“
„Ali sad si čist?“
„Jesam.“
Mislio sam da će me pitati otkad, ali nije. „Sedi, za boga miloga. Hoćeš li
koka-kolu? Pivo? Limunadu? Ledeni čaj, možda?“
Seo sam, ali nisam mogao da se opustim i zavalim na udobnoj stolici.
„Ledeni čaj zvuči obećavajuće.“
Pritisnuo je dugme na interfonu. „Džordžija? Dva ledena čaja, dušo.“ Zatim
se obratio meni: „Ovaj ranč funkcioniše kao poljoprivredno dobro, iako ja
marim samo za stoku s instrumentima.“
Pokušao sam da se nasmejem. Odustao sam, pošto sam se uplašio da ne
ispadnem budala.
Nastavio je kao da nije primetio moj pokušaj. „Rok bendovi, kantri
bendovi, solo umetnici. Od njih živimo. Snimamo i reklamne džinglove za
denverske radio-stanice i dvadeset ili trideset audio-knjiga svake godine.
Majki Daglas je snimio Foknerov roman u Vučjoj čeljusti. Džordžija se zamalo
nije upiškila u gaćice. Čovek ima generalno opušten stav, ali je perfekcionista
u studiju.“
Nisam znao šta bih rekao. Ćutao sam i iščekivao ledeni čaj. Usta su mi bila
suva kao pustinja.
Nagnuo se napred. „Znaš li šta je svakom ranču potrebnije no bilo šta
drugo?“
Odmahnuo sam glavom. Lepa mlada crnkinja ušetala je u kancelariju pre
no što je nastavio predavanje. Unela je srebrni poslužavnik s dve visoke čaše
pune leda i ledenog čaja. U svakoj je bila grančica nane. Iscedio sam dve
kriške limuna u čaj, ali nisam pipao šećer. Preterivao sam sa šećerom dok
sam se drogirao. Posle seanse sa slušalicama u limarskoj radionici sladak
ukus postao mi je odvratan. Kupio sam čokoladicu nedugo po napuštanju
Talse, ali nisam mogao da je pojedem. Pripala mi je muka od njenog mirisa.
„Hvala ti, Džordžija“, reče Jejts.
„Nema na čemu. Ne zaboravi da posete počinju u dva. Lez će te očekivati.“
„Neću zaboraviti.“ Izašla je i tiho zatvorila vrata za sobom. Nastavio je.
„Nadzornik je ono što je potrebno svakom ranču. Rupert Hol je onaj ko vodi
brigu o stoci i uzgajanju useva u Vučjoj čeljusti. Živ je i zdrav, ali se moj
muzički nadzornik oporavlja u Bolnici Bolder. Lez Kalovej. To ime ti


verovatno ništa ne znači.“
Odmahnuo sam glavom.
„A Ekselent bord bradersi?“
To je bila druga priča. „Instrumentalisti? Surf muzika, nešto nalik Diku

Dejlu i Deltonsima.“
„Da, to su oni. Neobično je kad čovek pomisli da su iz Kolorada, najdalje

što se može biti od oba okeana. Imali su jedan hit u prvih četrdeset - Aloona
Ana Kaya, što na veoma lošem havajskom znači Ajde da se prcamo.“

„Sečam ga se, naravno.“ Kako ga se ne bih sećao, sestra ga je puštala
milion puta. „To je onaj u kom se neka cura smeje od početka do kraja.“

Jejts se nacerio. „Taj smeh bio je njihova karta na putu do slave benda s
jednim hitom na top-listama. Ja sam tip koji ga je nasnimio. Ideja mi je
slučajno pala na pamet. U to doba moj otac upravljao je ovim mestom.
Devojka koja se smejala i dan-danas ovde radi. Zvala se Hilari Kac. Danas se
predstavlja kao Pagan Sanšajn. Sad je trezna, ali je tog dana bila toliko
urađena da nije mogla da prestane da se smeje. Nije imala pojma da je
snimam. Ta pesma se zahvaljujući njoj probila na top-listu. Častili su je sa
sedam hiljadarki.“

Klimnuo sam. Istorija roka puna je srećnih slučajnosti.
„Bilo kako bilo, Ekselent bord bradersi imali su jednu turneju, zatim su se
razišli zbog dva zla. Znaš li koja?“
Znao sam iz ličnog iskustva. „Ostali su bez para i bez želje da se druže.“
„Uh-uh. Lez se vratio kući. Hteo je da radi sa mnom. Bio je mnogo bolji
producent nego svirač. Već petnaest godina je moja leva i desna ruka kad je
reč o muzici. Kad me je Čarli Džejkobs pozvao, hteo sam da te dam Lesu na
šegrtovanje. Mislio sam da ćeš učiti i zarađivati, svirkati sa strane,
uobičajena sranja. Još mi je to na pameti, ali ćeš morati da prokleto brzo
usvajaš znanje, sinko, zato što je Lez prošle sedmice doživeo srčani udar.
Rečeno mi je da će biti dobro, ali mora da izgubi silne kilograme, da guta silne
pilule i penzioniše se za najkasnije godinu dana. To će mi dati dovoljno
vremena da vidim hoćeš li se zapatiti.“
Osetio sam nešto slično panici. „Gospodine Jejts...“
„Hju.“
„Hju, ne znam gotovo ništa o pronalaženju i praćenju talenata. Jedini
studiji gde sam bio jesu oni koji su grupe u kojima sam svirao plaćale na sat.“
„I uglavnom su brižni roditelji glavnog gitariste plaćali račune“, rekao je.
„Ili bubnjareva žena koja je kelnerisala osam sati dnevno upropašćujući noge
da bi došla do napojnica.“
Da, tako je bilo, sve dok se žena ne bi opametila i izbacila lenčugu na ulicu.
Nagnuo se prema meni, prepletenih prstiju. „Vidi ovako, naučićeš ili
nećeš. Prečasni je rekao da hoćeš. To mi je dovoljno. Mora biti. Njegov sam
dužnik. Zasad ćeš osvetljavati studije i voditi računa o UČ - znaš šta je to, zar


ne?“
„Umetnički časovi.“
„Uh-uh. Noću ćeš zaključavati. Imam tipa koji će ti pomoći da se snađeš

dok se Lez ne vrati. Zove se Muki Makdonald. Mnogo ćeš naučiti od njega ako
budeš pazio na njegove prave i pogrešne poteze. Ma šta da se desi, ne daj mu
da vodi evidenciju. I još nešto. Ako duvaš travu, to je tvoj problem, sve dok
dolaziš na vreme i ne izazoveš šumski požar. Ali, ukoliko čujem da ponovo
jašeš ružičastog konja...“

Nagnao sam sebe da ga pogledam u oči. „Neću se vraćati na to.“
„To je hrabra izjava. Čuo sam je mnogo puta. Nekoliko ljudi koji su je
izrekli sad su mrtvi. Ponekad se pokaže istinitom. Nadam se da će tako biti i u
tvom slučaju. Hoću da budemo načisto, ako ga budeš koristio, dobijaš pedalu,
bez obzira na moje dugove. Jesmo li se razumeli?“
Jesmo. Sasvim.

Džordžija Donlin bila je 2008. godine jednako lepa kao 1992. godine. U
međuvremenu je nabacila nekoliko kilograma. U njenoj tamnoj kosi bilo je
nešto sedina. Nosila je naočare. „Znaš li zašto je od jutros toliko naložen?“,
pitala me je.

„Nemam blage veze.“
„Isprva je psovao. Zatim se smejao i nastavio da psuje. Rekao je da je
jebeno znao da će tako biti, rekao je kurvin sine i bacio nešto. Toliko sam čula.
Htela bih da znam hoće li nekog otpustiti. Otići ću na bolovanje ako to
namerava. Ne podnosim sukobe.“
„Kaže žena koja je prošle zime loncem gađala momka koji isporučuje
meso.“
„To je bilo nešto drugo. Taj kretenski kurvin sin je pokušao da me vaćari
za dupe.“
„Kreten ima dobar ukus“, napomenuo sam. Popreko me je pogledala.
„Samo kažem da čovek zna šta valja.“
„Uh. Poslednjih nekoliko minuta je vladala tišina. Nadam se da mu nije
otkazala srčka.“
„Možda je nešto video na televiziji. Ili čitao u novinama?“
„Ugasio je televizor petnaest minuta nakon što sam stigla. Što se Kamere i
Posta tiče, otkazao ih je pre dva meseca. Kaže da na internetu nalazi sve što
mu je potrebno. Rekla sam mu: Hju, te internet vesti pišu klinci koji se još ne
briju i devojčice kojima brusthalteri još nisu neophodni. Ne možeš im verovati.
Misli da sam neobaveštena matorka. Nije mi to rekao, ali ga čitam kao knjigu.
Kao da je zaboravio da imam ćerku koja studira informatiku. Bri mi je rekla
da ne verujem tim blogerskim sranjima. Požuri kod njega. I ne zovi me da mu
dajem veštačko disanje ako sedi na stolici mrtav od preterano ljute hrane.“


Udaljila se, visoka i kraljevskog držanja. Ljuljala je bokovima kao devojka
koja nas je pre šesnaest godina poslužila ledenim čajem.

Pokucao sam na vrata Hjuove kancelarije. Nije bio mrtav, ali bio je nagnut
preko preterano velikog stola. Trljao je slepoočnice kao da ima migrenu.
Otvorio je laptop.

„Da li se spremaš da nekog otpustiš?“, pitao sam.
Podigao je pogled. „A?“
„Džordžija mi je rekla da će tražiti bolovanje ukoliko se spremaš da nekog
otpustiš.“
„Neću nikog otpustiti. To je smešno.“
„Kaže da si nešto bacio.“
„Sere.“ Nastavio je posle kraće pauze. „Šutnuo sam kantu za đubre kad
sam pročitao ono sranje o svetim prstenovima.“
„Pričaj mi o svetim prstenovima. Nakon toga ritualno ću šutnuti kantu za
đubre, pa ću se vratiti na posao. Danas imam šesnaest milijardi obaveza.
Moram da naučim dve melodije za Gota vana sesiju. Šutiranje kante za đubre
moglo bi da me pokrene.“
Hju je nastavio da trlja slepoočnice. „Mislio sam da bi se tako nešto moglo
dogoditi. Znao sam da ima to u sebi, ali nisam očekivao ovako nešto... nešto
ovako veliko. Znaš kako se kaže - idi na veliko ili idi kući.“
„Nemam blage veze o čemu govoriš.“
„Imaćeš, Džejmi, imaćeš.“
Parkirao sam zadnjicu na ugao stola.
„Svako jutro gledam vesti u šest, dok vežbam i okrećem pedale sobnog
bicikla. Najviše zato što je posmatranje spikerke vremenske prognoze
blagotvoran doživljaj. Danas sam video oglas za nešto što nisu magične
kreme protiv bora i Tajm Vornerova kolekcija starih dobrih hitova. Nisam
mogao da verujem. Jebeno nisam mogao da verujem. A opet, mogao sam.“
Nasmejao se. To nije bio ovo je smešno, već jebeno ne mogu da verujem smeh.
„Isključio sam idiotsku kutiju i počeo da istražujem po internetu.“
Hteo sam da zaobiđem sto. Podigao je ruku da bi me zaustavio. „Prvo ću
da te pitam da li bi pošao na kraći put sa mnom, Džejmi, da vidiš nekog ko je -
posle nekoliko pogrešnih pokušaja - konačno pronašao svoju sudbinu.“
„Naravno, pretpostavljam da hoću, samo ako nije u pitanju koncert
Džastina Bibera. Malo sam mator za Biba.“
„Ovo će biti mnogo bolje od Biba. Pogledaj. Samo pazi da ti ne pregori
oči.“
Obišao sam oko stola i po treći put sreo svoju mirodiju. Najpre sam se
susreo s pogledom vašarskog hipnotizera. Raširio je prste oko lica. Na
trećem prstu svake šake nosio je debele zlatne burme.
Bio je to poster s veb-sajta ISCELJUJUĆA RIVAJVALISTIČKA TURNEJA
PASTORA Č. DENIJA DŽEJKOBSA 2008. GODINE.


STAROVREMENSKI ŠATORSKI RIVAJVAL!

OD 13. DO 15. JUNA
VAŠARIŠTE OKRUGA NORIS
Trideset kilometara istočno od Denvera

UČESTVUJE I NEKADAŠNJI SOUL PEVAČ AL STEMPER

TU SU I GOSPEL ROBINS SA DEVINOM ROBERTSON

*** I ***

JEVANĐELISTA Č. DENI DŽEJKOBS

KAKVOG STE VIDELI NA SATU JEVANĐEOSKE ISCELITELJSKE MOĆI
DENIJA DŽEJKOBSA.

OBNOVITE DUŠU PESMOM OSNAŽITE VERU ISCELJENJEM ZADRHTITE PRED
PRIČOM O SVETIM PRSTENOVIMA, ISPRIČANOJ ONAKO KAKO SAMO PASTOR

DENI MOŽE!

„I dovedi amo siromahe, i kljaste, i bogalje, i slepe; te nateraj da
dođu da mi se napuni kuća.“ Jevanđelje po Luki, 14:21 i 23.

UVERITE SE U BOŽJU MOĆ DA PROMENI VAŠ ŽIVOT!

PETAK 13: U 19 SATI
SUBOTA 14: U 14 I 19 SATI
NEDELJA 15: U 14 I 19 SATI

GLAS BOŽJI JE TIH I TANAK (I CAREVIMA, 19:12)
BOG ISCELJUJE KAO MUNJA (MATEJ, 24:27)

DOĐITE!

DOĐITE SVI!

OBNOVITE SE!

U dnu postera bila je fotografija dečaka koji odbacuje štake, dok ga vernici
posmatraju s radošću i strahopoštovanjem. Ispod fotografije je pisalo Robert
Rajvard, izlečen od MIŠIĆNE DISTROFIJE 30. maja 2007, u Sent Luisu, u


Misuriju.
Bio sam zapanjen, kao osoba koja je videla starog prijatelja kog je

smatrala mrtvim ili uhapšenim zbog ozbiljnog zločina. Jedan deo mene -
promenjeni deo, isceljeni deo - nije bio. Taj deo mene odavno je čekao ovako
nešto.

Hju se nasmejao i rekao: „Čoveče, izgledaš kao da si progutao pticu koja ti
je uletela u usta.“ Glasno je izgovorio jedinu razumljivu misao koja mi se u
tom trenutku javila u glavi. „Izgleda da se prečasni vratio starim trikovima.“

„Jeste“, rekao sam. Pokazao sam na pozivanje na Jevanđelje po Mateju.
„Ovaj citat ne govori o isceljenju.“

Podigao je obrve. „Nisam znao da si poznavalac Biblije.“
„Mnogo toga ti ne znaš“, rekao sam, „zato što nikad nismo govorili o
njemu. Upoznao sam Čarlija Džejkobsa mnogo pre Talse. U mom detinjstvu
bio je sveštenik u našoj crkvi. To je bio njegov prvi posao kao pastora. Mislio
sam da je bio i poslednji. Do danas.“
Osmeh mu je izbledeo. „Zavitlavaš me! Koliko je tada imao godina,
osamnaest?“
„Mislim da je imao oko dvadeset pet. Ja sam imao šest ili sedam.“
„Je li i onda isceljivao ljude?“
„Nije.“ Izuzev mog brata Kona. „Tad je bio uzorni metodista - znaš, Velčov
sok od grožđa na pričešćima umesto vina. Svi su ga voleli.“ Sve do Strašne
propovedi. „Dao je otkaz kad su mu žena i sin nastradali u saobraćajnoj
nesreći.“
„Prečasni je bio oženjen? Imao je dete?“
„Jeste.“
Hju je razmišljao. „Znači da ima pravo na najmanje jednu od onih burmi -
ako je to venčano prstenje. Sumnjam u to. Pogledaj ovo.“
Pokazao je traku na vrhu veb-sajt stranice. Stavio je kursor na
SVEDOČANSTVA O ČUDESIMA i kliknuo. Na ekranu se pojavio niz Jutjub
snimaka. Bilo ih je desetak.
„Hju, rado ću poći s tobom ukoliko želiš da vidiš Čarlija Džejkobsa.
Nemam vremena da sad razgovaram o njemu.“
Pažljivo se zagledao u mene. „Ne izgledaš kao neko ko je progutao pticu,
već kao neko ko je dobio snažan udarac u stomak. Idi ako hoćeš, ali prvo
pogledaj ovaj video-snimak.“
Prepoznao sam dečaka s postera. Hju je kliknuo na njega. Počeli smo da
gledamo snimak dužine jednog minuta. Pregledan je više od stotinu hiljada
puta, što je značajan broj.
Fotografija je počela da se kreće. Neko je tutnuo mikrofon s oznakom
KSDK pred Roberta Rajvardsa. Nevidljiva žena je rekla: „Opišite nam šta se
desilo za vreme takozvanog isceljenja, Bobi.“
„Pa, gospođo“, reče Bobi, „kad me je uhvatio za glavu, osetio sam sveto


venčano prstenje, evo ovde.“ Pokazao je slepoočnice. „Čuo sam prasak, sličan
udarcu štapa o štap. Možda sam se onesvestio sekundu ili dve. A zatim mi je
ta... ne znam kako bih je nazvao... toplina pošla niz noge... i...“ Dečak se
rasplakao. „I mogao sam da stanem na njih. Prohodao sam! Bio sam izlečen!
Bog nek blagoslovi pastora Denija!“

Hju se zavalio u fotelju. „Nisam odgledao sva ostala svedočenja, ali su ona
koja sam video bila manje-više ista. Podseća li te ovo na nešto?“

„Možda“, rekao sam. Bio sam oprezan. „A tebe?“
Nikad nismo razgovarali o usluzi koju je prečasni učinio Hjuu. Bila je
dovoljno velika da nagna šefa ranča Vučja čeljust da zaposli zavisnika tek
skinutog s heroina posle jednog telefonskog poziva.
„Ne mogu o tome kad imaš toliko obaveza. Šta radiš za ručak?“
„Naručio sam picu. Posle kantri i vestern ribe dolazi tip iz Longmonta...
piše da je bariton, interpretator popularne melodije...“
Hju je zastao usred rečenice. Udario se dlanom po čelu. „Blagi bože, je li to
Džordž Dejmon?“
„Da, tako se zove.“
„Hriste, mislio sam da je taj klipan otegao papke. To je bilo pre toliko
godina - pre tvog vremena. Prva ploča koju je uradio s nama bila je Dejmon
obrađuje Geršvina. To je bilo mnogo pre kompakt-diskova, iako smo imali
osamnaestotrakaše. Svaka pesma, zaista svaka jebena pesma, zvučala je kao
Kejt Smit koja peva Bože, blagoslovi Ameriku. Prepusti ga Mukiju. Znaju se.
Ako Muki zajebe, sredićeš u obradi.“
„Jesi li siguran?“
„Jesam. Hoću da čujem sve što znaš o prečasnom, kad već idemo na
njegov ispeglani, sveti, usrani šou. Ma trebalo je da odavno popričamo o
tome.“
Nisam žurio s odgovorom. „Važi... ali moraš da daješ, ako želiš da dobiješ.
Želim punu i poštenu razmenu podataka.“
Skupio je šake na nezanemarljivom ispupčenju na donjem delu svoje
kaubojske košulje. Ljuljao se u stolici. „Nemam čega da se stidim, ako si to
imao na umu. Bilo je tako... neverovatno.“
„Samo napred, poverovaću ti“, rekao sam.
„Možda i hoćeš. Pre nego što odeš, objasni mi značenje tog citata iz
Jevanđelja po Mateju i zašto si ga zapamtio.“
„Posle toliko godina ne mogu doslovce da ga citiram. Otprilike glasi: Kao
što munja seva sa istoka ka zapadu, takav će biti Isusov dolazak. Ne tiče se
isceljenja već Apokalipse. Sećam ga se zato što je taj citat bio jedan od
najomiljenijih prečasnog Džejkobsa.“
Pogledao sam na sat. Dugonoga kantri i vestern riba - Mendi ovo ili ono -
bila je ranoranilac. Verovatno već sedi na stepenicama ispred studija jedan s
gitarom pored sebe. Ali morao sam nešto da znam. „Šta si mislio kad si rekao


da sumnjaš da je to venčano prstenje?“
„Nije ih koristio na tebi kad je sredio tvoj mali problem s drogom?“
Pomislio sam na napuštenu auto-limarsku radionicu. „Ne. Koristio je

slušalice.“
„Kad je to bilo? Godine 1992?“
„Tako je.“
„Moje iskustvo s propovednikom datira iz 1983. godine. Verovatno je u

međuvremenu unapredio način rada. Sigurno se vratio prstenju zato što
izgleda religioznije od slušalica. Kladim se da je uznapredovao u svom poslu
od mog vremena... i tvog. Tako ti je to s njim. Stalno pokušava da sve podigne
na viši nivo, zar ne?“

„Zoveš ga propovednikom. Je li i u to vreme propovedao?“
„Jeste i nije. To je složena priča. Požuri, cura će te čekati. Možda će nositi
minić. Taj prizor nateraće te da zaboraviš na pastora Denija.“
Tek da se zna, nosila je minić. Imala je spektakularne noge. Jedva da sam
ih primetio. Ne bih ni znao o čemu je pevala da nisam pogledao beleške.
Razmišljao sam o Čarlsu Danijelu Džejkobsu, ili propovedniku. Sad se
predstavljao kao pastor Deni.

Muki Makdonald ćutke bi podnosio grdnju zbog miksete. Klimao bi, oborene
glave. Na kraju bi obećao da će bolje raditi. I izvesno vreme držao bi reč. Posle
nedelju ili dve došao bih na posao i pronašao uključene uređaje u 1,2 ili u oba
studija. Mislim da je ideja o zatvaranju ljudi u zatvor zbog pušenja marihuane
smešna, ali ne sumnjam da je dugoročna svakodnevna upotreba recept za
NMNJDSS: ne mogu ničeg jebeno da se setim.

Oraspoložio se kad sam mu rekao da će raditi sa Džordžom Dejmonom.
„Uvek sam voleo tog tipa!“ uskliknuo je Mukster. „Sve što peva zvuči kao...“

„... Kejt Smit kad peva Bože blagoslovi Ameriku. Znam. Dobro se provedi.“

U gaju jova iza glavne zgrade bio je prilično veliki prostor za piknik. Džordžija
i nekoliko cura iz kancelarije ručale su tamo. Hju me je odveo do stola
najdaljeg od njihovog. Izvadio je nekoliko sendviča i dve konzerve gaziranog
pića iz velike torbe. „Imam pileću i tuna salatu iz Tabija. Biraj.“

Izabrao sam tunu. Neko vreme jeli smo ćutke u senci velikih planina. Hju
je prvi progovorio: „I ja sam svirao ritam gitaru. Bio sam prilično bolji od
tebe.“

„Ima mnogo boljih od mene.“
„Na kraju karijere svirao sam s bendom iz Mičigana, Džonson ketsima.“
„Sedamdesetih? Misliš na tipove koji su nosili vojničke košulje i zvučali
kao Iglsi?“


„Probili smo se početkom osamdesetih, ali da, to smo bili mi. Imali smo
četiri hit singla, svi su bili s prvog albuma. Znaš li šta je uticalo da album bude
primećen? Naslov i omot. I jedno i drugo bili su moje ideje. Album se zvao Vaš
ujka Džek svira sve monstruozne bitove. Moj rođeni ujka Džek Jejts šepurio se
na omotu. Sedeo je u dnevnoj sobi i potezao ukulele. Unutra je bilo mnogo
teškog roka i čudovišnih zvukova. Nije ni čudo što nije osvojio nagradu za
najbolji album na Gremiju. To je bilo doba benda Toto. Jebene Afrike. Ta
pesma je bila i ostala neopevano sranje.“

Natuštio se se.
„Kako god, bio sam u Ketsima. Svirao sam dve godine. Bio sam na prvoj
ploči. Odsvirao sam prva dva nastupa na turneji i otišao.“
„Zašto?“ Razmišljao sam: Sigurno su droge. U to vreme uvek se radilo o
njima. Iznenadio me je.
„Ogluveo sam.“

„Turneja Džonson ketsa počela je u Blumingtonu - u Okrugloj hali jedan - da bi
se nastavila u Kongresnom teatru u Ouk Parku. To su bile male dvorane,
svirke za zagrevanje s lokalnim prišipetljama kao predgrupama. Posle toga
smo otputovali u Detroit da počnemo s velikim ostvarenjima. Trideset
gradova, Džonson ketsi kao predgrupa Bobu Sigeru i Silver bulit bendu.
Prangijanje po stadionima. Ono o čemu svi sanjaju.“

Hju je u Blumingtonu prvi put čuo zvonjavu u ušima. Isprva ju je
zanemario. Mislio je da je to deo cene koju mora da plati svako ko proda dušu
rokenrolu. Koji poštovanja dostojan svirač nije s vremena na vreme patio od
zujanja u ušima? Pogledajte Pita Taunsenda, Erika Kleptona, Nila Janga. U
Ouk Parku javila se vrtoglavica praćena mučninom. Hju se na polovini
nastupa oteturao iza scene i povratio u kofu punu peska.

„Sećam se natpisa na tabli iznad nje“, rekao je. „KORISTITE GA SAMO ZA
MANJE POŽARE.“

Nekako je odsvirao koncert do kraja. Spakovao se i odgegao s bine.
„Šta ti fali?“, pitao ga je Feliks Grendbi, vodeći gitarista i pevač, što znači
da je za publiku - onaj ozbiljni deo - predstavljao Džonson ketse. „Da li si
pijan?“
„Imam stomačni grip“, kazao je Hju. „Bolje mi je.“
Mislio je da govori istinu. Činilo mu se da se zujanje u ušima povlači posle
isključenja ozvučenja. Sutra ujutru se vratilo. Nije mogao da čuje gotovo ništa
izuzev paklene zvonjave u ušima.
Dva člana Džonson ketsa shvatila su razmere predstojeće katastrofe:
Feliks Grendbi i Hju. Za tri dana čekao ih je nastup na stadionu Silverdom, u
Pontijaku, kapaciteta devedeset hiljada gledalaca. Biće skoro pun zbog
ljubimca Detroita Boba Sigera. Džonson ketsi stigli su na korak do slave.


Takve prilike se u rokenrolu retko pružaju dva puta. Feliks Grendbi učinio je
Hjuu isto što i Keli van Dorn iz Vajt lajtninga meni.

„Ne ljutim se na njega“, reče Hju. „Verovatno bih istovetno postupio da
sam bio na njegovom mestu. Unajmio je iskusnog svirača iz L’Amur studija u
Detroitu. Taj tip je stajao pored njega na sceni te večeri na koncertu.“

Grendbi ga je lično otpustio. Nije mu ništa rekao, već je pisao i pokazivao
cedulje. Rekao mu je da drugi članovi benda potiču iz porodica srednje klase.
Hju je bio punišić. Mogao je da odleti u Kolorado biznis-klasom, u prednjem
delu aviona, i da potraži najbolje lekare za svoju boljku. Na Grendbijevoj
poslednjoj cedulji pisalo je: VRATIĆEŠ NAM SE DOK LUPIŠ DLANOM O DLAN.

„Eh, da je tako bilo“, reče Hju dok je sedeo u hladovini, grickajući sendviče
iz Tabija.

„Još ti je žao, zar ne?“, pitao sam ga.
„Nije.“ Nastavio je posle duže pauze. „Jeste.“

Nije se vratio u Kolorado.
„Letenje mi nije bilo ni nakraj pameti. Strahovao sam da će mi glava

eksplodirati kad se avion popne iznad sedam hiljada metara. Nisam ni hteo
da idem kući, već da ližem rane, koje su još krvarile. To sam mogao da radim i
u Detroitu. Tu priču sam prodao sebi.“

Simptomi se nisu povlačili. Patio je od vrtoglavice, mučnine u rasponu od
umerene do ozbiljne, i paklene zvonjave, ponekad tihe, a ponekad tako glasne
da je mislio da će mu glava pući. Povremeno su se svi simptomi povlačili.
Tada bi odspavao deset ili čak dvanaest časova u cugu.

Živeo je u rupčagi od hotela na Grand aveniji, iako je mogao da priušti
mnogo bolji smeštaj. Dve nedelje je odlagao posetu lekaru. Užasavao se
dijagnoze malignog moždanog tumora koji se ne bi mogao ukloniti.
Sedamdesetogodišnji indijski lekar saslušao ga je i klimnuo glavom kad je
konačno naterao sebe da ode doktoru. Posle nekoliko testova dao mu je uput
za bolnicu gde će obaviti još nekoliko provera zdravlja. Rekao mu je da će
tamo dobiti eksperimentalni lek protiv mučnine koji mu on ne može
propisati.

Hju nije otišao u bolnicu. Umesto toga počeo je da izlazi na duge i
besmislene safarije (kad mu je vrtoglavica to dozvoljavala), duž čuvenog
detroitskog druma poznatog kao Osma milja. Jednog dana prošao je pored
prašnjavog izloga s radio-aparatima, gitarama, kasetofonima,
magnetofonima, pojačalima i televizorima. Na znaku je pisalo Džejkobsova
nova i polovna elektronika... Hjuu Jejtsu je većina robe izgledala ofucano. Ništa
nije izgledalo novo.

„Ne mogu da ti kažem zašto sam ušao u tu radnju. Možda me je uhvatila
nostalgija za svim tim audio-poslasticama. Možda sam hteo da mučim samog


sebe. Možda sam pomislio da će unutra biti rashladni uređaj i da ću moći da
se sklonim od vrućine - koliko sam se prevario u tome. A opet, možda sam
ušao zbog natpisa iznad ulaznih vrata.“

„Šta je pisalo na njemu?“ pitao sam ga.
Hju se osmehnuo. „Pisalo je: Verujte propovedniku.“

Bio je jedina mušterija u radnji. Police su bile pune opreme, mnogo
egzotičnije od one u izlogu. Prepoznao je neke izložene predmete: merače,
osciloskope, voltmetre i regulatore voltaže, regulature amplituda, pojačivače
napona. Neke nije. Električni kablovi šunjali su se po podu. Svuda je bilo
razapetih žica.

Vlasnik se pojavio na vratima uokvirenim trepćućim božičnim svetlima
(„Verovatno je zvono zazvonilo kad sam ušao, iako ga nisam čuo“, reče Hju).
Moja stara mirodija u svakoj čorbi nosila je izbledele farmerke i do grla
zakopčanu belu košulju. Usnama je oblikovao reč zdravo i nešto što je moglo
biti: Mogu li da vam pomognem. Hju mu je mahnuo, odmahnuo glavom i
krenuo duž polica. Podigao je stratokaster i potegao žice, pitajući se da li je
gitara naštimovana.

Džejkobs ga je zainteresovano posmatrao. U njegovom pogledu nije bilo
zabrinutosti, iako je Hju izgledao kao propalica. Duga, neoprana kosa padala
mu je do ramena. Ni odeća nije bila ništa čistija. Vrtoglavica ga je spopala
posle pet minuta, baš kad je izgubio zanimanje za radnju i predmete u njoj i
kad se spremao da se vrati u zapušteni hotel u kom je boravio. Zateturao se,
ispružio ruku i oborio očerupani stereo-zvučnik. Možda bi se i povratio da
tog dana nije slabo jeo. Svet je posiveo, pa pocrneo. Pao je na prljavi drveni
pod radnje. Taj deo ličio je na moju priču, samo što sam ja pao na drugom
mestu.

Probudio se u Džejkobsovoj kancelariji, s hladnom krpom na čelu. Izvinio
se i rekao da će platiti svu štetu. Džejkobs je ustuknuo i iznenađeno
zatreptao. Hju se poslednjih nedelja često susretao s tom reakcijom.

„Izvinite, ako sam preglasno pričao“, kazao je Hju. „Ne čujem šta govorim.
Gluv sam.“

Džejkobs je nešto tražio u najvišoj fioci pretrpanog radnog stola (mogu da
ga zamislim, punog komadića žice i baterija). Nažvrljao je nešto i podigao
papir.

Odskora? Video sam vas s gitarom.
„Odskora“, rekao je Hju. „Imam nešto što se zove Menijerova bolest. Ja
sam muzičar.“ Nasmejao se kad je razmislio o tome... nije čuo sebe, iako mu
je Džejkobs odgovorio osmehom. „Bolje reći: bio sam.“
Džejkobs je otvorio sledeću stranu beležnice. Podigao je: Možda ću moći
da uradim nešto za vas, ako je Menijerova.


„Očigledno da je uradio“, rekao sam.
Ručak je bio gotov. Devojke su se vratile u zgradu. Imao sam mnogo posla,

ali nisam hteo da idem dok ne čujem ostatak Hjuove priče.
„Dugo smo sedeli u njegovoj kancelariji. Razgovor sporo teče kad neko

mora da piše ono što želi da kaže. Napisao mi je da je odnedavno počeo da
eksperimentiše s transdermalnim električnim nervnim stimulacijama,
skraćeno TENS. Rekao je da je ideja korišćenja elektriciteta za stimulisanje
oštećenih nerva stara hiljadama godina, da ju je izumeo rimski...“

Prašnjava vrata su se otvorila u zapećku mog pamćenja. „Stari Rimljanin
po imenu Skribonije. Otkrio je da je čovek s bolnom nogom stao na električnu
jegulju i da je bol prestao. Tvrdnja da je odnedavno počeo bila je obično sranje,
Hju. Tvoj propovednik se igrao s TENS-om pre nego što je zvanično
izumljen.“

Zurio je u mene podignutih obrva.
„Nastavi“, rekao sam.
„Važi, ali vratićemo se na taj deo priče, zar ne?“
Klimnuo sam glavom. „Tante za kukuriku. Tako smo se dogovorili. Daću ti
nagoveštaj. I u mojoj priči ima padanja u nesvest.“
„Pa... rekao sam mu da je Menijerova bolest zagonetna - da doktori ne
znaju ima li veze s nervima ili je u pitanju virus koji uzrokuje hronično
nagomilavanje tečnosti u srednjem uvetu. Neke teorije govore da je
bakterijskog ili genetskog porekla. Napisao je: Sve bolesti su električne prirode.
Rekao sam da je to ludost. On se samo nasmejao i okrenuo drugu stranu.
Ovog puta je duže pisao. Pokazao mi je papir. Ne mogu doslovce da citiram
ono što je na njemu pisalo - to je bilo odavno - ali nikad neću zaboraviti prvu
rečenicu: Elektricitet je osnova sveg života.“
To je ličilo na Džejkobsa. Taj redak ga je identifikovao bolje od otiska
prstiju.
„Napisao je nešto kao: Uzmite srce za primer. Pokreću ga mikrovolti. Struju
stvara kalijum, elektrolit. Vaše telo pretvara kalijum u jone - čestice s
električnim nabojem - što koristi ne samo za regulaciju vašeg srca već i mozga i
SVEGA OSTALOG.“
„Poslednje reči ispisao je velikim slovima. Zaokružio ih je. Nacrtao je
nešto u beležnici veoma brzim potezima kad sam mu je vratio. Zatim je
pokazao na moje oči, uši, grudi, stomak i noge. Naposletku mi je pokazao
crtež. Nacrtao je munju.“
Naravno.
„Pređi na konkretno, Hju.“


Hju je rekao da mora razmisliti o prodavčevom predlogu. Ono što nije rekao
(ali je sigurno mislio) bilo je da ne poznaje Džejkobsa i da bi tip lako mogao
biti neko od luđaka kakvih ima dosta u svakom velikom gradu.

Džejkobs je napisao da razume Hjuovo oklevanje i da je s njim isti slučaj.
„Trebalo mi je dosta vremena da se odlučim da vam ponudim pomoć.
Naposletku, ne poznajem vas, baš kao što vi ne poznajete mene.“

„Je li to opasno?“ pitao je Hju, glasom koji je gubio melodičnost i boju,
postajući robotski.

Prečasni je slegnuo ramenima i napisao.
Neću vas zavlačiti. Postoji izvestan rizik u propuštanju elektriciteta kroz uši.
Koristiću NISKU VOLTAŽU, U REDU? Pretpostavljam da je najgore što bi moglo
da vam se dogodi mokrenje u gaće.
„Ovo je ludost“, reče Hju. „Ludi smo kad možemo da vodimo ovaj
razgovor.“
Propovednik je ponovo slegnuo ramenima, ali ovog puta nije ništa
napisao. Samo ga je posmatrao.
Hju je sedeo u kancelariji, stiskajući krpu (još vlažnu, ali toplu). Ozbiljno je
razmišljao o Džejkobsovom predlogu. Veliki deo njegovog uma smatrao je da
zaslužuje temeljito razmatranje. Bio je ogluveli muzičar.
Otpustila ga je grupa čijem je osnivanju pomogao baš kad se približila
velikom uspehu. Drugi muzičari i najmanje jedan veliki kompozitor - Betoven
- živeli su sa gluvoćom. Hjuove muke nisu se završavale s gubitkom sluha.
Patio je od mučnine, povraćanja, dijareje i galopirajućeg srčanog ritma.
Najgora je bila gotovo neprestana zvonjava u ušima. Oduvek je mislio da
gluvoća podrazumeva tišinu. To nije bilo tačno, bar ne u njegovom slučaju.
Alarm protiv provalnika neprestano se oglašavao u glavi Hjua Jejtsa.
Postojao je još jedan činilac. Istina koju nije priznavao, već ju je
povremeno uočavao krajičkom oka. Ostao je u Detroitu zato što je skupljao
hrabrost. Na Osmoj milji bilo je mnogo zalagaonica. Da li je ono što je ovaj tip
nudio bilo išta gore od cevi jeftinog pištolja kalibra 38 između njegovih zuba
uperene u gornji deo usne šupljine?

Hju je pripovedao ostatak priče zagledan u planine. Mislim da nije bio
svestan da desnicom miluje desno uvo.

„Stavio je znak ZATVORENO u izlog, zaključao vrata i spustio roletne.
Posadio me je u kuhinjsku stolicu pored kase i stavio čeličnu kutiju veličine
vojničke kasete na šalter. U njoj su bila dva metalna prstena umotana u nešto
nalik na zlatnu mrežicu. Po veličini su odgovarali velikim minđušama koje
Džordžija nosi kad se udesi. Znaš na koje mislim?“

„Znam.“


„Na dnu svake bio je gumeni dodatak iz kog je virila žica. Žice su
završavale u kontrolnoj kutiji ne većoj od zvona na ulaznim vratima. Otvorio
je donji deo kutije. Pokazao mi je nešto što je ličilo na običnu bateriju.
Opustio sam se i pomislio: Ovo ne može da napravi veliku štetu. Nije mi bilo
prijatno kad sam video da navlači gumene rukavice - znaš, kao one što ih
žene nose dok peru suđe - i podiže prstenje mašicama.“

„Mislim da su Čarlijeve baterije drugačije od onih u radnjama“, rekao sam.
„Mnogo su jače. Da li ti je pomenuo tajni elektricitet?“

„O bože, mnogo puta. Bio je njegov hobi. To je bilo kasnije. I nikad nisam
ništa razumeo. Nisam siguran ni da je on znao o čemu govori. Imao je taj
pogled...“

„Zanesen“, rekao sam. „Istovremeno zanesen, zabrinut i uzbuđen.“
„Da, baš takav. Prislonio je prstenje na moje uši - mašicama - i zamolio da
pritisnem dugme na kontrolnoj jedinici, pošto su mu ruke bile zauzete.
Zamalo što nisam odustao. Učinio sam to kad sam pomislio na jeftine pištolje
u izlozima zalagaonica.“
„Zatim si se onesvestio.“ To nije bilo pitanje, zato što sam bio siguran da
je tako bilo. Iznenadio me je.
„Bilo je onesvešćivanja i onog što zovem prizmatikom, ali kasnije. Tad
sam čuo strahovito snažan pucanj usred glave. Noge su mi poletele napred, a
ruke iznad glave, kao da sam dete koje očajnički želi da pokaže učitelju da zna
tačan odgovor.“
To je oživelo moje uspomene.
„Imao sam taj ukus u ustima, kao da sisam novčiće. Pitao sam Džejkobsa
mogu li da popijem vode i čuo sebe kako govorim. Rasplakao sam se. Prilično
dugo sam plakao. Zagrlio me je.“ Hju je skrenuo pogled s planina na mene.
„Nakon toga bio sam spreman da učinim bilo šta za njega, Džejmi. Bilo šta.“
„Znam kako si se osećao.“
„Poveo me je u radnju, kad sam došao sebi. Stavio mi je kvalitetne
slušalice na uši. Uključio je radio i postepeno smanjivao jačinu zvuka. Posle
svakog smanjivanja pitao bi me da li čujem. Čuo sam sve dok nije stigao do
nule. Mogao sam da se zakunem da sam i tad nešto čuo. Ne samo da mi je
vratio sluh već je bio osetljiv kao kad sam u četrnaestoj svirao s prvim
bendom.“

Hju je pitao kako može da se oduži Džejkobsu. Propovednik, mršavi tip koji je
vapio za kupanjem i šišanjem, nije žurio s odgovorom.

„Znate šta“, konačno je progovorio. „Ovde ima malo posla. Malo ljudi ulazi
u radnju, a oni što uđu teško se maše novčanika. Prebaciću sve ove predmete
u skladište na Nort Sajdu dok ne smislim sledeći potez. Mogli biste da mi
pomognete u tom poslu.“


„Mogu da učinim više od toga“, reče Hju. Uživao je u zvuku svog glasa.
„Iznajmiću skladišni prostor i unajmiti ekipu za selidbu. Ne izgledam kao
neko ko to može platiti, ali imam para. Stvarno je tako.“

Džejkobs je izgledao užasnuto. „Ni u kom slučaju! Na prodaju nudim
uglavnom đubre, ali imam vrednu opremu. Većina toga je u zadnjem delu
objekta, u mojoj laboratoriji. U pitanju su krhki predmeti. Vaša pomoć biće
sasvim dovoljna naknada. Prvo morate da se malo odmorite. I da jedete.
Nabacite neko kilo. Prošli ste kroz težak period. Da li biste hteli da budete
moj pomoćnik, gospodine Jejtse?“

„Želite li to“, pitao je Hju. „Gospodine Džejkobse, još ne mogu da verujem
da čujem ono što govorite.“

„Za nedelju dana ćete se naviknuti. Tako vam je to sa čudima. Nema
smisla opirati im se. Takva je ljudska priroda. Ne mogu da dopustim da mi se
i dalje obraćate kao gosopodinu Džejkobsu, pošto smo doživeli čudo u ovom
neprivlačnom delu Motor Sitija. Za vas ću odsad biti propovednik.“

„Kao sveštenik?“
„Upravo tako“, rekao je. Nacerio se. „Propovednik Čarls D. Džejkobs.
Glavni prelat Prve električne crkve. Dajem vam reč da vas neću terati da
preterano radite. Nema potrebe za žurbom. Radićemo polako.“

„Kladim se da je tako bilo“, rekao sam.
„Šta bi to trebalo da znači?“
„Nije hteo da mu platiš ekipu za selidbu i nije hteo tvoj novac. Hteo je

tvoje vreme. Mislim da te je proučavao. Tragao je za propratnim efektima. Šta
si ti mislio?“

„Tada? Ništa. Plovio sam na golemom oblaku sreće. Da me je propovednik
zamolio da opljačkam banku, verovatno bih pokušao da to učinim. Možda si u
pravu, kad malo razmislim o tome. Nije bilo mnogo posla. Imao je malo robe
za prodaju. U prostorijama iza radnje bilo je više predmeta, ali bi s dovoljno
velikim kamionom za selidbu sve to prevezli za dva dana. Rastegao je posao
na čitavu nedelju.“ Nastavio je posle kraće pauze. „Da, slažem se. Posmatrao
me je.“

„Proučavao te je. Tragao je za propratnim efektima.“ Pogledao sam na sat.
Za petnaest minuta treba da budem u studiju. Zakasniću ako se još zadržim u
prostoru za piknik. „Prošetaj sa mnom do Studija 1. Opiši mi ih usput.“

Krenuli smo prema studiju. Hju mi je pričao o nesvesticama koje su
usledile posle Džejkobsovog električnog tretmana gluvoće. Prvih nekoliko
dana bile su kratke, ali česte. Nije ih pratio osećaj gubitka svesti. Našao bi se
na drugom mestu i shvatio da je prošlo pet minuta. Ili deset. Dva puta mu se
to desilo dok su utovarivali opremu i polovnu robu u stari kamion koji je
Džejkobs od nekog pozajmio (možda od još jednog na čudesan način


izlečenog pacijenta; Hju nikad nije saznao je li to istina - prečasni nije govorio
o tim stvarima).

„Pitao sam ga šta se desilo u periodima zamračenja. Rekao je ništa.
Nastavili bismo da nosimo predmete i razgovaramo kao da se ništa nije
desilo.“

„Da li si mu verovao?“
„Jesam. Više mu ne verujem.“
Jedne noći - pet ili šest dana posle tretmana - sedeo je u zapuštenoj
hotelskoj sobi i čitao knjigu. Iznenada se našao u ćošku, okrenut zidu.
„Jesi li išta govorio?“ pitao sam razmišljajući; Nešto se desilo. Nešto, nešto,
nešto.
„Ne“, rekao je. „Ali...“
„Šta ali?“
Odmahnuo je glavom, pritisnut sećanjem. „Skinuo sam pantalone i
obukao patike. Stajao sam tamo u gaćama i patikama. Blesavo, zar ne?“
„Veoma blesavo“, rekao sam. „Koliko dugo su te mini-nesvestice
spopadale?“
„Druge nedelje javile su se nekoliko puta. Treće nedelje su sasvim nestale.
Bilo je još nečeg, što je duže trajalo. Nečeg s očima. Te... pojave. Prizmatike.
Ne znam kako da ih nazovem. Desile su se desetak puta u sledećih pet godina.
Odonda se nisu ponovile.“
Stigli smo do studija. Muki nas je čekao. Okrenuo je bejzbol kapu
Bronkosa naopako. Zbog nje je ličio na najstarijeg skejtera na svetu. „Bend je
unutra. Vežbaju.“ Spustio je glas. „Narode, jebeno su grozni.“
„Reci im da ćemo malo zakasniti. Nadoknadićemo im kašnjenje dodatnim
studijskim vremenom.“
Muki je pogledao Hjua, pa mene, a zatim ponovo Hjua. Merio je
emocionalnu temperaturu. „Hej, niko neće biti otpušten, zar ne?“
„Neće, ako opet ne zaboraviš da isključiš uređaje u studiju“, reče Hju.
„Ulazi unutra i pusti odrasle da na miru razgovaraju.“
Muki je salutirao i ušao u studio.
Hju se okrenuo prema meni. „Prizmatike su bile mnogo iščašenije od
nesvestica. Ne znam kako da ih opišem. Morao bi da ih doživiš da bi shvatio o
čemu se radi.“
„Pokušaj.“
„Uvek bih unapred znao kad će se dogoditi. Radio bih isto što i svakog
dana, kad bi mi se vid iznenada izoštrio.“
„Kao sluh posle tretmana?“
Odmahnuo je glavom. „Ne, to sa sluhom desilo se odistinski. I dan-danas
bolje čujem nego pre tretmana. Znam da bi svaka provera to potvrdila, iako
nikad nisam preduzeo neku. Ne, to sa vidom sličnija je... znaš li kako
epileptičar zna da će dobiti napad po golicanju u zglobovima ili fantomskom


mirisu?“
„Prethodnica.“
„Upravo tako. Osećaj izoštravanja vida bio je prethodnica. Ono što bi se

zatim desilo je... boja.“
„Boja.“
„Svet bi se ispunio crvenom, plavom i zelenom bojom na obodima

predmeta. Menjale su se. To je podsećalo na gledanje kroz prizmu, koja
povećava predmete, razbijajući ih na komade.“ Potapšao se po čelu,
izražavajući frustraciju. „Ne mogu tačnije da ti opišem tu pojavu. U tih
trideset do četrdeset sekundi činilo mi se da mogu da gledam kroz svet, i da
je iza njega još jedan, drugačiji, stvarniji svet.“

Zagledao se u mene.
„To su bile prizmatike. Do danas ih nikom nisam pomenuo. Strahovito su
me plašile.“
„Nisi ih pomenuo prečasnom?“
„Učinio bih to, ali je on otišao pre no što se prva dogodila. Nije bilo
upečatljivog rastanka, samo poruka s obaveštenjem da mu se ukazala dobra
poslovna prilika u Džoplinu. To se desilo šest meseci posle čudesnog
izlečenja. Vratio sam se u Nederland. Prizmatike... bile su divne na neopisiv
način. Nadam se da ih više nikad neću doživeti. Ako je taj drugi svet stvarno
tamo, ne bih želeo da ga vidim. Ukoliko je u mom umu, voleo bih da tamo i
ostane.“
Muki je izašao iz studija. „Naoštreni su da krenu, Džejmi. Pozabaviću se
njima, ako želiš. Ne mogu da zeznem, jer su Ded Milkmeni u poređenju s ovim
tipovima pravi Bitlsi.“
To je moguće, ali tipovi su ti istresli gotovinu za snimanje. „Ne, ulazim.
Reci im da sačekaju još dva minuta.“
Nestao je.
„Pa“, reče Hju. „Rekao sam ti šta sam imao, ali nisam čuo tvoju priču. Još
želim da je čujem.“
„Večeras oko devet imaću sat vremena. Doći ću do glavne zgrade da ti
ispričam moju priču. Neće dugo trajati. U osnovi je ista kao tvoja: tretman,
lek, propratni efekti koji su se s vremenom proredili i sasvim nestali.“ Nisam
govorio celu istinu. Žurio sam na snimanje.
„Nisi imao prizmatike?“
„Ne. Bilo je nečeg drugog. Turetov sindrom, bez psovanja.“ Odlučio sam
da snove o mrtvim članovima porodice zadržim za sebe, makar izvesno
vreme. Možda su to bili moji uvidi u Hjuov drugi svet.
„Moramo da ga vidimo.“ Hju me je uhvatio za ruku. „Zaista moramo.“
„Mislim da imaš pravo.“
„Ali bez svečane večere, važi? Ne želim da razgovaram s njim. Posmatraću
ga, to je sve.“


„Fino“, rekao sam i pogledao na njegovu ruku. „Pusti me pre nego što mi
ostane masnica. Moram da snimam muziku.“

Pustio me je. Ušao sam u studio da bih se suočio sa zvukom nekog
lokalnog pank benda koji je svirao numere koje su Ramonsi u kožnim
jaknama i nitnama mnogo bolje izvodili sedamdesetih. Osvrnuo sam se preko
ramena. Hju je još stajao na istom mestu, gledajući planine.

Svet iza sveta, pomislio sam. Izgnao sam tu misao iz glave - bolje reći,
pokušao sam - i krenuo na posao.

Nisam lako popuštao pred zahtevima savremenog života. Godinu dana
otezao sam s kupovinom laptopa. U studiju jedan i dva 2008. godine bilo je
dovoljno kompjutera. Većinu numera snimali smo s Makovim programima.
Na pauzi u pet izguglao sam Č. Denija Džejkobsa i pronašao hiljade referenci.
Po svoj prilici propustio sam dosta toga otkad se Č. Deni pre deset godina
prvi put pojavio na nacionalnoj sceni. Nisam krivio sebe zbog toga. Retko
sam gledao televiziju. Moje zanimanje za popularnu kulturu vrtelo se oko
muzike. Davno sam prestao da idem u crkvu. Stoga nije ni čudo što sam
propustio pojavu propovednika kog je Vikipedija krstila kao Oral Roberts
dvadeset prvog veka.

Nije izgradio megacrkvu, ali je njegov nedeljni Sat jevanđeoske isceliteljske
moći bio prenošen od obale do obale na jeftinim kablovskim kanalima, što je
verovatno donosilo veliku zaradu od darova ljubavi. Emisije su snimane na
Starovremenskim šatorskim rivajvalima, koji su putovali po zemlji (držao se
dalje od Istočne obale, gde su ljudi verovatno malo manje lakoverni). Na
internetu je bilo mnoštvo Džejkobsovih fotografija. Na njima se videlo da
stari, ali se fanatični i povređeni izraz u njegovim očima nikad nije menjao.

Pozvao sam Džordžiju Donlin nedelju dana pre no što smo Hju i ja krenuli na
put da vidimo Džejkobsa u prirodnom okruženju. Zamolio sam je da mi da
telefonski broj njene ćerke - one koja je studirala informatiku na Univerzitetu
Kolorado. Zvala se Brajana.

Bri i ja smo obavili vrlo zanimljiv razgovor.


VIII

PREDSTAVA U ŠATORU

Šatra je bila na sto deset kilometara od Nederlanda, na vašarištu Oblasti
Noris, što je Hjuu i meni davalo dovoljno vremena za priču. A opet, jedva da
smo progovorili dok nismo stigli istočno od Denvera. Sedeli smo i posmatrali
okolinu. To je bio savršen letnji dan, ako se izuzme večito prisutna linija
smoga iznad Arvade.

Hju je uključio radio. KXKL je puštao stare hitove. Rekao je: „Da li je tvoj
brat Konrad imao problema nakon što mu je prečasni izlečio laringitis ili šta
god da je to bilo?“

„Nije, ali me to ne iznenađuje. Džejkobs je rekao da je izlečenje bilo lažno,
placebo. Oduvek sam smatrao da je govorio istinu. Verovatno je tako bilo. Ne
zaboravi da je bio na samom početku istraživanja. U to vreme smatrao je
bolji prijem televizijskog signala pozamašnim zadatkom. Konov um tragao je
za izgovorom da se oporavi.“

„Pouzdanje je moćno sredstvo“, složio se Hju, „baš kao i vera. Pomisli na
sve te grupe i solo izvođače koji se guraju da snime kompakt-diskove iako ih
retko ko kupuje. Jesi li istraživao Č. Denija Džejkobsa?“

„Prilično. Džordžijina ćerka pomaže mi u tome.“
„I ja sam nešto prčkao. Kladio bih se da je veliki broj čudotvorno izlečenih
sličan tvom bratu. Ljudi s psihosomatskim problema pomisle da su izlečeni
kad ih pastor Deni dodirne magičnim božjim prstenjem.“
To bi mogla biti istina. Radio sam s Džejkobsom na vašarištu u Talsi.
Tamo je naučio kako da upriliči uverljivu predstavu. Znao je da mora
ponuditi i malo mesa, uz privlačne mirise s roštilja. Žene koje objavljuju da su
im migrene prestale i muškarci koji kliču da su se rešili išijasa jesu odlični, ali
nisu vizuelno spektakularni. Nisu mogli da se porede s Munjevitim
portretima.
Pronašao sam najmanje dvadeset veb-sajtova koji su se trudili da ga
raskrinkaju. Jedan se zvao Č. DENI DŽEJKOBS: VERNIK PREVARANT. Stotine
ljudi javljalo se na ovim sajtovima tvrdeći da su kancerozni tumori koje pastor
otklanja samo svinjske džigerice i kozje iznutrice. Bilo je mnogo fotografija
uprkos zabrani unošenja foto-aparata na službe i revnosnim redarima, koji su
oduzimali aparate prekršiocima. Veliki broj je izgledao kao materijal sa
zvaničnog sajta Č. Denija. Na nekima je svetlucava masa u njegovim rukama
zaista podsećala na kozje iznutrice. Pretpostavljao sam da su tumori bili lažni


- taj deo predstave bio je suviše opsenarski da bi bio stvaran. Ali to nije
značilo da je sve što je Džejkobs radio bilo lažno. Dvojica u linkoln
kontinentalu veličine manjeg broda mogla su da posvedoče da su neka od
njegovih izlečenja verodostojna.

„Hodao si u snu i izvodio nevoljne pokrete“, reče Hju. „Taj poremećaj se,
prema VebMD7, zove mioklonus. U tvom slučaju je bio privremen. Nagon da
se ubadaš mogao bi značiti da si duboko u sebi želeo da koristiš iglu.“

„To je sušta istina.“
„Imao sam gubitke svesti. Za to vreme pričao sam i hodao. To liči na
posledice pijanstva, samo bez pića.“
„I prizmatike“, rekao sam.
„Uh-hm. Tu je i devojka iz Talse koju si pomenuo. Ona što je ukrala
minđuše u juvelirnici. To je bila najdrskija i najgluplja pljačka na svetu.“
„Mislila je da joj pripadaju zato što su bile na njenoj fotografiji. Kladio bih
se da je obilazila butike u Talsi tragajući za haljinom.“
„Seća li se razbijanja vitrine?“
Odmahnuo sam glavom. Otišao sam iz Talse pre no što je Keti Mors
izvedena na suđenje. Brajana Donlin pronašla je kratak članak o njoj na
internetu. Devojka je tvrdila da se ničeg ne seća. Sudija joj je poverovao.
Zatražio je veštačenje psihologa. Oslobodio ju je, pod uslovom da se roditelji
brinu o njoj. Odonda više nije privlačila pažnju javnosti.
Hju je zaćutao, baš kao i ja. Gledali smo put ispred sebe. Napustili smo
planine. Pružao se, prav kao strela, sve do horizonta. Konačno je rekao:
„Zašto to radi, Džejmi? Zbog novca? Misliš da je godinama radio na vašarima
da bi jednog dana rekao sebi: Aha, ovo je sića, zašto ne bih počeo da izigravam
propovednika iscelitelja i zaradio velike pare?“
„Možda, ali nikad nisam imao utisak da je Čarliju Džejkobsu stalo do
velikih para. Taj više ne mari za boga, izuzev ako se nije okrenuo za trista
šezdeset stepeni, nakon što je upropastio svoju svešteničku karijeru u mom
gradiću. U Talsi nije pokazivao nikakvu sklonost prema religiji. Bilo mu je
stalo do žene i sina - album s fotografijama koji sam našao u njegovoj kući na
točkovima bio je toliko često korišćen da se svakog časa mogao raspasti.
Siguran sam da mu je stalo do eksperimenata. Kad je reč o tajnom
elektricitetu, on je kao gospodin Tod sa svojim automobilom.“8
„Ne razumem.“
„Hteo sam da kažem da je opsednut njime. Ako bih morao da pogađam,
rekao bih da mu je novac potreban da bi unapredio rezultate istraživanja.
Ovako zarađuje više nego na vašaru.“
„Znači da isceljenje nije cilj, da nije najvažnije?“
Nisam bio siguran, ali sam mislio da nije. Organizovanje isceliteljske
turneje s religijskom potkom mogla je biti i cinična šala na račun vere koju je
odbacio, kao i povratak skupljanju lakih para u obliku darova od srca, ali me


Džejkobs nije izlečio zarad novca. Hrišćansku ruku pružio mi je tip koji je
odbacio crkveno učenje, ali ne i dva osnovna postulata Isusovog učenja:
blagost i milosrđe.

„Ne znam gde je krenuo“, rekao sam.
„Misliš li da on zna?“
„Mislim da zna.“
„Pomenuo si tajni elektricitet. Pitam se zna li šta je to.“
Pitao sam se da li uopšte mari za njegovu suštinu. To je bila zastrašujuća
misao.

Vašar u Norisu održavao se u drugoj polovini septembra. Pre nekoliko godina
išao sam tamo s prijateljicom. To je bila velika priredba. U junu smo zatekli
gotovo pusto vašarište. Na njemu je bila samo velika platnena šatra.
Podignuta je na mestu rezervisanom za najnemoralnije vašarske atrakcije -
kockarske jazbine i one s golim curama. Velika parkirališta bila su puna
automobila i kamioneta. Na velikom broju starih branika behu nalepnice s
porukama poput ISUS JE UMRO ZA MENE, JA ŽIVIM ZA NJEGA. Iznad šatre,
verovatno na centralnoj motki, bio je golemi električni krst, okružen trakama
crvene, bele i plave boje. Iz šatre je dopiralo glasno muziciranje gospel
orkestra praćeno ritmičkim tapšanjem publike. Posetioci su još pristizali.
Većina je imala sedine u kosi, ali bilo je dosta mladog sveta.

„Reklo bi se da se dobro zabavljaju“, reče Hju.
„Da. Putujući šou bratske ljubavi i spasenja.“
Svež vetar duvao je s ravnica. Oko šatora je bilo prijatnih devetnaest
stepeni, ali je u njemu bilo dvadeset stepeni toplije. Video sam seljake u
pantalonama na tregere i starije žene rumenog srećnog lica. Video sam
muškarce u odelima i žene u haljinama, koji kao da su došli iz kancelarija u
Denveru. Ugledao sam i kontingent pomoćnih radnika Čikana, u farmerkama
i košuljama. Kod nekih su se ispod podvrnutih rukava nazirale robijaške
tetovaže, među kojima je bilo i nekoliko suza od mastila. Prvi red zauzimala
je brigada invalidskih kolica. Šestočlani bend žestoko je obavljao svoj posao.
Ispred njih se pola tuceta bucmastih cura ljuljalo u širokim horskim
haljinama boje burgunca: Devin Robinson i Gospel Robins. Pljeskale su visoko
podignutim rukama. Beli zubi sevali su sa smeđih lica.
Devin je plesala ispred njih s bežičnim mikrofonom u ruci. Ispustila je
muzikalni krik koji nije zaostajao za Aretinim u najboljim godinama i
zapevala.

„Isus mi je u srcu,
Da, tako je, da tako je,
Podići ću se u blaženstvu, a možeš i ti!
Mogu da putujem danas


Zato što je sprao moje grehe.
Isus mi je u srcu, da tako je!“

Pozivala je verne da joj se pridruže. Rado su se odazivali. Hju i ja smo stali
pozadi, jer je šator kapaciteta hiljadu osoba bio pun. Hju se nagnuo prema
meni i povikao mi u uvo: „Kakav glas! Veličanstvena je!“

Klimnuo sam i zatapšao. Otpevala je pet strofa s mnogo da, tako je. Oblio
ju je znoj kad je završila. Pokrenula je i ljude u invalidskim kolicima. Urlik u
Aretinom stilu s visoko podignutim mikrofonom označio je vrhunac numere.
Klavijaturista i gitarista su unedogled otezali poslednji akord.

Kad su konačno utihnuli, povikala je: „Dajte mi aleluja, vi divni ljudi!“
Poslušali su je.
„Pružite mi božju ljubav, iz sveg grla!“
Pružili su joj božju ljubav, iz sveg grla.
Zadovoljna učinkom, pitala ih je jesu li spremni za Ala Stempera. Dali su
joj do znanja da su više nego spremni.
Bend je prešao na nešto laganije i raspekmeženije tonove. Ljudi su sedali
na stolice na sklapanje. Ćelavi crnac izašao je na binu žustrim korakom. Nosio
je svojih sto pedeset kila otmeno lako.
Hju se nagnuo napred. Sad je mogao da govori tiše. „Sedamdesetih je
pevao s Vo-Lajtima. U to doba bio je mršav kao pritka za paradajz. Imao je
afro dovoljno veliki da se u njemu sakrije stočić za kafu. Mislio sam da je
otego papke. Trebalo bi da je mrtav, kad se uzme u obzir sav kokain koji je
pošmrkao.“
Stemper je smesta potvrdio njegove reči. „Bio sam veliki grešnik“, priznao
je pred publikom. „Danas sam, nek je hvaljen Gospod, samo čovek velikog
apetita.“
Nasmejao ih je. Smejao se s njima. Naglo se uozbiljio.
„Spašen sam Isusovom milošću. Pastor Deni Džejkobs izviđao me je od
zavisnosti. Neki od vas se možda sećaju sekularnih pesama koje sam pevao s
Vo-Lajtsima, još manji broj se seća onih što sam pevao dok sam samostalno
nastupao. Danas pevam druge pesme, sve bogom poslate melodije koje sam
nekad zaobilazio...“
„Slava Isusu!“, povikao je neko iz publike.
„Tako je, brate, slavi njegovo ime. Ja ću ga slaviti pesmom.“
Upustio se u Let the Lower Lights Be Burning, himnu koju sam dobro
zapamtio u detinjstvu. Pevao je dubokim i iskrenim glasom od kog mi je srce
zatreperilo. Većina okupljenih pevala je s njim, blistavih očiju.
Otpevao je još dve pesme (melodija i prateći ritam druge opasno je
podsećao na Let’s Stay Together Ala Grina) i najavio Gospel Robinse. Pevali su;
pevao je s njima; pravili su divnu galamu zazivajući Gospoda. Poterali su
vernike stazom ka dobrom Bogu i Isusu. Gomila je ustala. Tapšala je
zajapurenih lica. Svetla u šatoru su se pogasila, izuzev sjajne bele tačke levo


na sceni, gde je stupio Č. Deni Džejkobs. Bio je to moj Čarli i Hjuov
propovednik. Koliko se promenio od našeg poslednjeg susreta.

Široki crni kaput - sličan onom koji je Džoni Keš nosio na sceni - donekle
je skrivao njegovu mršavost. Skeletno lice otkrivalo je istinu. Bilo je tu i
drugih istina. Mislim da većina ljudi koji pretrpe strahovite gubitke u životu -
velike tragedije - stigne do raskršća. Možda ne odmah, već kad šok od gubitka
izvetri. To se ponekad desi posle nekoliko meseci ili godina. Prošire se zbog
onog što su iskusili ili se suze. Neću se izvinjavati ako ova tvrdnja nekom
zvuči njuejdžerski. Pretpostavljam da je to moguće, ali znam o čemu govorim.

Čarls Džejkobs se suzio. Usta su mu se svela na bledu crtu. Crne oči su mu
gorele, ali su bile manje i okružene mrežom bora, nekako zatomljene. Srdačni
mladić koji mi je pomogao da napravim pećine na planini Lobanji kad sam
imao šest godina, čovek koji me je brižno saslušao kad sam mu rekao da je
Kon onemeo... taj čovek sad je izgledao kao stari upravnik škole u Novoj
Engleskoj dok se sprema da išiba neposlušnog đaka.

Zatim se osmehnuo. Taj osmeh dao mi je nade da je mladić koji se
sprijateljio sa mnom još negde unutar ovog obmanjivača provincijskih
lakovernika. Osmeh mu je obasjao čitavo lice. Gomila je tapšala. Delom i od
olakšanja, pomislio sam. Podigao je ruke, zatim ih je spustio, s dlanovima
nadole. „Sedite, braćo i sestre. Sedite, dečaci i devojčice. Zbližimo se jedni s
drugima.“

Seli su, uz neobičan šuštav zvuk. Tišina je zavladala u šatri. Svi pogledi
počivali su na njemu.

„Donosim vam dobre vesti, koje ste već čuli: Bog vas voli. Da, voli svakog
od vas, one što su živeli uzornim životom i one do guše u grehu. Toliko vas
voli da je dao voljenog sina jedinca - Jovan, 3:16. Uoči raspeća njegov sin
molio je da budete sačuvani od zla - Jovan, 17:15. Kad nas Bog kori, kad nam
šalje teret i tegobe, čini to s ljubavlju - Dela apostolska, 17:11. I zar ne može
da otkloni te terete i tegobe u istom duhu ljubavi?“

„Da, slavite Boga!“, stigao je ushićeni urlik iz grla brigade u invalidskim
kolicima.

„Stojim pred vama, lutalica po drumovima Amerike i posuda božje ljubavi.
Hoćete li me prihvatiti, kao što ja vas prihvatam?“

Povikali su da hoće. Znoj je curio niz moje i Hjuovo lice, kao i niz lica ljudi
oko nas. Džejkobsovo lice bilo je suvo i blistavo, iako je vazduh oko njega
morao biti vreliji zbog reflektorskog snopa. Dodajte crni kaput.

„Bejah oženjen i imadoh dečačića“, rekao je. „Došlo je do jezive nesreće.
Podavili su se.“

Trgnuo sam se kao da me je neko polio hladnom vodom. Evo laži, iako nije
bilo razloga za nju. Bolje reći: nije bilo nijednog koji bi mi pao na pamet.

Publika je zažamorila - gotovo jeknula. Veliki broj žena i nekoliko
muškaraca su zaplakali.


„Okrenuo sam lice od Boga. Prokleo sam ga u srcu. Lutao sam po divljini.
O, bio sam u Njujorku, Čikagu, Talsi, Džoplinu, Dalasu, Tihuani, Portlandu u
Mejnu i Portlandu u Oregonu, i svuda beše isto. Svuda beše divljina. Odlutao
sam od Boga, ali nikad nisam odlutao od sećanja na ženu i dečačića. Prestao
sam da propovedam Isusovo učenje, ali nikad nisam odustao od ovog.“

Podigao je levicu, pokazujući zlatnu traku, preširoku i predebelu za običan
venčani prsten.

„Žene su me iskušavale, naravno da jesu. Muškarac sam, a Potifarova
supruga je uvek među nama.“

„Slava nek je Gospodu!“, povikala je neka žena, koja je verovatno mislila
da bi poznala Potifarovu suprugu, ako bi videla tu napaljenu kurvetinu u
odeći matrone.

„I jednog dana, nakon što sam se odupro naročito opakom iskušenju...
neobično zavodljivom... primih otkrivenje božje poput Saula, na putu za
Damask.“

„Božja reč!“, povika neki čovek. Podigao je ruke ka nebesima (tačnije ka
krovu šatre).

„Bog mi je rekao da imam posla i da se on sastoji u uklanjanju tuđeg tereta
i tegoba. Došao mi je u snu i rekao da stavim još jedan prsten, koji će
označavati moje venčanje s učenjima božjim, preko njegove svete reči i
učenjem njegovog sina, Isusa Hrista. Zatekoh se u Feniksu. Radio sam u
bezbožničkoj karnevalskoj predstavi. Bog mi je rekao da se zaputim u
pustinju, bez hrane i vode, kao starozavetni prorok. Kazao mi je da ću u
pustinji naći prsten mog drugog i konačnog venčanja, i da ću, ako ostanem
veran tom zavetu, učiniti mnoga dobra dela, da će me objediniti sa suprugom
i sinom u raju i da će naše istinsko venčanje biti nanovo osvećeno pored
njegovog svetog trona i u njegovoj svetoj svetlosti.“

Sa svih strana čuli su se krici i usklici. Žena u strogom poslovnom
kostimu, mrežastim čarapama i otmenim cipelama s niskom petom kleknula
je u prolazu između sedišta i počela da govori rečnikom koji se sastojao
isključivo od samoglasnika. Muškarac u njenom društvu - suprug ili momak -
kleknuo je kraj nje i obuhvatio joj glavu rukama, s nežnim osmehom,
pomažući joj da nastavi.

„Ne veruje ni u jednu reč“, rekao sam. Bio sam zaprepašćen. „Svaka
njegova reč je laž. To je tako očigledno.“

Ali nije bilo. Hju me nije čuo. Opčinjeno je zurio u govornika. Šatra je
uzavrela od radosti. Džejkobsov glas nadjačao je galamu. Tutnjao je preko
hvalospeva zahvaljujući elektricitetu (i bežičnom mikrofonu).

„Hodio sam čitav dan. Pronašao sam hranu koju je neko ostavio u kanti za
smeće na izletištu. Pojeo sam je. Pronašao sam pola boce koka-kole pored
staze. Ispio sam je. Bog mi reče da napustim stazu. Poslušao sam ga, iako se
tada već smrklo i mada su i bolji poznavaoci prirode i tog kraja ostavili kosti


u toj pustinji.“
Sigurno si zašao duboko na gradsku periferiju, pomislio sam. Možda si

stigao do bogataškog Nort Skotsdejla.
„Noć je bila mračna i oblačna. Nijedna zvezda nije sijala. Oblaci su se,

posle ponoći, razdvojili. Mesečev zrak osvetlio je gomilu stenja. Prišao sam
označenom mestu. Ispod kamenja nađoh... ovo.“

Podigao je desnicu. Na trećem prstu bila je druga debela zlatna traka.
Publika je taj gest pozdravila aplauzima i alelujama. Zalud sam pokušavao da
u tom nazrem neki smisao. Ovi ljudi koristili su se redovno kompjuterima da
bi kontaktirali sa prijateljima i pratili vesti, meteorološke satelite i
presađivanje pluća uzimali su zdravo za gotovo i očekivali da žive trideset i
četrdeset godina duže od svojih predaka. Ipak su nasedali na priču u odnosu
na koju su Deda Mraz i vila Zubićka bili suvi realizam. Alavo su gutali
servirana govna. Pala mi je na pamet uznemirujuća ideja da i on uživa u
svemu ovom. Od nje sam se osećao još gore. Ovo nije bio čovek kog sam
upoznao u Harlou ili onaj što me je primio u svoju kuću na točkovima one
noći u Talsi. Morao sam da priznam da se ovo odavno kuvalo, kad sam se
setio kako se poneo prema nesrećnom, gnevnom, prostodušnom ocu Keti
Mors.

Ne znam da li mrzi ove ljude, pomislio sam, ali ih sigurno prezire.
Možda sam se varao. Možda ga nije zanimalo ništa izuzev onog što će
posle predstave pokupiti iz pletenih korpi za skupljanje priloga.
U međuvremenu je nastavljao svoju ispovest. Bend je zasvirao kad je
progovorio, raspaljujući gomilu. Gospel Robins ljuljale su se i tapšale. Publika
im se pridružila.
Džejkobs je govorio o prvim oklevajućim isceljenjima s prstenjem od dva
venčanja - sekularnog i svetog. Govorio je o saznanju da Bog želi da on
prenese svoju poruku ljubavi i isceljenja što široj publici. Bog je na njegove
ponovljene tvrdnje - koje je izgovarao na kolenima i u najcrnjoj duševnoj
agoniji - da nije vredan odgovarao da ga nikad ne bi obdario prstenjem da je
to istina. Džejkobs kao da je tvrdio da je dugo razgovarao s Bogom o tim i
drugim pitanjima, duvaneći iz lula u nekoj nebeskoj sobi za pušenje, s
pogledom na rajska brda.
Mrzeo sam njegov sadašnji izgled - to usko lice školskog upravnika i
plavičasti sjaj u očima. Mrzeo sam i crni kaput. Vašarski opsenari taj kaput
zovu sakoom za predstave. To sam naučio još u Zabavnom parku Bel radeći
na Džejkobsovim Munjevitim portretima.
„Hoćete li mi se pridružiti u molitvi?“, pitao je Džejkobs. Pao je na kolena s
nečim što je ličilo na kratkotrajnu grimasu bola. Reumatizam? Artritis? Isceli
sebe, pastore Deni, pomislio sam.
Vernici su pali na kolena, uz još jedan moćni šušanj odeće i uzbuđeno
mrmljanje. Mi s rubova šatre učinismo isto. Gotovo da sam se odupro nagonu


Click to View FlipBook Version