Jedini prezivjeli-Dean Koontz

Nerado, Joe se ponovno vratio na dvije fotografije mjesta nesreće. Prva je bila onaj jezivi snimak s oblačnim nebom, spaljenim crnim drvećem, smrvljenim ostacima izobličenim u nekakve nadreahstične skulpture, na kojoj su istražitelji Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, bezlični u svojim biozaštitnim odijelima s kacigama, izgledali poput kakvih pobožnih monaha ili zlokobnih duhova što se kreću u hladnoj i mračnoj prostoriji na nekoj zaboravljenoj razini pakla. Druga je bila zračni snimak , prikazivala je olupinu zrakoplova, tako raskomadanog i rasutog da je izraz "katastrofalna nesreća" tek jadan i neadekvatan opis. Nitko nije mogao preživjeti ovu propast. Pa ipak, Rose Tucker, ako je to bila ona ista Rose Tucker koja se te noći ukrcala u zrakoplov, ne samo da je preživjela, nego je čak vlastitim snagama otišla odande. Bez neke ozbiljnije ozljede. Nije imala ni ožiljka, niti je bila osakaćena. Nemoguće! Pošto je padao sa sedam kilometara visine vučen zemljinom težom, nakon sedam dugih kilometara nekontroliranog ubrzanja do tvrde zemlje i stijena, 747 ne samo da se razbio, već se rasprsnuo poput jajeta bačenog u zid, a potom je eksplodirao , prevrtao se u kiptećem bijesu plamena. Pobjeći neprimjetno iz ruševina te Bogom proklete Gomore, izaći iz svega toga neopečen poput Sadraka iz Nabukodo-nozorove užarene peći, dići se poput Lazara nakon četri dana provedenih u grobu, sve je to manje čudno nego ostati čitav poslije pada leta 353. Međutim, da je doista vjerovao da je to nemoguće, svijest mu ne bi bila uznemirena od bijesa i tjeskobe, od čudnovatog straha i nepodnošljive znatiželje. Obuzela ga je luda čežnja da prati nevjerojatnosti, da prošeće ruku pod ruku s čudom. Nazvao je informacije u Manassasu i zatražio telefonski broj dr. Rose Marie Tucker. Očekivao je da će mu biti rečeno da takvog pretplatnika nema, ili da je njezin broj isključen. Osim toga, ona je službeno bila mrtva. Umjesto toga, dobio je broj. Ona nije mogla jednostavno odšetati s mjesta nesreće i otići kući, te nastaviti život ne izazvavši nikakvu senzaciju. Osim toga, opasni ljudi bili su joj za petama. Oni bi je pronašli da se ikad vratila u Manassas. Možda njezina obitelj još uvijek živi u toj kući. Možda su, iz nekih razloga, zadržali telefon na njezino ime. Joe okrene broj. Na poziv je odgovoreno već kod drugog zvona. - Da? - Molim vas, je li to stan dr. Tucker? Glas je bio muški, odrješit i bez lokalnog akcenta: - Da. - Mogu li razgovarati s dr. Tucker? - Tko zove?

Intuicija je savjetovala Joeu da prikrije vlastito ime. - Wally Blick. - Oprostite, tko? - Wallace Blick. Čovjek s druge strane žice zašuti. A potom nastavi: - Što je trebate? Glas mu se jedva promijenio, no obojila ga je nova budnost, nijansa opreznosti. Osjetivši da je taj čovjek, radi vlastita dobra, bio previše oprezan, Joe spusti slušalicu. Ponovno je obrisao dlanove o svoje traperice. Neki novinar, prolazeći iza Joea i u hodu čitajući neke zabilješke iz notesa, pozdravi ga ne dižući pogled: - Bok, Randy. Pročitavši u istipkanoj Roseinoj poruci, Joe je okrenuo broj u Los Angelesu koji mu je ona dala. Nakon petog zvona, odgovori neki ženski glas. - Halo? - Molim vas, mogu li govoriti s Rose Tucker? - Ovdje nema nikoga s takvim imenom - rekla je s akcentom iz dalekog juga. - Dobili ste krivi broj. Unatoč tome što je rekla, nije spuštala slušalicu. - Sama mi je dala ovaj broj - bio je uporan. - Šećeru, dopusti da pogodim, to je bila dama koju si sreo na nekom tulumu. Samo se pravila fina, da bi te se otarasila. - Mislim da ona to ne bi napravila. - O, ne mislim ja da si ti ružan, dušo, rekla je glasom koji je dočarao magnolijine cvjetove, viski s mentolom i vlažne noći s mirisom jasmina. - To samo znači da nisi njezin tip. Događa se to i najboljima. - Moje ime je Joe Carpenter. - Krasno ime. Dobro, pravo ime. - A kako je vaše ime? Poigravajući se, ona reče: - A kako ti zvučim? - Zvučite? - Možda kao neka Octavia ili Juliette? - Više kao Demi. - Kao Demi Moore. Ona filmska zvijezda? - rekla je s nevjericom. - Vi imate u glasu onu seksi, dimnu kakvoću. - Dušo, moj glas je čista zob i kelj. - Ispod te zobi i kelja ima dima. Imala je krasan, neumjereni smijeh. - Gospodin Joe Carpenter, nadimak Zgodni. Može, sviđa mi se Demi. - Slušajte, Demi, ja bih svakako želio razgovarati s Rose. - Zaboravi tu staru Rose. Nemoj venuti za njom, Joe, ne pošto ti je dala krivi

broj. Veliko je more, ima puno riba. Joe je bio siguran da ova žena poznaje Rose i da je očekivala njegov poziv. Međutim, uzevši u obzir opakost neprijatelja koji su progonili zagonetnu dr. Rose Tucker, Demin oprez bio je sasvim razumljiv. - Kako izgledaš, Medeni, kad si iskren prema samom sebi? – pitala je. - Dva metra visok, smeđe kose, sivih očiju. - Lijep? - Samo pristojna izgleda. - Koliko ti je godina, Joe pristojna izgleda? - Stariji sam od vas. Trideset sedam. - Imaš sladak glas. Ideš li ponekad na sastanak naslijepo? Nakon svega, Demi je željela organizirati sastanak. On reče: - Sastanak naslijepo? Nemam ništa protiv toga. - Pa, što onda kažeš za malu seksi-bombu kao što sam ja? -predložila je smijući se. - Svakako, kada? - Sutra navečer? - Nadao sam se ranije. - Ne budi tako nestrpljiv, Joe pristojna izgleda. Treba vremena za dobro organiziranje ovakvih stvari, tako da se stvore izgledi da stvari prorade, da se nitko ne uvrijedi, da nema slomljenih srdaca. Po Joeovom tumačenju, Demi mu je govorila da će se vraški potruditi oko pažljivog organiziranja sastanka, da će mjesto biti provjereno i osigurano, kako bi Roseina sigurnost bila zajamčena. A možda nije niti mogla stupiti u kontakt s Rose za manje od dvadeset četri sata. - Osim toga, šećeru, cura se počinje pitati zašto si tako tužan i očajan ako si doista pristojna izgleda. - U redu, sutra navečer. Gdje? - Dat ću ti adresu jedne gurmanske kavane u Westwoodu. Srest ćemo se ispred nje, u šest, ući i popiti kavu, vidjeti sviđamo li se jedno drugome. Ako pomislim da doista jesi pristojna izgleda, i ako ti pomisliš da sam ja seksi-bomba kakvom me odaje glas... onda bi to mogla biti blistava noć sa sjajnim uspomenama. Imaš olovku i papir? - Imam - rekao je on i zapisao ime i adresu kavane koju mu je dala. - A sad mi učini jednu uslugu, šećeru. Imaš papirić s ovim telefonskim brojem. Poderi ga na sitne komadiće, baci u zahod i pusti vodu. Kad se Joe pokolebao, Demi reče: - I tako ti više nikad neće biti od koristi - reče i spusti slušalicu. Tri istipkane rečenice ne mogu dokazati da je dr. Rose Tucker preživjela let 353, ili da nešto u svezi s nesrećom nije bilo čisto. Mogao ih je i sam sastaviti. Ime dr. Tucker bilo je također istipkano, prema tome nije bilo nikakvog dokaznog

potpisa. Pa ipak, on se nerado otarasio poruke. Iako ona ne bi nikad i nikome ništa dokazala, činila je da njemu samome svi ovi fantastični događaji izgledaju stvarnijima. Ponovno je nazvao Demin broj, kako bi vidio hoće li, unatoč onome što je rekla, odgovoriti. Na njegovo iznenađenje, dobio je snimljenu poruku iz telefonske kompanije, koja ga je obavijestila da se broj koji je nazvao više ne koristi. Dobio je savjet da provjeri je li pravilno birao broj, a onda da pozove 411 kako bi dobio daljnje informacije. Pokušao je s tim brojem ponovno, no rezultat je bio isti. Profinjeni trik. Pitao se kako li je samo bio izveden. Demi je, zasigurno, bila daleko finija od njezina zobenokeljastog glasa. Čim je Joe spustio slušalicu, telefon zazvoni, prestrašivši ga toliko da ju je smjesta ispustio kao da je opržio prste. Postiđen zbog svoje napetosti, on odgovori tek kad je zazvonilo po treći put. - Halo? - Los Angeles Post? - upitao je čovjek. - Da. - Je li to direktna linija Randyja Colwayja? - Tako je. - Jeste li vi Randy Colway? Zaprepaštenost i međuigra s Demi usporili su Joeovu moć shvaćanja. Tek sad je prepoznao taj monotoni glas kao glas čovjeka koji je bio odgovorio na telefon u domu Rose Marie Tucker, u Manassasu, Virginia. - Jeste li vi gospodin Colway? - ponovno je upitao. - Ja sam Wallace Blick - rekao je Joe. - Gospodin Carpenter? Trnci mu počeše prolaziti duž svih kralježaka, od jednog do drugog, te Joe tresnu slušalicu dolje. Znali su gdje se on nalazi! Separatona odijeljena radna mjesta više nisu izgledala kao niz ugodnih, anonimnih skrovišta. Bio je to labirint s previše slijepih kutova. Hitro je pokupio kopije i poruku koju mu je ostavila Rose Tucker. Dok je ustajao sa stolca, telefon je ponovno zazvonio. Nije odgovorio. Izlazeći iz redakcije, sreo je Dana Shaversa, koji se vraćao iz fotokopiraone, držeći svežanj papira u lijevoj ruci i neupaljenu lulu u desnoj. Shavers, potpuno ćelav, s raskošnom crnom bradom, nosio je zgužvane crne hlače od odijela, podešene crveno-crne naramenice preko sivo-bijele košulje s uskim prugama i žutu leptir kravatu. Njegove naočale za čitanje plesale su mu oko vrata, privezane za crnu vrpcu. Izvjestitelj i pisac kolumni za poslovnu rubriku, Shavers je bio toliko nadut i nespretan u malim razgovorima, koliko je mislio da je šarmantan, međutim, on je

bio dobroćudan u toj svojoj samoobmani i dirljiv u svom krivom uvjerenju da je očaravajući sugovornik. Bez ikakvog uvoda, rekao je: - Joseph je, dragi moj, prošlog tjedna otvorio bocu Mondavi Caberneta'74, jednu od dvadeset koje sam kupio kao dobru investiciju prvi put kad se to vino pojavilo, iako sam u to vrijeme bio u Napi, ne da obilazim vinare, već da bih kupio neki starinski sat, i dopusti da ti kažem, ovo je vino tako dobro sazrilo da... Stao je, shvativši da Joe nije radio u novinama već dobar dio godine. Nespretno je pokušao izraziti sućut u povodu "one strašne stvari, te strašne stvari, svi ti siroti ljudi, tvoja žena i djeca". Svjestan da je telefon Randyja Colwayja ponovno zazvonio dolje u redakciji, Joe prekine Shaversa, namjeravajući ga se riješiti, ali onda reče: - Čuj, Dan, znaš li nešto o kompaniji koja se zove Teknologik? - Znam li ih? - Shavers je micao obrvama. - Zbilja zabavno, Joseph. - Dakle, ti ih znaš? Pričaj, Dan! Jesu li veliki konglomerat? Mislim, jesu li jaki? - O, vrlo su unosni, Joseph, apsolutno opasni kad je riječ o prepoznavanju vodećih tehnologija u početničkim kompanijama, a onda im pribavljaju poduzetnike, ili ih podupiru ako im treba lova za razvijanje vlastitih ideja. Poglavito kad se radi o tehnologiji povezanoj s medicinom, ali ne uvijek. Njihovi su glavni rukovoditelji zloglasni samohvalisavci, misle da su neka vrsta poslovnog plemstva, ali nisu ništa bolji od nas. Oni također odgovaraju onome koga se mora slušati. Zbunjen, Joe reče: - Onome Koga Se Mora Slušati? - Kao svi mi, kao svi mi - rekao je Shavers, smješeći se i kimajući glavom, podižući svoju lulu kako bi je grickao. Colwayjev telefon prestao je zvoniti. Tišina je živcirala Joea više nego što je to činio ustrajni, prodorni zvuk. Znali su gdje se nalazi. - Moram ići - rekao je udaljujući se od Shaversa kad mu je ovaj počeo govoriti o prednostima posjedovanja Teknologikovih korporativnih obveznica. Nastavio je ravno, do najbližeg muškog toaleta. Srećom, u zahodu nije bilo nikoga, nijednog poznanika koji bi ga zadržao. U jednom od odjeljaka poderao je Roseinu poruku na sitne dijelove. Isprao ih je niz zahodsku školjku kako mu je Demi savjetovala, pričekavši da vidi kako je svaki dio iščezao i pustivši vodu po drugi put, kako bi bio siguran da se u otvoru nije ništa zadržalo. Medsped. Teknologik. Korporacije koje su provodile nešto što je sličilo policijskoj operaciji. Njihov dugi domet, od Los Angelesa do Manassasa, te njihovo obeshrabrujuće sveznanje, govorili su da su to korporacije s čvrstim vezama izvan poslovnoga svijeta, možda i vojnim. Pa ipak, bez obzira na sve njezine rizike, nije imalo nikakvoga smisla da jedna korporacija štiti svoje interese s pomoću revolveraša, dovoljno drskih da pucaju na

ljude na javnim mjestima, ili bilo gdje drugde, radi te stvari. Bez obzira na to koliko je Teknologik unosan, velike crne brojke na dnu zaključnog računa nisu izuzimale korporativne službenike i rukovoditelje od zakona, čak ni ovdje u Los Angelesu, gdje se nedostatak novca uzimao kao korijen svih zala. Imajući u vidu izuzeće od zakona zbog kojeg su oni, čini se, mislili da mogu upotrijebiti pištolje, ljudi koje je sreo morali su biti vojno osoblje ili federalni agenti. Joe je premalo znao da bi si dopustio makar samo da pretpostavlja koju su ulogu Medsped i Teknologik igrali u ovoj operaciji. Cijelim putem duž hodnika prema dizalu na trećem katu, očekivao je da netko prozove njegovo ime i naredi mu da stane. Možda jedan od one dvojice u havajskim košuljama. Ili Wallace Blick. Ili neki policajac. Da su ljudi koji su tragali za Rose Tucker bili federalni agenti, oni bi lako dobili pomoć od lokalne policije. Zasad, Joe će svakog čovjeka u uniformi morati smatrati mogućim neprijateljem. Dok su se vrata dizala otvarala, bio je napet, očekujući da će ga netko tu u hodniku ščepati. No, kabina je bila prazna. Spuštajući se na prvi kat, očekivao je da će svakog časa nestati struje. No, kad su se vrata otvorila na nižem katu, iznenadio se što je hodnik bio pust. U cijelom svom životu nikad prije nije bio zahvaćen ovakvom paranojom. Pretjerano je reagirao na događaje tog ranog popodneva i na ono što je bio saznao otkad je došao u Postove urede. Pitao se jesu li njegove pretjerane reakcije , izljevi krajnjeg bijesa, uskovitlani strahovi , bili posljedica jednogodišnje emotivne pustoši. Dopustio je sebi da ne osjeća ništa drugo do boli, samosažaljenja i užasne praznine zbog nesvatljivog gubitka. Zapravo, snažno se trudio da ne osjeća čak ni toliko. Nastojao je izliti svoju bol, podići se iz pepela poput monotonog feniksa bez ikakve nade, samo s hladnim mirom ravnodušnosti. Sad su ga događaji tjerali da se opet otvori svijetu, bio je preplavljen emocijama kao što početnik u surfanju biva preplavljen svakim većim valom. Dolje na recepciji, kad je Joe naišao, Dewey Beemis razgovarao je s nekim preko telefona. Slušao je tako pažljivo da je njegovo tamno lice, obično sasvim glatko, bilo svo namršteno. Mrmljao je: - Da, aha, aha, da. Uputivši se prema izlaznim vratima, Joe mu mahnu u znak pozdrava. Dewey reče: - Joe, pričekaj trenutak! Joe stane i okrene se. Iako je Dewey opet slušao svog sugovornika, pogled mu je bio na Joeu. Da bi pokazao kako se žuri, Joe je prstom kuckao po svom ručnom satu. - Pričekajte - rekao je Dewey u telefonsku slušalicu, a onda se obratio Joeu, - Ovdje je neki čovjek koji je nazvao zbog tebe.

Joe je nepopustljivo zanijekao glavom. - Želi razgovarati s tobom - rekao je Dewey. Joe ponovno pođe k vratima. - Čekaj, Joe! Čovjek kaže da je iz Federalnog biroa. Stojeći na vratima, Joe se kolebao te je opet pogledao natrag na Deweyja. Federalni biro nije mogao imati veze s onom dvojicom u havajskim košuljama, s ljudima koji su pucali na nedužne ljude ne potrudivši se niti da ih saslušaju, s ljudima poput Wallacea Blicka. Zar bi to mogli? Nije li on to opet puštao da ga svlada strah, da podlegne paranoji? Možda bi od Federalnog biroa mogao dobiti neke odgovore i zaštitu? Naravno, čovjek na telefonu mogao je lagati. Možda i nije iz Biroa. Možda se samo nadao da će zadržati Joea dok Blick i njegovi prijatelji ili netko drugi iz njihovih redova, ne stignu tamo. I dalje niječući glavom, Joe se okrene od Deweyja. Progurao se kroz vrata i našao na kolovoskoj vrelini. Dewey je vikao za njim: - Joe! Joe je išao prema svom automobilu. Odolio je nagonu da se dade u trk. Na udaljenom rubu parkirališta, pokraj otvorenih vratiju, promatrao ga je mladi čuvar s obrijanom glavom i zlatnom alkom u nosu. U ovom gradu, u kojem novac ponekad znači više od odanosti, časti ili zaslužnosti, gdje je stil važniji od novca, moda je dolazila i odlazila češće od načela i uvjerenja, ostavljajući kao krojačku tradiciju samo nepromjenljive signalne boje družbi mladih. Izgled ovoga djeteta, punk, grunge, neopunk , što li , bio je već zastario poput muških gamaša, čineći da on izgleda manje opasno no što je to mogao zamisliti, i patetičnije no što će to ikad moći shvatiti. Ipak, u ovim okolnostima, njegovo zanimanje za Joea izgledalo je zlokobno. Čak i stišan, teški ritam rap glazbe bubnjao je kroz užareni zrak. Unutarnjost Honde bila je vruća, ali ne i nepodnošljiva. Bočni prozor, razbijen metkom tamo na groblju, puštao je upravo onoliko zraka koliko je bilo potrebno da se izbjegne zagušljivost. Čuvar je vjerojatno primijetio razbijeni prozor čim se Joe dovezao. Možda je razmišljao o tome. Kakve to veze ima što on misli? Pa to je samo jedan razbijen prozor!Bio je siguran da se motor neće upaliti, ali upalio se. Dok je Joe izlazio iz parkirališta vozeći unatrag, Dewey Beemis otvorio je vrata recepcijske prostorije i izašao na malu, betonsku terasu ispod platnenog krova s ispisanim Postovim imenom. Taj krupni čovjek izgledao je ne uzbuđeno, već zbunjeno. Dewey ga nije pokušavao zaustaviti. Nakon svega, bili su prijatelji, a čovjek preko telefona bio je samo jedan puki glas. Joe prebaci Hondu u brzinu. Silazeći niz stube, Dewey je nešto vikao. Nije zvučao uznemireno. Zvučao je zbunjeno, zabrinuto. Zanemariši ga unatoč svemu, Joe je vozio prema izlazu. Čuvar ustane sa svog sklopivog stolca ispod prljavog suncobrana s natpisom Cinzano. Nalazio se samo dva koraka od kotrljajućih vratiju koja će zatvoriti parkiralište.

Povrh lancima povezane ograde, navoji bodljikave žice bljeskali su srebrnim odsjajima kasnopopodnevnog sunca. Joe pogleda u retrovizor. Tamo otraga stajao je Dewey, podbočivši ruke. Kad je Joe prolazio kraj suncobrana na kojem je pisalo činzano, čuvar se čak nije niti pomaknuo iz svoje sjene. Motreći svojim očima ispod teških kapaka, bezizražajan poput kakve iguane, jednom je rukom brisao znoj s čela, pri čemu su njegovi crni nokti zasvjetlucali. Kroz otvorena vrata i dalje desno niz ulicu, Joe je vozio prebrzo. Gume su cviljele i blago tonule u omekšali asfalt, no on nije usporavao. Otišao je prema zapadu, u ulicu Strather, a kad je skrenuo južno na Lankershimski bulevar, začuo je sirene. One su danonoćno bile dio glazbe ovoga grada, nisu morale imati nikakve veze s njim. Pa ipak, cijelim putem do autoputa Ventura, zatim ispod njega, pa onda opet zapadno na Moorparku, stalno je provjeravao u retrovizoru prati li ga neko vozilo, s natpisom ili bez njega. Nije bio kriminalac. Trebao bi se osjećati sigurnim, otići k vlastima i prijaviti ljude s groblja, reći im za poruku Rose Marie Tucker, izložiti svoju sumnju u vezi s letom 353. S druge strane, unatoč tome što je bježala od smrti, Rose očito nije zatražila nikakvu zaštitu od policajaca, možda zato što joj nikakva zaštita nije niti trebala. ‘Moj život ovisi o tvojoj diskreciji.’ Bio je dovoljno dugo kriminalistički novinar da bi vidio više slučajeva u kojima su žrtve bile ustrijeljene ne zato što su nešto učinile, ne zbog novca ili neke druge imovine koju su njihovi napadači željeli, već jednostavno zbog onog što su znale. Čovjek koji previše zna može biti opasniji od čovjeka koji nosi pištolj. Ono što je Joe znao o letu 353 činilo se, međutim, patetično neadekvatnim. Ako je on bio meta samo zato što je znao da Rose Tucker postoji i tvrdi da je preživjela nesreću, onda tajne koje ona posjeduje moraju biti tako eksplozivne da se njihova snaga može mjeriti samo megatonama. Vozeći prema zapadu, prema Studio Cityju, razmišljao je o crvenim slovima kojima je bila ukrašena majica čuvara Postovog parkirališta: "Ne plaši se ničega". Bila je to filozofija koju Joe nikad nije mogao prihvatiti. Uvijek se nečeg bojao. Iznad svega, mučila ga je mogućnost da katastrofa leta 353 uopće nije bila nesretan slučaj, da Michelle, Chrissie i Nina nisu umrle zbog nekog hira sudbine, već od ljudske ruke. Iako se Direkcija za sigurnost nacionalnog transporta nije mogla odlučiti oko vjerojatnog uzroka , pri čemu je pogreška u hidrauličnom kontrolnom sustavu zakomoplicirana ljudskim propustom bila samo jedan od mogućih scenarija i to jedan koji je on mogao prihvatiti, zato što je bio tako bezličan, jednako mehanički i hladan kao i sam svemir. No, pomisao da su one nestale zbog jednog kukavičkog terorističkog čina, ili zbog nekog osobnog zločina, da su njihovi životi bili žrtvovani ljudskoj pohlepi, zavisti ili mržnji, bila je za njega naprosto

nepodnošljiva. Plašio se onoga što bi mu takvo otkriće moglo učiniti. Plašio se onoga što bi mogao postati, svog potencijala za divljaštvo, odvratne lakoće kojom bi mogao prigrliti osvetu i nazvati je pravdom.

7. Kalifornijski su bankari u današnjem ozračju žestoke konkurencije koja je obilježavala njihov obrt držali svoje urede otvorenima čak i subotom, neki od njih i do pet sati poslijepodne. Joe je stigao u poslovnicu svoje banke u Studio Cityju dvadeset minuta prije zatvaranja. Kad je ovdje prodao kuću, nije se gnjavio da prenese svoj račun u neku poslovnicu bližu njegovom jednosobnom stanu u Laurel Canyonu. Pogodnost se ne uzima u obzir kad vrijeme više nije važno. Otišao je do šaltera iza kojeg je sjedila žena po imenu Heather i petljala po nekakvim papirima dok je čekala da se netko pojavi u posljednjem trenutku. Radila je u ovoj banci još otkad je Joe tu prije deset godina prvi put otvorio račun. - Trebao bih podići gotovinu - rekao je nakon kratkog neophodnog razgovora - ali nemam kod sebe knjižicu. - Nema problema - uvjeravala ga je. Međutim, ipak se pojavio mali problem kad je Joe zatražio dvadeset tisuća dolara u novčanicama od po sto dolara. Heather je otišla na drugi kraj banke kako bi porazgovorala sa šefom blagajne, koji je potom otišao tražiti savjet kod pomoćnika direktora. Ovaj je bio mladi čovjek, ne manje lijep od trenutačno najpopularnije filmske zvijezde , možda jedan iz armije budućih zvijezda, koji trenutačno radi u realnom svijetu kako bi preživio dok čeka fantaziju slave. Oni odmjeriše Joea kao da je njegov identitet najednom postao sumnjiv. Kada primaju novac, banke su nalik na usisavače. No, kad ga daju, tad su poput začepljenih slavina. Heather se vratila s opreznim izrazom lica i s viješću da su sretni što ga mogu uslužiti, iako postoje procedure kojih se oni, razumije se, moraju pridržavati. Na drugom kraju banke, pomoćnik direktora razgovarao je preko svog telefona. Joe je posumnjao da je on sam predmet tog razgovora. Dobro je znao da opet pušta svojoj paranoji da ga nadvlada, no usta mu se počeše sušiti, a puls ubrzavati. Ma, taj je novac bio njegov. On ga je trebao. To što je Heather godinama poznavala Joea , zapravo, pohodila je istu luteransku crkvu u koju je Michelle nedjeljom odvodila Chrissie i Ninu na vjeronauk i misu , nije osujetilo njezinu potrebu da pogleda u Joeovu vozačku dozvolu. Dani uzajamnog povjerenja i razumijevanja bili su tako daleka američka prošlost da se činilo da su ne samo prapovijest, nego i dio povijesti nekog drugog svijeta. Ostao je strpljiv. Sve što je posjedovao bilo je uloženo ovdje, uključujući gotovo šezdeset tisuća dolara od prodaje kuće, tako da se nije moglo dogoditi da mu uskrate isplatu novca koji mu je bio potreban za životne troškove. Uz one ljude

koji su ga tražili, kao što su tražili Rose Tucker, on se nije mogao vratiti u svoj stan, pa će neko vrijeme morati živjeti po motelima. Pomoćnik direktora završio je svoj razgovor. Zurio je u neki notes na svom stolu, kuckajući olovkom po njemu. Joe je najprije razmišljao o tome da upotrijebi nekoliko svojih kreditnih kartica za plaćanje raznih stvari i, bude li potrebno, uzme gotovinu iz automatskih blagajni. Međutim, vlasti su mogle pratiti osumnjičenoga na temelju njegove upotrebe kreditnih kartica i rada automatskih blagajni uvijek mu biti za petama. Mogle su čak urediti da mu bilo koji trgovac prilikom kupovine oduzme plastičnu karticu. Na stolu pomoćnika direktora zazvonio je telefon. On ga zgrabi, pogleda u Joea i okrene se u svojoj pokretnoj stolici, kao da se bojao da bi mu se moglo čitati s usana. Pošto je sve bilo obavljeno, uz sveopće zadovoljstvo što se nije pokazalo da je Joe vlastiti zli dvojnik, ili hrabri prevarant s vješto izrađenom gumenom maskom na licu, pomoćnik direktora, završivši telefonski razgovor, polagano počne prikupljati od blagajnika i iz sefa novčanice od po sto dolara. Donio je zatraženu sumu i dao ih Heather, te s nepromjenjivim i nemirnim osmijehom stao gledati kako ih ova broji Joeu. Možda je samo umišljao, ali Joeu se činilo da oni ne odobravaju njegovo iznošenje tako velike svote novca, ne zato što je to opasno, već zato što su u tim danima ljudi koji su baratali gotovinom bili kao obilježeni. Vlada je tražila od banaka da im prijave svaku gotovinsku transakciju od pet tisuća dolara i više, navodno zbog toga da bi se zaustavili pokušaji pranja novca trgovaca drogom putem legitimnih financijskih ustanova. U praksi, ovaj zakon nije niti jednom trgovcu drogom nikad izazvao nikakvu nelagodu, ali je financijsku djelatnost prosječnih građana sad bilo lakše kontrolirati. Kroz čitavu povijest, gotovina ili njezin ekvivalent, dijamanti, zlatne kovanice, bili su najbolji jamac slobode i pokretnosti. Gotovina je Joeu značila samo to i ništa više. Pa ipak, i dalje je trpio neugodnu kontrolu Heather i njezinih šefova, koji su izgleda pretpostavljali da je on bio umiješan u nekakav zločin ili da je, u najboljem slučaju, krenuo u Las Vegas, gdje će se nekoliko dana odavati neizrecivom razvratu. Kad je Heather stavila dvadeset tisuća u žutu omotnicu, telefon je zazvonio na stolu pomoćnika direktora. Mrmljajući nešto u slušalicu, ovaj je i dalje promatrao Joea sa zanimanjem. Napokon izašavši iz banke, pet minuta poslije kraja radnog vremena i kao posljednji klijent, Joe osjeti kako mu koljena klecaju od strepnje koju je pretrpio. Vrućina je i dalje pritiskala, a nebo petog popodnevnog sata još je uvijek bilo čisto i modro, premda ne onako duboko modro kao prije. Sad mu je na neki čudan način nedostajala dubina , nebo je bilo beživotna modrina koja ga je podsjećala na nešto što je već vidio. Ta mu je sličnost izmicala sve dok nije ušao u automobil i

upalio motor. Tek tad se sjetio mrtvački modrih očiju posljednjeg leša kojeg je vidio na mrtvačkim kolicima, noć prije no što će zauvijek otići iz kriminalističkog novinarstva. Odlazeći s parkirališta banke, vidio je pomoćnika direktora kako stoji iza staklenih vratiju, djelomično skriven iza brončanog odbljeska zalazećeg sunca. Možda je pripremao opis Honde i pamtio broj registarske tablice. A možda je jednostavno zaključavao vrata. Metropola je treperila pod slijepim, modrim pogledom mrtvoganeba. Prolazeći kraj nekog manjeg trgovačkog centra u blizini banke, čak preko tri prometne trake Joe je ugledao ženu duge crvenkaste kose kako izlazi iz Ford Explorera. Parkirala se ispred trgovine s mješovitom robom. Sa suvozačevog mjesta iskoči djevojčica s krunom od razbarušene plave kose. Lica su im bila skrivena od njega. Joe se počeo sumanuto probijati kroz promet, umalo se sudarivši s nekim starijim čovjekom u Mercedesu. Na križanju, dok se žuto svjetlo mijenjalo u crveno, on je zaokrenuo nepropisno. Već je zažalio zbog onog što je namjeravao učiniti. Ali mogao se zaustaviti isto onako kako je mogao požuriti kraj dana naredivši suncu da zađe. Nalazio se u šakama nekakve bizarne prisile. Potresen zbog nedostatka vlasti nad sobom, parkirao je blizu Ford Explorera one žene. Izišao je iz Honde. Osjećao je slabost u nogama. Stajao je zureći u trgovinu. Ona žena i dijete nalazili su se unutra, ali ih nije mogao vidjeti od postera i robe izložene u velikim izlozima. Okrenuo se od trgovine i naslonio na Hondu, pokušavajući se svladati. Nakon nesreće u Coloradu, Beth McKay ga je uputila u društvo zvano Sućutni prijatelji, nacionalnu organizaciju za ljude koji su izgubili djecu. Beth je zhvaljujući Sućutnim prijateljima iz Virginije polagano počela prihvaćati surovu realnost, pa je i Joe otišao na nekoliko sastanaka lokalnog ogranka, no ubrzo je prestao odlaziti. U tom pogledu bio je poput većine drugih muškaraca u njegovoj situaciji, uplakane majke odano su odlazile na sastanke i nalazile utjehu u razgovoru s drugima koji su izgubili djecu, ali gotovo svi očevi bili su okrenuti svojoj unutarnjosti u kojoj su zadržavali bol. Joe je želio biti jedan od malobrojnih koji su bili sposobni naći spas u otvaranju svoje duše, ali muška biologija ili psihologija , ili puka tvrdoglavost i samosažaljivost , držali su ga po strani, u usamljenosti. Barem je od tih Sućutnih prijatelja spoznao da ova bizarna prisila koja ga je obuzela nije svojstvena samo njemu. Bila je tako uobičajena da su čak imali ime za nju, manična potraga. Svako tko izgubi neku voljenu osobu biva donekle zahvaćen ovom manijom traganja, iako je ona znatno izraženija kod ljudi koji su izgubili djecu. Neki su ožalošćeni patili više od njega, neki manje … kod Joea to je bilo prisutno u

gadnom obliku. Racionalno, mogao je prihvatiti da su Michelle i djevojčice nestale zauvijek. Emotivno pak, na primalnoj razini, ostao je uvjeren da će ih ponovno vidjeti. Ponekad je imao dojam da će mu se žena i kćeri pojaviti na vratima, ili da će začuti njihove glasove kad zazvoni telefon. A ponekad bi ga, dok se vozio, obuzeo osjećaj da se Nina i Chrissie nalaze iza njega u autu, pa bi se okrenuo, izgubivši dah od uzbuđenja, ali bi ostao još više šokiran zbog praznine na zadnjim sjedalima, no što bi bio kad bi otkrio da su djevojčice doista opet žive i sa njim. Ponekad bi ih vidio na ulici. Na igralištu. U parku. Na plaži. Uvijek su bile daleko, odlazile su od njega. Ponekad ih je puštao, a ponekad bi ga nešto tjeralo da ih prati, da vidi njihova lica, da kaže: "Čekajte me, čekajte, i ja idem s vama." Odmaknuo se od Honde. Otišao je do ulaza u dućan. Otvarajući vrata počeo se kolebati. Mučio je samoga sebe. Neizbježna emotivna implozija koja će uslijediti kad se pokaže da ona žena i dijete nisu Michelle i Nina, bit će kao da je udario čekićem u vlastito srce. Događaji toga dana , susret s Rose Tucker na groblju, riječi koje mu je ona uputila, šokantna poruka koja ga je čekala u Post, bili su tako izuzetni da je otkrio duboku vjeru u strašne mogućnosti, koja ga je iznenadila. Ako je Rose mogla pasti s visine veće od sedam kilometara, nekontrolirano se zabiti u planinu Colorada i otići... Bezumnost je nadvladavala činjenice i logiku. To kratko, slatko ludilo, svuklo je s njega oklop ravnodušnosti u koji se bio uvukao s tako mnogo muke i odlučnosti, te je u njegovu srcu počelo bujati nešto nalik na nadu. Ušao je u dućan. Blagajnica se nalazila s njegove lijeve strane. Lijepa Korejka, svojih tridesetak godina stara, žurno je slagala pakete Slim Jim kobasa na žičani stalak. Nasmiješila mu se i kimnula glavom. Jedan Korejac, možda njezin muž, nalazio se na blagajni. Pozdravio je Joea s komentarom o vrućini. Ne osvrćući se na njih, Joe prođe kroz prvi od četiri prolaza između polica, potom kroz drugi. Ugledao je crvenokosu ženu i dijete na kraju trećeg prolaza. Stajale su kraj hladnjaka punog osvježavajućih pića, njemu okrenute leđima. Za trenutak je zastao na početku prolaza, čekajući da se okrenu. Žena je imala bijele sandale s remenom oko gležnja, bijele pamučne hlače i zelenu bluzu boje limete. Michelle je nosila slične sandale, slične hlače. Ali ne i bluzu. Ne ovakvu bluzu, koliko se on sjećao. Djevojčica, Nininih godina, Ninine veličine, bila je u bijelim sandalama poput majčinih, ružičastim kratkim hlačama i bijeloj majci. Stajala je s glavom nagnutom u stranu, klateći svoje tanke ručice, na način na koji je Nina ponekad stajala. Najna, najna, jeste li je vidjeli? Joe se nalazio na polovici prolaza prije no što je shvatio da se kreće. Čuo je djevojčicu kako kaže:

- Molim te, pjenušac od korjena, molim te! Onda je čuo sebe kako kaže: - Nina! — zato što je Ninino omiljeno piće također bilo pjenušac od korjena. - Nina! Michelle! Žena i dijete okrenuše se prema njemu. To nisu bile Nina i Michelle. Znao da to neće biti žena i dijete koje je volio. Djelovao je kao da ga ne vodi razum, nego luđački impuls srca. Znao je, znao! Pa ipak, kad je vidio da su mu strane, osjećao se kao da je zadobio udarac u grudi. Priglupo, reče: - Vi... Mislio sam... Dok sam stajao tamo... - Da? - reče žena, zbunjena i s oprezom. - Nemojte... nemojte joj dopustiti da ode - rekao je majci, iznenađen promuklošću svoga glasa. - Nemojte pustiti da vam se izgubi iz vida, da ode sama, oni nestanu, više ih nema, ukoliko ih ne držite uz sebe. Zabrinutost preleti preko ženina lica. S nevinom iskrenošću četverogodišnje djevojčice, piskajući zabrinutim i uslužnim glasićem, djevojčica reče: - Gospodine, trebate kupiti sapuna. Vi stvarno smrdite. Sapun je tamo, ja ću vam pokazati. Majka zgrabi svoju kćerku za ruku, te je privuče k sebi. Joe je shvatio da doista mora smrdjeti. Bio je na plaži na suncu par sati, a kasnije na groblju, a i više ga je puta bio oblio znoj od straha. Tijekom dana nije imao ništa za jesti, tako da mu je dah bio kiselkast od piva koje je popio tamo na obali. - Hvala ti, dušo - rekao je. - U pravu si. Ja smrdim. Bolje da nabavim neki sapun. Iza njega neko upita: - Je li sve u redu? Joe se okrene i vidi Korejca, vlasnika dućana. Lice muškarca, prije spokojno, sad je bilo izvijeno od zabrinutosti. - Mislio sam da su to ljudi koje poznajem - objasni Joe. - Ljudi koje sam... nekad... znao. Shvatio je da je tog jutra izašao iz stana ne obrijavši se. Sav obrastao, sluzav od ustajalog znoja, raščupan, daha kiselkastog i s mirisom piva, s uništenom nadom u očima, morao je izgledati zastrašujuće. Sad je bolje razumio držanje ljudi u banci. - Sve u redu? - vlasnik je upitao ženu. Ona je bila nesigurna. - Valjda jest. - Ja idem - reče Joe. Osjećao se kao da mu se unutarnji organi razmještaju u nove položaje, kao da mu se trbuh podiže, a srce spušta u njegovu nutrinu. - U redu je, u redu, mala pogreška, ja odlazim.

Prošao je kraj vlasnika i hitro nestajao prema prednjem dijelu dućana. Dok je prolazio kraj blagajne i žurio prema vratima, Korejka zabrinuto upita: - Je li sve u redu? - Ništa, ništa - reče on i požuri van u taložnu vrelinu umirućeg dana. Ušavši u Hondu ugledao je žutu omotnicu na putničkom sjedalu. Ostavio je dvadeset tisuća dolara u nezaključanom autu!Premda se u trgovini nije dogodilo nikakvo čudo, bilo je pravo čudo što je novac još uvijek bio tu. Mučen jakim grčevima u trbuhu, s pritiskom u grudima koji mu je sputavao dah, Joe je znao da nije sasvim sposoban voziti s punom pozornošću kakva je potrebna u prometu. Međutim, nije želio da ona žena pomisli da je on čeka, da je proganja. Upalio je Hondin motor i napustio trgovački centar. Dok je uključivao klimatske uređaje i usmjeravao mlaz zraka prema licu, borio se za dah, kao da su mu pluća otkazala, pa ih je, jednostavnom snagom volje pokušavao ponovno napuhnuti. Zrak, u količini koju je mogao udahnuti, bio je u njemu težak poput kakve isparavajuće tekućine. Bila je to još jedna stvar koju je naučio na sastancima Sućutnih prijatelja, kod većine onih koji su izgubili djecu, ne samo kod njega, bol je povremeno bila tjelesna, zastrašujuća. Ovako izranjavan, vozio je napola zguren nad volanom, hripajući poput kakvog astmatičara. Pomislio je na gnjevni zavjet koji je bio položio, da će uništiti one koji su možda krivi za sudbinu leta 353, te se kratko i bolno nasmijao svojoj ludosti, nevjerojatnoj predodžbi sebe kao nezaustavljivog stroja osvete. Ma, on je bio obična hodajuća olupina. Ni za koga opasna. Da je znao što se doista dogodilo onom 747, da se tu doista radilo o nekom podmuklom činu i da je otkrio tko je odgovoran za sve to, krivci bi ga ubili prije no što bi on mogao podići samo ruku na njih. Oni su bili jaki, s ogromnim sredstvima na raspolaganju. Nije imao nikakvih šansi da ih privede k pravdi. Pa ipak će i dalje pokušavati. Izbor da prekine hajku bio je van njegovih moći. Ono što ga je vodilo bila je prisila. Manična potraga. U Kmartu, Joe je kupio električni brijač i bočicu losiona za poslije brijanja. Kupio je i četkicu za zube, pastu za zube i drugi higijenski pribor. Svjetlost fluorescentnih žarulja probadala mu je oči. Jedan kotač na njegovim kolicima za kupovinu bučno se klimao, glasnije u njegovoj mašti nego u stvarnosti, pogoršavajući mu glavobolju. Kupujući brzo, uzeo je jedan kofer, dva para traperica, sivi sportski sako od samta , jesenska se kolekcija izlagala već u kolovozu, donje rublje, majice, sportske čarape i novi par nikesica. Držao se naznačenih veličina, ništa ne isprobavajući. Kad je napustio Kmart, u Malibuu je kraj oceana našao neki skroman, čisti motel, gdje će kasnije moći spavati uz šum valova. Obrijao se, istuširao i presvukao u čistu odjeću. Oko sedam i trideset, kad je ostao još samo jedan sat sunčeve svjetlosti, odvezao se na istok, u Culver City, gdje je živjela udovica Thomasa Leeja

Vadancea. Thomasovo ime nalazilo se na putničkoj listi leta 353, a ime njegove žene Nore citirao je Post. U McDonaldsu, Joe je kupio dva cheesburgera i kolu. U željezom pričvršćenom imeniku javne govornice u restoranu našao je broj i adresu Nore Vadance. Iz svog prijašnjeg novinarskog života imao je "Vodič Braće Thomas", neophodan priručnik s mapama ulica Los Angelesa, ali je mislio da poznaje okoliš gospođe Vadance. Dok je vozio, pojeo je oba cheesburgera, zalivši ih kolom. Čudio se vlastitoj iznenadnoj gladi. Jednokatna kuća imala je krov pokriven sindrom od cedrovine, zidove od oblutaka, bijele ukrasne okvire i bijele rolete. Bila je to čudna mješavina stila kalifornijske rančerske kuće i ladanjske kuće na obalama Nove Engleske, ali je sa svojom popločanom stazom i fino uređenim gredicama cvijeća izgledala sasvim dražesno. Dan je još uvijek bio topao. Vrućina se treperavao dizala iz popločane staze. Dok se narančasto ružičasti sjaj širio na zapadnom nebu, a grimizni sumrak klizeći pomaljao na istoku, Joe se popeo uz dvije stube na trijem i pozvonio. Žena koja mu je otvorila vrata bila je stara oko trideset godina i imala je zgodno lice svježeg izgleda. Iako je bila smeđokosa, put joj je bila svijetla kao u crvenokose, s pjegicama i zelenim očima. Nosila je kratke hlače kaki boje i mušku iznošenu bijelu košulju s podvrnutim rukavima. Kosa joj je bila neuredna i vlažna od znoja, a na lijevom obrazu imala je mrlju od prljavštine. Izgledala je kao da obavlja kućni posao. I plače. - Gospođa Vandance? - upita Joe. - Da. Iako je kao novinar uvijek bio odlučan prilikom ulagivanja ispitaniku, sad je bio nespretan. Osjećao je da je previše neformalno odjeven za ozbiljna pitanja koja je došao postaviti. Traperice su mu visjele , porub na gornjem dijelu hlača bio mu je skupljen i stisnut remenom, a pošto je bilo vruće, ostavio je svoj sportski sako u Hondi. Požalio je što nije kupio košulju umjesto onih majica. - Gospođo Vandance, da li bih mogao razgovarati s vama o... - Sad sam vrlo zauzeta... - Moje ime je Joe Carpenter. Moja je žena umrla u onom avionu. I moje dvije djevojčice. Dah joj je zastao u grlu. Potom će: - Prije godinu dana? - Da. Večeras će biti točno godinu dana. Jednim korakom izmakla se od vratiju. - Uđite. Slijedio ju je do elegantnog, pretežito bijelog i žutog dnevnog boravka s naboranim zavjesama i jastucima. Mnoštvo Lladro porculana stajalo je u osvijetljenoj kutnoj vitrini. Zamolila je Joea da sjedne. Dok se on smještao u

fotelju, otišla je do vratiju i pozvala: - Bob! Bob, imamo posjetitelja. - Oprostite što vas gnjavim u subotnju večer - rekao je Joe. Vrativši se od vratiju i spuštajući se na sofu, žena reče: - Ništa. Ali, bojim se da ja nisam gospoda Vandance koju ste došli posjetiti. Ja nisam Nora. Moje ime je Clanse. To je moja svekrva izgubila muža u... u nesreći. Iz pozadine kuće pojavio se čovjek i ušao u dnevni boravak. Clanse ga je predstavila kao svog muža. Bio je možda dvije godine stariji od svoje žene, visok, vitak, posve kratko ošišane kose, ugodna , samouvjerena držanja. Stisak ruke bio mu je čvrst, a osmijeh lak, međutim lice mu je bilo blijedo, a u njegovim plavim očima bila je tuga. Kad je Bob Vandance sjeo na sofu kraj svoje žene, Clarise mu je objasnila da je Joeova obitelj nestala u nesreći. Joeu je rekla: - Bio je to Bobov otac kojeg smo izgubili kad se vraćao s poslovnog puta. Od svih stvari koje su mogli reći jedni drugima, oni su uspostavili vezu između sebe govoreći o tome kako su prvi put čuli strašnu vijest iz Colorada. Clarise i Bob, vojni pilot zaposlen u pomorsko-zračnoj luci u Miramaru, sjeverno od San Diega, izašli su van na večeru s još dvojicom pilota i njihovim ženama. Bili su u ugodnom talijanskom restoranu i nakon večere prešli su u bar, gdje se nalazio televizor. Utakmica bejzbola bila je prekinuta radi izvještaja o Nationwideovom letu 353. Bob je znao da je njegov otac te noći letio iz New Yorka u L. A. i da često leti baš tom linijom, ali nije znao broj njegova leta. Upotrijebivši barski telefon da bi nazvao nacionalnu poslovnicu u LAX-u -, zračnoj luci Los Angelesa -, brzo je bio spojen sa službenikom za odnose s javnošću koji je potvrdio da se Thomas Lee Vandance nalazio na putničkoj listi. Bob i Clarise su se u rekordnom vremenu odvezli iz Miramara u Culver City, stigavši nešto poslije jedanaest sati. Nisu nazvali Noru, Bobovu majku, jer nisu znali je li saznala za vijest. Ako još nije znala za nju, htjeli su joj je priopćiti osobno, a ne preko telefona. Kad su stigli nešto poslije ponoći, kuća je bila blistavo osvijetljena, ulazna vrata nezaključana. Nora je bila u kuhinji, gdje je radila riblju juhu s palentom , veliki lonac guste riblje juhe, jer je Tom volio njezinu riblju juhu, i pekla čokoladne kolačiće s orasima, jer je i Bob volio te kolačiće. Znala je za nesreću, znala je da je Tom tamo negdje, istočno od Stjenovitih planina umro, ali je osjećala potrebu da nešto napravi za njega. Vjenčali su se kad je Nori bilo osamnaest, a Thomasu dvadeset godina , bili su u braku trideset pet godina i ona je imala potrebu nešto učiniti za njega. - U mojem slučaju, ja nisam znao sve dok nisam došao na aerodrom da ih dočekam - rekao je Joe. - One su bile u Virginiji, u posjetu Michelleinima, a onda tri dana u New Yorku, kako bi djevojčice prvi put vidjele svoju tetu Deliju. Stigao sam prerano,

razumije se, i prvo što sam učinio kad sam došao na terminal bilo je da pogledam u monitore, kako bih vidio da li njihov avion dolazi na vrijeme. Još uvijek je pisalo da stiže na vrijeme, ali kad sam otišao do vratiju gdje je tebao stići, osoblje zračne linije pozdravljalo je ljude koji su prilazili tom mjestu, razgovarali su s njima spuštenim glasovima i odvodili neke od njih u privatni foaje. Prišao mi je neki mladić. I prije no što je otvorio usta, znao sam što će mi reći. Nisam mu dao da govori. Rekao sam,’ Ne, nemojte mi to reći, nemojte se usuditi to mi reći.’Kad je ipak pokušao govoriti, okrenuo sam se od njega, a kad mi je stavio ruku na rame, odgurnuo sam ga. Došlo mi je da ga udarim kako bih ga spriječio da govori, ali tada se našlo troje ljudi oko mene, on i još dvije žene, skupih su se oko mene, sasvim blizu mene. Kao da nisam želio da mi se to kaže, jer kad vam se to kaže, to onda postaje stvarnost, znate, to se ne bi dogodilo da oni to nisu rekli. Svi su šutjeli, preslušavajući zapamćene glasove iz prošle godine, glasove stranaca koji nose tu strašnu vijest. - Mama je to tako teško podnosila dugo vremena - reče napokon Clarise, govoreći o svojoj svekrvi s toliko ljubavi kao da je Nora njezina vlastita majka. - Imala je samo pedeset tri godine, ali doista nije željela nastaviti život bez Toma. Bili su... -...tako bliski , završio je Bob. - Ali, kad smo prošloga tjedna došli, bila je mnogo, mnogo bolje. Bila je tako ogorčena, potištena, ogorčena, a onda opet puna života. Uvijek je bila raspoložena prije nesreće, prava... - ...društvena osoba, tako otvorena - Clarise je nastavila iza njega, kao da su im misli uvijek tekle točno istim pravcem. - I najednom je tu, prošlog tjedna, opet bila žena kakvu smo oduvijek znali... i koja nam je cijele prošle godine nedostajala. Strava preplavi Joea kad je shvatio da oni govore o Nori Vadance onako kako se govori o nekome tko više nije živ. - Što se dogodilo? Iz džepa svojih kaki hlača Clarise uze Kleenex. Brisala je oči. - Prošlog tjedna je rekla kako sad zna da Tom nije otišao zauvijek, da nitko nije otišao zauvijek. Izgledala je tako sretna. Bila je... - ...ozarena - rekao je Bob, primivši ruku svoje žene u svoju ruku. - Joe, mi stvarno ne znamo zašto se to zbilo, pošto je depresija nestala i pošto je prvi put nakon godinu dana bila tako puna planova... ali prije četiri dana, moja mama... ona je izvršila samoubojstvo. Pogreb je bio prethodnoga dana. Bob i Clarise nisu živjeli ovdje. Ostat će tu samo do utorka, dok ne spakiraju Norinu odjeću i njezinu osobnu pokretnu imovinu, kako bi sve to razdijelili rođacima i dobrotvornom dućanu. - Tako je teško - govorila je Clarise, spuštajući i ponovno zamatajući desni rukav na svojoj bijeloj košulji. - Bila je tako draga osoba.

- Ja ne bih trebao biti ovdje - rekao je Joe ustajući s naslonjača. - Ovo nije dobro vrijeme. Naglo ustavši, gotovo molećivo šireći jednu ruku, Bob Vadance reče: - Ne, molim vas, sjednite. Molim vas. Potreban nam je odmor od svrstavanja... pakiranja. Razgovarajući s vama... pa... Slegnuo je ramenima. Sav je bio u dugim rukama i nogama, prije graciozan, ali sad više ne. - Svi znamo kako je to. Lakše je zato što... -...zato što svi znamo kako je to, završila je Clarise. Nakon kratkog kolebanja, Joe je ponovno sjeo u naslonjač. - Imam samo nekoliko pitanja... i možda mi je samo vaša majka mogla odgovoriti na njih. Namjestivši svoj desni rukav, Clarisse je odmatala i zamatala lijevi. Bilo joj je potrebno da nešto radi dok je govorila. Možda se plašila da će je njezine nezaposlene ruke ohrabriti da izrazi bol koju je nastojala potisnuti, možda tako što će joj pokriti lice, zariti joj se u kosu i počupati je, ili skupiti se u pesnicu i udariti u nešto. - Joe... ova vrućina...biste li željeli popiti nešto hladno? - Ne, hvala. Bolje da odem što prije. Ono što sam želio pitati vašu majku bilo je da li ju je netko nedavno posjetio. Žena koja se zove Rose. Bob i Clarise izmijeniše poglede, a onda Bob reče: - Je li to crna žena? Drhtaj prođe kroz Joea. - Da. Mala, oko oko metar i pol, ali s... pravim držanjem. - Mama nije htjela mnogo govoriti o njoj - rekla je Clarise. - Ali, ta je Rose došla jednom, i one su razgovarale, i izgledalo je kao da je nešto što je ona rekla u mami izazvalo svu tu promjenu. Pomislili smo da je ona neka vrsta... - ...duhovnog savjetnika, ili nečega takvog - dovršio je Bob. - Najprije nam se nije svidjelo kako sve to zvuči, mislili smo da bi to mogao biti netko tko mamu iskorištava, nju koja je tako potištena i ranjiva. Mislili smo da je to neka luđakinja novoga doba ili... - ...prevarantica,- nastavila je Clarise, sagnuvši se sa sofe kako bi ispravila svileno cvijeće u aranžmanu na čajnom stoliću. –Netko tko je pokušava prevariti ili joj naprosto zbrkati misli. - No, kad je govorila o Rose, bila je tako... - ...puna mira. Nije se činilo da bi tu moglo biti ičeg lošeg, ne ako je pridonijelo da se mama osjeća toliko bolje. U svakom slučaju... - ...rekla je da se ta žena neće vratiti - završio je Bob. - Mama je rekla da zna, zahvaljujući Rose, da je tata negdje na sigurnome. Nije točno da je on jednostavno mrtav i da ga više nema. Ne. On se nalazi negdje na sigurnom i dobro mu je. - Nije nam htjela reći kako je došla do ovakve vjere kada nikad prije nije išla u crkvu - dodala je Clarise. - Nije htjela reći tko je ta Rose i što joj je rekla. - Nije nam uopće htjela mnogo govoriti o toj ženi - potvrdio je Bob.

- Samo da zasad to mora ostati tajna, za neko kratko vrijeme, ali da će na kraju... - ...svi znati. - Na kraju će svi znati što? - upitao je Joe. - Da je tata negdje na sigurnom, pretpostavljam, negdje na sigurnom i da je dobro. - Ne - reče Clarise, završavajući sa svilenim cvijećem, sjedajući nazad na sofu i sklapajući ruke u krilu. - Mislim da je ona htjela reći mnogo više od toga. Mislim da je ona željela reći da će na kraju svi znati da jednostavno nitko od nas ne umire, da mi... nastavljamo živjeti negdje drugdje, na sigurnom. Bob je uzdahnuo. - Bit ću iskren prema tebi, Joe. Pomalo smo se naživcirali kad smo čuli kako te praznovjerne tlapnje dolaze od moje majke koja je uvijek bila tako realistična. Ali, to ju je usrećilo, i nakon prošlogodišnje strahote... - ...nismo vidjeli kakvu štetu bi joj to moglo nanijeti. Spiritualizam nije bio ono što je Joe očekivao. Uznemirio se, ako ne i potpuno razočarao. Mislio je da dr. Rose Tucker zna što se doista dogodilo s letom 353 i bio je spreman da prijavi one koji su bili za to odgovorni. Nikad nije pomislio da je ono što je ona imala za ponuditi puki misticizam, nekakvo duhovno savjetovanje. - Mislite da je imala neku adresu te Rose, telefonski broj? Clarise je rekla: - Ne. Ne mislim. Mama je bila... nekako tajanstvena u vezi s tim. Svome mužu reče: - Pokaži mu sliku. - Još je uvijek u njezinoj sobi - rekao je Bob, ustajući sa sofe. - Donijet ću je. - Kakva slika? - Joe je upitao Clarise kad je Bob izašao iz dnevnog boravka. - Čudna. Ona koju je ta Rose donijela Nori. Pomalo je jezivo, ali mama je u njoj našla utjehu. To je fotografija Tomova groba. Fotografija je bila standardni tisak u boji napravljen polaroidnim fotoaparatom. Snimak je pokazivao nadgrobnu ploču počivališta Thomasa Leea Vadancea, njegovo ime, datum njegova rođenja i smrti, riječi "štovani muž i voljeni otac". U svom sjećanju, Joe je mogao vidjeti Rose Marie Tucker na groblju: ‘Još nisam spremna razgovarati s tobom.’ Clarise reče: - Mama je izašla i kupila okvir. Željela je čuvati sliku u staklu. Bilo joj je važno da se ne ošteti. - Dok smo prošlog tjedna boravili ovdje, tri puna dana nosila ju je svugdje sa sobom - rekao je Bob. - Dok je kuhala u kuhinji, dok je sjedila u obiteljskoj sobi i gledala TV, vani u vrtu, kad smo radili roštilj, uvijek ju je imala sa sobom.

- Čak i kad smo izlazili van na večeru - rekla je Clarise - stavila bi je u torbicu. - Pa, to je samo fotografija - rekao je Joe zbunjen. - Samo fotografija - složio se Bob Vadance. - Mogla ju je i sama snimiti, ali iz nekog razloga značila joj je više zato što ju je snimila ona Rose. Joe kliznu prstom po glatkom posrebrenom okviru i staklu, kao da je vidovnjak, kao da je sposoban protumačiti poruku fotografije, apsorbirajući psihičku energiju koja se zadržala u njoj. - Kad nam ju je prvi put pokazala - rekla je Clarise - gledala nas je s takvim... iščekivanjem. Kao da je mislila... - ...da ćemo snažnije reagirati na nju - nastavio je Bob. Odloživši fotografiju na stolčić, Joe se namršti. - Jače reagirati? Kako? - To nismo mogli razumijeti - reče Clarise. Uzela je fotografiju i rubom svoje košulje počela trljati okvir i staklo. - Kad na nju nismo reagirali onako kako je to ona očekivala, upitala nas je što vidimo kad je gledamo. - Nadgrobnu ploču - rekao je Joe. - Tatin grob - složio se Bob. Clarise je zanijekala glavom. - Izgleda da je mama vidjela mnogo više u njoj. - Više? Na primjer, što? - Nije htjela reći, ali nam je... - ...rekla da će doći dan kad ćemo je vidjeti na drugačiji način-završio je Bob. Sjetio se Rose, na groblju, kako stišće kameru objema šakama i gleda u njega: ‘Vidjet ćeš, kao i ostali.’ - Znate li tko je ta Rose? Zašto ste nas pitali za nju? - čudila se Clarise. Joe im je ispričao o susretu s tom ženom na groblju, ali im nije rekao ništa o muškarcima iz bijelog kombija. U njegovoj redigiranoj verziji, Rose je otišla autom i on je nije mogao zadržati. - Ali, iz onoga što mi je rekla... zaključio sam da je možda posjetila obitelji i drugih žrtava nesreće. Rekla mi je da ne očajavam, rekla je da ću vidjeti, kao što su drugi vidjeli, ali da još nije spremna progovoriti. Nevolja je u tome što nisam mogao pričekati da ona bude spremna. Ako je razgovarala s drugima, želim znati što im je rekla, što im je to pomogla da uvide. - Što god bilo - rekla je Clarise - učinilo je da se mama osjeća bolje. - No, je li bilo tako? - pitao se Bob. - Za tjedan dana jest - reče Clarise. - Jedan cijeli tjedan bila je sretna. - Ali, to je dovelo do ovoga - rekao je Bob. Da Joe nije bio novinar koji je godinama postavljao mučna pitanja o žrtvama i njihovim obiteljima, možda bi mu bilo teško navesti Boba i Clarise da promisle o jednoj drugoj jezovitoj mogućnosti koja bi ih izložila novoj patnji. No, uzevši u obzir događaje u ovom izuzetnom danu, morao je postaviti to pitanje:

- Jeste li apsolutno sigurni da je to bilo samoubojstvo? Bob je počeo govoriti, no zastao je i okrenuo glavu kako bi stisnutim očima zaustavio suze. Uzevši muževu ruku u svoju, Clarise reče Joeu: - Nema nikakve sumnje. Nora se ubila. - Je li ostavila kakvu poruku? - Ne - rekla je Clarise. - Ništa što bi nam pomoglo da shvatimo. - Bila je tako sretna, rekoste. Ozarena. Ako... - Ostavila je videovrpcu - rekla je Clarise. - Mislite, oproštajnu? - Ne. To je ona čudna... ona strašna... - zatresla je glavom, lica zgrčenog od gađenja, zbog gubitka riječi kojima bi opisala video. A onda će: - To je ova stvar. Bob ispusti ruku svoje žene i ustane. - Ja baš ne pijem, Joe, ali za ovo mi je potrebno piće. Obeshrabren, Joe reče: - Ne želim povećavati vašu patnju... - Ne, u redu je - uvjeravao ga je Bob. - Ona nas je nesreća sve spojila, preživjele je spojila takoreći u jednu obitelj, a ne smije biti niti jedne stvari o kojoj se ne može razgovarati s obitelji. Želite li piće? - Svakako. - Clarise, nemoj mu govoriti o videu dok se ja ne vratim. Znam da misliš da će mi biti lakše ako govoriš o tome kad nisam u sobi, ali neće. Bob Vadance je promatrao svoju ženu s ogromnom nježnošću, a kad je ona odgovorila da će čekati, njezina ljubav prema njemu bila je tako očita da je Joe morao okrenuti glavu. Ovo ga je previše podsjetilo na ono što je izgubio. Kad je Bob izašao iz sobe, Clarise je ponovno počela popravljati aranžman od svilenog cvijeća. Potom je sjela, naslonivši laktove na svoja gola koljena i zarila lice u šake. Kad je napokon opet pogledala u Joea, rekla je: - On je dobar čovjek. - Dopada mi se. - Dobar muž, dobar sin. Ljudi ga ne poznaju, oni vide pilota lovca koji je služio u Zaljevskom ratu, žilavog momka. Ali on je i nježan. Sentimentalna duša široka kao milja, poput njegova oca. Joe je čekao na ono što mu je zaista željela reći. Nakon jedne stanke, rekla je: - Nismo žurili s djecom. Ja imam trideset godina, Bobu su trideset i dvije. Činilo se da ima tako puno vremena, toliko mnogo za napraviti prije toga. Ali sad će naša djeca rasti, a da nikad neće upoznati Bobovog oca ni majku, a oni su bili tako dobri ljudi. - Niste vi krivi - rekao je Joe. - Sve je to izvan naših moći. Mi smo samo putnici u ovom vlaku, mi ne upravljamo njime, bez obzira koliko bismo voljeli misliti da nije tako.

- Jeste li vi doista dostigli razinu prihvaćanja? - Pokušavam. - Jeste li makar blizu? - Ma, vraga! Ona se tiho nasmijala. Joe nikoga nije nasmijao godinu dana, osim one Roseine prijateljice s kojom je razgovarao preko telefona. Iako su bol i ironija obojili Clarisin kratki smijeh, u njemu je također bilo olakšanja. Uspjevši izvršiti na nju ovakav utjecaj, Joe je ponovno osjetio vezu sa životom koji mu je tako dugo izmicao. Nakon stanke, Clarise reče: - Joe, bi li ta Rose mogla biti zla osoba? - Ne. Upravo obrnuto. Njezino pjegavo lice, po prirodi tako otvoreno i povjerljivo, sad se smračilo od sumnje. - Zvučite tako sigurno. - I vi biste, da ste je sreli. Bob Vadance se vratio s tri čaše, zdjelom izlomljenog leda, litrom pića 7 UP i bocom pića Seagram's 7 Crown. - Bojim se da baš nema pravog izbora za ponuditi - ispričavao se. - Nitko u ovoj obitelji baš ne pije, ali kad ipak malo gucnemo, sviđa nam se nešto jednostavno. - Ovo je sasvim dobro - reče Joe i prihvati pripremljen koktel. Probali su svoja pića, Bob ih je pomiješao da ostanu jaka, i na trenutak jedini zvuk koji se čuo bilo je kuckanje leda. - Znamo da je bilo samoubojstvo zato što ga je snimila na vrpcu. Siguran da nije dobro razumio, Joe je upitao: - Tko ga je snimio? - Nora, Bobova majka - rekla je Clarise. - Snimila je na vrpcu vlastito samoubojstvo. Sumrak se širio u pari grimizne svjetlosti i iz te neonske izmaglice noć se polagano stapala s prozorima žutog i bijelog dnevnog boravka. Brzo i jezgrovito, sa zadivljujućim samosvladavanjem, Clarise je otkrivala ono što je znala o strašnoj smrti svoje svekrve. Govorila je tihim glasom, pa ipak svaka je riječ bila kristalno jasna i činilo se kao da vibrira u Joeu, dok se on nije počeo tresti od tih nagomilanih vibracija. Bob Vadance nije dovršavao niti jednu rečenicu svoje žene. Cijelo je vrijeme šutio, ne gledajući ni u Joea ni u Clarise. Zurio je u svoje piće, kojemu je često pribjegavao. Kompaktni Sanyo kamkorder koji je zabilježio smrt bio je igračka Toma Vadancea. Bio je smješten u ormaru u njegovoj radnoj sobi još prije njegove smrti u letu 353. Kamerom je bilo lako rukovati. Precizni tehnološki sistem automatski je

podešavao brzinu zaklopca i količinu bjeline. Iako Nora nije imala nikakvo iskustvo s njim, mogla je za samo nekoliko minuta naučiti bitne stvari o njegovu djelovanju. Nikad baterija nije sadržavala mnogo tekućine nakon godine dana u ormaru. Stoga je Nori Vadance bilo potrebno neko vrijeme da je napuni, što je ukazivalo na visoki stupanj predumišljaja. Policija je pronašla AC adapter i punjač baterija uključene u jednu utičnicu na kuhinjskom stolu. U utorak ujutro, ovog tjedna, Nora je izašla iz kuće i postavila kamkorder na vrtni stol. Podmetnula je dvije džepne knjige ispod kamere kako bi je nagnula u željeni kut i onda je uključila. Dok se videovrpca okretala, postavila je plastični vrtni stolac tri metra od leća. Otišla je ponovno do kamkordera da bi pogledala kroz tražilo i uvjerila se da se stolac nalazi u središtu okvira. Pošto se vratila do stolca i blago ga premjestila, potpuno se svukla pred kamkorderom, ne na način izvođača niti s imalo kolebanja, već naprosto kao da se priprema za kupku. Uredno je složila svoju bluzu, hlače i donje rublje i stavila ih u stranu, na popločani pod u vrtu. Gola, izašla je iz domašaja kamere, očito se vrativši u kuću, u kuhinju. Nakon četrdeset sekundi, kad se vratila, nosila je mesarski nož. Sjela je na stolac, licem okrenuta prema kamkorderu. Prema preliminarnom izvještaju medicinskog istražitelja, u utorak ujutro, oko osam sati i deset minuta, Nora Vadance dobroga zdravlja, koja se dotad smatrala prisebnom osobom, nakon što se nedavno izvukla iz depresije zbog smrti svoga muža, oduzela je sebi život. Zahvativši dršku mesarskog noža objema rukama, divljačkom snagom zarila je nož duboko u svoj trbuh. Izvukla ga je i ponovno ga zabila u sebe. Treći put povukla je nožem od lijeve prema desnoj strani, izvadivši iz sebe utrobu. Ispustivši nož, teško se spustila u stolac, gdje je za manje od jedne minute iskrvarila do smrti. Kamkorder je nastavio snimati leš sve do kraja dvadesetminutne 8mm kasete. Dva sata poslije, u deset i trideset, Takishi Mishima, šezdesetšestogodišnji vrtlar koji je došao po dogovoru, otkrio je leš i pozvao policiju. Kad je Clarise završila, Joe je mogao reći samo: - Isuse! Bob je dodao viski u njihova pića. Ruke su mu se tresle i boca je zveckala o svaku čašu. Konačno, Joe reče: - Kužim da policija ima vrpcu. - Da - rekao je Bob - do saslušanja ili istražnog postupka, ili što već to bilo, moraju je zadržati. - Stoga se nadam da je taj video za vas spoznaja iz druge ruke. Nadam se da ga niti jedan od vas nije morao vidjeti. - Ja ga nisam vidio - rekao je Bob - Ali Clarise jest. Ona je zurila u svoje piće. - Rekli su nam što je na njemu... ali ni Bob ni ja nismo mogli vjerovati, iako je

to policija, iako nisu imali razloga da nam lažu. I tako sam otišla u stanicu u petak ujutro, prije sprovoda, i vidjela ga. Morali smo znati. Sad znamo. Kad nam vrate vrpcu, uništit ću je. Bob je ne smije nikad vidjeti. Nikad. Iako je Joeovo poštovanje prema ovoj ženi već bilo veliko, ona je dramatično porasla u njegovim očima. - Ima nekih stvari koje su mi čudne - rekao je. - Ako nemate ništa protiv, nešto bih upitao. - Samo naprijed,-rekao je Bob. I mi imamo puno pitanja o tome, tisuću prokletih pitanja. - Prvo... ovo ne zvuči kao da postoji bilo kakva mogućnost ispitivanja uzroka smrti. Clarise je zanijekala glavom. - To nije nešto na što biste bilo koga mogli silom natjerati da sebi učini, zar ne? Ne tek psihološkim pritiskom ili prijetnjama. Osim toga, nije bilo nikog drugog unutar dometa kamere, nije bilo nikakvih sjenki bilo koga. Njezine oči nisu bile uperene ni u koga drugog, osim u kameru. Ona je bila sama. - Kad ste opisivali vrpcu, Clarise, zvučalo je kao da je Nora prolazila kroz sve to poput kakve mašine. - Ona je zaista izgledala tako najvećim dijelom vrpce. Nikakav izraz na licu, samo... mrtvilo. - Najvećim dijelom vrpce? Dakle, bilo je trenutaka kad je pokazivala emocije? - Dvaput. Pošto se gotovo potpuno svukla, kolebala se prije no što će skinuti... svoje gaćice. Ona je bila skromna žena, Joe. To je još jedna čudna stvar u svemu tome. Zatvorenih očiju, držeći svoju čašu s koktelom naslonjenu na čelo, Bob je rekao: - Čak i ako... čak i ako prihvatimo da je bila toliko mentalno poremećena da je to mogla učiniti sebi, teško ju je zamisliti kako sebe snima videom dok je gola... ili da želi biti nađena u takvom stanju. Clarise reče: - Oko dvorišta iza kuće nalazi se visoka ograda. S gustom lozom po njoj. Susjedi je nisu mogli vidjeti. Ali, Bob je u pravu... ona ne bi željela da je nađu takvu. U svakom slučaju, kad je namjeravala skinuti gaćice, kolebala se. Konačno se onaj mrtvi, bezizražajni izraz izgubio. Samo za tren joj je prešao licem onaj strašni izraz. - Strašni, na koji način? - upitao je Joe. Mršteći se dok se prisjećala tog jezivog videa, Clarise je opisivala taj trenutak kao da ga ponovno gleda: - Oči su joj tupe, prazne, kapci pomalo teški... a onda se najednom šire i u njima se nalazi dubina, poput normalnih očiju. Lice joj se grči od boli. Isprva tako bezizražajno, a onda istrgano od emocija. Šok. Izgleda tako šokirana, prestrašena.

Izgubljeni izražaj koji vam slama srce. Ali to traje samo sekundu-dvije, i onda se opet trese, pogled nestaje, a ona postaje hladna poput mašine. Skida gaćice, slaže ih i stavlja u stranu. - Je li uzimala kakve lijekove? - pitao je Joe. - Ima li bilo kakvog razloga za vjerovanje da se mogla predozirati nečim što bi izazvalo hipnotičko stanje ili ozbiljnu promjenu ličnosti? Clarise reče: - Njezin nas liječnik je uvjeravavao, da joj nije propisao nikakve lijekove. Međutim, zbog njezina ponašanja pred video kamerom, policija sumnja na drogu. Medicinski istražitelj obavlja toksikološke provjere. - Što je smiješno,- reče Bob energično.- Moja majka ne bi nikad uzela nedozvoljenu drogu. Ona nije voljela uzimati čak niti aspirin. Bila je tako nevina osoba, Joe, kao da nije bila svjesna svih promjena na gore u svijetu tijekom posljednjih trideset godina, kao da j živjela desetljećima iza nas ostalih i kao da je bila sretna što se nalazi tamo. - Bila je autopsija - reče Clarise.- Nema nikakvog tumora na mozgu, nikakvih ozljeda, nikakvih medicinskih uvjeta koji bi mogli objasniti ono što je učinila. - Spomenuli ste i drugi put kad je pokazala emocije. - Upravo prije no što je... prije no što je zabola nož u sebe. Bio je to samo trzaj, čak kraći od prvog. Poput grča. Cijelo joj se lice zgrčilo kao da će vrisnuti. Potom je grč nestao i ona je do kraja ostala bezizražajna. Poskočivši kad je uvidio ono što mu je promaknulo kad je Clarise prvi put opisivala video, Joe reče: - Hoćete reći da niti jednom nije vrisnula, viknula? - Ne, niti jednom. - Ali to je nemoguće. - Sve do kraja, kad je ispuštala nož... tu je nekakav prigušeni zvuk koji možda dolazi od nje, jedva nešto više od uzdaha. - Ta bol...- Joe nije uspijevao izustiti da je bol Nore Vadance morala biti nepodnošljiva. - Ali ona nije niti jednom vrisnula - inzistirala je Clarise. - Čak bi nevoljno reagiranje... - Šutjela je. Ona je šutjela. - Mikrofon je radio? - Ugrađeni mikrofon, za sve pravce - rekao je Bob. - Na videu - reče Clarise - možete čuti sve ostale zvukove. Škripanje vrtnog stolca po betonu kad ga ona pomiče. Ptičju pjesmu. Tužno lajanje nekog psa u daljini. Ali ništa od nje same. Zakoraknuvši van kroz prednja vrata, Joe je pretraživao noć, napola očekujući da će vidjeti bijeli kombi, ili neko drugo vozilo sumnjiva izgleda parkirano na ulici, ispred kuće Vandanceovih. Iz susjedstva su dopirali tihi zvuči Beethovena. Zrak je bio topao, ali blagi povjetarac dolazio je sa zapada, donoseći sa sobom

miomiris jasmina, čiji se cvjetovi otvaraju noću. Koliko je Joe mogao razlučiti, nije bilo ničeg prijetećeg u ovoj blaženoj noći. Dok su ga Clarise i Bob pratili do trijema, Joe reče: - Kad su našli Noru, je li fotografija Tomova groba bila kod nje? Bob odgovori: - Ne. Bila je na kuhinjskom stolu. Na samom kraju, nije je ponijela sa sobom. - Našli smo je na stolu kad smo stigli iz San Diega,-prisjećala se Clarise. - Pokraj tanjura s doručkom. Joe je bio iznenađen. - Doručkovala je? - Znam što mislite,-rekla je Clarise.- Ako se namjeravala ubiti, zašto bi se gnjavila s doručkom? Što je još čudnije, Joe, napravila si je omlet sa sirom, kosanim lukom i šunkom. Pokraj toga nalazio se prepečenac. I čaša svježe napravljenog soka od naranče. Bila je napola dovršila doručak kad je ustala i izašla van s kamkorderom. - Žena s videa koju ste opisali nalazila se u dubokoj depresiji, ili u nekom drugom izmijenjenom stanju. Kako je mogla imati tako bistru svijest ili strpljivosti da napravi tako komplicirani doručak?Clarise reče: - I pomislite, Los Angeles Times bio je otvoren pokraj tanjura... - ...i ona je čitala stripove - završio je Joe. Na trenutak su zašutjeli, pokušavajući dokučiti nedokučivo. A onda Bob reče: - Sad vidite što sam htio reći kad sam vam prije rekao da i mi imamo tisuću pitanja. Kao da su bili prijatelji koji su se dugo poznavali, Clarise savi ruke oko Joea i zagrli ga. - Nadam se da je ta Rose dobra osoba, kao što vi mislite. Nadam se da će te je naći. I što god rekla, nadam se da će vam to donijeti malo mira, Joe. Dirnut, on joj uzvrati zagrljaj. - Hvala, Clarise. Bob mu je na listić papira istrgnut iz notesa zapisao njihovu adresu u Miramaru i telefonski broj. Pružio je savijeni papirić Joeu: - U slučaju da imate još neka pitanja... ili ako doznate nešto što bi nam pomoglo da shvatimo. Rukovali su se. Rukovanje se pretvorilo u bratski zagrljaj. Clarise upita: - Što ćete sad raditi, Joe? On je pogledao u osvijetljeni brojčanik na svom satu. - Tek je nekoliko minuta iza devet. Posjetit ću još jednu od obitelji večeras. - Čuvajte se - rekla je. - Hoću. - Nešto tu nije u redu, Joe. Nešto tu zbilja nije u redu. - Znam. Bob i Clarise su još uvijek stajali na trijemu, jedan pokraj drugoga,

promatrajući Joea koji je odlazio. Iako je popio više od polovice svog drugog pića, Joe nije osjećao nikakvo djelovanje alkohola. On nikad nije vidio sliku Nore Vadance, pa ipak, mentalna predodžba koju je imao o bezizražajnoj ženi na vrtnom stolcu s mesarskim nožem bila je dovoljno otrežnjavajuća da je mogla dvaput poništiti djelovanje viskija koji je popio. Metropola je blistala, ta sjajna gljiva koja se rastočila po obali. Poput oblaka spora, kiseložuta svjetlost podizala se u nebo i razmazivala se po njemu. Samo je nekoliko zvijezda bilo vidljivo, ledena, daleka noć. Prije jedne minute ta mu je noć izgledala blaženom, jer u njoj nije vidio ništa čega bi se morao bojati. No sada, dok je neprestano pogledavao u svoj retrovizor, ona je izgledala prijetećom.

8. Charles i Georgine Delmann živjeli su u Hancock Parku, u ogromnoj georgijanskoj kući, na parceli od pola jutra. Dva magnolijina drveta uokvirivala su ulaz na stazu što je vodila do ulaznih vratiju i koja je bila s obje strane omeđena do koljena visokom živicom, tako njegovanom kao da su je preciznim škarama podrezivale čitave legije vrtlara. Krajnje stroga geometrija kuće i zemljišta oko nje odavala je potrebu za redom, vjeru u superiornost ljudske uređivačke sposobnosti naspram razuzdanosti prirode. Delmannovi su bili liječnici. On je bio internist, specijaliziran za kardiologiju, a ona internist i oftalmolog. Bili su istaknuti u društvu, jer su uz svoju uobičajenu liječničku praksu u istočnom Los Angelesu i južnom središnjem dijelu grada osnovali i nadgledali dvije besplatne klinike za djecu. Kad se 747-4OO srušio, Delmannovi su izgubili svoju osamnaestogodišnju kćer Angelu, koja se vraćala iz posjeta Sveučilištu u New Yorku, kamo je bila pozvana na šestotjedni seminar o akvarelu, kako bi se pripremila za prvu godinu studija na umjetničkoj akademiji u San Franciscu. Očito je bila talentirana slikarica koja je puno obećavala. Georgine Delmann mu je osobno otvorila vrata. Joe ju je prepoznao s njezine fotografije koju je Post objavio uz jedan od svojih članaka o nesreći. Bila je u kasnim četrdesetim godinama, visoka i mršava, s izrazito sjajnom, tamnom kožom, bujnom valovitom tamnom kosom i tamnomodrim očima boje šljive. Njezina ljepota bila je divlja i ona ju je pažljivo ukrotila noseći naočale s metalnim okvirima radije od kontaktnih leća, ne upotrebljavajući nikakvu šminku i noseći sive hlače i bijelu bluzu prilično muškobanjastog stila. Kad joj je Joe rekao svoje ime, još prije no što je uspio dodati da mu je obitelj poginula u avionskoj nesreći, ona je, na njegovo iznenađenje, uzviknula: - Moj Bože, upravo smo razgovarali o vama! - O meni? Zgrabila ga je za ruku i povukla preko praga u foaje s podom od javorovine. Zatvorila je vrata gurnuvši ih bokom i nastavila ga promatrati zapanjenim pogledom. - Lisa nam je govorila o vašoj ženi i kćerima, o tome kako ste naprosto nestali, nekamo otišli. Ali, sad, evo vas! - Lisa? - upita on zbunjen. Maska trezvene liječnice, načinjena od njezine stroge odjeće i naočala s metalnim okvirima, nije uspijevala sakriti iskričavu dubinu prirodne uzavrelosti Georgine Delmann, barem ne ove večeri. Prebacila je ruke oko Joea i poljubila ga u obraz tako snažno da je zateturao. A onda, gledajući ga ravno u lice i hvatajući

njegov pogled, uzbuđeno rekla: - I vas je također posjetila, zar ne? - Lisa? - Ne, ne Lisa. Rose. Poput bačenog oblutka, neka neobjašnjiva nada poskočila je na jezerski tamnoj površini njegova srca. - Da. Ali... - Pođite, pođite sa mnom. Ponovno mu se objesivši za ruku i vukući ga iz foajea, kroz hodnik, dublje u kuću, govorila je: - Mi smo tu otraga, za kuhinjskim stolom, ja, Charlie i Lisa. Na sastancima Sućutnih prijatelja Joe, nikad nije vidio nijednog ožalošćnog roditelja sposobnog za ovakvu živahnost. Niti je ikad čuo za neko takvo stvorenje. Roditelji koji izgube malu djecu provedu pet, šest godina , ponekad cijelo desetljeće i više, samo pokušavajući, često uzalud, prevladati uvjerenje da su oni sami trebali biti mrtvi umjesto svog potomka, da je nadživjeti vlastitu djecu grešno ili sebično čak monstruozno zlo. Nije bilo drugačije onima koji su, kao Delmannovi, izgubili osamnaestogodišnjakinju. U stvari, nije bilo ništa drugačije šezdesetogodišnjem roditelju koji je izgubio tridesetogodišnje dijete. Starost tu nije igrala nikakvu ulogu. Gubitak djeteta na bilo kojem stupnju života je neprirodan, tako pogrešan da je teško ponovno naći životni smisao. Čak i ako dođe do izvjesnog prihvaćanja stvarnosti, ako se i ostvari neki stupanj sreće, radost često zauvijek izmiče, poput obećanja vode u isušenom pustinjskom zdencu koji je nekad bio pun, a sad pruža samo duboki, zagušljivi miris svoje nekadašnje sadržine. Pa ipak, tu je bila Georgine, rumena i iskričava, djevojački uzbuđena, koja je kroz okretna vrata vukla Joea na kraj hodnika. Izgledalo je kao da se za samo jednu kratku godinu ne samo oporavila od gubitka svoje kćeri, već i da je taj gubitak nadmašila. Joeova je kratka nada izblijedjela, jer mu se činilo da Georgine Delmann mora biti ili van pameti ili neshvatljivo plitka. Njezina ga je očigledna radost šokirala. Svjetla u kuhinji bila su prigušena, ali on je mogao odmah vidjeti da je ta prostorija, unatoč svojoj prostranosti, sasvim ugodna sa svojim podom od javorovine, javorovim namještajem i granitnim elementima boje smeđeg šećera. S kuka postavljenih u visini glave, na prigušenoj jantarnoj svjetlosti, svjetlucavi bakreni lonci, tave i ostali pribor njihali su se poput vijenaca od crkvenih zvončića što čekaju na početak večernjice. Vodeći Joea kroz kuhinju do stola za doručak u ostakljenoj lođi, Georgine Delmann reče: - Charlie, Lisa, pogledajte tko je ovdje! Ovo je gotovo čudo, zar ne? Iza iskošenog prozorskog stakla nalazilo se dvorište s bazenom, koji je

vanjsko svjetlo pretvorio u bajkovit prizor pun iskri i sjaja. Na ovalnom stolu uz prozor nalazile su se tri dekorativne uljane svjetiljke, s plamenovima koji su poigravali na plutajućim fitiljima. Kraj stola je stajao visok, zgodan čovjek guste srebrne kose, dr. Charles Delmann. Prilazeći mu vukući Joea za sobom, Georgine reče: - Charlie, to je Joe Carpenter. Onaj Joe Carpenter. Zureći u Joea, s izrazom na licu koji je bio najviše nalik na čuđenje, Charlie Delmann mu priđe i čvrsto mu stisne šaku. - Što se to ovdje događa, sinko? - I ja bih to volio znati - rekao je Joe. - Događa se nešto neobično i divno - rekao je Delmann, isto onoliko ponesen osjećajima kao i njegova žena. Na stolcu kraj stola, zlatne kose, još zlatnije od plamtećeg svjetla iz uljanih svjetiljki, sjedila je Lisa o kojoj je Georgine govorila. Imala je četrdesetak godina, glatko lice srednjoškolke i oči boje izblijedjela dima, oči koje su vidjele više od jedne razine pakla. Joe ju je dobro znao. Lisa Peccatone. Radila je za Post. Bivša kolegica. Istražna novinarka specijalizirana za priče o posebno gnusnim zločinima, o serijskim ubojicama, zlostavljačima djece, silovateljima koji su iskomadah svoje žrtve. Vodila ju je opsesija koju Joe nikad nije potpuno shvatio, koja ju je tjerala da se šulja do najsumornijih dijelova ljudskog srca i da uranja u priče o krvi i ludilu, tražeći smisao u najbesmislenijim djelima ljudskog divljaštva. Osjećao je da je ona nekada davno pretrpjela neizrecive uvrede, da je izašla iz djetinjstva noseći nekakvu zvijer na leđima, da to demonsko sjećanje nije mogla otresti sa sebe nikako drugačije do nastojanjem da razumije ono što se uopće nije moglo razumijeti. Bila je najljubaznija osoba koju je ikad poznavao, i najgnjevnija istovremeno, briljantna i duboko uznemirena, neustrašiva ali progonjena, sposobna da piše tako finu prozu da je njome mogla ispuniti srca samih anđela, ali i unijeti strah u šuplje grudi vragova. Joe joj se divio. Bila je jedan od njegovih najboljih prijatelja, pa ipak ju je napustio, kao i sve svoje druge prijatelje, onda kad je ispratio svoju izgubljenu obitelj do groblja svoje duše. - Joey - rekla je - ti bezvrijedni kučkin sine, jesi li se vratio na posao, ili si tu samo zato što si dio priče? - Radim zato što sam dio priče. Ali nisam se vratio pisanju. Više ne vjerujem u snagu riječi. - Ja više nemam vjere ni u što. - Što radiš ovdje? - upitao je. - Mi smo je pozvali prije nekoliko sati - reče Georgine. – Zamolili smo je da dođe. - Bez uvrede - reče Charlie tapšući Joea po ramenu - ali Lisa je jedini novinar

prema kojem smo uvijek gajili duboko poštovanje. - Već gotovo cijelo desetljeće - reče Georgine - ona dobrovoljno radi osam sati tjedno u jednoj od besplatnih klinika koju smo otvorili za siromašnu djecu. Joe nije znao ovo o Lisi, niti bi to ikad pomislio. Ona nije mogla sakriti svoj iskrivljeni, stidljivi osmijeh. - Da, Joey, ja sam prava Majka Tereza. Ali čuj ti, klipane jedan, nemoj mi uništiti ugled pričajući o tome po Postu. - Ja ću malo vina. Tko još želi vina? Dobar Chardonnay, možda Cakeboard ili Grgich Hills? - veselo je govorio Charlie. Bio je zaražen živahnošću i radošću svoje žene, kao da su se okupili u ovoj svečanoj noći da bi proslavili nesreću leta 353. - Ja ne bih - rekao je Joe, sve više gubeći orijentaciju. - Ja ću uzeti malo - reče Lisa. - Ja također - dodala je Georgine. - Donijet ću čaše. - Ne, dušo, ti samo sjedi. Sjedi tu sa Joeom i Lisom - reče Charlie.- Ja ću se pobrinuti za sve. Kad su se Joe i dvije žene smjestili na stolce oko stola, Charlie ode u udaljeni kraj kuhinje. Georgineino lice bilo je obasjano svjetlošću iz uljanih lampi. - Ovo je nevjerojatno. Upravo nevjerojatno. Rose je i njega posjetila, Lisa. Lice Lise Peccatone nalazilo se napola na svjetlosti svjetiljke, a napola u sjeni. - Kada, Joe? - Danas, na groblju. Snimala je fotografije grobova Michelle i djevojčica. Rekla je da još nije spremna razgovarati sa mnom... i otišla. Joe je odlučio zadržati ostatak priče za sebe dok ne čuje što mu oni imaju reći. Isto je tako želio ubrzati njihova objelodanjenja, kao i osigurati da njihova kazivanja ne budu previše obojena onim što im bi on sam bio otkrio. - To nije mogla biti ona - reče Lisa. - Pa i ona je poginula u nesreći. - To je službena priča. - Opiši je - zatražila je Lisa. Joe im je iznio već standardni opis njezina tjelesnog izgleda, ali je potrošio isto toliko vremena pokušavajući im prenijeti jedinstveni značaj te crne žene, magnetizam koji joj je, vlastitim silama, potčinjavao okolinu. Oko na osjenčanoj strani Lisina glatkog lica bilo je tamno i zagonetno, no oko na njezinoj drugoj, svjetiljkom obasjanoj polovici lica otkrivalo je emocionalnu uznemirenost, burno reagiranje na opis što joj ga je Joe davao. - Rosie je uvijek bila karizmatična, čak i na koledžu. Iznenađen, Joe je upita: - Ti je znaš? - Išle smo skupa na sveučilište UCLA, previše davno da bismo o tome uopće razmišljale. Bile smo cimerice. Ostale smo godinama prilično bliske. - To je bio razlog zašto smo Charlie i ja nedavno odlučili pozvati Lisu - reče Georgine. - Znali smo da je imala prijateljicu u letu 353.

Ali tek usred noći, nekoliko sati pošto je Rose otišla odavde, Charlie se sjetio da se Lisina prijateljica također zvala Rose. - Znali smo da to mora biti jedna te ista osoba, pa smo cijelog dana pokušavali odlučiti što ćemo s Lisom. - Kad je Rose bila ovdje? - upitao je Joe. - Jučer na večer - rekla je Georgine. - Pojavila se upravo kad smo izlazili na večeru. Obećajte nam da nećete nikom govoriti o onome što nam je rekla... ne prije nego što ona posjeti još nekoliko obitelji žrtava ovdje u Los Angelesu. No, Lisa je prošle godine bila vrlo deprimirana onom viješću, a kako su ona i Rose bile dobre prijateljice, nismo vidjeli kakvu bi štetu to moglo nanijeti. - Ja nisam ovdje kao novinar - reče Lisa Joeu. - Ti si uvijek novinar. Georgine reče: - Rose nam je dala ovo. Iz džepa na svojoj košulji izvadila je nekakvu fotografiju i stavila je na stol. Bio je to snimak groba Angele Delmann. S pogledom punim iščekivanja, Georgine upita: - Što vidite na njoj, Joe? - Mislim da bi pravo pitanje bilo što vi vidite na njoj? Tamo negdje u kuhinji, Charlie Delmann otvarao je ladice, i čeprkao po njihovom zveckavom sadržaju, očito tražeći vadičep. - Mi smo već rekli Lisi — Georgine je pogledala preko sobe. - Pričekat ću da Charlie dođe da i vama kažem, Joe. Lisa reče: - Sve je to vrlo čudno, Joey, nisam sigurna što da učinim od onoga što su mi rekli. Sve što znam jest da sam se od toga usrala od straha. - Od straha? Za ime boga, draga Lisa, kako te to moglo zastrašiti? - Vidjet ćeš — reče Lisa Joeu. Obično čvrsta poput stijene, sad je drhtala kao trska. - Tvrdim da su Charlie i Georgine dvoje najrazumnijih ljudi od svih koje znam. To ćeš svakako morati imati na umu kad započnu svoju priču. Podignuvši polaroidni snimak, Georgine je počela ozbiljno promatrati, kao da ga je željela ne samo preslikati u svoje sjećanje, nego i apsorbirati tu sliku u sebe i pretvoriti je u dio vlastitoga tijela, ostavivši samo prazan film. Uzdahnuvši, Lisa započne svoju priču: - I ja imam svoj neobičan prilog ovoj zagonetnoj priči, Joey. Točno prije godinu dana nalazila sam se na aerodromu, čekajući da se spusti Rosein avion. Georgine je pogleda preko fotografije: - To nam nisi rekla. - Namjeravala sam - reče Lisa - upravo kad je Joe pozvonio na vratima. Na drugom kraju kuhinje, uz jedno prigušeno pop, tvrdoglav pluteni čep napokon se oslobodio iz vinske boce, na što je Charlie Delmann zadovoljno promrmljao. - Nisam te vidio te noći na aerodromu, Lisa - reče Joe.

- Nastojala sam se prikriti, Joe. Rastrgana zbog Rosie, ali i... na smrt uplašena. - Bila si tamo da je pokupiš? - Rosie me nazvala iz New Yorka i zamolila da budem na aerodromu s Billom Hannettom. Hannett je fotograf čije slike prirodnih i ljudskom rukom izazvanih katastrofa vise na zidovima dvorane za primanje u Postu. Blijedoplavo tkivo Lisinih očiju bilo je iscrpljeno od brige. - Rosie je očajnički željela razgovarati s nekim novinarom, a ja sam bila jedina koju je poznavala i kojoj je mogla vjerovati. - Charlie - rekla je Georgina - moraš doći čuti ovo. - Čujem, čujem - uvjeravao ju je Charlie. - Upravo točim. Trenutak! - Rosie mi je također dala nekakvu listu, htjela je da tamo bude još šestero drugih ljudi - rekla je Lisa. - Dugogodišnji prijatelji. Pošto sam bila kasno obaviještena, uspjela sam pronaći samo petero od njih i povesti ih sa sobom te večeri. Oni su trebali biti svjedoci. Sav uzbuđen, Joe upita: - Svjedoci čega? - Ne znam. Rose je bila tako oprezna. Uzbuđena, doista uzbuđena zbog nečega, ali i uplašena. Rekla je da će izaći iz aviona s nečim što će nas sve zauvijek promijeniti, što će promijeniti cijeli svijet. - Promijeniti svijet? - rekao je Joe. - Danas svaki političar s nekakvim programom i svaki umjetnik s nekom izuzetnom idejom misli da može promijeniti svijet. - O da, ali u ovom slučaju Rose je bila u pravu,- rekla je Georgine. Jedva je zadržala suze uzbuđenja ili radosti u očima dok mu je iznova pokazivala fotografiju groba. - Ovo je prekrasno! Sve i da je bio propao u jamu Bijeloga Zeca, Joe taj pad ne bi primijetio, ali teritorij na kojem se sad našao izgledao mu je sve nadrealističniji. Plamenovi u uljanim svjetiljkama, dotad jednakomjerni, sad su se širili i vijugali po visokim staklenim stošcima, vučeni nagore propuhom koji Joe nije mogao osjetiti. Salamandri žute svjetlosti plesali su po strani Lisina lica koja je dotad bila u sjeni. Kad bi pogledala u svjetiljke, oči su joj postajale žute poput mjesečine na obzorju. Plamenovi se ubrzo smanjiše i Lisa nastavi: - Da, svakako, sve je to zvučalo prilično melodramatično. Ali Rose nije nikakva usrana umjetnica. Ona je šest, sedam godina doista radila na nečemu od ogromne važnosti. Ja sam joj vjerovala. Između kuhinje i predsoblja na nižem katu, pokretna vrata načiniše karakterističan zvuk. Charlie Delmann je napustio prostoriju bez ikakvog

objašnjenja. - Charlie! - Georgine ustane sa svoga stolca. - Ma kamo li je sad otišao? Ne mogu vjerovati da ovo propušta. Lisa se obrati Joeu: - Kad sam razgovarala s njom preko telefona, nekoliko sati prije no što se ukrcala u let 353, Rosie mi je rekla da je traže. Nije mislila da je oni očekuju u Los Angelesu. Ali u slučaju da su skužili na kojem će biti letu, u slučaju da su je čekali, Rosie je željela da i mi budemo tamo, tako da je možemo opkoliti istog trena kad siđe s aviona i spriječiti ih da je ušutkaju. Namjeravala mi je ispričati cijelu priču čim stigne na aerodrom. - Oni? — pitao je Joe. Georgine htjede poći i vidjeti kamo je to Charlie otišao, ali ju je zanimanje za Lisinu priču zaustavilo, te ona ostane na svom stolcu. Lisa reče: - Rosie je govorila o ljudima s kojima je radila. - Teknologik. - Danas si bio vrijedan, Joey. - Vrijedan u nastojanju da shvatim - rekao je on, dok su mu misli plutale po čitavoj močvari strašnih mogućnosti. - Ti, ja i Rosie, svi povezani! Mali svijet, ha? Osjećajući mučninu već pri samoj pomisli da postoje ljudi toliko ubojiti da mogu uništiti tristo devedeset i devet nevinih prolaznika samo da bi se dočepali svoje prave mete, Joe reče: - Lisa, za ime Boga, reci da ne misliš da je avion srušen samo zato što je u njemu bila Rose Tucker! Uperivši pogled u treperavu, plavičastu svjetlost bazena, tamo u dvorištu, Lisa je dugo razmišljala o svome odgovoru prije no što će ga dati. - Te sam večeri bila sigurna u to. Ali onda... Istraga nije otkrila ni traga od bombe. Nije bio ustanovljen nikakav vjerojatan uzrok. Ako je i bilo nekog uzroka, bila je to kombinacija manje tehničke pogreške i pogreške pilota. - Tako su nam barem rekli. - Provela sam neko vrijeme, promatrajući Direkciju za sigurnost nacionalnog transporta, ne toliko zbog ove nesreće koliko iz općih razloga. Oni su vrlo ugledni, Joey. Dobri su to ljudi. U njih nema korupcije. Gotovo da nemaju nikakve veze s političkim stvarima. Georgine reče: - Mislim da je Rose uvjerena da je odgovorna za ono što se dogodilo. Uvjerena je da je to što se nalazila tamo bilo uzrokom svega što se dogodilo. - Ali, ako je ona makar i neizravno odgovorna za smrt vaše kćeri, -reče Joe - zašto je smatrate tako izuzetnom? Georginein osmijeh nimalo se nije razlikovao od onog s kojim ga je dočekala, i šarmirala, na ulaznim vratima. U njegovoj sve većoj zbunjenosti, međutim, Joeu se njezin izraz činio isto toliko čudnim i uznemiravajućim kao što bi bio

uznemiravajući osmijeh klauna kad bismo se sreli poslije ponoći u mračnoj aleji obavljenoj maglom, zato što bi bio izrazito neumjestan. Uza svoj uznemiravajući osmijeh, ona reče: - Želite znati zašto, Joe? Zato što je ovo kraj svijeta kakvog znamo. Obrativši se Liši, Joe razdraženo reče: - Tko je Rose Tucker i što radi za Teknologik? - Ona je genetičarka, i to sjajna. - Genetičarka koja se specijalizirala za znanstveno istraživanje rekombinatorike DNK. Georgine ponovno uze polaroidnu fotografiju, kao da je Joe smjesta trebao shvatiti kako su fotografija groba i genetski inženjering međusobno povezani. - Što je ona točno radila za Teknologik - reče Lisa - ja to nisam nikad znala. To je bilo ono što mi je namjeravala reći kad se prije godinu dana trebala spustiti na aerodrom. No, na osnovi onoga što je jučer rekla Georginei i Charlieu... mogu prilično toga skužiti. Ali jednostavno ne znam kako da u sve to povjerujem. Joea je zbunio njezin čudan način izražavanja. Nije rekla "da li da u to povjerujem", već "kako da povjerujem". - Što je Teknologik, osim onoga što izgleda da jest? - upitao je. Lisa se usko nasmiješi. - Ti imaš dobar nos, Joe. Godinu dana tvoga odsustva nije ti otupjelo osjet mirisa. Po onome što mi je tijekom godina Rosie usputnim i neodređenim primjedbama govorila, mislim da imaš pred sobom čudo kapitalističkog svijeta, kompaniju koja ne može propasti. - Ne može propasti? - pitala je Georgine. - Zato što iza nje stoji neki velikodušni partner koji pokriva sve gubitke. - Vojska? - pitao se Joe. - Ili neki vladin odjel. Neka organizacija s džepovima dubljim od bilo kojeg pojedinca u svijetu. Kako sam saznala od Rosie, u ovaj projekt nisu uložene samo stotine milijuna znanstvenoistraživačkih i razvojnih sredstava. Ovdje govorimo o ogromnim kapitalnim investicijama. U njega su uložene milijarde. S gornjeg kata začu se pucanj. Unatoč tome što ga je prigušilo nekoliko soba, priroda ovoga zvuka bila je nedvojbena. Svo troje istodobno skočiše na noge, a Georgine izusti: - Charlie! Možda zato što je tek nedavno sjedio sa Bobom i Clarise u ugodnom žućkastom dnevnom boravku u Culver Cityju, Joesmjesta pomisli na Noru Vadance kako sjedi gola na vrtnom stolcu, držeći objema rukama oštricu mesarskog noža uperenu u svoj trbuh. Nakon odjeka pucnja, tišina koja je obavila cijelu kuću činila se tako grobnom, poput nevidljive i bestežinske kiše atomske radijacije u mrtvoj tišini koja slijedi nakon nuklearnog udara. Uzbuđenje je sve više raslo. Georgine je viknula:

- Charlie! Kad je Georgine pojurila od stola, Joe je zaustavi. - Ne, čekajte, čekajte. Ja ću otići. Nazovite 911, a ja idem gore. Lisa uzviknu: - Joey! - Ja znam što je ovo - rekao je dovoljno oštro da bi prekinuo svaku daljnju diskusiju. Nadao se da je u krivu, da ne zna što se ovdje događa, da ovo nema nikakve veze s onim što je Nora Vadance sebi učinila. Ali, ako je bio u pravu, tad nije mogao dopustiti Georgini da se prva nađe na sceni. Zapravo, ona ovaj epilog uopće ne bi smjela vidjeti, ni sada niti poslije. - Ja znam što je ovo. Zovite 911 - ponavljao je Joe dok je prelazio kuhinju i gurao okretna vrata koja su vodila u donji hodnik. U foajeu, stropni se luster palio i gasio, palio i gasio, poput isprekidane svjetlosti u starim filmovima o zatvorima, kad bi guvernerov poziv došao prekasno i osuđenik bio spržen na električnom stolcu. Joe je otrčao do podnožja stubišta, ali ga je strah usporavao dok se približavao drugom katu, prestravljen da će zateći upravo ono što je i očekivao. Ta zaraza samoubojstvom isto je toliko iracionalna koliko i ideja koja lagano vrije u mentalnom loncu ljudi koji misle da je gradonačelnik robot ili da ih svakoga dana i svakoga trena promatraju zli izvanzemaljci. Joe nije mogao shvatiti kako je Charlie Delmann za samo dvije minute mogao prijeći iz jednog gotovo euforičnog stanja u stanje očaja, kako je Nora Vadance mogla najednom prekinuti svoj ugodni doručak i čitanje stripova da bi se, ne zaustavivši se čak ni da ostavi poruku s bilo kakvim objašnjenjem, otišla rasporiti? Ako je Joe bio u pravu ocjenjujući pucanj, izgledi da je doktor još uvijek živ bili su gotovo nikakvi. Možda se nije uspio dokrajčiti samo jednom rundom? Možda se još uvijek može spasiti? Mogućnost da se jedan život spasi, nakon tolikih šansi koje su mu poput vode zagrabljene u šake izmicale iz ruku, gurala je Joea naprijed unatoč velikom strahu. Preostale stube prešao je grabeći ih po dvije odjednom. Našavši se na drugom katu, prošao je kraj neosvijetljenih soba I zatvorenih vratiju jedva ih i pogledavši. Na kraju hodnika, iza poluotvorenih vratiju, dopirala je ružičasta svjetlost. U glavni salon ulazilo se iz posebnog foajea. Iza njega se nalazila spavaća soba, opremljena suvremenim namještajem boje kosti. Dražesne obline blijedozelene keramike iz dinastije Sung, izložene na staklenim policama, stvarale su ozračje mirnoće u ovoj prostoriji. Dr. Charles Delmann bio je opružen na kineskom krevetu oblika saonica. Preko njega ležala je sačmarica marke Mossberg kalibra 12mm, koja je funkcionirala na principu pumpe i koja je imala držak kao u pištolja. Budući da je puščana cijev bila kratka, mogao ju je staviti sebi u usta i lako dohvatiti okidač. Čak i pri slabom svjetlu, Joe je mogao jasno vidjeti da nema nikakvog razloga provjeravati mu puls.

Zelenkastožuta lampa na udaljenijem od dva noćna stolića pružala je jedino osvjetljenje. Svjetlost je bila ružičasta zato što je sjenilo bilo poprskano krvlju. Na subotnju večer prije deset mjeseci, kad je prikupljao materijal za jednu priču, Joe je posjetio gradsku mrtvačnicu, gdje su leševi spakirani u vreće u ladicama i na stolovima za autopsiju čekali na pažnju prezaposlenih patologa. Najednom ga je spopalo iracionalno uvjerenje da su kadaveri koji su se nalazili oko njega leševi njegove žene i djece. Svi oni bili su Michelle i djevojčice, kao da je Joe bio zalutao u scenu nekog znanstveno-fantastičnog filma o klonovima. A iz ladica hladionika, veličine ljudskog tijela, načinjenih od nehrđajućeg željeza, gdje su mrtvaci počivali jedan kraj drugoga, čuli su se prigušeni glasovi Michelle, Chrissie i male Nine koji su ga preklinjali da ih pusti u svijet živih. Kraj njega, mrtvozornikov je pomoćnik otvorio patentni zatvarač na mrtvačkoj vreći i Joe je, pogledavši dolje u zimski bijelo lice mrtve žene, na njezine našminkane usne poput latice rumenog cvijeta zgaženog na snijegu, ugledao Michelle, Chrissie i Ninu. Slijepe, plave oči te mrtve žene bile su zrcalo njegova vlastitog, sve većeg bezumlja. Otišao je iz mrtvačnice i predao ostavku Caesaru Santosu, svom uredniku. Sad je hitro skrenuo pogled s kreveta, prije no što se ijedno od njemu dragih lica materijalizira nad licem ovoga mrtvog liječnika. Pažnju mu privuče nekakvo jezivo šištanje i on za trenutak pomisli da se to Delmann napinje da udahne zrak kroz svoju raznesenu čeljust. A onda shvati da to čuje vlastito hrapavo disanje. Na obližnjem noćnom stoliću treptale su osvijetljene zelene brojke digitalnog sata. Vremenske promjene odvijale su se luđačkom brzinom, deset minuta sa svakim treptajem, vrijeme se vraćalo od rane večeri do poslijepodneva. Joe ludo pomisli da taj pokvareni sat, koji je vjerojatno pogođen zalutalom puščanom sačmom, na neki magičan način može poništiti sve što se dogodilo, da bi se Delmann mogao podići iz mrtvih, a sačma zvekečući vratiti nazad u cijev, razneto tkivo ponovno spojiti, da bi se u jednom trenutku Joe opet mogao naći na plaži u Santa Monici, na suncu, a onda u svom jednosobnom stanu, u dubokoj noći obasjanoj mjesečinom, u telefonskom razgovoru s Beth iz Virginije, i dalje unatrag, još dalje unatrag, dok se let 353 još nije bio srušio u Coloradu. Odozdo se začuo vrisak koji je razbio njegovu očajničku fantaziju. A onda još jedan vrisak. Pomislio je da je to Lisa. Žilava kakva jest, vjerojatno nikad prije u životu nije vrisnula, no sad je ovo bio pravi pravcati vrisak užasa, nalik na vrisak prestravljena djeteta. Napustio je kuhinju tek prije jedne minute. Što se to moglo dogoditi tako brzo, za samo jednu minutu? Posegnuo je za puškom, namjeravajući je skinuti s leša. U magazinu je možda bilo još metaka. Ne. Sad je ovo scena samoubojstva. Taknem li oružje, izgledat će to kao scena ubojstva. A ja ću biti osumnjičeni. Ostavio je pušku nedirnutu.

Odjurio je iz te blijede, kroz krv filtrirane svjetlosti u hodnik, gdje su mrtvački mirne sjene bdjele poput kakvih stražara, a onda prema ogromnom lusteru koji je visio nad stubištem u foajeu i s koga je neprestano lijevala kristalna kiša. Puška je tu bila beskorisna. On nije mogao pucati ni u koga. Osim toga, tko je bio u kući osim Georgine i Lise? Nitko. Nitko. Trčao je niz stube, preskačući čas dvije, čas tri odjednom, ispod kristalnog vodopada izbrušenih suza, čvrsto se držeći za ogradu da ne bi izgubio ravnotežu. Dlan mu je, ljepljiv od hladnog znoja, klizio po mahagoniju. U grmljavini svojih koraka, tamo u donjem hodniku, čuo je nekakvu zveketavu muziku, a kad je projurio kroz pokretna vrata, vidio je kako se obješeni bakreni lonci i tave njišu na svojim kukama, blago udarajući jedni o druge. Kuhinja je bila jednako blago osvijetljena kao kad ju je napustio. Visoko postavljeni halogeni reflektori bili su sasvim prigušeni, gotovo utrnuti. U udaljenom dijelu prostorije, obasjana drhtavom svjetlošću tri ukrasne uljane svjetiljke na stolu, stajala je Lisa držeći šake na sljepoočnicama, kao da se trudi da zaustavi neki pritisak koji joj je razbijao lubanju. Više nije vrištala, samo je jecala, krkljala, prestrašeno šaptala nešto kao O Bože, Bože moj! Georgine se nije vidjela. Dok su se bakreni gongovi smirivali poput kakve mekane, disonantne muzike u snu trolova, Joe požuri k Lisi, ugledavši krajičkom oka otvorenu bocu vina koju je Charlie Delmann ostavio na baru. Kraj boce nalazile su se tri čaše Chardonnaya. Drhtava površina svakog posluženja svjetlucala je poput nekakvog dragulja i Joe se tog trena zapitao nije li u tom vinu bilo nečega, nekog otrova, kemikalije ili droge. Kad je Lisa vidjela da joj Joe prilazi, spustila je ruke sa svojih sljepoočnica i otvorila šake, vlažne i crvene, s prstima crvenim poput orošenih ružinih peteljki. Probadajuća oštrina zvukova stresala se sa nje, nekakva čista životinjska emocija, sirovija od boli i vrelija od bilo kojeg užasa koji bi se mogao riječima opisati. Ispred Lise, na podu, ležala je Georgine Delmann, okrenuta na bok u položaju fetusa, sklupčana, ne kao još nerođeno stvorenje koje očekuje život, već kao da se nalazi u zagrljaju smrti, s objema rukama još uvijek stisnutim na dršci noža koji je bio njezin hladni pupčanik. Usta su joj bila izvijena u vrisak koji nikad nije ispustila. Širom otvorene oči bile su vrela vječitih suza, ali bez ikakve dubine. Vonj iz rasporene utrobe pogodio je Joea dovoljno snažno da ga je opasno primaknuo rubu još jednog napadaja tjeskobe, poznatom osjećaju propadanja, kao da pada s velike visine. Ako mu podlegne, neće nikome biti od koristi, ni Lisi ni sebi samome. Uz mali napor sklonio je pogled s užasa na podu. Uz malo veći napor, snagom volje odvukao se dalje od ruba emotivnog rastakanja. Okrenuo se prema Lisi da bi je zagrlio, utješio, sklonio od prizora mrtve prijateljice na podu, međutim ona mu je bila okrenuta leđima. Začu se lomljava stakla i Joe se prepade. U prvi mah pomisli da neki ubojiti neprijatelj provaljuje kroz prozor u kuhinju.

No to nije bila lomljava prozorskih stakala, nego onih uljanih svjetiljki, koje je Lisa zgrabila kao da su nekakve boce, uhvativši ih za njihove visoke stošce. Udarila je jednu kruškastu bazu o drugu i iz njih se prolila zlokobna kiša ulja. Bijele, plamteće mrlje širile su se po površini stola, pretvarajući se u plamteća jezera. Joe je zgrabi, pokušavajući je odvući od tog širećeg ognja, ali ona se bez ijedne riječi otrgla od njega i zgrabila treću svjetiljku. - Lisa! Granit i bronca na polaroidnoj slici groba Angele Delmann zapališe se i od njih ostade samo izvijeni, spaljeni list. Lisa je prevrnula treću svjetiljku te prolila ulje i plutajući fitilj po prednjem dijelu svoje haljine. Za trenutak Joe je bio paraliziran od šoka. Ulje je namočilo Lisu, ali na neki čudan način skliska plamena mrlja skliznula je niz prednji dio njezine haljine i pojasa, da bi se ugasila na suknji. Po stolu su se i dalje širili plamteći bazeni ulja, a proliveni potoci lijevali su prema svim rubovima. Užarena kiša cvrčeći je padala na pod. Joe ponovno pruži ruke prema njoj, no ona je, kao da zaranja ruke u umivaonik, počela skupljati šake plamena sa stola i tim ognjenim tušem zapljuskivati sebi grudi. Kad je Lisina uljem natopljena odjeća buknula u plamenu, Joe užasnuto skloni ruke od nje i poviče: - Ne! Bez ijednoga vriska, bez ijednoga hroptaja ili čak jecaja, podigla je ruke na kojima su bjesnjele vatrene lopte. Nakratko je zastala, sličeći drevnoj božici Dijani s vatrenim mjesecima na dlanovima, da bi potom prinijela ruke k svome licu, k svojoj kosi. Joe je teturao unazad, dalje od te goruće žene, dalje od prizora koji mu je izgarao srce, od užasnoga smrada koji je izazivao slabost u njemu, od nerazlučivog misterija koji ga je potpuno lišio nade. Udario je u neki komad namještaja. Čudom se zadržavajući na nogama, mirna kao da stoji samo na hladnoj kiši, odražavajući se u svakom kutu velikog prozora na lođi, Lisa se okrenula kao da kroz svoj dimni veo gleda u Joea. On joj, na svu sreću, nije vidio niti jedan dio lica. Paraliziran od užasa, shvatio je da je on sljedeći koji će umrijeti, ne od plamena koji je oko njegovih cipela lizao pod od javorovine, nego od vlastite ruke, na način isto onoliko monstruozan kao što je ispaljivanje metka u sebe, samorasparanje ili samospaljivanje. Virus samoubojstva još ga nije zarazio, ali će ga spopasti onoga trenutka kad se Lisa, sasvim mrtva, sruši na pod. Pa ipak, nije se mogao pomaknuti. Obavijena vihorom žestokog plamena, ona je tjerala od sebe fantome svjetlosti i duhove sjena, koji su puzali po zidovima i rojili se po stropu. Nešto od toga bile su sjene, a nešto odmatajuće trake gara. Do kostiju prodiruća sirena kuhinjske uzbune za dim razbila je led u Joeovoj

srži. Bio je probuđen iz transa. Praćen fantomima i duhovima, istrčao je iz toga pakla, pokraj obješenih bakrenih lonaca nalik na sjajna, prazna lica pri lažnom osvjetljenju, pokraj tri čaše Chardonnava koje su bljeskale na vatri dobivši tamnocrvenu boju. Jureći kroz okretna vrata, kroz hodnik, preko foajea, Joe je imao dojam da ga na to tjera nešto više od prodorne zvonjave alarma za dim, kao da u kuhinji stoji neki ubojica, pritajen u nekom mračnijem kutu, neprimjetno promatrajući što se zbiva. Kad se našao na ulaznim vratima, dok je okretao kvaku, bojao se da će mu se nečija ruka spustiti na rame, da će biti naglo zaustavljen, okrenut, te da će se naći licem u lice s nasmijanim ubojicom. No iza njega nije stizala nikakva ruka niti udar vatre, kako je očekivao, nego nekakva oštra hladnoća, koja mu se najprije zabola u zatiljak, a onda, kao iz dna lubanje, počela bušiti vrh kralježnice. Tako se uspaničio da se više ne sjeća kad je otvorio vrata i napustio kuću, odjednom se našao na trijemu i prelazeći preko njega stresao sa sebe jezu koja ga je spopala. Zurio je duž staze popločane ciglama, između savršeno podrezane živice. Kad je došao do para magnolija, s krupnim cvjetovima, poput bijelih lica nekakvih majmuna, koji su izvirivali kroz glatko lišće, pogledao je iza sebe. Ipak mu nitko nije bio za petama. Ulica je bila tiha, izuzev prigušene zvonjave alarma za dim u kući Delmannovih, nikakvog prometa, nikoga vani da prošeće u toploj kolovoskoj noći. Na obližnjim trijemovima i travnjacima nije se još nitko našao privučen metežom. Ovdje su imanja bila velika, a otmjene kuće solidno građene, s debelim zidovima, pa krici vjerojatno nisu niti doprijeli do ušiju susjeda, a onaj jedan pucanj mogao se protumačiti kao tresak automobilskim vratima ili prerano paljenje motora kakvog kamiona. Razmišljao je da li da pričeka vatrogasce i policiju, ali nije mogao zamisliti kako da uvjerljivo opiše što je sve doživio u toj kući za samo tri, četiri paklena trenutka. Dok je doživljavao te grozničave trenutke, činilo mu se da halucinira, sve od praska iz puške do trenutka kad se Lisa obavila plamenom. Sve mu je to sličilo na odlomke jednoga dubljeg sna, neprekidne noćne more njegova života. Vatra će uništiti dobar dio dokaza o samoubojstvu, a policija bi ga mogla zadržati na ispitivanju, možda kao osumnjičenoga za ubojstvo. U njemu bi mogli vidjeti duboko poremećenoga čovjeka koji je zalutao sa svoga puta nakon što je izgubio obitelj, koji nije imao nikakav posao, koji je živio u jednoj sobi iznad garaže, koji je bio izmožden od gubitka tjelesne težine, čije su oči bile progonjene, koji je u prtljažniku svoga automobila držao dvadeset tisuća dolara gotovine skrivene u ležištu rezervne gume. Okolnosti njegova života i njegov psihološki profil ne bi ih naveli da mu povjeruju čak ni kad njegova priča ne bi bila tako daleko od granica razuma. Prije nego što bi se Joe uspio izboriti za svoju slobodu, pronašli bi ga

Teknologik i njihovi suradnici. Oni su ga pokušali ubiti samo zato što mu je Rose možda rekla nešto što oni nisu željeli da se zna , a saznao više no što je prije znao, premda nije imao nikakvog pojma kog bi vraga mogao učiniti s tim. Uzevši u obzir moguće Teknologikove veze sa snažnim političkim i vojnim mrežama, Joe bi najvjerojatnije bio ubijen u zatvoru za vrijeme neke detaljno isplanirane tučnjave s ostalim zatvorenicima, dobro plaćenim da ga uklone. Ako bi i preživio zatvor, pratili bi ga nakon puštanja i prvom prilikom smaknuli. Nastojeći da ne potrči, jer bi time privukao pažnju na sebe, polako je koračao prema Hondi na drugoj strani ulice. Na kući Delmannovih eksplodirali su kuhinjski prozori. Poslije kratkog praska razbijenoga stakla, prodoran zvuk alarma za dim čuo se glasnije nego prije. Joe je pogledao iza sebe i vidio vatru kako vijugajući izlazi iz stražnjega dijela kuće. Uljna svjetiljka ubrzala je širenje požara. Odmah iza prednjih vratiju, koja je ostavio otvorena, vatreni jezici već su lizali zidove donjega hodnika. Ušao je u automobil i zatvorio vrata. Na desnoj ruci imao je krvi. Ne svoje krvi. Tresući se, otvorio je pretinac između sjedala i iz kutije istrgao šaku maramica. Obrisao je ruku. Gurnuo je grudu maramica u vrećicu u kojoj su se prije nalazili burgeri iz McDonaldsa. Dokazni materijal, pomislio je. Premda nije bio kriv ni za kakav zločin. Svijet se okrenuo naglavce. Laži su bile istina, istina je bila laž, činjenice su bile izmišljotina, nemoguće je bilo moguće, a nevinost je bila krivnja. Počeo je kopati po džepu da bi našao ključeve. Zatim je upalio motor. Kroz razbijeno staklo kraj zadnjega sjedala čuo je ne samo alarme za dim, njih nekoliko, već i međusobno dovikivanje susjeda, prestrašene povike u ljetnoj noći. Uzdajući se u to da će njihova pažnja biti usmjerena na kuću Delmannovih i da ga čak neće niti primijetiti kad bude odlazio, on uključi prednja svjetla. Pojurio je Hondom niz ulicu. Dražesna stara georgijanska kuća pretvorila se u prebivalište zmajeva, gdje su blistavi stvorovi plamenoga daha divlje jurili iz sobe u sobu. Dok su mrtvi ležali pod vatrenim pokrovima, u daljini se istodobno, poput žalopojki, čuo zvuk nekoliko sirena. Joe se odvozio u noć koja je postala previše čudnom da bi se mogla shvatiti, u svijet koji više nije bio nimalo nalik na onaj u kojem je rođen.

DIO TREĆI NULTA TOČKA

9. To svjetlo Noći vještica u kolovozu, jednako narančasto kao lampioni od bundeva, ali koje iskače visoko iz jama u pijesku, činilo je da u njegovom sjaju čak i nevini izgledaju poput zavedenih pogana. Na dijelu plaže gdje su lomače dopuštene, plamsalo je njih deset. Oko jednih bile su okupljene velike obitelji, oko drugih grupe tinejdžera i studenata. Joe je hodao između njih. To je bila njegova omiljena plaža, na koju je noću dolazio na terapiju valovima, iako se obično držao podalje od krijesova. Ovdje su decibeli žamora premašivali svoj najviši stupanj, a bosonogi parovi plesali su uz stare melodije Beach Boysa. Nešto dalje, nekoliko slušatelja sjedilo je očarano dok im je neki zdepasti čovjek, s grivom bijele kose na glavi, zvonkim glasom pričao strašne priče o duhovima. Događaji iz toga dana izmijenili su Joeovo opažanje svega, tako da mu se činilo da promatra svijet kroz par čudnih naočala, dobivenih u igri na sreću, nasred puta nekog misterioznog luna-parka koji u tišim, crnim vagonima putuje od jednog mjesta do drugog, naočala koje ne samo da izvrću svijet, već otkrivaju njegovu tajnu dimenziju, zagonetnu, hladnu i zastrašujuću. Plesači u kupaćim kostimima, okupani brončanom svjetlošću vatre, tresli su ramenima i izvijali bokove, spuštali se, mahali, udarali rukama kao krilima, ili grebli po obasjanom zraku, a Joeu se činilo da svaki sudionik toga slavlja predstavlja dvije cjeline najednom. Da, svatko od njih bio je jedna stvarna osoba, ali je svatko bio i marioneta kojom upravlja nevidljivi gospodar lutaka, koji drži konce u položajima bučnoga slavlja, koji pomiče kapke staklenih očiju i razvlači drvena usta u osmijeh i koji proizvodi smijeh glasovima skrivenih trbuhozboraca, a sve to samo zato da prevari Joea i navede ga da povjeruje kako je ovo dobroćudan svijet, dostojan našeg veselja. Prošao je pokraj grupe od deset, dvaneast mladih ljudi u kupaćim gaćicama. Njihovi vlažni kostimi, odbačeni na pijesku, blistali su poput hrpe fokinih koža, oguljenih jegulja ili nekih drugih stanovnika mora. Njihove uspravljene daske za jahanje na valovima bacale su sjene po pijesku koje su sličile na Stonehenge. Među njima, razina testosterona bila je tako visoka da je zrak doslovce mirisao na njega, tako visoka da ih nije činila bučnima, već usporenima i gunđavima, gotovo poluuspavanima od čulnih muških maštanja. Plesači, pripovjedač priče i njegovi slušatelji, surferi i svi drugi pokraj kojih je Joe prošao, oprezno su ga promatrali. On to nije umišljao. Iako su im pogledi bih neupadljivi, bio je svjestan njihove pažnje. Ne bi ga uopće iznenadilo kad bi svi oni radili za Teknologik, ili za bilo koga tko je tu kompaniju osnovao.

S druge strane, iako je zagazio duboko u paranoju, još je uvijek bio dovoljno priseban da bi shvatio da nosi sa sobom neizrecive stvari koje je vidio u kući Delmannovih, i da je taj užas vidljiv na njemu. To iskustvo izboralo mu je lice, obojilo mu pogled mutnom nijansom očaja, a tijelo mu izobličilo u izgled gnjeva i straha. Kad je prolazio kraj njih, ljudi s plaže vidjeli su u njemu izmučena čovjeka, a svi su oni bili gradski žitelji koji su razumjeli opasnost koja dolazi od izmučena čovjeka. Naišao je na krijes oko kojeg je bilo okupljeno dvadeset i više sasvim tihih mladih ljudi. Svatko od njih nosio je odoru boje modrog safira i bijele tenisice i svatko je imao zlatnu alku u lijevom uhu. Muškarci su bili golobradi. Žene su bile nenašminkane. Mnogi od njih, oba spola, bili su tako upadljivo privlačni i tako otmjeni u svojoj odjeći da je on smjesta pomislio da su to poklonici kulta Djece s Beverly Hillsa. Stajao je nekoliko trenutaka među njima, gledajući ih kako, u svojoj meditativnoj mirnoći promatraju svoju vatru. Kad su mu uzvratili pažnju, nisu se nimalo prestrašili onoga što su na njemu uočili. Njhove oči bile su bez izuzetka mirni izvori u kojima je vidio poniznu dubinu prihvaćanja i ljubaznosti, poput mjesečine na vodi, ili je to on samo želio vidjeti. Nosio je sa sobom McDonaldsovu vrećicu u kojoj su se nalazile omotnice dvaju cheeseburgera, prazna limenka osvježavajućeg pića i maramica kojom je bio obrisao krv s ruke. Dokazni materijal. Bacio je vrećicu u krijes i promatrao poklonike kulta dok su ovi promatrali kako vrećica biva zahvaćena plamenom, kako crni i potom nestaje. Kad je otišao od njih, nakratko se zapitao što je, po njihovom vjerovanju, smisao života. Maštao je da su ti u modro odjeveni vjernici spoznali istinu u ovoj luđačkoj spirali i visku modernoga života i dosegli stanje prosvijetljenosti koje je postojanju davalo smisao. Nije ih ništa pitao, bojeći se da bi njihov odgovor mogao biti tek još jedna verzija one iste čežnje i građenja kula od pijeska, na kojima su toliki ljudi zasnivali svoju nadu. Stotinjak metara dalje od krijesova, tamo gdje je vladala noć, čučnuo je uz nemirni rub vala i u plićaku u slanoj vodi oprao ruke. Pokupio je malo vlažnog pijeska i trljao njime ruke, skidajući svaki zaostali trag krvi s pregiba svojih prstiju i ispod noktiju. Nakon posljednjeg ispiranja ruku, ne potrudivši se da skine čarape i nikesice niti da podvrne traperice, kročio je u more. Ušao je u crnu plimu i zaustavio se kad je prošao preko crte slamanja mirnoga vala, gdje mu je voda dopirala do iznad koljena. Blagi valovi nosili su samo tanke, potrgane ogrlice fluorescentne pjene. Začudo, iako je noć bila jasna i obasjana mjesečinom, stotinjak metara dalje, more koje se valjalo bilo je prazno, crno, nevidljivo. Zaboravivši na ugodne prizore koji su ga privukli na obalu, Joe je nalazio utjehu u plimi valova koji su mu udarali u noge i u potmulom, nijemom gunđanju ogromne vodene mašine. Vječiti

ritmovi, besmisleno kretanje, mir ravnodušnosti. Nastojao je ne misliti na ono što se dogodilo u kući Delmannovih. Ti događaji bili su neshvatljivi. Razmišljanje o njima ne bi dovelo do razumijevanja. Deprimiralo ga je to što ne osjeća žalost, što ne pati zbog smrti Delmannovih i Lise. Na sastancima Sućutnih prijatelja saznao je da se roditelji nakon gubitka djeteta često žale na mučnu nesposobnost da vode računa o patnji drugih. Dok bi gledao televizijske vijesti o automobilskim nesrećama, o požarima na stambenim zgradama, o gnusnim zločinima, takav bi čovjek ostajao tup i nepogođen svim tim. Muzika, koja je nekad pokretala srce, umjetnost koja je dirala dušu, ne bi više imali nikakvog učinka. Neki ljudi prebrode ovaj gubitak osjećajnosti nakon jedne godine ili dvije, drugi nakon pet ili deset, a neki , nikad. Delmannovi su, činilo se, bili fini ljudi, ali on ih zapravo nikad nije upoznao. Lisa mu je bila prijateljica. Sad je mrtva. Pa što? Svako umire, prije ili poslije. Tvoja djeca. Žena koja je bila ljubav tvoga života. Svi. Plašila ga je tvrdoća vlastitog srca. Osjećao se odvratno. Ali se nije mogao prisiliti da osjeća bol drugih. Mogao je osjećati samo svoju bol. Od mora je tražio istu onakvu ravnodušnost prema vlastitim gubicima kakvu je osjećao prema gubicima drugih. Pa ipak, pitao se u kakvu bi se to zvijer pretvorio kad bi mu čak i smrti Michelle, Chrissie i Nine prestale biti važne. Prvi put palo mu je na pamet da ga krajnja ravnodušnost ne bi nadahnula unutarnjim mirom, već bezgraničnom sposobnošću za zlo. Prometna servisna postaja i njoj susjedna trgovina mješovitom robom nalazile su se tri ulice dalje od njegova motela. Vani, kraj toaleta, bile su tri javne telefonske govornice. Nekoliko debelih noćnih leptira, bijelih poput snježnih pahulja, kružilo je ispod kupolastih svjetiljki na zgradi, postavljenih ispod strehe. Strahovito povećane i izobličene sjene njihovih krila obarale su se na bijeli, štukom obloženi zid. Joe se nikad nije potrudio otkazati kreditnu karticu svoje telefonske kompanije. Njome je obavio nekoliko međugradskih razgovora, ne usudivši se obaviti ih iz svoje motelske sobe, ako je tamo htio ostati siguran. Želio je razgovarati s Barbarom Christmann, odgovornom istražiteljicom nesreće leta 353. Ovdje, na Zapadnoj obali, bilo je jedanaest sati na večer, nedjelja, dok su u Washingtonu, D. C., bila dva sata ujutro. Ona vjerojatno nije bila u svom uredu, ali kad bi Joe čak i dobio dežurnog službenika Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta, ne bi od njega uspio dobiti kućni broj Christmannove. Unatoč svemu, kad je od službe za informacije dobio broj Direkcije, nazvao ju je. Novi automatizirani telefonski sustav Direkcije pružio mu je široki izbor, uključujući i mogućnost da ostavi zvučnu poruku za bilo kojeg člana Direkcije,

višeg istraživača nesreće ili civilnog službenika na izvršnoj razini. Navodno, ako otipka prvi inicijal i prva četiri slova prezimena stranke kojoj želi ostaviti poruku, bit će povezan. Iako je pažljivo otipkao B-C-H-R-I, nije bio spojen sa zvučnom poštom, već je dobio snimljenu poruku da takav kućni broj ne postoji. Pokušao je ponovno, no rezultat je bio isti. Ili Barbara Christmann nije više zaposlena u Direkciji, ili zvučna pošta ne funkcionira kako valja. Iako je odgovorni istražitelj svakog mjesta nesreće viši istražitelj koji djeluje izvan sjedišta Direkcije za sigurnost nacionalnog transporta u Washingtonu, ostali članovi ekipe mogu se birati između specijalista terenskih službi širom zemlje, iz Anchoragea, Atlante, Chicaga, Denvera, Fort Wortha, Los Angelesa, Miamia, Kansas Cityja, New York Cityja i Seattlea. Iz kompjutora u Postu Joe je dobio listu većine, ako ne i svih članova ekipe, ali nije znao gdje se tko od njih nalazi. Kako se mjesto nesreće nalazilo oko sto sedamdeset kilometara južno od Denvera, pretpostavljao je da je bar nekoliko članova ekipe upravo iz tog ureda. Koristeći svoju listu od jedanaest imena, tražio je telefonske brojeve od službe za informacije u Denveru. Nabavio je tri broja. Ostalih osmero ljudi ili nisu bili u imeniku, ili nisu bili stanovnici denverskog područja. Neprekidno širenje i skupljanje pa opet širenje sjena noćnih leptira na zidu benzinske postaje obloženom štukom, prizivalo je Joeova sjećanja. Podsjećalo ga je na nešto, i sve je više osjećao da je ta sličnost isto onoliko bitna koliko i neuhvatljiva. Na trenutak je pomno zurio u te agresivne sjene, koje su se mijenjale pod trzavim svjetlom svjetiljaka, ali nije uspio napraviti nikakvu vezu između njih i svoga sjećanja. Iako je u Denveru već prošla ponoć, Joe je nazvao svu trojicu ljudi čije je brojeve nabavio. Prvi je bio meteorolog, zadužen u ekipi za ispitivanje meteoroloških uvjeta relevantnih za nesreću. Na poziv je odgovorila telefonska sekretarica i Joe nije ostavio nikakvu poruku. Drugi je bio čovjek koji je nadgledao odjel ekipe odgovoran za pregledavanje dijelova olupine radi metalurškog dokaza. Bio je zlovoljan, vjerojatno zato što ga je probudila zvonjava telefona, i nije bio spreman na suradnju. Treći čovjek osigurao mu je vezu s Barbarom Christmann, koju je Joe trebao. Njegovo ime bilo je Mario Oliveri. Bio je vođa odjela za ispitivanje ljudskog faktora, koji je tragao za pogreškama koje su možda počinili članovi posade ili kontrolori leta. Unatoč kasnim satima i remećenju njegova privatnog života, Oliveri je bio srdačan, tvrdeći kako je on noćna ptica koja nikad ne ide u postelju prije jedan sat iza ponoći. - Ali, gospodine Carpenter, siguran sam da ćete razumijeti da ja ne razgovaram s novinarima o poslovima Direkcije, o detaljima bilo koje istrage. To je ionako javno izvješće.

- Nisam vas zvao zbog toga, gospodine Oliveri. Ne mogu stupiti u vezu s jednom vašom višom istražiteljicom s kojom moram hitno razgovarati, te se nadam da mi vi možete pomoći. Nešto nije u redu s njezinom zvučnom poštom u vašim uredima u Washingtonu. - Njezina zvučna pošta? Mi trenutačno nemamo ženskih viših istražitelja. Sva šestorica su muškarci. - A Barbara Christmann? Oliveri reče: - Da, ona je nekad bila tamo. Ali, dala je otkaz još prije nekoliko mjeseci. - Imate li njezin telefonski broj? Oliveri je oklijevao. A onda će: - Bojim se da nemam. - Možda znate stanuje li u Washingtonu i u kojem je dijelu grada?Kad bih znao gdje živi, možda bih mogao dobiti broj telefona... - Čuo sam da se vratila kući u Colorado - rekao je Oliveri. - Počela je prije mnogo godina u terenskoj službi u Denveru, a onda je premještena u Washington, gdje je prokrčila sebi put do više istražiteljice. - Dakle, ona je sad u Denveru? Oliveri je opet šutio, kao da ga je sama ta tema o Barbari Christmann zbog nečega smetala. On napokon reče: - Mislim da ona zapravo stanuje u Colorado Springsu. To je oko sto kilometara južno od Denvera. I oko šezdeset kilometara dalje od livade na kojoj je ukleti 747 doživio svoj gromoviti kraj. - Ona se sad nalazi u Colorado Springsu? - upitao je Joe. - Ne znam. - Ako je udana, telefon bi mogao biti na muževo ime. - Ona je već godinama razvedena. Gospodine Carpenter... pitam se da li to... Nakon nekoliko dugih trenutaka, tijekom kojih Oliveri nije uspijevao dovršiti svoju misao, Joe ga je oprezno potaknuo da nastavi razgovor: - Gospodine? - Ima li to veze s Nationwideovim letom 353? - Da, gospodine. Prije točno godinu dana. Oliveri ponovno zašuti. Napokon, Joe reče: - Ima li nečeg u vezi s tim što se dogodilo letu 353... nečeg neobičnog? - Kao što rekoh, rezultati istrage bili su javno priopćeni. - To nije ono što sam pitao. Otvorena linija bila je ispunjena tako dubokom tišinom da je Joe gotovo imao dojam da je povezan ne s Denverom, nego s udaljenijim krajem mjeseca. - Gospodine Oliveri? - Ja vam zapravo nemam što reći, gospodine Carpenter. Ali ako se poslije nečega sjetim... postoji li neki broj na koji bih vas mogao dobiti? Radije nego da objašnjava svoje trenutačne okolnosti, Joe reče: - Gospodine, ako ste pošten čovjek, mogli biste se izložiti opasnosti budete li

me zvali. Neki vrlo neugodni ljudi mogli bi se najednom zainteresirali za vas kad bi saznali da smo u vezi. - Koji ljudi? Zanemarivši ovo pitanje, Joe reče: - Ako imate nešto na umu, ili na savjesti, uzmite si vremena i razmislite o tome. Ja ću vas nazvati za dan, dva. Joe prekine vezu. Noćni leptiri su se obarali. I obarali. Udarali su o reflektore postavljene tamo gore. Klišeji na krilima, noćni leptiri uvijek bivaju privučeni svjetlošću, iako ih ona ubija. Joe se još uvijek nije mogao sjetiti na što su ga podsjećali. Nazvao je informacije u Colorado Springsu. Telefonist mu je dao broj Barbare Christmann. Odgovorila je nakon drugog zvona. Nije zvučala kao da ju je probudio. Možda neki od tih istražitelja koji su vidjeli neizreciva krvoprolića velikih katastrofa i ne mogu uvijek lako zaspati. Joe joj reče svoje ime i gdje mu se nalazila obitelj prije točno godinu dana, implicirajući da je još uvijek aktivan novinar Posta. Njezina prvobitna šutnja imala je onu hladnu kakvoću udaljenog mjeseca, poput Oliveriove. A onda ga upita: - Jeste li ovdje? - Molim? - Odakle zovete? Odavde, iz Colorado Springsa? - Ne. Iz Los Angelesa. - Oh - reče ona, i Joeu se učini da u tom ispuštenom uzdahu čuje trag žaljenja. On reče: - Gospodo Christmann, imam nekoliko pitanja o letu 353 koja bih želio... - Žao mi je - prekinula ga je. - Znam da ste strahovito propatili, gospodine Carpenter. Ja čak ne mogu niti zamisliti dubinu vaše patnje. Znam da je članovima obitelji često preteško prihvatiti svoje gubitke u tim strašnim nesrećama, ali ne postoji ništa što bih vam ja mogla reći, a da vam pomognem doći do tog prihvaćanja ili... - Ja ne pokušavam naučiti prihvaćati, gospodo Christmann. Ja pokušavam otkriti što se toj letjelici uistinu dogodilo. - Nije neobično za ljude u vašem položaju da potraže utjehu u urotničkim teorijama, gospodine Carpenter, jer bi se inače njihov gubitak činio besmislenim, slučajnim, neobjašnjivim. Neki ljude misle da mi prikrivamo nesposobnost zračne linije, ili da nas je potkupila Udruga pilota zračne linije, te da smo uništili dokaz da je posada bila pijana ili drogirana. To je bio samo jedan nesretan slučaj, gospodine Crapenter. Ali, sve i kad bih potrošila mnogo vremena razgovarajući s vama preko telefona i pokušavajući vas uvjeriti u to, nikad ne bih u tome uspjela i samo bih vas ohrabrivala u vašoj negirajućoj fantaziji. Vi imate moju najdublju sućut, doista je imate, ali vi trebate razgovarati s liječnikom, a ne sa mnom.

Prije nego što joj je Joe uspio odgovoriti, Barbara Christmann je spustila slušalicu. Ponovno ju je nazvao. Čekao je da telefon zazvoni čak četrdeset puta, no ona nije odgovorila. Zasad je postigao sve što je bilo moguće postići telefonom. Na pola puta prema svojoj Hondi, zaustavio se. Okrenuo se i ponovno promotrio onu stranu benzinske postaje gdje su ogromne i čudnovato izobličene sjene noćnih leptira prelijetale preko bijelog zida prevučenog žbukom, poput fantoma noćne more što se šuljaju po blijedim izmaglicama sna. Noćni leptiri prema plamenu. Tri vatrene točke u tri uljane svjetiljke. Visoki stakleni stošci. U sjećanju vidio je kako se tri plamena podižu u stošcima. Žuta svjetlost iz svjetiljke razljevala se po Lisinom sjetnom licu, a sjene su se obarale na zidove kuhinje Delamannovih. Tada je Joe pomislio da je to neki zalutali propuh najednom povukao plamenove u svjetiljkama, iako je zrak u kuhinji bio sasvim miran. Sada, gledajući unatrag, vidio je zmijoliku vatru kako treperi desetak centimetara iznad triju fitilja i to ga se dojmilo kao nešto što ima daleko veću važnost nego što je on to isprva shvaćao. Ona nesreća imala je posebno značenje. Promatrao je noćne leptire, ali je razmišljao o fitiljima, stajao je kraj benzinske postaje, a oko sebe je vidio kuhinju s elementima od javorovine i policama od granita boje smeđeg šećera. Plamenovi koji su se nakratko podigli u svjetiljkama nisu mu rasvijetlili problem. Koliko god se trudio, nije mogao prepoznati to značenje koje je intuitivno osjećao. Bio je umoran, iscrpljen, slomljen traumama koje je doživio tog dana. Dok se ne odmori, neće se moći osloniti ni u svoja čula niti u svoje slutnje. Ležeći na leđima u svojoj motelskoj sobi, s glavom na jastuku punjenom pjenom, sa srcem na stijeni teških uspomena, jeo je tablu čokolade koju je kupio na benzinskoj postaji. Sve do posljednjeg zalogaja nije mogao osjetiti nikakav okus. Kad je zagrizao posljednji komadić, okus krvi ispuni mu usta, kao da si je pregrizao jezik. Jezik mu, međutim, nije prokrvario, a ono što je osjetio bio je poznati osjećaj krivnje. Još jedan dan je skončao, a on je još uvijek živ i nesposoban opravdati svoj opstanak. Da s otvorenih vratiju balkona nije dopirao sjaj mjesečine i da nije bilo zelenih brojki digitalne budilice, soba bi bila posve mračna. Zurio je u žarulju pričvršćenu za strop koja je bila jedva vidljiva, a bila je vidljiva samo zato što je taj ispupčeni stakleni disk bio blago posut mjesečinom. Plutao je iznad njega poput kakvoga sablasnog posjetitelja. Razmišljao je o blistavom Chardonnayu u trima čašama na stolu u kuhinji Delmannovih. Nije bilo nikakvog objašnjenja. Iako je Charlie mogao kušati vino dok ga je lijevao u čaše, Georgine i Lisa nisu ga niti taknule. Poput uznemirnih noćnih leptira, misli su se prevrtale i komešale po njegovoj svijesti, tražeći svjetlosti u tami.