Jedini prezivjeli-Dean Koontz

tiskovni intervju u Los Angelesu, onda to na neki način čini tu djevojčicu isto toliko opasnom za njih kao što je Rose. - Možda. Ne znam. Sad me se to ne tiče. - Hoću reći da bi ona upotrijebila neko drugo ime za Ninu. - Ne nužno. - Sigurno bi - inzistirala je Barbara. - Pa, što onda? - Pa, možda je Nina lažno ime. Osjećao se kao da je dobio udarac. Ništa nije odgovorio. - Možda se dijete koje je one noći došlo s njom u ovu kuću zapravo zove Sarah, ili Mary, ili Jennifer... - Ne - odlučno je odgovorio Joe. - Kao što je Rachel Thomas lažno ime. - Ako ono dijete nije bila Nina, koja bi to zadivljujuća slučajnost bila da je Rose izabrala baš ime moje kćerke tek tako, iz čista mira?Tko mi to govori o vjerojatnosti milijardu prema jedan? - U onom je avionu možda bilo više plavokosih djevojčica starih četiri, pet godina. - I sve su se zvale Nina? Isuse, Barbara! - Ako je bilo preživjelih, i ako je jedna od njih bila neka malena plavokosa djevojčica - rekla je Barbara - onda barem moraš biti pripravan za mogućnost da to nije bila Nina. - Znam - rekao je, ali se ljutio na nju što ga je prisiljavala to reći. - Znam. - Zbilja? - Da, naravno. - Ja sam zabrinuta za tebe, Joe. - Hvala ti - rekao je sarkastično. - Duša ti je slomljena. - Dobro sam. - Mogao bi se tako lako raspasti. Slegnuo je ramenima. - Ne - rekla je ona. - Pogledaj se! - Bolji sam no što sam bio. - Možda to nije Nina. - Možda to nije Nina - priznao je, mrzeći Barbaru zbog njezine nemilosrdne ustrajnosti, iako je znao da se ona doista brine za njega, da mu propisuje ovu pilulu realističnosti kao lijek protiv totalnog kolapsa koji bi mu se mogao dogoditi kad se njegova nadanja, na kraju, ne bi ostvarila. - Spreman sam suočiti se s tim da se može ustanoviti da ona nije Nina. U redu? Osjećaš li se sad bolje? Ako bude tako, moći ću s time izaći na kraj. - Ti tako kažeš, ali to nije točno. Pogledao je u nju. - Točno je.

- Recimo da jedan mali djelić tvoga srca, jedna tanka nit zna da to možda i nije Nina, ali preostali dio tog istog srca udara, tutnji od uvjerenosti da je to baš ona. Mogao je i sam osjetiti kako mu oči blistaju, gotovo ga peku, od luđačkog iščekivanja tog čudesnog ponovnog susreta. Njezine oči, međutim, bile su pune tuge koja ga je toliko dovodila do bijesa da ju je gotovo mogao udariti. Mercy je pravila okruglice od tijesta s maslacem od kikirikija. U njezinim očima zrcalila se nova znatiželja i oprez. Vidjela je kroz kuhinjski prozor emocionalnu kakvoću rasprave na trijemu. Možda je, i ne trudeći se da prisluškuje, uhvatila koju riječ kroz staklo. Pa ipak, ona je bila samarićanka, s Isusom i Andrijom te Simunom Petrom, koji su označavali mjesec kolovoz na njezinu katoličkom kalendaru i koji su je podsjećali kakva treba biti. Još je uvijek željela dati sve od sebe kako bi pomogla. - Ne, zapravo, sama djevojčica niti jednom nije rekla svoje ime. Rachel ju je predstavila. To siroto dijete nije izgovorilo ni dvije riječi. Znate, bila je toliko umorna, toliko pospana. A možda pomalo i u šoku nakon prevrtanja auta. Pazite, nije bila povrijeđena. Niti jedne ogrebotine na njoj. Ali njezino malo lice bilo je blijedo i sjajno poput voštane svijeće. Imala je spuštene kapke i kao da nije bila s nama. Bila je kao u nekom polutransu. Isprva sam se brinula za nju, ali Rachel, koja je napokon doktorica, rekla je da joj je dobro, pa se onda nisam toliko brinula za nju. Ta mala lutka spavala je u autu sve do Puebla. Mercy je među dlanovima oblikovala lopticu od tijesta. Stavila je tu blijedu kuglu na papir za pečenje i blago je spljoštila nježnim pritiskom palca. - Tijekom vikenda, Rachel je bila u Colorado Springsu u posjetu svojoj obitelji, a Ninu je povela sa sobom zato što su njezini roditelji bili na nekom obljetničkom krstarenju. Barem sam ja sve tako razumjela. Mercy je počela puniti smeđu papirnatu vrećicu ohlađenim kolačićima koji su bili složeni u hrpu na pladnju. - Nije to neuobičajena stvar u ovim krajevima, mislim, crna liječnica i bijeli liječnik u zajedničkoj ordinaciji i, isto tako, nije neobično vidjeti crnu ženu s bijelim djetetom kraj sebe. No, ja sve to shvaćam kao da je svijet napokon postao bolji, tolerantniji, kao da u njemu ima više ljubavi. Dvaput je presavinula vrh vrećice i pružila je Barbari. - Hvala, Mercy. Okrenuvši se prema Joeu, Mercy Ealing reče: - Žao mi je što vam nisam mogla više pomoći. - Vi ste nam mnogo pomogli - uvjeravao ju je on, nasmiješivši se. - A tu su i kolačići. Pogledala je prema kuhinjskom prozoru koji se više nalazio na bočnoj strani kuće nego na njezinom stražnjem dijelu. Kroz kišni veo mogla se vidjeti jedna od štala. Ona reče:

- Dobar kolač doista podiže raspoloženje, zar ne? Ali ja bih danas za Jeffa svakako željela napraviti nešto više od kolačića. Ta mu je kobila tako draga. Pogledavši u kalendar s vjerskom tematikom, Joe reče: - Što te to drži u tvojoj vjeri, Mercy? Što to, u ovom svijetu s toliko mnogo smrti, s avionima koji padaju s neba, s omiljenim kobilama koje se bez ikakvog razloga uzimaju od nas? Nije se činilo da ju je ovo pitanje lzenadilo ili uvrijedilo. - Ne znam. Ponekad je teško, zar ne? Nekad sam se toliko ljutila zato što nismo mogli imati djece. Postigla sam gotovo rekordni broj spontanih pobačaja, a onda sam se jednostavno predala. Ponekad poželite zavrištati na nebo. Zatim dolaze besane noći. Ali onda pomislite... pa, dobro, ovaj život ima i svojih radosnih strana. Napokon, on i nije ništa drugo do mjesto kroz koje moramo proći na svom putu prema nečem boljem. Ako nam je život vječan, onda i nije toliko važno što nam se ovdje događa. Joe se nadao mnogo zanimljivijem odgovoru. Dubljem. Prodornijem. Domaćoj mudrosti. Nečemu u što bi mogao povjerovati. Rekao je: - Ta je kobila važna Jeffu. Ona je važna i vama zato što je toliko važna njemu. Uzimajući drugu grudicu tijesta i valjajući je u blijedi mjesec, u nekakav sićušni planet, ona se nasmiješi i reče: - O, kad bih ja to razumjela, Joe, onda to ne bih bila ja. Bila bih sam Bog. A to je posao koji svakako ne bih poželjela. - Kako to? - To mora biti daleko tužnije od svih naših gubitaka, ne misliš li tako? On zna naš potencijal, a vječito mora promatrati kako podbacujemo, sve one okrutne stvari koje jedni drugima činimo, svu tu mržnju i laži, zavist i pohlepu i beskonačnu žudnju. Mi vidimo samo ružnoću koju ljudi čine onima blizu nas, ali On vidi sve. S prijestolja u kojem se On nalazi pogled je žalosniji od ovog našeg. Stavila je lopticu tijesta na papir za kolače i utisnula u njega otisak svoga palca, trenutak ugode koja čeka da bude ispečena, pojedena, da podigne raspoloženje. Veterinarov teretni džip još se uvijek nalazio na stazi pred kućom, parkiran ispred Explorera. Jedan poenter ležao je u stražnjem dijelu tog vozila. Kad su se Joe i Barbara popeli u Ford i zalupili vratima, pas je podigao svoju plemenitu srebrnosivu glavu i kroz stražnji prozor džipa zurio u njih. Dok je Barbara gurala ključ za paljenje motora i pokretala Explorer, zrak je bio ispunjen aromom kolačića od zobenoga brašna, čokoladnih mrvica i vlažnoga denima. Vjetrobran se brzo zamagliokondezacijom njihova daha. - Ako je to Nina, tvoja Nina - rekla je Barbara, čekajući da zračno hlađenje očisti staklo - gdje je onda bila cijele prošle godine? - Negdje s Rose Tucker. - A zašto bi Rose krila tvoje dijete od tebe? Čemu tako strašna okrutnost?

- Nije to okrutnost. Sama si, tamo dolje na trijemu, dala odgovor na to. - Zašto mi se čini da me ti slušaš samo kad sam puna sranja? Joe reče: - Budući da je Nina preživjela s Rose, da je preživjela zahvaljujući Rose, Roseini će se neprijatelji na bilo koji način željeti dočepati Nine. Da mi je Nina bila poslana natrag kući, bila bi meta. Rose je samo čuva na sigurnom. Biserna kondenzacija povlačila se prema rubovima vjetrobrana. Barbara je uključila brisače. Sa stražnjega prozora Cherokee džipa, poenter ih je još uvijek promatrao ne podižući se na noge. Oči su mu bile kao dva sjajna jantara. - Rose je čuva na sigurnom - ponovio je on. - Upravo zato moram saznati sve o letu 353 i ostati dovoljno dugo živ da bih mogao pronaći način kako da cijela ta priča procuri u javnost. Kad bude objelodanjena, kad svinje koje stoje iza svega ovoga budu uništene, kad se nađu na putu za zatvor ili za plinsku komoru, onda će Rose biti sigurna i Nina će mi se... ona će mi se moći vratiti. - Ako je ova Nina tvoja Nina - podsjećala ga je ona. - Da, ako je to ona. Praćeni tužnim, žutim psećim pogledom, projurili su kraj Cherokeeja i obišli ovalnu od postelju modrih i grimiznih dragoljiča, oko koje je zaokretala staza koja je vodila do kuće. - Misliš li da smo trebali zamoliti Mercy da nam pomogne naći kuću u Pueblu, gdje je one noći ostavila Rose i djevojčicu? - pitala je Barbara. - To ne bi imalo smisla. Tamo nema ničeg za nas. One nikad nisu ušle u tu kuću. Otišle su dalje čim je Mercy nestala iz njihova vidika. Rose je samo iskoristila Mercy da bi stigla do prvoga grada, gdje je mogla nabaviti prijevoz, možda čak pozvati nekog pouzdanog prijatelja iz Los Angelesa ili nekog drugog grada. Koliko je velik Pueblo? - Ima oko sto tisuća stanovnika. - To je dovoljno veliki grad. Ima mnogo načina da se uđe u grad te veličine ili da se izađe iz njega. Autobusom, možda vlakom, iznajmljenim autom, ili čak zrakom. Dok su grabili šljunkovitom stazom do asfaltnog puta, Joe je vidio trojicu ljudi u nepromočivim ogrtačima s kapuljačama kao izlaze iz štale iza nekog dvorišta za vježbanje. Jeff Ealing, Ned i veterinar. Ostavili su i gornju i donju polovicu holandskih vratiju otvorenu. Nijedan konj nije išao za njima. Skupljeni na pljusku, glava povinutih kao da su povorka monaha, kretali su se prema kući. Joeu i Barbari nije bio potreban nikakav vidovnjak da bi znali da njihova ramena nisu zgurena samo zbog tereta oluje, nego i pod teretom poraza. A sad nazvati klaonicu. Da se voljena kobila preveze i preda. Još jedno ljetno popodne na Ranču blage promjene koje nikad neće biti zaboravljeno. Joe se nadao da godine, mukotrpan rad i spontani pobačaji nisu prouzročili

stvaranje bilo kakve distance između Jeffa i Mercy Ealing. Nadao se da su oni noću još uvijek zagrljeni. Siva olujna svjetlost bila je tako mutna da je Barbara morala uključiti prednja svjetla. Kad su stigli do asfaltnog puta, na onim dvostrukim trakama srebrna kiša bljeskala je poput noževa isukanih iz svojih futrola. Čitava mreža plitkih jezerca formirala se na školskom igralištu u Colorado Spnngsu, gdje je Joe parkirao svoj unajmljeni automobil. Kroz sivu svjetlost magle što se dizala iz namreškanih kišnih lokvi, gimnastičke sprave, klackalice i njihaljke izgledale su neobično Joeu, uopće nisu izgledale kao ono što su bile, već poput stožastih Stonehengea, misterioznije čak i od onih drevnih stijena megalita i tonhtona na ravnici Sulisbury u Engleskoj. Svugdje kamo bi okrenuo pogled, ovaj mu je svijet izgledao drugačijim od onog u kojem je cijelog svog života boravio. Promjena je počela prethodnoga dana, kad je bio otišao na groblje. Činilo se da otad ta promjena napreduje, poprimajući sve veću snagu i brzinu, kao da se svijet einsteinovskih zakonitosti presijeca sa svemirom u kojem su pravila energije i materije toliko različita da zbunjuju čak i najmudrije matematičare i naponositije fizičare. Ta nova stvarnost bila je i ljepša i strasnija od one koju je smijenila. Znao je da je ta promjena subjektivna i da se nikad neće poništiti. Ništa mu s ove strane smrti nikad više neće izgledati jednostavno, i posve glatka površina krije pod sobom nespoznatljive dubine i složenosti. Barbara se zaustavila na ulici pokraj njegova unajmljenog auta, dva bloka od svoje kuće. - Pa, pretpostavljam da je ovo kraj našega zajedničkog putovanja. - Hvala ti, Barbara. Toliko si riskirala... - Ne želim da ti o tome brineš. Čuješ li me? Bila je to moja odluka. - Da nije bilo tvoje ljubaznosti i tvoje hrabrosti, nikad se ne bih nadao da ću stići do dna svega ovoga. Ti si mi danas otvorila nova vrata. - Ali, vrata prema čemu? - Možda prema Nini. Barbara je izgledala zabrinuto, preplašeno i tužno. Prešla je jednom rukom preko svog lica, nakon čega je izgledala samo uplašeno i tužno. - Joe, upamti što ću ti reći. Kud god otišao odavde, sjeti se da u dubini svoje svijesti uvijek saslušaš moj glas. Bit ću jedno obično staro gunđalo kad ti kažem da čak i ako su dvije osobe uspjele na neki način izaći žive iz one nesreće, prokleto je nevjerojatno da je jedna od njih tvoja Nina. Nemoj potezati sablju na samoga sebe, ne budi onaj koji će si sam odsjeći noge do koljena. On kimnu glavom. - Obećaj mi - rekla je ona. - Obećajem. - Nje više nema, Joe. - Možda. - Zaštiti oklopom svoje srce.

- Vidjet ćemo. - Bolje da krenem - rekla je ona. On je otvorio vrata i izašao na kišu. - Sretno! - rekla je Barbara. - Hvala. Zalupio je vratima i ona se odvezla. Dok je otključavao vrata svoga unajmljenog automobila, Joe začu škripu Explorerovih kočnica, ne više od pola bloka niže. Kad je pogledao gore, vidio je kako Barbara vozi unatrag i kako se stražnja crvena svjetla njezina Forda ogledaju na vlažnom asfaltu. Ona je izašla iz Explorera, prišla mu, savila ruke oko njega i čvrsto ga zagrlila. - Ti si drag čovjek, Joe Carpenter. I on je nju zagrlio, ali mu nijedna riječ nije dolazila na pamet. Sjetio se kako je snažno poželio udariti je kad ga je prisiljavala da napusti ideju da je Nina možda živa. Sramio se mržnje koju je tad osjetio prema njoj, bio je posramljen i zbunjen, ali je također bio ganut njezinim prijateljstvom, koje mu je značilo mnogo više no što je to mogao i zamisliti kad joj je prvi put pozvonio na vrata. - Kako je moguće da te znam samo nekoliko kratkih sati, a osjećam kao da si mi vlastiti sin? Ostavila ga je po drugi put. Ušao je u svoj automobil kad je ona otišla. U svom retrovizoru promatrao je Explorer koji je polagano nestajao, sve dok se nije sasvim izgubio kad je Barbara dvije ulice iza njega skrenula ulijevo i nestala u svojoj garaži. S druge strane ulice, bijela stabla papirnatih breza blistala su poput svježe obojenih dovratnika, a među njima nalazile su se duboke ćudljive sjene, nalik na otvorena vrata u budućnost, koju bi bilo najbolje ne posjetiti. Sav pokisao, vozio je natrag u Denver, ne mareći za ograničenja brzine i naizmjence upotrebljavajući grijač i zračno hlađenje, pokušavajući osušiti odijelo. Izgled da će pronaći Ninu sasvim ga je naelektrizirao. Unatoč onome što je rekao Barbari, unatoč onome što joj je obećao, znao je da je Nina živa. Napokon se jedna stvar u ovom jezivo izmijenjenom svijetu činila ispravnom, živa Nina, Nina koja se nalazi negdje tamo. Ona je bila topla svjetlost na njegovoj koži, spektar svjetlosti koji njegove oči nisu mogle opaziti, kao što nije mogao opažati infracrvenu i ultraljubičastu svjetlost, ali premda je nije mogao vidjeti, osjećao je kako blista na ovom svijetu. Ovo uopće nije sličilo onom zlokobnom osjećaju koji ga je tako često bacao u spiralu mamčnog traganja, u lov na duhove. Ova je nada bila stijena pod njegovim šakom, a ne magla. Nalazio se blizu sreće kao onda, prije više od godinu dana, ali svaki put kad mu se srce nadimalo prepuno od uzbuđenja, rasploženje mu je kvarila bol krivnje. Čak i ako nade Ninu, kad nađe Ninu, on neće vratiti i Michelle i Chrissie. One su

zauvijek nestale, i on se činio bešćutnim jer je bio previše sretan zbog povratka samo jedne od njih triju. Pa ipak, njegova žudnja za spoznajom istine, one istine koja ga je motivirala da dođe u Colorado Springs, bila je najsitniji komadić koji je bio isto onoliko snažan koliko i potreba da pronađe svoju mlađu kćer, a koja je divljala u njemu do onog nemjerljivog stupnja kakav se koristi da bi se definirala obična manija ili opsesija. U denverskoj međunarodnoj zračnoj luci vratio je automobil agenciji, platio račun gotovinom. Dobio natrag svoj potpisani formular kreditne kartice. Opet se našao na terminalu pedeset minuta prije no što je bio predviđen polazak njegova leta. Umirao je od gladi. Osim ona dva kolačića u Mercynoj kuhinji, od prošle večeri, kad je na putu prema kući Vadanceovih pojeo ona dva cheesburgera i poslije potrošio onu tablu čokolade, nije pojeo ništa. Našao je najbliži restoran na terminalu. Naručio je jedan klupski sendvič, pržene krumpiriće i bocu heinekena. Špek mu nikad nije bio ni upola toliko dobar. Lizao je majonezu s prstiju. Prženi krumpirići bili su ugodno hrskavi, a ploškice su se lako lomile pod preljevom od kiselog povrća koji je mirisao na kopar. Ovo je bilo prvi put od prošlog kolovoza da je ne samo pojeo sav svoj obrok, nego i uživao u njemu. Na svom putu prema izlazu, dvadeset minuta prije polaska, najednom je skrenuo u muški toalet. Mislilo je da mu je pozlilo. No kad je ušao u mali zahod i zaključao vrata, mučnina je najednom prestala. Umjesto da povraća, naslonio je leđa na vrata i počeo plakati. Nije plakao mjesecima, niti je znao zašto sad plače. Možda zato što se nalazio na drhtavom rubu sreće pri pomisli da će ponovno vidjeti Ninu. Ili zato što se plašio da je nikad neće pronaći i da će je po drugi put izgubiti. Možda je ponovno žalio za Michelle i Chrissie. Možda je saznao previše detalja o tome što se dogodilo s letom 353 i ljudima u njemu. Možda sve to skupa. Nalazio se na emotivnoj lansirnoj rampi i trebao se svladati. Neće biti djelotvoran u potrazi za Rose i Ninom bude li sumanuto oscilirao između euforije i očaja. Crvenih očiju, ali oporavljen, nakon posljednjeg poziva putnicima ukrcao se na avion za Los Angeles. Dok je 737 polijetao, na Joeovo iznenađenje, srce mu poče šuplje bubnjati u ušima, poput trčećih koraka koji se spuštaju niz stubište. Čvrsto se uhvatio za naslone svoga sjedala, kao da bi se mogao prevrnuti i pasti na glavu. Dok je letio iz Denvera nije ga bilo strah, ali ovaj put ga je obuzimao užas. Kad je dolazio na istok, s radošću bi dočekao smrt, jer mu je osjećaj krivnje zato što je nadživio svoju obitelj bio pretežak za dušu ali ovaj put, dok se kretao prema zapadu, imao je razloga da živi.

Čak i kad su dostigli visinu kruženja i kad su se počeli spuštati sve niže, on je i dalje bio razdražljiv. Bilo mu je previše lako zamisliti kako jedan od dvojice pilota, okrenuvši se prema onom drugom, kaže: - Snimamo li? Kako Joe ionako nije mogao smetnuti s uma kapetana Delroyja Blanea, izvukao je iz jednog od unutarnjih džepova svoga sakoa ona tri svijena lista prijepisa. Bude li ih pažljivo pregledao, možda će vidjeti nešto što mu je prije promaklo , a i bilo mu je potrebno da drži svijest zaokupiranom, pa makar i ovime. Avion nije bio prepun, trećina sjedala bila je prazna. Sjedio je kraj prozora, bez ikoga do sebe, tako da si je mogao priuštiti osobnost koja mu je bila potrebna. Izašavši ususret njegovoj zamolbi, stjuard mu je donio olovku i notes. Dok je pažljivo čitao prijepis, vadio je Blaneov dijalog i upisivao ga štampanim slovima u notes. Izdvojene od izbezumljenih rečenica prvog časnika Victora Santorellija i ogoljene od Barbarinih opisa zvukova i pauza, kapetanove riječi mogle bi otkriti nijanse koje inače ne bi bilo lako uočiti. Kad je bio gotov s tim, Joe je savio prijepis i ponovno ga vratio u džep svoga kaputića. Onda je počeo čitati iz notesa: Jedno od njihovih imena je dr. Blom. Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Natjerajte ih da prestanu. Snimamo li? Natjerajte ih da me prestanu mučiti. Snimamo li? Snimamo li? Natjerajte ih da prestanu, ili ću ih, čim budem mogao... čim budem mogao, sve pohiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću ih pobiti, i to s užitkom. Ovo je zabavno. Uaaaaa. Idemo, dr. Ramlock. Dr. Blom, idemo. Uaaaaa. Snimamo li? O, juhuuu. O, da. O, da. Pazi, sad. Ohladi se. Joe nije vidio ničeg novog u ovom materijalu, ali nešto što je prije opazio, bilo je još očitije kad se Blaneov dijalog čitao u ovom izdvojenom obliku. Iako je kapetan govorio glasom odrasle osobe, neke od stvari koje je govorio imale su izrazito djetinjastu kakvoću. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Natjerajte ih da prestanu, natjerajte ih da me prestanu mučiti.

Ovo nije bio ni način izražavanja, niti izbor riječi koje bi većina odraslih upotrijebila da optuži svoje mučitelje i zatraži pomoć. Njegov najduži govor, prijetnja da će ih sve pobiti i da će u tome uživati, također je bio hirovit i djetinjast , osobito kad mu je neposredno uslijedila primjedba ovo je zabavno. Uaaaaa. Idemo.....uaaaaa, o, juhuuu. O, da. Blaneovo regiranje na prevrtanje i pikiranje aviona 747 nalikovalo je na reagiranje dječaka koji se oduševljeno raduje kad u "vlaku smrti" prvi put dospije na vrh brijega, i potom kad mu se od prvog spuštanja prevrću crijeva. Prema Barbari, kapetan je zvučao kao da nije uplašen, i u njegovim riječima nije bilo ništa više užasa nego u tonu njegova glasa. Gledaj, sad. Te riječi, izgovorene tri i pol sekunde prije pada, dok je Blane promatrao kako se noćni prizor iza vjetrobrana rascvjetava poput nekakve crne ruže. Čini se da je bio svladan ne strahom, nego osjećajem divljenja. Ohladi se. Dugo je zurio u te posljednje riječi, sve dok nije prošlo drhtanje koje su one izazvale, sve dok nije bio u stanju gledati na implikacije svega toga s izvjesnom dozom nepristranosti. Ohladi se. Sve do kraja, Blane je reagirao poput dječaka koji se vozi u nekom zabavnom parku. Iskazivao je isto onoliko brige za svoje putnike i posadu koliko bi je neko nepromišljeno i drsko dijete iskazalo prema kukcima koje muči šibicama. Ohladi se. Čak i jedno nepromišljeno dijete, sebično koliko to mogu biti vrlo mala i neizlječivo nezrela djeca, ipak bi pokazalo nekakav strah za sebe. Čak bi i čovjek, potpuno odlučan da se ubije, pošto bi se bacio s visokoga grebena, kriknuo od smrtnog straha ako ne i žaljenja, dok bi naglo padao na pločnik. Pa ipak, ovaj kapetan, bez obzira u kakvom izmijenjenom stanju bio, promatrao je bliženje svog kraja bez ikakve vidljive zabrinutosti, čak s užitkom, kao da nije bio svjestan bilo kakve fizičke opasnosti za sebe. Ohladi se. Delrov Blane. Obiteljski čovjek. Vjeran muž. Pobožni mormon. Stabilan, drag, ljubazan, milostiv. Uspješan, sretan, zdrav. Imao je sve u životu. Prošao sve toksikološke provjere. Što je krivo u ovoj slici? Ohladi se. Neki beskoristan gnjev javljao se u Joeu. Nije bio usmjeren na Blanea, koji je svakako bio i sam žrtva, iako se u početku činilo da nije tako. Bio je to drhtavi gnjev iz njegova djetinjstva i rane mladosti, neusmjeren, te stoga s izgledima da se nagomila, poput sve vrelije pare u bojleru na kojem nema nikakvog ventila za otpuštanje tlaka.

Gurnuo je notes u džep na jakni. Šake su mu se grčevito zatvorile. Bilo mu je teško ponovno ih otvoriti. Želio je udariti u nešto. U bilo što. Sve dok se ne razbije. Sve dok mu koža na zglobovima prstiju ne napukne i prokrvari. Ovaj slijepi gnjev uvijek je podsjećao Joea na njegova oca. Frank Carpenter nije bio gnjevna osoba. Naprotiv. On nikad nije podigao glas, osim kad bi se divio, iznenadio ili radosno uskliknuo. Bio je to dobar čovjek, neopisivo dobar i neobično optimističan kad se uzme u obzir patnja koju je sudbina spustila na njegova leđa. Joe je, međutim, bio neprekidno ljut umjesto njega. Nije se mogao sjetiti svoga oca s obje noge. Frank je izgubio lijevu nogu kad je u njegov automobil s boka udario kamionet koji je vozio neki pijani devetnaestogodišnjak i kojemu je osiguranje bilo isteklo. U to vrijeme Joe nije imao ni tri godine. Frank i Donna, Joeova majka, vjenčali su se imajući nešto malo više od dvije plaće i svojih radnih odijela. Da bi uštedjeli novac, plaćali su minimalno osiguranje za svoj automobil. Pijani vozač nije imao nikakvih sredstava, tako da od osiguravajućeg društva nisu primili nikakvu naknadu za gubitak ekstremiteta. Noga je bila do pola amputirana, između koljena i kuka. U to vrijeme nije bilo djelotvornih proteza. Osim toga, umjetna noga s bilo kojom vrstom funkcionalnoga koljena bila je skupa. Frank je postao tako pokretan i hitar s onom jednom nogom i štakama da se šalio kako će se prijaviti za maraton. Joe se nikad nije sramio različitosti svoga oca. Poznavao ga je ne kao čovjeka s jednom nogom i teturajućim hodom, nego kao pripovjedača priča kraj postelje, kao neumornog igrača Uncle Wigglyja i raznih drugih igara, kao strpljivoga trenera softballa. Prva ozbiljna tučnjava u koju je upao bila je kad je imao šest godina, u prvom razredu. Neko dijete po imenu Les Olner govorilo je o Franku kao o glupom bogalju. Iako je Olner bio ratoboran i mnogo krupniji od Joea, njegova superiorna veličina bila je nedovoljna prednost naspram divljega životinjskoga gnjeva s kojim se bio suočio. Joe je ubio boga u njemu. Njegova namjera bila je da izbije Olneru desno oko, tako da sazna kako je to živjeti s jednim organom umjesto s dva, ali ga je učitelj odvukao od pretučenoga djeteta prije no što ga je uspio učiniti poluslijepim. Poslije nije imao nimalo grižnje savjesti. Još uvijek je nema. Nije se ponosio time. Jednostavno se tada tako osjećao. Donna je znala da bi se srce njezinoga muža slomilo da je saznao kako je njihov sin upao u nevolju zbog njega. Sama je smislila, i primijenila kaznu za Joea, a onda su zajednički prikrili taj nemili slučaj od Franka. Bio je to početak Joeova tajnog života tihoga gnjeva i povremenoga nasilja. Rastao je tražeći prepirku i obično ju je nalazio, ali je birao takve trenutke i mjesta koji su pružali malo izgleda da njegov otac sazna za njih. Frank je bio krovopokrivač, ali nije bilo veranja po ljestvama i vrzmanja od streha do sljemena krova na jednoj nozi. Bio je nesklon primanju invalidnine od

države, ali ju je prihvatio za neko vrijeme, dok nije pronašao način da svoj talent za duborez pretvori u zanimanje. Izrađivao je kutije za nakit, postolja za svjetiljke i druge predmete ukrašene složenim intarzijama i šarama od egzotičnoga drveta. Pronašao je i trgovine koje su prodavale te njegove rukotvorine. Neko je vrijeme zarađivao nekoliko dolara više od invalidnine koje se bio odrekao. Švelja u trgovini koja je bila kombinacija krojačke radione i kemijske čistione, Donna je svakoga dana dolazila kući s kosom kovrčavom od vlage iz glačala na paru i sva je mirisala po benzinu i drugim tekućim rastvaračima. Sve do danas, kad bi Joe ušao u neku kemijsku čistionu, njegov prvi udisaj donosio bi mu živo sjećanje na majčinu kosu i njezine smeđe oči boje meda, za koje je kao dijete mislio da su od tamno-smeđih izblijedjele uslijed pare i kemikalija. Tri godine nakon što je izgubio nogu, Frank je počeo patiti od bolova u zglobovima prstiju i člancima ruku. Dijagnoza je bila reumatični artritis. Gadna je bila ta bolest. Kod Franka je napredovala neuobičajenom brzinom, kao da se vatra širila kroz njega, u prstenove kralježnice, u vrat, ramena, kukove, ono jedno koljeno koje mu je preostalo. Prekinuo je svoj drvenarski posao. Bilo je vladinih agencija koje su pružale pomoć, iako nikada dovoljnu i uvijek s izvjesnom mjerom poniženja, koju je birokracija posluživala s mržnjom i često nesvjesnom velikodušnošću. Crkva je također pomogla, a milosrđe iz mjesne župe bilo je davano srdačnije i primalo se s mnogo manje poniženja. Frank i Donna bih su katolici. Joe je odlazio na mise s njima vjerno, ali bez vjere. Nakon dvije godine, već načet gubitkom jedne noge, Frank se našao u invalidskim kolicima. Medicinska spoznaja dramatično je porasla za trideset godina, ali u ono je vrijeme liječenje bilo manje djelotvorno nego što je to danas, osobito u ozbiljnim slučajevima kakav je bio Frankov. Nesteroidalne protuupalne pilule, injekcije zlatnih soli, a onda mnogo kasnije, penicilinamin. Unatoč svemu, osteroporoza je napredovala. Od kronične upale izgubljeno je još hrskavice i tkiva na tetivama. Mišići su i dalje atrofirali. Zglobovi su boljeli i oticali. Tada dostupni imunosupresantni kortikosteroidi donekle su usporavali, ali ne i zaustavljali deformiranje zglobova i zastrašujući gubitak njihovih funkcija. Kad je Joe napunio trinaest godina, njegova svakodnevna rutina uključivala je pomaganje ocu da se odjene i okupa dok mu se majka nalazila na poslu. Od samog početka nije se ljutio ni zbog jednog zadatka koji je morao učiniti; na njegovo vlastito iznenađenje, u sebi je otkrio nježnost koja je bila protuteža njegovu gnjevu koji je usmjeravao prema Bogu, a onda ga stišavao na onim nesretnim dječacima s kojima bi se s vremena na vrijeme potukao. Dugo je Franka ubijalo to što se u osobnim stvarima mora oslanjati na sina, ali na kraju ih je taj zajednički izazov kupanja, odijevanja i toaleta približio jednoga drugome, produbio njihove međusobne osjećaje.

Kad je Joe imao šesnaest godina, Frank je počeo patiti od fibrozne ankiloze. Na nekoliko njegovih zglobova formirale su se ogromne reumatoidne kvrge, od kojih je jedna, na članku desne ruke, bila veličine loptice za golf. Lijevi mu se lakat deformirao od kvrge koja je bila velika gotovo kao meka loptica koju je bacio stotinu puta, tamo na igralištima iza dvorišta, kad je Joeu bilo šest godina i kad je ulazio u malu ligu. Joeov otac živio je za uspjehe svoga sina, tako da je Joe bio najbolji učenik, unatoč privremenom zaposlenju u McDonald'su. Bio je najbolji srednji bek u nogometnoj ekipi svoje gimnazije. Frank nikad nije vršio nikakav pritisak na njega da uspije. Ljubav je motivirala Joea. Te godine u ljeto, uključio se u Atletski program za mlade, YMCA, boksačku ligu. Brzo je učio i trener ga je volio, govorio je da ima talenta. Ali u prvim mečevima na treninzima on bi nastavljao udarati protivnike čak i kad su ovi mlitavo ležali na konopcima, već pretučeni i nesposobni za odbranu. Morali su ga silom odvlačiti od njih. Za ostale, boksanje je bilo rekreacija i samoodbrana, ali za Joea je to bila divljačka terapija. Nije želio nikoga povrijediti, nikoga posebno, ali on je ozljeđivao ljude, kao posljedica toga, nije mu bilo dopušteno natjecati se u ligi. Frankov kronični perikarditis, nastao od reumatoidnog artritisa, doveo je do virulentne infekcije perikardija, što je konačno dovelo do slabljenja srca. Umro je dva dana prije Joeova osamnaestog rođendana. Tjedan dana poslije mise zadušnice, Joe je iza ponoći otišao u crkvu, kad je bila sasvim pusta. Popio je previše piva. Po svim oltarima prolio je crnu boju. Prevrnuo je lijevani kameni kip Majke Božje i razbio mnoštvo tamnocrvenih čaša na zavjetnom stalku za svijeće. Vjerojatno bi napravio mnogo više štete da ga ubrzo nije svladao osjećaj uzaludnosti. Nije mogao učiti Boga o grižnji savjesti. Nije mogao izraziti svoju bol snagom koja bi bila dovoljna da probije željezni veo između ovoga svijeta i onoga sljedećeg, ako takav svijet uopće postoji. Stropoštavši se u prvo sjedalo, zaplakao je. Međutim, sjedio je tamo manje od jedne minute, zato što je najednom pomislio da bi plakanje u crkvi moglo izgledati kao priznavanje njegove vlastite nemoći. Apsurdno je mislio kako je važno da njegove suze ne budu pogrešno protumačene kao prihvaćanje okrutnosti koja je vladala svemirom. Napustio je crkvu, a da nikad nije bio kažnjen za vandalizam koji je pokazao. Nije osjećao ni najmanju krivnju za ono što je učinio, ali nije bio ni ponosan. Neko je vrijeme bio luckast, a onda je otišao na koledž, gdje se dobro uklopio zato što je polovina studenata također bila luda, od mladosti i borbe za karijeru. Majka mu je umrla samo tri godine poslije, u svojoj četrdeset sedmoj godini. Rak pluća, koji se proširio na limfatični sustav. Nikad nije bila pušač. Kao ni njegov otac. Možda su krivci bili benzinska isparenja i druge tekućine u kemijskoj čistioni. A možda je to bio samo način da se pobjegne od iscrpljenosti i samoće. One noći kad je umrla, Joe je sjedio kraj njezine postelje u bolnici, držeći je za ruku, stavljajući joj hladne obloge na čelo i gurajući komadiće leda u njezina

osušena usta kad je to tražila, dok je ona povremeno i polusuvislo govorila o plesnoj večeri u Vitezovima Columbusa, na koju ju je Frank odveo kad su Joeu bile samo dvije godine, godinu dana prije nesreće i amputiranja. Tamo je bio veliki orkestar s osamnaest dobrih muzičara koji su svirali pravu muziku za ples, ne samo onu za drmanje na jednom mjestu, kakav je rock'n'roll. Ona i Frank bili su samouki u fokstrotu, swingu i chacha, ali nisu bili loši. Znali su jedan drugome pokrete. O, kako su se smijali. Bili su tu i baloni, na stotinu balona koji su u mreži visjeli sa stropa. Nasred svakog stola nalazio se po jedan bijeli, plastični labud, koji je držao debelu svijeću okruženu crvenim krizantemama. Za desert su dobili sladoled u šećernom labudu. Bila je to labuđa večer. Baloni su bili crveni i bijeli, na stotine njih! Držeći je blizu sebe u polaganom plesu, šapnuo joj je u uho da je najljepša žena u dvorani i, oh, kako li je samo voli. Ogromni luster plesne dvorane okretao se i razlijevao raznobojnu svjetlost, baloni su se spuštali, crveni i bijeli, a šećerni labudovi imali su pod njihovim zubima okus badema. U toj plesnoj noći imala je dvadeset devet godina i voljela je sjećanje na nju kao nijedno drugo sjećanje sve do svoga posljednjeg daha, kao da su to bili jedini dobri trenuci kojih se mogla sjetiti. Joe ju je pokopao iz iste one crkve koju je vandalizirao dvije godine prije. Oltari su bili popravljeni. Novi kip Majke Božje budno je pazio preko zavjetnih čaša na poređanim stalcima. Kasnije je izrazio svoju žalost u jednoj barskoj tučnjavi. Nos mu je bio slomljen, ali on je drugom momku nanio više štete. Ostao je sluđen sve dok nije sreo Michelle. Na njihovom prvom sastanku, dok ju je pratio u njezin stan, rekla mu je da u sebi ima divljačku crtu, široku kao cijela stopa. Kad je on to shvatio kao kompliment, rekla mu je da bi samo neki moron, pubertetlija sluđen hormonima ili majmun u zoološkom vrtu bio toliko blesav da se ponosi time. Nakon toga, na osnovi vlastitoga primjera, poučila ga je svemu što će oblikovati njegovu budućnost. Da je ljubav vrijedna rizika gubitka. Da gnjev nikome ne škodi onoliko koliko onome tko ga gaji u sebi. Da su i ogorčenost i sreća podjednako naš vlastiti izbor, a ne stanja koja šaka sudbine spušta na nas. Da se mir nalazi u prihvaćanju stvari koje ne možemo promijeniti. Da su prijatelji i obitelj krv života te da je smisao postojanja ljubav, odanost. Na večer, šest dana prije njihova vjenčanja, Joe je sam otišao u crkvu iz koje je pokopao svoje roditelje. Izračunavši troškove štete koju je načinio mnogo godina prije, gurnuo je u kutiju za siromašne smotuljak novčanica od po stotinu dolara. Nije to učinio zbog osjećaja krivnje, niti zato što mu se vjera najednom vratila. Učinio je to radi Michelle, iako ona nikad neće saznati za njegov vandalizam i ovaj čin izjednačenja. Poslije toga, njegov je život započeo. A onda se, prije godinu dana, završio. Nina je ponovno na ovom svijetu, čeka da je se pronađe, čeka da je odvedu

kući. Uz nadu da će pronaći Ninu, koja je bila kao melem, Joe je mogao smanjiti vrelinu svoga gnjeva. Da bi vratio Ninu, morat će potpuno vladati sobom. Gnjev najviše škodi onima koji ga gaje u sebi. Stidio se što se tako brzo i apsolutno okrenuo od svih onih mudrosti kojima ga je Michelle naučila. Kad je let 353 pao, i on je pao, survao se s neba na koje ga je Michelle podigla svojom ljubavlju i vratio u blato ogorčenosti. Njegov je pad bio njezina sramota i zato je osjećao ubod krivnje, tako oštar kao što bi bio da ju je prevario s nekom drugom ženom. Nina, ogledalo svoje majke, pružala mu je razlog i priliku da se ponovno izgradi u osobu kakva je bio prije nesreće. Mogao je ponovno postati čovjek dostojan da bude njezin otac. Najna, najna, jeste li je vidjeli? Polagano je prevrtao po tom otkrivenom blagu mentalnih Nininih slika i učinak toga bio je umirujući. Postupno, njegove grčevito stisnute šake počele su se otvarati. Posljednji sat leta započeo je čitanjem dviju od četiri kopija članaka o Teknologiku, koje je prethodnog poslijepodneva našao u Postovom kompjutoru. U drugom od tih članaka naišao je na informaciju koja ga je zaprepastila. Trideset i devet posto Teknologikovih akcija, najveći zasebni dio, posjedovali su Nellor i sinovi , švicarsko dioničarsko društvo s opsežnim i različitim interesima za istraživanje droga, medicinsko istraživanje, medicinsko izdavaštvo, opće izdavaštvo te filmsku i TV industriju. Poduzeće Nellor i sinovi bilo je glavno sredstvo s pomoću kojeg su Horton Nellor i njegov sin Andrew ulagali obiteljsko bogatstvo, za koje se smatralo da je veće od četiri milijarde dolara. Nellor, razumije se, nije bio Švicarac, već Amerikanac. On je davno bio premjestio bazu svojih operacija u inozemstvo. A više od dvadeset godina prije, Horton Nellor je osnovao Los Angeles Post. I još uvijek ga posjeduje. Neko vrijeme Joe se poigravao sa svojim zaprepaštenjem kao rezbar s krajnje zanimljivo oblikovanim komadom drva, pokušavajući odlučiti kako ga najbolje izrezbariti. Kao kod sirovog drva, nešto je čekalo da bude otkriveno pod rezbarevom rukom, njegova dlijeta bila su njegov um i njegov novinarski instinkt. Investicije Hortona Nellora bile su rasprostranjene, pa to što on posjeduje i dijelove Teknologika i Post, ne mora ništa značiti. Vjerojatno je to bila čista slučajnost. On je regularno posjedovao Post, i nije bio nekakav odsutni izdavač zainteresiran samo za dobit. Preko svog sina upravljao je izdavačkom filozofijom i izvjestiteljskom politikom novina. Međutim, možda on i nije toliko intimno umiješan u Teknologik Inc. U tu je korporaciju uložio velik novac, ali nije imao interes da upravlja, tako da on možda i nije bio umiješan u Teknologikove svakodnevne operacije. Tretirao ga je samo kao novčanu investiciju. U tom slučaju, on osobno nije morao biti svjestan

povjerljivog istraživanja koje su Rose Tucker i njezini suradnici poduzeli. I nije morao snositi nikakvu odgovornost za uništenje leta 353. Joe se prisjetio svog susreta, prethodnog poslijepodneva s Danom Shayersom, novinarom poslovne stranice u Postu. Shayers je jetko okarakterizirao direktore Teknologika, zloglasni samohvalisavci, smatraju se nekom vrstom poslovnog plemstva, ali nisu ništa bolji od nas. Oni također polažu račune onome kojeg se mora slušati. Onaj kojeg se mora slušati. Horton Nellor. Prisjećajući se ostatka onog kratkog razgovora, Joe je shvatio da Shayers pretpostavlja da on zna za Nellorov interes u Teknologiku. A činilo se i da je taj novinar uvjeren da je Nellor provodio svoju volju u Teknologiku jednako kao u Postu. Joe se također sjetio nečega što je rekla Lisa Peccatone u kuhinji kuće Delamannovih, kad je bio spomenut odnos između Rose Tucker i Teknologika, ti i ja i Rosie svi povezani. Mali svijet, a? Tada je mislio da ona govori o činjenici da je let 353 postao točka savinuća na luku svih njihovih života. No možda je samo htjela reći da svi oni rade za istoga čovjeka. Joe nikad nije sreo Hortona Nellora, koji kao da je s godinama postao pustinjak. Naravno, vidio je fotografije. Taj milijarder, u svojim kasnim šezdestim godinama, imao je srebrnu kosu i okruglo lice s ugodnim, ako ne i donekle nejasnim crtama. Sličio je medenjaku na kojem je pekar šećernom glazurom oslikao staračko lice. Nije izgledao kao ubojica. Bio je poznat kao velikodušni čovjekoljubac. Nije imao ugled čovjeka koji bi unajmio ubojice ili koji bi naručio ubojstvo kako bi održao ili proširio svoje carstvo. Ljudska bića, međutim, razlikuju se od jabuka i naranči, na osnovi izgleda njihove kore ne može se uvijek pouzdano predvidjeti okus njihova mesa. Ostala je još činjenica da su i Michelle i Joe radili za istog čovjeka kao i oni koji su željeli ubiti Rose Tucker i koji su , na neki još neshvatljivi način , očito uništili Nationwideov 353. Novac koji je dugo izdržavao njegovu obitelj bio je isti onaj koji je financirao njihove ubojice. Njegova reakcija na ovo otkriće bila je zamršena da je on nije mogao brzo razmrsiti, tako mračna da nije mogao lako vidjeti njezin cjelokupan oblik. Masni prsti mučnine kopali su po njegovoj nutrini. Iako je gotovo pola sata zurio kroz prozor, nije bio svjestan da pustinja ustupa mjesto pregrađu, a predgrađe gradu. Iznenadio se kad je shvatio da se spuštaju na aerodrom. Dolje na zemlji, dok su se vozili prema vratima određenim za njihov avion i dok se teleskopski pokretni hodnik umetao poput pupčanika između aviona 737 i terminala, Joe je pogledao na svoj ručni sat, odredio udaljenost do Weswooda i izračunao da će stići barem pola sata ranije na sastanak s Demi. Savršeno. Želio je imati dovoljno vremena da promotri mjesto sastanka s druge strane ulice i jedan

blok dalje, prije no što mu se preda. Demi bi trebala biti pouzdana. Bila je Roseina prijateljica. Dobio je njezin telefonski broj u poruci koju mu je Rose ostavila u Postu. No, nije bio raspoložen da bilo kome vjeruje. Nakon svega, čak i da su motivi Rose Tucker bili posve čisti, čak da je štitila Ninu kako je Teknologik ne bi ubio ili kidnapirao, ona je ipak godinu dana skrivala od njega njegovo vlastito dijete. I što je još gore, dopuštala mu je da misli kako je Nina, poput Michelle i Chrissie , također mrtva. Možda mu Rose, iz razloga koje još nije mogao znati, nikad neće htjeti vratiti njegovu malenu djevojčicu. Ne vjeruj nikome. Kad je ustao sa svog sjedala i krenuo prema izlazu, primjetio je ispred sebe čovjeka u bijelim hlačama, bijeloj košulji i bijelom panama šeširu kako ustaje sa sjedala i kako se osvrće i baca pogled prema njemu. Imao je oko pedeset godina, bio je zdepaste građe i imao je gustu bijelu kosu koja mu je davala izgled dugovječne rock zvijezde, osobito pod onim šeširom. Nije mu bio nepoznat. Joe je za trenutak pomislio da je taj čovjek zapravo neka slavna ličnost , muzičar iz nekog poznatog sastava ili karakterni glumac s televizije. A onda je bio siguran da ga nije vidio na ekranu ni na sceni, već negdje drugdje, i to nedavno, pod neobičnim okolnostima. Pošto ga je na sekundu pogledao ravno u oči, gospodin Panama skrenuo je pažnju s Joea, zakoračio u prolaz i krenuo naprijed. Kao ni Joe, ni on nije bio opterećen nikakvom ručnom prtljagom, kao da je i sam bio na jednodnevnom putovanju. Osam ili deset putnika nalazilo se između tog jednodnevnog putnika i Joea. Bojao se da će se trag njegove žrtve izgubiti prije no što se sjeti gdje ga je prije vidio. Međutim, nije se mogao gurati kroz uski prolaz pokraj putnika koji su se nalazili između, a da ne izazove strahoviti metež, a osim toga nije htio da gospodin Panama zna da je primijećen. Kad je Joe pokušao na temelju toga jedinstvenog šešira potaknuti sjećanje, ostao je bez ikakvog sadržaja, ali kad je zamislio tog čovjeka bez šešira i kad se usredotočio na njegovu valovitu bijelu kosu, sjetio se u modro odjevenih članova kulta s obrijanim glavama. No, veza mu je izmicala, činila se apsurdnom. Onda je pomislio na krijes oko kojeg su članovi kulta prošle noći bili okupljeni i u koji je on bacio McDonald'sovu vrećicu s maramicom natopljenom krvlju Charliea Delmanna. A oko drugog krijesa , gipki plesači u kupaćim kostimima. Treća vatra i skupina surfera, unutar totemskog kruga svojih podignutih dasaka. A onda još jedna vatra, oko koje je sjedilo mnoštvo očaranih slušatelja dok im je zdepasti čovjek, širokog karizmatičnog lica, guste bijele kose na glavi, svojim zvonkim glasom pripovijedao priču o duhovima. Ovaj čovjek. Pripovjedač priče. Joe nije niti najmanje sumnjao da je to jedna te ista osoba. Također je znao da nije bilo ni najmanje šanse da mu se slučajno križao put s ovim čovjekom prošle

noći na plaži i ponovno ovdje. Sve je to blisko isprepleteno u ovom najurotničkijem od svih svjetova. Oni ga sigurno drže na oku tjednima i mjesecima, čekajući da Rose stupi u kontakt s njim, otkad ih je konačno postao svjestan u subotu ujutro, na plaži u Santa Monici. Tijekom tog vremena saznali su za sva mjesta koja je često posjećivao, koja nisu bila brojna, njegov stan, par kafića, groblje i nekoliko omiljenih plaža, kamo je odlazio da bi ga more naučilo ravnodušnosti. Pošto je onesposobio Wallacea Blicka, upao u njihov kombi, a onda pobjegao s groblja, i oni su ga izgubili. Pronašao je transponder na svom automobilu i bacio ga u vrtlarski kamion koji je kraj njega prolazio, i oni su ga izgubili. Gotovo su ga ponovno uhvatili kad je bio u Postu, ali im je on za jednu minutu umakao. Stoga su označili kolčićima njegov stan, kafiće, plaže, čekajući da se negdje pojavi. Skupina koja se zabavljala slušajući priče o duhovima bili su obični građani, ali pripovjedač, koji se ubacio u njihovu skupinu, nije ni najmanje bio običan. Upecali su Joea još jednom prošle noći na plaži. Znao je točan žargon prismotre, ponovno su ga imali na plaži. Slijedili ga do trgovine mješovite robe iz koje je telefonirao Mariju Oliveriju u Denver i Barbari u Colorado Springs. Slijedili su ga do motela. Mogli su ga tamo ubiti. Tiho. Dok je spavao ili probudivši ga s pištoljem uperenim u čelo. Mogli su urediti da to izgleda kao predoziranost drogom ili kao samoubojstvo. U jednom kritičnom trenutku željeli su ga ustrijeliti tamo na groblju, ali sad se više nisu žurili da ga vide mrtvoga. Zato što će ih on možda, samo možda, ponovno dovesti do Rose Marie Tucker. Očito je da nisu bili svjesni da je on u satima za vrijeme kojih su izgubili kontakt s njim bio, medu ostalim mjestima, u kući Delmannovih. Da su znali da je vidio što se dogodilo Delamannovima i Lisi, iako on to nije mogao shvatiti oni bi ga vjerojatno uklonili. Ništa ne riskiraj. Ukloni ga "s krajnjom predrasudom", kako se taj soj izražava. Tijekom noći, postavili su neko drugo sredstvo za praćenje na njegov auto. Sat vremena prije zore, pratili su ga do aerodroma, uvijek s udaljenosti na kojoj nije bilo opasnosti da budu opaženi. A onda do Denvera, a možda i van njega. Isuse. Što je uplašilo jelena u onoj šumi? Joe se osjećao glupim i nemarnim, iako je znao da nije niti jedno od toga dvoga. Nije mogao očekivati da će biti podjednako dobar u ovoj igri kao oni, on je nikad prije nije igrao, a oni je igraju svakodnevno. Premda postaje sve bolji. Da, postaje sve bolji. Tamo naprijed, u prolazu, pripovjedač je stigao do izlaznih vratiju i iščeznuo u pupčaniku za iskrcavanje. Joe se bojao izgubiti svog pratioca, ali je bilo prijeko potrebno da oni nastave

vjerovati da ih on nije svjestan. Barbara Christmann bila je u strašnoj opasnosti. Prva stvar koju mora uraditi je naći telefon i upozoriti je. Glumeći strpljivost i dosadu, vukao se naprijed s ostalim putnicima. U pupčniku, koji je bio daleko širi nego prolaz u avionu, napokon je skliznuo pokraj njih, a da nije djelovao uzbuđeno ili užurbano. Nije shvatio da je zadržavao dah sve dok nije odahnuo od olakšanja kad je ispred sebe ugledao svoj plijen. Na ogromnom terminalu vladala je gužva. Blizu vratiju, redovi stolaca bili su puni putnika koji su čekali da uhvate kasnopopodnevni let u posljednjim satima vikenda koji su iščezavali poput strijele. Pristigli putnici čavrljali su, smijali se, raspravljali, šutke mozgali, vukli se, koračali dugim koracima, vrludali, mlohavo hodali, kaskali, navirali su iza drugih vratiju i iz dvorane sa šalterima. Tu su bili samci, parovi, cijele obitelji, crnci , bijelci, Latinosi i četiri golema Samoanca, svi sa crnim šeširima, lijepe crnooke žene, vitke i graciozne u svojim sanjima boje tirkiza, rubina ili safira, oni sa čadorima i oni u trapericama, muškarci u poslovnim odijelima, muškarci u kratkim hlačama i svijetlim polo majicama, četiri mlada Židova hasida koji se svađaju (ali radosno)oko najmističnijeg od svih dokumenata (karte autocesta u Los Angelesu), uniformiranih vojnika, djece koja hihoću i djece koja vrište, dvoje spokojnih osamdesetogodišnjaka u invalidskim kolicima, par visokih arapskih prinčeva u akalima, kafijehima i lepršavim dželabama, kojima je prethodila žestoka tjelesna garda iza koje je išla svita, turisti crveni poput rakova koji su nosili svojim kućama oštre mirise ljekovitih losiona za opekline od sunca, blijedi turisti koji su tek stigli s vlažnim mirisom njihovih oblačnih zemalja koji se upio u njih i nalik na bijeli čamac koji mirno stoji na tajfunu, čovjek u panama šeširu, koji carski plovi tim poligenskim morem. Što se Joea tiče, svi su oni mogli biti maskirani pratioci, svi do jednog mogli su biti Teknologikovi agenti ili agenti neke nepoznate institucije, svi su ga pomno promatrali, snimali njegove fotografije trik-kamerama skrivenim u njihove ručne torbice, aktovke ruksake, svi su skriveni mikrofonima vijećali hoće li ga pustiti dalje ili će ga na licu mjesta upucati. Nikad se nije osjećao tako usamljen usred gomile. Užasavajući se onoga što bi se Barbari moglo dogoditi, što joj se možda čak i događa, pokušavao je držati pripovjedača na oku dok je istodobno tragao za telefonom.

DIO ČETVRTI SLABA VATRA

13. Javna telefonska govornica, jedna u nizu od četiri, nije se nalazila u kabini, ali je plastična zvučna zaštita pružala kakvu, takvu sigurnost da će razgovor ostati osoban. Dok je birao Barbarin broj u Colorado Spnngsu, Joe je stiskao zube, kao da je htio pregristi svu tu buku prenatrpanog terminala i prožvakati je u tišinu u kojoj bi se mogao usredotočiti. Morao je dobro razmisliti što će joj reći, ah nije imao ni vremena ni mira za sastavljanje idealnoga govora, a bojao se da će napraviti pogrešku koja bi je mogla gurnuti u još dublje probleme. Čak ako njezin telefon nije bio prisluškivan prethodne večeri, sad je, pošto ju je on posjetio, sigurno bio pod paskom. Njegov je zadatak bio upozoriti je na opasnost i istodobno uvjeriti prisluškivače da ona nikad nije prekršila zavjet na šutnju koji bi trebao osigurati nju i Denyja. Kad je telefon počeo zvoniti u Coloradu, Joe je bacio pogled prema pripovjedaču priča, koji se smjestio nešto dalje, na drugoj strani čekaonice sa šalterima. Stajao je pred ulazom u jednu prodavaonicu novina i poklon-galeriju, nervozno namještajući svoj panama šešir ćaskajući s nekim Hispanjolcem u smeđim hlačama, zelenoj madras košulji i s kapom Dodgersa. Kroz zavjesu putnika koji su prolazili, Joe se pretvarao da ne promatra tu dvojicu muškaraca, dok su se oni isto tako, iako manje uvjerljivo, pretvarali da ne promatraju njega. Bili su manje oprezni no što su trebali biti, zato što su bili previše samosvjesni. Iako bi mu vjerojatno priznali da je vrijedan i pametan, u osnovi su za njega mislili da je obična civilna budala koja je preko glave upala u brzicu. Naravno, on je bio upravo ono što su oni o njemu mislili, čak nešto više no što su oni vjerovali. Čovjek kojega vodi očinski nagon i ljubav, te stoga opasan. Čovjek sa strastvenim osjećajem za pravdu, koja je bila tuđa njihovu svijetu, u kojem vlada situacijska etika, svijetu u kojem je jedini moral pragmatičan moral. Barbara je odgovorila na poziv nakon petog zvona, upravo kada je Joe već počeo očajavati. - Ja sam, Joe Carpenter - rekao je on. - Upravo sam... Prije nego je Barbara rekla nešto što bi im moglo odati koliko mu je bila otkrila, Joe je rekao: - Slušaj, htio sam ti ponovno zahvaliti što si me odvela na mjesto nesreće. Nije bilo lako, ah to sam morao učiniti, morao sam vidjeti, kako bih se već jednom smirio. Žao mi je ako sam te gnjavio zapitkivanjem što se doista dogodilo s tim zrakoplovom. Bio sam pomalo sluđen, pretpostavljam. Nedavno mi se dogodilo nekoliko čudnih stvari, pa mi je jednostavno mašta podivljala. Bila si u pravu kad si mi rekla da su stvari najčešće onakve kakvima se čine da jesu. Ali, teško je

prihvatiti da si izgubio obitelj zbog nečega tako glupog kao što je nesretan slučaj, mehanički kvar, ljudska pogreška ili nešto slično. Jednostavno osjećaš da to mora biti nešto veće od nekakvog nesretnog slučaja zato što... pa, zato što su ti te osobe bile toliko važne. Razumiješ? Zamišljaš da tu moraju biti nekakvi zločinci, da to ne može jednostavno biti sudbina, zato što Bog ne bi dopustio da se takvo što dogodi. Međutim, navela si me na razmišljanje kad si rekla da jedino u filmovima uvijek ima zločinaca. Ako ikako prebrodim sve ovo, prihvatit ću da se te stvari jednostavno događaju, da za njih nema krivca. Život je jedan rizik, zar ne? Bog uistinu dopušta da nevini ljudi umiru, da djeca umiru. Jednostavno je tako. Joe je bio napet, čekajući da čuje što će ona reći, je li razumjela ovu hitnu poruku koju joj je on nastojao tako neizravno prenijeti. Nakon kratkotrajnog kolebanja, Barbara reče: - Nadam se da ćeš pronaći svoj mir, Joe. Doista se nadam. Potrebno je dosta hrabrosti da se suočiš s činjenicom da zapravo i nema nikoga koga bi se moglo okriviti. Sve dok si zapetljan u ideji da postoji netko tko je za nešto kriv, netko tko se mora privesti k pravdi... tad si samo pun želje za osvetom i nikako nećeš moći ozdraviti. Shvatila je. Joe je zatvorio oči i pokušao ponovno sabrati svoje razmršene živce u čvrsto klupko. Rekao je: - Mi naprosto... mi naprosto živimo u tako čudnim vremenima. Strahovito je lako povjerovati u krupne urote. - Lakše nego suočiti se s teškim istinama. Ti zapravo ne napadaš pilote ni posadu za održavanje. Ni kontrolore leta, niti ljude koji su konstruirali zrakoplov. Ti napadaš samoga Boga. - Kojega ne mogu pobijediti - rekao je on, otvorivši oči. Ispred stalka s novinama, pripovjedač priča i navijač Dodgersa završavali su svoj razgovor. Pripovjedač je odlazio. - Nije na nama da shvatimo zašto je tako - rekla je Barbara. - Jednostavno moramo vjerovati da nekakav razlog postoji. Budeš li to mogao prihvatiti, tad ćeš doista naći svoj mir. Ti si vrlo drag čovjek, Joe. Ne zaslužuješ takvo mučenje. Molit ću se za tebe. - Hvala, Barbara. Hvala ti za sve. - Sretno, Joe. Gotovo je i on njoj poželio sreću, međutim te tvije riječi mogle bi biti upozorenje onome tko ih je slušao. Umjesto toga rekao je: - Zbogom. Još uvijek napet kao kolibri, spustio je slušalicu. Samim tim što je otišao u Colorado i pokucao na Barbarina vrata, doveo je nju, njezinog sina i cijelu njegovu obitelj u strašnu opasnost, premda nikako nije mogao znati da će to biti posljedica njegova posjeta. Sad bi joj se moglo dogoditi svašta, a možda i ne bi, te Joe osjeti kako mu se oko srca obavija i stišće ga hladna spirala krivnje.

S druge strane, zahvaljujući tome što je otišao u Colorado, saznao je da je Nina nekim čudom živa. Bio je spreman na sebe preuzeti moralnu odgovornost za stotinu smrti samo radi puke nade da će je ponovno vidjeti. Bio je svjestan koliko je monstruozno smatrati život svoje kćeri vrjednijim od stotinu, dvije stotine, tisuću drugih života. Nije mario za to. Bio je spreman čak i ubiti da bi je spasio, samo ako bi se našao u takvoj ekstremnoj situaciji. Ubiti svakoga tko bi mu se našao na putu. Ma koji broj ljudi. Nije li čovjekova dilema da sanja o sebi kao dijelu šire ljudske zajednice, no, kad je suočen s vječitom smrću, uvijek mora djelovati u skladu s osobnim i obiteljskim motivima? A Joe je, napokon, bio i previše čovjek. Napustio je javnu govornicu i kroz prostoriju sa šalterima pošao prema izlazu. Kad je došao do dna pokretnog stubišta, uspio je pogledati iza sebe. Navijač Dodgersa slijedio ga je na diskretnoj udaljenosti, dobro maskiran običnošću svoje odjeće i pojave. Tako se vješto upleo u gužvu, da nije bio primjetan više no što bi to bio končić na šarenom kaputu. Sve do dna pokretnog stubišta i kad se našao na nižem katu terminala, Joe se više nije osvrtao. Ili je navijač Dodgersa još uvijek tu, ili ga je predao nekom drugom agentu, kao što je to pripovjedač učinio. S obzirom na njihova zastrašujuća sredstva, oni bi u zračnoj luci trebali imati znatan broj operativaca. Ovdje im nikako nije mogao umaći. Imao je točno jedan sat do sastanka s Demi, za koju se nadao da će ga dovesti do Rose Tucker. Ne bude li uspio sastati se s njom na vrijeme, ni na koji način neće moći ponovno stupiti u kontakt s tom ženom. Činilo se da njegov ručni sat kuca glasno poput prastare ure. U Rorschachovim mrljama na zidovima ogromne, smeđesive betonske strukture za parkiranje, izmučeni likovi stapali su se u mutantne forme čudnih životinja i pejsaže iz noćnih mora. Poput Grendelove tutnjave, tim je špiljama, napravljenim čovjekovom rukom, odzvanjala buka automobila iz drugih prolaza i s drugih razina. Njegova Honda nalazila se tamo gdje ju je ostavio. Većina vozila u garaži bili su automobili, međutim tri kombija, ne bijela, te neki stari Volkswagenov minibus sa zavjesama na prozorima i jedan kamionet s opremom za kampiranje bili su parkirani dovoljno blizu njega da mogu poslužiti kao postaje paske. Ni na jedan od njih nije bacio i drugi pogled. Otvorio je prtljažnik i, upotrijebivši vlastito tijelo da bi blokirao vidik bilo kojem promatraču, na brzinu provjerio novac u ležištu rezervne gume. Ponio je dvije tisuće sa sobom u Colorado, ali je većinu svoga fonda ostavio u Hondi. Bojao se da će bankovna žuta omotnica s mjedenom kopčom nestati, ali ona se nalazila tamo gdje ju je ostavio. Gurnuo je omotnicu pod porub na gornjem dijelu svojih traperica. Razmišljao je bi li ponio i mali kofer, ali bude li ga premjestio na prednje sjedalo, ljudi koji ga promatraju neće biti prevareni malom dramom koju je on za njih bio isplanirao.

Pošto je sjeo za volan, izvadio je omotnicu ispod remena na svojim hlačama, otvorio je i rasporedio paketiće novčanica od po sto dolara u razne džepove svog samtastog sakoa. Praznu je omotnicu svinuo i stavio u pretinac. Kad je, vozeći unatrag, napustio mjesto za parkiranje, niti jedno od onih sumnjivih vozila nije odmah krenulo za njim. Nisu morali žuriti. Skriven negdje u Hondi, drugi transponder slao je ekipi za nadziranje signale, koji su stalni vizualni kontakt činili nepotrebnim. Spustio se tri razine do izlaza. Pred blagajničkim šalterom nalazila se kolona odlazećih vozila. Dok se centimetar po centimetar micao naprijed, pogledavao je u retrovizor. Upravo kad je stigao do blagajne, ugledao je kamionet s kamperskom školjkom kako se, šest automobila iza njega, uvlači u red. Odlazeći s aerodroma, vozio je nešto ispod dozvoljene brzine i nije se trudio pobijediti prometna svjetla koja su se pred njim mijenjala u žuto. Nije se želio previše udaljiti od svojih progonitelja. Odabirući radije vanjske ulice nego autocestu, uputio se prema zapadnom dijelu grada. Blok po blok, kroz otrcane trgovačke četvrti, pokušavao je pronaći mjesto gdje će moći ostvariti svoj plan. Ljetnji dan bio je topao i vedar, a sunčeva svjetlost širila se po vjetrobranskom staklu u jednakim paraboličnim duginim lukovima. Sapunjavi sprej za pranje stakla i brisači očistili su staklo samo donekle i nedovoljno. Škiljeći kroz blještavilo, Joe je gotovo propustio odati dužnu pažnju zastupništvu rabljenih automobila za kojim je tragao. Rasprodaja automobila Gema Fitticha. Nedjelja je bila dan za kupovinu automobila i mjesto je još bilo otvoreno, iako ne zadugo. Shvativši da je to upravo ono što je trebao, primaknuo se desnom rubu kolnika i zaustavio pola bloka dalje. Nalazio se ispred salona za prodaju i popravak vozila. Posao se obavljao u loše održavanoj zgradi od valovitog lima i sa zidovima obloženim štukom, koja je izgledala kao da je dohujala zajedno s nekim ćudljivim tornadom, upotrijebivši dijelove nekoliko drugih struktura koje su prethodno rastrgane na komadiće. Srećom, trgovina je bila zatvorena. Nije želio da neki mehaničar, dobar samarićanac, dođe da bi ga spasio. Ugasio je motor i izašao iz auta. Na ulici iza njega, kamionet s kamp prikolicom još nije bio na vidiku. Požurio je do prednjeg dijela automobila i otvorio haubu. Honda mu više nije bila ni od kakve koristi. Ovoga su puta zasigurno sakrili transponder tako dobro da bi mu bili potrebni sati da ga pronađe. Nije mogao voziti Hondu do Westwooda i dovesti ih do Rose, ali je nije mogao ni jednostavno napustiti, jer tada bi oni znali da zna za njih. Trebao je onesposobiti Hondu tako da to ne izgleda kao sabotaža, nego kao pravi mehanički kvar. Ljudi koji ga slijede, na kraju će otvoriti haubu, te kad vide da nema svjećica ili da je vozilo van pogona, znat će da su namagarčeni. Tad bi Barbara Christmann bila u većoj nevolji no ikad. Oni bi shvatili da je Joe u avionu prepoznao pripovjedača priča, da zna da su ga slijedili u Coloradu i

da je sve ono što je on rekao Barbari preko telefona bilo smišljeno kako bi je upozorio, a njih uvjerio da mu ona nije rekla ništa važnoga iako mu je, u stvari, rekla sve. Pažljivo je iskopčao dio za kontrolu paljenja, ali ga je ostavio labavo visjeti u svom ležištu. Jedan površan pregled neće otkriti da je taj dio namjerno iskopčan. Čak i kad bi tragajući otkrili problem, vjerojatno bi pretpostavili da se taj dio odvojio sam od sebe, a ne da je Joe prčkao po njemu. U najgorem slučaju, ostali bi samo s trunkom sumnje, što bi Barbari ipak pružilo nekakvu zaštitu. Kamionet s kamp prikolicom projurio je kraj njega. Nije gledao ravno u njega, ali ga je prepoznao krajičkom oka. Minutu ili dvije pretvarao se da ispituje razne dijelove u spremištu motora. Zagledao je ovo, vrtio ono. Češkao se po glavi. Ostavivši haubu podignutom, ponovno se vratio za volan i pokušao pokrenuti Hondu, ali, dakako, nije imao sreće. Izašao je iz auta i ponovno stao pred motor. Krajem oka vidio je kako je kamionet na kraju bloka skrenuo s ulice. Zaustavio se na malom parkiralištu ispred neke prazne industrijske zgrade, pred kojom je stajao veliki znak agencije za prodaju nekretnina: PRODAJE SE. Još jednu minutu zurio je u motor, psujući ga sočno i energično, za svaki slučaj, ako su u njega postavili usmjerene mikrofone. Konačno je s treskom zatvorio haubu i zabrinuto pogledao u sat. Za trenutak je nastavio neodlučno stajati. Ponovno je konzultirao sat. A onda rekao: - Sranje! Krenuo je natrag ulicom, u smjeru iz kojeg je bio došao. Kad je stigao do parkirališta za rabljene automobile, pravio se da oklijeva, a onda se uputio ravno u ured za prodaju. Gem Fittich je poslovao ispod brojnih isprekrižanih zaštitnih nizova žutih, bijelih i crvenih plastičnih zastavica, izblijedjelih od ljetnog sunca. One su lupkale na povjetarcu poput lepršavih krila vrzmajućeg jata jastrebova od preko tridesetak automobila koji su se mogli klasirati od dobre robe do željeznog otpada. Ured se nalazio u maloj preuređenoj žutoj zgradi sa crvenim ukrasima. Kroz veliki izlog, Joe je mogao vidjeti nekog čovjeka zavaljenog u stolac s naslonom na oprugu koji je, poput kakve dangube, držao stopala na stolu i zurio u mali televizijski ekran. Dok se penjao uz dvije stube i prolazio kroz otvorena vrata, čuo je sportskog komentatora kako daje slikovit opis igre bejzbola. Zgrada se sastojala od jedne jedine velike prostorije s toaletom u jednom kutu, koji je odmah bio vidljiv kroz poluotvorena vrata. Dva radna stola, četiri stolca i red metalnih ormarića za dokumentaciju bili su jeftini, ali je sve bilo čisto i uredno održavano. Joe je očekivao da će tu zateći prašinu, metež i ozračje nekakvog tihog očaja. Prodavač četrdesetih godina imao je radostan izgled, kosu boje pijeska i bio je odjeven u smeđe platnene hlače i žutu polo majcu. Brzo je maknuo noge sa stola,

ustao i pružio ruku. - Bok! Nisam čuo da ste se dovezli. Ja sam Gem Fittich. Rukujući se s njim, Joe reče: - Ja sam Joe Carpenter. Trebam auto. - Došli ste na pravo mjesto. Fittich je posegnuo za prenosivim televizijskim aparatom koji je stajao na njegovu stolu. - Ne, u redu je, nemojte ga gasiti - rekao je Joe. - Vi ste navijač i ovo vam se uopće ne bi svidjelo. Gotovo su im isprašili tur. U ovom trenutku susjedna radnja za popravak prijenosnika blokirala ih je od pratilačke ekipe. Međutim, ako se kamionet pojavio preko puta, što je Joe u velikoj mjeri očekivao, i ako su usmjereni mikrofoni bili upereni prema velikom izlogu, prijenos igre bejzbola trebalo bi pojačati kako bi se prisluškivači osujetili. Smjestivši se tako da je mogao razgovarati s Fittichom i preko njega promatrati parkiralište i ulicu, Joe reče: - Koji je najjeftiniji komplet kotača, od ovoga što imate, odmah spreman za kotrljanje? - Kad razmotrite moje cijene, shvatit ćete da možete dobiti dobru robu, a da se ne morate mnogo pogađati... - Evo posla - reče Joe, vadeći iz džepova pakete novčanica od po sto dolara. - Prema tome kako se ponaša u probnoj vožnji, smjesta ću kupiti najjeftiniji auto koji imate na parkiralištu, za gotovinu, nikakva garancija nije potrebna. Fittichu se svidio izgled gotovine. - Pa, Joe, imam ovaj Subaru, prešao je dugi put otkad je izašao iz tvornice, ali u njemu ima još života. Nema zračno hlađenje, ali ima radio i... - Koliko? - Pa, uložio sam dosta rada u njega, prilijepio sam mu cijenu od dvije tisuće i pedeset, ali dat ću vam ga za tisuću devetsto sedamdeset i pet. On je... Joe htjede ponuditi manje, ali svaka minuta bila mu je važna i, uzevši u obzir ono što je htio pitati Fitticha, shvatio je da nije u položaju da se može cjenkati. Prekinuo je prodavača da bi rekao: - Uzet ću ga. Nakon očajno sporog dana u ovoj trgovini željeznih konja, Gem Fittich se očito kolebao između ugode zbog izgleda prodaje i, neugodnog načina na koji su došli do dogovora. Namirisao je nekakav problem. - Ne želite ga isprobati? Stavivši dvije tisuće na Fittichov stol, Joe reče: - To je upravo ono što želim učiniti. Sam. S druge strane ulice pojavljivao se neki visoki čovjek, koji je pješice dolazio iz smjera gdje je bio parkiran kamionet. Stao je u sjenu zaklona na autobusnom stajalištu. Da je sjeo na klupu ispod zaklona, pogled na ured za prodaju bio bi mu blokiran robom parkiranom ispred nje.

- Sam? — upitao je začuđeni Fittich. - Tu na stolu ostavio sam vam sav novac koji ste tražili za robu - rekao je Joe. Iz lisnice je izvukao svoju vozačku dozvolu i pružio je Fittichu. - Vidim da imate fotokopirni aparat. Načinite kopiju moje dozvole. Momak na autobusnom stajalištu imao je na sebi široke hlače i košulju s kratkim rukavima i bio je praznih ruku. Dakle, nije bio opremljen snažnim sredstvima za daljinsko prisluškivanje, samo je budno motrio. Fittich je slijedio smjer Joeova pogleda, pa reče: - U kakvu se ja to nevolju uvaljujem? Joe pogleda trgovca ravno u oči: - Ni u kakvu. Vi ste čisti. Vi samo radite svoj posao. - Zašto vas zanima onaj tip na autobusnom stajalištu? - Ne zanima me. On je samo neki tip. Fittich se nije dao prevariti. - Ako je ono što se ovdje događa uistinu kupovina, a ne samo probna vožnja, onda moramo ispuniti nekakve državne formulare, prikupiti taksu za prodaju, obaviti zakonsku proceduru. - Ali, to je samo probna vožnja - rekao je Joe. Pogledao je u sat. Više se nije pravio da brine za vrijeme, bio je doista zabrinut. - U redu, gledajte, gospodine Fittich. Dosta je bilo sranja. Ja nemam vremena. Ovo će biti čak i bolje za vas nego prodaja, jer evo što će se dogoditi. Vi ćete uzeti taj novac i gurnuti ga duboko u ladicu stola. Nitko ne mora znati da ste ga dobili od mene. Ja ću odvesti Subaru tamo gdje moram poći, na jedno mjesto na zapadnoj strani. Uzeo bih vlastiti auto, ali u njega su mi stavili nekakav mehanizam da bi me mogli slijediti, a ja to želim. Ostavit ću Subaru na nekom sigurnom mjestu i do sutra ću vam se javiti da bih vam rekao gdje je. Vi ćete ga vratiti i sve što će se dogoditi bit će da ste svoj najjeftiniji automobil unajmili na jedan dan za dvije tisuće dolara bez takse. Najgore što se može dogoditi je da vas ja ne nazovem. Vi ćete i dalje imati novac i prijavit ćete krađu. Fittich je neprestano prevrtao u ruci vozačku dozvolu. - Hoće li me netko pitati zašto sam vam dopustio da sami obavite probnu vožnju, čak i uz kopiju vaše vozačke dozvole? - Momak mi je izgledao pošteno - rekao je Joe, učeći Fitticha riječima koje bi mogao upotrijebiti. - Na vozačkoj dozvoli bila je njegova slika, a ja nisam mogao poći s njim zato što sam očekivao poziv nekog ozbiljnog kupca koji je prije navraćao i koji je htio kupiti najbolji komad željeza koji sam imao na parkiralištu. Nisam htio riskirati i propustiti taj poziv. - Sve ste smislili - rekao je Fittich. Ponašanje mu se promijenilo. Onaj ugodni prodavač nasmijanog lica postao je čahura iz koje je izlazio neki drugi Gem Fittich, neka njegova verzija s mnogo više kutova i oštrijih rubova. Zakoračio je prema fotokopirnom aparatu i uključio ga. Pa ipak, Joe je osjećao da Fittich još nije sasvim donio odluku.

- Činjenica je, gospodine Fittich, da ako oni i dođu ovdje i postave vam nekoliko pitanja, ništa vam ne mogu učiniti, niti bi vam htjeli što učiniti. - Umiješani ste u trgovinu drogom? - upitao je Fittich odsječno. - Nisam. - Jer, ja mrzim ljude koji prodaju drogu. - I ja također. - Upropaštavaju našu djecu, upropaštavaju ono što je još preostalo od ove naše zemlje. - Apsolutno se slažem. - Ne kažem da je mnogo preostalo. Fittich je pogledao kroz prozor, u čovjeka na autobusnom stajalištu. - Murjaci? - Ne baš. - Jer, ja podržavam murjake. Njihov je posao težak u ovim danima. Nastoje sačuvati zakon, dok su neki dužnosnici, koje smo sami izabrali, najveći mogući kriminalci. Joe je zanijekao glavom. - Oni ne spadaju ni u jednu vrstu murjaka za koju ste čuli. Fittich je neko vrijeme razmišljao, a onda reče: - To je bio pošten odgovor. - Iskren sam prema vama koliko god to mogu biti. Ali, žuri mi se. Oni vjerojatno misle da sam ovdje da bih pozvao mehaničara ili vučnu službu, ili tako nešto. Ako ću dobiti taj Subaru, želim ga odmah, prije no što skuže što zapravo radim. Pošto je ponovno pogledao na autobusno stajalište s druge strane ulice, Fittich reče: - Vlada? - Po svemu sudeći, da. - Znate li zašto je problem droge sve veći? - upita Fittich. - Zato što je polovina današnjih političara plaćena da to spriječi, ali do vraga, gomila tih gadova su i sami ovisnici, tako da im nije stalo. Joe ne reče ništa, plašeći se da ne kaže nešto krivo. Nije znao zašto je Fittich ljut na vlasti. Lako bi mu se moglo dogoditi da kaže nešto krivo, te da najednom počne izgledati ne kao istomišljenik, već kao jedan od njegovih neprijatelja. Namrgodivši se, Gem Fittich počne fotokopirati Joeovu vozačku dozvolu. Potom ju je vratio vlasniku, a ovaj je stavi u svoju lisnicu. Vrativši se do stola, Fittich je zurio u novac. Izgledao je zabrinut zbog ove svoje suradnje, ne zato što se plašio da će upasti u nevolju, već ga je zapravo brinula moralna dimenzija cijele te stvari. Napokon je uzdahnuo, otvorio ladicu i gurnuo dvije tisuće u nju. Iz druge ladice izvadio je svežanj ključeva i pružio ga Joeu. Zahvalno uzimajući ključeve, Joe reče: - Gdje je?

Fittich mu kroz prozor pokaže rukom na auto. - U roku od pola sata vjerojatno ću morati nazvati policiju i prijaviti da je ukraden, samo da bih zaštitio sebe. - Shvaćam. Uz malo sreće, ja ću tada već biti ondje kamo sam krenuo. - K vragu, ne brinite, oni ga i tako neće niti tražiti. Mogli biste ga voziti tjedan dana, a da vas uopće ne pritisnu. - Ja ću vas zaista nazvati, gospodine Fittich, i točno ću vam reći gdje sam ga ostavio. - Nadam se da hoćete. Kad je Joe došao do otvorenih vratiju, Fittich ga upita: - Gospodine Carpenter, vjerujete li vi u kraj svih stvari? Joe zastade na pragu. - Molim? Gem Fittich, koji je izašao iz čahure razdraganog prodavača, nije bio samo tvrdih rubova i sve živčaniji, oči su mu postale čudne, drugačije nego su bile, pune ne gnjeva nego nekakve iritirajuće sjete. - U kraj našeg vremena, u kraj ove zbrke u svijetu koju smo napravili, sve će se to iznenada smotati i skloniti, poput starog tepiha kojeg su izjeli moljci. - Pretpostavljam da će jednoga dana morati doći kraj tome - rekao je Joe. - Ne jednoga dana. Uskoro. Ne čini li vam se da se odnos dobroga i zla sasvim poremetio, da mi više gotovo i ne znamo kakva je razlika među njima? - Da. - Budite li se ponekad usred noći s osjećajem da se bliži kraj? Poput nekakvog ogromnog vala, kilometar visokog, koji se uzdiže nad nas, mračniji od noći i zime, koji će se obrušiti na nas i sve nas odnijeti sa sobom? - Da - reče Joe blago i iskreno. - Da, često sam usred noći osjetio upravo to. Međutim, cunami koji se u mračnim noćima prijeteći izdizao ispred Joea bio je posve osobne naravi, gubitak njegove obitelji, koji se izdignuo tako visoko da je zaklonio sve zvijezde i zapriječio mu pogled u bilo kakvu budućnost. Često je čeznuo za tim da ga taj isti val proguta i zauvijek odnese sa sobom. Osjećao je da je Fittich utonuo u nekakvu duboku moralnu zabrinutost, te da je i on čeznuo za nekakvom izbavljeničkom apokalipsom. Joea je uznemirilo i iznenadilo otkriće da s ovim prodavačem dijeli sličnu melankoliju. To ga je otkriće uznemirilo zato što je taj osjećaj da se bliži kraj svega vrlo nefunkcionalan i antidruštven, bila je to bolest od koje se on, s velikom teškoćom, tek počinjao oporavljati i bojao se za društvo u kojem je takva sjeta široko rasprostranjena. - Neobična vremena - rekao je Fittich, kao što je Joe kratko vrijeme prije toga rekao Barbari, čudna vremena. - Tako me plaše. Sjeo je na svoj stolac, stavio noge na stol i počeo nanovo gledati utakmicu na televiziji. - Bolje je da sad pođeš.

Uz sijevanje u zatiljku, oštrom kao krep papir, Joe izađe van. Uputi se prema žutom Subaruu. S druge strane ulice, čovjek na autobusnom stajalištu nestrpljivo se osvrtao lijevo i desno, kao da je nezadovoljan pouzdanošću javnog prijevoza. Motor Subarua proradio je od prve, ali je pomalo lupao. Volan je blago podrhtavao. Presvlake su bile izlizane, a mirisni borić nije uspijevao maskirati kiselkasti vonj dima od cigareta koji se tijekom godina upio u plastiku i tepih. Ne gledajući u čovjeka ispod zaštite na autobusnom stajlištu, Joe se maknuo s parkirališta. Skrenuo je udesno i pojurio ulicom kraj svoje napuštene Honde. Kamionet s kamp prikolicom još je uvijek bio parkiran pred praznom industrijskom zgradom. Kad je Joe stigao na raskrižje, nedaleko od parkiranog kamioneta, vidio je da na njemu nema semafora. Usporio je, ne zaustavivši se sasvim, a onda najednom snažno pritisnuo gas. U retrovizoru je vidio kako se čovjek s autobusnog stajališta žurno uputio prema kamionetu, koji je već ostajao daleko iza Joea. Bez transpondera koji bi ih vodio, morat će održavati vizualni kontakt i riskirati da, prateći ga izbliza, izgube svoju krinku, za koju su mislili da je još uvijek imaju. Nakon šest kilometara, Joe im se izgubio na nekom većem raskrižju kad je projurio kroz žuto svjetlo koje se mijenjalo u crveno. Kamionet ga je pokušao slijediti, no u tome ga je spriječio nabujali poprečni promet. Čak i povrh cviljenja i lupanja Subaruova motora, mogao je čuti škripu njihovih kočnica kad su se zaustavili i za centimetar izbjegli sudar. Dvadeset minuta poslije, Joe je u ulici Hilgrade, nedaleko od kampusa UCLAe, napustio Subaru, sasvim blizu mjesta na kojem se trebao sresti s Demi. Brzo je grabio k Westwood bulevaru, nastojeći da ne potrči da ne bi privukao pažnju na sebe. Donedavno, gradić Westwood bio je otočić starinskoga šarma u daleko uzburkanijem moru gradova oko njega, prava meka za kupce i ljubitelje kazališta. Usred arhitekture koja je od svih trgovačkih četvrti u Los Angelesu bila najzanimljivija i duž ulica sa tri trake, bujali su moderni dućani za odjeću, galerije, restorani, obećavajuća kazališta u kojima su se održavale predstave najnovijih oporih drama i komedija, te popularne kinoteke. Bilo je to mjesto za provod, za promatranje ljudi i vlastito pokazivanje. A onda se, u vrijeme kad se gradska vladajuća elita našla u jednom od svojih periodičnih raspoloženja da na izvjesne forme sociopatskog ponašanja gleda kao na legitiman protest, razmnožile su se skitnice, bande su počele tumarati gradom, a počela je cvjetati i trgovina drogom. U uličnim tučnjavama nekoliko je puta došlo do pucnjave, pa je mnogim kupcima i ljubiteljima provoda ovo mjesto postalo prešaroliko, biti viđen ovdje značilo je biti označen kao žrtva. Westwood se grčevito trudi da se izvuče iz takvog ponora. Ulice su postale sigurnije no što su neko vrijeme bile. Međutim, mnogi su se dućani i galerije zatvorili, a novi posao nije se uselio u sve prazne prostorije. Proći će godine dok

se ozračje propasti i očaja nadvijeno nad gradom sasvim ne izgubi. Građena dostojanstvenim polaganim tempom koraljnih otoka, civilizacija bi se mogla uništiti zastrašujućom brzinom, čak i eksplozijom dobrih namjera, a sve što je izgubljeno može se povratiti samo uz ogromnu odlučnost. Luksuzna kavana bila je prepuna. Kroz njezina otvorena vrata dopirala je ugodna aroma nekoliko egzotičnih vrsta kave, muzika usamljenoga gitarista, koji je svirao neku melodiju novoga doba, bila je blaga i opuštajuća, premda prepuna razvučenih i ponovljenih akorda. Joe je namjeravao promotriti mjesto sastanka s druge strane ulice i dalje duž bloka, ali je stigao prekasno da bi to napravio. U šest sati i dvije minute stajao je ispred kavane na desnoj strani ulaza, kako mu je bilo rečeno, i čekao da netko stupi u kontakt s njim. Kroz buku uličnog prometa i svirke na gitari, začuo je tiho, nemelodično zveckanje i lupanje. Taj ga je zvuk smjesta uznemirio, iz razloga koje nije mogao objasniti, pa je nervozno pogledao oko sebe tražeći njegov izvor. Iznad vratiju nalazila su se obješena zvonca za vjetar, izrađena od najmanje dvadesetak žlica različitih veličina i od različitog materijala. Na blagom povjetarcu nježno su udarala jedno o drugo. Poput zločestog suigrača iz djetinjstva, sjećnje ga je proganjalo iz jednog skrovišta u drugo, sve do nekog dubokog mjesta u vrtu prošlosti, prošaranog svjetlošću i sjenama. A onda se iznenada sjetio stalka u kuhinji Delmannovih, pričvršćenog za strop, s bakrenim loncima i tavama. Vraćajući se iz spavaće sobe Charlesa Delmanna kako bi odgovorio na Lisin krik, Joe je sve vrijeme dok je hitao k salonu na donjem katu čuo prigušeno zveckanje kuhinjskog pribora. Ušavši u kuhinju, vidio je kako se lonci i tave poput klatna njišu na svojim kukama. Kad je napokon došao do Lise i vidio Georginein leš na podu, kuhinjski se pribor smirio i utihnuo. Ali, prije svega, što li je uopće pokrenulo sve te predmete? Lisa i Georgine nalazile su se na drugom kraju one dugačke prostorije, daleko od kloparajućih posuda. Poput treptavih zelenih brojki na digitalnom satu kraj postelje Charliea Delmanna, poput poigravanja plamenova u uljanim svjetiljkama na kuhinjskom stolu, ova bakrena muzika bila je zbog nečeg važna. Osjećao je kao da će snažan kucaj uvida svakog časa slomiti ljusku jajeta njegova neznanja. Zadržavajući dah, posežući u mislima za vezom koja mu je izmicala, a koja bi unijela smisao u sve ove stvari, Joe je shvatio da se uvid koji bi razbio ljusku povlači. Upinjao se da ga vrati. No on je, dovodeći ga do ludila, nestajao. Možda nijedna od ovih stvari uopće nije bitna, ni uljane svjetiljke, ni digitalni sat, ni kloparavo posude. U svijetu promatranom kroz leće paranoje.kroz par izobličavajućih naočala koje je s dobrim razlogom nosio u zadnja dva dana , svaki otpali list, svaki šaptaj vjetra i svaka sjena bivali su zaodjenuti nekakvim

zloslutnim značenjem koje, zapravo, nisu imali. On ovaj put nije bio samo puki neutralni promatrač, samo puki novinar, već je bio žrtva, središnja ličnost vlastite priče, te stoga možda nije ni mogao vjerovati svom novinarskom instinktu kad je u tim malim, neobičnim detaljima otkrivao začenja. Pločnikom je dolazio neki visoki crni mladić na koturaljkama, studentskih godina, koji je na sebi imao majicu UCLA-e. Joe, koji je razmišljao o znakovima koji možda i ne znače ništa, poklonio mu je sasvim malo pažnje, sve dok se mladić nije naglo zaustavio pred njim i pružio mu bežični telefon. - Trebat će ti ovo - rekao je glasom basa, koji bi bio pravo blago za neku doowop skupinu iz pedesetih godina. Prije no što je Joe uspio odgovoriti, mladić se s pomoću rada svojih nožnih mišića otkoturao dalje. Telefon u Joeovim rukama je zazvonio. On pogleda niz ulicu, tražeći položaj prismotre s kojeg je bio promatran, ali nije ga mogao vidjeti. Telefon je ponovno zazvonio, te on odgovori: - Da? - Kako se zoveš? - upitao ga je muški glas. - Joe Carpenter. - Koga čekaš? - Ne znam njezino ime. - Kako je zoveš? - Demi. - Kreni blok i pol prema jugu. Na uglu skreni udesno i nastavi hodati dok ne dođeš do jedne knjižare. Još je otvorena. Uđi i nađi biografski odjel. Čovjek koji je nazvao, prekinuo je vezu. Neće, dakle, biti nikakvog ugodnog ćaskanja i upoznavanja uz kavu. Prema radnom vremenu istaknutom na vratima, knjižara se nedjeljom zatvarala u šest sati. Bilo je četvrt poslije šest. Kroz veliki izlog Joe je vidio da su fluorescentne pregrade u prednjem dijelu dućana mračne, samo nekoliko njih u pozadini bile su osvijetljene, ali kad je probao otvoriti vrata, ona su bila otključana. Unutra je bio samo jedan službenik koji je čekao na blagajni. Bio je tamnoput, u svojim kasnim tridesetim godinama, mali i žilav poput džokeja, s brkovima i šiljastom bradicom. Iza debelih leća njegovih naočala uokvirenih rogom, oči su mu bile jednako krupne kao oči upornog ispitivača u inkvizicijskom snu. - Biografije? - upitao je Joe. Izašavši iza svojeg pulta, službenik je pokazao rukom na desni kut u stražnjem dijelu dućana, gdje je iznad redova sjenovitih polica sjala svjetlost. Dok je zalazio dublje u labirint knjiga, Joe je iza sebe čuo kako se ulazna vrata zaključavaju. U biografskom odjelu čekao je jedan drugi crni čovjek. Bio je krupan i doimao se kao da je sposoban da bude neodoljiva sila ili nepomična prepreka, što god bilo potrebno od te dvije stvari. Lice mu je bilo spokojno poput Budhina lica.

On reče: - Zauzmi položaj. Joe je smjesta znao da ima posla s policajcem ili bivšim policajcem. Poslušno je okrenuo lice prema zidu od knjiga, raširio noge, nagnuo se naprijed s objema rukama na policama i uperio pogled u hrbate knjiga pred sobom. Jedna od njih posebice mu je zaokupirala pažnju, masivna biografija pisca Henryja Jamesa. Henry James. Iz nekog razloga, čak i samo to ime učinilo mu se značajnim. Sve mu se činilo značajnim, ali zapravo ništa nije bilo takvo. A najmanje ime jednog davno preminulog pisca. Policajac je hitro i profesionalno obavio osobnu premetačinu, tražeći oružje ili primopredajnik. Kad nije našao ništa od toga, rekao je: - Pokaži mi nekakvu ispravu. Joe se okrenuo od polica i iz lisnice iskopao vozačku dozvolu. Policajac je usporedio fotografiju na dozvoli s Joeovim licem, pročitao njegove osobne karakteristike i usporedio ih sa stvarnošću, a onda mu vratio dozvolu. - Pođi do blagajnika. - Što? - Momak kojeg si vidio kad si ušao. Žilavi čovječuljak sa šiljastom bradicom čekao ga je na ulaznim vratima. Otključao ih je kad je Joe prišao. - Još uvijek imaš telefon? Joe mu ga pruži. - Ne, zadrži ga zasad - reče blagajnik. - Kraj ruba kolnika parkiran je crni Mustang. Odvezi se njime do bulevara Wilshire, pa onda skreni prema zapadu. Netko će uspostaviti vezu s tobom. Kad je blagajnik otvorio vrata, držeći ih da propusti Joea, ovaj pogleda u automobil i upita: - Čiji je? Iza leća debelih poput stakla boce, uvećane oči proučavale su ga kao da je bakterija s niže strane mikroskopa. - Je li uopće bitno čiji je? - Pretpostavljam da nije. Joe izađe van i ude u Mustang. Ključevi su stajali na mjestu za paljenje motora. Na bulevaru Wilshire skrenuo je prema zapadu. Automobil je bio gotovo isto onoliko star koliko i Subaru koji je dobio od Gema Fitticha. Međutim, motor mu je zvučao bolje, unutrašnjost mu je bila čistija, a umjesto dezinfekcijskog sredstva s mirisom borovine, koji je maskirao smrad ustajalog dima od cigareta, u zraku je lebdio blagi mentolni miris losiona poslije brijanja. Ubrzo nakon što je prošao kroz podzemni prolaz na autoputu San Diego, zazvonio je bežični telefon. - Da? Čovjek koji ga je bio poslao u knjižaru rekao je: - Poći ćeš sve do oceana u Santa Monici. Kad stigneš tamo, nazvat ću te i dati ti daljnja uputstva. - U redu.

- Usput se nigdje ne zaustavljaj. Razumiješ? - Da. - Znat ćemo ako to učiniš. Nalazili su se negdje u prometu oko njega, ispred ili otraga, ili oboje. Nije se trudio da ih potraži. Čovjek koji je nazvao, reče: - Ne pokušavaj upotrijebiti telefon da bi nekoga nazvao. I to ćemo znati. - Shvaćam. - Samo jedno pitanje. Auto koji voziš, zašto si htio znati čiji je? Joe reče: - Neki krajnje neugodni gadovi nalaze mi se za petama. Ako me nađu, ne želim uvući nedužne ljude u nevolju samo zato što vozim njihov auto. - Cijeli je svijet već u nevolji, čovječe. Nisi to primijetio? - upitao ga je čovjek koji je nazvao, a onda prekinuo vezu. U usporedbi s razbojnicima koji su radili za Teknologik, osim policajca, ili bivšeg policajca, iz knjižare, ovi ljudi koji su krili Rose Tucker i pružali joj sigurnost bili su amateri s ograničenim sredstvima. No, bili su to promišljeni i pametni amateri, s neospornim talentom za igru. Joe nije prešao niti pola puta do Santa Monice i ocean je još uvijek bio daleko ispred njega, kad mu se slika hrpta jedne knjige pojavila u svijesti, ime Henry James. Henry James. Pa što? A onda mu padne na um naslov jedne od najpoznatijih Jamesovih radova, Okret zavrtnja. Taj naslov nalazi se na svakoj kratkoj listi najpoznatijih romana o duhovima koji su ikad napisani. Duh. Neobjašnjivo naviranje plamenova u uljanim svjetiljkama, treperenje brojki na satu, klopotave tave i lonci, sve se to činilo kao da bi, nakon svega, moglo biti povezano. I dok se prisjećao tih slika, u retrospektivi je bilo lako prepoznati njihovu nadnaravnu kakvoću, premda je bio svjestan da njegova mašta ovdje možda preuveličava sjećanja. Također se sjetio kako se svijećnjak u foajeu zamračio, pa posvijetlio, pa se onda opet zamračio, dok je on žurio uz stubište reagirajući na pucanj koji je ubio Charliea Delmanna. U zastrašujućoj pometnji koja je uslijedila, on je taj detalj zaboravio. Prisjećao se bezbrojnih scena seansi iz starih filmova i televizijskih programa, u kojima je otvaranje vratiju između ovoga svijeta i carstva duhova bilo označeno treptanjem električne žarulje ili gašenjem svijeća, iako nije bilo nikakvog propuha. Duh. Bila je to apsurdna pomisao. I više nego apsurdna. Suluda. Nema takvih stvari kao što su duhovi. Pa ipak, prisjetio se još jednog uznemiravajućeg nemilog slučaja, do kojeg je došlo kad je bježao iz kuće Delmannovih. On juri kroz kuhinju, dok alarm za dim zavija iza njega, ulazi u hodnik i trči foajeom prema vratima. Njegova šaka hvata okruglu ručku na vratima. Straga

dolazi jeziva hladnoća koja mu peče vrat, buši ga kroz zatiljak. Potom on stupa na trijem, uopće se ne sjećajući da je otvorio vrata. Činilo se da je ovo bio značajan događaj sve dok ga je on sam smatrao značajnim, ali čim bi se skepticizam ponovno vratio, taj je trenutak izgledao krajnje nevažan. Da, ako je bilo što osjetio na zatiljku, to je trebala biti vrućina vatre, a ne oštra zima. I, da, ta zima bila je različita od svega što je prije osjetio, ne zima koja se širila, nego nešto poput oštrice komadića leda, fino zašiljenog komadića leda, poput željeznog stileta tek izvađenog iz zamrzivača, nekakva žica, igla. Igla zabodena u vrh njegove kralježnice. No, to je bila subjektivna predodžba nečega što je on osjetio, a ne odmjerena opservacija konkretnog fenomena jednog novinara. On se nalazio u stanju puke panike i osjetio je mnogo čudnih stvari, koje nisu bile ništa drugo do normalne fiziološke reakcije na krajnji stres. A što se tiče onih nekoliko bijelih mrlja u njegovu sjećanju, između vremena kad je bio stavio ruku na okruglu kvaku i kad se našao na pola trijema... to se također dalo lako objasniti panikom, stresom i zasljepljujućom snagom nagona za preživljavanjem. Ne, to nije bio nikakav duh. Počivaj u miru, Henry James. Dok je napredovao kroz Santa Monicu prema oceanu, Joeov kratki zagrljaj praznovjerja popustio je, izgubio svu svoju strast. Razum je opet bio tu. Pa ipak, nešto u vezi s idejom o duhu i dalje mu se činilo važnim. Imao je predosjećaj da će na kraju doći do racionalnog objašnjenja, proizašlog iz razmatranja nadnaravnog , da će doći do jedne dokazne teorije koja će biti logična poput pažljivo strukturirane proze Henryja Jamesa. Ledena igla. Zabada se u sivu materiju u središtu njegove kralježnice. Injekcija, brzi, hladni štrcaj... nečega. Da li je to nešto osjetio i kapetan Delroy Blane prije no što je iskopčao autopilota, udario svog prvog časnika u lice, a onda hladno pilotirao let 353 ravno u zemlju? Ne, to možda nije bio duh, već nešto isto toliko zastrašujuće i zloćudno koliko i bilo koji zli duh koji se vratio iz ponora prokletih... nešto slično duhu. Kad se Joe našao dva bloka od Pacifika, bežični telefon zazvonio je po treći put. Čovjek koji je nazvao, rekao je: - U redu, na priobalnoj autocesti skreni udesno i nastavi voziti dok ti se ponovno ne javimo. Na Joeovoj lijevoj strani, manje od dva sata sunčeve svjetlosti nadvijalo se nad oceanom poput umaka od limuna koji se kuhao u tavi, postupno se zgušnjavajući u tamniju žutu boju. Telefon je ponovno zazvonio u Malibuu. Dano mu je uputstvo da skrene na izlaznicu koja će ga odvesti u Santa Fe na moru, južnozapadnjački restoran na strmoj stjenovitoj obali iznad oceana. - Ostavi telefon na suvozačevu sjedalu, a auto predaj komorniku. On zna tko si. Rezervacija je na tvoje ime - rekao je čovjek koji je nazvao i posljednji put

spustio slušalicu. Veliki restoran izgledao je poput neke lože od nepečene opeke prenesene iz New Mexica, s tirkiznim prozorskim okvirima, tirkiznim vratima i stazama od crvenih glinenih pločica. Okolni uređeni prostor sastojao se od vrtova kaktusa posađenih u bijelom šljunku i dva velika drveta kiselice, s tamnozelenom krošnjom posutom bijelim cvjetovima. Hispanjolski komornik bio je daleko ljepši od bilo koje sadašnje ili prošle latinoameričke filmske zvijezde. Odglumio je zlovoljan pogled s tinjajućom vatrom, koji je zasigurno izvježbao pred zrcalom, kako bi ga eventualno upotrijebio i pred kamerama. Kao što je to obećao čovjek na telefonu, komornik je očekivao Joea i nije mu dao potvrdu za Mustang. Iznutra je Santa Fe na moru bio sagrađen od masivnih borovih greda s planine Rocky, žbuke boje vanilije i crvenih glinenih pločica. Stolci i stolovi, kao i ostali namještaj, koji na sreću nije forsirao jugozapadnjačku tematiku do ekstrema, bilo je djelo J. Roberta Scotta, ne baš jeftino, dekoraterova paleta ograničavala se na pastelne boje koje su se upotrebljavale za tumačenje klasičnih Navajo motiva. Čitavo blago potrošeno je u sve to i Joe je zapravo bio svjestan da je u usporedbi s dekorom bio jedno obično, otrcano čeljade. Nije se obrijao otkako je prije više od dvanaest sati otišao u Colorado. Zahvaljujući tome što si je većina najsuvremenijih muških filmskih zvijezda i režisera dopuštala vječiti adolescentski životni stil, plave traperice bile su prihvatljiva odjeća čak i u mnogim otmjenim ustanovama u Los Angelesu. Međutim, njegov novi samtasti sako bio je sav izgužvan i visio je poput vreće zato što je prije bio pokisao, a on sam imao je razbarušen izgled putnika, ili pijandure koja upravo dolazi s lumpanja. Mlada hostesa, lijepa poput neke čuvene glumice, koja je bez sumnje provodila vrijeme služeći hranu, čekajući na ulogu koja će joj donijeti Oscara, činilo se da u njegovoj pojavi nije nalazila ništa što bi izazvalo prezir. Povela ga je do stola za dvoje kraj prozora. Staklo je formiralo cjelokupni zapadni dio građevine. Lako obojene plastične rolete ublažavale su snagu zalazećeg sunca. Pogled na obalu koja se zavijala prema van, kako prema sjeveru tako i prema jugu, bio je spektakularan, a more je more. - Vaša suradnica kasni - rekla je hostesa, očito misleći na Demi. - Zamolila vas je da večerate bez nje, a ona će vam se poslije pridružiti. Joeu se nije svidio ovakav razvoj stvari. Uopće mu se nije svidio. Bio je nestrpljiv da stupi u vezu s Rose, nestrpljiv da čuje što mu to ona ima reći, nestrpljiv da pronađe Ninu. On se, međutim, držao pravila igre. - U redu, hvala. Da se Tom Cruise podvrgnuo kozmetičkoj operaciji kako bi poboljšao svoj izgled, bio bi lijep poput Joeova konobara. Ime mu je bilo Gene i činilo se da mu je u svako njegovo plavo oko, boje plinskog plamena, kirurški bilo usađeno

treperenje. Pošto je naručio coronu, Joe je otišao u muški toalet, te se prepao kad je ugledao svoj lik u ogledalu. Sa svojim čekinjama na bradi podsjećao je na jednog od Beagle Boysa, razbojnika iz starih stripova. Oprao je ruke i lice, počešljao kosu i poravnao sako. No, još je uvijek izgledao kao da ne treba sjediti kraj stola uz prozor, već u ogromnoj kanti za smeće. Opet za stolom, pijuckajući svoje ledeno hladno pivo, bacio je pogled na ostale goste. Nekoliko njih bili su čuveni. Neki junak iz akcijskih filmova bio je čak i više obrastao nego Joe, a kosa mu je bila neuredna i razbarušena kao u dječaka koji se upravo probudio iz drijemeža. Bio je odjeven u dronjave crne traperice i plisiranu košulju za frak. Bliže njemu nalazio se glumac koji je bio nominiran za Oscara i koji je bio poznat kao ovisnik o heroinu, odjeven u nekakvu ekscentričnu odjeću, izvađenu iz ormara u stanju kemijskog blaženstva, crne mokasine bez čarapa, hlače za golf sa zelenim kockama, smeđi karirani sportski sako i svijetloplava košulja od trapera. Unatoč cijelom tom njegovom ansamblu, najšarolikije stvari na njemu bile su njegove zakrvavljene oči i otečeni, plamenocrveni očni kapci. Joe se opustio i uživao u večeri. Pasirani kukuruz i juha od crnog graha bili su stavljeni u istu posudu na takav način da su formirali žuto crni simbol jina i janga. Losos na ražnju od drveta mesquite nalazio se na postelji od umaka od mangoa i crvenih paprika. Sve je bilo izvrsno. Dok je jeo, provodio je isto onoliko vremena promatrajući mušterije koliko i more. Čak i oni koji nisu bili slavni bili su šaroliki, često su iskazivali ogromnu radost i ushićenje, i općenito su bili angažirani u ovoj ili onoj vrsti predstave. Los Angeles je bio najkrasniji, najneuredniji, najelegantniji, najotrcaniji, najpametniji, najljepši, najružniji, pun iščekivanja, koji misli unatrag, altruističan, povučen u sebe, poslovno lukav, politički neobrazovan, sklon umjetnosti, ljubitelj kriminala, opsjednut smislom, koji izvlači novac, opušten, luđački grad na ovom planetu. I bilo koja njegova dva dijela, toliko međusobno različita kao Bel Air i Watts, ipak su u biti zastrašujuće slična, obiluju nekakvim luđačkim gladima, nadama i očajanjima. Dok je završavao večeru s pudingom od mangova kruha i sladoledom od halapenjoa, Joe se iznenadio kad je shvatio koliko uživa u promatranju drugih ljudi. On i Michelle proveli su mnoga popodneva šetajući mjestima poput Rodeo Drivea i City Walka, promatrajući "dvonožnu predstavu", ali tijekom prošle godine on se nije zanimao za druge ljude, bio je zaokupiran samo sobom i svojom boli. Spoznaja da je Nina živa i izgledi da će je on pronaći, polako su izvlačili Joea iz njegove zatvorenosti i vraćali ga životu. Jedna krupna žena u crveno-zlatnoj havajskoj haljini i s kilogramom nakita na sebi zamjenjivala je hostesu. Sad je ona vodila dva čovjeka do obližnjeg stola. Oba nova gosta bili su odjeveni u crne hlače, bijele svilene košulje i crne kožnate jakne, meke poput svile. Stariji od njih, od oko četrdeset godina, imao je ogromne

tužne oči i dovoljno senzualne usne da mu omoguće lako sklapanje ugovora za ulogu u Revlonovim reklamama za ruževe. Bio je dovoljno lijep da bi mogao biti konobar, osim što mu je nos bio crven i deformiran od dugogodišnjeg pijančevanja i što nikad nije sasvim zatvarao usta, što mu je pružalo prazan izgled. Njegov deset godina mlađi plavooki pratilac imao je ružičasto lice kao da je bio prokuhan i mučio ga je nervozni osmijeh koji nije mogao kontrolirati, kao da je bio kronično nezadovoljan sobom. Graciozno vitka brineta koja je večerala s filmskom zvijezdom ovisnikom o kokainu i heroinu smjesta je počela pokazivati zanimanje za momka s usnama kao Mick Jagger, unatoč njegovom rascvjetalom nosu. Zurila je u njega tako upadljivo i tako uporno da joj je on odgovorio istom brzinom kojom bi neka pastrva reagirala na debelog kukca koji se trza na površini potoka , iako je bilo teško reći tko je od njih dvoje bio pastrva, a tko slabašan zalogaj. Glumac ovisnik postao je svjestan očaranosti svoje pratiteljice, te je i on počeo zuriti u čovjeka sa sjetom u očima , iako je samo gledao, a ne i očijukao. Najednom ustane od stola, gotovo prevrnuvši stolac i zakrivuda kroz restoran, kao da je imao namjeru udariti svoga rivala ili povratiti po njemu. Umjesto toga, skrenuo je dalje od stola tih muškaraca i izgubio se u hodniku koji je vodio prema toaletima. U to vrijeme, čovjek sa sjetom u očima jeo je mlade račiće s palentom. Svakog sićušnog račića probadao je vrhom svoje vilice da bi ga onda zadivljeno proučavao prije no što će ga s opscenom slašću posisati sa zubaca. Dok je dokono uživao u svakom zalogaju, gledao je u smjeru brinete kao da joj hoće reći da, ako ikad bude imao priliku spavati s njom, može biti uvjerena da će završiti isto tako temeljito oljuštena i skrhana poput ovih račića. Brineta je bila uzbuđena ili je osjećala gađenje. Teško je reći što od tog dvoga. Kod nekih žitelja Los Angelesa, te dvije emocije bile su isto onoliko nerazdvojivo spetljane koliko i utroba sijamskih blizanaca koji se ne mogu operativno razdvojiti. Bilo kako bilo, ona je napustila stol glumca ovisnika i privukla stolac da bi sjela s muškarcima u kožnatim jaknama. Joe se pitao koliko će stvari postati zanimljive kad se propali glumac vrati, bez sumnje s bijelim svijetlim prahom na rubovima svojih nosnica, budući da je današnji heroin bio dovoljno čist da bi se mogao ušmrkavati. No, prije nego što se ta stvar razvila, konobar Gene treperavih očiju zaustavio se kraj njega kako bi mu rekao da ga večera neće ništa koštati i da ga Demi čeka u kuhinji. Iznenađen, ostavio je napojnicu i, slijedeći Geneove instrukcije, pošao prema hodniku u kojem su se nalazile toaletne i kuhinjske prostorije. Napokon se spustio kasni ljetnji sumrak. Na ravnom grilu obzorja pržilo se sunce kao neki rumeni žutanjak do svoje još tamnije boje. Kad je Joe prolazio kroz restoran, čiji su stolovi svi bili zauzeti, nešto u vezi one scene s tri osobe, brinete i dvojice muškaraca u kožnatim jaknama, zaškakljalo je njegovo sjećanje. Sve dok nije došao do polovice hodnika koji je vodio do

kuhinje, bio je posve zbunjen snažnim dojmom deja vu doživljaja. Prije no što je zakoračio u hodnik, Joe se još jednom osvrnuo. Vidio je zavodnika s podignutom vilicom kako svojim sjetnim očima halapljivo promatra probodenog račića, dok je brineta nešto mrmljala, a nervozni čovjek ružičastog lica samo promatrao. Joeova zbunjenost prešla je u uzbuđenje. Za trenutak nije mogao shvatiti zašto su mu usta postala suha i zašto me je srce počelo ubrzano lupati. Tad, u oku svoje svijesti, ugleda preobražaj vilice u oštricu, a račić najednom postane listić goude. Dva muškarca i jedna žena. Ne u restoranu, nego u hotelskoj sobi. Ne ova brineta, nego Barbara Christmann. Ako ne ova dvojica muškaraca, onda dvojica zapanjujuće slična njima. Naravno, Joe ih nikad nije vidio, samo je čuo Barbarin kratak, ali živi opis. Te oči psa goniča, nos koji je bio "sav crven od desetljeća pijanstva", mesnate usne. Mlađi od njih dvojice, ružičasta lica, s neprekidnim palacavim osmijehom. Joe je prije više od dvadeset i četiri sata izgubio sposobnost da ikad više povjeruje u slučajnost. Na neki nemoguć način, Teknologik je bio ovdje. On požuri hodnikom, prođe kroz jedna od okretnih vratiju i uđe u prostranu prostoriju koja se upotrebljavala kao dio za pripremanje salate. Dva muškaraca, uniformirana u bijelo, koji su vješto i hitro aranžirali tanjure sa zelenim povrćem, uopće ga nisu niti jednom pogledali. Nešto dalje, u glavnoj kuhinji, čekala ga je krupna crna žena u havajskoj haljini. Čak ni njezina blistava haljina, niti kaskade svjetlucavog nakita nisu mogli sakriti njezinu zabrinutost. Njezino krupno, materinsko lice jazz pjevačice bilo je lijepo i živahno, kao stvoreno za veselje, no u njoj nije bilo nimalo pjesme i smijeha. - Moje ime je Mahalia. Zaista žalim što nisam mogla večerati s tobom, naočiti Joe. Častila bih te. Njezin seksi-promukli glas označio ju je kao ženu koju je on nazvao Demi. - Ah, došlo je do izmjene plana. Pođi za mnom, medeni. S impresivnom uzvišenošću velikog broda koji napušta svoj dok, Mahalia pode kroz užurbanu i besprijekorno čistu kuhinju natrpanu šefovima, kuharima i pomoćnicima, pokraj štednjaka , pećnica, sita i roštilja, kroz paru i dim od mesa i mirisa pirjanog luka koji je vlažio oči. Žureci za njom, Joe reče: - Onda ti znaš za njih? - Naravno da znam. Bilo je danas u TV vijestima. Ljudi s vijesti pokazuju ti stvari za kovrčanje kose, onda ti pokušavaju prodati Fritose. Taj strašni posao mijenja sve. On joj stavi ruku na rame, zaustavivši je. - Na TV vijestima? - Neki su ljudi pobijeni pošto je ona razgovarala s njima. Čak i pokraj mnogobrojnog kuhinjskog osoblja, u toj bijeloj pometnji poslova svuda oko njih, mogli su si priuštiti osobnost razgovora, jer je ovaj bio maskiran

lupanjem tava i lonaca, zujanjem miksera, zveckanjem posuda - zum, bum, kling, klong, ping, pop, cep, sec, cvr! - U vijestima to nazivaju nekako drugačije - reče Mahalia - ali to je, sasvim sigurno, obično ubojstvo. - Nisam na to mislio - rekao je on. - Ja govorim o ljudima u restoranu. Ona se namrštila. - Kojim ljudima? - Njima dvojici. Crne hlače, crne kožnate jakne... - Ja sam ih odvela za stol. - Da, jesi. Upravo sam ih prepoznao, prije jedne minute. - Loši ljudi? - Najgori. Sva zbunjena, zanijekala je glavom. - Ali, šećeru, znamo da te nisu slijedili. - Mene nisu slijedili, ali možda tebe jesu. A možda su slijedili nekog drugog tko štiti Rose. - I sam vrag bi se namučio da naĐe Rose kad bi je morao pronaći preko nas. - Ali, na neki su način otkrili tko je godinu dana skriva, pa sad sužavaju krug. Negodujući, obavijena neprobojnim prslukom samopouzdanja, Mahalia reče: - Na našu Rosie nitko neće staviti ni mali prst. - Je li ona ovdje? - Čeka tebe. Hladna plima zapljusnula mu je srce. - Ti ne shvaćaš, ona dvojica u restoranu nisu došli sami. Sigurno ih je još vani. Možda čitava mala armija. - Da, možda, ali oni ne znaju s kim imaju posla, dušo. Munje odlučnosti sijevale su na njezinu licu. - Mi smo baptisti. Siguran da nije točno čuo što mu je ova žena rekla, Joe je žurio za njom dok je ona išla dalje kroz kuhinju. Na drugom kraju te ogromne prostorije prošli su kroz neka otvorena vrata i ušli u blistavo bijelu praonicu kuhinjskog posuđa, gdje se čistilo i sjeklo voće i povrće prije no što je bivalo poslano u glavnu kuhinju. Ovako kasno u jednom restoranskom danu, tu više nitko nije radio. Iza praonice nalazila se prostorija za primanje robe s betonskim podom, koja je mirisala na celer i papriku, vlažno drvo i vlažan karton. Police duž zida na desnoj strani bile su sve do stropa natrpane praznim sanducima za voće i povrće, raznim kutijama, sanducima s praznim pivskim bocama. Ravno naprijed, ispod crvenog znaka IZLAZ, nalazila su se zatvorena široka željezna vanjska vrata, iza kojih su se parkirali kamioni dobavljača kad su vršili isporuke. Na lijevoj strani nalazilo se dizalo. - Rose je tamo dolje.

Mahalia je pritisnula pozivni gumb i vrata dizala smjesta su se otvorila. - Što je ispod nas? - Pa, nekad je ovo bilo dizalo koje je vodilo do svečane dvorane i na dok, gdje si mogao imati veliku zabavu točno na plaži, ali mi je ne možemo upotrebljavati kao što su to činili vlasnici prije nas. Obalna komisija postavila je teška pravila pred nas. Sad je to samo skladište. Kad siđeš, reći ću svojim momcima da pomaknu police i prazne kutije na ovaj zid. Doista ćemo lijepo pokriti ovo dizalo. Nitko neće znati da je ovdje. Plašeći se da ne bude stjeran u kut, Joe reče: - Da, ali što ako dođu tražiti i ako uspiju otkriti dizalo? - Morat ću te prestati zvati naočiti Joe. Bit će bolje zabrinuti Joe. - Nakon nekog vremena oni će sigurno doći tražiti. Neće jednostavno čekati do zatvaranja i otići kući. Dakle, kad se nađem dolje, imam li neki drugi izlaz za van? - ustrajavao je Joe. - Nikad nisu pronašli prednje stubište, kojim mušterije silaze. Samo je zaklonjen otvor vratnicama sa šarkama, tako da ga ne možeš vidjeti. Ali, iziđeš li odavde, naći ćeš se točno naspram ureda za hostese, posve izložen svačijem pogledu. - Ne valja. - Dakle, pođe li nešto krivo, najbolje je da se daš u bijeg kroz donja vrata na dok. Odatle imaš plažu, cijelu obalu. - Oni bi mogli štititi i taj izlaz. - On se nalazi dolje, podno strme obale. S gornje razine ne mogu niti znati da je on tamo. Nastoj se opustiti, šećeru. Mi smo na strani pravednika, a to vrijedi nešto. - Ne puno. - Zabrinuti Joe! On ude u dizalo, ali zaustavi rukama klizeća vrata, da se ne bi zatvorila. - Na koji si način povezana s ovim mjestom, Mahalia? - Suvlasnica sam. - Hrana je sjajna. - Izgledam li ti kao da to ne znam? - upitala ga je dobroćudno. - Što je Rose tebi? - Uskoro ću te prozvati znatiželjni Joe. Prije dvadeset i dvije godine Rosie se udala za moga brata Louisa. Sreli su se na koledžu. Nisam se iznenadila kad je Louis ispao dovoljno pametan da se upiše na koledž, ali svakako sam se iznenadila kad je imao dovoljno mozga da se zaljubi u nekoga poput Rosie. A onda se, nakon svega, naravno pokazalo da je taj čovjek obična budala kad je pomahnitao pa se četiri godine poslije razveo od nje. Rosie nije mogla imati djece, a imati djecu bilo je važno za Louisa, iako je s manje zraka u svom mozgu i s imalo zdravog razuma mogao skužiti da je Rosie veće blago nego cijela kuća puna djece. - Ona ti nije snaha već osamnaest godina, a ti si spremna staviti glavu na panj

radi nje? - A zašto ne? Misliš li da se Rose pretvorila u vampira kad se Louis, ta budala, razveo od nje? Ostala je ista ona draga žena kakvu sam oduvijek znala. Volim je kao sestru. No, ona čeka, znatiželjni Joe. - Još nešto. Prije, kad si mi rekla da ovi ljudi ne znaju s kim imaju posla... nisi li rekla "Mi smo baptisti"? - To je upravo ono što sam bila rekla. Žilavi i baptisti, ne mogu se baš dobro spojiti u tvojoj glavi, je li tako? - Pa... - Moji mama i tata stali su uz Klan, dolje u Mississippiju, kad je taj Klan imao daleko manje zublju nego danas, a to su prije njih učinili i moja baka i djed, i nikad nisu dopustili strahu da ih porazi. Kad sam bila djevojčica, prošli smo kroz uragane Meksičkog Zaljeva i poplave u Delti, i epidemije encefalitisa, i razdoblja bijede, kad nismo znali otkud će nam doći hrana za sutra, ali smo izašli iz svega toga i unatoč svemu i dalje glasno pjevali u svakom nedjeljnom zboru. Možda su marinci Sjedinjenih Država donekle žilaviji od prosječnog južnjačkog crnog baptista, Joe, ali ne mnogo. - Rose je sretna žena kad ima prijateljicu poput tebe. - Ja sam sretnica - rekla je Mahalia. - Ona me je uzdigla više nego išta dotad. Pođi, Joe. I ostani dolje s njom dok ne zatvorimo ovo mjesto i smislimo način na koji ćemo vas izvući van. Doći ću po vas kad za to dođe vrijeme. - Mnogo prije toga budi spremna za nevolju - upozorio ju je on. - Pođi. Joe pusti vrata da se zatvore. Dizalo se počne spuštati.

14. Evo je napokon, same, na drugom kraju dugačke prostorije, dr. Rose Marie Tucker, u jednom od četiri sklopiva stolca za nekim izgrebanim radnim stolom, nagnuta naprijed, naslonjena na podlaktice, sklopljenih ruku, mirno čekajući, pogleda ozbiljnog i punog nježnosti, ta sićušna preživjela osoba, posjednica tajne koju je Joe očajnički htio znati, ali koje se najednom uplašio. U nekim instalacijama od recikliranih limenki na stropu nalazile su se pregorjele žarulje, dok su one još žive bile slučajno nakošene, tako da je pod koji je on polagano prelazio bio išaran svjetlošću i sjenama, kao da je riječ o nekom podvodnom carstvu. Njegova vlastita sjena išla bi ispred njega, a onda bi se povukla otraga, pa bi ga opet pretekla, zatreperila ovdje u jezercu tame i iščezla poput neke duše u zaborav, da bi mu nakon samo tri koraka ponovnozalebdjela pred očima. Osjećao se kao osuđenik zaronjen u dubinu tamnice iz koje se ne može pobjeći, u svom dugom hodu prema smrtnoj kazni, a ipak je istodobno vjerovao u mogućnost milosti i ponovnog rođenja. Dok je prilazio otkriću koje je uzdiglo Georgineu i Charliea Delamanna od očaja do euforije, dok se primicao bliže istini o Nini, svijest mu se sva uzburkala od sukobljavajućih struja, a njegovom unutarnjom tamom, strelovito poput jata malih šarana, projurila je nada. Uza zid na lijevoj strani nalazile su se kutije s restoranskim potrepštinama, poglavito papirnati ručnici za toalete, svijeće za stolove i opskrba pazikuće kupljena na veliko. Na zidu na desnoj strani, okrenutom prema plaži i oceanu iza nje, nalazila su se dvoja vrata i niz velikih prozora, no obala se nije mogla vidjeti jer je staklo bilo zaštićeno metalnim Roladen sigurnosnim roletama. Ova svečana dvorana doimala se kao kakav bunker. Izvukao je jedan stolac i sjeo za stol naspram Rose. Kao na groblju prethodnog dana, ta je žena zračila takvom izuzetnom karizmatičnom snagom, da je njezina sićušna građa bila izvor stalnog iznenađenja. Činila se tjelesno impozantnijom od Joea, pa ipak su njezini ručni članci izgledali nježni poput članaka dvanaestogodišnje djevojčice. Njezine magnetske oči zaustavljale su ga, dirale, a nekakva spoznaja koja se reflektirala u njima ponižavala ga je na način na koji ga ne bi uspio poniziti ni čovjek dvaput veći od njega, pa ipak, njezine crte izgledale su krhko, vrat joj je bio tako vitak, ramena tako nježna da je prije trebala izgledati ranjivom poput djeteta. Joe se nagnuo preko stola k njoj. Ona mu je stisnula ruku. U njemu se vodila bitka između straha i nade, oboje se borilo za njegov glas, i dok je to trajalo, on uopće nije mogao progovoriti i upitati za Ninu.

Ozbiljnija nego što je bila na groblju, Rose reče: - Sve ide tako loše. Oni ubijaju svakoga s kim porazgovaram. Zaustavit će se kad sve pobiju. Oslobođen obveze da odmah postavi sudbinsko pitanje o svojoj mlađoj kćeri, Joe je uspio progovoriti: - Bio sam tamo u onoj kući, u Hancock Parku, s Delmannovima... i Lisa. Oči joj se raširiše od strepnje. - Hoćete reći... onda kad se to dogodilo? - Da. Njezina malena šaka stisnula se na njegovoj ruci. - Vi ste to vidjeli? Kimnuo je glavom. - Poubijali su se. Takva strahota... takvo nasilje, ludilo! - Nije ludilo. Nije ni samoubojstvo. Ubojstvo! Ali kako ste, za ime Boga, vi ostali živi? - Pobjegao sam. - Još dok su ih ubijali? - Charlie i Georgine bili su već mrtvi. Lisa je još uvijek gorjela. - Dakle, nije bila mrtva kad ste otrčali? - Ne. Bila je još uvijek na nogama, gorjela je, ali nije vrištala, samo je tiho... tiho gorjela. - Onda ste se izvukli točno na vrijeme. Vaše vlastito čudo! - Kako, Rose? Kako im je to učinjeno? Spustivši pogled s njegovih očiju na svoje sklopljene ruke, ona nije dala nikakav odgovor na Joeovo pitanje. Više za sebe nego za njega, rekla je: - Mislila sam da je ovo način na koji treba započeti posao, donošenjem vijesti obiteljima koji su u onom avionu izgubili svoje drage. Ali zbog mene... sva ta krv. - Vi ste se zaista nalazili u letu 353? - upitao je on. Ona ga je ponovno pogledala u oči. - Ekonomska klasa, šesnaesti red, sjedalo B, jedno mjesto dalje od prozora. Istina se nalazila u njezinu glasu tako sigurno kao što se kiša i sunčeva svjetlost nalaze u vlati jedne travke. - Vi ste doista otišli s mjesta nesreće neozlijeđeni? - Netaknuta - rekla je tiho, naglašavajući čudo toga bijega. - I niste bili sami? - Tko vam je to rekao? - Nisu Delmannovi. Niti je tko od onih s kojima ste razgovarali. Svi su oni vjerovali u vas, čvrsto su čuvali sve tajne koje ste im otkrili. Kako sam to saznao, odvodi nas sasvim natrag do one noći. Sjećate li se Jeffa i Mercy Ealing? Blagi osmijeh zaigrao joj je na usnama i nestao kad je rekla: - Ranč blage promjene. - Bio sam tamo danas, rano poslijepodne.

- To su krasni ljudi. - Lijep i miran život. - A vi ste dobar novinar. - Samo kad mi je stalo do dužnosti. Oči su joj bile tamne poput gluhe noći, ali prava sjajna jezerca. Joe, međutim, nije mogao reći hoće li ga tajne koje su utopljene u njima povući za sobom, ili će ga dići na površinu. Ona reče: - Tako mi je žao svih ljudi iz onog aviona. Žao mi je što su nestali prije svoga vremena. Tako mi je žao njihovih obitelji... žao mi je vas. - Vi niste shvaćali da ih dovodite u opasnost, zar ne? - O, Bože, nisam. - Tad niste ni za što krivi? - Ali ja osjećam da jesam. - Recite mi, Rose, molim vas. Prešao sam veliki put da bih to čuo. Recite mi što ste to rekli drugim ljudima. - Ali, oni ubijaju svakoga kome to kažem. Ne samo Delmannove, nego i druge, toliko drugih ljudi. - Ne bojim opasnosti. - Ali ja se bojim. Zato što sad doista znam kakva je opasnost u koju vas stavljam, pa o tome moram razmisliti. - Nema opasnosti. Nema nikakve opasnosti. Ja sam i tako mrtav - rekao je on. - Osim ako mi vi kažete nešto što će mi ponovno dati život. - Vi ste dobar čovjek. U godinama koje stoje pred vama možete i te kako pridonijeti da se ovaj pokvareni svijet popravi. - Ne u ovakvom stanju. Njezine oči, ona jezerca, bile su sama bit tuge. Najednom su ga preplašile tako snažno da je poželio skrenuti pogled s njih, ali nije mogao. Njihov razgovor davao mu je vremena da se pripremi na pitanje zbog kojeg se isprva bio onako uplašio, no znao je da ga mora postaviti prije no što opet izgubi hrabrost. - Rose... Gdje je moja kćerka Nina? Rose Tucker je oklijevala. Napokon je, svojom slobodnom rukom, posegnula do unutarnjeg džepa na svojoj mornarskoplavoj jakni i izvukla iz njega nekakvu polaroidnu fotografiju. Joe je mogao vidjeti da je to slika nadgrobnog spomenika s brončanom pločom na kojoj su bila ispisana imena njegove žene i dviju kćeri, jedna od onih fotografija koje je snimila prethodnog dana. Uz stisak ohrabrenja, izvukla je svoju ruku iz njegove i stavila mu fotografiju u nju. Zureći u polaroid, on reče: - Ona nije ovdje. Nije ni u zemlji. Michelle i Chrissie jesu. Ali ne i Nina. Gotovo šapčući, ona reče: - Otvorite svoje srce, Joe. Orvorite svoje srce i svoju svijest i recite što

vidite? Najzad mu je donosila onaj transformirajući dar koji je donijela Nori Vadance, Delmannovima i ostalima. On je zurio u fotografiju. - Što vidite, Joe. - Nadgrobni kamen. - Otvorite svijest. Pun očekivanja koja nije mogao izraziti riječima, ali koja su ipak izazvala snažno lupanje njegovog srca, Joe je ispitivao sliku u svojoj ruci. Granit, bronca... naokolo trava. - Otvorite srce - šaptala je ona. - Tri njihova imena...datumi... - Nastavite gledati. - ...sunce... sjene... - Otvorite srce. Iako je Roseina iskrenost bila očigledna i nesumnjiva, njezina mala mantra , otvorite srce, otvorite srce , počinjala je izgledati smiješno, kao da ona nije znanstvenica, nego neki guru novoga doba. - Otvorite svijest - nježno je ustrajavala. Granit. Bronca. Naokolo trava. Ona reče: - Nemojte samo gledati. Nastojte vidjeti. Slatko mlijeko iščekivanja počinjalo se zgrušavati i Joe osjeti kako mu izraz lica postaje kiseo. Rose reče: - Osjećate li nešto neobično u ovoj fotografiji? Ne kad je gledate...nego kad je dodirujete prstima. Ne osjećate li je pod prstima na neki neobičan način? Htio joj je htio reći da ne osjeća ništa više od onoga što je fotografija bila, samo jedan prokleti polaroid, sjajan i hladan, no upravo tad počeo ju je doista osjećati na neki čudnovat način. Najprije je postao svjestan savršene teksture vlastite kože, do stupnja koji nikad prije nije doživio ni smatrao mogućim. Osjećao je svaki luk, svaki spoj i svaki pršljen prstiju dok su dodirivali fotografiju, a činilo se da svaki tanušni rub i podjednako sićušan žljeb na svakom jastučiću njegovih prstiju posjeduje vlastitu senzitivnu lepezu živčanih završetaka. Iz polaroida mu je dotjecalo više taktilnih podataka no što ih je on mogao obraditi ili shvatiti. Bio je potpuno impresioniran glatkoćom fotografije, ali i tisućama mikroskopskih udubljenja na filmskoj površini koji su bili nevidljivi oku bez asistencije, kao i osjećanjem boja, fiksira i drugih kemikalija od kojih je bila načinjena slika groba. A onda je, za njegov dodir, iako ne i za vid, slika na polaroidu počela dobivati dubinu, kao da to nije bila samo dvodimenzionalna fotografija, već neki prozor s pogledom na groblje, prozor kroz koji se mogao čak i nagnuti. Osjećao je pod prstima toplo ljetno sunce, osjećao je granit, broncu i bockanje trave. I što je još čudnije, osjećao je boju, kao da su mu se povezale niti u mozgu, izazivajući nekakav metež u njegovim osjetilima, te on reče:

- Modro. I u isti čas osjeti blještavi prodor svjetlosti i, kao iz daljine, začu sebe kako kaže: - Svjetlo. Osjećaji plavetnila i svjetla ubrzo postadoše stvarni vizualni doživljaj. Svečana dvorana počela se gubiti u svijetlomodroj izmaglici. Teško dišući, Joe ispusti fotografiju kao da mu je ona oživjela u ruci. Plavo svjetlo škljocnulo je i zatvorilo se u malu točku u središtu njegova vizualnog polja, poput slike na televizijskom ekranu kad se pritisne prekidač. Točka se sužavala sve dok se konačni zvjezdoliki pixel svjetla nije za trenutak zadržao, a onda implodirao i nestao. Rose Tucker nagnula se preko stola prema njemu. Joe se zagledao u njezine zapovjedničke oči i u njima opazio nešto različito od onoga što je prije vidio. Tuga i sažaljenje bili su tu. Oni su ostali. Samilost i inteligencija još su bile tu, u punoj mjeri kao i uvijek. Ali sad je vidio, ili je mislio da vidi, jedan dio nje koji je jahao na pomahnitalom konju opsesije i galopirao prema litici preko koje ju je morao slijediti. Kao da mu čita misli, ona reče: - Ono čega se vi plašite nema nikakve veze sa mnom. Ono čega se vi zapravo plašite jest otvaranje vlastite svijesti nečemu u što ste cijelog svog života odbijali povjerovati. - Taj vaš glas - rekao je on - taj šapat i ponovljene fraze otvorite srce, otvorite svijest poput hipnotizera. - Vi u to zapravo ne vjerujete - rekla je mirno kao i uvijek. - Nešto na polaroidu... - rekao je on i osjetio drhtaj očaja u svome glasu. - Što hoćete reći? - Neka kemijska tvar. - Nije. - Halucinogena droga. Koja se apsorbira kroz kožu. - Nije. - Nešto, što sam apsorbirao putem kože - inzistirao je on - dovelo me je u nekakvo izmijenjeno stanje svijesti. Brisao je ruke o svoj samtasti sako. - Ništa na fotografiji nije vam tako brzo mogli ući kroz kožu u krvotok. Ništa nije moglo izvršiti utjecaj na vašu svijest za samo nekoliko sekundi. - Ne znam je li to istina. - Ja znam. - Ja nisam farmakolog. - Tad se posavjetujte s nekim od njih - rekla je ona bez imalo neprijateljstva. - Sranje! Osjećao je gnjev prema njoj, kao što je za kratko vrijeme bio gnjevan na, Barbaru Christmann. Što je on više prštao, to je njezina staloženost bivala sve

dubljom. - Ono što ste doživjeli zove se sinestezija. - Što? Roe Tucker, kao znanstvenica, reče: - Sinestezija. Osjet proizveden u jednom modalitetu kad je podražaj primijenjen u nekom drugom modalitetu. - Puko blebetanje. - Uopće nije. Na primjer, odsvira se nekoliko taktova neke poznate pjesme, a vi, umjesto da čujete te tonove, vidite izvjesne boje ili osjetite miris neke asocirane arome. Unutar šire populacije, to je stanje rijetko, ali to je uglavnom ono što većina ljudi najprije osjeti s ovim fotografijama, a među mističanma je uobičajeno. - Mističarima? - gotovo je pljunuo na pod. - Ja nisam nikakav mističar, doktorice Tucker. Ja sam kriminalistički reporter, ili sam to bio. Meni su važne samo činjenice. - Sinestezija nije naprosto rezultat vjerskog ludila, ako to mislite, Joe. To je znanstveno dokumentirano iskustvo čak i među nevjernicima, a neki dobro informirani ljudi misle da je to tračak više razine svijesti. Njezine oči, dotad hladna jezerca, postale su toplima, a kad se on zagledao u njih, smjesta je skrenuo pogled, uplašen da će se njezina vatra proširiti i na njega. Nije bio siguran je li vidio zlo u njoj ili je samo želio vidjeti nešto takvo. Bio je posve zbunjen. - Da je na fotografiji bila neka droga koja prodire kroz kožu – reče ona ljubaznim glasom koji je, kao glas samoga vraga, tjerao u ludilo - tad bi se njezino djelovanje zadržalo i nakon što ste vi ispustili fotografiju. On ne reče ništa, vrteći se i dalje u svojem unutarnjem uzbuđenju. - Ali kad ste ostavili fotografiju, učinak je prestao. Zato što ono sa čime se vi ovdje suočavate nije tako utješno kao puka iluzija, Joe. - Gdje je Nina? — zahtijevao je on. Rose je pokazala na fotografiju, koja je ležala na stolu gdje ju je on ispustio. - Pogledajte. Vidite. - Ne. - Ne plašite se. Gnjev je navirao u njemu. Ključao. Bio je to onaj divljački gnjev koji ga je prije bio uplašio. I sad ga je plašio, ali ga nije mogao svladati. - Gdje je Nina, k vragu? - Otvorite svoje srce - rekla je ona tiho. - Ovo je sranje! - Otvorite svijest. - Koliko da je otvorim? Sve dok sasvim ne ispraznim glavu?Je li to ono što hoćete od mene? Ona mu dade vremena da se ponovno sabere. A onda će: - Ja ne želim ništa od vas, Joe. Pitali ste me gdje je Nina. Želite nešto znati o

svojoj obitelji. Dala sam vam ovu fotografiju da biste mogli vidjeti ono što vas zanima. Da, da biste mogli vidjeti. Njezina volja bila je jača od njegove, te je nakon nekog vremena ipak zatekao sebe kako uzima fotografiju. - Sjetite se onog osjećaja - hrabrila ga je ona. - Dopustite mu da vam se opet vrati. Međutim, onaj mu se osjećaj nije vratio, iako je dugo prevrtao fotografiju po rukama. Vršcima prstiju povlačio je krugove po glatkoj površini slike, ali nije mogao osjetiti granit, broncu, travu. Prizivao je modru boju i svjetlost, ali se one nisu pojavljivale. Bacivši fotografiju s gađenjem u stranu, rekao je: - Ne znam što ja to radim s ovim. Do bijesa strpljiva, ona se sućutno nasmiješila i pružila mu ruku. On je odbio prihvatiti je. Iako je bio frustriran onim što je smatrao njezinim sklonostima novoga doba, također je na neki način osjećao da je, time što nije uspio spustiti se po drugi put u ono sablasno modro svjetlo, iznevjerio Michelle, Chrissie, Ninu. Ali, ako je njegov doživljaj bio tek puka halucinacija, izazvana kemikalijama ili hipnozom, onda sve to nije imalo nikakvu važnost, njegovo ponovno predavanje nekakvom kratkotrajnom snu neće vratiti one koje su nepovratno izgubljene. Puščana zrna njegove zbrke odskakivala su mu u svijesti. Rose reče: - U redu je. Prožeta fotografija je obično dovoljna. Ali ne uvijek. - Prožeta? - U redu je, Joe. U redu je. Ponekad se pojavi netko... netko poput vas... i tada je jedina stvar koja uvjerava galvanski kontakt. - Ne znam o čemu vi to govorite. - O dodiru. - Kakvom dodiru? Umjesto da mu odgovori, Rose podigne polaroidni snimak i zagleda se u njega kao da je ona mogla vidjeti nešto što Joe uopće nije mogao opaziti. Ako je njegova uznemirenost dirala njezino srce i svijest, podnosila je to sasvim dobro, jer se činila mirnom poput seoske barice u sumraku bez ijednog daška vjetra. Njezina smirenost samo je raspaljivala Joea. - Gdje je Nina, k vragu? Gdje je moja malena djevojčica? Ona je mirno vratila fotografiju u džep svoje jakne. Rekla je: - Joe, hajte pretpostavite da sam ja jedna iz grupe znanstvenika angažiranih na jednoj revolucionarnoj seriji medicinskih eksperimenata, a onda pretpostavite da smo odjednom otkrili nešto što bi moglo dokazati da postoji nekakav oblik života nakon smrti. - Čini se da je mene mnogo teže uvjeriti u to nego vas. Njezina blagost bila je lntirajuća protuteža njegovoj oštrini. - To nije tako pretjerana ideja kako se vama čini. Posljednjih desetljeća,

otkrića u području molekularne bioligije i u nekim granama fizike ukazala su jasnije no ikad da je svijet stvoren. - Vi izmičete mom pitanju. Gdje držite Ninu? Zašto ste me ostavili misliti da je mrtva? Njezino lice zadržalo je gotovo jezivu mirnoću. Glas joj je još uvijek bio mekan, pun nekakvog zen-budističkog mira. - Ako nam je znanost pružila način da opazimo istinu o nekakvom životu poslije smrti, biste li doista voljeli vidjeti takav dokaz?Većina bi ljudi smjesta odgovorila da, ne razmišljajući kako će ih takva spoznaja zauvijek promijeniti, promijeniti ono što su oduvijek smatrali važnim, ono što namjeravaju učiniti sa svojim životima. I onda... što ako ovo otkriće ima i obeshrabrujuću stranu? Biste li voljeli vidjeti tu istinu čak i ako je isto toliko zastrašujuća koliko i poletna, isto toliko strašna koliko i radosna, isto toliko duboko I radikalno neobična koliko i prosvjetljujuća? - Ovo je za mene obično brbljanje, doktorice Tucker, previše ničega nalik na liječenje s pomoću kristala i kanaliziranje duhova te na malog sivog čovjeka koji kidnapira ljude i odvodi ih u letećim tanjurima. - Nemojte samo gledati. Vidite. Kroz crvene leće svoga defanzivnog gnjeva Joe je promatrao njezinu mirnoću kao oruđe za manipuliranje. Ustao je sa svoga stolca i podbočio ruke na bokove. - Što ste to donosili u L. A. u onom avionu, i zašto su Teknologik i njihovi prijatelji ubili tristo i trideset ljudi da bi vas zaustavili? - Ja vam to pokušavam reći. - Onda mi recite! Ona je zatvorila oči i sklopila svoje male smeđe ruke, kao da je čekala da bura u njemu prođe, ali njezina smirenost samo je još više jačala vjetrove njegova bijesa. - Horton Nellor. Jednom vaš šef, jednom moj. Kako on figurira u ovome? - pitao je Joe. Ona ne reče ništa. - Zašto su Delmannovi, i Lisa, i Nora Vadance, i kapetan Blane počinili samoubojstvo? I kako njihovo samoubojstvo može biti ubojstvo, kako vi to kažete? Tko su oni ljudi tamo gore? O čemu se, do vraga, ovdje radi? - on se sav tresao. - Gdje je Nina? Rose otvori oči i počne ga promatrati s iznenadnom zabrinutošću. Njezina mirnoća najzad je bila uznemirena. - Koji to ljudi tamo gore? - Dvojica razbojnika koji rade za Teknologik, ili nekakvu prokletu tajnu policijsku agenciju, ili za nekoga drugoga. Skrenula je pogled prema restoranu. - Jeste li sigurni? - Prepoznao sam ih, dok sam večerao. Podigavši se brzo na noge, Rose je uperila pogled u niski strop, kao da se

nalazi u podmornici koja bez kontrole tone u ponor, ljutito izračunavajući količinu razornog tlaka, čekajući na prve znakove kvara u trupu. - Ako su njih dvojica unutra, možete se kladiti da ih ima još vani - rekao je Joe. - Blagi Bože - prošaptala je ona. - Mahalia pokušava smisliti način na koji će nas nakon zatvaranja restorana spasiti od njih. - Ona ne shvaća. Mi moramo odmah izaći odavde. - Uredila je da se stave kutije u prostoriji za primanje, kako bi prikrila ulaz u dizalo... - Nije me briga za te ljude, niti za njihove pištolje - rekla je Rose, okrećući se oko ruba stola. - Ako siđu ovdje dolje za nama, ja se s time mogu suočiti, mogu to podnijeti. Nije me briga ako umrem na takav način, Joe. Ali, oni doista ne trebaju dolaziti po nas. Ako znaju da smo ovdje negdje u zgradi, mogu na nas djelovati daljinski. - Što? - Djelovati na nas daljinski - rekla je prestrašeno, uputivši se prema jednim vratima koja su služila kao izlaz na dok i plažu. Slijedeći je, sav razdražen, Joe reče: - Što to znači djelovati na nas daljinski? Vrata su bila osigurana parom zasuna koji se otvaraju palcem. Ona je oslobodila onaj gornji. Joe spusti šaku na donji zasun, sprečavajući je da i njega otvori. - Gdje je Nina? - Sklonite mi se s puta - zahtijevala je ona. - Gdje je Nina? - Joe, za ime Božje... Ovo je bio prvi put da je Rose izgledala ranjivo i Joe je htio iskoristiti taj trenutak da bi dobio ono što je najviše želio. - Gdje je Nina? - Poslije. Obećajem. - Sada. Odozgo se čulo glasno lupanje. Rose je uzdahnula, okrenula se od vratiju i ponovno uperila pogled u strop, kao da bi se ovaj mogao srušiti na njih. Joe je čuo nekakve glasove podignute u svađi, filtrirane kroz otvor za dizalo, Mahalijin i još dvojice, trojice muškaraca. Bio je siguran da je ono lupanje bilo zvuk praznih sanduka za pakiranje i polica koje su odvlačili i gurali dalje od vratiju za dizalo. Kad su muškarci u kožnatim jaknama otkrili dizalo i uvidjeli da postoji i niži kat u zgradi, možda su shvatili da su ostavili jedna otvorena vrata za bijeg i da nisu pokrili plažu. Ostali iz njihova društva vjerojatno su već tražili put niz liticu visoku trinaest metara, nadajući se da će ga presjeći.