Jedini prezivjeli-Dean Koontz

Unatoč svemu, licem u lice s Rose, bezobzirno odlučan da dobije odgovor pod svaku cijenu, žestoko uporan, Joe je i dalje postavljao svoje pitanje: - Gdje je Nina? - Mrtva je - rekla je ona, kao da je morala istrgnuti taj odgovor iz sebe. - Ma vraga je mrtva. - Molim vas, Joe... Bio je ljut na nju zato što mu laže, kao što su mu toliki drugi ljudi lagali cijele prošle godine. - Vraga je mrtva! To nikako ne može biti. To, k vragu, ne može biti!Ja sam razgovarao s Mercy Ealing. Nina je one noći bila živa, kao što je i sad negdje živa. - Ako znaju da se nalazimo u ovoj zgradi - ponovila je Rose glasom koji je drhtao od žurbe - mogu na nas djelovati daljinski. Kao na Delmannove. Kao na Lisu. Kao na kapetana Blanea! - Gdje je Nina? Motor dizala zaklopotao je u život i kabina počne zujati šahtom prema gore. - Gdje je Nina? Iznad njihovih glava, svjetla u svečanoj dvorani su potamnjela, vjerojatno zato što je dizalo izvlačilo snagu iz njihova strujnog kruga. Kad su se svjetla zamračila, Rose je kriknula od užasa, bacila se na Joea, pokušavajući ga oboriti sa nogu i mahnito zarila nokte u njegovu šaku kojom je poklopio zasun. Njezini su mu nokti dubili meso i on, uzviknuvši od boli, skine ruku sa zasuna. Ona je naglo povukla i otvorila vrata. U prostoriju je ušao zrak koji je mirisao na ocean, a Rose je iz nje izašla u mrak. Joe je pojurio za njom na pet metara široki i dvadeset pet metara dugački drveni dok koji je lebdio kraj restorana. Poput talambasa, vibrirao je od svakog njihova koraka. Crveno sunce dostojanstveno je krvarilo negdje iznad dalekog Japana. Nebo i more na zapadu bili su crni poput gavrana, glatki poput perja, senzualni i primamljivi poput smrti. Rose se već nalazila na vrhu stubišta. Slijedeći je, Joe je otkrio dva uzmaka koji su vodili tri, četiri metra dolje do plaže. Onako tamna i odjevena u tamnu odjeću, Rose je gotovo iščezla u crnoj geometriji stubišta pod njim. Međutim, kad je stigla do svijetlog pijeska, njezini su se obrisi ponovno pojavili. Na ovom mjestu plaža se prostirala na preko trideset metara, a svjetlucavi, veliki valovi valjali su se i stvarali prigušenu buku, koju su bacali oko sebe poput nekog sablasnog mora. Ovo nije bila plaža za kupanje ili jahanje na valovima i na njoj se nigdje nisu vidjeli krijesovi, čak ni Colemanovi lampioni. Tamo na istoku, nebo je bilo crno i išarano žutim točkicama, puno odsjaja grada, bilo je isto onoliko nametljivo koliko je bilo besmisleno. Blijedožuti pravokutnici svjetlosti koja je dopirala odozgo, s restoranskih prozora, činili su da jedan dio plaže izgleda poput pačvork pokrivača. Joe nije pokušavao zaustaviti Rose ni usporiti je. Umjesto toga, kad ju je

sustigao, trčao je kraj nje, smanjujući svoje korake kako je ne bi pretekao. Ona je bila njegova jedina veza s Ninom. Bio je zbunjen njezinim prividnim misticizmom, kad je najednom prešla iz stanja blaženog mira u stanje praznovjernog užasa i ljutio se što mu je lagala za Ninu, pošto ga je, tamo na groblju, navela da povjeruje da će mu na kraju reći cijelu istinu. Pa ipak, njegova i njezina sudbina bile su neraskidivo povezane, samo ga je ona mogla dovesti do njegove mlađe kćeri. Dok su po mekom pijesku trčali prema sjeveru i kad su prolazili kraj jednog kuta restorana, netko je pojurio prema njima sprijeda i s desne strane, tamo s litice, neka sjena u noći, hitra i ogromna poput bezobzirne zvijeri koja nas proganja u noćnim morama, nekakav progonitelj koji juri za nama u hodnicima naših snova. - Pazi – Joe je upozorio Rose, ali ona je također vidjela napadača kako im dolazi u susret i već je počela uzmicati. Joe se pokušao umiješati kad je ona tamna forma pokušala presjeći Rosie put, no zaustavio ga je drugi čovjek, koji je došao iz smjera mora. Taj momak bio je krupan poput profesionalnog nogometnog braniča, te oni obojica tresnuše dolje tako snažno da je Joe pomislio da će ostati bez daha. To se nije dogodilo, ne sasvim, dah mu je bio hriptav, ali bio je tu, zato što je pijesak u koji su pali bio dubok i mekan i nalazio se daleko od linije o koju su se lomili snažni valovi. On se ritao nogama, mlatio, bezobzirno upotrebljavao koljena i laktove, da bi se napokon otkotrljao ispod svog napadača i pokušao stati na noge, a onda je čuo kako netko, malo dalje na plaži, viče na Rose: - Smrzni se, kučko! Nakon toga je čuo pucanj, oštar i ravan. Nije želio misliti o tom pucnju, o tom fijuku koji se zaorio plažom sve do gunđavog mora, nije želio misliti o Rose s metkom u glavi i svojoj Nini koja je ponovno izgubljena zauvijek, no nije mogao a da ne misli o tome, o toj mogućnosti koja mu je poput bolnog udarca bičem ostavila vječiti žig na površini mozga. Njegov ga je napadač psovao i pokušavao se podići s pijeska, a dok se Joe okretao da bi se pozabavio novom opasnošću, bio je prepun one iste podlosti i gnjeva zbog kojih je u mladosti, prije dvadeset godina, bio izbačen iz boksačke lige, kipio je od onog crkveno-vandalističkog gnjeva, postao je životinja, razbojnik bez srca, brz kao mačka i pun divljaštva, a reagirao je kao da je ovaj stranac bio osobno odgovoran za to što je sirotog Franka već invalidnog uništio reumatski artritis, kao da je ova bitanga s pomoću nekakve vudu magije izazvala da Frankovi zglobovi oteknu i deformiraju se, kao da je ovaj razbojnik bio jedini zločinac koji je, na neki način, stavio lijevak u uho kapetana Blanea i ulio mu u glavu nekakav eliksir ludila, tako ga je Joe udarao u međunožje, a kad se momak dvaput presavio prema naprijed, uhvatio je tu svinju za glavu i istodobno mu podigao koljeno, zarivši mu ga u lice i snažno pritisnuvši tako da je, napravivši tu figuru baleta nasilja, čuo krckanje čovjekova nosa koji se lomio i osjetio kako mu se u tom ugrizu vlastitog koljena lome zubi.

Momak se srušio na leđa, gušeći se i bljujući krv, boreći se za dah, plačući poput malog djeteta, sve to u isti mah, no Joeu ni to nije bilo dovoljno, zato što je postao divlji, gori od bilo koje životinje, divlji poput vremena, ciklon gnjeva, boli i frustracije, te je udarao tamo gdje je mislio da se nalaze rebra, što ga je boljelo gotovo isto onoliko koliko i slomljenog čovjeka koji je primao udarce, jer Joe je nosio samo nikesice, a ne cipele s tvrdim vrhovima, pa je pokušao stati na momka i zgnječiti mu dušnik, no umjesto toga nagazio mu je na grudi i htio je to učiniti još jednom, htio ga je ubiti, uopće ne shvaćajući da to čini, ali ga je tada, prišavši mu s leđa, zaustavio treći napadač. Joe tresnu licem na plažu, s težinom svog novog napadača na sebi, najmanje devedeset kilograma pritiskalo ga je uz tlo. Okrenuvši glavu u stranu, pljujući pijesak, pokušavao je zbaciti čovjeka sa sebe, no ovaj je put sav zrak bio istjeran iz njega, zajedno s tim zrakom, bila je izbačena i sva njegova snaga, te je ostao bespomoćno ležati. Osim toga, dok se očajnički borio za dah, osjetio je kako mu napadač zariva nešto hladno i tupo u lice i znao je što to mora biti, čak i prije no što je čuo prijetnju. - Želiš li da ti raznesem glavu, ja ću to učiniti - rekao je stranac, čiji je zvonki glas imao onaj nepravilni ubojiti ton. - Učinit ću to, šupljoglavče. Joe mu je vjerovao, te se prestao opirati. Borio se samo za dah. Mirna predaja nije bila dovoljno dobra za čovjeka koji se nalazio na njemu. - Odgovori mi, bitango. Hoćeš li da raznesem tu prokletu glavu?Hoćeš li? - Neću. - Hoćeš li? - Neću. - Pazit ćeš kako se ponašaš? - Hoću. - Ja sam već izgubio strpljenje. - U redu. - Kurvin sine! — reče stranac oporo. Joe više ništa nije rekao, samo je pljuvao pijesak i duboko disao, vraćajući sa zrakom snagu, trudio se da spriječi povratak onog kratkog ludila koje ga je bilo obuzelo. Gdje je Rose? Čovjek koji se nalazio povrh Joea takode je teško disao, izbacujući smrdljive oblake daha koji je mirisao po češnjaku, ne ostavljajući Joeu samo dovoljno vremena da se smiri, nego i da vrati vlastitu snagu. Mirisao je na toaletnu vodicu s aromom limete i dim od cigareta. Što se dogodilo s Rose? - Sad ćemo ustati - rekao je momak. - Prvo ja. Dok ustajem, držat ću ti ovaj komad uperen u glavu. Ti ostani ravan, ukopan u pijesak, ovako kako si sada, sve dok se ja ne pomaknem natrag i kažem ti u redu je, možeš ustati. Da bi podvukao

sve to, pritisnuo je cijev dublje u Joeovo lice, vrteći je naprijed, nazad, unutrašnjost Joeova obraza bolno se pritiskala uz njegove zube. - Razumješ li, Carpenter? - Da. - Mogao bih te ucmekati i otići dalje. - Miran sam. - Mene nitko ne može ni pipnuti. - Pogotovo ne ja. - Mislim, ja imam značku. - Svakako. - Želiš li je vidjeti? Prikačit ću ti je za ta tvoja prokleta usta. Joe više nije rekao ništa. Oni nisu povikali policija!, što ne mora značiti da su lažni policajci, već samo da se nisu željeli reklamirati. Nadali su se da će brzo i čisto obaviti svoj posao i nestati prije no što lokalne vlasti zatraže od njih objašnjenje za njihovu prisutnost, što bi ih u najmanju ruku upetljalo u interjuridističku dokumentaciju, a to bi moglo rezultirati neugodnim pitanjima o tome kakve su oni to zakone primjenjivali. Ako i nisu bili Teknologikovi djelatnici, iza sebe su imali izvjesnu mjeru federalne moći, međutim nisu uzviknuli FBI, ili DEA, ili ATF kad su najednom izronili iz mraka, tako da su vjerojatno bili operativci neke tajne agencije za koju se plaćalo od onih milijardi dolara koje vlada nije unosila u knjige tekućih računa, iz zloglasnog crnog budžeta. Napokon je stranac ustao s Joea, kleknuvši najprije na jedno koljeno, a onda ustavši i povukavši se par koraka unatrag. - Ustani! Dižući se s pijeska, Joe je s olakšanjem otkrio da su mu se oči brzo prilagođavale na tamu. Kad je prvi put, jedva prije dvije minute, izašao iz svečane dvorane i potrčao plažom prema sjeveru, tama se činila dubljom. Što ga je duže držao izvjesni stupanj noćnog sljepila, to je imao manje izgleda opaziti neku prednost i biti sposoban iskoristiti je. Premda je njegov razbludni panama šešir nestao i unatoč tmini, naoružani razbojnik bio je lako prepoznatljiv, bio je to pripovjedač priče. U svojim bijelim hlačama i bijeloj košulji, sa svojom dugom bijelom kosom, činilo se kao da je usisao svu slabašnu svijetlost ambijenta u sebe i kao da je sam počinjao svijetliti, poput nekakvog entiteta sa seansi. Joe je pogledao unatrag i gore, prema Santa Feu na moru. Vidio je siluete gostiju koji su večerali za svojim stolovima, no oni vjerojatno nisu mogli vidjeti svu ovu akciju na mračnoj plaži. Onesposobljeni agent izudaranog međunožja i zgnječenog lica još je uvijek puzao na obližnjem pijesku, više se nije gušio, samo je stenjao od boli i još je uvijek bljuvao krv. Pokušavao je zaustaviti naviranje suza kriješteći prostote umjesto jecaja.

Joe je povikao: - Rose! Naoružani u bijelo odjeven razbojnik reče: - Začepi. - Rose! - Začepi i okreni se. Hodajući tiho po pijesku, neki novi čovjek pojavio se iza pripovjedača priča i, umjesto da se pokaže kao drugi Teknologikov parazit, reče: - Imam .44 magnum Pustinjski orao na samo centimetar od tvoje lubanje. Pripovjedač se činio gotovo isto onoliko iznenađenim koliko i Joe, koji je od ovog preokreta događaja osjetio vrtoglavicu. Čovjek s Pustinjskim orlom reče: - Ti znaš kako je ovo oružje moćno? Ti znaš što će učiniti tvojoj glavi? Još uvijek blago ozaren, ali nemoćan poput sablasti, zapanjen pripovjedač reče: - Sranje. - Pretvoriti ti lubanju u prah, otkinuti ti tu tvoju debelu glavu s ramena, to je ono što će učiniti - reče pridošlica. - To je razbijač vrata. A sad baci svoj pištolj na pijesak ispred Joea. Pripovijedač je oklijevao. - Sad! Uspjevši da se ljutito preda, pripovjedač je bacio pištolj kao da ga prezire, te se oružje zari u pijesak ispred Joeovih stopala. Spasitelj s .44, reče: - Podigni ga, Joe. Kad se Joe dočepao oružja, vidio je kako nova pridošlica upotrebljava Pustinjskog orla kao toljagu. Pripovjedač se spustio na koljena, potom na ruke, ali nije zaspao sve dok nije zadobio i drugi udarac u glavu, nakon čega je licem zaorao pijesak i u njega, poput krumpira, posadio svoj nos. Stranac s .44, crnac sasvim odjeven u crno, prišao je kako bi tu bjelogrivu glavu nježno okrenuo u stranu i osigurao da se onesviješteni razbojnik ne uguši. Agent, čije je lice bilo razlupano koljenom, prestao je psovati. Sada, kad nije bilo svjedoka njegova soja koji bi ga mogli čuti, ponovno je kukavno zajecao. Crni čovjek reče: - Hajde, Joe. Impresioniraniji no što je ikad bio Mahalijom i njezinom neobičnom kolekcijom amatera, Joe reče: - Gdje je Rose? - Ovuda. Ona je u našim rukama. Dok su iza njih jecaji onesposobljenog agenta jezivo odjekivali plažom, Joe je žurio za crnim čovjekom prema sjeveru, u smjeru prema kojem su se on i Rose kretali kad su bili napadnuti. On se gotovo spotaknuo preko drugog onesviještenog čovjeka koji je ležao na pijesku. To je očito bio prvi od njih koji je pojurio za njima, onaj koji je opalio iz

pištolja. Rose se nalazila na plaži, ali u jednoj sjeni litice boje indiga. Joe ju je jedva mogao vidjeti u toj tami, no činilo se da se ona sva skupila, kao da se u toj blagoj ljetnjoj noći tresla od hladnoće. Bio je iznenađen valom olakšanja koji mu je zapljusnuo lice kad ju je ugledao, ne zato što je ona bila njegova jedina veza s Ninom, već zato što se doista obradovao kad je vidio da je živa i na sigurnom. Jer, unatoč tome što ga je isfrustrirala, naljutila i ozbiljno zbunila, ona je za njega još uvijek bila posebna, i jer se, isto tako, sjećao njezinih ljubaznih očiju kad ju je sreo na groblju, one nježnosti i sažaljivosti. Čak i u toj tami, onako mala kakva je bila, imala je impozantnu pojavu, auru misterija, ali i utjecaja i ogromne mudrosti, vjerojatno istu onu snagu kojom su i veliki generali i žene svetice izmamljivali žrtve od svojih sljedbenika. Čak i sada i ovdje, na obali noćnog mora, bilo je gotovo moguće povjerovati da je izašla iz one tmine na zapadu, da je udisala vodu isto onako lako kao što sada udiše zrak, da je došla na kopno s nekim čudesnim tajnama o drugom carstvu. S njom je bio neki visoki muškarac u tamnom odijelu. Gotovo sve na njemu imalo je formu izvanzemaljca, izuzev mase kovrčave plave kose koja je blago sjala, baš kao krivudavi žalovi posuti morskom travom natopljenom fosforom. Joe reče: - Rose, jeste li dobro? - Samo sam... pomalo izudarana - rekla je glasom napetim od boli. - Čuo sam pucanj - brinuo je on. Želio ju je dodirnuti, ali nije bio siguran da bi to trebao učiniti. Onda je zatekao sebe s rukama oko nje, kako je grli. Ona je zajecala od boli te je Joe počne puštati, no ona za trenutak zadrža jednu svoju ruku oko njega, zagrlivši ga da bi mu pokazala da mu je unatoč svojim povredama zahvalna za brigu. - Dobro sam, Joe. Bit ću u redu. U daljini, s vrha litice pokraj restorana, začula se graja. A s plaže na jugu začuo se odgovor onesposobljenog agenta, koji je slabašnim glasom zvao u pomoć. - Moramo otići odavde - rekao je plavokosi momak. - Oni dolaze. - Ljudi, tko ste vi? Iznenađen, Joe reče: - Nije li to Mahalijino osoblje? - Ne. Nikad ih prije nisam vidjela. - Ja sam Mark - reče čovjek s kovrčavom, plavom kosom - a on je Joshua. Crni čovjek, Joshua, reče nešto što je zvučalo poput: - Obojici nam dobro ide. Rose reče: - Neka sam prokleta. - Tko? Što? Vama ide što? - pitao je Joe. - U redu je, Joe - reče Rose. - Ja sam iznenađena, no vjerojatno to ne bih trebala biti.

Joshua reče: - Mi vjerujemo da se borimo na istoj strani, dr. Tucker. U svakom slučaju, imamo iste neprijatelje. Iz daljine, najprije tiho kao kucanje srca, a onda poput kopita kočijaševe bezglave kobile koja se sve više bliži, začu se vump-vumpvump helikopterskih prepelera.

15. Ne uzevši od svojih neprijatelja ništa osim vlastite slobode, bježali su poput lopova po litici koja se dizala, pa onda spuštala, pa ponovno dizala, kao da odražava Joeove razine adrenalina. Dok su se tako kretali, s Markom na čelu i Rose za njegovim petama, Joe je čuo kako Joshua s nekim užurbano razgovara. Osvrnuo se i vidio crnog čovjeka s bežičnim telefonom. Kad je čuo riječ automobil, shvatio je da je njihov bijeg bio planiran i koordiniran upravo dok se odvijao. Kad se već činilo da su umakli, klopotajuće odjekivanje helikoptera, koji je dolazio s juga, postalo je svijetla zbilja. Poput zraka svjetlosti iz dijamantnog oka božanstva nekog kamenog hrama koje se razljutilo zbog oskvrnuća, reflektor je najednom probušio noć i promotrio plažu. Njegov gorući pogled kretao se u lukovima od pješčanih stijena do zapjenušanih valova i natrag, neumoljivo se krećući prema njima. Pijesak podno strmih klisura bio je mekan, i oni su ostavljali bezoblične tragove svojih stopala u njemu. Njihovi zračni progonitelji, međutim, nisu ih mogli slijediti po tim tragovima. Ovaj se pijesak nikad nije grabljao, što se ponekad čini na dobro posjećenim plažama, pa su tragovi njihovih stopala bili pomiješani s tragovima mnogih drugih ljudi koji su bili tu prije njih. Da su se kretali bliže obali, na mjestu gdje su veći valovi stvrdnuli pijesak i učinili ga glatkim, njihova putanja bila bi jasno označena, kao da su postavili svjetlosne signale. Prošli su kraj nekoliko strmih, krivudavih stubišta koja su vodila gore, do velikih kuća na liticama. Neka su od tih stubišta bila zidana i pričvršćena željezom za lice litica, dok su druga bila drvena i zakovana u duboke piline i vertikalne betonske traverze. Joe se jednom osvrnuo i vidio kako helikopter lebdi kraj jednog od stubišta, dok njegov reflektor treperi po gornjim površinama stepenica i duž ograde. Ocijenio je da se ekipa lovaca već odvezla sjeverno od restorana, a onda otpješačila do plaže da bi metodološki djelovala prema jugu. Bude li ih Mark držao ovdje na plaži, na kraju će biti uhvaćeni u klopku između helikoptera koji se kretao prema sjeveru i tragača koji su se kretali prema jugu. Ista misao očito se javila i Marku, jer ih je on iznenada poveo k nekom neobičnom stubištu od mamutovca koje se uzdizalo duž jednog šimširnog okvira. Ta je struktura bila ostatak nekadašnjega raketnog postolja, izgrađenog u vrijeme kad se Cape Kennedy još zvao Cape Canaveral, svemirske letjelice nije bilo, a konstrukcija je opkoljavala jednu zanimljivu prazninu. Dok su se penjali, uopće se nisu udaljavali od helikoptera, već im se on stalno približavao. Dvije, četiri, šest, osam stuba strmog stubišta dovelo ih je do nekakve

platforme, na kojoj su bili sasvim otkriveni. Helikopter je, uostalom, lebdio ne više od trideset metara iznad plaže, što je značilo deset metara iznad njih, budući da su stajali na vrhu litice, a jedva četrdeset pet metara prema jugu. Susjedna kuća nije imala stubište koje je vodilo na obalu, što je platformu činilo još istaknutijom. Da su pilot ili kopilot pogledali na desnu stranu i na vrh litice, umjesto što su prolijevali svjetlost dolje po pijesku, otkriće im ne bi uzmaklo. Gornja platforma bila je okružena sigurnosnom ogradom od kovanog željeza, visokom dva metra, sa zašiljenim vrhovima zavinutim prema unutra, kako bi se spriječio pristup nepoželjnim posjetiteljima s plaže. Bila je podignuta prije mnogo vremena, u danima kad Priobalna Komisija nije kontrolirala takve stvari. Helikopter se nalazio nešto više od sto i pedeset metara južno od njih, polagano se krećući naprijed, i gotovo je lebdio. Njegov bučni motor i klopotajući propeleri bili su tako glasni da je Joe morao vikati da bi ga njegovi pratioci mogli čuti. Nije postojao nijedan lagani način za uspinjanje na ogradu, barem ne za minutu ili dvije milosti koliko im je bilo dano. Joshua je istupio naprijed sa svojim Pustinjskim orlom koji je razbijao vrata, opalio jednu rundu u lokot i nogom otvorio vrata. Ljudi u helikopteru nisu mogli čuti pucanj, a također je bilo malo vjerojatnosti da taj zvuk bude opažen u kući, kao i bilo što drugo osim buke prouzročene letjelicom. I doista, svi su prozori bili mračni i sve je bilo mirno kao da nikoga nema kod kuće. Prošli su kroz vrata i našli se na jednom prostranom posjedu s niskim ravno podrezanim grmljem, ružičnjacima, bazenima za trenutačno presahnule fontane, antičkim stazama od terakote osvijetljenim brončanim svjetiljkama u obliku tulipana i stepenastim terasama s krečnjačkim balustradama koje su se dizale sve do mediteranske palače. Tu su bile i palme, fikusi... masivni kalifornijski vitalni hrastovi bili su odozdo osvijetljeni reflektorima za zelene površine, dostojanstveni, hladna držanja i crni, s granama čudnovatih oblika. Zahvaljujući vještom osvjetljenju zelenih površina, svjetlost nije kvarila niti jedan kut. Ovaj romantični posjed bio je prošaran zamršenim šalovima sjena, kompliciranom čipkom prigušenog svjetla i gustom tamom, u kojoj njih četvero, pilot nikako nije mogao primijetiti, premda se helikopter gotovo sasvim primaknuo litici na kojoj se nalazilo imanje. Dok je slijedio Rose i Marka po kamenim stubama do najniže terase, Joe se nadao da detektori sigurnosnog sustava za kontrolu kretanja nisu instalirani na vanjskoj strani ove ogromne kuće, nego samo u unutrašnjosti njezinih prostorija. Da je njihov prolazak aktivirao senzore postavljene visoko na drveću ili povrh zidova kojima je imanje bilo ograđeno, blještava svjetlost koja bi se iznanada upalila privukla bi pažnju pilota. On je znao koliko bi teško bilo čak i jednom jedinom bjeguncu pješice umaći

bistrom oku policijskog helikoptera za pretragu s dobrim i odlučnim pilotom, osobito na relativno otvorenom okolišu poput ovoga, koji, za razliku od gradskog labirinta, ne nudi baš mnogo mjesta za skrivanje. Kad bi jednom bili primijećeni, ovo četvoro ljudi bili bi previše lako precizno locirani. Prije je do njih, s gracioznošću galebovih krila, dopirao blagi vjetar s mora, sad je vjetar puhao s kopna prema moru i bio je znatno snažniji. Bio je to jedan od onih hladnih vjetrova, zvan Sveta Ana, koji se rađao na istočnim planinama, na pragu pustinje Mojave, suh i bučan, koji na neki neobičan način ide na živce. Začulo se glasno šaputanje hrastova, a veliki listovi feniks palmi šuštali su, klepetali i škripali, kao da se drveće međusobno upozoravalo na buru koja će se ubrzo spustiti. Joeov strah od vanjskih sigurnosnih vodova činio se neopravdanim dok su se, uz još jedno kratko stubište, žurno penjali do gornje terase. Zeleni je okoliš ostao iza njih blago osvijetljen, s debelim slojevima sjena. Tamo, iznad ruba litice, helikopter je letio usporedo s njima, krećući se polagano prema sjeveru. Pilotova pažnja ostala je usredotočena dolje na plažu. Mark ih je poveo pokraj ogromnog bazena za plivanje. Voda, crna poput ulja, svjetlucala je srebrnim arabeskama, kao da su u njoj, odmah ispod površine, plivala jata neobičnih riba s blistavom krljušti. Još uvijek su prolazili kraj bazena, kad se Rose najednom spotaknula. Gotovo je pala, ali je uspjela vratiti ravnotežu. Zaustavila se i zanjihala. - Jeste li dobro? - upitao je Joe zabrinuto. - Da, jesam, bit ću u redu - rekla je ona, no glas joj je bio slabašan i činilo se da je još uvijek nestabilna. - Koliko ste tamo bili povrijeđeni? - navaljivao je Joe, dok su se Mark i Joshua okupljali oko njih. - Samo sam pala na leđa - rekla je ona. - Malo sam natučena. - Rose... - Dobro sam, Joe. To je samo od svega ovog trčanja, svih tih prokletih stuba, sve odozdo s plaže. Pretpostavljam da nisam u tako dobroj formi u kakvoj bih trebala biti. Joshua je ponovno razgovarao spuštenim glasom preko bežičnog telefona. - Hajdemo, pođimo. Idemo, idemo. Nad liticom, iznad plaže, helikopter je gotovo došao do imanja. Mark je i ovaj put vodio, a Rose ga je slijedila s obnovljenom snagom. Naglo su napredovali ispod krova jedne lučne lođe uza stražnji zid, gdje više nije postojala opasnost da ih opazi pilot iz helikoptera, a zatim su zamakli iza ugla kuće. Kad su se kretali u koloni duž velike gospodske kuće, po stazi koja je vijugala kroz omanji šumarak tropskog raslinja kudrave kore, najednom ih presrete blistavi snop snažne baterije. Blokirajući im put, neki čuvar reče: - Hej, tko ste vi, k vragu? Reagirajući bez oklijevanja, Mark je nastavio hodati ravno prema treperavom

snopu. Stranac je još uvijek govorio kad se Mark sudario s njim. Dvojica muškaraca zaroktaše od siline udarca. Svjetlost baterije poletjela je prema stablu jedne melaleuke, odbila se o stazu i zavrtjela na kamenu, tvoreći sjene koje su se vrtjele poput čopora pasa koji jure za vlastitim repovima. Mark je naglo okrenuo zapanjenog čuvara oko vlastite osi, zavrnuo mu ruku iza leđa, odvukao ga sa staze oivičene zasađenim cvijećem i tresnuo ga o zid kuće tako snažno da su se obližnji prozori zatresli. Zgrabivši bateriju, uperio ju je u oborenog čovjeka i Joe je vidio da im je put presjekao debeljuškasti uniformirani čuvar sigurnosti, star oko pedeset i pet godina. Mark mu je svinuo leđa prema koljenima, a ruku mu zadržao iza zatiljka, kako bi mu silom gurnuo lice dolje i sklonio mu pogled s njih, da ih poslije ne bi mogao opisati. - Nije naoružan - obavijestio je Mark Joshuu. - Gadovi - rekao je čuvar ogorčeno. - Futrola pričvršćena za članak na nozi? - pitao je Joshua. - Nema ni toga. Čuvar reče: - Prokleti vlasnici su pacifisti, ili neka takva prokleta stvar. Ne žele imati pištolj na ovome mjestu, čak niti za mene. Zato sam ovako prošao! - Mi ti nećemo učiniti ništa nažao - rekao je Mark, odvlačeći ga unatrag od kuće i prisiljavajući ga da sjedne na zemlju, licem okrenut prema stablu jedne melaleuke. - Vi me uopće ne plašite - rekao je čuvar, međutim zvučao je prestrašeno. - Ima li pasa? - upitao je Mark. - Posvuda - odgovorio je čuvar. - Dobermam. - Laže - rekao je Mark povjerljivo. Čak je i Joe mogao prozreti blefiranje u čuvarevu glasu. Joshua pruži bateriju Joeu i reče: - Drži je uperenu u zemlju. Zatim je izvadio lisice iz torbice koju je nosio oko struka. Mark je dao uputstvo čuvaru da stavi ruke iza svojih leđa i sastavi ih iza drveta. Stablo je bilo opsega oko trideset centimetara, tako da se stražar nije morao previše iskriviti da bi mu Joe škljocnuo lisice na ručnim člancima. - Policija tek što nije stigla - zlobno je likovao čuvar. - Da, bez sumnje jašući na dobermanima - rekao je Mark. - Gadovi! - rekao je čuvar. Iz svoje torbice Mark je izvadio smotuljak čvrsto zamotanog ovoja. - Zagrizi u ovo - rekao je čuvaru. - Zagrizi u ovo - rekao je čuvar, ubacivši u ovu rečenicu posljednji ton svoje beznadne hvastave hrabrosti, a onda je ipak učinio kao što mu je bilo rečeno. Joshua je tri puta obavio električarsku vrpcu oko čuvareve glave i preko

njegovih ustiju, fiksirajući ovoj kako bi čvrsto stajao na mjestu. Sa čuvarevog remena, Mark je otkopčao nešto što je sličilo daljinskom upravljaču. - Ovo otvara prolaz za automobile? Kroz svoj tampon za usta čuvar je zarežao nešto prosto, što je ispalo samo kao nerazgovjetno mumljanje. - Vjerojatno je za ulaz. Okrenuvši se prema čuvaru, Joshua reče: - Ti se samo opusti. Nemoj trljati članke. Mi nismo došli opljačkati ovo mjesto. Doista nismo. Mi smo ovdje samo u prolazu. Mark reče: - Pola sata nakon što odemo, pozvat ćemo policiju i oni će doći i osloboditi te. - I nabavi psa - posavjetovao ga je Joe. Uzevši čuvarevu bateriju, Mark ih je poveo prema prednjem dijelu kuće. Tko god ovi momci bili, Joe se veselio što su bili na njegovoj strani. Imanje je zauzimalo najmanje tri jutra. Ogromna kuća bila je smještena šezdeset metara iza prednjeg zida koji je odvajao posjed od ulice. U središtu velike petlje vozne staze nalazila se mramorna fontana na četiri razine, četiri ogromne zdjele koje su držali dupini u skoku, i to dupini čija se veličina sa svakom razinom smanjivala. Velike plitke zdjele bile su pune vode, međutim pumpa je bila tiha, te nije bilo debelih mlazova vode niti kaskada. - Ovdje ćemo pričekati - rekao je Mark, vodeći ih do dupina. Dupini i zdjele izdizali su se iznad bazena sve do zidića visokog šezdeset centimetara, sa širokim kupolom od krečnjaka. Rose je sjela na rub fontane, a nakon nje to su isto učinili i Joe i Mark. Uzevši daljinski upravljač koji su oduzeli čuvaru, Joshua je pošao stazom prema ulazu, usput razgovarajući na bežičnom telefonu. Haranje tople Svete Ane, brzo poput mačaka, dizalo je lišće i kovrčice papirnate kore melaleuke. - Kako me vi uopće znate? - upitala je Rose Marka. - Kad neko poduzeće krene s milijardu dolara zaklade poput našeg - rekao je Mark - tad sigurno nije potrebno puno vremena da se stvari ubrzaju. Osim toga, kompjutori i tehnologija podataka, to je ono čime se mi bavimo. - Koje je to poduzeće? - upitao je Joe. Odgovor je bio ista ona tajnovita reakcija kakvu je Joshua bio dao dolje na plaži. - Ide nam dobro. - A što to znači? - Poslije, Joe - obećavala je Rose. - Nastavite, Mark. - Pa, od prvoga dana imamo sredstva koja nam omogućavaju pratiti sva obećavajuća istraživanja u svakoj mogućoj znanstvenoj disciplini širom svijeta, koja će zasigurno dovesti do bogojavljenja koje očekujemo. - Možda je tako - rekla je Rose - ali vi ste, ljudi, bili prisutni dvije godine,

dok se najveći dio moga istraživanja odvijao tijekom sedam prošlih godina pod najstrožom mogućom zaštitom. - Doktorice, vi ste strahovito mnogo obećavali u vašem polju sve dok niste napunili trideset i sedam godina, a onda se činilo da se vaš rad gotovo sasvim zaustavio, osim ponekog manjeg rada koji bi se tu i tamo objavio. Vi ste bili Niagara stvaralaštva, a onda ste preko noći presahnuli. - Govori li vam to nešto? - To je karakterističan primjer znanstvenika kojeg je također izabrala vojska ili neki drugi vladin ogranak, dovoljno snažan da može izazvati totalno informativno zamračenje. Prema tome, kad vidimo nešto poput toga, onda pokušavamo otkriti gdje ste stali s radom. Napokon smo vas locirali u Teknologiku, ali niti u jednom od njihovih poznatih i dostupnih objekata, nego u dubokom, podzemnom, biološki zaštićenom kompleksu blizu Manassasa, u Virginiji. Na nečem što se zove Projekt 99. Dok je pažljivo slušao ovaj razgovor, Joe je promatrao kako na kraju dugačke staze koja vodi do kuće, ukrašena električna vrata klize u stranu. - Koliko toga znate o onome što radimo na Projektu 99? - upitala je Rose. - Ne puno - rekao je Mark. - Kako uopće možete znati bilo što o tome? - Kad kažem da pratimo sva tekuća istraživanja po cijelom svijetu, ne mislim da se ograničavamo samo na publikacije i opće banke podataka koje su dostupne u svakoj znanstvenoj knjižnici. Bez imalo neprijateljstva, Rose reče: - To je lijep način da se kaže da vi zapravo prodirete u kompjutorske zaštitne sustave, da provaljujete unutra, da provaljujete šifre. - Kako vam drago. Mi to ne činimo radi profita. Mi ekonomski ne eksploatiramo informaciju do koje dođemo. To je jednostavno naš zadatak, traganje za koje smo stvoreni. Joe je bio iznenađen vlastitom strpljivošću. Iako je, slušajući ih kako razgovaraju, saznao neke stvari, ona osnovna tajna postajala je sve dubljom. Pa ipak, bio je spreman pričekati na odgovore. Ono čudno iskustvo s polaroidnim snimkom u svečanoj dvorani ostavilo ga je potresenim. Kad je konačno imao vremena razmisliti o tome što se dogodilo, sinestezija mu se činila samo uvodom u neko drugo otkriće koje će biti znatno razornije i mnogo više ponižavajuće no što je to dotad pretpostavljao. Ostao je predan svojoj namjeri da spozna istinu, ali ga je instinkt upozoravao da bi tim otkrićima trebao dopustiti da ga zapljusnu u malim valovima, umjesto jednim razornim cunamijem. Joshua je izašao kroz otvorena vrata i stajao kraj autoceste Pacifička obala. Na istočnim brdima dizao se nabrekli crveno, narančasti mjesec, a topli vjetar kao da se bio ispuhao. Mark reče: - Vi ste bili jedan od tisuću znanstvenika čiji smo rad pratili, iako ste bili

osobito zanimljivi zbog krajnje tajnovitosti Projekta 99. A onda ste, prije godinu dana, napustili Manassas s izvjesnim dijelom programa, da biste preko noći postali najtraženija osoba u zemlji. Čak nakon što ste navodno poginuli u onom zrakoplovu u Coloradu. Čak su vas i tada... ljudi nastavili tražiti, mnogo ljudi, proširujući znatna financijska sredstva, mahnito tragajući za mrtvom ženom, što nam se učinilo prilično čudnim. Rose nije rekla ništa da bi ga ohrabrila. Doimala se umornom. Joe je uze za ruku. Ona je drhtala, no stisnula mu je šaku kao da ga je htjela uvjeriti da je u redu. - A onda smo počeli presjecati put izvješćima izvjesne tajne policijske agencije... izvješćima koja su govorila da ste živi, i aktivni u oblasti Los Angelesa, da su te vaše aktivnosti uključivale obitelji koje su izgubile svoje drage u letu 353. Organizirali smo vlastitu prismotru. U tome smo prilično dobri. Neki od nas su bivši vojnici. Bilo kako bilo, moglo bi se reći da smo promatrali promatrače koji su kontrolirali ljude poput Joea. A sada... mislim da smo napravili dobru stvar. - Da. Hvala vam - rekla je ona. - No, vi ne znate u što se uvaljujete. Ovdje nema samo slave... ovdje postoji i jedna strašna opasnost. - Doktorice Tucker - inzistirao je Mark - sad nas ima preko devet tisuća i svi smo se životno predali onome što radimo. Mi se ne bojimo. A i vjerujemo da ste vi možda otkrili ključnu kariku i da je ona vrlo različita od svega što smo očekivali. Ako ste vi doista načinili taj prodor... ako se čovječanstvo nalazi na povijesnoj prekretnici, kad će se sve radikalno i zauvijek promijeniti... tada smo mi doista vaši prirodni saveznici. - Mislim da jeste - složila se ona. Nastavivši je blago ali uporno uvjeravati u ovo savezništvo, Mark reče: - Doktorice, mi smo se oboje suprotstavili onim silama neznanja, straha i sebičnog interesa koje žele zadržati svijet u mračnjaštvu. - Ne zaboravite da sam ja nekad surađivala s njima. - Ali ste se promijenili. Neki je automobil naglo skrenuo s autoceste Pacifička obala i zaustavio se da bi pokupio Joshuu. Kroz vrata i cestom do garaže iza njega je dolazio još jedan automobil. Rose, Mark i Joe ustadoše kad su ta dva vozila, Ford i Mercedes iza njega, zaokrenula oko fontane i zaustavila se pred njima. Joshua je sišao do suvozačeve strane Forda, a mlada smeđokosa žena izašla je s mjesta ispred kojeg se nalazio volan. Mercedes je vozio Azijat tridesetih godina. Svi oni okupiše se ispred Rose Tucker i za trenutak ostadoše šutke stajati. Vjetar, koji je postajao sve jači, više nije govorio samo kroz šuštave krošnje drveća, kroz grančice šiblja koje su pjevale poput cvrčaka i kroz šuplju muziku nalik na muziku flaute koja je dopirala iz streha gospodske kuće, već je uživao u vlastitom glasu, u žalopojki koja je jezovito zavijala u ušima koje su je slušale, sličnoj bezglasnom ali zastrašujućem zavijanju čopora kojota koji u nekom dalekom kanjonu u noći jure za svojom ranojutarnjom žrtvom. Na svjetlosti iz

reflektora za zeleni prostor, drhtavo zelenilo bacalo je nervozne sjene, a mjesec koji je postupno bivao sve bljeđim, ogledao je svoj lik na sjajnim površinama automobila. Promatrajući to četvero ljudi koji su promatrali Rose, Joe je shvatio da su oni gledali u tu znanstvenicu ne samo sa znatiželjom, već s čuđenjem, možda čak i strahopoštovanjem, kao da su stajali u prisustvu nekog transcendentnog. Svetog. - Iznenađena sam što vas sve vidim u civilnim odijelima - rekla je Rose. Oni se nasmiješe, a Joshua reče: - Prije dvije godine, kad smo započeli ovu misiju, bili smo prilično tihi s našim radom. Nismo željeli privući mnogo medijske pažnje, jer smo mislili da ćemo uvelike biti pogrešno shvaćeni. No nismo očekivali da ćemo imati neprijatelje. I to vrlo žestoke neprijatelje. - Vrlo jake - rekao je Mark. - Mislili smo da svatko želi znati odgovore koje smo pronalazili, ako smo ih ikad pronašli. Sad znamo malo više. - Neznanje je blaženstvo za koje su neki ljudi spremni i ubiti – rekla je mlada žena. - Stoga smo se prije godinu dana - nastavio je Joshua - opredijelili za odore kako bismo odvratili pažnju sa sebe. Ljudi nas doživljavaju kao kult, ili misle da to čine. Mi smo prihvatljiviji kad se na nas gleda kao na fanatike, jasno označene i spremljene u kutiju. Ne idemo toliko ljudima na živce. Odore. Sav zapanjen, Joe reče: - Vi nosite modru odoru i brijete glave. Joshua reče: - Neki od nas to čine od prošle godine, i ti, koji nose uniformu, pretvaraju se da predstavljaju cjelokupno članstvo. Na to sam mislio kad sam rekao da odjeća odvraća pažnju, odora, obrijane glave, naušnice, vidljiva enklava zajednice. Ostali od nas otišli su pod zemlju, gdje možemo obavljati posao, a da nas ne mogu špijunirati, da nismo izloženi progonima i da se među nas ne može nitko lako ubaciti. - Pođite s nama - mlada se žena obratila Rose. - Mi znamo da ste vi otkrili način i želimo vam pomoći da ga bez ikakvih smetnji iznesete pred svijet. Rose joj je prišla i stavila joj ruku na obraz, slično kao što je dodirnula Joea tamo na groblju. - Možda ću uskoro biti s vama, ali ne večeras. Treba mi malo više vremena da razmislim, isplaniram. Osim toga žurim se posjetiti jednu malu djevojčicu, dijete koje se nalazi u središtu svega što se događa. Nina, pomislio je Joe i srce mu se počne tresti poput sjena drveća što se njihalo na vjetru. Rose se primakla Azijatu i također ga dodirnula. - Mogu vam reći tek ovoliko... mi se doista nalazimo na pragu koji ste vi predvidjeli. Mi ćemo proći kroz ta vrata, možda ne sutra ili prekosutra, niti

sljedećeg tjedna, ali zasigurno u godinama koje se nalaze pred nama. Zatim je otišla do Joshue. - Zajedno ćemo gledati kako se svijet zauvijek mijenja, unijet ćemo svjetlost znanja u tu veliku, mračnu samoću ljudskog postojanja. Kad dođe naše vrijeme. Napokon je prišla Marku. - Pretpostavljam da ste dovezli dva automobila zato što ste bili spremni jedan dati meni i Joeu. - Da, ali smo se nadali... Stavila je šaku na njegovu ruku. - Uskoro, ali ne večeras. Imam neki hitan posao, Mark. Sve ono što smo očekivali da ćemo postići, trenutačno je neizvjesno, visi u zraku, ugroženo je, sve dok ne dođem do malene djevojčice koju sam spomenula. - Gdje god ona bila, mi vas možemo odvesti do nje. - Ne. Joe i ja moramo to sami učiniti, i to brzo. - Možete uzeti Ford. - Hvala vam. Mark je izvukao iz svog džepa presavijenu novčanicu od jednog dolara i pružio je Rose. - U serijskom broju ove novčanice nalazi se samo osam znamenki. Zanemarite četvrtu znamenku, a preostalih sedam su naš telefonski broj, predbroj je 310. Rose je gurnula novčanicu u svoje traperice. - Kad budete spremni pridružiti nam se - rekao je Mark - ili ako se ikad nađete u nevolji, a ne možete iz nje sami izaći, potražite me na ovom broju. Doći ćemo po vas gdje god bili. Ona ga je poljubila u obraz. - Moramo poći. Okrenula se prema Joeu: - Hoćete li vi voziti? - Da. Tad se obratila Joshui: - Mogu li uzeti vaš bežični telefon? Dao joj ga je. Krila ljutitog vjetra tukla su oko njih dok su ulazili u Ford. Ključevi su se nalazili na mjestu za paljenje motora. Kad je Rose povukla vrata da se zatvore, rekla je: - O, Isuse - i nagnula se naprijed, boreći se za dah. - Vi ste doista povrijeđeni. - Rekla sam vam. Sva sam izudarana. - Gdje vas boli? - Moramo proći kroz grad. No, ne želim se vraćati kraj Mahalijinog mjesta. - Možda imate jedno ili dva slomljena rebra. Ne obrativši pažnju na njega, sjela je uspravno i njezino se disanjepopravilo kad je rekla: - Ti gmazovi neće riskirati i na putu postaviti zasjedu ili vršiti prometnu

provjeru bez suradnje s lokalnim vlastima, a nemaju vremena da bi je dobili. Možete se kladiti u što god hoćete da će promatrati automobile koji prolaze. - Ako imate slomljeno rebro, ono bi vam moglo probiti pluća. - K vragu, Joe, nemamo vremenal Moramo krenuti želimo li našoj djevojčici sačuvati život. On je zurio u nju. - Nina? Ona je susrela njegov pogled. Rekla je: - Nina. Tad se na njezinom licu pojavio izraz straha i ona se brzo okrene od njega. - Možemo odavde krenuti Pacifičkom obalom prema sjeveru – rekao je on - a onda se cestom Kanan-Dume uputiti u unutrašnjost zemlje. To je pokrajinska ruta do brda Augora. Odande možemo stići na cestu 101 istočno od 210. - Nastojte to postići. S licima napudranim mjesečinom i frizurama pokvarenim od vjetra, četvoro ljudi, koji su trebali otići Mercedesom, stajali su ispred scenske zavjese s kamenim dupinima u skoku i drhtavim drvećem i promatrali. Ta scena ispunila je Joea nečim istodobno veselim i zloslutnim, nije uspijevao identificirati osnovu nijednog od ta dva osjećaja, već se samo mogao uvjeriti da je ova noć bila nabijena nekom čudnom silom koja je prevladava njegovo razumijevanje. Sve na što bi spustio pogled činilo mu se kao da ima nekakvu monumentalnu važnost, kao da se nalazio u stanju uzvišene svijesti, čak je i mjesec izgledao drugačije od svakog mjeseca kojeg je ikada dosad vidio. Kad je Joe prebacio auto u brzinu i kad je počeo odmicati od fontane, mlada žena prišla je da bi stavila ruku na prozor kraj lica Rose Tucker. Sa svoje strane prozorskog stakla, Rose je prislonila svoj dlan kako bi se spojio s dlanom mlade žene. Mlada žena je plakala, njezino ljupko lice bilo je svjetlucavo od suza kroz koje se presijavala mjesečina, hodala je kraj auta duž ceste, požurivši kad je ovaj povećao brzinu, držeći svoj dlan preko Roseinog sve dok nisu došli do vratiju, a onda se napokon vratila natrag. Joe se osjećao kao da je nešto prije u toj noći stajao pred zrcalom ludila i kao da je, zatvorivši oči, zakoračio u ludilo prošavši kroz vlastiti odraz. Unatoč svemu, nije se želio vratiti kroz onu srebrnu površinu u onaj stari, sivi svijet. Bilo je to ludilo koje mu se činilo sve ugodnijim, možda zato što mu je pružalo nešto za čim je najviše žudio i što je mogao naći samo s one strane ogledala - nadu. Zavaljena u sjedalu kraj njega, Rose Tucker reče: - Možda je sve ovo previše za mene, Joe. Tako sam umorna, i tako uplašena. Ja nisam u ničemu posebna da bih učinila ono što je potrebno učiniti, ni izbliza dovoljno posebna da bih podnijela ovakav teret na sebi. - Meni se doimate posebnom. - Sve ću zabrljati - govorila je dok je birala telefonski broj na bežičnom telefonu.

- Umirem od straha da neću biti dovoljno snažna da otvorim ona vrata i sve nas povedem kroz njih. Pritisnula je tipku send. - Pokažite mi ta vrata, recite mi kamo vode i ja ću vam pomoći - rekao je on, želeći da ona prestane govoriti u metaforama i počne mu davati čvrste činjenice. - Zašto je Nina toliko važna za bilo što što se događa? Gdje je ona, Rose? Netko je odgovorio na bežičnom telefonu i Rose reče: - To sam ja. Sklonite Ninu. Sklonite je odmah. Nina. Rose je za trenutak slušala, a onda čvrsto rekla: - Ne, sad, sklonite je odmah sad, u sljedećih pet minuta, čak i prije ako možete. Povezali su Mahaliju sa mnom... da, i unatoč svim mjerama koje smo poduzeli. Sada je samo pitanje vremena, i to ne mnogo vremena, kad će uspostaviti vezu sa vama. Nina. Joe je skrenuo s autoceste Pacifička obala na pokrajinski put prema brdima Augura, vozeći po razbarušenoj postelji od mračne zemlje s koje je vjetar Sveta Ana podizao plahte od bijele prašine. - Odvedite je u Big Bear. - rekla je Rose osobi kraj bežičnog telefona. Big Bear! Otkako je Joe razgovarao s Mercy Ealing u Coloradu, je li to zaista bilo prije manje od devet sati? Nina je bila ponovno vraćena u svijet, čudesno vraćena, ali u neki kut gdje je nije mogao naći. Ubrzo će, međutim, biti u gradu Big Bear, na obali jezera Big Bear, u utočištu na obližnjoj planini San Bernardino, u mjestu koje je on dobro znao. Njezin mu je povratak postao stvarniji kad je mogao imenovati mjesto u kojem se nalazila, kad je znao da se ona kreće stazama kojima je on nekad prolazio. Bio je sav preplavljen tako slatkim iščekivanjem da je poželio vikati kako bi olakšao pritisak koji je osjećao u sebi. Međutim, nastavio je šutjeti, te je samo među prstima svoje svijesti prevrtao ime onog mjesta, prevrtao ga , prevrtao, kao da je ono bilo nekakav sjajni novčić: Big Bear. Rose je govorila u telefon: - Da, ako budem mogla... Biti ću tamo za par sati. Volim vas. Pođite. Pođite odmah. Završila je razgovor, stavila telefon na sjedalo između svojih nogu, zatvorila oči i naslonila se na vrata. Joe je primijetio da Rose izbjegava upotrebljavati lijevu ruku, koja joj se nalazila savijena u krilu. Čak i na slaboj svijetlosti s kontrolne ploče mogao je vidjeti da joj se ruka nekontrolirano trese. - Što nije u redu s vašom rukom? - Pustite, Joe. Lijepo je od vas što brinete, ali postajete pravo gunđalo. Bit će mi dobro kad napokon dođemo do Nine. On je čitav kilometar šutio. A onda će: - Recite mi sve. Zaslužio sam da znam. - Da, zaslužili ste. Da. To nije duga priča... ali odakle da počnem?

16. Ogromne nakostriješene lopte suhog korova nošene vjetrom, čije je zelenilo oduzelo nemilosrdno zapadnjačko sunce i koje je od vlastitog korijenja otrgnula jaka suša kalifornijskog ljeta, a onda ih iščupao iz njihovih domova u zemlji zavijajući vjetar Sveta Ana, kotrljale su se po strmim kanjonima i po uskom putu, srebrnosive na svjetlosti automobilskih farova , taj neočekivano melankoličan prizor obitelji trnovitih kostura, koje su nalikovale na izgladnjele prognanike i izbjeglice što bježe od najgoreg mučenja. Joe reče: - Započnite s onim ljudima koji su ostali tamo iza nas. Kakvom to kultu pripadaju? Ona mu je polagano izgovorila naziv: Karbesk. - To je kovanica - rekla je ona - kratica za "Kariku koja nas povezuje sa Beskonačnim". I oni nisu nikakav kult, niti u jednom značenju koje vi podrazumijevate. - Pa, što su onda? Umjesto da mu odmah odgovori, ona se pomaknula u svome sjedalu, pokušavajući se smjestiti udobnije. Pošto je pogledala na svoj ručni sat, upitala je: - Možete li voziti brže? - Ne na ovoj cesti. U stvari, bilo bi bolje da stavite sigurnosni remen. - Ne bi, s obzirom na to kako se osjeća moja lijeva strana. Popravivši svoj položaj, rekla je: - Je li vam ime Loren Pollack poznato? - Genij softvera. Siromah koji je postao novi Bili Gates. - Da, tako ga tisak ponekad opisuje. Međutim, ja ne mislim da bi se riječ siromah trebala povezivati s nekim tko je započeo od nule i do svoje četrdeset i druge godine zaradio sedam milijardi dolara! - Možda ne bi. Zatvorila je oči i naslonila se na vrata, prenoseći težinu na svoju desnu stranu. Kapljice znoja izbijale su joj na čelu, no glas joj je bio snažan. - Prije dvije godine, Loren Pollack je upotrijebio milijardu svojih dolara za formiranje dobrotvorne zaklade. Nazvao ju je Karbesk. On vjeruje da se mnoge znanosti, zahvaljujući istraživanjima olakšanima novim generacijama super brzih kompjutora, približavaju otkrićima koja će nas dovesti licem u lice pred sam realitet Stvoritelja. - Meni to zvuči kao kult. - O, mnogi ljudi misle da je Pollack ekscentričan. Međutim, on ima jedinstvenu sposobnost da shvati kompleksna istraživanja različitih znanosti, i dalekovidan je. Znate, postoji cijeli jedan pokret u novoj fizici koji vidi dokaze za

stvoreni svijet. Namrgodivši se, Joe reče: - A što je s teorijom kaosa? Ja sam mislio da je to velika stvar. - Teorija kaosa ne kaže da je svemir slučajan i kaotičan. To je jedna krajnje široka teorija koja, između mnogih drugih stvari, zapaža neobično složene odnose u prividno kaotičnim sustavima, kao što je vrijeme u meteorološkom smislu. Pogledate li dovoljno duboko u bilo koji kaos, otkrit ćete u njemu pravilnosti. - Ja zapravo - priznao je on - nemam pojma niti o jednoj od tih stvari. Samo znam kako taj termin upotrijebljavaju u filmovima. - Većina filmova su mašine za prozvodnju gluposti, poput političara. Dakle... kad bi Pollack bio ovdje, on bi vam rekao da se samo osamdeset godina prije znanost rugala religijskoj tvrdnji da je svijet stvoren ex nihilo, iz ničega. Svatko je znao da nešto ne može biti stvoreno iz ničega, to bi bilo kršenje svih zakona fizike. Sad znamo mnogo više o molekularnoj strukturi i atomski fizičari stalno stvaraju materiju ex nihilo. Šištavo dišući kroz stisnute zube ona se nagnula naprijed, otvorila pretinac za rukavice i počela preturati po njegovom sadržaju. - Nadala sam se nekom aspirinu ili Excedrinu. Sažvakala bih ih na suho. - Mogli bismo se negdje zaustaviti - Ne. Vozite. Samo vozite. Big Bear je tako daleko... Zatvorila je pretinac za rukavice, ali je ostala sjediti nagnuta prema naprijed, kao da joj je taj položaj olakšavao bolove. - U svakom slučaju, fizika i biologija su discipline koje najviše fasciniraju Pollacka, osobito molekularna biologija. - Zašto molekularna biologija? - Iz tog razloga što ako bolje razumijevamo živa bića na molekularnoj razini, tim postaje jasnije da je sve smišljeno na jedan inteligentan način. Vi, ja, sisavci, ribe, kukci, biljke , sve ! - Čekajte malo. Da li vi tim odbacujete evoluciju? - Ne sasvim. Kamo god nas molekularna biologija odvela, tamo još uvijek može biti mjesta za Darvinovu teoriju evolucije, u nekoj njezinoj formi. - Vi niste jedna od onih strogih fundamentalista koji vjeruju da smo mi stvoreni u Rajskom Vrtu, točno prije pet tisuća godina. - Teško. Ali, Darvinova teorija bila je iznesena 1850. godine, prije no što smo imali bilo kakvo znanje o atomskoj strukturi. On je mislio da je najmanja jedinica živog organizma stanica, koju je on vidio samo kao komadić prilagodljivog albumena. - Albumena? Postaje mi teško pratiti vas. - Podrijetlo ove osnovne žive tvari, mislio je on, najvjerojatnije je bila jedna kemijska slučajnost, a podrijetlo svih vrsta objasnio je pomoću evolucije. Danas znamo da su stanice izuzetno složene strukture s tako preciznim svrhama da je nemoguće vjerovati da su se u prirodi našle slučajno.

- Mi to znamo? Pretpostavljam da sam dugo bio izvan škole. - Čak u tvari vrsta. Pa, dva aksioma Darvinove teorije, kontinuitet prirode i prilagodljivost vrsta, u periodu od sto pedeset godina nikad nije potvrdilo niti jedno empirijsko otkriće. - Sad sam se doista izgubio. - Dopustite mi da vam to predstavim na jedan drugi način. Ona je još uvijek bila nagnuta prema naprijed, s pogledom uperenim u mračna brda i u sve jača svjetla predgrađa koja su se pružala podno njih. - Znate li tko je Francis Crick? - Ne. - On je molekularni biolog. Godine 1962. podijelio je Nobelovu nagradu za medicinu s Mauriceom Wilkinsom i Jamesom Watsonom za otkriće trodimenzionalne molekularne strukture DNK, dvostruku spiralu. Odonda, svaki napredak u genetici i bezbrojni lijekovi za bolesti koje ćemo vidjeti sljedećih dvadeset godina, izravno proizlaze iz rada Francisa Cricka i njegovih kolega. Crick je znanstvenik nad znanstvenicima, Joe, ni najmanje spiritualist ili mističar. No, znate li što je predložio prije nekoliko godina? Da je život na zemlji vjerojatno smislila neka izvanzemaljska inteligencija. - Čak i intelektualci čitaju National Enquirer, zar ne? - Stvar je u tome da Crick nije bio u stanju uskladiti ono što danas znamo o složenosti molekularne biologije s teorijom prirodne selekcije, ali nije htio niti predložiti Stvoritelja u bilo kojem duhovnom smislu. - Zbog toga.... stupaju na scenu vječito popularni bogoliki izvanzemaljci. - Ali to sasvim izbjegava bit pitanja, vidite li? Čak i ako su svaku formu života na ovom planetu smislili izvanzemaljci... tko je smislio njih? - To je opet onaj čuveni problem: što je starije, koka ili jaje. Ona se tiho nasmijala, ali je taj smijeh prešao u kašalj koji nije mogla lako zaustaviti. Smjestila se udobnije, opet se naslonivši na vrata, samo pogledala u njega kad joj je on pokušao sugerirati da joj je potrebna liječnička pažnja. Kad je povratila dah, rekla je: - Loren Pollock vjeruje da je svrha ljudskog intelektualnog stremljenja, svrha znanosti, povećati naše razumijevanje svemira, ne samo pružiti nam bolju fizičku kontrolu našeg okoliša ili zadovoljiti nam znatiželju, već riješiti zagonetku postojanja koju je Bog postavio pred nas. - A riješivši je i sami postati bogovi. Ona se unatoč boli nasmiješila. - Sad ste se našli na Pollackovoj valnoj dužini. Pollack misli da mi živimo u vremenu kad će neki ključni znanstveni prodor dokazati da Stvoritelj postoji. Nešto što je... karika s beskonačnim. To će vratiti dušu znanosti, odvući čovječanstvo od njegovih strahova i sumnji, izliječiti naše podjele i mržnje i napokon ujediniti naš rod u jednom traganju koje se podjednako tiče i duha i razuma. - Poput "Zvjezdanih staza".

- Nemojte me opet nasmijavati, Joe. To previše boli. Joe pomisli na Gema Fitticha, prodavača rabljenih vozila. I Pollack i Fittich osjećali su približvanje kraja svijeta kakvog su poznavali, međutim dolazeći val plime koji je Fittich opažao bio je mračan, hladan i razoran, dok je Pollack predviđao val najčistijeg svjetla. - Stoga je Pollack - rekla je ona - osnovao Karbesk da bi olakšao ovo istraživanje, da bi pratio istraživanja po cijelom svijetu, držeći oko na projektima s... no, s metafizičkim aspektima koje ni sami znanstvenici možda nisu u stanju prepoznati. Da bi osigurao razmjenu ključnih otkrića medu istraživačima. Da bi poticao specijalne projekte za koje se čini da vode do prodora one vrste kakvu Pollack predviđa. - Karbesk, dakle, uopće nije religija. - Nije. Pollack misli da su sve religije vrijedne samo utoliko što priznaju postojanje stvorenog svemira i Stvoritelja, ali da se one zatim zaglibljuju u detaljna tumačenja onoga što Bog očekuje od nas. Ono što se od nas želi, prema Pollackovom gledištu, jest da radimo zajedno kako bismo učili, razumijevali, kako bismo skidali sloj po sloj svemira, otkrili Boga... i u tom procesu postali ravni njemu. Izašli su iz mračnih brda i ponovno ulazili u predgrađa. Ispred njih se nalazio ulaz na autocestu koja će ih kroz grad odvesti prema istoku. Vozeći uz kosinu, koja je vodila prema Glendaleu i Pasadeni, Joe je rekao: - Ja ne vjerujem ni u što. - Znam. - Niti jedan bog pun ljubavi ne bi dopustio takvu patnju. - Pollack bi rekao da zabluda vašeg razmišljanja leži u uskoj ljudskoj perspektivi takvog razmišljanja. - Možda je Pollack pun sranja. Da li se Rose počela opet smijati ili je odmah postala žrtva kašlja, Joe nije mogao reći, no njoj je trebalo još više vremena prije no što je ponovno mogla vratiti kontrolu nad sobom. - Morate otići doktoru - inzistirao je on. Ona se tome čvrsto opirala. - Svako odlaganje... i Nina je mrtva. - Ne tjerajte me da biram između... - Nema se što birati. To je moj stav. Ako postoji dilema ja ili Nina...onda ona dolazi na prvo mjesto. Zato što je ona budućnost. Ona je nada. Mjesec, koji je imao narančasto lice kad se prvi put pojavio, izgubio je svoje rumenilo i scenografija užasa koja se nalazila iza njega odredila je za njega glatki, bijeli lik koji je sve pratio podsmješljivim, zlim pogledom.. Nedjeljni noćni promet na autocesti kojoj se mjesec odozgo rugao bio je gust, zato što su se stanovnici Los Angelesa vraćali iz Las Vegasa i drugih mjesta u pustinji, dok su pustinjski stanovnici strujali u suprotnom pravcu, vraćajući se iz grada i njegovih plaža, to mnoštvo, vječno nemirno, koje traži veću sreću, i često je

nađe, ali samo za jedan vikend, ili za jedno popodne. Joe je vozio brzo i bezobzirno koliko se usudio, vijugajući iz trake u traku, ali imajući na umu da nisu smjeli riskirati da ih zaustavi prometna patrola. Automobil nije bio registriran ni na njegovo, niti na Roseino ime. Čak i kad bi uspjeli dokazati da im je bio posuđen, u tom bi procesu izgubili puno dragocjenog vremena. - Što je to Projekt 99? - upitao ju je. - Što to, k vragu, rade tamo u tom podzemnom objektu izvan Manassasa? - Čuli ste za Projekt ljudskog genoma. - Da. Članak u Newsweeku. Kako sam ga ja razumio, počeli su shvaćati što određuje svaki ljudski gen. - Najveći znanstveni pothvat našega doba - reče Rose. – Pravljenje karti svih stotinu tisuća ljudskih gena i detaljiranje DNK abecede svakog od njih. I postižu nevjerojatno brzi napredak. - Bolje otkrijte kako izliječiti mišićnu distrofiju, multiplu sklerozu... - Rak, sve... nakon nekog vremena. - Vi ste dio toga? - Ne. Ne izravno. Na Projektu 99... imamo egzotičniju zadaću. Mi tragamo za onim genima koji se čine povezanima s neobičnim talentima. - Nešto, poput Mozarta, Rembranta ili Michaela Jordana? - Ne. Ne stvaralački ili sportski talenti. Paranormalni talenti. Telepatija. Telekineza. Pirokineza. To je duga i neobična lista. Njegovo neposredno reagirnje bilo je reagiranje kriminalističkog novinara, ne čovjeka koji je nedavno vidio fantastiku u akciji. - Ali takvi talenti ne postoje. To je znanstvena fantastika. - Ima ljudi koji postižu izvanredne rezultate na raznim testovima namijenjenim otkrivanju duševnih sposobnosti. Gledanje u karte. Bacanje novčića. Prijenos zamišljenih slika. - To su radili na Sveučilištu Duke. - To i mnogo više. Kad otkrijemo ljude koji na ovim testovima pokažu izvanredne rezultate, uzimamo uzorke krvi od njih. Proučavamo njihovu genetsku strukturu. Ili djecu u stanju Poltergeista. - Poltergeista? - Fenomen poltergeista. Ako izuzmemo one koji se samo prave da to jesu, to zapravo i nisu duhovi. U kući u kojoj se takav fenomen javlja uvijek ima jedno ili više djece. Mi mislimo da letenje predmeta po sobi ili ektoplazmička priviđenja uzrokuju ta djeca svojom nesvjesnom primjenom moći za koju niti ne znaju da imaju. Mi uzimamo uzorke od te djece kad ih uspijemo pronaći. Mi gradimo knjižnicu neobičnih genetskih profila, tražimo zajedničke strukture medu ljudima koji su imali razne vrste paranormalnih iskustava. - I jeste li što otkrili? Ona je šutjela, čekajući da prođe još jedan grč boli, iako je njezino lice pokazivalo više mentalne patnje nego fizičkog trpljenja. Napokon je rekla:

- Da, prilično mnogo toga. Da je bilo dovoljno svjetla i da je Joe mogao vidjeti odraz svoga lika u retrovizoru, znao je da bi vidio kako mu lice postaje blijedo poput mjeseca, najednom mu je postalo jasno u čemu se sastojala bit Projekta 99. - Vi to niste samo proučavali. - Ne, nismo radili samo to. - Vi ste to istraživanje također primjenjivali! - Da. - Koliko ljudi radi na Projektu 99? - Ima nas preko dvjesto. - I stvarate čudovišta - rekao je tupo. - Ljude - rekla je ona. - Pravimo ljude u laboratoriju. - Oni možda izgledaju kao ljudi, ali neki od njih su čudovišta. Ona je šutjela možda cijeli kilometar. A onda je rekla: - Da. I nakon još jedne pauze: - Iako su čudovišta zapravo oni medu nama koji su ih stvorili. S ogradom i patrolom oko sebe, označen na autocesti kao Quartermass Institut za intelektualne usluge, ovaj posjed u seoskom području Virginije obuhvaća stotinu i osamdeset jutara, travnata brda su pašnjaci jelenova, a u tihim šumama breza i bukvi nalazi se obilje malih divljih životinja koje su ovdje na sigurnom i izvan dometa puške lovaca, tu su i jezerca s patkama, te travnata polja s gnijezdima zviždovki. Iako se čini da je zaštita minimalna, niti jedna životinja veća od zeca ne kreće se po tim jutrima, a da ne bude praćena detektorima za otkrivanje kretanja, toplotnim senzorima, mikrofonima i kamerama, koji unose neprestanu rijeku podataka u kompjutor Cray za kontinuiranu analizu. Neovlašteni posjetitelji bivaju smjesta uhićeni, a u onim rijetkim prilikama kad se lovci ili pustolovni adolescenti popnu uz ogradu, uljezi bivaju zaustavljeni i stavljeni u pritvor prije no što od mjesta upada uspiju prijeći sto metara. Blizu samog središta ovih mirnih jutara nalazi se sirotište , jedna otužna trokatnica od cigli, koja podsjeća na bolnicu. Četrdeset osmero djece trenutačno boravi ovdje i svako od njih ima manje od šest godina iako neka od njih izgledaju starija. Sva ona borave tu zahvaljujući činjenici da su se rodila bez majki i očeva, osim što su od njih potekla samo na jedan kemijski način. Niti jedno od njih nije bilo začeto u ljubavi i nijedno od njih nije došlo na svijet kroz utrobu žene. Kao fetusi bili su njegovani u mehaničkim utrobama, lebdeći u amnionovoj vodi sintetiziranoj u laboratoriju. Poput laboratorijskih štakora i majmuna, poput pasa čije su lubanje bile otvarane i čiji su mozgovi danima bivali otvoreni za vrijeme pokusa povezanim sa središnjim živčanim sustavom , ova siročad nije imala nikakvo ime. Dati im ime značilo bi poticati one koji se njima bave da razviju emocionalan odnos prema njima. A oni koji se o njima brinu , što uključuje svakoga, od čuvara sigurnosti koji također rade i kao kuhari, do znanstvenika koji donose tu djecu na svijet, svi oni moraju ostati

moralno neutralni i emotivno udaljeni od njih kako bi svoj posao obavljali pravilno. Stoga su se djeca raspoznavala prema slovnim i brojčanim šiframa, koje su označavale njihove specifične indekse iz knjižnice genetskih profila Projekta 99, iz koje su njihove osobite sposobnosti i bile odabrane. Ovdje, na trećem katu, u jugozapadnom kutu, u vlastitoj sobi, sjedi ATX-12-23. Ima četiri godine, katatoniju i inkontinenciju. Ona čeka u svom boksu, u vlastitim izlučevinama, da je njezina negovateljica preodjene i nikad se ne žali. ATX-12-23 nikad nije izgovorila ni jednu riječ, niti je izustila bilo kakav glas. Kao novorođenče, nikad nije zaplakala. Ne može hodati. Ona nepomično sjedi, s pogledom uperenim pred sebe, ponekad slineći. Mišići su joj djelomično atrofiram, iako je tri puta na tjedan izložena manipulativnim vježbama. Da je njezino lice ikad oživio nekakav izraz, možda bi čak bila lijepa, međutim neoživljena mlitavost njezinih crta pridaje joj jezivi izgled. Kamere pokrivaju svaki centimetar njezine sobe i konstantno je snimaju, što možda izgleda kao bacanje video vrpce , osim kad, s vremena na vrijeme, neživi objekti oko ATX-12-23 postaju oživljeni. Gumene lopte raznih boja lebde i vrte se po zraku, plove od zida do zida ili deset-dvadeset minuta kruže iznad djetetove glave. Prozorski zasuni dižu se i spuštaju bez dodira ičije ruke. Svjetla postaju tamnija i svjetlija, digitalna ura juri kroz sate, a plišani medvjedić, kojega nikad nije dodirnula, hoda po sobi na svojim zdepastim nogama, kao da u sebi ima nekakav mehanički sustav koji mu to omogućava činiti. Spustimo se sad na drugi kat, do treće sobe istočno od dizala, gdje živi petogodišnji dječak, KSB-22-09, koji nije ni tjelesno ni duševno oštećen. Doista, on je aktivan crvenokosi dječak, s kvocijentom inteligencije na razini genijalca. Voli učiti, svakodnevno dobiva opsežne poduke, a trenutačno ima obrazovanje devetog stupnja. Ima brojne igračke, knjige i filmove na videu i sudjeluje u kontroliranim seansama igre s ostalim siročićima, zato što su graditelji projekta smatrali neophodnim da se svi subjekti normalnih mentalnih sposobnosti i tjelesnih mogućnosti, s obzirom na ograničenost instituta, podižu u što je moguće više socijalnom ozračju. Ponekad, kad se zaista potrudi, i ponekad kad se uopće ne trudi, KSB-22-09 sposoban je učiniti da mali predmeti , pisaljke, kemijske olovke, spajalice, ništa veće od čaše vode , nestanu. Jednostavno nestanu. On ih šalje negdje drugdje, u ono što naziva Svet-tmina. Nije ih u stanju vratiti natrag i ne može objasniti što bi to Svet-mina mogla biti , iako mu se to mjesto ne sviđa. Da bi zaspao, moraju mu se dati sedativi, zato što često pati od živih noćnih mora, u kojima sam sebe nekontrolirano šalje, dio po dio, u Svet-tminu , najprije palac, zatim nožni palac, potom lijevo stopalo, zub, pa još jedan zub, najednom nema jednog njegovog oka u očnoj duplji, pa onda jednog uha. Kasnije KSB-22-09 doživljava gubitke pamćenja i paranoidne napadaje, za koje se smatra da su povezani s dugotrajnom upotrebom sedativa koje dobiva svake noći prije spavanja. Od četrdeset osmero siročadi koja borave u Institutu, samo sedmoro pokazuju paranormalne moći. Međutim, preostalih četrdeset jedno ne smatraju se neuspjesima. Svaki od tih sedam uspjeha prvi put je razotkrio svoj talent u

različitom dobu, jedan već u jedanaestom mjesecu, jedan tek u petoj godini. Ostaje, dakle, mogućnost da će mnoga od te djece procvjetati u sljedećim godinama , možda ne prije no što dozive dramatične promjene u tjelesnoj kemiji koja se povezuje s pubertetom. Na kraju će, razumije se, oni subjekti koji ne budu otkrili nikakve vrijedne talente morati biti uklonjeni iz programa, budući da čak ni izvori Projekta 99 nisu beskonačni. Graditelji Projekta još nisu odredili optimalno vrijeme njegova prestanka. Iako mu je volan bio težak pod rukama i ljigav od vlastitog hladnog znoja, iako mu je zvuk motora bio poznat, iako je autocesta bila čvrsta pod gumama koje su se okretale, Joe je osjećao kao da je prešao u neku drugu dimenziju, koja je isto onoliko varljivo amorfna i neprijateljska prema razumu koliko su to nadrealistični pejzaži na slikama Salvadora Dalija. Dok je njegov užas bivao sve većim, upitao je Rose: - Ovo mjesto koje opisujete pravi je pakao. Vi...vi niste mogli biti dio nečega takvoga. Vi niste taj tip osobe. - Nisam li? - Ne. Glas joj je postajao sve tanji dok je govorila, kao da su one tajne koje je čuvala bile snaga koja ju je održavala, te dok je jednu po jednu otkrivala, njezina je vitalnost nestajala, kao što je sa svakim uvojkom nestajala kod Samsona. U njezinom sve većem umoru nalazilo se nekakvo slatko olakšanje, poput onog oslobođenja nakon ispovijesti, slabost koju je ona čini se prihvatila , ali koja je ipak bila obojena sivim tonom očajanja. - Ako nisam taj tip osobe sada... to sam morala biti onda. - Ali kako? Zašto? Zašto ste pristali da budete upetljani u te... u te grozote? - Ponos. Da bih dokazala da sam dobra onoliko koliko su oni mislili, dovoljno dobra da bih prihvatila taj izazov bez presedana. Uzbuđenje. Radost što sam uključena u program koji je bio bolje financiran čak i od Projekta Manhattan. Zašto su ljudi koji su pronašli atomsku bombu radili na njoj... znajući što prave? Zato što će drugi, negdje drugdje u svijetu raditi to ako nećemo mi... stoga, možda mi to moramo učiniti da bismo spasili sebe od njih? - Spasiti sebe prodavanjem vlastitih duša? - upitao je on. - Nema obrane koju bih mogla ponuditi i koja bi me ispričala – reče Rose. - Ali, istina je da kad sam se prijavila na Projekt, nije bilo koncenzusa da ćemo dogurati s pokusima ovako daleko, da ćemo s takvim... žarom primjenjivati ono što smo naučili. Do stvaranja djece došli smo u stupnjevima... hodajući po skliskoj padini. Namjeravali smo promatrati prvo od njih samo tijekom drugog tromjesečja fetalnog stadija, a napokon, ne smatramo fetus zbiljskim ljudskim bićem. Prema tome, to nije bilo kao da vršimo pokuse na nekoj osobi. A kad smo jedno od njih doveli do stupnja kad je bilo spremno za rođenje... na njegovim EEG snimkama nalazile su se neobične anomalije, neobičnosti u njegovim shemama moždanih valova, koje su mogle ukazivati na dosad nepoznate cerebralne funkcije.

Stoga smo ga morali održati u životu da bismo vidjeli... da bismo vidjeli što smo postigli, vidjeli da li smo možda pomaknuli evoluciju za jedan gigantski korak unaprijed. - Isuse! Iako je prvi put sreo ovu ženu prije trideset i šest sati, njegovi osjećaji prema njoj bili su bogati i snažni, varirajući od doslovnog obožavanja do straha i, sada, odbojnosti. Pa ipak, kroz tu njegovu odbojnost dolazilo je sažaljenje, zato što je po prvi put vidio u njoj klinčić ljudske slabosti koja je, u nekim drugim formama, bila tako zrela u njemu samome. - Prilično rano sam - nastavila je ona - doista poželjela otići. Stoga su me pozvali na osobni razgovor s direktorom projekta, koji mi je jasno dao do znanja da sad nema prekidanja. To je postao doživotni posao. Čak bi i sam pokušaj napuštanja Projekta 99 značilo izvršiti samoubojstvo, i također ugroziti živote svojih dragih. - Ali, niste li se mogli oglasiti u tisku, sasvim objelodaniti cijelu priču i zatvoriti ih? - Vjerojatno ne bez nekog fizičkog dokaza, a sve što sam tad imala, nalazilo se u mojoj glavi. U svakom slučaju, mislim da je nekoliko mojih kolega imalo ideju da bi oni mogli sve to uništiti. Jedan od njih ubrzo je doživio srčani udar. Drugoga je tri puta upucao u glavu neki razbojnik, koji nikad nije bio uhvaćen. Neko vrijeme sam bila... tako potištena da sam razmišljala o tome da se sama ubijem i uštedim im trud. Ali, tad se pojavio CCY-21-21. Najprije je bio rođen, godinu dana prije CCY-21-21, muški subjekt SSW-89-58. On pokazuje čudesne talente u svakom pogledu, a priča o njemu je važna za vas zbog vaših vlastitih nedavnih iskustava s ljudima koji si paraju utrobu i samospaljuju se, kao i zbog vaših gubitaka u Coloradu. U vrijeme kad je imao samo četrdeset i dva mjeseca, SSW-89-58 posjedovao je govorne sposobnosti prosječnog studenta na prvoj godini koledža i bio je u stanju pročitati knjigu od tristo stranica u periodu od jednog do tri sata, ovisno o složenosti teksta. Viša matematika bila mu je jednostavna kao lizanje sladoleda, kao i strani jezici od francuskog do japanskog. Njegov tjelesni razvoj odvijao se također ubrzanom stopom, a u vrijeme kad je navršio četiri godine bio je visok i razvijen kao prosječni sedmogodišnjak. Očekivala se paranormalna talentiranost, međutim istražitelji su bih iznenađeni velikom širinom običnije genijalnosti 89-58, što uključuje njegovu sposobnost da reproducira bilo koji komad muzike za glasovir pošto ga je čuo samo jedanput, kao i njegovom tjelesnom zrelošću, za koju nije bio načinjen nikakav genetski odabir. Kad 89-58 započinje pokazivati paranormalne sposobnosti, on sasvim dokazuje da je fenomenalno nadaren. Njegovo prvo zapanjujuće postignuće bilo je daljinsko promatranje. Kao da se igra, opisivao je istražiteljima sobe u njihovim kućama, koje nikad nije posjetio. Vodio ih je u obilaske muzeja kojima nikada nije niti prišao. Kad mu je bila pokazana fotografija planine Wyoming, unutar koje se,

kao najstroža tajna, nalazi obrambeni centar - Strateška Zračna Komanda, on je do preciznih detalja opisivao karte sa statusom projektila izložene u sobi za ratno stanje. Smatrali su ga špijunskim sredstvom od neprocjenjive vrijednosti, sve dok, srećom postupno, nije otkrio da je sposoban zakoračiti u ljudsku svijest isto tako lako kao što ulazi u udaljene prostorije. On je preuzimao mentalnu kontrolu nad svojim prvobitnim starateljem, tjerao čovjeka da se svuče, a onda ga slao kroz hodnike sirotišta tjerajući ga da kukuriče poput pijetla. Kad je SSW-89-58 napustio kontrolu nad svojim starateljem i kad je otkriveno što je učinio, bio je najstrože kažnjen. On se strašno ljutio zbog kazne, ljutio se duboko. Te noći daljinski je promatrao starateljev dom i, s daljine od šezdeset osam kilometara, ušao u starateljevu svijest. Upotrijebivši starateljevo tijelo, brutalno ubija čovjekovu ženu i dijete, a onda vodi staratelja do samoubojstva. Nakon ove epizode, SSW-89-58 biva svladavan masivnom dozom trankilizatora, koja mu se unosi pomoću pištolja na strelice. Dva suradnika na Projektu 99 nestaju u tom procesu. Nakon toga, osamnaest se dana nalazio u komi izazvanoj drogama, dok je ekipa znanstvenika projektirala i nadgledavala konstrukciju odgovarajućeg prebivališta za svog zarobljenika, takvog koje će mu održavati život, ali i osigurati da ostane pod nadzorom. Jedan dio osoblja predlagao je hitno uklanjanje SSW-89- 58, ali ovaj je savjet nakon razmatranja bio odbačen. Svaki napor biva na izvjesnoj točki uznemiren od pesimista. Pođimo sad u prostoriju za osiguranje, u jugozapadnom kutu na prvom katu sirotišta. Na ovome mjestu, ako ste jedan od djelatnika, morate se prijaviti za kontrolu koju obavljaju trojica stražara, zato što ovu službu nikad ne obavlja manje ljudi, bez obzira na vrijeme. Morate staviti svoju desnu ruku na skener koji će vas identificirati prema vašim prstima. Također morate pogledati u skener za šarenicu, koji će usporediti vaše šare na retini s onima koje su bile snimljene u ekran kad ste prihvatili posao. Odavde se spuštate u jednom dizalu niz pet podzemnih razina, gdje se obavlja dobar dio posla na Projektu 99. Vi se, međutim, zanimate za šestu, najnižu razinu, gdje hodate do kraja dugačkog hodnika i prolazite kroz siva, metalna vrata. Stojite u običnoj prostoriji s jednostavnim institucijskim namještajem, s trojicom momaka iz zaštite, od kojih se niti jedan ne zanima za vas. Ti ljudi rade u šestosatnim smjenama, kako bi se osiguralo njihovo budno praćenje ne samo onoga što se događa u ovoj ili susednoj prostoriji, već i njihovo međusobno praćenje nijansi u vlastitom ponašanju. Na jednom zidu ove prostorije nalazi se ogromni prozor koji gleda u susjednu prostoriju. Često ćete vidjeti dr. Louisa Bloma i dr. Keitha Ramlocka, ili obojicu, kako rade iza tog stakla, jer oni su dizajneri SSW-89-58 i nadgledaju istraživanje i uporabu njegovih nadarenosti. Kada ni dr. Blom, niti dr. Ramlock nisu prisutni, na dežurstvu se nalaze barem tri druga člana njihovih neposrednih suradnika. SSW-89-58 se nikad ne ostavlja bez nadzora. Prelazili su s međudržavne ceste 210 na međudržavnu cestu 10, kad je Rose

prekinula sebe da bi rekla: - Joe, možete li naći neki izlaz s benzinskom crpkom? Moram upotrijebiti toalet. - Što nije u redu? - Ništa... samo mi treba toalet. Mrzim trošiti vrijeme. Želim stići u Big Bear što prije. No, isto tako ne želim smočiti svoje hlače. Bez žurbe. Samo negdje u sljedećih nekoliko kilometara, može? - U redu. Ona ga je, još jednom, povela na svoju verziju daljinskog obilaska Projekta 99, tamo izvan Manassasa. - Pođete naprijed, kroz prolazna vrata i u konačni prostor, gdje stoji komplicirana kapsula u kojoj 89-58 danas živi, i u kojoj će on, izuzmemo li bilo kakve nepredviđene i nesretne razvoje događaja, provesti ostatak svog neprirodnog života. To je tank koji na neki način podsjeća na željezna pluća kakva su se upotrebljavala u primitivnijim desetljećima za održavanje žrtava poliomielitisa. Sklupčan poput oraha u svojoj ljusci, 89-58 sasvim je ograđen, stisnut između dvije, meke poput matraca, polovice podmazana tjelesnog kalupa koji sputava svako kretanje, čak i pomicanje prstiju, ograničavajući ga samo na mimiku lica i grčeve, koje i tako nitko ne može vidjeti. Zrak dobiva iz boce, izravno kroz ventil iz tankova izvan kapsule za čuvanje. Isto tako, proboden je obilatim cjevčicama s intravenoznim tekućinama, po jednom u svaku ruku i jednom u lijevo bedro, kroz koje prima hranu za održavanje života, uravnotežene tekućine i razne droge, već prema izboru njegovih staratelja. Stalno je pričvršćen za kateter radi efikasnog uklanjanja otpada. Ako se bilo koja od ovih intravenoznih cjevčica ili rad neke druge životne funkcije olabavi ili nekako drugačije pokvari, jedan uporni zvuk alarma smjesta upozorava staratelje na to i, unatoč postojanju obilatih sustava, popravci se poduzimaju bez ikakvog odlaganja. Prema potrebama, istražitelji i njihovi pomoćnici obavljaju razgovore s 89-58 putem mikrofona. Onaj tjelesni kalup u obliku orahove ljuske, u kojem on leži unutar željeznog tanka, opremljen je audioslušalicama za oba njegova uha i mikrofonom preko njegovih usana. Osoblje može reducirati riječi 89-58 do tihog šaptaja kad god to poželi, međutim on ne uživa podjednaku privilegiju da isključi njih. Jedna pametna video opskrba dopušta slikama da se prenose kroz stakleno vlakno do para leća pričvršćenih za očne jabučice 89-58, na taj način mu se mogu pokazivati fotografije , a ako je to potrebno i zemljopisne koordinate zgrada i mjesta u kojima se od njega traži da obavi daljinsko izviđanje. Ponekad mu se pokazuju fotografije pojedinaca protiv kojih se želi poduzeti ovakva ili onakva akcija. Za vrijeme daljinskog promatranja, 89-58 opisuje u živim detaljima što vidi u nekom dalekom mjestu u koje su ga poslali i poslušno odgovara na pitanja koja mu njegovi staratelji postavljaju. Prateći monitorima ritam otkucaja njegova srca, krvni tlak, brzinu disanja, moždane valove, pokrete očnih kapaka i promjene u

električnoj provodljivosti njegove kože, u stanju su otkriti laž s preciznošću od preko devedeset i devet posto. Štoviše, povremeno ga provjeravaju šaljući ga na mjesta o kojima je već bila prikupljena opsežna i pouzdana informacija; njegovi odgovori se kasnije uspoređuju s materijalom koji se trenutačno nalazi u dokumentaciji. On je poznat kao zločesti dječak. Njemu se ne vjeruje. Kad 89-58 dobije uputstvo da uđe u svijest neke specifične osobe i tog pojedinca ukloni ili ga upotrijebi za uklanjanje nekog drugog, onda se o takvoj zadaći govori kao o "vlažnoj misiji". Ovaj se termin djelomično rabi zato što se prolijeva krv, ali poglavito zato što se 89-58 ne uranja u relativnu suhoću udaljenih prostorija, nego u mračne dubine ljudske svijesti. Dok obavlja "vlažnu zadaću", 89- 58 je opisuje dr. Blomu ili dr. Ramlocku, od kojih je barem jedan uvijek prisutan za vrijeme takvog događaja. Nakon brojnih takvih misija, Blom i Ramlock i njihovi suradnici majstori su u otkrivanju prijevare, čak i prije no što poligraf signalizira problem. Za njegove staratelje, videoslike električnih aktivnosti u mozgu 89-58 jasno definiraju aktivnost u kojoj je on u svakom trenutku angažiran. Kad obavlja samo daljinsko promatranje, te se slike radikalno razlikuju od onih koje se pojavljuju kad obavlja svoj"mokri" posao. Ako mu je određeno samo da promatra neko udaljeno mjesto, a on, dok ga gleda, neposlušno zauzima svijest nekoga u toj udaljenoj lokaciji bilo iz inata ili jednostavno radi zabave, to je odmah poznato njegovim starateljima. Ako SSW-89-58 odbije neko uputstvo, prijeđe parametre neke određene zadaće ili pokaže bilo koje druge znakove pobune, on može biti kažnjen na brojne načine. Električni kontakti u tjelesnom kalupu i u njegovom kateteru , mogu biti aktivirani tako da izazivaju bolne šokove na odabranim osjetljivim točkama njegova tijela od glave do pete, ili po cijeloj površini njegove kože. U uši mu može biti emitirano prodorno elektronsko pištanje na nepodnošljivoj frekvenciji. Odurni mirisi lako se unose s dostavom njegova zraka. Dostupne su razne droge za snažno i brzo izazivanje bolnih zastrašujućih psiholoških sustava , kao što su žestoki mišićni grčevi i zapaljena živčana opna , koji ne predstavljaju nikakvu opasnost po život ovog vrijednog sredstva. Izazivanje klaustrofobične panike zaustavljanjem dotoka zraka također je jednostavna, ali djelotvorna disciplinska tehnika. Ako je poslušan, 89-58 može biti nagrađen na jedan od pet načina. Iako prima osnovne hranjive materije , ugljične hidrate, bjelančevine, vitamine, minerale , preko intravenoznih kapaljki, cijev za ishranu može biti izbačena iz njegovog tjelesnog kalupa i iz njegovih usta da bi mu se omogućilo uživanje u ukusnim tekućinama, kao što su coca-cola, sok od jabuke ili čokoladno mlijeko. Drugo, budući da je on čudo od djeteta za glasovir i da mu muzika pruža ogromno zadovoljstvo, on može biti nagrađen bilo čime od Beatlesa do Beethovena. Treće, cijeli filmovi mogu biti preneseni u leće preko njegovih očiju, i iz takve jedne intimne perspektive njemu se čini da se doslovce nalazi usred filmskog događanja. Četvrto, on može primiti drogu za podizanje raspoloženja, koja ga čini sretnim

poput bilo kojeg dječaka u svijetu. Peto, i najbolje od svega, ponekad mu se dopušta da ode i daljinski razgleda mjesta koja bi volio doživjeti, i za vrijeme tih veličanstvenih ekspedicija, vođenih njegovim vlastitim zanimanjima, on upoznaje slobodu, ili onoliko nje koliko je on može zamisliti. Obično ne više od tri namještenika promatraju kapsulu za čuvanje i njezinog stanara, zato što 89-58 može kontrolirati samo jednu svijest odjednom. Ako bi bilo koji od ta tri namještenika iznenada postao nasilan ili bi se očitovalo neko neobično ponašanje, druga dvojica bi mogla, otpuštanjem ili okretanjem jednog od prekidača ili gumba primijeniti dovoljno sedativa kroz intravenozne cijevi i spustiti 89-58 u doslovce trenutačan, dubok i nemoćan san. U nevjerojatnom slučaju da ovo ne uspije, nakon sedativa slijedi gumb sudnjeg dana s letalnom dozom živčanog otrova koji ubija za tri do pet sekundi. Trojica stražara s druge strane prozora za promatranje imaju slične gumbe koje mogu upotrijebiti prema vlastitoj odluci. SSW-89-58 nije sposoban čitati misli. On nije telepat. On samo može potisnuti ličnost osobe u koju ulazi i preuzeti kontrolu nad njezinim tjelesnim pogonom. Postoji neslaganje medu osobljem Projekta 99 s obzirom na to da li je nepostojanje telepatske sposobnosti 89-58 razočaranje ili blagoslov. Nadalje, kad biva poslan u "vlažnu" misiju, on mora točno znati gdje je njegova meta locirana da bi mogao ući u njezinu svijest. On ne može proizvoljno tražiti po stanovništvu svijeta, već ga njegovi staratelji, koji najprije lociraju žrtvu, moraju voditi. Kad mu se jednom pokaže slika zgrade ih vozila u kojima se meta može naći, kad se to mjesto zemljopisno odredi u njegovoj svijesti , on tad može djelovati. Osim toga, on je također ograničen unutar zidova strukture koja mu je dana i ne može djelotvorno goniti željenu misao izvan granica koje su u početku bile postavljene. Nitko ne zna zašto te granice postoje, iako ima puno teorija o tome. Možda je to zbog toga što nevidljivo duševno biće, budući da je to samo neka vrsta valne energije, reagira na otvorene prostore vrlo slično toplini sadržanoj u vrućem kamenu kad se ovaj smjesti u hladnu prostoriju. Ona zrači prema van, rasipa se i ne može biti sačuvana u koherentnoj formi. On je sposoban prakticirati daljinsko promatranje iz vanjskih lokacija, ali samo nakratko. Ovaj nedostatak frustrira staratelje 89-58, no oni vjeruju i nadaju se da će se njegove sposobnosti u ovom pogledu s vremenom poboljšati. Ako možete to podnijeti gledati, posuda za čuvanje otvara se dva puta svakog tjedna, kako bi starateljima bilo moguće očistiti svoje sredstvo. Za ovaj postupak, SSW se obavezno duboko uspavljuje , i ostaje povezan za gumb sudnjeg dana. On biva temeljito okupan spužvom, tretiraju mu se nadržaji na koži, minimalni čvrsti otpatci koje proizvodi uklanjaju mu se iz crijeva, čiste mu se zubi, pregledavaju mu se oči da bi se vidjelo ima li kakve infekcije, a potom se ispiru antibioticima, i obavlja se razna druga njega. Iako 89-58 svakodnevno prima nisko-voltažne električne podražaje u muskulaturu kako bi se sačuvala minimalna

masa potrebna za život, on podsjeća na izgladnjelo dijete iz neke zemlje trećeg svijeta, uništene sušom ili lošom politikom. Blijed je poput mrtvaca na obdukcijskom stolu, uvenuo, s patuljastim kostima koje su se istanjile od nedostatka upotreb, a kad nesvjesno savije svoje slabašne prste oko ruku podvornika koji posluju oko njega, njegov stisak nije jači od stiska novorođenčeta u kolijevci koje se trudi čvrsto uhvatiti palac svoje majke. Ponekad, u toj dubokoj uspavanosti, on nerazgovjetno i bespomoćno mrmlja, jeca, čak i plače, kao da je nošen polaganim, tužnim snom. Na Shellovoj postaji, pokraj crpki za samoposluživanje gorivom nalazila su se samo tri vozila. Petljajući oko svojih automobila, vozači su se skupljali i saginjali glave, kako bi sačuvali oči od pijeska nošenog vjetrom. Osvjetljenje je bilo jako kao osvjetljenje za snimanje neke filmske scene, i iako Joea i Rose nije tražila ona vrsta policijske agencije koja bi emitirala njihove fotografije po lokalnim televizijskim informativnim programima, Joe je više volio ostati izvan tog blještavila. Parkirao se pokraj zgrade, blizu toaleta, gdje je obitavalo mnoštvo šćućurenih sjena. Joe se nalazio u emocionalnom metežu, osjećao se kao da mu je srce presječeno napola, jer sad je znao točan uzrok katastrofalne nesreće, znao je identitet ubojica i sve naopake detalje. Ta spoznaja bila je za njega poput skalpela koji je gulio tanke kraste, tek formirane na površini njegova bola. Bol mu je bila osvježena, gubitak nedavniji no što je doista bio. Ugasio je motor i sjedio bez riječi. - Ne shvaćam kako li su, k vragu, saznali da se nalazim u onom avionu - rekla je Rose. - Poduzela sam tolike mjere zaštite... Međutim, znala sam kad je započeo daljinsko promatranje putničke kabine tražeći nas, zato što se javilo neko čudno zamračivanje svjetlosti, problem sa mojim ručnim satom, neki nejasan osjećaj prisustva, znaci koje sam još prije naučila tumačiti. - Sreo sam istražiteljicu Odbora za Sigurnost nacionalnog Transporta koja je čula vrpcu magnetofona iz pilotske kabine, prije no što su je uništili u požaru izazvanom u zvučnom laboratoriju. Taj dječak nalazio se unutar kapetanove glave, Rose. Ja ne shvaćam... zašto nije ušao samo u vas? - Morao nas je obje srediti, to je bila njegova zadaća, mene i djevojčicu, i dok je mene mogao uhvatiti bez ikakvih problema, s njom to ne bi bilo nimalo lako. Krajnje zbunjen, Joe reče: - Nina? Zašto bi se oni tada zanimali za nju? Ona je bila samo jedan od putnika, zar ne? Mislio sam da su kasnije počeli tragati za njom zato što... pa, zato što je preživjela s vama. Rose ga nije željela pogledati u oči. - Nabavite mi ključ za ženski toalet, Joe. Hoćete li, molim vas?Ispričajte me za jednu minutu. Ostalo ću vam ispričati na putu prema Big Bearu. Otišao je u prodavaonicu i uzeo od blagajnika ključ. Kad se vratio do Forda,

Rose je već bila izašla van. Bila je naslonjena na prednji branik, povinutih ramena i leđima okrenutim prema hučnom vjetru Sveta Ana. Lijevu je ruku položila preko grudi, a šaka joj se još uvijek tresla. Desnom rukom držala je skupljene zavratke jakne, kao da joj je topli kolovoski vjetar bio hladan. - Hoćete li mi otključati vrata? - rekla je. Otišao je u ženski toalet. Kad je otključao vrata i upalio svjetlo, Rose je već bila tu. - Brzo ću ja - obećala je i provukla se kraj njega. U toj svjetlosti, prije no što je zatvorila vrata, na brzinu je bacio pogled na njezino lice. Nije izgledala dobro. Umjesto da se vrati u automobil, Joe se naslonio na zid zgrade, kraj toaletnih vratiju, da bi je pričekao. Prema bolničarkama i čuvarima iz psihijatrijskih bolnica, veći broj njihovih najtežih pacijenata reagirali su na vjetrove Svete Ane snažnije no što su to ikada činili kad bi vidjeli pun mjesec iza rešetaka na svojim prozorima. To nije bio tek zlokoban zvuk, nalik na krike nekog nezemaljskog lovca i nezemaljskih zvijeri koje je on progonio, to je bio podsvjesni lužnati miris pustinje i neki neobičan električni naboj, različit od onog koji su drugi, manje suhi vjetrovi pružali zraku. Joe je razumio zašto je Rose možda skupila svoju jaknu i uvukla se u nju. Ova je noć imala i mjesec i vjetar Svete Ane, dakle sve izglede da zapali vudu iskricu u kralježnicama i u onom bezimenom siročetu koje je živjelo u svom željeznom kovčegu i koje se, nevidljivo, kretalo svijetom svojih potencijalnih žrtava. Snimamo Uf Dječak je znao za magnetofon u pilotskoj kabini i na njemu je ostavio vapaj za pomoć. Jedno od njihovih imena je dr. Louis Blom. Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. Oni mi čine loše stvari. Zločesti su prema meni. Spriječite ih u tome. Spriječite ih da me povrjeđuju. Što god da je bio , sociopat, psihopat, ubojica , on je također bio dijete. Zvijer, gad, užas ali također i dijete. On nije tražio da bude rođen, a ako je i bio zao, oni su ga učinili takvim, propustivši da ga pouče bilo kakvim ljudskim vrijednostima, postupajući s njim kao s pukom artiljerijom, nagrađujući ga za ubojstva. Bio je zvijer, međutim jadna zvijer, izgubljena i usamljena, što luta u labirintu svoje i tuđe bijede. Jadna, ali strašna. I još je uvijek tamo negdje. Čekajući da joj se kaže gdje bi mogla naći Rose Tucker. I Ninu. Ovo je zabavno! Dječak je uživao u ubijanju. Joe je pretpostavljao da je čak bilo moguće da mu njegovi staratelji nikad nisu dali uputstvo da poubija sve ljude u Nationwideovom letu 353, da je on to učinio u aktu svoje pobune i zato što je u tome uživao. Spriječite ih u tome, ili ću, čim to budem mogao...čim to budem mogao, sve pobiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću pobiti, i uživat ću u tome.

Prisjetivši se tih riječi iz prijepisa, Joe je osjetio da dječak nije mislio samo na putnike iz ukletog zrakoplova. On je tada već bio donio odluku da ih sve pobije. Govorio je o činu koji će biti apokaliptičniji od tristo trideset ubojstava. Što bi on mogao učiniti kad bi se dokopao fotografija i zemljopisnih koordinata ne samo sredstava za praćenje projektila, nego i cijelog kompleksa silosa za lansiranje nuklearnih projektila? - Isuse! - prošaptao je Joe. Negdje u noći, Nina je čekala. U rukama Roseinih prijatelja, ali nedovoljno zaštićena. Ranjiva. Činilo se da Rose treba puno vremena. Pokucavši na vrata toaleta, Joe ju je pozvao po imenu, no ona nije odgovorila. Oklijevao je, nanovo pokucao, a kad ga je ona pozvala slabim glasom, gurnuo je i otvorio vrata. Sjedila je na rubu toaletne školjke. Svukla je sa sebe svoju mornarsko plavu jaknu i bijelu bluzu natopljene krvlju, stajale su na umivaoniku. Nije bio svjestan da je ona sve vrijeme krvarila. Tama i modra jakna prikrili su od njega krv. Kad je zakoračio u toalet, vidio je da je oblikovala komprese od gužve vlažnih papirnatih ručnika. Pritiskala ga je na svoj lijevi pektoralni misic. - Onaj jedan pucanj na plaži - rekao je on tupo. - Vi ste bili pogođeni. - Metak je prošao kroz mene- rekla je ona. - Na leđima je izlazna rana. Lijepa i čista. Nisam čak ni toliko krvarila, a bol je podnošljiva... zašto onda postajem sve slabija? - Unutarnje krvarenje - predložio je on, namrgodivši se kad je pogledao izlaznu ranu na njezinim leđima. - Ja poznajem anatomiju - rekla je ona. - Pogodili su me baš u pravo mjesto. Nisu mogli izabrati bolje. Veće krvne žile ne bi trebale biti oštećene. - Možda je metak pogodio kakvu kost i razbio je. Možda jedan djelić i nije izašao, nego uzeo drugu putanju. - Bila sam tako žedna. Pokušala sam popiti malo vode iz pipe. Gotovo sam se onesvjestila kad sam se nagnula naprijed. - To rješava stvar - rekao je on, a srce mu je tuklo. - Moramo vam nabaviti liječnika. - Odvedite me k Nini. - Rose, k vragu... - Nina me može iscijeliti - rekla je ona i dok je to govorila s krivnjom je okretala pogled od njega. Sav zapanjen, on reče: - Iscijeliti vas? - Vjerujte mi. Nina može učiniti ono što niti jedan liječnik ne može, što nitko drugi na cijeloj zemlji ne može učiniti. U tom trenutku, na nekoj razini, saznao je barem još jednu od Roseinih preostalih tajni, no nije sebi mogao dopustiti da izvadi van taj mračni biser

spoznaje i prouči ga. - Pomozite mi odjenuti bluzu i jaknu i pođimo. Odvedite me u Ninine ruke. U njezine iscjeliteljske ruke. Iako gotovo bolestan od zabrinutosti, učinio je što je tražila. Dok ju je odjevao, sjetio se kako je tamo na groblju izgledala većom i od samog života. Bilo je to u subotu ujutro. Sad je bila tako mala. Kroz vreli, štipajući vjetar koji je oponašao vučju pjesmu, hodala je naslonjena na njega sve do automobila. Kad ju je smjestio na putničko sjedalo, upitala ga je bi li joj mogao donijeti nešto za piti. Iz automata ispred crpke kupio je limenke pepsi-cole i soka od naranče. Više joj se svidio sok, te joj ga on otvori. Prije no što je prihvatila piće, dala mu je dvije stvari, polaroidnu fotografiju grobova njegove obitelji i presavijenu novčanicu od jednog dolara, na kojoj je serijski broj , minus četvrta brojka označavao telefonski broj na koji bi se, u nekom hitnom slučju, mogao dobiti Mark iz Karbeska. - A prije no što počnete voziti, želim vam reći kako ćete pronaći kolibu u Big Bearu u slučaju da ne mogu izdržati dok ne stignemo tamo. - Ne budite smiješni. Uspjet ćete. - Slušajte - rekla je ona, i još jednom projicirala onu karizmu koja je naređivala pažnju. On je slušao dok mu je objašnjavala put. - A što se tiče Karbeska - rekla je - ja im vjerujem, oni jesu moji prirodni saveznici, i Ninini, kao što je to Mark rekao. Međutim, bojim se da se medu njih može previše lako ubaciti. Zato im nisam dopustila da večeras pođu s nama. No, ako nas nitko ne slijedi, onda je ovaj auto čist, a možda je i njihova zaštita dovoljno dobra. Ako dođe do onog najgoreg i vi nećete znati kamo se okrenuti... oni vam mogu biti najbolja nada. Dok mu je to govorila, grudi su mu se stezale, a grlo sušilo. Napokon je rekao: - Ne želim više ništa čuti. Odvest ću vas do Nine na vrijeme. Sad se tresla i Roseina desna ruka i Joe nije bio siguran da ona može držati limenku sa sokom od naranče. Međutim, nekako je u tome uspijevala, te je žedno pila. Dok je vozio natrag na autocestu San Bernardino, uputivši se prema istoku, ona reče: - Nikad vas nisam željela povrijediti, Joe. - I niste. - Premda sam učinila strašnu stvar. On pogleda u nju. Nije se usudio pitati je što je učinila. Čuvao je onaj sjajni, crni biser spoznaje duboko gurnut u torbicu vlastite svijesti. - Nemojte me previše mrziti. - Ja vas uopće ne mrzim. - Moji su motivi dobri. No, nisu uvijek bili takvi. Zasigurno nisu bili bez

mrlja kad sam otišla raditi za Projekt 99. No, ovoga puta moji su motivi dobri, Joe. Vozeći izvan svjetlosne bure Los Angelesa i njegovih predgrađa, prema planinskoj tmini gdje je bila Nina, Joe je čekao da mu Rose kaže zašto bi je on mrzio. - Dakle... dopustite mi da vam kažem nešto - rekla je ona – o jedinom istinskom uspjehu unutar projekta... - Popnite se sada dizalom dalje od tog malog pakla na dnu onih šest podzemnih razina, ostavljajući dječaka u njegovoj kapsuli za čuvanje, te pođite gore do prostorije za osiguranje, odakle je spuštanje započelo. Još malo dalje, do jugoistočnog kuta prizemnog kata, gdje boravi CCY-21-21. Ona je bila začeta bez strasti godinu dana poslije 89-58, iako nije bila projekt doktora Bloma i Ramlocka, već doktorice Rose Tucker. To je ljupko dijete, nježno, svijetle puti, sa zlatastom kosom i očima boje ametista. Iako većina siročadi koja živi ovdje ima prosječnu inteligenciju, CCY21-21 ima neobično visok IQ, možda čak i veći od inteligencije 89-58, i voli učiti. Ona je mirna djevojčica, s puno ljupkosti i prirodnog šarma, međutim u prve tri godine svoga života ne pokazuje nikakve paranormalne sposobnosti. A onda, jednog sunčanog svibanjskog popodneva, kada na livadi sirotišta sudjeluje u seansi kontrolirane igre s drugom djecom, nalazi jednog vrapčića sa slomljenim krilom i povrijeđenim okom. Ranjena ptica leži u travi ispod jednog drveta, slabašno klepeće krilima, a kad je ona uzima u svoje ruke, ptica se sasvim ukoči od straha. Plačući, djevojčica žuri do najbližeg staratelja, pitajući ga što se može učiniti. Vrabac je tako slab i tako paraliziran od straha da samo bespomoćno otvara kljun, ne ispuštajući nikakav glas. Ptičica umire, staratelj ne vidi što bi se tu moglo učiniti, međutim djevojčica odbija prihvatiti vrapčićevu skorašnju smrt. Ona sjeda na travu, nježno hvata pticu lijevom rukom i pažljivo je miluje desnom, tiho joj pjevajući pjesmicu o srčanom crvendaću i u roku od samo jedne minute vrapčić biva oporavljen. Frakture na krilu opet su čvrste, a povrijeđeno oko iscjeljuje u sjajnu, jasnu očnu jabučicu. Ptičica pjeva i odlijeće. CCY postaje središtem sretnog vrtloga pažnje. Rose Tucker, koju je noćna mora Projekta 99 dovela do razmišljanja o samoubojstvu, oživljava poput one ptice i udaljava se od ponora u koji je počela zavirivati. Sljedećih petnaest mjeseci istražuje se iscjeliteljska moć. Isprva je to jedan nepouzdan talent koji ona ne može primjenjivati po volji, ali tijekom čudesnih mjeseci ona uči prizivati i kontrolirati svoj dar, sve dok nije u stanju primijeniti ga kad god se to od nje zatraži. Oni na Projektu 99 koji su imali zdravstvene probleme bili su dovedeni do razine zdravlja za koju su mislili da je nikad više neće uživati. Nekoliko odabranih političara i vojnih ličnosti kao i članovi njihovih obitelji, koji su patili od bolesti opasnih po život, tajno su dovedeni djetetu kako bi bili iscijeljeni. Na Projektu 99 ima onih koji vjeruju da je 21-21 njihovo najveće postignuće,

iako drugi nalaze da je 89-58, unatoč znatnim problemima kontrole koje postavlja, na duži rok ipak najzanimljivija i najvnjednija imovina. A sad, pogledajte ovo, pođite naprijed kroz vrijeme i dođite u jedan kišni, kolovoski dan, petnaest mjeseci nakon oporavljanja povrijeđenog vrapca. Kod genetičara koji radi na projektu i koji se zove Amos, dijagnosticiran je rak na gušterači, jedan od najsmrtonosnijih oblika ove bolesti. Dok liječi Amosa samo blagim I dugotrajnim dodirom, djevojčica osim malignog oboljenja otkriva još jednu bolest koja nije tjelesne naravi, ali koja ipak dovodi do propasti organizma. Možda zbog onoga što je vidio na Projektu 99, možda zbog brojnih drugih razloga koji su se nakupili tijekom njegovih pedeset godina života, Amos je odlučio da život nema nikakve svrhe ni smisla, da mi nemamo nikakvu sudbinu osim praznine, da smo samo trunčica prašine na vjetru. Ta tmina u njemu tamnija je i od samog raka, te djevojčica liječi i nju, i to na jednostavan način, tako što će pokazati Amosu svjetlost Boga i neobična dimenzionalna rešetkasta okna carstava koja se nalaze izvan našeg. Kad su mu bile pokazane te stvari, Amos postaje tako preplavljen radošću i ushićenjem da počinje prelaziti iz smijeha u plač, a u očima ostalih u prostoriji, istražiteljima po imenu Janice i još jednom kolegi koji se zove Vincent, to izgleda kao da je Amosa obuzela zabrinjavajuća histerija. Kad Amos nagovara djevojčicu da povede i Janice u onu istu svjetlost koju je pokazala njemu, ona ponovno daje taj dar. Janice, međutim, reagira drugačije od Amosa. Ponizna i preplašena, ona zapada u kajanje. Zariva sebi nokte u tijelo žaleći zbog načina na koji je dotad živjela svoj život i osjećajući bol zbog onih koje je izdala i povrijedila. Njezina tjeskoba je zastrašujuća. Metež. Poziva se Rose. Janice i Amosa izoliraju radi promatranja i procjene. Što je to djevojčica učinila?Ono što im Amos govori čini im se kao sretno brbljanje bezopasnog poremećenog čovjeka, no ipak brbljanje, i to od nekoga koji je samo prije pet minuta bio znanstvenik ozbiljne , ako ne i mračne naravi! Zbunjena i zabrinuta zbog zapanjujuće različitih reakcija Amosa i Janice, djevojčica se povlači i postaje nekomunikativna. Rose nasamo radi s 21-21 više od dva sata prije no što uspijeva izmamiti zaprepašćujuće objašnjenje od nje. Dijete ne može shvatiti zašto bi otkrivenje koje je ona donijela Amosu i Janice preplavilo te ljude tako potpuno, niti zašto je Janiceino reagiranje mješavina euforije i samodestrukcije. Budući da je rođena s punom sviješću o svom mjestu i svrsi u svijetu, s razumijevanjem ljestvi sudbine kojima će se ona penjati kroz beskonačnost, s izvjesnim znanjem o vječnom životu koje nosi u svojim genima, ona ne može shvatiti razornu moć tog otkrića kad ga ona donese onima koji provode svoj život u blatu, sumnji i prašini očaja. Ne očekujući ništa više do da će iskusiti psihički ekvivalent magične predstave s lanternama, putovanje kroz djetetovu slatku fantaziju o Bogu, Rose traži da joj se pokaže. I biva joj pokazano. I ona se zauvijek mijenja. Zato što nakon dodira djetetove ruke biva otvorena prema punini postojanja.

Ono što ona doživljava izvan je njezinih moći da to opiše i dok struje radosti naviru u njoj i ispiru sve bezbrojne boli i jade njezina dotadašnjeg života, nju također preplavljuje i strah, jer ona nije svjesna samo obećanja sjajne vječitosti, već i očekivanja koja mora nastojati ispuniti u svim onim danima života koji se nalaze pred njom, kao i u budućim svjetovima, očekivanja koja je plaše zato što nije sigurna da će ih moći ispuniti. Poput Janice, ona je zapravo svjesna svakog zlog čina, neljubaznosti, laži, izdaje koje je ikad skrivila, te uviđa da još uvijek ima sposobnost za sebičnost, sitničavost i okrutnost, ona žudi da prevlada svoju prošlost, čak i kad drhti od straha pred čvrstoćom koja je potrebna za to. Kad je vizija prošla i kad ona ponovo nalazi sebe u sobi djevojčice kao i prije, u njoj nema ni najmanje sumnje da je ono što je vidjela bilo zbiljsko, da je to istina u svom najčistijem obliku, a ne puka djetinja iluzija prenesena putem psihičke moći. Gotovo sat vremena ne može govoriti, već sjedi tresući se, s licem zaronjenim u šake. Postupno, ona počinje shvaćati implikacije onoga što se ovdje dogodilo. U osnovi su dvije. Prvo, ako se ovo otkriće može iznijeti pred svijet, čak samo onim ljudima koje djevojčica može dodirnuti, sve što postoji sada, nestat će. Jednom pošto je čovjek vidio, ne primio vjeru, nego vidio da postoji onostrani život, čak i ako priroda toga ostane duboko misteriozna i isto onoliko zastrašujuća kao što je veličanstvena, onda sve što je nekad bilo važno najednom postaje beznačajno. Avenije čudesnih mogućnosti obiluju tamo gdje je nekad postojao samo jedan uski put kroz tminu. Svijet kakvog znamo završava se. Drugo, ima onih koji se neće obradovati kraju starog poretka, koji su se naučili bogatiti na ugnjetavanju, boli i poniženju drugih. Doista, svijet je pun takvih i oni neće željeti primiti dar od ove djevojčice. Oni će se bojati nje i svega onoga što ona obećava. A onda će je ili uspavati i izolirati u kapsulu za čuvanje, ili će je ubiti. Ona je nadarena poput bilo kojeg mesije, ali je ljudsko biće. Ona može iscijeliti slomljeno krilo ptice i vratiti vid gotovo izgubljenom oku. Ona može istjerati rak iz čovjeka skrhanog tom bolešću. No, ona nije nekakav anđeo s plaštom neranjivosti. Ona je od krvi i mesa. Njezina dragocjena moć boravi u nježnom tkivu njezina jedinstvenog mozga. Ako se šaržer pištolja isprazni u njezin zatiljak, ona će umrijeti poput svakog drugog djeteta, biti će mrtva, ona ne može samu sebe iscjeliti. Iako će njezina duša prijeći u neko drugo carstvo, ona će biti izgubljena za ovo nesretno mjesto kojemu je tako potrebna. Svijet se neće promijeniti, mir neće zauzeti mjesto zbrke, a samoći i očaju neće biti kraja. Rose ubrzo postaje uvjerena da će direktori projekta glasovati za uklanjanje. Onog trenutka kad shvate što je ova djevojčica, ubit će je. Ubit će je prije no što se spusti noć. Svakako će je ubiti još prije ponoći. Oni neće biti spremni preuzeti nikakav rizik i zatvoriti je u posudu za čuvanje.

Onaj dječak posjeduje samo moć za uništavanje, ali 21-21 posjeduje moć prosvjetljenja, koja je neusporedivo opasnija. Ubit će je pištoljem, natopiti joj tijelo benzinom, zapaliti njezine ostatke, a kasnije rasuti njezine pougljenjene kosti. Rose mora djelovati i to brzo. Djevojčica mora biti potajno odvedena iz sirotišta i skrivena prije no što je unište.- - Joe? Naspram zvjezdanog polja, crne planine kao da su ovoga trenutka izbile iz zemljine kore, mračno su se izdizale na obzorju. - Joe, žao mi je - glas joj je bio krhak. - Žao mi je. Jurili su državnim autoputom 30 prema sjeveru, istočno od grada San Bernardino, sedamdeset pet kilometara od Big Beara. - Joe, jeste li dobro? On nije mogao odgovoriti. Promet nije bio gust. Put se uspinjao u šume. Borovi su se njihali, njihali, njihali na vjetru. Nije mogao odgovoriti. Samo je mogao voziti. - Kad ste tako uporno vjerovali da je djevojčica koja je bila sa mnom zapravo vaša mala Nina, pustila sam vas da nastavite vjerovati u to. Iz nekog razloga, ona ga je još uvijek obmanjivala. Nije mogao razumjeti zašto je nastavljala skrivati istinu. Ona reče: - Pošto su nas pronašli u onom restoranu, bila mi je potrebna vaša pomoć. Bili ste mi potrebni, osobito kad sam bila pogođena metkom. No vi niste otvorili svoje srce i svijest fotografiji koju sam vam dala. Bili ste tako... krhki. Bojala sam se da ćete, saznate li da to zapravo nije vaša Nina, jednostavno... prestati postojati. Da ćete se raspasti. Bože mi oprosti, Joe, ali trebala sam vas. A sad vas treba i ona djevojčica. Nina ga je trebala. Ne neka djevojčica rođena u laboratoriju, s moći da drugima prijenosi neobične fantazije i zamračuje svijesti lakovjernima. Njega je trebala Nina. Nina. Ako nije mogao vjerovati Rose Tucker, ima li ikoga kome bi mogao vjerovati? Uspio je istresti samo jednu riječ iz sebe: - Nastavite. - Ponovno Rose. U sobi 21-21. Grozničavo razmišljajući kako će riješiti problem potajnog odvođenja djevojčice kroz kontrolu zaštite koja je ravna kontroli kakve tamnice. Odgovor, kad se pojavio, bio je očit i elegantan. Postoje tri izlaza iz prizemnog kata sirotišta. Rose i djevojčica će s rukom u ruci otići do vratiju koja spajaju glavnu zgradu sa susjednom dvokatnom strukturom za parkiranje. Jedan naoružani stražar ih promatra kako dolaze više s čuđenjem nego sa sumnjom. Siročićima je zabranjen pristup u garažu, čak i u prisustvu staratelja.

Kad 21-21 podiže svoju sićušnu ručicu i kaže tresi se, stražar se poslušno smiješi i prima dar. Iznenada ispunjen ciklonskim čudom, on sjeda nekontrolirano se tresući, plačući od radosti, ah i od teškog kajanja, upravo onako kako je Rose drhtalai plakala u sobi djevojčice. Jednostavna je stvar pritisnuti gumb na stražarevoj konzoli da bi se otvorio elektronski lokot na vratima i proći. Drugi stražar čeka pred susjednim vratima garaže. On je zapanjen vidjevši djevojčicu. Ona kreće prema njemu i njegovo iznenađenje kad ju je vidio nije ništa u usporedbi s onim što slijedi. Treći stražar postavljen je na izlaznim vratima garaže. Uznemiren prizorom 21-21 u Roseinu automobilu, on se saginje prema otvorenom prozoru kako bi zatražio objašnjenje i djevojčica mu dodiruje lice. Još dvojica naoružanih ljudi čuvaju prolaz na autocesti. Sve prepreke padaju i Virginija se nalazi pred njima. Bijeg više neće biti ovako lagan. Budu li uhvaćene, na pruženu ruku djevojčice biti će odgovoreno samo vatrom. Trik je samo brzo izaći iz tog područja, prije no što zaštita projekta shvati što se dogodilo s petero njihovih ljudi. Oni će organizirati hajku, možda uz asistenciju lokalnih, državnih ili federalnih vlasti. Rose vozi ludo, bezobzirno, s vještinom rođenom u očajanju za koju dosad nije znala. Jedva velika da bi mogla gledati kroz bočni prozor, 21-21 zadivljeno proučava seoske predjele kroz koje prolaze i napokon kaže: - Uau, kako je ovdje vani sve veliko! Rose se smije i kaže: - Dušo, ti još ništa nisi vidjela. Ona shvaća da što je moguće brže mora pustiti vijest da procuri, mora upotrijebiti medije za otkrivanje iscjeliteljskih moći 21-21, a potom demonstrirati onaj još veći dar koji djevojčica može pružiti. Samo sile neznanja i tmine mogu imati koristi od šutnje. Rose vjeruje da 21-21 nikad neće biti sigurna sve dok svijet ne bude saznao za nju, prigrlio je i odbio dopustiti da se ona stavi pod starateljstvo. Njezini šefovi očekuju da će ona istupiti pred javnošću brzo s udaranjem na sva zvona. Njihov utjecaj na medije je raširen, štoviše, suptilan poput spleta sjena oblaka na tankom sloju koji se uhvatio na površini lokve, što ga čini još djelotvornijim. Oni će je pokušati pronaći čim izbije na površinu, i prije no što iznese 21-21 pred svijet. Ona poznaje jednu novinarku kojoj vjeruje da je neće izdati, Lisa Peccatone, stara prijateljica s koledža koja radi za Post u Los Angelesu. Rose i djevojčica morat će letjeti u južnu Kaliforniju, i to što prije, to bolje. Projekt 99 je zajednički pothvat privatne industrije, elemenata ministarstva obrane i drugih moćnih državnih sila. Lakše je zaustaviti lavinu jednim jedinim percem nego se oduprijeti njihovim udruženim snagama, a oni će ubrzo početi upotrebljavati svako moguće sredstvo iz svoga arsenala kako bi locirali Rose i djevojčicu. Pokušati uzletjeti s Dullesa ili iz Nacionalne zračne luke u Washingtonu

previše je opasno. Ona razmatra Baltimore, Philadelphiju, New York i Boston. Bira New York. Razmišlja, što više prijeđenih okružnih i državnih granica, tim veća njezina sigurnost. Stoga, bez ikakvih nezgoda, vozi u Hagerstown, Maryland, a odande u Harnsburg, Pennsylvania. Pa ipak, kilometar za kilometrom, sve više brine da će joj njezini progonitelji postaviti na auto uređaj za praćenje, te da će biti uhvaćena bez obzira na daljinu koju postavi između sebe i Manassasa. U Harnsburgu napušta auto, te ona i djevojčica nastavljaju za New York City autobusom. Kad su se našle u zraku, ukrcane na Nationwideov let 353, Rose se osjeća sigurnom. Čim se spuste na aerodrom, dočekat će je Lisa i društvo koje je ona sakupila, te će serija medijskih erupcija započeti. Na putničkom manifestu Rose je naglasila da je udana za bijelog čovjeka, a 21-21 je identificirala kao svoju pastorku, na brzinu odabravši za nju ime Mary Tucker. Kad se jednom nađe s medijima, namjeravala je u početku upotrijebiti projektno ime CCY-21-21, zato što će njegova sličnost s imenima iz koncentracionih logora u svijesti javnosti na najbolji način okarakterizirati Projekt 99 i proizvesti simpatije za malenu djevojčicu. Ona shvaća da će se na kraju morati konzultirati s 21-21 oko izbora nekog stalnog imena koje, s obzirom na jedinstvenu povijesnu važnost života tog djeteta, mora biti zvučno. One sjede odvojene prolazom od jedne majke s dvije kćeri, koje se vraćaju kući u Los Angeles. Michelle, Chrissie i Nina Carpenter. Nina, koja je približnih godina i visine kao i 21-21, igra se malom elektronskom igncom zvanom praščići i prinčevi, namjenjenoj predškolskom uzrastu. S druge strane prolaza, 21-21 biva fascinirana zvucima i slikama na malenom ekranu. Videći to, Nina moli "Mary" da se premjesti s njom na obližnji par praznih sjedala, gdje se mogu igrati zajedno. Rose oklijeva da to dopusti, no zna da 21-21 svojom inteligencijom daleko prelazi svoj uzrast i svjesna je potrebe za diskrecijom, te tako popušta. Ovo je prvo nestruktuirano vrijeme igre u životu 21-21, prva prava igra za koju je ona ikad znala. Nina je dijete s ogromnim šarmom, slatka i društvena. Iako je 21-21 genije sa sposobnošću za čitanje ravno studentu na prvoj godini koledža, iscjeliteljica s čudesnim moćima i doslovce nada svijeta, ona uskoro biva ushićena Ninom, želi biti Nina, tako totalno sjajna kao Nina, te nesvijesno počinje oponašati Ninine pokrete i način govora. Michelle, Chrissie i Nina imale se prilično kasni let iz New Yorka, te nakon par sati Nina počinje bivati pospana. Ona grli 21-21 i, uz Michelleino dopuštenje, daje Praščiće i Prinčeve svojoj novoj prijateljici prije no što će se vratiti na sjedalo kraj majke i sestre i pada u san. Sva preporođena od radosti, 21-21 se vraća na svoje sjedalo kraj Rose,

privijajući malu elektronsku igricu na svoje grudi, kao da je neko neprocjenjivo blago. Sad se čak neće ni njome igrati, zato što se plaši da bi je mogla slomiti, a ona želi da igrica zauvijek bude točno onakva kakvu joj je Nina dala. Zapadno od grada Running Lake, još uvijek daleko od Big Beara, slijedeći lance brežuljaka pokraj kanjona u kojima se rađao vjetar, bombardirani četinarskim šišarkama koje su se bacale tamo-amo, Joe je odbijao razmotriti implikaciju praščića i prinčeva. Slušajući Rose kako priča priču, on je jedva nalazio snagu za potiskivanje svog bijesa. Znao je da nema razloga biti gnjevan na ovu ženu ili dijete koje je imalo ime iz koncentracijskog logora, no on je unatoč tome bio zelen od srdžbe , možda zato što je znao kako da funkcionira dobro kada ga obuzme gnjev, kao što je to činio tijekom cijele svoje mladosti, dok skrhan od boli uopće nije bio ni za što. Skrenuvši temu razgovora s male djevojčice koja se igrala, on reče: - Kakve veze ima Horton Nellor sa svime ovime, osim što posjeduje veliku komadinu Teknologika, koji je duboko umiješan u Projekt 99? - Upravo su takvi gadovi s dobrim vezama... val budućnosti. Držala je limenku pepsi-cole među koljenima, pokušavajući je otvoriti desnom rukom. Jedva da je imala dovoljno snage i koordinacije da podigne poklopac. - Val budućnosti... ukoliko Nina... ukoliko Nina ne promijeni sve. - Krupan biznis, krupni političari i krupni mediji, sada sve to skupa u jednoj zvijeri, ujedinili su se da bi tlačili nas ostale. Je li to to? Radikalan odgovor. Alumijska limenka zveckala je među njezinim zubima, a kapljica pepsi-cole slijevala joj se niz bradu. - Njima ništa nije važno osim moći. Oni ne vjeruju... u dobro i zlo. - Za njih postoje samo događaji. Iako je upravo ispila jedan dugi gutljaj pepsi-cole, glas joj je zvučao suho. Prelomio se. - A što ti događaji znače... ovisi samo na koje ih vreteno staviš. On je i dalje bio zaslijepljen od srdžbe zbog onoga u što ga je uporno navodila da vjeruje o svojoj Nini, ali nije mogao podnijeti da je ponovno pogleda i vidi kako postaje sve slabijom. Zurio je u cestu pred sobom, po kojoj su se kiše borovih iglica međusobno preplitale, formirajući valoviti, prašnjavi poplun i pritiskao gas, vozeći onoliko brzo koliko se usudio. Limenka sode skliznula je iz Roseine ruke, pala na pod i otkotrljala se ispod sjedala, prosipajući ostatak pepsi-cole. - Napredujemo li, Joe? - Nema još puno. - Moram vam ispričati kao je to bilo...kada se avion srušio. - Šest i pol kilometara prema dolje, brzina cijelim putem, zavijanje motora, škripanje krila, drmanje trupa. Putnici koji vrište, čvrsto su pritisnuti uz svoja

sjedala zbog sve veće gravitacije, tako da mnogi ne mogu podići glavu, neki se mole, neki povraćaju, plaču, psuju, zazivaju mnoga Božja imena, zovu svoje voljene koji su prisutni i one koji su daleko od njih. Jedna čitava vječnost poniranja, šest i pol kilometara, ali kao da je čak s mjeseca... ...a onda je Rose najednom u nekakvom plavetnilu, u tihom blještavom plavetnilu, kao da je ptica u letu, osim što nikakva tamna zemlja ne leži ispod nje, samo plavetnilo posvuda oko nje. Nema osjećaja kretanja. Nije joj ni toplo ni hladno. Samo mirna hijacintno modra sfera s njome u središtu. Ona lebdi. Čeka. Duboki dah zastao joj je u plućima. Pokušava izbaciti taj zadržani dah, ali ne može, ne može, sve dok se... ...nakon jednog izdisaja glasnog poput povika, nije našla na nekoj livadi, još uvijek u svojem sjedalu, ukočena od straha, s 21-21 kraj sebe. Obližnju šumu zahvatio je požar. Na sve strane plamenovi ližu humke izvijenih ostataka. Livada je jedna neopisiva kosturnica. A 747 je nestao. U predzadnjem trenutku, djevojčica ih je veličanstvenom primjenom svog psihičkog dara prenijela iz ukletog zrakoplova u neku dimenziju izvan prostora i vremena i zadržala ih u tom misterioznom zaštitnom predvorju tijekom one jedne strašne minute kataklizmičkog uništenja. Taj napor je ostavio 21-21 hladnom, drhtavom, nesposobnom da govori. Njezine oči, blještave od odraza vatri svuda oko njih, uperene su u daljinu, poput pogleda nekog autističnog djeteta. Ispočetka ne može hodati, čak ni stajati, tako da je Rose mora podići sa sjedala i nositi. Plačući za mrtvima razbacanim po noći, tresući se od užasa zbog ovog pokolja, zapanjena vlastitim preživljavanjem, izudarana uraganom emocija, Rose stoji s djevojčicom koja se skupila u njezinim rukama, nemoćna da zakorači. A onda se prisjeća treptavih svjetiljki u putničkoj kabini i mahnitog okretanja kazaljki na svom ručnom satu i biva sigurna da je pilot žrtva "vlažne misije" da je njime daljinski upravljao dječak koji živi u željeznoj kapsuli, tamo, duboko pod tlom seoskog predjela Virginije. Taj uvid pokreće je dalje od mjesta nesreće, od zapaljenog drveća, u šumu obasjanu mjesečinom. Ona se s mukom probija kroz nisko grmlje, grabi duž kozje staze posute srebrnom svjetlošću i pjegave od sjena, do jedne druge livade, do jednog grebena sa kojeg vidi svjetla Ranča blage promjene. Kad su stigle do farmerske kuće, djevojčica je donekle oporavljena, ali još uvijek ne dolazi k sebi. Sad je u stanju hodati, ali je letargična, mračna, udaljena. Dok prilaze farmerskoj kući, Rose govori 21-21 da je njezino ime Mary Tucker, no 21-21 kaže , moje ime je Nina. Ja želim biti Nina. To su bile posljednje riječi koje će izgovoriti, možda zauvijek. U mjesecima koji će uslijediti, sklonjena kod nekih Roseinih prijatelja u južnoj Kaliforniji, djevojčica spava od dvanaest do četrnaest sati dnevno. Kad je budna, ne pokazuje nikakvo zanimanje ni za što. Satima sjedi zureći kroz prozor, u neku sliku iz knjige s pričama, ili ni u što posebno. Nema teka, gubi na težini. Blijeda je i slabašna, pa

se čak čini da su njezine modre oči boje ametista izgubile nešto od svoje boje. Očito, napor koji je bio potreban da bi se Rose i ona prenijele unutar i izvan modrog nečega za vrijeme pada aviona, duboko ju je iscrpio, možda gotovo ubio. Nina više ne pokazuje nikakve paranormalne sposobnosti, a Rose živi u očajanju. Oko Božića, međutim, Nina počinje pokazivati zanimanje za svijet oko sebe. Gleda televiziju. Ponovno čita knjige. Kako zima prolazi, ona spava sve manje i više jede. Koža joj vraća prijašnji sjaj, a boja njezinih očiju se produbljuje. Još uvijek ne govori, ali se čini da postaje sve sabranija. Rose je hrabri da izađe iz tog svog samonametnutog progonstva, svakodnevno joj govoreći o dobru koje ona može napraviti i nadi koju može donijeti drugima. U ladici komode u spavaćoj sobi koju dijeli s djevojčicom, Rose čuva primjerak Los Angeles Posta, izdanje koje posvećuje cijelu prednju stranicu sudbini Nationwideovog leta 353. To joj pomaže da ne zaboravi umobolnu opakost svojih neprijatelja. Jednoga dana u srpnju, jedanaest mjeseci nakon nesreće, ona zatiče Ninu kako sjedi na rubu kreveta s tim novinama otvorenim na stranici koja pokazuje fotografije nekih žrtava nesreće. Djevojčica dodiruje fotografiju Nine Carpenter, koja joj je dala svoje praščiće i prinčeve i smiješi se. Rose sjeda kraj nje i pita je da li osjeća tugu prisjećajući se te izgubljene pnjteljice. Djevojčica kima glavom ne. Potom vodi Roseinu ruku do fotografije i kad su Roseine jagodice dodirnule novinsku sliku, ona zapada u nekakvo modro blještavilo, ne različito od svetišta u koje je bila prenesena u trenutku koji je prethodio propasti aviona, osim što je ovo mjesto bilo puno kretanja, topline, osjeta. Vidovnjaci su odavno tvrdili da mogu osjetiti zadržanu psihičku energiju na običnim predmetima ostavljenim od ljudi koji su ih dodirivali. Oni ponekad pomažu policiji u traganju za ubojicom, ispitujući predmete koje je žrtva imala kod sebe u vrijeme napada. Ova energija na postovim fotografijama je slična, ali i različita, nije je Nina ostavila u prolazu, već je slika iz novina bila nadahnuta s pomoću djelovanja volje. Rose se osjeća kao da je uronila u more nekakve modre svjetlosti, more prepuno plivača koje ne može vidjeti, ali koje može osjetiti kako promiču i okreću se oko nje. A onda se čini da jedan plivač prolazi kroz Rose i da u tom prolazu zastaje i ona zna da je sad s malom Ninom Carpenter, djevojčicom ljupkog nakrivljenog osmjeha, koja joj je darovala praščiće i prinčeve, koja je mrtva , nestala, ali je na sigurnom, mrtva i nestala, ali ne zauvijek, sretna i živa negdje drugdje, iza ovog ogromnog, modrog blještavih, koje samo po sebi zapravo i nije nikakvo mjesto, već karika između različitih faza postojanja. Potresena isto onoliko kao kada joj je tamo, u sobi sirotišta, prvi put bila dana spoznaja o životu poslije smrti, Rose povlači svoju ruku s fotografije Nine Carpenter i jedno vrijeme ostaje mirno sjediti, sva ponizna. Potom uzima svoju Ninu u ruke, čvrsto grli djevojčicu i njiše je, nesposobna da govori, niti joj je to

potrebno. Sad kad je ova osobita moć djevojčice ponovno rođena, Rose zna što moraju činiti, gdje moraju započeti posao. Ona ne želi riskirati i ponovno poći do Lise Peccatone. Ona ne vjeruje da ju je ta stara prijateljica svjesno izdala, ali sumnja da su kroz Lisine veze u Postu a preko Posta do Hortona Nellora, ljudi s Projekta 99 saznali za njezino prisustvo u letu 353. Dok se vjeruje da su Rose i Nina mrtve, one moraju iskoristiti prednost svog pokojničkog statusa i djelovati što je duže moguće, ne skrećući na sebe pažnju svojih neprijatelja. Rose najprije moli djevojčicu da preda svoj dar vječite istine svakom od njezinih prijatelja koji su je u njihovoj emocionalnoj pustoši štitili tijekom svih ovih jedanaest mjeseci. Potom će kontaktirati s muževima, ženama, roditeljima i djecom onih koji su nestali u letu 353, donoseći im i spoznaju o besmrtnosti i vizije njihovih voljenih u modrom međuprostoru. Uz malo sreće, do vremena kad će biti otkrivene već će raširiti svoju poruku u tolikoj mjeri da se ona više nikako neće moći zadržavati od javnosti. Rose namjerava započeti s Joeom Carpenterom, ali ga ne može pronaći. Njegovi suradnici iz Posta izgubili su svaki njegov trag. On je prodao kuću u Studio Cityju. Nema ga u telefonskom imeniku. Kažu da je slomljen čovjek. Otišao je nekamo da bi umro. Ona mora započeti djelovati negdje drugdje. Zbog toga što je Post objavio fotografije samo nekih žrtava iz južne Kalifornije i zato što nema lakog načina da skupi fotografije mnogih drugih, Rose, nakon svega, odlučuje ne koristiti portrete. Umjesto toga, ona preko objavljenih osmrtnica pronalazi njihove grobove i pribavlja snimke njihovih grobova. Čini se pogodnim da prožeta slika bude slika nadgrobne ploče, da ti tužni podsjetnici od bronce i granita trebaju postati vratima kroz koja će primatelji fotografija saznati da Smrt nije moćna i strašna, da nakon ove gorke faze, Smrt umire i sama. Visoko u planinama s uzavrelim vjetrovima, s valovima četinara obasjanim srebrnom mjesečinom koji su po cesti bacali kiše iglica, još uvijek više no dvadeset milja od Big Beara, Rose Tucker je govorila tako tiho da se jedva mogla čuti preko zahuktalog motora I zujanja guma: - Joe, hoćete li me primiti za ruku? On nije mogao pogledati u nju, nije htio pogledati u nju, nije se usudio pogledati je niti za jednu sekundu, jer ga je bilo ovladalo djetinjasto praznovjerje da će ona biti dobro, sasvim dobro, sve dok se vizualno ne potvrdi strašna istina koju je čuo u njezinom glasu. No ipak ju je pogledao. Bila je tako sitna, spuštena u svoje sjedalo, naslonjena na vrata, s potiljkom na prozoru, onoliko mala u njegovim očima koliko mora da je njoj izgledala 21-21 kad ju je, bježeći iz Virginije, imala kraj sebe. Čak i na slabašnoj svjetlosti s kontrolne ploče, njezine krupne i izražajne oči bile su isto onoliko sugestivne kakve su bile kad ju je prvi put sreo na groblju, pune

samilosti i ljubaznosti, s nekom neobično treperavom radošću koja ga je plašila. Njegov glas bio je drhtaviji od njezinog. - Više nismo daleko. - Predaleko smo - prošaputala je ona. - Samo me primite za ruku. - O, sranje! - U redu je, Joe. Žuta traka na cesti najednom se proširila u jedno slikovito odmorište. Zaustavio je auto pred tim prizorom tmine, teško noćno nebo, ledeni mjesečev disk koji je, činilo se, prosipao hladnoću a ne svjetlost, i ogromno crnilo drveća, stijenja i kanjona koji su se spuštali dolje. Otpustio je svoj sigurnosni pojas, nagnuo se preko konzole i uzeo je za ruku. Njezin stisak bio je slab. - Ona vas treba, Joe. - Ja nisam ničiji heroj, Rose. Ja nisam ništa. - Trebate je sakriti... sakriti je... - Rose... - Dajte joj vremena... da njezina snaga ojača. - Ja nikoga ne mogu spasiti. - Nisam tebala početi raditi tako brzo. Doći će dan kad...kad ona neće biti tako ranjiva. Sakrijte je...dopustite da se njezina snaga razvija. Ona će znati... kad za to dođe vrijeme. Njezin se stisak počeo gubiti. On je pokrio njezinu ruku s obje svoje, čvrsto je držao, ne želeći je pustiti da mu isklizne iz šaka. S glasom koji se polagano gubio, ona je čini se odlazila od njega, iako se nije micala s mjesta: - Otvorite... otvorite joj svoje srce, Joe. Kapci su joj zadrhtali. - Rose, molim vas, nemojte. - U redu je. - Molim vas. Nemojte. - Vidimo se poslije, Joe. - Molim vas. - Vidimo se. A onda se našao sam u noći. Držao je njezinu malu ruku sam u toj noći, dok je vjetar svirao šuplju naricaljku. Kad je napokon bio u stanju to učiniti, poljubio ju je u čelo. Uputstva koja mu je Rose dala bilo je lako slijediti. Koliba se nije nalazila ni u gradu Big Bear, niti negdje drugdje duž obale jezera, već nešto više, na padinama, duboko ugnjezdena u borovima i brezama. Popucali asfalt pun rupčaga vodio je na prašnjavi put, na čijem se kraju nalazila mala bijela kuća od dasaka s oštećenim krovom od šindre. Kraj kolibe je stajao zeleni džip Wagoneer. Joe se parkirao iza njega. Koliba se ponosila dubokim, izdignutim trijemom, na kojem su bila poređana,

jedan kraj drugoga, tri stolca za ljuljanje s naslonim od trske. Jedan lijepi crni čovjek, visok i atletski građen, stajao je kraj ograde, a njegova koža boje ebonovine bila je osvijetljena svjetlošću boje mjedovine, koju su bacale dvije žute žarulje na stropu trijema. Djevojčica je čekala povrh stubišta od četiri stube, koje je vodilo sa staze na trijem. Bila je plava i imala je oko šest godina. Ispod vozačkog sjedala, Joe je ponovno uzeo pištolj koji je uzeo od bjelokosog pripovjedača priča, nakon one gužve na plaži. Izlazeći iz auta, zataknuo je oružje ispod pojasa na svojim trapericama. Vjetar je hučao i šištao kroz igličaste zube borova. Došao do podnožja stubišta. Dijete se spustilo dvije od četiri stepenice. Zurila je mimo Joea, prema Fordu. Znala je što se dogodilo. Crni čovjek na trijemu počeo je plakati. Djevojčica je progovorila prvi put nakon godinu dana, od onog trenutka kad se nalazila blizu kuće Ealingovih i kad je rekla Rose da bi se željela zvati Nina. Gledajući u auto, rekla je samo jednu riječ, glasom tihim i nježnim: - Majko. Kosa joj je imala istu nijansu kao Ninina. Bila je lijepo građena kao Nina. No, njezine oči nisu bile sive kao Ninine, i bez obzira koliko se Joe trudio vidjeti pred sobom Ninino lice, nije mogao prevariti sebe i povjerovati da je to njegova kćer. Ali opet, on je patio od maničnog traganja, tražeći ono što je bilo zauvijek izgubljeno. Mjesec, tamo gore, bio je lopov , njegov sjaj nije bila vlastita svjetlost, već samo slab odraz sunca. I poput tog mjeseca, ova je djevojčica bila lopov , ne Nina, već samo odraz Nine, sjala je ne Nininim blještavim svjetlom, već svjetlošću slabašne vatre. Bez obzira na to da li je ona bila samo mutant rođen u laboratoriju s neobičnim mentalnim moćima ili odista nada svijeta, Joe ju je u tom trenutku mrzio, mrzio je i sebe zato što je mrzio nju, no ipak ju je mrzio.

17. Topli vjetar puhao je u prozore, a koliba je mirisala na borovinu, prašinu i crni gar od ugodnog plamena iz prošle zime koji je obložio ciglene zidove velikog kamina. Ulazni električni vodovi bili su dovoljno nenategnuti da se mogu njihati na vjetru. S vremena na vrijeme udarali su o kuću, izazivajući treptanje i žmirkanje žarulja. Svako to drhtavo treperenje snažno je podsjećalo Joea na pulsirajuća svjetla u kući Delmannovih, te mu se koža počela ježiti od straha. Vlasnik kolibe bio je visoki crnac, koji se rasplakao na trijemu. Bio je to Louis Tucker, Mahalijin brat koji se prije osamnaest godina razveo od Rose, kad se pokazalo da ona ne može imati djece. Ona mu se obratila za pomoć u svom najmračnijem trenutku. I nakon svog tog vremena, iako je imao drugu ženu i djecu koje je volio, Louis je očito i dalje volio Rose. - Ako doista vjerujete da ona nije mrtva, da je samo prešla u drugi svijet - rekao je Joe hladno - zašto onda plačete za njom? - Ja plačem za sobom - rekao je Louis - zato što je ona otišla odavde, a ja ću morati danima čekati da bih je opet vidio. Dva kofera stajala su u prednjoj sobi, odmah iza vratiju. U njima su se nalazile osobne djetetove stvari. Djevojčica je stajala kraj prozora, zureći u Ford, s tugom koja se obavila oko nje poput pokajničke kostrijeti. - Bojim se - rekao je Louis. –Rose je namjeravala ostati ovdje s Ninom, ali ja mislim da ona ovdje nije ni sad sigurna. Ne želim vjerovati da je to istina, ali oni su me možda pronašli prije no što sam uspio pobjeći s Ninom s mjesta gdje smo bili prije ovoga. Nekoliko mi se puta učinilo da se jedan te isti auto stalno nalazi iza nas. A onda su nas prestali slijediti. - Oni vas i ne moraju slijediti. Sa svojim napravama mogu vas pratiti i s veće udaljenosti. - A onda, baš kad ste se vi pojavili na cesti, izašao sam na trijem, zato što sam pomislio da sam čuo helikopter. Tu gore, na ovim planinama, na ovom vjetru. Ima li to smisla? - Bolje je da je što prije izvučete odavde - složio se Joe. Dok je vjetar lupao električnim kablovima po kući, Louis je koračao do kamina i natrag, s rukom naslonjenom na čelo, kao da je pokušavao izbrisati iz pamćenja gubitak Rose, dovoljno dugo da bi mogao razmisliti što da čini. - Mislio sam da ćete vi i Rose... pa, mislio sam da ćete je vas dvoje uzeti. A, ako su mi oni za petama, neće li onda ona biti sigurnija s vama? - Ako su vama za petama, onda nitko od nas ovdje više nije siguran. Nema nam nikakvog izlaza.

Vodovi su udarali i udarali u kuću, svjetla su žmirkala, a Louis je otišao do kamina i iz ognjišta uzeo butanski upaljač na baterije s dugačkom mlaznicom. Djevojčica se naglo okrenula od prozora i, razrogačivši oči od užasa, povikala: - Ne! Louis Tucker je škljocnuo prekidač na butanskom upaljaču, iz čije je mlaznice šiknuo plavičasti plamen. Smijući se, počeo je paliti vlastitu kosu, a onda i košulju. - Nina! - povikao je Joe. Djevojčica je dotrčala do njega. Smrad spaljene kose počeo se širiti po sobi. Sav u plamenu, Louis se pomaknuo da bi im blokirao izlazna vrata. Ispod remena na svojim trapericama Joe je izvukao pištolj, naciljao, ali nije mogao povući obarač. Ovaj čovjek koji mu se suprotstavljao nije zapravo bio Louis Tucker, bio je to onaj dječak, koji se protegao čak dovde, četiri i pol tisuće kilometara od Virginije. Nije bilonikakve šanse da Louis ponovno vrati kontrolu nad svojim tijelom I preživi ovu noć. Pa ipak, Joe je oklijevao ispaliti metak, jer onog trenutka kad Louis bude mrtav, dječak će početi daljinski upravljati nekim drugim. Djevojčica je vjerojatno bila nedodirljiva, sposobna da se zaštiti svojim paranormalnim moćima. Stoga bi dječak vjerojatno upotrijebio Joea i pištolj u njegovoj ruci da pogodi djevojčicu ravno u glavu. - Ovo je zabavno - rekao je dječak glasom Louisa, kojem je plamen skakao po glavi, kojem su se uši pekle i pucketale, kojem su se obrazi i čelo prekrivali plikovima. - Zabavno - rekao je uživajući u svojoj vožnji unutar Louis Tuckerovog duha i tijela, no još uvijek blokirajući izlazna vrata na trijem. Možda bi se Nina u jednom trenutku opasnosti mogla prebaciti u sigurno modro blještavilo, kao što je to učinila neposredno prije no što se 747 zario u livadu. Možda bi meci ispaljeni u nju samo prošli kroz prazan zrak tamo gdje se ona maloprije nalazila. No, postojala je mogućnost da se ona još uvijek nije u potpunosti oporavila, da još nije bila sposobna izvesti takvu brzinsku majstoriju, ili čak da ju je mogla izvesti, ali da bi je ona ovoga puta do smrti iscrpila. - Van na stražnja vrata! Brzo, brzo! Nina je potrčala k vratima između prednje sobe i kuhinje koja se nalazila u stražnjem dijelu kolibe. Joe joj je štitio leđa, držeći pištolj uperen u gorućeg čovjeka, iako ga nije namjeravao upotrijebiti. Njihova jedina nada bila je da će im dječakova ljubav prema zabavi pružiti priliku da izađu iz kolibe na otvoreno, gdje je njegova sposobnost za provođenje daljinskog promatranja i anganžiranja u kontroli svijesti, prema Rose, bila smanjena. Ako mu se oduzme igračka koja je bila Louis Tucker, on će se smjesta naći u Joeovoj glavi. Bacivši u stranu butanski upaljač, s plamenovima koji su se širili po njegovim rukavima i niz hlače, dječak, koji se nalazio unutar Louisa, reče: - O, jea, o, uau - i pojuri za njima.

Joe se previše jasno sjetio onog osjećaja kao da mu se ledeno hladna igla zariva u vrh kralježnice, kad je prošle noći jedva pobjegao iz kuće Delmannovih. Ta obuzimajuća energija plašila ga je više od mogućnosti da bude ščepan gorućim rukama ove strašne, teturajuće sablasti. On se panično povukao u kuhinju, zalupivši vrata za sobom, što je bilo besmisleno, zato što nikakva vrata, nikakav zid, nikakva željezna kapsula ne bi mogli zadržati dječaka kad bi napustio Louisovo tijelo i postao netjelesan. Nina je skliznula kroz stražnja vrata kolibe i vučji čopor vjetra, vijugav i zahuktao, pojurio je unutra kraj nje. Dok ju je Joe sljedio u noć, čuo je kako se vrata dnevne sobe ruše u kuhinju. Iza kolibe se nalazilo malo dvorište po kojem je rasla trava. Zrak je bio pun lišća iskidanog vjetrom, borovih iglica, šljunka. Iza stola i četiri poredana stolca od crvenog drveta ponovno se dizala šuma. Nina je već trčala prema drveću, njezine kratke nožice užurbano su tapkale, a njezine tenisice lupkale su po utabanoj zemlji. Projurila kroz visoki korov na rubu šume i nestala u tami između borova i breza. Gotovo isto toliko uplašen da će izgubiti djevojčicu u toj divljini koliko se bojao dječaka u onom gorućem čovjeku, Joe je trčao između drveća, vičući Ninino ime, držeći jednu ruku podignutu kako bi sklonio nisko spuštene borove grane koje su mu mogle udariti u oči. Iz noći iza njega čuo se Tuckerov glas, promijenjen štetom koju je šireća vatra već načinila na njegovim usnama, ali ipak prepoznatljiv, ponovljene riječi djetinjastog izazova: - Evo me, evo me, dolazim, bili vi spremni ili ne, dolazim, bili vi spremni ili ne! Uski prekid među drvećem propuštao je kaskadu mjesečevih zraka, te Joe ispred sebe, samo sedam, osam metara dalje, ugleda plavu kosu djevojčice koju je mrsio vjetar. Ona sama sijala je blijedom svjetlošću vatre, odsjajem odražene svjetlosti. On se spotaknuo preko jednog trulog debla, okliznuo se na nešto sklisko, zadržao ravnotežu, probio kroz neki bodljikavi grm visok do pojasa i otkrio da je Nina pronašla čistu, utabanu kozju stazu. Kad je sustigao djevojčicu, tama oko njih najednom je osvijetlila. Salamandri narančaste svjetlosti skakali su po stablima drveća i mlatili svojim repovima po sjajnim granama borova i omorika. Joe se okrenuo i deset metara dalje ugledao opsjednutu tjelesinu Louisa Tuckera, zahvaćenu plamenom od glave do pete, ali još uvijek na nogama, gdje zapinje i trza se kroz šumu, teturajući od drveta do drveta, šest metara dalje, jedva živ, gdje pali tepih od suhih borovih iglica o koji se spoticao, kao i oštro šiblje i drveće kraj kojeg je prolazio. Samo četiri metra od njih. Smrad izgorjelog mesa na vjetru. Dječak-Louis veselo je vikao, međutim riječi su mu bile zbrkane i nerazumljive. Premda ga je čvrsto držao objema rukama, pištolj se tresao, no Joe je uspio ispaliti jednu, dvije, četiri, šest rundi, i barem četiri od njih pogodilo je uzavrijelu