Jedini prezivjeli-Dean Koontz

Poželio je da može razgovarati s Beth iz Virginije. Ali oni su možda stavili prisluškivač na njezin telefon, te bi ga mogli pronaći otkrivši odakle zove. Osim toga, bojao se da će izložiti Beth i Henryja nekoj opasnosti ako im kaže što mu se sve dogodilo otkako je na onoj plaži otkrio da ga slijede. Uljuljan zvukom materinskog srca ritmičkih valova, klonuo od iscrpljenosti, pitajući se zašto je izbjegao zarazu samoubojstva u kući Delmannovih, skliznuo je u san ispunjen noćnim morama. Nešto kasnije, napola se probudio i ostao ležati u tami okrenut na bok, licem prema budilici na noćnom ormariću. Svjetleće zelene brojke podsjećale su ga na brojke sata u krvavoj spavaćoj sobi Charlesa Delmanna, na vrijeme koje se sa svakim treptajem vraća deset minuta unatrag. Joe je bio pretpostavio da je dio zalutalog zrna udarilo u sat i oštetilo ga. Sada, u polusnu, opazio je da je objašnjenje za to bilo drugačije nego što je mislio , bilo je tu nečeg daleko misterioznijeg i značajnijeg od pukoga olovnog zrna. Sat i uljane svjetiljke. Treptanje brojki, skakanje plamena. Veze. Značaj. Snovi su ga nakratko oporavili, no budilica ga je probudila mnogo prije zore. Spavao je manje od tri i pol sata, ali nakon godine dana nemirnog sna, i to ga je osvježilo. Nakon kratkog tuširanja, dok se odijevao, Joe je proučavao digitalni sat. Otkriće mu je izmicalo jednako kao kad je bio opijen snom. Joe se odvezao na aerodrom dok je obala još uvijek čekala na zoru. Kupio je jednodnevnu povratnu kartu za Denver. Povratni let vratio bi ga u Los Angeles na vrijeme da u šest sati stigne na sastanak s Demi, s onom koja ima promukli glas, tamo u kavani, u Westwoodu. Dok je išao prema izlazu na kojem je njegov avion već primao putnike, kraj šaltera za let u Houston vidio je dvojicu mladića u modrim odorama. Njihove obrijane glave, zlatne naušnice u lijevim ušima i bijele tenisice identificirali su ih kao članove istog onog kulta kojem je pripadala grupa koju je sreo tamo na plaži, kraj krijesa, prije samo nekoliko sati. Jedan od te dvojice mladića bio je crnac, a drugi bijelac, i obojica su nosili NEC laptope. Crni mladić pogledao je na svoj ručni sat koji je, kako se pokazalo, bio zlatni Rolex. Ma kakvi njihovi vjerski zavjeti bili, oni se očito nisu zavjetovali na siromaštvo niti su imali mnogo toga zajedničkog sa Hare Krishnama. Iako je ovo bio prvi Joeov let otkako je prije godinu dana primio vijest o Michelle i djevojčicama, nije bio nervozan za vrijeme putovanja u Denver. Isprva se bojao da će imati napadaj tjeskobe , da će početi proživljavati pad leta 353, kako mu se to često događalo, no nakon samo nekoliko minuta znao je da će biti sve u redu. Nije se bojao da će umrijeti u još jednoj nesreći. Mislio je, posve

protuprirodno, da će, ako bude nestao na isti način na koji su nestale njegova žena i kćerke, tijekom dugog padanja na zemlju ostati smiren i hrabar, jer bi takva sudbina bila sretan povratak ravnoteže u svijetu, jedan otvoreni krug bi se zatvorio, i jedna bi se nepravda napokon pretvorila u pravdu. Više ga je brinulo ono što će saznati od Barbare Christmann na dalekom kraju svoga putovanja. Bio je uvjeren da ona ne vjeruje u privatnost telefonskih razgovara, ali da će pristati na razgovor s njim u četri oka. Bio je siguran da nije izmislio ton razočaranja u njezinu glasu kad je čula da je ne zove iz Colorado Spnngsa. Isto tako, njezin govor o opasnostima vjerovanja u urotničku teoriju i o potrebi za liječenjem žalosti, premda je bio pun samilosti i lijepo sročen, zvučao je Joeu kao da je više namijenjen onima koji prisluškuju nego njemu samome. Ako je Barbara Christmann nosila teret kojeg se žarko željela riješiti, tad bi rješenje tajne leta 353 moglo biti na dohvat ruke. Joe je želio znati cijelu istinu, morao je znati, iako se bojao takvoga saznanja. Mir ravnodušnosti zauvijek će ostati izvan njegova dosega ako sazna da su ljudi, a ne sudbina, odgovorni što mu je oduzeta obitelj. Putovanje k toj posebnoj istini nije bio nikakav uspon prema nekakvoj blaženoj svjetlosti, već spuštanje u tminu, kaos, vrtlog. Ponio je sa sobom kopije četiriju članaka o Teknologiku, koje je u Postu dobio iz kompjutora Randyja Cohvayja. Poslovni dio štiva bio je, međutim, toliko suhoparan, a pažnja kratkotrajna nakon samo tri i pol sata sna, da se uopće nije mogao usredotočiti. Pristojno je zadrijemao kad su prelazili preko pustinje Mojave i Stjenovitih planina, dva sata i petnaest minuta polusna, osvijetljenog uljanim svjetiljkama i brojkama digitalne budilice, sna u kojem mu se činilo da se kupa u saznanjima, no iz kojega se budio još uvijek žedan odgovora. U Denveru je vlaga zraka bila neuobičajeno visoka, a nebo oblačno. Na zapadu, planine su ležale zatrpane ispod lijenih lavina rane jutarnje magle. Da bi unajmio automobil, osim vozačke dozvole, kao osobne isprave, morao je upotrijebiti i kreditnu karticu. Međutim, ostavio je depozit u gotovim, nastojeći izbjeći uporabu kartice koja bi mogla ostaviti plastični trag svakome tko mu je za petama. Iako se nitko u avionu niti na terminalu nije osobito zanimao za njega, Joe je parkirao automobil u jednom trgovačkom centru nedaleko od aerodroma i pregledao ga izvana i iznutra, ispod haube i u prtljažniku, tražeći transponder poput onoga kojeg je našao u Hondi prethodnog dana. Iznajmljeni Ford bio je čist. Od trgovačkog centra vozio se isprepletenim i zamršenim pravcima, zanemarujući propisana ograničenja brzine, zato što je bio sve više uvjeren, ako ne stigne do kuće Barbare Christmann na vrijeme, da će je naći mrtvu od vlastite ruke. Rasporenu. Samospaljenu. Ili s raznesenim zatiljkom.

10. U Colorado Springsu, Joe je našao adresu Barbare Christmann u telefonskom imeniku. Živjela je u maloj kući, nalik na viktorijansku kutijicu za nakit, u stilu doba Kraljice Anne, raskošno ukrašenoj savršeno kovanim željezom. Kad je, nakon što je Joe pozvonio, otvorila vrata, progovorila je prije nego što se Joe stigao predstaviti: - Čak i prije no što sam vas očekivala. - Jeste li vi Barbara Christmann? - Nemojmo, molim vas, ovdje. - Nisam siguran da znate tko sam ja... - Da, znam tko ste. Ali nemojmo ovdje. - Gdje onda? - Je li to vaš auto kraj ruba pločnika? - Iznajmljeni Ford. - Parkirajte ga u sljedećoj ulici. Dvije ulice niže. Pričekajte me tamo, doći ću po vas. Zatvorila je vrata. Joe se još jedan trenutak zadržao na trijemu, razmišljajući da li da opet pozvoni. A onda je zaključio da ona najvjerojatnije ne namjerava izjuriti odmah za njim. Parkirao se pokraj igrališta neke osnovne škole, dvije ulice južno od kuće Christmannove. Njihaljke, klackalice i razne gimnastičke naprave nitko nije rabio tog nedjeljnog jutra. Inače bi se parkirao negdje drugdje, da se zaštiti od srebrnastog dječjeg smijeha. Izašao je iz auta i pogledao u pravcu sjevera. Od one žene još nije bilo nikakvoga traga. Joe je pogledao na sat. Deset minuta do deset po pacifičkom vremenu, ovdje jedan sat više. Za osam sati morat će se vratiti u Westwood, kako bi se sreo s Demi i Rose. Duž pospane ulice došuljala se mačja šapa toplog vjetra, tražeći grane borovog drveća sa skrivenim pticama. Zalepršalo je lišće u krošnjama obližnjih breza, čija su stabla bila blistavo bijela poput misnih košulja dječaka iz crkvenog zbora. Uz sivo-bijelo nebo, sa sve nižom maglom na zapadu i turobnim olovnosivim oblacima na istoku, činilo se da ovaj dan donosi sa sobom teški teret zlosretnih slutnji. Koža ga je peckala na zatiljku i Joe se počeo osjećati izloženim poput crvene mete u bikovom oku samo na puškomet od njega. Kad mu se s juga počela približavati neka limuzina marke Chevy i kad je vidio u njoj trojicu ljudi, Joe se nehotično premjesti na putničku stranu iznajmljenog auta, koristeći se njome kao zaštitom u slučaju da otvore vatru na njega. No, oni prođoše kraj njega i ne pogledavši ga. Minutu kasnije, dovezla se Barbara Chnstmann u smaragdnozelenom Ford Exploreru. Blago je mirisala po kloru i sapunu, te on pomisli da je upravo prala

rublje kad joj je pozvonio na vrata. Dok su se vozili južno od osnovne škole, Joe reče: - Gospodo Christmann, pitam se, gdje ste vidjeli moju fotografiju? - Nisam je nikad vidjela - rekla je ona. - I prijeđimo na ti. - Dakle, Barbara... kad si mi maloprije otvorila vrata, kako si znala tko sam? - Stoljećima mi se nijedan stranac nije pojavio na vratima. U svakom slučaju, sinoć kad si nazvao, a ja se nisam javila, pustio si da telefon zvoni trideset puta. - Četrdeset. - Čak bi se i uporan čovjek predao nakon dvadesetog zvona. Kako je zvonilo i zvonilo, znala sam da si i više nego uporan. Da si udaren. Znala sam da ćeš uskoro doći. Imala je oko pedeset godina i bila je odjevena u izblijedjele traperice i modru košulju od muslina, išaranu patuljcima i pužićima. Njezina gusta bijela kosa izgledala je kao da ju je podšišao neki dobar brijač, a ne isfrizirala frizerka. Osunčana, širokoga lica, otvorenog i pristupačnog poput zlatastog polja kansaške pšenice, doimala se kao čestita i povjerljiva osoba. Pogled joj je bio izravan, a Joeu se posebno svidjela zbog aure djelotvornosti koja je izbijala iz nje, kao i zbog hrskave samouvjerenosti u njezinu glasu. - Koga se ti to bojiš, Barbara? - Ne znam tko su ljudi kojih se bojim. - Ja ću negdje doći do odgovora - upozorio ju je on. - Ono što ti govorim, istina je, Joe. Nikad nisam znala tko su oni. Ali, oni povlače konce za koje sam bila sigurna da se nikako ne mogu povući. - Da bi kontrolirali rezultate istrage Odbora za sigurnost? - Mislim da u Odboru još uvijek ima poštenja. Ali ti ljudi... oni su sposobni čak i uništiti dokaze. - Koje dokaze? Pritisnuvši kočnicu zbog crvenog svjetla na semaforu, ona reče: - Što te učinilo toliko sumnjičavim, Joe, nakon toliko vremena? Što ti u cijeloj toj priči nije zvučalo kao istinito? - Sve je zvučalo kao istinito, dok nisam sreo jedinog preživjelog putnika. Blijedo ga je pogledala, kao da je govorio nekim stranim jezikom o kojem ona nije imala pojma. - Rose Tucker - rekao je. Činilo se da u njezinim kestenjastim očima nije bilo nimalo prijevare, da se u njezinu glasu čuje istinsko čuđenje, kad je upitala: - Tko je ona? - Ona se nalazila u letu 353. Jučer je posjetila grobove moje žene i kćeri kad sam i sam bio tamo. - Nemoguće! Nitko to nije preživio. Nitko nije mogao preživjeti. - Njezino ime bilo je na putničkoj listi. Zanijemila, Barbara je zurila u njega. On reče:

- I neki opasni ljudi jure za njom, a sad i za mnom. Možda isti oni ljudi koji su uništili dokazni materijal. Zvuk automobilske sirene prolomio se iza njih. Svjetlo na semaforu promijenilo se u zeleno. Dok je vozila, Barbara je posegnula prema kontrolnoj ploči kako bi smanjila zračno hlađenje, kao da joj je najednom postalo hladno. - Nitko nije mogao preživjeti - inzistirala je. - To nije bio običan pad nakon kojeg obično slijedi poskakivanje aviona, kod kojeg ima manje ili više šanse da netko preživi, ovisno o kutu udara i mnogim drugim čimbenicima. Ono je bio izravni pad dolje, ravno na kljun, katastrofa! - Na kljun? Ja sam uvijek zamišljao da se tumbao, razbijao na dijelove. - Nisi čitao novinska izvješća? Zanijekao je glavom. - Nisam mogao. Samo sam zamišljao... - To nije bio udar aviona u zemlju nakon kojeg slijedi poskakivanje, kao u mnogim nesrećama - ponovila je. - Bio je to udar gotovo izravno u zemlju. Nešto slično Hopewellu, iz rujna '94. Jedan US Air, na svom putu za Pitsburg, srušio se u Hopewell Townshipu i bio jednostavno... uništen. Biti u letu 353 bilo bi kao... Oprosti, Joe, ali to bi bilo kao da stojiš usred eksplozije bombe. I to eksplozije velike bombe. - Bilo je ostataka koje nikad nisu uspjeli identificirati. - Tako je malo ostalo za identificirati. Posljedice nečeg takvog... to je jezivije no što možeš zamisliti, Joe. Gore nego što bi to želio znati, vjeruj mi. On se sjeti malih kovčega u kojima su mu bili predani ostaci obitelji, i snaga tog sjećanja zbila mu je srce u mali kamen. Napokon, kad je opet mogao progovoriti, rekao je: - Ono što hoću reći je da je bilo nekoliko putnika čije ostatke patolozi uopće nisu mogli pronaći. Ljudi koji su jednostavno... u trenutku iščezli. Nestali. - Velika većina njih - rekla je ona, skrenuvši na državnu autocestu 115 1, ispod neba teškog poput željeznog čajnika, uputivši se prema jugu. - Možda se ta Rose Tucker jednostavno nije... jednostavno nije raspala prilikom udara kao ostali. Možda je nestala zato što je otišla s mjesta nesreće. - Otišla? - Žena koju sam sreo nije uopće bila izobličena ili osakaćena. Činilo se kao da je prošla kroz sve to bez ijedne ogrebotine. Nepopustljivo nijekajući glavom, Barbara reče: - Ona ti laže, Joe. Ona ti otvoreno laže. Nije ona bila u tom avionu. Ona igra neku prljavu igru. - Ja joj vjerujem. - Zašto? - Zbog stvari koje sam vidio. - Kakvih stvari?

- Ne mislim da bih ti trebao reći. Jer, znati... To te može gurnuti u jamu isto onoliko duboko koliko je i mene gurnulo. Ne želim te ugroziti više no što moram. Možda sam ti već izazvao teškoće samim tim što sam došao ovamo. Nakon kratke šutnje, ona reče: - Sigurno si vidio nešto doista izuzetno kad si povjerovao da ima preživjelih. - Neobičnije nego što možeš i zamisliti. - Pa ipak... ja ne vjerujem u to - reče ona. - Odlično. Tako je sigurnije. Odvezli su se izvan Colorado Springsa, kroz predgrađa, u područje rančeva, zadirući sve dublje u seosko područje. Tamo na istoku, visoravni su se gubile u neplodnim ravnicama. A na zapadu, zemlja se preko polja i šuma postupno uzdizala do podnožja planina, poluskrivenih u sivoj izmaglici. - Ti ne voziš tek tako, bez ikakvog cilja, zar ne? - Ako želiš potpuno razumjeti ono što ti želim reći, bilo bi dobro da vidiš. Skrenula je pogled s ceste i u njezinim ljubaznim očima on ugleda očitu zabrinutost za njega. - Misliš li da to možeš podnijeti, Joe? - Mi idemo... tamo? - Da. Ako to možeš podnijeti. Joe sklopi oči i potrudi se potisnuti tjeskobu koja je počela navirati. U svojoj mašti mogao je čuti zavijanje avionskih motora. Mjesto nesreće nalazilo se pedeset, šezdeset kilometara južno i nešto malo zapadno od Colorado Springsa. Barbara Christmann vodila ga je na livadu gdje se 747 rasprsnuo poput kakve staklene posude. - Samo ako to možeš podnijeti - rekla je nježno. Činilo mu se da se tvar njegova srca sve više i više sažima, da bi mu na kraju u grudima ostala čamo crna rupa. Explorer je usporio. Namjeravala je skrenuti na sporedni put. Joe otvori oči. Čak mu se i svjetlost munje, filtrirana kroz oblake, činila prejakom. Svim svojim silama trudio se da ostane gluh na tutnjavu avionskih strojeva u svojoj glavi. - Ne - rekao je. - Nemoj stati. Idemo tamo. Bit ću dobro. Sad nemam što izgubiti. Skrenuli su s državne autoceste na asfaltni put, a onda opet s asfalta na neki uski prašnjavi put, koji je vodio prema zapadu između visokih topola, čije se okomito granje dizalo k nebu poput zelenih plamenova. Topole su ubrzo ustupile mjesto arišima i brezama, koje su opet, kako se uski put sužavao a šuma postajala sve gušća, predale tlo srebrnim borovima. Postajući sve neravniji i izbrazdaniji, krivudajući između drveća kao da je postao iscrpljen i kao da ne zna kuda bi, uski je put napokon navukao na sebe deku od trave, te se sklupčao pod kanapeom od zimzelenog granja da se najzad odmori. Parkirajući se i gaseći motor, Barbara reče: - Odavde ćemo pješice. Nema više od kilometra, a grmlje nije previše gusto.

Iako šuma ovdje nije bila tako gusta i prastara kao ogromna stabla borova, smreka i jela na maglom obavijenim planinama što su se ocrtavale na zapadu, ovaj je kraj bio tako daleko od civilizacije da je duševni mir koji je tu vladao podsjećao na mir u nekoj katedrali između dvije službe. Ova svečana tišina, koju je prolamalo samo pucketanje grančica i meka škripa suhih borovih iglica pod njihovim nogama, bila je za Joea isto onoliko nepodnošljiva koliko i njegova zamišljena tutnjava mlaznih motora, da ga je ponekad potresala do samog napadaja tjeskobe. Bila je to mirnoća puna nekog jezivog, uznemiravajućeg iščekivanja. Vukao se za Barbarom između stabala visokog drveća, ispod zelenih svodova. Čak i u to kasno jutro sjene su bile duboke poput sjena kakvog samostana. Zrak je bio oštar od arome borovine, pljesniv od mirisa otrovnih gljiva i prirodnog gnojiva. Vukao se korak po korak, dok mu se vlažna studen, nalik na ledenu otopinu, izlijevala iz kostiju u tkivo, potom iz vjeđa, iz glave, iz zatiljka, iz krivulje kralježnice. Dan je bio topao, ali on je bio pun studeni. Napokon je ugledao kraj redova stabala, otvoren prostor iza posljednjeg srebrnog bora. Iako mu je šuma počela bivati klaustrofobična, nerado je napuštao ono gusto zelenilo, plašeći se otkrića koje je ležalo pred njim. Drhteći, slijedio je Barbaru kroz posljednje drveće, do podnožja jedne blago iskošene livade. Čistina je bila tristo metara široka od sjevera prema jugu i dvaput duža na istoku, odakle su izašli na nju, pa sve do pošumljenog sljemena na njezinom zapadnom kraju. Olupina je nestala, ali livada se doimala sablasnom. Otopljeni snijeg lanjske zime i teške proljetne kiše prekrili su uništeno i izgorjelo tlo iscjeliteljskim oblogom od trave. Trava i skupine žutog divljeg cvijeća, međutim, nisu uspijevali sakriti tu strašnu ranu na zemlji, ovalnu udubinu nepravilnih rubova, promjera oko devedeset puta šezdeset metara. Ovaj ogromni krater ležao je uzbrdo od njih, na sjeverozapadnom kvadrantu livade. - Mjesto udara - rekla je Barbara Christmann. Krenuli su dalje, jedan kraj drugoga, hodajući do mjesta na koje se točno, urlajući s noćnog neba, strovalilo dvjesto tisuća kilograma. No, Joe je ubrzo počeo zaostajati za Barbarom, a onda se sasvim zaustavio. Duša mu je bila izdubljena poput ovoga polja, preorana od boli. Barbara se vratila do njega i bez riječi skliznula svoju ruku u njegovu. Držeći se čvrsto za nju, ponovno je krenuo. Kad su se približili mjestu udara, on ugleda, duž sjevernog opsega šume, drveće pocrnjelo od vatre, koje je poslužilo kao senografija za onu Postovu fotografiju nesreće. Vatra je gotovo sasvim uništila iglice nekih borova, njihove grane bile su goli, pougljenjeni krnjci. Mnoštvo spaljenih jasika, krhkih poput drvenog ugljena, utiskivalo je na turobno nebo svoje krute geometrijske šare. Zaustavili su se na potkopanom rubu kratera, neravno dno dolje ispod njih mjestimice je imalo dubinu dvokatne kuće. Iako su na kosim zidovima tu i tamo probijale čekinje trave, ona na samom dnu kratera uopće nije rasla, već su tu, kroz

tanki sloj prašine, i smeđeg lišća nanesenog vjetrom, provirivali slojevi sivog, razmrskanog stijenja. Barbara reče: - Udario je dovoljno snažno da raznese ovo tisućama godina akumulirano tlo, i pritom još razbije stjenoviti sloj ispod njega. Potreseniji od snage udara no što je očekivao, Joe skrene pažnju na turobno nebo i počne se boriti za dah. Jedan je orao izronio iz planinske magle na zapadu i poletio prema istoku držeći se strogo ravne putanje, ravne poput zemljopisne širine upisane na zemljopisnoj karti. Njegova silueta na sivo-bijeloj pozadini izgledala je gotovo crna, poput Poeova gavrana, no kad je prešao na djelić neba koji je još uvijek bio modro-crn od oluje uzavrele u njemu, bio je, poput kakvog duha, bijel. Joe se okrene kako bi pogledom ispratio pticu koja im je prelijetala iznad glava i nestajala. - Let 353 - reče Barbara - čvrsto se držao kursa i nije imao nikakvih problema kad je prelazio navigacijsku signalnu stanicu Goodland, koja se nalazi približno tristo kilometara zračne linije od Colorado Springsa. Kad je završio ovdje, nalazio se trideset pet kilometara izvan kursa. Hrabreći Joea da ostane s njom tijekom polagane šetnje po kraterskom rubu, Barbara Christmann sažimala je poznate detalje o ukletom 747, od njegovog polijetanja do preranog spuštanja. Napustivši Međunarodnu zračnu luku John R Kennedv, u New York Cityju, i uputivši se za Los Angeles, let 353 normalno bi slijedio nešto južniji koridor od onog kojim je putovao te kolovoske večeri. Međutim, zbog oluje na cijelom jugu i upozorenja na mogućnost tornada u južnom Midwestu, izabrana je druga ruta. Što je još važnije, vjetrovi u pramac u sjevernom koridoru bih su znatno manje ozbiljni od onih u južnom, preuzimanjem putanje na kojoj bi bilo najmanje otpora, trajanje leta i potrošnja goriva znatno bi se smanjili. Stoga je rukovoditelj planiranja Nationwideovih pravaca letenja uputio avion na mlaznu rutu 146. Napustivši JFK samo četiri minute poslije reda polijetanja, direktni avion za LAX zaplovio je visoko iznad sjeverne Pennsylvanije, Clevelanda, južnog zavoja jezera Ene i južnog Michigana. Leteći južno od Chicaga, prešao je rijeku Mississippi od Ilhnoisa do Iowe u gradu Davenportu. U Nebraski, prelazeći preko navigacijske postaje Lincoln, let 353 preuzeo je jugozapadni kurs, prema sljedećoj većoj postaji u Goodlandu, na sjevernom kutu Kansasa. Smrskana crna kutija, pronađena u olupini, konačno je otkrila da je pilot načinio pravilnu korekciju leta od Goodlanda prema sljedećoj većoj kontrolnoj postaji u Blue Mesi, u Coloradu. Međutim, oko sedamdeset kilometara poslije Goodlanda, nešto je krenulo krivo. Premda nije pretrpio gubitak visine ili zračne brzine, 747 je počeo mijenjati svoju propisanu putanju, uputivši se pravcem zapad-jugozapad, skrenuvši s mlazne rute 146 za sedam stupnjeva.

U prve dvije minute nije se ništa događalo, a onda je letjelica najednom skrenula za tri stupnja udesno, kao da je pilot počeo shvaćati da se nalazi izvan kursa. Međutim, samo tri sekunde poslije, uslijedilo je podjednako iznenadno skretanje s putanje za četiri stupnja ulijevo. Analiza svih trideset parametara koje je obuhvaćala ova posebna crna kutija kao da je potvrdila da letjelica nije mogla zadržati kurs. Najprije je dio kod repa skrenuo ulijevo, dok je kljun otišao udesno, a onda je rep skrenuo udesno, a kljun ulijevo, zanoseći avion usred zraka, gotovo kao što bi se automobil zanosio na nekoj zaleđenoj autocesti. Analiza podataka nakon nesreće također je izazvala sumnju da je pilot možda upotrijebio kormilo kako bi izveo ove nagle promjene pravca, što nije imalo nikakvog smisla. Doslovce, sva su skretanja posljedica okretanja kormila, jedne okomite ploče na repu, međutim piloti civilnih mlažnjaka izbjegavaju upotrebu tih kormila vodeći računa o svojim putnicima. Jedno naglo skretanje izaziva bočno ubrzanje koje može baciti putnike koji stoje na pod, prosuti hranu, piće i izazvati opću uzbunu. Kapetan Delroy Blane i njegov kopilot Victor Santorelli bili su veterani civilne avijacije čiji je staž zajedno iznosio četrdeset i dvije godine. Za sve promjene pravaca oni bi upotrijebili elerone , pomične ploče na oštrom rubu svakog krila , koji ublažavaju naginjanje aviona pri okretanju. Oni bi se služili kormilom samo u slučaju otkazivanja motora prilikom polijetanja, ili prilikom slijetanja na jakom bočnom vjetru. Crna kutija pokazala je da se, osam sekundi nakon prvog slučaja skretanja, pravac leta 353 ponovno iznenada promijenio za tri stupnja ulijevo, nakon čega je, samo dvije sekunde poslije, uslijedilo drugo, ozbiljnije skretanje za sedam stupnjeva ulijevo. Oba su motora savršeno radila i nisu snosila nikakvu odgovornost za mijenjanje pravca i kasniju katastrofu. Dok se prednji dio aviona oštro zanosio na lijevu stranu, desno se krilo kretalo brže kroz zrak, dobivajući sve veći uzgon. Kad je desno krilo bilo potisnuto, forsiralo je lijevo krilo nadolje. Tijekom sljedećih sudbonosnih trenutaka, kut nagnutosti krila povećao se do četrdeset i šest stupnjeva, dok je nagnutost kljuna nadolje dostigla osamdeset i četiri stupnja. U tom nevjerojatno kratkom vremenskom rasponu, 747 je prešao iz leta potpuno paralelnog sa zemljom u smrtonosno nagnuće, doslovce stojeći na jednom svom boku. Iskusni piloti kao što su Blane i Santorelli mogli bi brzo ispraviti takav nagib, prije no što se on pretvori u ljuljanje. Pa čak i kad bi došlo do tog ljuljanja, mogli bi ispraviti avion prije no što se sve pretvori u neizbježni pad. U bilo kakvim okolnostima koje stručnjaci za ljudsko djelovanje mogu zamisliti, kapetan bi snažno okrenuo kontrolno kormilo udesno i upotrijebio elerone, čime bi vratio 747 u normalni položaj leta.

Umjesto toga, možda uslijed nekog neobičnog kvara na hidrauličnom sustavu koji je poništio sve napore pilota, Nationwideov let 353 strmoglavo je jurio nadolje. Dok su mu oba motora još uvijek radila, zabio se u ovu livadu, rasprsnuvši tisućljećima nagomilavano tlo kao da je voda i udarivši kljunom o sloj stijene tako snažno da su se željezna krila propelera iz Pratt i Whitney električnih centrala slomila kao da su od balsinog drva, toliko gromovito da je tresak istjerao iz drveća sve krilate stanovnike sve do polovice padine udaljene planine Pikes Peak. Prešavši pola puta oko kratera nastalog nakon udara, Barbara i Joe se zaustaviše, sada licem okrenuti prema istoku i gustim kumulusima, manje zabrinuti zbog prijeteće oluje nego zbog onog kratkotrajnog groma od prije godinu dana. Tri sata nakon nesreće, kontingent stožera sačinjen od istražiteljske ekipe krenuo je iz Washingtona s nacionalnog aerodroma. Prevalili su put u mlažnjaku Golfska struja, koji je bio vlasništvo Savezne avijacijske administracije. Te iste noći, vatrogasna i policijska služba okruga Pueblo ubrzo je ustanovila da nema preživjelih. Povukli su se kako ne bi poremetili dokazni materijal koji bi mogao pomoći Odboru za sigurnost nacionalnog transporta da razjasni uzrok nesreće, osiguravši prije toga pristup mjestu nesreće. U Pueblo, Colorado, koji je bio bliži mjestu nesreće nego Colorado Springs, stigla je u zoru terenska ekipa. Dočekali su ih službenici Savezne avijacijske administracije, koji su već pronašli crnu kutiju i vrpcu sa snimljenim glasovima iz pilotske kabine Nationwideovog leta 353. Obje naprave emitirale su signale s pomoću kojih su se mogle locirati, stoga je brzo pronalaženje olupine bilo moguće čak i u tami i čak sa relativne udaljenosti od mjesta nesreće. - Snimci su bili stavljeni u Golfsku struju i odneseni u laboratorije Odbora za sigurnost u Washingtonu - rekla je Barbara. - Željezni zaštitnici bili su gadno oštećeni, čak tu i tamo probijeni, međutim nadali smo se da ćemo iz njih moći izvući podatke. U karavanu vozila s pogonom na sva četiri kotača, kojima su upravljali članovi hitne službe okruga, ekipa Odbora za sigurnost prebačena, je do mjesta nesreće radi preliminarnog uviđaja. Osigurani perimetar prostirao se sve do asfaltnog puta na koji se skretalo s državne autoceste 115, a u okolici, duž obje strane popločane ceste, bili su okupljeni vatrogasni kamioni, policijski automobili, kola hitne pomoći, smeđesive limuzine saveznih i državnih agencija, mrtvozornički kamioneti, kao i mnoštvo automobila i kamioneta koji su pripadali zainteresiranima, radoznalima i lešinarima. - To je uvijek kaos - rekla je Barbara. - Mnoštvo televizijskih kombija sa satelitskim antenama. Gotovo sto i pedeset novinara. Kad su vidjeli da dolazimo, pohrlili su prema nama ne bi li dobili priopćenja, ali mi još nismo imali što reći, došli smo izravno ovamo, na mjesto nesreće. Glas joj je bio otegnut. Ugurala je ruke u džepove svojih traperica. Nikakav

vjetar nije se poigravao. Nijedna pčela nije se motala oko divljeg cvijeća. Okolna šuma bila je puna nepokretnog drveća koje se, poput kakvih monaha, zavjetovalo na šutnju. Joe spusti pogled s muklih olujnih oblaka, crnih od gromova koje su prigušivali u sebi, na krater u kojem je grom leta 353 bio tek sjećanje zadržano duboko u napuklom stijenju. - Dobro sam - uvjeravao je Barbaru, iako mu je glas bio promukao. - Nastavi. Trebam znati kako je sve to bilo. Nakon pola minute šutnje, tijekom koje je zbrajala misli i odlučivala koliko će mu toga reći, Barbara reče: - Kad stigneš s terenskom ekipom, prvi je dojam uvijek isti. Uvijek. Taj miris. Nikad, baš nikad ne zaboravljaš taj smrad. Mlazno gorivo. Spaljeni polivinil i plastika, čak i najnovija termoplastika i fenolna plastika gore samo u krajnjim uvjetima. mrad sprženog materijala za izolaciju, istopljene gume i... prepečenog mesa, bioloških otpadaka iz probušenih toaletnih tankova i... leševa. Joe se trudio i dalje gledati u jamu, jer je htio otići s ovoga mjesta s novom snagom koja će mu omogućiti da traži pravdu unatoč svim neslaganjima i bez obzira na snagu njegovih neprijatelja. - Obično - reče Barbara - čak i kod strahovitih nesreća vidiš dijelove olupine dovoljno velike da možeš zamisliti avion kakav je prije bio. Krilo. Rep. Dugački dio trupa. Ovisno o jačini udara, ponekad čak imaš kljun ili pilotsku kabinu gotovo netaknutu. - A u slučaju leta 353? - Ostaci su bili tako fino usitnjeni, tako kvrgavi, tako zbijeni da je na prvi pogled bilo nemoguće prepoznati da je to bio avion. Crnilo nam se da velikog dijela mase tog aviona jednostavno nema. A sve je bilo tu, na livadi, rasuto uokolo, uzbrdo po drveću, zapadno i sjeverno. Sve je bilo tu... ali najvećim dijelom nije bilo ničega većeg od automobilskih vratiju. ve što sam vidjela i što sam mogla na prvi pogled identificirati bio je dio jednog motora i sklop od tri putnička sjedala. - Je li to bila najgora nesreća u tvojoj praksi? — upitao je Joe. - Nikad nisam vidjela ništa gore. Samo dvije druge jednake njoj, uključujući onu nesreću u Pennsylvaniji '94., u Hopewellu, US Airova leta 427, na putu za Pitsburg. Onaj koji sam prije spomenula. Nisam bila odgovorna istražiteljica te nesreće, ali sam je vidjela. - Kakva su tijela bila ovdje kad ste stigli? - Joe... - Rekla si da nitko nije mogao preživjeti. Zašto si tako sigurna? - Ti ne želiš znati zašto. Kad je uhvatio njezin pogled, ona više nije gledala u njega. - To su slike koje te proganjaju dok spavaš, Joe. One ti uništavaju dio duše. - Tijela? — inzistirao je. Stavila je ruke na svoju bijelu kosu i maknula je s lica. Zanijekala je glavom.

Ponovno je ugurala ruke u džepove. Joe je duboko udahnuo, pa drhtavo izdahnuo, da bi opet ponovio svoje pitanje. - Tijela? Moram znati sve što mogu. Svaki detalj o ovome mogao bi mi pomoći. Čak i ako mi to neće pomoći... održavat će moj veliki gnjev. Upravo sada, Barbara, potrebno mi je da se taj gnjev održi. - Niti jedno tijelo nije ostalo netaknuto. - Baš niti jedno? - Niti jedno nije bilo ni blizu netaknutosti. - Koliko su od tristo i trideset tijela patolozi konačno mogli identificirati... naći barem nekoliko njihovih zubiju, dijelova tijela, nešto, bilo što, što bi otkrilo tko su bili? Glas joj je bio slab, znalački neemotivan, ali gotovo šaptav: - Mislim, jedva nešto više od stotinu. - Rastrganih, isječenih, raskomadanih - rekao je on, ranjavajući sam sebe tim teškim riječima. - Daleko gore. Sva ta strašna energija naglog pada, oslobođena u jednom trenutku... većinu bioloških ostataka čak i ne prepoznaješ kao ljudska bića. Rizik od zarazne bolesti preko krvi i zagađenog tkiva bio je visok, tako da smo se morali povući i mogli smo ponovno doći na mjesto nesreće jedino u biološki zaštitnim odijelima. Svaki komadić olupine, razumije se, morao je biti odnesen i dokumentiran od strukturalnih specijalista. Da bismo ih zaštitili, morali smo duž asfaltnog puta postaviti četiri postaje za dekontaminiranje. Najveći dio ostataka morao je biti podvrgnut tehničkom postupku prije no što su bili otpremljeni u hangar na aerodromu u Pueblu. Namjerno brutalan kako bi sam sebi dokazao da njegova vlastita tjeskoba neće svladati gnjev sve dok ovo ispitivanje ne završi, Joe reče: - To je bilo kao da su stavljeni u jednu od onih mašina za struganje drveta. - Dosta, Joe. Poznavanje svih detalja nikako ti ne može pomoći. Livada je bila krajnje tiha, toliko tiha da je mogla biti početna točka sveukupne Kreacije, s koje su davno potekle sve Božje snage u sve dijelove svemira, ostavivši za sobom samo nijemi vakuum. Nekoliko krupnih pčela, malaksalih od kolovoske vrućine koja nije mogla prodrijeti do Joeove studeni, zamijenile su svoje uobičajene užurbane kretnje lijenim putovanjem po livadi, od divljeg cvijeta do divljeg cvijeta, kao da su uspavane i kao da dijele zajednički san o skupljanju nektara. Nije mogao čuti nikakvo zujanje dok su ti omamljeni skupljači obavljali svoj posao. - A uzrok je bio - upitao je - kvar hidraulične kontrole, ono s kormilom po pravcu, nesigurnim održavanjem smjera, a potom ljuljanjem? - Ti doista nisi ništa pročitao o tome, zar ne? - Nisam mogao. Ona reče: - Mogućnost bombe, neobični vremenski uvjeti, iznenadna pojava vrtloga od nekog drugog aviona i razni drugi faktori bili su prilično rano odbačeni. A ekipa za

proučavanje konstrukcije aviona, dvadeset devet stručnjaka samo iz tog područja istraživanja, proučavali su olupinu osam mjeseci, da nisu bili u stanju otkriti niti jedan vjerojatan uzrok. Čas jednom, čas drugi put, sumnjali su u mnogo različitih stvari. Na kvar regulatora za skretanje, pa onda na kvar elektronskog uređaja na vratima. Jedno vrijeme činilo im se da je bio kvar na strukturi na kojoj je montiran motor. Zatim da je bio kvar na uređajima za promjenu smjera. Međutim, sve te sumnje bile su odbačene, tako da na kraju nije dano nikakvo službeno priopćenje o najvjerojatnijem uzroku nesreće. - Koliko je to neobično? - Neobično je. Ali ponekad ne možemo otkriti uzrok nesreće. Poput Hopewella iz '94. I, u stvari, još jednog 737 koji se '91. godine srušio nadomak Colorado Springsa, ubivši sve koji su se nalazili u njemu. Događa nam se, eto, da ostanemo zbunjeni. Joe je shvatio da u svemu što je ona rekla ima nešto uznemiravajuće, nema službenog priopćenja o vjerojatnom uzroku nesreće. A onda ga je trgnula nova spoznaja: - Ti si se prije sedam mjeseci povukla iz Odbora za sigurnost. Tako mi je rekao Mario Oliveri. - Mano? Dobar čovjek. On je predvodio ekipu za istraživanje ljudskog djelovanja. Međutim, zapravo ima devet mjeseci otkako sam dala otkaz. - Ako je ekipa za ispitivanje trupa još uvijek pažljivo istraživala olupinu osam mjeseci nakon nesreće...onda ti nisi ostala radi nadgledanja cjelokupnog ispitivanja, iako si prvobitno bila odgovorna za njega. - Digla sam ruke od svega - priznala je. - Kad je sve postalo mučno, kad su počeli nestajati dokazi, kad sam ja počela dizati buku zbog toga... počeli su me pritiskati. Isprva sam pokušavala ustrajati, no jednostavno nisam mogla sudjelovati u podvali. Nisam mogla pošteno raditi, niti sam mogla reći što mislim, pa sam odustala. Ne ponosim se time. Ali ja moram misliti na nečiju budućnost, Joe. - Na nečiju budućnost? Na dijete? - Na Dennyja. Dvadeset i tri su mu godine, nije više mali, ali kad bih ga izgubila... Joe je dobro znao kako bi ona završila tu rečenicu. - Prijetili si tvome sinu? Zureći u krater pred sobom, Barbara je u njemu vidjela prije neku potencijalnu opasnost nego posljedicu nečega što se već bilo dogodilo, neku osobnu katastrofu, a ne katastrofu koja je donijela tristo i trideset smrti. - Dogodilo se to dva tjedna nakon nesreće - rekla je ona. - Bila sam u San Franciscu, gdje je živio Delroy Blane, kapetan leta 353, i prilično sam intenzivno nadgledala ispitivanje njegova osobnog života, ne bi li se otkrili tragovi bilo kakvih psiholoških problema. - Je li nešto bilo otkriveno?

- Ne. Čini se da je bio čvrst poput kakve stijene. Bilo je to u vrijeme kad sam snažno navaljivala da se iznese pred javnost ono što se dogodilo s dokaznim materijalom. Nalazila sam se u nekom hotelu. Inače imam umjereno čvrst san. U dva sata ujutro netko je upalio moju svjetiljku na noćnom ormariću i uperio mi pištolj u lice. Nakon mnogo godina čekanja na pozive terenske ekipe, Barbara je odavno svladala tendenciju polaganog buđenja iz sna. Budila se već na škljocanje prekidača svjetiljke i na prvi izljev svjetlosti, kao što bi se probudila na zvonjavu telefona, bila je smjesta budna bistre glave. Kad je vidjela uljeza, kriknula bi da joj šok nije oduzeo glas i dah. Naoružani čovjek, star oko četrdeset godina, imao je krupne tužne oči, oči psa goniča, nos sav crven od polaganih udaraca dvadesetogodišnjeg pijančevanja i čulna usta. Te njegove mesnate usne nikad se nisu dokraja zatvarale, kao da su očekivale neki sljedeći izazov kojem nisu mogle odoljeti cigaretu, viski, pecivo ili nečije grudi. Glas mu je bio mek i samilostan poput pogrebnikovog, ali bez imalo usrdnosti. Pokazao joj je da pištolj ima prigušivač zvuka i uvjeravao je da će joj prosuti mozak bude li pokušavala zvati u pomoć, ne brinući se uopće hoće li tko čuti pucanj izvan sobe. Pokušala je upitati tko je on i što hoće. Ušutkavajući je, sjeo je na rub njezina kreveta. On protiv nje osobno nema ništa, rekao joj je, i bio bi razočaran kad bi je morao ubiti. Osim toga, kad bi odgovorna istražiteljica nesreće leta 353 bila nađena mrtva, mogla bi se postaviti neka neugodna pitanja. Šefovi ovog čulnog tipa, ma tko bili, u to vrijeme nisu sebi mogli dopustiti neugodna pitanja o ovoj stvari. Barbara je shvatila da se u sobi nalazi i drugi čovjek. Stajao je u kutu kraj vratiju kupaonice, naspram suprotne strane kreveta na kojoj se nalazio naoružani plaćenik. Ovaj je bio deset godina mladi od prvog. Njegovo glatko, ružičasto lice i oči dječaka iz crkvenog zbora davali su nevinost njegovu nastupu, no tu je nevinost poništavao njegov neugodno nestrpljivi osmijeh, koji mu se svaki čas pojavljivao i nestajao s lica, kao da se radi o palacanju zmijskog jezika. Stariji je čovjek povukao pokrivač s Barbarina tijela i zamolio je da ustane iz kreveta. Imali su joj objasniti nekoliko stvari, rekao joj je. Željeli su biti sigurni da je budna i potpuno pažljiva, zato što su životi ovisili o njezinu razumijevanju i vjerovanju u ono što su joj došli reći. Poslušno je stajala u pidžami dok je mladi čovjek, s naletima svojih kratkih osmijeha, otišao do stola, izvukao stolac i postavio ga kraj kreveta, suprotno od uzglavlja. Sjela je kako joj je bilo zapovijeđeno. Pitala se kako su ušli unutra, budući da je zaključala vrata koja su vodila u hodnik i stavila na njih sigurnosni lanac. Sad je vidjela da su oboja vrata između ove hotelske sobe i njoj susjedne, koje su se mogle spojiti u apartman za goste koji su zahtijevali više prostora stajala

otvorena. Međutim, ta je tajna ostala nerazjašnjena, jer je bila sigurna da je zaključala vrata prije no što je otišla u postelju. Po naredbi starijeg muškarca, mlađi je odnekud stvorio kolut ljepljive vrpce i škare. Čvrsto je blokirao Barbanne članke za naslone stolca, omotavši vrpcu oko njih nekoliko puta. Uplašena, ovako zarobljena, bespomoćna, Barbara se ipak pokorila, vjerovala je da bi tužnooki čovjek zaista ostvario svoje prijetnje i raznio joj glavu kad bi se opirala. Svojim čulnim usnama, kao da je isprobavao sadržaj kutije s bombonima, slasno je izgovorio riječi prosut ću ti mozak. Kad je mlađi muškarac izrezao traku dugu petnaest centimetara i zalijepio je na Barbarina usta, a onda taj komad osigurao omotavši joj dva puta oko glave još jednu cijelu vrpcu, ona se na trenutak uspaničila, ali se ubrzo ponovno smirila. Pa, neće joj otkinuti nos ili je ugušiti! Da su je došli ubiti, već bi bila mrtva. Kad se mlađi čovjek sa svojim palacavim osmijehom povukao u sjenoviti kut, čulni je tip sjeo na uznožje kreveta, naspram Barbare. Koljena su im bila udaljena jedva deset centimetara. Odloživši svoj pištolj na zgužvanu posteljinu, iz džepa jakne izvadio je nož. Skakavac. Pritiskom je oslobodio oštricu. Dok ju je strah ponovno svladavao, Barbara je uspijevala uzimati samo brze, kratke dahove. Time izazvano fućkanje u njezinu nosu zabavljalo je muškarca koji je sjedio blizu nje. Iz drugog džepa svoje jakne izvadio je kolutić goude. Nožem je skinuo celofanski omotač, a potom počeo guliti crvenu voštanu ljusku, koja je sprječavala da se na siru razvije plijesan. Pažljivo skidajući tanke listiće sira sa zlokobne oštrice noža, rekao je Barbari da zna gdje njezin sin Denny živi i radi. Izrecitirao joj je sve njegove adrese. Također je znao da je Denny bio točno trinaest mjeseci, devet dana i, konzultirao je svoj ručni sat, petnaest sati oženjen za Rebekah. Znao je da Rebekah već šest mjeseci u svojoj utrobi nosi njihovo prvo dijete, djevojčicu, kojoj će dati ime Felicia. Da bi spriječila nesreću koja bi mogla zadesiti Dennyja ili njegovu ženu, od Barbare se očekivalo da prihvati službenu priču o tome što se zbilo s vrpcom iz pilotske kabine leta 353, priču koju je ona odbacivala tijekom diskusija sa svojim kolegama, koju je namjeravala javno demantirati. Od nje se također očekivalo da zaboravi što je čula na pojačanoj verziji te iste vrpce. Bude li nastavila tragati za istinom ili pokušala iznijeti svoje sumnje, bilo u tisku ili nekako drukčije u javnosti, Denny i Rebekah će nestati. U jednom privatnom, dubokom podrumu, zvučno izoliranom i opremljenom za produženo i teško ispitivanje, senzualac i njegovi suradnici svezali bi Dennyja, skinuli mu povez s očiju i prisilili ga da gleda kako ubijaju Rebekah i još nerođeno dijete. Potom bi mu kirurški uklanjali prste, u deset dana svaki dan po jedan, poduzimajući detaljne mjere kako bi spriječili krvarenje, šok ih infekciju. Održavali bi ga u životu i pri svijesti, iako sa sve manje dijelova tijela. Jedanestog ili dvanaestog

dana odsjekli bi mu uši. Imali su puna usta isplanirane kirurgije. Svakoga dana, kad bi mu oduzeli neki dio tijela, rekli bi Dennyju da će ga pustiti da se vrati majci bez daljnjih povreda, samo ako ona pristane na suradnju s njima u urotničkoj šutnji koja je, napokon, od nacionalnog interesa. Radi se o stvarima koje su od vitalne važnosti za obranu zemlje. To nije bilo sasvim točno. Dio o nacionalnom interesu bio je točan, barem s njihove točke gledišta, iako, razumije se, nisu mogli objasniti Barbari na koji to način znanje koje ona posjeduje ugrožava njezinu zemlju. Dio o tome da ona može zaraditi Dennyjevo oslobođenje surađujući s njima nije bio točan, jer kad bi jednom prekršila svoj zavjet na šutnju, ne bi joj bila dana još jedna prilika, i ona bi zauvijek izgubila sina. Prevarili bi Dennyja, samo da osiguraju da provede posljednji mjesec svoga života očajnički se pitajući zašto ga je vlastita majka morala tvrdoglavo osuditi na takvu mučnu bol i užasno sakaćenje. Konačno, napola lud ili u nekom gorem stanju, u dubokoj duhovnoj bijedi, žestoko bi je kleo i molio Boga da je pusti da trune u paklu. Nastavljajući sjeći mali kolut goude i poslužujući se s opasnog vrha oštrice, senzualist je uvjeravao Barbaru da nitko, ni policija, ni FBI, niti moćna vojska Sjedinjenih Američkih Država, neće moći zauvijek štititi Dennyja i Rebekah. Tvrdio je da je zaposlen u organizaciji koja ima tolike materijalne izvore i mnogobrojne veze, da je u stanju kompromitirati i srušiti bilo koju instituciju ili agenciju federalnih ili državnih vlasti. Zamolio ju je da kimne glavom ako mu vjeruje. Vjerovala mu je. Bez ikakvih rezervi. Njegov zavodnički glas, koji kao da je lizao svaku njegovu gnusnu prijetnju, probajući njezinu teksturu i oštrinu, bio je ispunjen tihim samopuzdanjem i samodopadnom supenornošću megalomanijaka koji nosi značku neke tajne organizacije, prima pristojnu plaću s mnogobrojnim dodatnim povlasticama i zna da će u starosti moći uživati na jastuku velikodušne mirovine državnog službenika. Onda ju je upitao namjerava li surađivati. S osjećajem krivnje i poniženja, ali i s krajnjom iskrenošću, ponovno je kimnula glavom. Da. Surađivat će. Hoće. Pomno proučavajući žućkasti kolutić sira, koji je na vrhu oštrice sličio tankom ribljem fileu, rekao joj je da bi je želio duboko impresionirati vlastitom odlučnošću da osigura njezinu suradnju, toliko impresionirati da se nikad neće naći u opasnosti da zaboravi na zavjet koji mu je upravo dala. Stoga će on i njegov partner, prilikom svog odlaska iz hotela odabrati, onako nasumce, nekog službenika ili gosta, nekoga tko im se nađe na putu, i na mjestu ga ubiti. Tri pucnja, dva u grudi, jedan u glavu. Zapanjena, Barbara počne protestirati iza svog čepa za usta, kriveći lice i pokušavajući istrgnuti vrpcu i osloboditi usta. No, vrpca joj je bila prevučena preko lica s okrutnom čvrstinom, a usta su joj bila čvrsto prionuta uz njezin

ljepljivi dio, pa je jedini argument koji je mogla izustiti bilo samo bolno, prigušeno i nijemo preklinjanje. Nije željela biti odgovorna ni za čiju smrt. Surađivat će. Ne trebaju je impresionirati svojom ozbiljnošću. Nema nikakve potrebe za tim. Ona već sad sasvim vjeruje u njihovu ozbiljnost. Ne skidajući svoje krupne, tužne oči s nje, ne izgovorivši više niti jednu riječ, polagano je dovršavao svoj sir. Njegov netremičan pogled kao da joj je oduzimao snagu, isisavao energiju. Pa ipak nije mogla skinuti pogled s njega. Kad je pojeo i posljednji zalogaj, obrisao je oštricu svog noža o posteljinu. Onda ju je vratio u ležište i stavio oružje u džep. Čisteći jezikom zube i polagano se oblizujući, skupljao je iscjepkani celofan i ljuskice crvenog voska. Ustao je s kreveta i bacio smeće u koš za otpatke, kraj stola. Mlađi je muškarac izašao iz svog sjenovitog kuta. Njegov tanki, ali nestrpljivi osmijeh više nije nesigurno poigravao, postao je ukočen. Iza ljepljive vrpce, Barbara je još uvijek pokušavala protestirati protiv ubojstva neke nedužne osobe. Tad se stariji muškarac vratio do nje i rubom svoje desne šake snažno zamahnuo u jednu stranu njezina vrata. Dok joj se svjetlucava tama širila preko očiju, ona počne padati prema naprijed. Osjećala je kako se stolac prevrće na stranu. Izgubila je svijest prije no što je udarila glavom o pod. Nekih dvadesetak minuta sanjala je odsječene prste u zaštitnim, crvenim omotačima od voska. Na licima ružičastim poput račića, isprekidani osmijesi trgali su se poput niske biserja, a blistavi zubi ispadali su na pod, odbijali se o nj, zatim kotrljali po njemu, da bi se potom, u crnom polumjesecu između ružičastih, izvijenih usana ponovno formirali novi biseri. Za sve to vrijeme, oko dječaka iz crkvenog zbora treptalo je svojom modrinom. Tu su bile i oči psa goniča, crne i sjajne poput pijavica, u kojima nije vidjela svoj lik, već odraze Dennyjeva vrištavog lika bez ušiju. Kad je je došla k svijesti, bila je posjednuta u stolac, koji je ponovno bio uspravljen. Ili senzualist, ili njegov pratilac bisernih zubiju, sažalio se na nju. Članci njezinih ruku bili su prilijepljeni za naslone stolca na način koji joj je dopuštao da se izvuče ukoliko se marljivo potrudi. Bilo joj je potrebno manje od deset minuta da oslobodi desnu ruku i mnogo manje da skine poveze s lijeve. Upotrijebila je vlastite škarice da bi prerezala vrpcu koja joj je bila obavijena oko glave. Kad ju je oprezno povukla s usana, na njoj je ostalo mnogo manje kože no što je očekivala. Oslobođena i sposobna govoriti, našla se kraj telefona sa slušalicom u ruci. No, nije se mogla sjetiti nikoga koga bi se usudila nazvati, tespusti slušalicu. Nije imalo smisla upozoravati hotelskog menadžera, dežurnog te noći, da se jedan od njegovih djelatnika ili gostiju nalazi u opasnosti. Ako je plaćenik ostvario svoju prijetnju da će je impresionirati jednim besmislenim, hirovitim ubojstvom, on je već povukao obarač. On i njegov pratilac otišli su iz hotela prije najmanje pola sata.

Trgnuvši se od boli koja joj je kuckala u vratu, otišla je do vratiju koja su povezivala njezinu sobu s njihovom. Otvorila ih je i pregledala s njihove unutarnje strane. Iza njezine brave nalazila se jedna pomična mjedena pločica, pričvršćena zavrtnjima, koja je omogućavala pristup mehanizmu njezine brave s druge strane. Druga vrata sobe nisu imala takvu pločicu. Blistava mjedovina doimala se kao nova. Bila je sigurna da je pločica instalirana ubrzo nakon njezina dolaska u hotel. Stavili su je plaćenik i njegov pratilac, ili potajno ili uz pomoć hotelskog tehničara. Portira su potplatili ili su ga natjerali staviti je baš u ovu sobu, a ne u neku drugu. Barbara nije voljela piti, no ovaj je put opljačkala bar za goste, uzevši dvije mini-bočice votke i hladnu bocu soka od naranče. Ruke su joj se tako tresle da je jedva uspjela naliti sastojke u čašu. Ispila je piće naiskap, otvorila drugu bočicu, pomiješala drugi koktel, ispila gutljaj, a onda otišla u kupaonicu i povratila. Osjećala se nečistom. Nekih sat vremena prije svanuća, počela se tuširati, trljajući se tako snažno, pod vodom tako vrelom, da joj je koža postala crvena i da je počela osjećati nepodnošljivo peckanje. Iako je znala da je besmisleno mijenjati hotel, da će je lako opet naći ako to žele, više nije mogla ostati na ovom mjestu. Spakirala se i sat poslije prve svjetlosti sišla do recepcije da bi platila račun. Kitnjasto predvorje bilo je prepuno policajaca iz San Francisca, onih uniformiranih i detektiva u civilnim odijelima. Od krupnookog blagajnika Barbara je saznala da je nešto poslije tri sata ujutro jedan mladi poslužitelj po sobama smrtno ustrijeljen u hodniku za poslužitelje, blizu kuhinje. Dvaput u prsa i jedanput u glavu. Tijelo nije bilo odmah otkriveno zato što, začudo, nitko nije čuo pucnjavu. Sva užurbana od straha koji ju je otraga gurao naprijed poput kakve prostačke ruke, napustila je ovaj hotel i uzela taksi za neki drugi. Nebo je bilo visoko i modro. Magla, po kojoj je ovaj grad poznat, već se povlačila preko zaljeva prema izdignutim željeznim šipkama Golden Gatea, na koju je imala tek djelomičan pogled iz svoje nove sobe. Ona je bila inženjer aeronautike. Pilot. Imala je titulu magistra poslovne administracije koju je stekla na sveučilištu Columbia. Mnogo je radila da bi postala jedina žena u Odboru za sigurnost nacionalnog transporta kao odgovorni istražitelj avionskih nesreća. Kad ju je muž napustio prije sedamnaest godina, podizala je Dennyja sama, i to je dobro činila. Sve što je ikad postigla, sad joj se činilo da je zgužvano u šaci tužnookog senzualista, smotano u celofan i ljuske crvenog voska, pa potom bačeno u koš za otpatke. Pošto je otkazala sve sastanke koje je planirala za taj dan, Barbara je objesila na svoja vrata znak NE SMETAJ. Navukla je zavjese i sklupčala se na postelju svoje nove sobe. Drhtavi strah pretvorio se u drhtavu bol. Neobuzdano je plakala za mrtvim poslužiteljem kojemu nije znala ni ime, za Dennyjem, Rebekah i nerođenom

Felicijom, čiji su životi visjeli na tankoj niti. Plakala je zbog gubitka vlastite nedužnosti i samopoštovanja, zbog tristo i trideset ljudi iz leta 353, zbog osujećene pravde i izgubljene nade. Iznenadni vjetar zastenjao je preko livade, igrajući se sa starim lišćem jasike poput vraga što prebraja i odbacuje duše. - Ne mogu ti dopustiti da to učiniš - rekao je Joe. - Ne mogu ti dopustiti da mi kažeš što je bilo na snimci razgovora u pilotskoj kabini, ako postoji šansa da će to odvesti tvoga sina i njegovu obitelj u ruke onakvih ljudi. - Nije na tebi da odlučuješ o tome, Joe. - I nije, k vragu. - Kad si nazvao iz Los Angelesa, izigravala sam glupaču zato što moram pretpostavljati da mi stalno prisluškuju telefon, da se svaka riječ snima. Zapravo, ne mislim da je tako. Mislim da nemaju razloga prisluškivati me, jer su dosad uvidjeli da su mi stavili brnjicu na usta. - Ako postoji i najmanja mogućnost... - Sigurna sam da me ne prate. Moja kuća nije pod prismotrom. Ja bih to odavno primijetila. Kad sam napustila istragu, dala otkaz, prodala kuću i vratila se u Colorado Springs, oni su me otpisali, Joe. Slomili su me i oni su to znali. - Meni se ne doimaš slomljenom. Potapšala ga je po ramenu, zahvalna za kompliment. - Donekle sam se oporavila. U svakom slučaju, ako te nisu pratili... - Nisu. Jučer sam im se izgubio. Jutros me nitko nije mogao pratiti do aerodroma. - Dakle, nema nikoga tko bi znao da smo ovdje i o čemu razgovaramo. Sve što tražim je da nikad ne kažeš da si to saznao od mene. - Nikad ti to ne bih napravio. No, ti još uvijek preuzimaš ogroman rizik - brinuo je on. - Mogla sam mjesecima razmišljati o tome, živjeti s tim, a čini mi se... Oni vjerojatno misle da sam ponešto o tome rekla Dennyju, kako bi znao u kakvoj se opasnosti nalazi, kako bi bio oprezan, pažljiv. - Jesi li? - Niti jednu riječ. Kakav bi im život bio kad bi to znali? - Svakako ne normalan. - Ali odsad ćemo Denny, Rebekah, Fehcia i ja visjeti o koncu sve dok se nešto krije. Naša jedina nada je da će netko drugi sve to raskrinkati, tako da ono malo što ja znam više neće biti važno. Olujni oblaci više nisu bili samo na istoku. Tamo gore, iznad njihovih glava, zloslutni crni kumulusi pojavljivali su se iz bijele sumaglice poput armade dolazećih svemirskih brodova iz nekog filma o futurističkom ratovanju. - Ili će - nastavila je Barbara - za godinu ili dvije, iako sam držala usta zatvorena, odlučiti svezati sve labave krajeve. Let 353 bit će tako stara stvar da

nitko neće povezati s njim moju ili Dennyjevu smrt, ili smrt šačice drugih ljudi. Nikakva sumnja neće se pojaviti ukoliko se nešto dogodi nama koji posjedujemo djeliće optužujuće informacije. Ti ljudi, ma tko, do vraga, bili... naručit će automobilsku nesreću ovdje, požar tamo. Inscenirat će pljačku kako bi prikrili ubojstvo. Samoubojstvo. Kroz Joeovu su svijest proletjele grozomorne slike, Lise koja gori, Georgine mrtve na kuhinjskom podu, Charlija u svjetlosti obojenoj krvlju. Nije mogao, a da se ne složi s Barbarinim zaključcima. Ona je vjerojatno sve vrlo dobro predočila. Na nebu koje je samo čekalo da zareži i prasne, od oblaka su se formirali zlokobni likovi, slijepi i otvorenih čeljusti, koji su se gušili od gnjeva. Pripremajući se za prvi korak svoga otkrivenja, Barbara reče: - Snimci s podacima leta i snimci glasova iz pilotske kabine stigli su u Washington na Golfskoj struji i našli se u laboratorijima oko tri sata po istočnom vremenu, jedan dan poslije nesreće. - Ti si tek započinjala ovdašnju istragu. - Tako je. Minh Tran, inženjer elektronike u Odboru za sigurnost, i nekoliko drugih kolega otvorili su magnetofon marke Fairchild. Velik je gotovo kao kutija za cipele, obložen nehrđajućim željezom debljine tri milimetra. Pažljivo su ga skinuli specijalnom pilom. Ovaj posebni uređaj pretrpio je tako žestoki udar da je na oba kraja bio zbijen za deset centimetara. Željezo se naprosto zgnječilo poput kartona, a jedan se kut otkinuo, tako da se tu napravila rupa. - Pa ipak je funkcionirao? - Ne. Magnetofon je bio potpuno uništen. Međutim, unutar veće kutije nalazi se željezni modulator za memoriju. U njemu je smještena vrpca. I on je bio probijen. Mala količina vlage prodrla je sve do modulatora za memoriju, no vrpca nije bila sasvim uništena. Morali su je sušiti, procesirati, što nije dugo trajalo, a onda su se Minh i nekoliko drugih suradnika okupili u zvučno izoliranoj prostoriji da bi je pustili iz početka. Na njoj je bio snimljen razgovor iz pilotske kabine, dug gotovo tri sata, koji su vodili sve do nesreće... Joe reče: - Zar jednostavno ne premotavaju vrpcu do posljednjih nekoliko minuta? - Ne. Nešto što se dogodilo prije u kabini, nešto što pilotima nije izgledalo važno, moglo bi biti putokaz koji bi nam pomogao da razumijemo ono što čujemo u trenucima neposredno prije no što se avion srušio. Neprestano se dižući, topli vjetar postao je dovoljno oštar da svlada letargične pčele u njihovom lijenom traganju od cvijeta do cvijeta. Predavši polje oluji koja tek što nije započela, one su pobjegle u svoja skrovita šumska gnijezda. - Ponekad dobivamo vrpcu iz pilotske kabine koja je sve samo ne korisna za nas - nastavila je Barbara. - Kvaliteta snimke loša je zbog ovog ili onog razloga. Možda je vrpca stara i izlizana. Možda je mikrofon tipa koji se drži u ruci, ili ne funkcionira onoliko

dobro koliko bi trebalo, možda ima previše vibracija. Možda je magnetofonska glava istrošena pa dolazi do distorzije zvuka. - Mislio sam da se ti uređaji svakodnevno održavaju, da se zamjenjuju svakog tjedna, kad je u pitanju nešto tako važno. - Ne zaboravi da se u odnosu prema broju letova avioni rijetko kad ruše. Moraju se uzeti u obzir troškovi i odlaganje letova. U svakom slučaju, komercijalna avijacija samo je jedno ljudsko poduzeće, Joe. A koje je poduzeće ikada djelovalo prema idealnim standardima? - Razumijem. - Ovog puta bilo je i dobrih i loših stvari - rekla je ona. - I Delroy Blane i Santorelli nosili su radioslušalice s najsuvremenijim mikrofonima, što je doista dobro, mnogo bolje od mikrofona koji se drže u ruci. Ti mikrofoni, kao i mikrofon koji je bio pričvršćen gore, u pilotskoj kabini, pružili su nam tri kanala za proučavanje. Loša stvar bila je ta što vrpca nije bila nova. Bila je mnogo puta presnimavana i oštećenija no što smo to željeli. I što je još gore, ma kakva bila priroda vlage koja je prodrla do vrpce, ona je na površini vrpce prouzročila mjestimičnu koroziju. Iz stražnjeg džepa svojih traperica izvukla je neki savijeni papir, ali ga nije odmah pružila Joeu. Rekla je: - Kad su Minh Ten i ostali preslušali vrpcu, otkrili su da su neki njezini dijelovi savršeno čujni, dok su drugi puni škripavih mjesta, tako iskrivljeni da se mogla razabrati jedna od pet riječi. - A što je s posljednjim minutama? - Bio je to jedan od najgorih segmenata. Odlučeno je da se vrpca mora očistiti i popraviti. A potom da se snimak elektronski pojača do najvećeg mogućeg stupnja. Bruce Laceroth, šef Odjela za veća istraživanja, bio je tamo kako bi poslušao cijelu vrpcu. Pozvao me u Pueblo, u sedam i petnaest po istočnom vremenu, da bi me obavijestio o stanju snimka. Odložili su rad na njoj za jednu noć, odlučivši nastaviti sutradan ujutro. Bilo je to razočaravajuće. Visoko nad njima, onaj se orao vraćao s istoka, bijel nasuprot pozadini od napuhanih trbuha oblaka, još uvijek leteći pravo i ravnomjerno, iako je na krilima nosio teret dolazeće oluje. - Naravno, cijeli taj dan bio je depresivan - rekla je Barbara. – Uveli smo unutra rashladne kamione iz Denvera da bismo pokupili sve ljudske ostatke s mjesta nesreće, što je moralo biti završeno prije no što smo se mogli početi baviti samim dijelovima aviona. Bio je održan uobičajeni organizacijski sastanak, koji je uvijek iscrpljujući, zato što ima mnogo interesnih skupina, aerolinijske, proizvođač aviona, snabdjevač električnih centrala, Udruga pilota zračne linije, i još mnoge druge, i sve one žele usmjeriti postupke tako da što je moguće više služe njihovim vlastitim interesima. To je ljudska ćud, i to ne njezin ljepši dio. I tako, osobno moraš biti diplomat, ali također i prokleto žilav da bi proces ostao doista nepristran.

- A bili su tu i predstavnici tiska - rekao je on, osuđujući vlastiti rod, tako da ona to ne mora učiniti. - Svugdje. U svakom slučaju, spavala bih manje od tri sata prije no što bi me probudio poziv terenske ekipe, a na Golfskoj struji, od Nacionalne direkcije do Puebla, nije bilo prilike čak ni da se odrijema. Sličila sam hodajućem lešu kad bih se, nešto prije ponoći, srušila u postelju, ali tamo dolje u Washingtonu, Minh Tran je još uvijek radio. - Inženjer elektronike koji je otvorio magnetofon? Zureći u svijeni bijeli papir koji je izvadila iz svog stražnjeg džepa, stalno ga prevrćući u ruci, Barbara reče: - Moraš nešto razumijeti u vezi s Minhom. Obitelj mu je bila vijetnamska, ljudi iz čamca. Preživio je komunistički režim nakon pada Saigona, potom pirate na moru, pa čak i tajfun. U to je vrijeme imao deset godina, tako da je rano spoznao da život nije drugo do borba. Da bi opstao i uspio, očekivao je da mora davati od sebe sto deset posto. - Ja imam prijatelje... imao sam prijatelje koji su bili vijetnamske izbjeglice - rekao je Joe. - Kakva kultura! Mnogi od njih imaju radni moral koji bi uništio i konja za oranje. - Točno. Kad su svi ostali iz laboratorija te večeri, u sedam i petnaest, otišli kući, ostavili su za sobom dug radni dan. Ljudi iz Odbora za sigurnost prilično su predani poslu... ali Minh je i više od toga. On nije otišao. Napravio si je večeru od bilo čega što je mogao dobiti iz automata i ostao raditi na čišćenju vrpce, a potom na njezinoj posljednjoj minuti. Htio je digitalizirati zvuk, unijeti ga u kompjutor, a onda je pokušao izdvojiti statičke i druge vanjske šumove od glasova pilota i stvarnih zvukova koji su se javljali u avionu. Slojevi statike, kako se pokazalo, bili su tako specifično oblikovani da ih je kompjutor bio u stanju skinuti prilično brzo. Zbog toga što su suvremeni mikrofoni slali jake signale u magnetofon, Minh je mogao izdvojiti glasove pilota od ostalih nebitnih zvukova. No, ono što je čuo bilo je posve neobično. Groteskno. Pružila je Joeu svijeni bijeli papir. On ga je primio, ali ga nije otvarao. Bojao se vidjeti ono što je sadržavao. - Ujutro, u deset do četiri po Washingtonskom vremenu, u deset do dva u Pueblu, Minh me je pozvao - rekla je Barbara. - Rekla sam hotelskom operateru da zadrži sve pozive, morala sam spavati, ali se Minh uspio probiti. Pustio mi je vrpcu... pa smo o njoj razgovarali. Ja uvijek nosim sa sobom kasetofon, zato što volim sama snimiti sve sastanke i imati pripremljene prijepise. Stoga sam uzela svoju mašinu i držala je uz telefon kako bih imala svoju kopiju. Nisam željela čekati da mi Minh po kuriru pošalje očišćenu vrpcu. Pošto je Minh spustio slušalicu, sjela sam za stol u svojoj sobi te preslušavala posljednji razgovor između pilota, možda deset, dvanaest puta. Onda sam uzela svoju bilježnicu i napravila njegov prijepis, zato što ti ponekad stvari izgledaju drugačije kad ih čitaš nego kad ih slušaš. Ponekad oko vidi nijanse koje

izmiču uhu. Joe je znao što ima u rukama. Po debljini je mogao zaključiti da ima tri lista papira. Barbara reče: - Minh je najprije mene pozvao. Namjeravao je nazvati Brucea Lacerotha, a potom predsjednika i potpredsjednika Odbora, ako ne i svih pet članova, tako da svatko od njih čuje vrpcu. To nije bio uobičajeni protokol, međutim ovo je bio neobičan slučaj bez presedana. Sigurna sam da je Minh dobio barem jednu od tih osoba, iako svi oni poriču da im se javio. Nikad to nećemo znati zasigurno, zato što je Minh tog istog jutra, nešto prije šest sati, poginuo u požaru koji je izbio u laboratoriju, otprilike dva sata nakon što me je bio pozvao u Pueblo. - Isuse! - Vrlo intenzivan požar. Jedan nemoguće jak požar. Gledajući na drveće koje je opkoljavalo livadu, Joe je očekivao da će u dubokim šumskim sjenama vidjeti blijeda lica pratioca. Kad su on i Barbara stigli ovamo, mjesto mu je izgledalo daleko, no napokon se osjećao isto onoliko izloženim i ranjivim kao da se nalazi na nekom razkrižju u Los Angelesu. On reče: - Pusti me da pogodim, originalna vrpca magnetofona iz pilotske kabine bila je uništena u laboratorijskom požaru. - Navodno je pretvorena u prah, nestala, bez traga, otišla, pa-pa - rekla je Barbara. - A što je bilo s kompjutorom koji je procesirao digitaliziranu verziju? - Izgorjelo smeće. Ništa se iz njega nije moglo spasiti. - Ali ti još uvijek imaš svoju kopiju? Zanijekala je glavom. - Ostavila sam kasetofon u hotelskoj sobi kad sam otišla na jutarnji sastanak za doručkom. Sadržaj vrpce iz pilotske kabine bio je tako eksplozivan da ga nisam htjela odmah podijeliti s ostalima iz ekipe. Dok nismo imali vremena razmisliti o njemu, trebalo je biti oprezan s tim kad ćemo ga i kako objaviti. - Zašto? - Pilot je bio mrtav, ali je njegov ugled bio ugrožen. Njegova obitelj bila bi upropaštena kad bi on bio proglašen krivcem. Morali smo biti apsolutno sigurni. Ako bi se krivnja za nesreću svalila na kapetana Blanea, tad bi uslijedio sudski spor zbog namjernog izazivanja smrti, koji bi koštao na desetine milijuna, čak na stotine milijuna dolara. Morali smo postupati s odgovarajućim oprezom. Moj je plan bio da nakon doručka odvedem Marija u svoju sobu da čuje vrpcu, samo nas dvoje. - Mario Oliveri - rekao je Joe, misleći na čovjeka iz Denvera, koji mu je prošle noći rekao da se Barbara povukla i odselila natrag u Colorado Springs. - Da. Mariovo mišljenje, kao mišljenje vode grupe za ljudsko djelovanje, bilo mi je u tom trenutku važnije od mišljenja bilo koga drugoga. Međutim, baš kad smo dovršavali doručak, primili smo vijest o požaru u laboratoriju, o sirotom Minhu. Kad sam se vratila u sobu sa Mariom, kopija vrpce koju sam načinila preko telefona bila je prazna.

- Ukradena i zamijenjena. - Ili naprosto izbrisana na mom aparatu. Pretpostavljam da je Minh nekome rekao da sam je duplicirala s velike udaljenosti. - Već tad si morala znati. Kimnula je glavom. - Nešto je tu bilo jako loše. Nešto je tu gadno mirisalo. Kosa joj je bila bijela poput perja orla koji je prelijetao iznad njih, no Barbara je sve do tog trenutka izgledala mlađom od pedesetogodišnjakinje. A onda se najednom učinila starijom. - Nešto nije bilo u redu - rekao je on - no, ti nisi mogala sasvim povjerovati u to. - Moj je život bio Odbor za sigurnost. S ponosom sam bila njegov dio. Još uvijek sam ponosna, Joe. To su prokleto dobri ljudi. - Jesi li rekla Mariju što je bilo na vrpci? - Jesam. - Kakva je bila njegova reakcija? - Začuđenost. Nevjerica, mislim. - Jesi li mu pokazala prijepis koji si načinila? Za trenutak je šutjela. A onda je rekla: - Nisam. - Zašto nisi? - Bila sam nakostriješena. - Nisi ni u koga imala povjerenja? - Onako snažan požar... sigurno je bio podmetnut. - Zlonamjerna paljevina - reče Joe. - Ali nitko nikad nije spomenuo tu mogućnost. Osim mene. Uopće ne vjerujem u poštenje istrage tog laboratorijskog požara. Uopće. - Što je otkrila autopsija na Minhu? Je li bio ubijen, pa je onda izazvan požar da se to pnknje... - I da je bio ubijen, to nisu mogli dokazati na osnovi onoga što je ostalo od njegova tijela. Bio je doslovce kremiran. Stvar je u tome...on je bio doista krasan momak, Joe. Bio je tako drag. Volio je svoj posao zato jer je vjerovao da će to što radi spasiti živote, pomoći da se spriječe druge nesreće. Mrzim te ljude, tko god bili. Između bijelih borova na podnožju livade, blizu mjesta na kojem su Joe i Barbara prvi put izbili na čistinu, nešto se pomaknulo, jedna sjena klizila je kroz druge sjene, mrko naspram rumenoga. Joe zadrži dah. Sagnuo se, ali nije mogao identificirati ono što je nakratko opazio. Barbara reče: - Mislim da je to bio samo jelen. - A što ako nije? - Onda smo mrtvi, završili ovaj razgovor ili ne- rekla je ravnodušnim tonom, koji je razotkrio jadan i paranoidan novi svjetski poredak u kojem je živjela nakon

nesreće leta 353. On reče: - Ta činjenica da je tvoja vrpca bila izbrisana, nije li to izazvalo nečiju sumnju? - Opći je zaključak bio da sam ja bila umorna. Tri sata sna u noći kad se dogodila nesreća, a onda samo nekoliko sati sljedeće noći, prije no što me Minh pozvao i probudio. Sirota Barbara s otežalim kapcima! Sjedila sam preslušavajući vrpcu iznova i iznova, i na koncu sigurno pritisnula pogrešan gumb, znaš, i izbrisala je ne znajući što sam učinila. Lice joj se izobličilo od sarkazma. - Eto, vidiš kako se to moralo dogoditi. - Postoji li bilo kakva šansa da je uistinu bilo tako? - Ne, nikakva. Iako je Joe otvorio tri lista papira, još ih nije počeo čitati. Rekao je: - Zašto ti nisu vjerovali kad si im rekla što si čula na vrpci? - Možda su neki od njih i povjerovali, a nisu to željeli priznati. Možda su neki od njih naprosto sve pripisali mome umoru. Tjednima sam se borila s nekom infekcijom ušiju i to me je iscrpilo čak i prije Puebla. Možda su i to uzeli u obzir. Ne znam. A ima ljudi kojima se uopće ne sviđam. Pa, koga od nas svi vole? Mene ne. Previše sam agresivna i uporna. Previše svojeglava. Bilo kako bilo, sve je to bilo sumnjivo, jer bez vrpce nije bilo nikakvog dokaza o razgovoru između Blanea i Santorellija. - Kad ćeš napokon reći nekome da si napravila prijepis, od riječi do riječi? - Čuvala sam tu tajnu. Nastojala sam odrediti pravi trenutak, pravi kontekst u kojem ću je spomenuti, onda kad istraga iznese neki detalj koji bi potvrdio ono što sam ja rekla da se nalazi na vrpci. - Zato što, sam po sebi, tvoj prijepis zapravo i nije dokaz. - Točno. Svakako, on je bolji od ničega, bolji od pukog sjećanja, međutim moram ga nečim ojačati. Onda su me ona dvojica gmazova probudili u hotelu u San Franciscu, a nakon toga... Pa, jednostavno više nisam bila neki križar. Iz istočne šume, dva jelena zajedno su iskočila na livadu, srndać i srna. Trčali su uz rub čistine, hitro nestajući medu drvećem na sjevernom rubu. Pod kožom na Joeovu zatiljku, grčevi strepnje još su se uvijek dubili i trzali. Kretnje koje je prije opazio sigurno su pripadale ovom paru jelena. Po njihovu živahnom dolasku na livadu on je, međutim, zaključio da ih je nešto prestrašilo i otjeralo iz šume, nešto ili netko. Pitao se hoće li mu ijedan kutak na ovom svijetu ikad više izgledati sigurnim. No, znao je odgovor još prije no što mu je to pitanje proletjelo kroz svijest, ne, neće. Nema takvog kutka. Nigdje ga nema. Nikad ga više neće biti. On je rekao: - Na koga sumnjaš u Odboru za sigurnost? Koga je Minh pozvao nakon tebe?

Jer, ta mu je osoba vjerojatno rekla da ne širi vijest dalje, a onda uredila da ga ubiju i unište dokaz. - Mogao je pozvati bilo koga od njih. Svi su oni bili njegovi pretpostavljeni, a on bi postupio u skladu s njihovim uputstvima. Voljela bih da to nije bio Bruce Laceroth, zato što je on čovjek od načela. Započeo je od samog dna, poput svih nas ostalih, pa krčio sebi put prema gore. S druge strane, pet članova Odbora imenuje sam predsjednik države, a njihov petogodišnji mandat odobrava Senat. - Politički najamnici. - Ne zapravo, većina članova Odbora su izravni strijelci, čine ono najbolje što mogu. Većina njih su ugled agencije, dok mi ostali samo ustrajavamo. Povremeno... da, jedan od njih je ulizica. - A što je s trenutačnim predsjednikom i potpredsjednikom? Rekla si da ih je Minh Tran namjeravao pozvati, pod pretpostavkom da prije toga nije mogao dobiti Lacerotha. - Za njih se ne bi moglo reći da su idealni javni djelatnici. Maxime Wulce je predsjednica. Odvjetnica, mlada i politički ambiciozna, s načelom "poslije mene, potop", pravo "remek-djelo". Ne bih ti dala ni dva centa za nju. - A potpredsjednik? - Hunter Perkman. Čista politička udvornost. Naslijedio je dosta novca, tako da mu posao i nije potreban, no voli biti službenik kojeg je imenovao predsjednik države i držati predavanja o nesrećama na zabavama. Dala bih ti petnaest centi za njega. Iako je nastavio promatrati šumu na podnožju livade, Joe više nije vidio niti jednu kretnju između drveća. Tamo daleko na istoku, jedna žila munje nakratko je zapulsirala na tamnoj, olujnoj muskulaturi. Odbrojavao je sekunde između srebrnog bljeska i grmljavine groma, prevodeći vrijeme u udaljenost i procjenjujući da se kiša nalazi osam, devet kilometara dalje od njih. Barbara reče: - Dala sam ti samo fotokopiju prijepisa koji sam napravila one noći. Original sam sakrila. Sam Bog zna zašto, budući da ga nikad neću upotrijebiti. Joe se kolebao između žudnje za znanjem i straha od spoznaje. Osjećao je da će u razgovoru između Blanea i Prvog časnika Santorellija otkriti nove dimenzije užasa koji su pretrpjele njegova žena i kćeri. Napokon je Joe uspio usredotočiti pažnju na prvu stranicu, a Barbara je promatrala preko njegovog ramena dok je on jednim prstom slijedio tekst, dopuštajući joj da vidi dokud je stigao sa čitanjem. Zvuci prvog časnika Santorellija, koji se vraća iz toaleta na svoje sjedalo. Njegove prve komentare ulovio je mikrofon sa stropa pilotske kabine, prije no što je stavio radioslušalice s mikrofonom na glavu. SANTORELLI: Kad stignem u L. A. (nerazumljivo), napapat ću se puno (nerazumljivo), turskog hummusa, istočnjačke salate tabbouleha, domaćeg jogurta s narezanim sirevima, veliki tanjur kibbyja, sve dok ne puknem. Ima ono armenijsko mjesto, najbolje je. Ti voliš hranu Srednjeg istoka?

Tri sekunde tišine. SANTORELLI: Roy? Što ti je? Dvije sekunde tišine. SANTORELLI: Što je ovo? Što mi to... Roy, ti si isključio automatskog pilota? BLANE: Jedno od njihovih imena je dr. Louis Blom. SANTORELLI:Što? BLANE: Jedno od njihovih imena je dr. Keith Ramlock. SANTORELLI: (s očitom zabrinutošću) Što je ovo na McDoou? Jesi li bio na FMC-u, Roy? Kad ju je Joe upitno pogledao, Barbara reče: - Zrakoplovi 747-400 upotrebljavaju digitaliziranu avioniku. Na instrumentalnoj ploči dominira šest najvećih katodnih cijevi, načinjenih za prikazivanje podataka. A McDoo znači MCDU, jedinica za kontroliranje i prikazivanje više funkcija. Pokraj svakog pilotskog sjedala nalazi se po jedna takva jedinica, a međusobno su povezane tako da sve što jedan pilot unese biva ubilježeno u drugu jedinicu. Oni kontroliraju Honeywell-Sperryjev FMC, kompjutor za upravljanje letom. Piloti unose plan leta i teretnu listu preko MCDU tastature, a i sve usputne promjene plana leta također se naglašavaju McDooima. - Dakle, Santorelli se vraća iz toaleta i vidi da je Blane unio promjene u plan leta. Je li to neobično? - To ovisi o vremenu, turbulenciji, neočekivanom prometu, oblicima zadržavanja zbog problema u odredišnoj zračnoj luci... - Ali u ovom trenutku, tijekom leta od obale do obale, nešto malo poslije polovice puta, po dobrom vremenu, dok očito sve teče rutinski? Barbara kimnu glavom. - Da, Santorelli se pitao zašto su pod tim okolnostima izmijenili plan leta. No, ja mislim da je zabrinutost u njegovu glasu prije izazvana Blaneovom šutnjom i nečim neobičnim što je vidio na McDoou, nekom izmjenom plana koja nije imala nikakvog smisla. - Što bi to moglo biti? - Kao što prije rekoh, skrenuli su s kursa za sedam stupnjeva. - Santorelli to nije mogao osjetiti dok se nalazio u toaletu? - Sve je započelo ubrzo pošto je on napustio pilotsku kabinu, i bilo je to postupno, doista blago nagnuće. Možda je i osjetio nešto, ali nije bilo razloga da pomisli da je promjena bila tako velika. - Tko su ti doktori, Blom i Ramlock? - Nemam pojma. Ali nastavi čitati. Ovo postaje sve čudnije. BLANE: Oni rade loše stvari sa mnom. SANTORELLI: Kapetane, što to nije u redu ovdje? BLANE: Oni su zli prema meni. SANTORELLI: Hej, da li me ti uopće čuješ?

BLANE: Spriječite ih da to čine. Barbara reče: - Ovdje se Blaneov glas mijenja. Nekako je čudan sve vrijeme, ali kad kaže ‘Spriječite ih da to čine’, u njemu se osjeća drhtanje, slomljenost, kao da zapravo trpi... ne toliko bol, koliko emocionalni pritisak. SANTORELLI: Kapetane... Roy, sad ću ja sve preuzeti. BLANE: Da li snimamo? SANTORELLI: Što? BLANE: Spriječite ih da me povrijeđuju. SANTORELLI: (zabrinuto) Sve će biti... BLANE: Snimamo li? SANTORELLI: Sve će sada biti u redu... Težak zvuk poput udarca. Hripac, očito Santorellijev. Još jedan udarac. Santorelli šutke pada. BLANE: Snimamo li? Dok su timpani groma svirali svoju uvertiru na istoku, Joe reče: - On je iznenada nokautirao svoga kopilota? - Ili ga je udario nekim tupim predmetom, možda nečim što je ponio u svojoj putnoj torbi i sakrio pokraj svoga sjedala dok se Santorelli nalazio u toaletu, nešto sa čime je bio spreman. - Predumišljaj. Kog li vraga? - Vjerojatno ga je udario u lice, jer se Santorelli odmah izgubio. On šuti desetdvanaest sekundi, a onda ga , pokazala je na prijepis , čujemo kako stenje. - Blagi Bože! - Na vrpci, Blaneov glas ovdje gubi drhtanje, slomljenost. U njemu je gorčina koja izaziva jezu. BLANE: Spriječite ih ili ću ih, čim budem mogao... čim budem mogao, sve pobiti. Sve. Hoću. Učinit ću to. Sve ću ih pobiti, i to sa zadovoljstvom. Prijepis je šuškao u Joeovim rukama. Mislio je na putnike iz leta 353, neki od njih su drijemali na svojim sjedalima, drugi su čitali knjige, radili na laptopima, prelistavali časopise, pleli, gledali film, pili, pravili planove za budućnost, svi zadovoljni sobom, a nitko svjestan strašnih događaja što se odigravaju u pilotskoj kabini. Možda se Nina nalazila kraj prozora, gledajući zvijezde ili dolje, na vrh pokrivača od oblaka, ona je voljela sjedala kraj prozora. Michelle i Chrissie su možda igrale tač ili staru djevojku, otišle su na put sa špilovima za različite igre. Mučio je sam sebe. Bio je dobar u tome zato što je jedan njegov dio vjerovao da zaslužuje mučenje. Tjerajući ovakve misli iz glave, Joe reče: - Što se to, za ime Boga, događalo s Blaneom? Droga? Je li mu nešto zatrovalo mozak?

- Nije. To je bilo isključeno. - Kako? - Prioritet je uvijek naći nešto od pilotovih ostataka radi narkotičkog i alkoholnog testa. U ovom slučaju to je potrajalo - rekla je dok je pokretom ruke pokazivala na nagorjele borove i jasike, gore na brdu. - Zato što je mnogo organskih ostataka bilo razbacano po drveću, na stotine metara zapadno i sjeverno od udara. Nekakva tama sve više mu je prodirala do unutarnje strane vidnog polja, sve dok mu se nije činilo da promatra svijet kroz nekakav tunel. Zagrizao je jezik gotovo do krvi, disao polagano i duboko i nastojao ne dopustiti Barbari da vidi koliko su ga potresli svi ti detalji. Ona je stavila ruke u džepove. Šutnula je jedan kamen u krater. - Zaista ti trebaju ovakve stvari, Joe? - Da. Ona je uzdahnula. - Našli smo dio ruke za koji smo mislili da pripada Blaneu zbog napola istopljenog vjenčanog prstena, koji je bio pomiješan s desnim prstom, relativno unikatna burma. Bilo je i nekog drugog tkiva također. S tim smo identificirali... - Otiske prstiju? - Ne. Oni su izgorjeli. Ali, otac mu je još živ, tako da je Vojni laboratorij za identificiranje DNK mogao potvrditi, na osnovi podudaranja s uzorkom krvi koji je dostavio njegov otac, da se radi o Blaneovu tkivu. - Je li to pouzdano? - Sto posto. Potom su ostaci poslani toksikolozima. I kod Blanea i kod Santorellija nađene su male količine etanola, ali to je bila samo posljedica raspadanja tkiva. Dio Blaneove ruke nalazio se u onoj šumi više od sedamdeset dva sata prije no što smo ga našli. Santorellijevi ostaci bili su tu četiri dana. Očekivala se izvjesna količina etanola povezana s raspadanjem tkiva. Ali inače, obojica su prošla kroz sve toksikološke provjere. Bili su čisti i trijezni. Joe je pokušao pomiriti riječi iz prijepisa s toksikološkim nalazima. No nije uspijevao. - Kakve su ostale mogućnosti? Moždani ili srčani udar? - Ne, on naprosto nije zvučao tako na vrpci koju sam čula - rekla je Barbara. - Blane govori jasno, bez ikakvog zaplitanja jezika. Iako je ono što on govori vraški čudno, ipak je suvislo, nema premještanja riječi, nikakve zamjene neprikladnim riječima. Razočaran, Joe reče: - Sto je onda, do vraga, u pitanju? Živčani slom, napad psihoze? Barbarino razočaranje nije bilo ništa manje od Joeova: - Ali, otkuda, k vragu? Kapetan Delroy Michael Blane bio je psihološki najstabilniji tip kojeg bi ikad poželio sresti. Potpuno uravnotežen momak. - Ne baš potpuno.

- Potpuno uravnotežen momak - inzistirala je ona. - Položio je sve psihološke ispite u kompaniji. Čovjek odan obitelji. Vjeran muž. Mormon, aktivan u svojoj crkvi. Bez pijančevanja, bez droga, bez kockanja. Joe, ne možeš naći niti jednu osobu koja ga je ikad ijednom zatekla u nekom nemoralnom ponašanju. Po svemu sudeći, on nije bio naprosto dobar čovjek, ne naprosto solidan čovjek, već sretan čovjek. Munja sijevnu. Visoko na istoku, kotači kotrljajućeg groma kloparali su po željeznim tračnicama. Uperivši prst prema prijepisu, Barbara je pokazala Joeu gdje je 747 najprije iznenada skrenuo udesno, tri stupnja od pravca leta, što je izazvalo ljuljanje. - U tom trenutku Santorelli je stenjao, ali još nije bio sasvim svjestan. A neposredno prije tog manevra, kapetan Blane je rekao: - Ovo je zabavno. - Ima i drugih zvukova na vrpci, ovdje, štropotanje i zveckanje manjih predmeta koji su popadali od iznenadnog bočnog ubrzanja. ‘Ovo je zabavno.’ Joe nije mogao skinuti pogled s tih riječi. Barbara je okrenula stranicu umjesto njega. - Tri sekunde poslije, zrakoplov je načinio drugu žestoku promjenu pravca, onu za četiri stupnja, kljunom ulijevo. Uz raniju buku, bilo je zvukova same letjelice, potmuli tresak i prigušen, drhtavi šum. A kapetan Blane se smijao. - Smijao se - reče Joe s nevjericom. - Namjeravao se srušiti sa svima njima, a smijao se? - To čak nije bilo nešto što bi se moglo nazvati luđačkim smijehom. Bio je to... ugodan smijeh, kao da se doista zabavljao. ‘Ovo je zabavno.’ Osam sekundi nakon prvog skretanja, dogodila se druga iznenadna promjena pravca, za tri stupnja ulijevo, kojoj je samo dvije sekunde poslije uslijedila nova promjena, za sedam stupnjeva udesno. Blane se smijao izvodeći prvi manevar, a pri drugom je uzviknuo: Ju-hu! - Ovo je kad se desno krilo podiglo, potiskujući lijevo nadolje –rekla je Barbara. - Nakon dvdeset i dvije sekunde letjelica je imala kosi položaj od sto četrdeset i šest stupnjeva, a kljun je bio nagnut za osamdeset i četiri stupnja. - Bili su gotovi. - Bio je to gadan problem, ali ne i beznadan. Još uvijek su se mogli izvući. Sjeti se, nalazili su se na visini od šest i pol tisuća metara. Dosta prostora za popravljanje situacije. Zato što uopće nije ništa pročitao o nesreći, niti je gledao televizijska izvješća o njoj, u svojoj mašti Joe je uvijek vidio slike vatre koja se širi po zrakoplovu, dima koji ispunjava kabinu. Nekoliko trenutaka prije, kad je shvatio da su putnici bili pošteđeni takvog užasa, on se ponadao da je predugo spuštanje nadolje bilo

manje strašno od njegova zamišljenog padanja koje je doživljavao u svojim napadima tjeskobe. Međutim, sad se pitao što bi bilo gore, nalet dima i trenutačna svijest o bliskoj propasti ili čist zrak i s užasom održavana lažna nada u popravak situacije i spas u posljednjem trenutku. Prijepis je ukazivao na oglašavanje alarma u pilotskoj kabini. Alarmni signal za promjenu visine. Snimljeni glas ponavljao je upozorenje: Promet!, zato što su se spuštali kroz zračne koridore određene za drugu letjelicu. Joe je upitao: - Što znači ovo, alarm koji potresa čak i joystick? - On stvara prodornu buku, zastrašujući zvuk koji nitko neće previdjeti, upozoravajući pilote da je avion izgubio položaj. Da imaju kolebanje zbog smanjenja brzine. Uhvaćen u šaku sudbine koja ga ruši na zemlju, prvi časnik Victor Santorelli najednom je prestao ječati. Došao je k svijesti. Možda je ugledao oblake kako udaraju o vjetrobran. Ili je 747 već bio ispod visokih oblaka, pružajući mu sablasnu panoramu sve bližeg pejsaža Colorada, blago osvijetljenog nijansama sivoga, u bojama od prašnjavih perli do drvenog ugljena, sa zlatastim odsjajem Pueblovih treptaja tamo na jugu. A možda su mu kakofonija alarma i zrakasti podaci što su svjetlucali na šest velikih ekrana u jednom trenutku rekli sve što je trebao znati. Rekao je: O, Isuse! - Glas mu je bio vlažan i nazalan - rekla je Barbara - što je moglo značiti da mu je Blane slomio nos. Iako je samo čitao prijepis, Joe je mogao jasno čuti Santorelljev užas i njegovu mahnitu odlučnost da preživi. SANTORELLI: O, Isuse. Ne, Isuse, ne. BLANE: (smijeh) Uaaaaaaa. Idemo, dr. Ramlock. Dr. Blom, idemo! SANTORELLI: Saberi se! BLANE: (smijeh) Uaaaaaaaa! (smijeh) Snimamo li? SANTORELLI: Saberi se! Santorelli diše ubrzano, hriptavo. On stenje, boreći se s nečim, možda s Blaneom, ali prije zvuči kao da se bori s kormilom za upravljanje. Ako je Blaneovo disanje bilo ubrzano, ono se uopće ne bilježi na vrpci. SANTORELLI: Sranje, sranje! BLANE: Snimamo li? Zbunjen, Joe reče: - Zašto stalno pita da li se sve snima? Barbara je zanijekala glavom. - Ne znam. - Koliko je dugo bio pilot? - Preko dvadeset godina. - Valjda je znao da magnetofon u pilotskoj kabini uvijek radi, zar ne? - Valjda je znao. Da. Ali on baš nije sasvim pri čistoj svijesti, zar ne? Joe je pročitao posljednje riječi te dvojice ljudi. SANTORELLI: Saberi se!

BLANE: Ju-hu! SANTORELLI: Majko Božja... BLANE: O, da. SANTORELLI: Ne. BLANE: (infantilna uzbudenost) O, da. SANTORELLI: Sušan. BLANE: Gledaj, sad! Santorelli počinje vrištati. BLANE: Ohladi se. Santorellijev krik traje tri i pol sekunde, sve do kraja snimanja, koje je bilo završeno s udarom. Vjetar je brisao po livadskoj travi. Nebo je bilo nabreklo od zadržavanog pljuska. Priroda je bila raspoložena za čišćenje. Joe savi tri lista papira. Stavi ih u džep svoje jakne. Neko vrijeme nije mogao govoriti. Udaljena munja. Grom. Oblaci u pokretu. Napokon, zureći u krater, Joe reče: - Santorellijeva posljednja riječ bila je neko ime. - Sušan. - Tko je ona? - Njegova žena. - To sam i mislio. Na samom kraju nema preklinjanja upućenih Bogu, nema molitvi za božansku milost. Na samom kraju, čemerno prihvaćanje. Jedno ime izgovoreno s ljubavlju, uz žaljenje i strahovitu čežnju, možda s jednim djelićem nade. A u unutarnjem oku, ne sudar s okrutnom zemljom koji je sve bliži i bliži, ne potonja tama , već dragi lik. I opet Joe, na neko vrijeme, nije mogao progovoriti.

11. Od kratera nastalog poslije pada aviona, Barbara Christmann odvela je Joea dalje niz padinu, prema sjeveru, na mjesto koje nije bilo udaljeno više od dvadeset metara od skupine mrtvih, pougljenjenih jasika. - Tu negdje, na ovom području, ako se dobro sjećam - rekla je ona. - No to sad i nije važno. Kad je Barbara prvi put došla na livadu, ujutro nakon nesreće, iskomadani i razbacani ostaci aviona 747-400 nisu uopće podsjećali na olupinu zrakoplova. Samo dva njegova komada mogla su se odmah prepoznati, dio jednog motora i jedan sklop od tri putnička sjedala. On reče: - Tri sjedala jedno pokraj drugoga? - Da. - Uspravljena? - Da. Na što ciljaš? - Možeš li reći iz kojeg su dijela aviona bila ta sjedala? - Joe... - Iz kojeg dijela aviona? - strpljivo je ponovio. - Nisu mogla biti niti iz prve, niti iz poslovne klase, bilo s glavne, bilo s gornje palube, zato što su tamo samo sklopovi sa dva sjedala. Središnji red u ekonomskoj klasi ima četiri sjedala, tako da je morao pripadati desnoj ili lijevoj strani ekonomske klase. - Oštećena? - Naravno. - Jako? - Ne toliko koliko bi se očekivalo. - Izgorjela? - Ne sasvim. - Jesu li uopće gorjela? - Koliko se sjećam... na njima je bilo samo nekoliko tragova paljevine, malo gara. - U stvari, nije li tapetarija bila doslovce netaknuta? Njezino široko, čisto lice smračilo se od zabrinutosti. - Joe, takvu nesreću nitko nije preživio. - Je li tapetarija bila netaknuta? - navaljivao je on. - Koliko se sjećam, bila je malo oštećena. Ništa ozbiljno. - Krv na tapetariji? - Ne sjećam se. - Leševi na sjedalima?

- Ne. - Dijelovi tijela? - Ne. - Sigurnosno remenje još uvijek prikopčano? - Ne sjećam se. Pretpostavljam da je bilo tako. - Ako je sigurnosno remenje bilo još uvijek prikopčano... - Ne, smiješno je pomišljati... - Michelle i djevojčice bile su u ekonomskoj klasi - rekao je on. Barbara je grickala usnu, gledala mimo njega i zurila u oluju koja se sve više bližila. - Joe, tvoja obitelj nije bila na tim sjedalima. - To znam - uvjeravao ju je. - Znam. Ali, koliko li je samo želio... Ponovno mu je uhvatila pogled. Rekao je: - One su mrtve. Nema ih. Ja to ne poričem, Barbara. - Dakle, opet se vraćaš toj Rose Tucker. - Kad bih mogao saznati gdje je sjedila u avionu, na lijevoj ili desnoj strani ekonomske klase, to bi bila barem jedna mala potvrda. - Čega? - Njezine priče. - Potvrda? -upita Barbara s nevjencom. - Da je preživjela. Barbara zanijeka glavom. - Ti nisi srela Rose - rekao je on. - Ona nije luda. Niti mislim da laže. Ona ima takvu... snagu, ličnost. Vjetar je s istoka donio ozonski miris munja, tu kazališnu zavjesu što se diže neposredno prije početka svake nepogode. Tonom nježne ljutnje, Barbara reče: - Oni su padali šest i pol kilometara, ravno na glavu, zabili su se u tlo bez ikakvog poskakivanja, čitav prokleti avion se raspadao oko jedne Rose Tucker, nevjerojatna eksplozivna sila... - Razumijem sve to. - Sam Bog zna da zaista ne želim biti okrutna, Joe, ali razumiješ li ti išta? Nakon svega što si čuo, razumiješ li uopće? Strahovita eksplozivna sila svuda okolo te Rose. Udarna sila dovoljno jaka da pretvori kamen u prah. Ostali putnici i posada... u većini slučajeva meso im je doslovce bilo skinuto s kostiju u jednom jedinom trenu, potpuno skinuto, kao da se raskuhalo i ispalo s njih. Raskomadalo se. Stopilo. Raspalo. A same su se kosti smrvile, zdrobile poput krušnih štapića. A onda, u sljedećem trenutku, dok se avion još uvijek zabijao u livadu, kiša mlaznog ulja, fina kiša poput aerosolne maglice, eksplodirala je. Svugdje vatra. Gejziri vatre, rijeke vatre, kotrljanje, plima vatre od koje se ne može pobjeći. Rose Tucker nije odatle odlepršala u svom sjedalu poput djelića maslačkovog balona i jednostavno odšetala iz čitavog tog pakla. Joe pogleda u nebo, a onda u zemlju oko svojih stopala i zemlja mu se učini

svjetlijom od toga dvoga. On reče: - Ti si vidjela slike, filmove o gradu pogođenom tornadom, sve je sravnjeno i usitnjeno do tako malih komadića da ih gotovo možeš prosijati kroz sito, a točno posred te propasti nalazi se jedna kuća, gotovo netaknuta. - To je meteorološki fenomen, hir vjetra. Ali ovo je čista fizika, Joe. Zakoni materije i kretanja. Hir ne igra nikakvu ulogu u fizici. Da se čitav taj prokleti grad srušio sa šest i pol kilometara, onda bi se i ona jedina opstala kuća također pretvorila u sitne komadiće. - Nekim obiteljima poginulih... Rose im je pokazala nešto što im daje poticaj. - Što? - Ne znam, Barbara. Želio bih to vidjeti. Želio bih da to pokaže i meni. Međutim, stvar je u tome... oni joj vjeruju kad kaže da se nalazila u tom avionu. To je čak i nešto više od samog vjerovanja. On se sjeti blistavih očiju Georgine Delmann. - To je nekakvo duboko uvjerenje. - Onda je ona prevarantica kakvoj nema ravne. Joe samo slegnu ramenima. Nekoliko kilometara dalje zavibnla je olujna vilica za ugađanje I prolomila tamne oblake. Tamo na istoku počele su padati kapi sive kiše. - Iz nekog razloga - reče Barbara - ne doimaš mi se baš kao neki vrlo pobožan čovjek. - I nisam. Michelle je svakog tjedna vodila djecu na vjeronauk i u crkvu, ah ja nisam išao. Bila je to jedina stvar koju nisam dijelio s njima. - Neprijatelj vjere? - Ne. Samo nemam strasti za to, nikakvog zanimanja. Uvijek sam bio onoliko ravnodušan prema Bogu koliko se on činio ravnodušnim prema meni. Nakon nesreće... na svom duhovnom putovanju napravio sam jedan korak ulijevo, od nezainteresiranosti do nevjerice. Ne postoji način da se pomiri ideja o jednom dobroćudnom Bogu s onim što se dogodilo svim tim ljudima u avionu... i nama koji ćemo provesti ostatak života misleći na njih. - Onda, kad si već takav ateist, zašto inzistiraš na vjerovanju u ovo čudo? - Ja ne kažem da je preživljavanje Rose Tucker čudo. - Neka sam prokleta ako vidim što bi drugo to moglo biti. Ništa drugo, osim samog Boga i spasilačke ekipe anđela, nije je odatle moglo izvući u jednom komadu - inzistirala je Barbara s prizvukom sarkazma. - Ne radi se ni o kakvoj božanskoj intervenciji. Postoji neko drugo objašnjenje, nešto začuđujuće ali logično. - Nemoguće - tvrdoglavo je rekla. - Nemoguće? Pa, dobro... takvo je bilo i sve ono što se dogodilo u pilotskoj kabini s kapetanom Blaneom. Zadržavala je njegov pogled dok je u dubokoj i urednoj dokumentaciji svoje svijesti tražila odgovor. No, nije ga mogla pronaći. Umjesto toga, rekla je:

- Ako ne vjeruješ ni u što, što je onda to što očekuješ da će ti Rose reći? Rekao si da im to što im je ona rekla daje poticaj. Ne pada li ti na pamet da to mora biti nešto što je duhovne naravi? - Ne nužno. - Što bi drugo moglo biti? - Ne znam. Ponavljajući Joeove riječi, obojivši ih snažnim tonom ogorčenosti, rekla je: - Nešto začuđujuće, ali logično. Skrenuo je pogled s nje na drveće duž sjevernog ruba poljane i shvatio da se u skupini vatrom sprženih jasika nalazi jedini preživjeli, preodjeven u lišće. Umjesto karakterističnog glatkog, svijetlog trupla, bio je pokriven crnom korom, koja će pružati sjajni kontrast kad mu u jesen lišće poprimi briljantno žutu boju. - Nešto začuđujuće, ali logično - složio se on. Bliža no ikad, jedna munja počela je silaziti s neba kao po ljestvama, a ubrzo nakon nje, prečku po prečku, spustio se i udarac groma. - Bolje da krenemo - rekla je Barbara. - I tako ovdje više nema ničega. Joe pode za njom preko livade, ali se još jednom zaustavi kraj ruba udarnog kratera. Kad je bio na onih nekoliko sastanaka Sućutnih prijatelja, čuo je kako ostali ožalošćeni roditelji govore o nultoj točki. Ta je nulta točka trenutak smrti njihova djeteta, prema kojoj će biti datiran svaki budući događaj, to je treptaj oka za vrijeme kojeg taj porazni gubitak vraća sve tvoje unutarnje vrijednosti na nulu. To je trenutak u kojem se tvoja stara kutija s nadanjima i željama, koja se nekad činila čudesnom škrinjom sjajnih snova, okrenula i ispraznila u ponor, ostavljajući te bez imalo iščekivanja. U samo jednom otkucaju sata, tvoja budućnost prestaje biti carstvo mogućnosti i čuda i pretvara se u jaram obveze, a nedostižna prošlost postaje jedino mjesto u životu koje te prima s dobrodošlicom. On je vegetirao na toj nultoj točki više od godinu dana, u vremenu koje mu je uzmicalo u oba smjera, ne pripadajući ni danima koji se nalaze pred njim niti onima iza njega. Kao da je bio zatočen u nekakvoj posudi punoj tekućeg dušika i ležao u njoj u dubokom kriogenom snu. Stajao je na drugoj nultoj točki, onoj fizičkoj, na kojoj su iščezle njegova žena i kćeri. Toliko je želio biti s njima da mu je ta želja razdirala utrobu kao da ima orlove pandže. Međutim, konačno je želio još nešto, pravdu za njih, pravdu koja nikako nije mogla osmisliti njihove smrti, ali koja je mogla osmisliti njegovu vlastitu. Morao je sasvim ustati iz svoje kriogene postelje, stresti led sa svojih kostiju i žila, i ne smije ponovno leći u nju sve dok ne iskopa istinu iz groba u kojem je ona zakopana. Ako je to potrebno da bi se pronašla istina o svim dragim izgubljenim ženama, bio je spreman spaliti gradove, srušiti carstva i uništiti cijeli svijet. Shvaćao je i razliku između pravde i puke osvete, istinska pravda ne bi

donijela olakšanje njegovoj boli, nikakav osjećaj trijumfa, samo bi mu dopustila zakoraknuti izvan nulte točke i, pošto dovrši svoju zadaću, umrijeti u miru. Iznad svodova crnogorice zalepršala su bijela krila olujnog bljeska, a onda još jednom, kao da je raspuknuto nebo istresalo iz sebe nekakvo blješteće mnoštvo. Gromovi i naleti vjetra udarali su po Joeovim ušima poput podrezanih krila, a na tisuće krilatih sjena spuštalo se i drhtalo među stablima drveća i na šumskom tlu. Upravo kad su on i Barbara stigli do njezinog Ford Explorera ostavljenog uz rub uskog, prašnjavog puta obraslog korovom, snažan pljusak počne šištati i tutnjati po borovini. Ugurali su se u automobil. Njihove kose i lica bili su ukrašeni kišnim draguljima, a njezina modra bluza s patuljcima i pužićima bila je sva posuta tamnim mrljama boje šljivine kožice. Nisu naišli ni na koga tko je moglo istjerati onog jelena iz njegova skrovišta, no Joe je bio prilično siguran da je za to bila kriva neka druga životinja. Dok je trčao da preduhitri kišu, osjetio je samo šuljanje divljih stvorenja, a ne daleko smrtonosniju prijetnju ljudi. Pa ipak, činilo se da je gusta crnogorica idealno građena za ubojice. Tajna skrovišta, paravani, zasjede, tamnozelene jazbine. Dok je Barbara pokretala Explorer i vraćala se putem kojim su došli, Joe je bio sav napet. Ispitivao je šumu. Očekivao je metak. Kad su stigli na asfaltni put, rekao je: - Ona dvojica, čija je imena spomenuo Blane na vrpci iz pliotske kabine... - Dr. Blom i dr. Ramlock. - Jesi li pokušala otkriti tko su oni, jesi li ikad započela potragu za njima? - Kad sam bila u San Franciscu, zavirivala sam u život Delroyja Blanea. Tragala sam za osobnim problemima koji su ga mogli odvesti u nesigurno psihološko stanje. Pitala sam njegovu obitelj i prijatelje jesu li ikad čuli ta imena. Nitko nije znao za njih. - Provjerila si Blaneove osobne bilješke, kalendare, njegovu čekovnu knjižicu? - Jesam. Ništa. A Blaneov liječnik kaže da svoga pacijenta nikad nije uputio nijednom specijalistu pod bilo kojim od onih imena. U području San Francisca nema nijednog liječnika, psihijatra ni psihologa pod bilo kojim od tih imena. Eto, dotle sam stigla. A onda me probudila ona gamad u mojoj hotelskoj sobi, s pištoljem uperenim u glavu, i rekli su mi da gledam svoja posla. Sve do kraja asfaltnog puta i dalje na državnoj autocesti, na čijoj je površini plesala zapjenušana, pišteća kiša, Barbara je zabrinuto šutjela. Čelo joj je bilo naborano, ali ne zato što je, kako je Joe osjećao, surovo vrijeme zahtijevalo od nje usredotočenu vožnju. Munje i gromovi su prestali. Oluja je pokazivala svu svoju energiju u vjetru i kiši. Joe je slušao jednolične udarce brisača na vjetrobranom staklu. Slušao je i lupkanje teških kapi po staklima, koje mu se isprva činilo besmislenim, slučajnim štropotanjem, no postupno je počinjao zamišljati da u njima

i u ritmu kiše opaža neku skrivenu shemu. Barbara, međutim, nije otkrila nikakvu ritmičku shemu, već jedan zanimljiv komadić slagalice koji je bila previdjela. - Sjetila sam se nečeg neobičnog, ali... Joe je čekao. - ...ali te ne želim hrabriti u toj tvojoj obmani. - Obmani? Pogledala je u njega. - U toj ideji da bi moglo biti preživjelih. - Hrabriti me. Hrabrenje nije nešto čega sam imao u izobilju tijekom prošle godine. Kolebala se, a onda uzdahnula. - Ima jedan farmer nedaleko odavde, koji je već bio zaspao kad se avion srušio. U ovim krajevima, ljudi koji obraduju zemlju idu rano u postelju. Eksplozija ga je probudila. A onda je netko došao na njegova vrata. - Tko? - Sljedećeg dana pozvao je okružnog šerifa, pa ga je šerifov ured spojio s komandnim centrom istrage. Sve to, međutim, nije dovelo do ne znam čega. - Tko mu je to usred noći došao na vrata? - Svjedok - rekla je Barbara. - Nesreće? - Pretpostavljam. Pogledala ga je, a onda ubrzo skrenula pažnju na kišom okupanu cestu. U kontekstu onoga što joj je Joe rekao, Barbari se činilo da ovo sjećanje svakim trenutkom postaje sve uzbudljivije. Oči su joj se skupile u kutovima, kao da se napinje da bi bolje vidjela, ne kroz pljusak, već jasnije u prošlost, a usne su joj se stisle kao da dvoji da li da o tome kaže još nešto. - Svjedok nesreće? - provocirao je Joe. - Ne mogu se sjetiti zašto je, od svih mjesta, otišla baš na taj ranč i što je tamo tražila. - Ona? - Žena koja je tvrdila da je vidjela kako se avion ruši dolje. - Znaš li još nešto o njoj? - rekao je Joe. - Da. Koliko se sjećam... bila je to crnkinja. Dah mu se zaustavio u plućima, ali je napokon uspio izdahnuti i reći: - Je li rekla tom farmeru kako se zove? - Ako i jest, pitam se bi li se on sjetio. S državne ceste skretalo se na put koji je vodio na ranč. S obje strane ulaza nalazili su se visoki, bijeli stupovi koji su nosili natpis napisan dražesnim zelenim slovima na bjeloj pozadini: Ranč blage promjene. Ispod tih triju riječi bilo je ispisano manjim, pisanim slovima: Jeffi Mercy Ealing. Vrata su stajala otvorena. S obje strane asfaltiranog uskog puta nalazila se bijela farmerska ograda, koja je dijelila polja na manje pašnjake. Prošli su kraj velikog ringa za jahanje, dvorišta za treniranje i mnogobrojnih bijelih štala opkoljenih zelenilom.

Barbara reče: - Ja nisam bila ovdje prošle godine, ali jedan od mojih ljudi izvijestio me o tome. Sad mi se vraća sjećanje... To je farma konja. Oni uzgajaju i treniraju konje za utrke na četvrt milje. Također uzgajaju I prodaju paradne konje, poput arabljana, čini mi se. Trava na pašnjacima, koju su udarci kiše i vjetra naizmjence dizali i povijali, trenutačno nije bila boravište nikakvih konja. Ring za jahanje i dvorišta za vježbanje također su bili pusti. Na nekim je štalama gornji dio nizozemskih vratiju bio otvoren kod svakog odjeljka. Tu i tamo, iz sigurnosti svojih odaja, provirivali su konji i promatrali oluju. Neki od njih bili su gotovo isto onako tamni kao prostori u kojima su se nalazili, dok su drugi bili svijetli ili pjegavi. Velika i lijepa farmerska kuća, s bijelom nadstrešnicom i zelenim kapcima, opkoljena skupinama jasika, imala je najdublji prednji trijem koji je Joe ikad vidio. Ispod teške kape tmurnoga neba koje je istresalo iz sebe munje i kišu, žuta svjetlost, srdačna poput svjetlosti kućnog ognjišta, ispunjavala je neke od prozora te lijepe kuće. Barbara se parkirala kod okretišta staze. Ona i Joe potrčaše kroz kišu, koja je isprva bila topla poput kupke, a onda hladnija, do zaštićenog trijema. Vrata se otvoriše prema unutra uz škripu šarki i pjesmu istrošene opruge, s tako zaokruženim zvucima da ih je bilo neobično ugodno čuti, govorili su o vremenu koje je prošlo blagim korakom, o jednom dražesnom nemaru, a ne o propasti. Namještaj na trijemu bio je od bijelog pletenog pruća sa zelenim jastucima, a sa stalaka od kovanog željeza spuštale su se kaskade paprati. Kućna vrata bila su otvorena, a na jednom kraju trijema stajao je čovjek od oko šezdeset godina, u crnom kišnom ogrtaču. Koža na njegovom osunčanom licu bila je ogrubjela od vremenskih prilika, prilično izborana i patinirana poput kože nekog dugo rabljenog sedla. Njegove modre oči bile su brze i prijateljske kao i njegov osmijeh. Podigao je glas kako bi nadjačao bubnjanje kiše po krovu. - Jutro! Kakav kišan dan. - Jeste li vi gospodin Ealing? - upitala je Barbara. - To bih bio ja- reče jedan drugi čovjek u kišnom ogrtaču, koji se pojavio na otvorenim vratima. Bio je petnaest centimetara viši i dvadeset godina mladi od čovjeka koji je maloprije komentirao vrijeme. No, život u sedlu, na vrelom suncu i suhom i hladnom zimskom vjetru, već je započeo strugati glatke, tvrde ravnine mladosti i darivati ga ugodno istrošenim, privlačnim likom koji je govorio o dubokom iskustvu i seoskoj mudrosti. Barbara je predstavila sebe i Joea, implicirajući da još uvijek radi za Odbor sigurnosti i da je Joe njezin suradnik. - Zabadate nos u to nakon cijele jedne godine? - Nismo se mogli odlučiti u pogledu te stvari - rekla je Barbara.

- Ne volimo zatvoriti dosje dok ne saznamo što se dogodilo. Razlog zašto smo ovdje je da se raspitamo o ženi koja je one noći pokucala na vaša vrata. - Svakako, sjećam se. - Možete li je opisati? - upitao je Joe. - Omanja dama. Oko četrdeset godina ili tako nešto. Zgodna. - Crna? - Da, bila je crna. Ali bilo je u njoj još nečega. Možda Meksikanka. Ili vjerojatnije Kineskinja. Možda čak i Vijetnamka. Joe se sjeti azijatskog izgleda Roseinih očiju. - Je li vam rekla svoje ime? - Vjerojatno jest - rekao je Ealing. - No, ja ga se ne mogu sjetiti. - Koliko je vremena bilo prošlo od nesreće kad se ona pojavila ovdje? - upitala je Barbara. - Ne previše. Ealing je nosio kožnu torbu sličnu liječničkoj. Premještao ju je iz desne ruke u lijevu. - Zvuk aviona koji se rušio probudio je mene i Mercy još prije no što je udario o tlo. Bio je glasniji no ijedan avion koji možete čuti u ovim krajevima i mi smo znali što to znači. Ustao sam iz postelje, a Mercy je upalila svjetlo. Rekoh: O, Gospode! A onda smo ga čuli, kao snažnu, udaljenu eksploziju u kamenolomu. Kuća se čak malo zatresla. Stariji se čovjek nestrpljivo premještao s noge na nogu. Ealing upita: - Kako je ona, Ned? - Nije dobro - rekao je Ned. - Uopće nije dobro. Pogledavajući na dugu stazu koja se gubila u kišnom izobilju, Jeff Ealing reče: - Gdje je, do vraga, taj doktor Sheely? Obrisao je jednu ruku o svoje dugoljasto lice, od čega je ono izgledalo još dulje. Barbara reče: - Ako smo došli u loše vrijeme... - Imamo bolesnu kobilu, ali vam mogu pokloniti koji trenutak - rekao je Ealing i ponovno se vratio u noć katastrofe. - Mercy je pozvala hitnu pomoć okruga Pueblo, ja sam se brzo odjenuo i odvezao kamionetom do glavne ceste, pa se uputio južno, pokušavajući skužiti gdje se srušio i mogu li ikako pomoći. Mogli ste vidjeti vatru na nebu, ne izravno, već njezin odbljesak. Kad sam se napokon orijentirao i našao u blizini, tamo je već bio šerifov automobil koji je blokirao skretanje s državne ceste. Još jedan automobil dovukao se iza mene. Postavljali su barikadu, čekajući spasilačke ekipe, i jasno su mi dali do znanja da to nije posao za neuvježbane dobročinitelje. I tako, vratih se kući. - Koliko vas dugo nije bilo? - upitao je Joe. - Nije moglo biti više od četrdeset i pet minuta. Onda sam nekih pola sata bio

ovdje u kuhinji s Mercy, pijuckao kavu bez kofeina s malo baileyja, sasvim budan, i slušao vijesti s radija, pitajući se vrijedi li pokušavati ponovno zaspati, kad smo začuli kucanje na ulaznim vratima. Joe reče: - Dakle, pojavila se sat i petnaest minuta nakon nesreće? - Tu negdje. Vozilo koje je nailazilo, čiji je zvuk motora bio maskiran teškim pljuskom i drhtavim zborom vjetrom nošenih jasika, nije privuklo njihovu pažnju sve dok se nije našlo gotovo pred njima. Džip Cherokee. Dok je skretao prema okretištu ispred kuće, njegova prednja svjetla sjekla su, poput srebrnih mačeva, oklop od okova kišnih kapi. - Bogu hvala! - uskliknuo je Ned, navlačeći kapuljaču svoga nepromočivog ogrtača. Vrata trijema zapjevala su kad ih je gurnuo i odjurio u oluju. - Doktor Sheely je ovdje - rekao je Jeff Ealing. - Moram mu pomoći oko kobile. Ali Mercy ionako zna o onoj ženi više od mene. Samo idite i porazgovarajte sa njom. Tri kopče u obliku leptira zadržavale su prosjedu plavu kosu Mercy Ealing da joj se ne prospe po licu i vratu. Ona je, međutim, užurbano pekla kolačiće, pa joj je nekoliko uvojaka ispalo, viseći u spiralama duž njezinih zajapurenih obraza. Brišući ruke najprije o svoju pregaču, potom pažljivije, o ručnik, inzistirala je da Barbara i Joe sjednu za stol u prostranoj kuhinji i popiju kavu. Stavila je pred njih tanjur pun svježe ispečenih kolača. Stražnja vrata bila su poluotvorena. Iza njih se nalazio nenatkriveni stražnji trijem. Štropot kiše bio je ovdje prigušen, poput tihog bubnjanja pogrebne povorke koja se polagano kretala po cesti. Zrak je bio topao i mirisao je na zobeno tijesto, čokoladu i pečeni orah. Kava je bila dobra, kolači još bolji. Na zidu je visio ilustrirani kalendar s kršćanskom tematikom. Slika za kolovoz prikazivala je Isusa na morskoj obali kako razgovara s dvojicom braće ribara, Petrom i Andrijom, koji su spremni odbaciti svoje mreže i slijediti ga kako bi počeli loviti ljude. Joe se osjećao kao da je propao kroz zamku u nekakav drugi realitet, drugačiji od onog u kojem je živio godinu dana, kao da je iz onog hladnog, tuđeg svijeta dospio u normalan svijet s njegovim svakodnevnim krizama, ugodno rutinskim zadaćama i jednostavnom vjerom u ispravnost svih stvari. Dok je provjeravala kolačiće u dvjema pećnicama, Mercy se prisjećala noći nesreće. - Ne, ne Rose. Njezino je ime bilo Rachel Thomas. Isti inicijali, shvatio je Joe. Možda je Rose otišla s mjesta nesreće sumnjajući da je avion srušen zato što se ona nalazila u njemu. Možda je imala snažnu potrebu pustiti svojim neprijateljima da misle kako je mrtva. To što je zadržala svoje inicijale, vjerojatno joj je pomoglo da se sjeti lažnog imena koje je dala.

- Kad je vidjela da se avion ruši točno iznad nje, ona se vozila iz Colorado Springsa za Pueblo - rekla je Mercy. - Sirotica je bila toliko uplašena, pritisnula je kočnice i izgubila kontrolu nad automobilom. Hvala Bogu za sigurnosno remenje na sjedalima. Sletjela je s puta preko nekog branika i prevrnula se. Barbara upita: - Je li bila ozlijeđena? Vadeći žlicom hrpice gustog tijesta i slažući ga na zamašćen papir za pečenje, Mercy reče: - Nije. Bila je dobro i lijepo je izgledala, samo je donekle bila potresena. Bio je to samo mali branik. Rachel je imala zaprljanu odjeću, malo trave i korova po sebi, ali je bila dobro. Tresla se poput lista na buri, ali je bila u redu. Bila je tako draga. Toliko mi je bilo žao zbog nje. Okrenuvši se prema Joeu, Barbara značajno reče: - Dakle, tad je tvrdila da je svjedok. - O, ja ne mislim da je ona bilo što izmislila - rekla je Mercy. - Ona je doista bila svjedokinja. Vrlo potresena onim što je vidjela. Kronometar je zazvonio. Mercy je, preusmjerena na to, stavila jednu ruku u vatiranu rukavicu za pečenje. Iz pećnice je izvukla papir pun mirisnih smeđih kolačića. - Ta je žena one noći došla ovdje tražiti pomoć? - pitala je Barbara. Stavljajući vruć aluminijski pladanj na žičani stalak za hlađenje, Mercy reče: - Željela je pozvati taksi da je odveze u Pueblo, ali ja sam joj rekla da ovdje već milijun godina nema taksija. - Nije željela nabaviti vučnu službu za svoj automobil? - upitao je Joe. - Nije mislila da će to moći obaviti, sve do Puebla i u ono doba noći. Planirala se vratiti sljedećeg dana s vozačem tegljača. Barbara reče: - Što je učinila kad ste joj rekli da ovdje nikako ne može dobiti taksi? Ubacivši u pećnicu novi papir s redovima tijesta, Mercy reče: - Ja sam ih odvezla u Pueblo. - Čak u Pueblo? - Pa, Jeff je morao ustati prije mene. Rachel nije željela ostati ovdje, a do tamo je, s mojim teškim stopalom na papučici, potreban samo jedan sat - rekla je Mercy, zatvarajući vrata pećnice. - To je bilo krajnje ljubazno od vas - primijetio je Joe. - Je li? Ne, ne zaista. Naš dragi Gospodin želi da budemo samarićani. Zato smo ovdje. Vidite li ljude u nevolji poput ove, morate im pomoći. A bila je to zaista fina gospoda. Cijelim putem do Puebla nije mogla prestati govoriti o onim sirotim ljudima u avionu. Sva je bila potresena zbog toga. Gotovo kao da je to bila njezina krivnja, to što se njima dogodilo, samo zato što je vidjela avion nekoliko sekundi prije no što je on pao. U svakom slučaju, i nije to ne znam što, otići u

Puebio... iako je te noći povratak kući bilo vraški teško putovanje, bilo je vrlo prometno, mnogo je ljudi krenulo prema mjestu nesreće. Policijski automobili, ambulantna kola, vatrogasni kamioni. Mnogo besposlenih promatrača. Stajali su duž ruba ceste sa svojim automobilima i kamionetima, nadajući se da će vidjeti krv, pretpostavljam. Od toga mi se koža ježi. Tragedija može pokazati ono najbolje u ljudima, ali i ono najgore. - Je li vam na putu za Pueblo pokazala gdje je njezin auto skliznuo s ceste? - upitao je Joe. - Bila je previše potresena da bi u onoj tmini uza sve ostalo prepoznala točno mjesto. Usto, nismo se mogle zaustavljati svakih pola kilometra da bismo gledale je li to ovaj ili onaj branik, jer tako nikad ne bismo odvele onu sirotu djevojčicu kući, u postelju. Zazvonio je drugi kronometar. Stavljajući opet rukavicu i otvarajući vrata druge pećnice, Mercy je govorila: - Bila je tako iscrpljena da je jedva gledala. Nije marila za tegljače, samo da stigne kući. Joe je bio siguran da nikakvog automobila nije niti bilo. Rose je otišla u šumu s goruće livade, gotovo slijepa kad je ostavila plamen za sobom, ali do očaja odlučna da ode prije no što netko otkrije da je živa , na neki način bila je uvjerena da je avion srušen zbog nje. Prestrašena, u stanju šoka, užasnuta krvoprolićem, izgubljena u divljini, radije je riskirala da umre od gladi i nezaštićenosti, nego da je pronađe spasilačka ekipa, da padne u ruke svojih jezivo snažnih neprijatelja. Ubrzo je, imajući ludu sreću, stigla do jednog brežuljka s kojeg je, kroz drveće, mogla vidjeti udaljena svjetla Ranča blage promjene. Odgurnuvši u stranu svoju šalicu za kavu, Barbara je rekla: - Mercy, gdje ste u Pueblu ostavili tu ženu? Sjećate li se njezine adrese? Držeći papir za pečenje koji je bio napola izvađen iz pećnice i ispitujući kolače, Mercy reče: - Nikad mi nije rekla svoju adresu, samo me usmjeravala ulicu po ulicu, sve dok nismo stigli do kuće. Bez sumnje, bila je to kuća koju je Rose nasumce izabrala, jer teško da je ikog poznavala u Pueblu. - Jeste li vidjeli kako ulazi unutra? - upitao je Joe. - Namjeravala sam pričekati dok ne otključa vrata i ne ude u kuću. Ali, ona mi je zahvalila, rekla zbogom i ja sam trebala pobjeći. - Biste li opet mogli pronaći to mjesto? - pitala je Barbara. Odlučivši da je kolačićima potreban još koja minuta, Mercy je gurnula pladanjnatrag u pećnicu, skinula rukavicu i rekla: - Naravno. To je lijepa, velika kuća u zaista finoj okolici. Ali, ona nije bila Rachelina. Pripadala je njezinom partneru u liječničkoj praksi. Jesam li rekla da je ona bila liječnica, dolje u Pueblu?

- Ali, vi je zapravo niste vidjeli kako ulazi u tu kuću? - pitao je Joe. Pretpostavljao je da je Rose pričekala da Mercy nestane s vidika, a onda otišla od te kuće i našla prijevoz da izađe iz Puebla. Mercyno lice bilo je rumeno i orošeno od vrućine pećnice. Strgnuvši s valjka dva papirnata ručnika i obrisavši znoj s čela, rekla je: - Ne. Kao što rekoh, ostavila sam ih pred kućom i one su otišle stazom prema ulazu. - One? - Ono siroto, pospano dijete. Tako je bilo slatko. Ona je bila kćer Rachelinog partnera. Zaprepaštena, Barbara je pogledala Joea, a onda se nagnula u svom stolcu prema Mercy. - Neko je dijete bilo s njom? - Pravi mali anđeo, pospana, ali nimalo cendrava. Joeu najednom sine kako je Mercy spomenula sigurnosno remenje, dakle množinu, a i neke druge stvari koje je bila rekla i koje su zahtijevale dublje literarno tumačenje no što im je on bio dao. - Hoćete reći da je Rose... Rachel vodila neko dijete sa sobom? - Pa, zar to nisam rekla? - Mercy je izgledala začuđena, bacajući vlažan papirnati ručnik u kantu za otpatke. - Nismo shvatili da je tu bilo i neko dijete - rekla je Barbara. - Rekla sam vam - Mercy se čudila njihovoj zbunjenosti. - Tada, prije godinu dana, kad je došao onaj čovjek iz vašeg Odbora, sve sam mu rekla o Rachel i malenoj djevojčici, o tome kako je Rachel bila svjedok. Pogledavši u Joea, Barbara reče: - Toga se nisam sjetila. Mislim da je dobro što sam se uopće i sjetila ovog mjesta. Joeovo se srce okretalo, okretalo se poput kotača koji je dugo stajao nepomičan na zahrdaloj osovini. Nesvjesna strahovitog udarca koji je njezino otkriće zadalo Joeu, Mercy otvori vrata pećnice da bi još jednom provjerila kolače. - Koliko je djevojčica bila stara? - pitao je. - Oko četiri, pet godina - odgovorila je Mercy. Teška slutnja spustila se na Joeove kapke, a kad je zatvorio oči, tama iza tih kapaka vrvjela je od mogućnosti o kojima se užasavao razmišljati. - Možete li je... možete li je opisati? Mercy reče: - Bila je jednostavno kao lutkica. Slatka kao bombon, ali, uostalom, sve su one prilično slatke u tim godinama, zar ne? Kad je Joe otvorio oči, Barbara ga je netremice promatrala, a oči su joj bile prepune sažaljenja prema njemu. Rekla je: - Pažljivo, Joe. To ne može voditi kamo se ti nadaš. Mercy je stavila vrući papir za pečenje, pun gotovih kolačića, na drugi stalak

za hlađenje. Joe upita: - Kakve joj je boje bila kosa? - Bila je plavuša. Motao se oko stola i ne shvaćajući da je ustao. Uzevši spatulu, Mercy je skidala kolačiće s hladnijeg od ona dva papira za pečenje, premještajući ih na veliki pladanj. Joe joj priđe s boka. - Mercy, kakva je bila boja njezinih očiju? - Ne bih rekla da se sjećam. - Pokušajte. - Plava, pretpostavljam- rekla je skliznuvši spatulom pod sljedeći kolačić. - Pretpostavljate? - Pa, bila je plavuša. Iznenadio ju je kad joj je oduzeo spatulu iz ruku i stavio je na stranu. - Pogledajte me, Mercy. Ovo je važno. Barbara ga je ponovno upozoravala preko stola: - Polako, Joe. Polako. Znao je da treba voditi računa o njezinu upozorenju. Ravnodušnost je bila njegova jedina obrana. Ravnodušnost je bila njegov jedini prijatelj i njegova utjeha. Nada je ptica koja uvijek odlijeće, svjetlost koja uvijek umire, kamen koji se slama kad se ne može nositi dalje. Pa ipak je osjećao, s bezobzirnošću koja ga je plašila, da je stavio taj kamen na svoje rame, zakoračio u svjetlost, posegnuo za onim bijelim krilima. - Mercy - rekao je - nemaju sve plavuše plave oči, zar ne? Našavši se licem u lice s njim, zatečena njegovom snagom, Mercy Ealing reče: - Pretpostavljam da nemaju. - Neke od njih imaju zelene oči, zar ne? - Da. - Ako bolje razmislite o tome, siguran sam da ste čak vidjeli plavuše sa smeđim očima. - Ne mnoge. - Ali, neke jeste - rekao je on. Slutnja je opet bujala u njemu. Srce mu je bilo poput konja koji se rita, udarajući svojim željeznim potkovama o daščanu ogradu njegovih rebara. - Ta djevojčica - rekao je - jeste li sigurni da je imala plave oči? - Nisam. Ne, uopće nisam sigurna. - Jesu li joj oči možda bile sive? - Ne znam. - Razmislite. Pokušajte se sjetiti. Mercyne su oči isplovile iz središta pažnje dok joj je sjećanje vuklo pogled po prošlosti, ali nakon jednog trenutka zanijekala je glavom. - Ne mogu reći ni da li su bile sive. - Pogledajte moje oči, Mercy. Pogledala je. On je rekao:

- One su sive. - Da. - Jedna neobična nijansa sivoga. - Da. - Sa samo malo primjese ljubičastoga u njima. - To vidim - rekla je ona. - Je li ta djevojčica mogla... Mercy, je li to dijete moglo imati oči poput mojih? Činilo se da ona zna kakav je odgovor on htio čuti, premda nije mogla pretpostaviti zašto. Budući da je bila dobra žena, željela mu je udovoljiti. Međutim, napokon je rekla: - Ja zaista ne znam. Ne mogu sa sigurnošću reći. Joea je svladavao osjećaj tonuća, no srce mu je i dalje tako žestoko tuklo da se gotovo tresao. Trudeći se da zadrži miran glas, on reče: - Zamislite sliku lika te djevojčice. Stavio je ruke na Mercyna ramena. - Zatvorite oči i pokušajte je ponovno vidjeti. Ona zatvori oči. - Na njezinu lijevom obrazu - rekao je Joe - pokraj njezine ušne školjke. Samo dva centimetra od njezine ušne školjke. Mali madež. Mercyne oči treptale su iza glatkih kapaka dok je nastojala izbistriti svoje sjećanje. - To je više pjegica nego madež - rekao je Joe. - Ne izdignut, nego ravan. Otprilike kao polumjesec. Nakon dugog kolebanja, ona reče: - Možda je imala takav biljeg, ali ja ga se ne mogu sjetiti. - Njezin osmijeh. Malo nakrivljen, pomalo lukav, izvijen nagore, u lijevom kutu njezinih usana. - Koliko se sjećam, nije se smiješila. Bila je tako pospana... i pomalo omamljena. Slatka, ali povučena. Joe se nije mogao sjetiti niti jedne druge specifične crte koja bi možda odškrinula Mercyno sjećanje. Mogao bi je satima obasipati pričama o ljupkosti svoje kćeri, o njezinom šarmu, o njezinom humoru i muzikalnom smijehu. Mogao joj je naširoko govoriti o njezinoj ljepoti, o njezinu blago ispupčenom čelu, bakrenom zlatu njezinih obrva i trepavica, drskosti njezina nosića, njezinim malenim ušnim školjkama, mješavini krhkosti i tvrdoglavosti na njezinu licu koja mu je katkad izazivala bol u srcu dok bi je promatrao kako spava, znatiželji i nepogrešivoj inteligenciji koja je oblikovala svaki njezin izraz. Bili su to subjektivni dojmovi, međutim, ma koliko detaljni ti opisi bili, nisu mogli dovesti Mercy do odgovora koje je očekivao od nje. Sklonio je ruke s njezinih ramena. Ona je otvorila oči. Joe je podigao spatulu koju je bio uzeo od nje. Zatim ju je ponovno spusto natrag. Nije znao što radi. Ona reče: - Žao mi je.

- U redu je. Nadao sam se... mislio sam... ne znam. Nisam siguran što sam mislio. Samoobmana je bila odijelo koje mu nije dobro pristajalo. Sve i da je uspio prevariti Mercy Ealing, pred samim sobom bio je sasvim gol, do boli svjestan čemu se bio nadao, o čemu je razmišljao. Ponovno ga je obuzeo napad manične potrage, ovaj put ne u obliku praćenja neke zamišljene Michelle na šetalištu ili u nekom dućanu, ne u obliku jurenja do ograde školskog dvorišta kako bi bacio pogled izbliza na Chrissie koja zapravo nije bila Chrissie, ali je to ipak bila manična potraga. Slučajnost da je to misteriozno dijete bilo slične dobi i imalo sličnu boju kose kao njegova izgubljena kćer, bilo je sve što je trebao da bi još jednom bio gurnut u strmoglavu potragu za lažnom nadom. - Žao mi je - rekla je Mercy, jasno osjećajući naglo spiralno spuštanje njegova raspoloženja. - Njezine oči, madež, osmijeh... jednostavno mi ne mogu aktivirati zvonce. Ah se sjećam njezinog imena. Rachel ju je zvala Nina. Barbara, koja se nalazila iza Joea, ustala je tako naglo sa stolca da se ovaj srušio.

12. U kutu stražnjeg trijema, voda koja se slijevala kroz žlijeb proizvodila je grgotanje fantomskih glasova, ljutitih i svađalački raspoloženih, grlenih i šaptavih, koji su na svojim nerazumljivim jezicima bljuvali bezbroj pitanja. Joeu se činilo da su mu noge kao gumene. Obje je ruke naslonio na vlažnu ogradu. Kiša je lijevala ispod strehe trijema, prskajući ga po licu. Da bi odgovorila na njegovo pitanje, Barbara je prstom pokazala na niska brda i šume, tamo na jugozapadu. - Mjesto nesreće nalazi se tamo. - Koliko daleko? Mercy je stajala na otvorenim kuhinjskim vratima. - Možda kilometar zračne linije. Možda malo dalje. S razorene livade, kroz šumu u kojoj se vatra ubrzo ugasila zato što je to ljeto bilo kišno, duboko kroz tamu drveća, krčeći put kroz nisko grmlje, privikavajući oči na mrak, možda kozjim stazama koje su omogućavale lakši prolaz, možda preko neke druge livade, do vrha brda s kojeg su se mogla vidjeti svjetla na rancu, Rose je vodila, odnosno nosila dijete. Kilometar zračnom linijom, ali dva ili tri puta više ako bi čovjek slijedio reljef tla i kozju stazu. - Dva kilometra pješice - rekao je Joe. - Nemoguće - odgovorila je Barbara. - Vrlo moguće. Mogla je to učiniti. - Ja ne govorim o pješačenju. Okrenula se k Mercy i rekla: - Gospodo Ealing, već ste nam mnogo pomogli, zaista mnogo, ali moramo minutu, dvije nasamo raspraviti o jednoj povjerljivoj stvari. - O, svakako, razumijem. Uzmite si vremena koliko god vam treba - rekla je Mercy, strahovito znatiželjna, no ipak suviše pristojna da bi se nametala. Povukla se s praga i zatvorila kuhinjska vrata. - Samo dva kilometra - ponovio je Joe. - Ravnom linijom - reče Barbara, prišavši mu i stavivši svoju ruku na njegovo rame. - Samo dva kilometra ravnom linijom, ali više od sedam kilometara po vertikali, ravno s neba u zemlju. To je dio koji ne mogu prihvatiti, Joe. Borio se sa sobom. Vjerovanje da je bilo preživjelih zahtijevalo je religiju ili nešto vrlo slično tome, a on, po svom vlastitom izboru i po nekakvoj nužnosti, nije bio religiozan. Da bi povjerovao u Boga, morao je vidjeti smisao u patnji koja je bila potka ljudske egzistencije, a on u njoj nije mogao vidjeti nikakav smisao. S druge strane, vjerovati da je ovo čudo preživljavanja na neki način rezultat znanstvenog

istraživanja u kojem je Rose sudjelovala, zamišljati da ljudski rod može dostići božansku moć, zamišljati kako Sadrak spašava Sadraka iz užarene peći, kako Lazar podiže Lazara iz groba, zahtijevalo je od njega da vjeruje u transcendentni duh ljudskog roda. U njegovu božanstvenost. U njegov dobrohotni genij. No, nakon četrnaest godina kriminalističkog novinarstva predobro je poznavao ljude da bi kleknuo ispred oltara prve crkve božanskog čovječanstva. Ljudi imaju genij za uređenje vlastitog prokletstva, ali malo je onih, a možda ih uopće i nema, koji su sposobni za vlastito spasenje. Držeći ruku i dalje na Joeovom ramenu, tvrda prema njemu, ali u duhu sestrinskog savjetovanja, ona reče: - Najprije tražiš od mene da povjerujem kako je jedna osoba preživjela ono sveopće uništenje. Sad su dvije. Stajala sam posred tih zadimljenih ruševina, u onoj klaonici, i znam da je vjerojatnost da je bilo tko izašao odande na vlastitim nogama milijardu prema jedan. - Prihvaćeno. - Ne, više od milijardu prema jedan. Ta je vjerojatnost astronomska. Neizmjeriva. - U redu. - Dakle, jednostavno nije bilo nikakvih šansi da se njih dvije izvuku iz svega toga, nije bilo ni najmanje šanse! On reče: - Ima mnogo toga što ti nisam rekao, a većinu toga neću ti ni sad reći, bit ćeš sigurnija ako ne znaš sve. Reći ću ti samo jedno... Rose Tucker je znanstvenica koja godinama radi na nečem krupnom, vlada ili vojska financijski stoje iza toga, na nekoj tajnoj i izuzetno važnoj stvari. - Na čemu? - Ne znam. Ali, prije nego što se u New Yorku ukrcala na avion, nazvala je jednu novinarku iz Los Angelesa, svoju staru prijateljicu, i na aerodromu organizirala intervju s povjerljivim svjedocima. Rekla je da sa sobom donosi nešto što će zauvijek promijeniti svijet. Barbara mu je ispitivala oči, očito tražeći nekakav znak da on ne misli ozbiljno kad fantazira o promjeni svijeta preko noći. Ona je bila logična i racionalna žena na koju su ostavljale dojam samo činjenice i detalji, a iskustvo ju je naučilo da se rješenja pronalaze puževom brzinom, nakon putovanja bezbrojnim sitnim koracima. Kao istražiteljica, godinama je rješavala najsloženije zagonetke, složenije od bilo kojeg ubojstva koje je ikad neki policijski detektiv istraživao, bavila se misterijima ljudskog djelovanja i kvarova na mašinama koji su rješavani ne čudom, nego mukotrpnim radom. Joe je razumio pogled u njezinim očima, jer se istražiteljsko novinarstvo nije mnogo razlikovalo od njezina posla. - Što hoćeš reći? - navaljivala je ona.

- Da dok se avion prevrće i pikira dolje, Rose Tucker vadi sprej iz svoje ručne torbice, neki novi losion za lokalnu uporabu koji će je na neko vrijeme učiniti neranjivom, nešto poput losiona za sunčanje, i brzo se prska? Joe se gotovo nasmijao. Prvi put je, nakon dugo vremena, osjetio potrebu da se nasmije. - Ne, naravno da ne. - Onda što? - Ne znam. Nešto. - Zvuči kao jedno veliko ništa. - Nešto - inzistirao je on. Sada, kad je oganj munje prestao i kad su treskovi gromova utihnuli, oblaci koji su brzo promicali nebom imali su željeznotamnu ljepotu. Niska, pošumljena brda u daljini bila su obavijena zagonetnim maglama , brda preko kojih je ona došla one noći, izašavši iz vatre i uništenja netaknuta. Piskutavi vjetar poigravao se drvećem pamučike i jasike, a veliki kišni valovi vijorili su na poljima kao što lepršaju suknje dok se pleše tarantela. Opet se nadao. Bio je to ugodan osjećaj. Radostan. I upravo je zato nada bila opasna. To veličanstveno uzdignuće, taj slatki osjećaj vinuća, uvijek tako kratak, a onda , strašan pad, toliko strašan koliko su visine od kojih je započeo bile veličanstvene. No, možda je gore nikad se ne nadati. Bio je ispunjen čuđenjem i oduševljenim iščekavanjem. Ali se i bojao. - Nešto - inzistirao je. Skinuo je ruke s ograde. Noge su mu opet bile stabilne. Obrisao je vlažne ruke o traperice. A rukavom svog sportskog sakoa obrisao je pokislo lice. Okrenuvši se prema Barbari, rekao je: - Nekako se izvukla na livadu, a onda prešla tri kilometra do ranča. Tri kilometra za jedan sat i petnaest minuta, koliko je možda potrebno za kretanje u mraku, s malim djetetom u naručju kojem treba pomagati. - Mrzim što uvijek moram biti pribadača koja buši balon... - Onda to nemoj biti. - ...ali, ima jedna stvar koju moraš uzeti u obzir. - Slušam. Barbara je oklijevala, a onda će: - Samo radi argumenta, recimo da je bilo preživjelih. I da je ta žena bila u avionu. Njezino ime je Rose Tucker... ali, ona je rekla Jeffu i Mercy da se zove Rachel Thomas. - Pa? - Ako im nije rekla svoje pravo ime, zašto im je rekla Ninino pravo ime? - Ti ljudi koji traže Rose... oni ne traže i Ninu, njih nije briga za Ninu. - Otkriju li da je Rose nekako spasila djevojčicu, a ako jest, spasila je tu djevojčicu zbog one radikalne istine ih nečega drugoga što je donosila sa sobom za