sablast. Ona se bacila unatrag, pala i nije se više micala, nije bilo ni jednog trzaja, odmah je bila mrtva od vatre i metaka iz pištolja. Louis Tucker više nije bio osoba, već gorući leš. Njegovo tijelo više nije imalo u sebi dušu i svijest koje bi dječak mogao osedlati, uzjašiti i mučiti. Kamo sad? Joe se okrenuo prema Nini i istog časa osjetio na svom zatiljku onaj poznati ledeni pritisak, jedno uporno prodiranje, ne tako oštro kao što je bilo onda kad je bio gotovo uhvaćen na pragu kuće Delmannovih, možda ovoga puta malo zatupljeno, zato što je dječakova snaga ovdje, na otvorenom, doista bila smanjena. No ta psihička štrcaljka nije još bila dovoljno tupa da ne bi bila učinkovita. Još uvijek je bola. Zabadala se. Joe je vrisnuo. Djevojčica ga je zgrabila za ruku. Ledeni očnjaci brzo su se iščupali iz njegova vrata i poput šišmiša odletjeli od Joea. Posrćući, Joe je pritisnuo rukom zatiljak, siguran da će osjetiti kako mu je meso razderano i kako krvari, međutim nije bio povrijeđen. Niti mu je svijest bila narušena. Ninin dodir spasio ga je od opsjednutosti. Kriknuvši poput duha koji navješćuje skorašnju smrt, jedan soko najednom se obrušio s visoke grane nekog drveta i sručio se na djevojčicu, udarajući je u glavu, kljucajući je žestoko po skalpu, bijesno klepećući krilima, radeći kljunom klikklik-klik, poput mašine u koju je ušao zao i pomahnitao duh. Ona je vrištala i štitila lice ručicama, a Joe je jednom rukom udarao po napadaču. Pomahnitala ptica vinula se gore i otišla, no to, naravno, nije bila obična ptica, ne ptica koja je pomahnitala od vjetra i uzavrijele vatre koja se brzo širila po šumi iza njih. Evo, gdje ponovno dolazi, uz žestoko kraaaaaaa, posljednji domaćin posjetitelja iz Virginije, strelovito se spuštajući kroz mjesečinu, s kljunom nalik na rapir smrtonosan poput najgoreg bodeža, previše brza da bi bila meta za pištolj. Joe je ispustio pištolj i, na kozjoj stazi, spustio se na koljena, zaštitnički povukavši djevojčicu k sebi. Pritisnuo je njezino lice na svoje grudi. Ptica će se sigurno htjeti dokopati njezinih očiju. Kljucati joj po očima. Boc-boc-boc u ranjive jabučice, do dragocjenog mozga koji se nalazi iza njih. Oštetiti joj mozak, tako da je njezina moć ne može spasiti. Otrgnuti joj osebujnost koja se nalazi točno iza njezine sive materije i ostaviti je u grčevima na zemlji. Sokol je udario, pandžom probio samtasti rukav Joeova sakoa, zarivši mu se u ruku, dok je drugu pandžu spuštao na Nininu plavu kosu, lupajući krilima dok joj je kljucao skalp, ljut što joj je lice skriveno. Kljucajući sad po Joeovoj ruci dok ju je ovaj pokušavao odgurnuti, čvrsto se držeći za rukav i kosu, odlučan da ne bude otjeran odatle. Kljucajući, kljucajući sada po njegovom licu, nastojeći se dokopati Joeovih očiju, Isuse, sijevanje boli dok mu je trgala obraz.
Zgrabi je! Zaustavi je! Brzo je zdrobi! Kljuca ta strelovita glava, taj prokleti kljun, kljuca, sad ima njegovo čelo, iznad njegova desnog oka, sigurna da će ga oslijepiti sljedećim ubodom. On je čvrsto stegnuo ruke oko nje, a njezine pandže trgale su manšete na rukavu njegova sakoa, trgale su meso po njegovom članku, krila su mu udarala po licu, a kljun lupao po glavi, taj zli kljun strelovito je nasrtao na njega, no on ga je uspijevao zadržavati dalje od sebe, ta kukasta žuta oštrica škljocala je samo centimetar od njegovih očiju, a te perlaste oči blještale su žestinom krvavocrvenog odraza vatre u sebi. Zgnječi je, iscijedi život iz nje, iščupaj joj srce i bezobzirno ga zgnječi u šaci, dok još luđački poskakuje. Kosti su joj tanke i šuplje, što ju je činilo dovoljno laganom da bi mogla graciozno letjeti, ali ju je također činilo krhkijom. Joe je osjetio kako joj grudi krčkaju i on je odbaci dalje od djevojčice. Gledao je kako se prevrće po kozjoj stazi, onemoćala ali još uvijek živa, krila su joj još uvijek slabo lepršala, ali je nisu mogla podići u noć. Joe je sklonio zamršenu kosu s Ninina lica. Bila je dobro. Oči joj nisu bile povrijeđene. Zapravo je bila bez ljednog ožiljka. Joe osjeti kako ga preplavljuje ponos jer je uspio spriječiti sokola da se dokopa nje. Krv je curila s Joeova rasparanog čela, negdje oko njegove arkade, slijevajući mu se u kut očiju, zamagljujući mu vid. Krv mu je tekla iz rane na obrazu, kapala iz njegove iskljucane i probodene šake, iz njegova izdubljenog ručnog članka. On je ponovno uzeo pištolj, osigurao ga i zataknuo ispod remena. Iz okolnih šuma čulo se blejanje prestravljenih životinja, koje se najednom prekinulo, a onda je preko planina, nošen zavijajućim vjetrom, oštar krik presjekao noć. Nešto je dolazilo. Možda je dječak, tijekom godine dana dok se Rose nalazila u bijegu, stekao više kontrole nad svojim talentom i možda je postao sposobniji obavljati daljinsko upravljanje nad nekim i na otvorenom prostoru. Ili se možda stopljena moć njegova duha zračila u daljinu poput topline stijene, kako je to Rose objasnila, no nije se širila dovoljno brzo da bi mogla brzo okončati napad. Zbog bučnog vjetra i tutnjave podivljale vatre koja je podsjećala na tutnjavu ekspresnog vlaka, Joe nije mogao biti siguran iz kojeg je pravca krik dolazio, i dječak je, odjeven u meso svojega domaćina, tiho dolazio k njemu. Joe je podigao djevojčicu s kozje staze u svoje ruke. Morali su poći dalje, a dok je još imao snage, brže se kretao noseći je nego da je vodi za ruku. Bila je tako malena. Gotovo ga je plašila njezina sićušnost, bila je gotovo isto onoliko krhka koliko i one sokolove kosti. Privijala se uz njega, a on joj se pokušavao nasmiješiti. U toj paklenoj noći njegov blještavi pogled i kruti izraz lica vjerojatno su bili prije strašni nego umirujući. Onaj ludi dječak u svom novom utjelovljenju nije bio jedina opasnost s kojom su bili suočeni. Eksplozivni vjetar Sveta Ana bacao je sjajne tepihe, bacao je
poplune, bacao je po planinskom boku velika lepršava vatrena jedra. Borovi su bili suhi nakon toplog ljeta bez kiša, njihova kora bogata terpentinom, pa su se pretvarali u buktinje kao da su načinjeni od tepiha natopljenih benzinom. Vatreni bedemi, dugi barem sto metara, blokirali su put natrag do kolibe. Nisu mogli zaobići plamen i doći iza njega, zato što se on bočno širio brže no što su oni mogli hodati kroz grmlje i preko neravnog terena. Istodobno, vatra je dolazila prema njima. Brzo. Strahovito brzo. Joe je stajao s Ninom u rukama, prikovan za tlo i obeshrabren visokom zidinom od vatre, te je počinjao shvaćati da će morati ostaviti auto iza sebe. Morat će putovati preko cijele planine pješice. Uz jedno vrelo uuuuuš!, ljutiti plameni valovi koje je požurivao vjetar bljuvali su po vrhovima drveća iznad njihovih glava, poput smrtonosnog rafala iz nekog futurističkog plazma oružja. Borovo je granje eksplodiralo, a goruće mase iglica i šišarki kotrljale su se i padale dolje kroz niže grančice, paleći sve na što bi se spustile, I najednom se Joe i Nina nađoše u vatrenom tunelu. On je žurio s djevojčicom u rukama, dalje od kolibe, duž uske kozje staze, prisjećajući se priča o ljudima koji su se našli usred kalifornijskog šumskog požara i koji nisu mogli trčeći pobjeći od njega, ponekad čak niti umaći mu automobilom, kad je vjetar bio osobito jak. Možda vatra ne može toliko dobivati na brzini kroz ovu gustoću drveća kao kroz suho grmlje. A možda su borovi bili još pogodnije gorivo od meskita, manzanite i trave. Upravo kad su pobjegli od vatrenog tunela, još bješnji plameni barjaci zavijorili su se na nebu iznad njih, pa su se vrhovi drveća pred njima ponovno počeli paliti. Zapaljene su se iglice u rojevima spuštale dolje poput svjetlećih pčela, te se Joe počeo bojati da će vatra zahvatiti njegovu kosu, Nininu kosu, njihova odijela. Tunel je postajao sve duži, i to brzinom kojom su oni mogli trčati kroz njega. Napao ga je dim. Kako je vatra postajala sve snažnijom, počinjala je stvarati vlastiti vjetar, dodavajući snagu vjetru Svete Ane i polako se pretvarajući u vatrenu oluju, te je užarena bura najprije lepršala dronjcima od dima po kozjoj stazi, a onda počela donositi ogromne zagušljive oblake. Osamljena staza vodila je nagore, i iako uspon nije bio velik, Joe se zadihao brže no što je to očekivao. Nevjerojatno visoka temperatura cijedila je oceane znoja iz njega. Boreći se za dah, izvlačeći zrak iz oštroga dima i masnoga gara, teturajući se, pljujući sluz koja je postala gusta i kisela od mirisa vatre, očajnički držeći Ninu, uspeo se do sljemena. Dok je trčao, pištolj ispod njegovog remena bolno mu je pritiskivao trbuh. Da je mogao nositi Ninu u jednoj ruci, izvukao bi oružje i bacio ga. Bojao se da je preslab da bi je mogao zadržati u jednoj ruci, da bi je ispustio, tako da je trpio to dubeće željezo. Kad je prošao preko uskog sljemena i nastavio stazom koja se spuštala, otkrio je da je vjetar manje žestok s druge strane sljemena. Iako je plamen i dalje vijugao
po obronku, brzina kojom je napredovao vatreni rub se smanjivala i dopuštala mu da se izvuče iz zapaljive zone ispred dima, gdje je zrak bio tako sladak da je zakrkljao kad je osjetio njegov hladan, čist okus. Joe je djelovao pri visokoj razini adrenalina, daleko od normalne razine izdržljivosti, i da nije bilo poticajnog učinka panike, vjerojatno bi se srušio prije no što se uspio popeti na sljeme. Nožni mišići su ga boljeli. Pod teretom djevojčice ruke su mu se pretvarale u olovo. Međutim, oni još nisu bili sigurni, te je nastavio hodati, spotičući se i krivudajući, treptanjem uklanjajući suze iscrpljenosti iz svojih dimom nagriženih očiju, unatoč svemu, uporno je grabio naprijed, sve dok mu se režeći kojot nije bacio u leđa, divlje zagrizavši, no zagrabivši čeljustima samo kragnu njegova sakoa. Od tog je udarca zateturao , dvadeset pet kilograma vučje žestine. Gotovo je tresnuo licem na stazu, s Ninom pod sobom, ali je težina kojota, koji je visio na njemu, djelovala kao protuteža, te je ostao uspravan. Sako se poderao, kojot ga je pustio, pao unatrag. Joe se zaustavio, spustio Ninu dolje, hitro se okrenuo prema grabežljivcu, izvlačeći pištolj ispod remena, zahvalan što ga onda nije bacio. Kojot, koji je bio osvijetljen straga vatrom koja je bješnjela po sljemenu, suprostavio se Joeu. Bio je vrlo sličan vuku, međutim tijelo mu je bilo mršavije, vitkije, imao je veće uši i užu njušku, crne usne povučene unatrag s ogoljenih kljova, strasniji no što bi vuk bio, osobito zato što mu se duh zlog dječaka poput zmije sklupčao u lubanji. Njegove blješteće oči bile su ogromne i žute. Joe je povukao obarač, međutim pištolj nije opalio. Sjetio se osigurača. Kojot je nasrtao na njega, držeći se nisko uz zemlju, brz ali oprezan, škljocajući zubima prema njegovim zglobovima na nozi, te je Joe mahnito poskakivao unatrag kako bi izbjegao ugriz, vodeći računa da ne padne. Životinja je vijugala oko njega, režeći, škljocajući, pjena joj je curila iz čeljusti. Njezini zubi zarili su mu se duboko u list na nozi. Kriknuo je od boli okrenuvši se oko sebe, pokušavajući pogoditi tog odurnog, prokletog stvora, no životinja se okrenula, žestoko čupajući meso s njegova lista, sve dok nije pomislio da će se onesvijestiti od užasne boli koja mu je sijevala po čitavoj nozi, sve do kuka, poput niza električnih šokova. Najednom, kojot se odmaknuo i povukao dalje od Joea, kao da se uplašio i zbunio. Joe je pojurio za životinjom, psujući je i nišaneći u nju pištoljem. Zvijer više nije bila raspoložena za napadanje. Cviljela je i, očito zbunjena, prelazila okom po okolnom mraku. Držeći i dalje prst na obaraču, Joe je oklijevao. Nagnuvši glavu unatrag, gledajući u svjetlucavi mjesec, kojot je ponovno zacvilio. A onda je pogledao na vrh sljemena. Vatra je bila udaljena ne više od stotinu metara. Žeženi se vjetar najednom pojačao i plamen se žestoko počeo penjati visoko u noć. Kojot se ukočio i naćulio uši. Kad je vatra još jednom
buknula, kojot je projurio kraj Joea i Nine, ne mareći više za njih i u trku se izgubio dolje u kanjonu. Najzad poražen iscrpljujućom širinom ovih otvorenih prostora, dječak je izgubio moć nad životinjom i Joe je osjetio da se više ništa sablasno nije vrzmalo po šumi. Vatrena bura opet se kotrljala prema njima, ti zasljepljujući plameni valovi, kataklizmična plima koja se dizala u noći. Zbog svoje izgrižene noge, Joe više nije mogao nositi Ninu, ali ju je uzeo za ruku i oni su, što su brže mogli, požurili prema iskonskoj tami koja se činila kao da izvire iz tla i tamo dolje u kanjonu potapa nizove borova. Nadali su se da će moći pronaći cestu. Asfaltiranu, prekrivenu šljunkom ili samo prašinom. Bilo kakvu cestu, samo da vodi daleko od ove vatre i u budućnost u kojoj će Nina biti sigurna. Nisu prešli više od dvjesto metara, kad se grom prolomio iza njih, a kad se okrenuo, sa strahom očekujući novi napad, Joe je opazio kako krdo jelenova, bježeći od vatre, galopira prema njima. Deset, dvadeset, trideset jelenova, gracioznih i hitrih, razdvajali su se okolo njega i Nine tapkajući svojim kopitima, s ušima naćuljenim budnim, s očima crnim poput ulja i sjajnim poput zrcala, s pjegavim sapima koje su podrhtavale, dižući oblake bjeličaste prašine, njišteći i dahćući, a onda nestadoše. Dok mu je srce tuklo, zahvaćen zbrkom emocija koje nije mogao lako srediti, još uvijek držeći djevojčicu za ruku, Joe je krenuo niz stazu, slijedeći tragove jelenskih kopita. Načinio je pet, šest koraka prije no što je shvatio da u ugrizenom listu njegove noge nema nikakve boli. Boli nije bilo ni na njegovoj ruci koju je iskljuvao sokol, niti na njegovom licu razderanom kljunom. Više nije krvario. Dok su hodali stazom i za vrijeme meteža kad su prolazili jelenovi, Nina ga je iscijelila.
18. Na drugu obljetnicu nesreće Nationwideovog leta 353, Joe Carpenter sjedio je na mirnoj plaži u Floridi, u sjeni palminog drveta, promatrajući more. Ovdje su valovi pristizali na obalu nježnije nego u Kaliforniji, lizali su pijesak s tropskom mlitavošću, a ocean uopće nije sličio nekakvoj mašini. Bio je drugačiji čovjek od onog koji je pobjegao od vatre u planinama San Bernarda. Kosa mu je bila duža, izbljedjela od kemikalija i sunca. Pustio je brkove, kako bi se na jednostavni način maskirao. Njegova svijest o vlastitoj tjelesnosti bila je daleko veća nego godinu dana prije, te je točno znao da se drugačije kreće, s novom lakoćom, s opuštenom gracioznošću, bez napetosti i onog spiralnog gnjeva iz prošlosti. Imao je osobnu iskaznicu s novim imenom, rodni list, zdravstvenu knjižicu, tri glavne kreditne kartice, vozačku dozvolu. Krivotvoritelji iz Karbeska zapravo nisu toliko krivotvorili dokumente, koliko su upotrebljavali kompjutorsku snalažljivost kako bi izmanipulirali sustav dok ovaj nije počeo izbacivati prave papire za ljude koji zapravo nisu postojali. Doživio je i unutarnje promjene, za koje je bio zahvalan Nini, iako je nastavljao odbijati onaj konačni dar koji mu je ona mogla dati. Ona ga je promijenila ne svojim dodirom, već svojim primjerom, svojom blagošću ljubaznošću, svojim vjerovanjem u njega, svojom ljubavlju prema životu i prema njemu, kao i svojom nepokolebljivom vjerom u ispravnost svih stvari. Imala je samo šest godina, no u nekim stavovima bila je prastara, zato što je svjetlosnim pupčanikom bila povezana s beskonačnim. Njih su dvoje boravili u zajednici Karbeskovih članova, kod onih koji nisu nosili nikakve odore i koji nisu brijali glave. Velika kuća ove zajednice nalazila se iza plaže i gotovo svakoga sata u danu bila je ispunjena blagim kuckanjem kompjutorskih tastatura. Za tjedan ili dva, Joe i Nina će preseliti u novu grupu, donoseći im dar koji samo ovo dijete može otkriti, jer oni su neprestano putovali i tiho pronosili riječ. Za nekoliko godina, kad je njezina sve zrelija moć učini manje ranjivom, doći će vrijeme da se svijetu kaže sve. Sada, na obljetnicu gubitka, došla je k njemu na plažu, pod palmu čije su se grane blago njihale, kao što je on očekivao, i sjela kraj njega. Njezina je kosa postala smeđa. Nosila je kratke ružičaste hlačice i bijeli topić s Pajom Patkom koji joj je namigivao grudima, imala je sasvim običnu pojavu kao bilo koja druga šestogodišnja djevojčica. Primakla je noge k sebi, obgrlila ih rukama, neko vrijeme ne govoreći ništa. Promatrali su velikog, dugonogog pješčanog raka kako se kreće po plaži, bira mjesto u koje će se smjestiti i nestaje.
Napokon, ona reče: - Zašto ne želiš otvoriti svoje srce? - Hoću. Kad za to dođe vrijeme. - Kad će doći vrijeme? - Kad naučim ne mrziti. - Koga mrziš? - Već dugo vremena tebe! - Zato što nisam tvoja Nina. - Više te ne mrzim. - Znam. - Mrzim samog sebe. - Zašto? - Zato što sam tako uplašen. - Ti se ničega ne bojiš. On se nasmiješio. - Na smrt se bojim onoga što mi ti možeš pokazati. - Zašto? - Svijet je tako okrutan. Sve je tako teško. Ako ima Boga, On je mučio mojega oca bolešću, a onda ga mladog uzeo k sebi. Uzeo je Michelle, moju Chrissie, moju Ninu. Dopustio je da Rose umre. - Ovo je samo prolaz. - Prokleto zao prolaz. Ona je za trenutak šutjela. More je šaputalo udarajući o plažu. Rak se promeškoljio, promolio jedan pipak s okom da bi ispitao svijet, a onda odlučio krenuti. Nina je ustala i prišla pješčanom raku. Ta su stvorenja obično plašljiva i bježe kad im netko priđe. No ovaj rak nije počeo bježati tražeći zaštitu, već je promatrao Ninu dok se ona spuštala na koljena i proučavala ga. Podragala je njegov oklop. Dodirnula je jedan njegov krak i rak je nije uštipnuo. Joe je promatrao i čudio se. Djevojčica se napokon vratila i sjela kraj Joea, a veliki je rak nestao u pijesku. Ona reče: - Ako je svijet okrutan... ti mi možeš pomoći da ga popravim. A ako je to ono što Bog želi da učinimo, onda On ipak nije okrutan. Joe nije odgovorio na njezinu primjedbu. More je imalo modru boju duge. Nebo se svijalo prema dolje, kako bi se susrelo s njim na nekoj nevidljivoj točki spajanja. - Molim te - rekla je ona. - Tata, molim te, uzmi me za ruku. Nikad ga prije nije zvala tata, pa se njegove grudi stisnuše kad je čuo tu riječ. Pogledao je u njezine ametistne oči. I poželio da su sive poput njegovih. Međutim, nisu bile takve. Ona je izašla s njim iz vjetra i vatre, iz tmine i užasa, i on je pretpostavljao da je isto onoliko njezin otac koliko joj je Rose Tucker bila majka.
Uzeo ju je za ruku. I znao je. Neko vrijeme nije bio na plaži u Floridi, već u sjajnom plavetnilu s Michelle, Chnssie i Ninom. Nije vidio kakvi svjetovi čekaju iza ovoga, ali je izvan svake sumnje znao da oni postoje i da ga je njihova neobičnost plašila, ali mu i uzdizala srce. Shvaćao je da vječni život nije neki paragraf iz vjerske literature, već zakon svemira, isto onoliko istinit koliko i svaki zakon fizike. Svemir je jedna djelotvorna kreacija, materija prelazi u energiju, energija prelazi u materiju, jedan oblik energije pretvara se u drugi oblik, ravnoteža se neprestano mijenja, no svemir je jedan zatvoreni sustav iz kojeg se nijedna čestica materije i nijedan val energije nikad ne gube. Priroda ne samo da prezire gubitke, nego ih čak zabranjuje. Ljudska svijest i duh, u svom najplemenitijem obliku, mogu promijeniti materijalni svijet na bolje, mi čak možemo promijeniti ljudski položaj, tako što ćemo se uzdići iznad stanja primalnog straha, kakvog smo imali dok smo živjeli u špiljama i dok smo drhtali pred prizorom mjeseca , do stanja u kojem ćemo biti sposobni razmišljati o vječnosti i nadati se da ćemo shvatiti Božja djela. Svjetlost ne može samu sebe pretvoriti u kamen s pomoću jednostavnog čina volje, a kamen ne može izgraditi sebe u hramove. Samo ljudski duh može djelovati putem volje i svjesno se mijenjati, to je jedina stvar u cijeloj kreaciji koja ne ovisi u potpunosti od milosti sila koje se nalaze izvan njega, i stoga je najsnažnija i najvrednija forma energije u svemiru. Neko vrijeme duh može postati meso, međutim kad se faza njegova postojanja približi kraju, to će se meso opet pretvoriti u bestjelesni duh. Kad se vratio iz tog blještavila, iz tog onostranog plavetnila, sjedio je neko vrijeme drhteći, zatvorenih očiju, ukopan u tu otkrivenu istinu poput onog raka koji se ukopao u pijesak. A onda je otvorio oči. Njegova kćerka mu se smiješila. Oči su joj bile boje ametista, ne sive. Crte lica nisu bile crte one druge Nine koju je on tako duboko volio. Međutim, ona više nije bila slaba vatra kakvom mu se prije činila, i on se začudio kako je mogao dopustiti svom gnjevu da ga spriječi vidjeti je kakvom je ona doista bila. A bila je blještava svjetlost, gotovo zasljepljujuća u svome sjaju, kakva je i njegova Nina bila, kakvi smo svi mi.
Dean Koontz rođen je u Everettu, Pennsylvania, a odrastao u obližnjem Bedfordu. Još kao student, osvojio je nagradu na natjecanju iz beletristike, čiji je sponzor bio mjesečnik The Atlantic Monthly, a iste je godine prodao i svoju prvu kratku priču. Njegovi su romani objavljeni na trideset osam jezika, a prodano je više od 175 milijuna primjeraka širom svijeta. Živi sa ženom Gerdom u južnoj Kaliforniji.