moram da se čuvam, svaku reč moram odmeriti; katkad ne znam gde mi je glava. A da smo nas dvojica bili pored cara, bili bismo dvaput jači. Takvih ljudi kao što si ti, kneže, nema mnogo. Reći ću ti iskreno: računao sam na tebe od našeg prvog susreta. – Nisam ja podesan za takve poslove, Borise Fedoriču. Kad god sam pokušavao da se prilagodim tuđem običaju, nikad nisam uspevao. Drugo si ti, neka te bog poživi – ti si majstor u tome. Da ti kažem istinu, u početku nije mi bilo pravo što ti misliš jedno, a govoriš drugo; a sad vidim čemu to vodi i razumem da je tvoj način bolji. Ja i kad bih hteo, ne bih mogao, nije mi dao bog tu osobinu. Uostalom, našto sad govoriti o tome. I sam znaš da me car, po mojoj želji, šalje u vojsku na granici. – To ne smeta, kneže. Ti ćeš nanovo potući Tatare i car će te opet pozvati pred svoje oči. Sad već nećeš dobiti mesto Vjazemskog, ali ako zamoliš, upisaće te u opričnike. A i da ne pobediš Tatare, ipak ćeš doći u Moskvu kada prođe Jelenino udovanje. Ne boj se, neće se ona zakaluđeriti, to neće biti, znam ja bolje od tebe ljudsko srce; nije se ona udala za Morozova iz ljubavi – nema zašto ni sada da ide u kaluđerice. Pusti samo da se krv umiri i suze osuše; a ako ti je po volji, ja ću ti biti dever. – Hvala ti, Borise Fedoriču, hvala. Čak mi je nezgodno što si već toliko učinio za mene, a ja ti ne mogu ničim vratiti. Ako bi trebalo da izdržim mučenje za tebe ili da poginem u boju, ni trenutak se ne bih predomišljao. Samo nemoj da me pozivaš u opričnike, a i u carevoj okolini takođe nemogućno mi je biti. Za to čovek ili mora da se odrekne svoje savesti ili da ima tvoju veštinu. A ja bih samo grešio dušu. Bog je svakome svoje odredio, Borise Fedoriču, soko leti na svoj način, a labud na svoj: glavno je da svaki bude svoj i istinit. – Dakle, ti me više ne okrivljuješ, kneže, što ne idem uvek pravo, već ponekad i zaobilaznim putem? – Grešio bih kad bih ti to smatrao za krivicu, Borise Fedoriču. Da ne govorim o sebi, ali koliko si drugima učinio dobra. I moji ljudi loše bi prošli da nije bilo tebe. Zato te voli narod. Svi polažu nadu u tebe; cela zemlja gleda u tebe. Lako rumenilo pokaza se na tamnom licu Borisovu, i u očima mu sinu zadovoljstvo. To što je pridobio na svoju stranu čoveka kao što je Srebrni, bilo je za njega ne mala pobeda i služilo mu je merilom njegovog uticaja na ljude. – I od moje strane hvala tebi, kneže, – reče on. – Ja te samo jedno molim: ako već nećeš da me pomažeš, onda bar kad budeš čuo da o meni rđavo govore, ne veruj tome i reci klevetnicima sve što znaš o meni. – O tome ne brini, Borise Fedoroviču. Nikome neću dopustiti da o tebi loše pomisli akamoli da govori. Moji se momci već i sada mole bogu za tvoje
zdravlje, a ako se vrate kućama, oni će to ostaviti u amanet svima svojima. Samo neka da bog da ostaneš čitav. – Gospod čuva nezlobive srcem, – reče Godunov i smerno obori oči. – Uostalom, sve je u njegovoj svetoj volji. Zbogom, kneže, do skorog viđenja; ne zaboravi da si obećao da ćeš me pozvati u svatove. Oni su se drugarski zagrlili i Srebrni je osetio radost u srcu. On je mislio da se Godunov ne vara lako u svojim pretpostavkama, i njegovog skorašnjeg straha za Jelenu nestade. Uskoro zatim krenu on iz Slobode na čelu svoje pešačke čete, ali pre nego što su napustili naselje, desi se jedna okolnost koja je, prema ondašnjim pojmovima, spadala u loša znamenja. Kod jedne crkve četu zaustavi grupa prosjaka koji su se gomilali oko porte zakrčivši put i kao da su očekivali bogatu milostinju od nekakve važne ličnosti koja je bila u crkvi. Krećući se polagano napred da bi dao vremena gomili da se ukloni, začu Srebrni pogrebno pojanje i zapita za čiju se dušu služi opelo. Odgovoriše mu da Grigorije Lukijanovič Skuratov-Bjeljski, zvani Maljuta, daje parastos svome sinu Maksimu Grigorijeviču, koji je poginuo u bici s Tatarima. U isto vreme čuo se vrisak, i iz crkve iznesoše onesvešćenu staricu; njeno mršavo lice bilo je obliveno suzama, a sede kose padale su neuredno ispod somotske kapice. To je bila Maksimova majka. Maljuta u crnom odelu pojavi se na vratima i oči mu se susretoše s očima Srebrnog; ali u Maljutinu licu ovoga puta nije bilo običnog zverstva već samo nekakva tupa ošamućenost bez ikakva izraza. Naredivši da staricu polože u porti, on se vrati u crkvu da odstoji parastos, a hajduci i Srebrni, skinuvši kape i krsteći se, prošli su ispred crkvenih vrata i čuli kako se u crkvi svečano i otegnuto pevalo: »So svjatimi upokoj…« Ta tužna pesma i sećanje na Maksima teško su uticali na Srebrnog; ali on se setio umirujućih reči Borisovih, koje su uskoro ublažile težak utisak od opela. Na savijutku puta koji je ulazio u gustu šumu, on se okrenu i pogleda Aleksandrovu Slobodu, i kada su mu nestala iz vida pozlaćena kubeta Ivanova dvorca, on oseti olakšanje, kao da mu je sa srca pao teški teret. Jutro je bilo sveže, sunčano. Nekadašnji hajduci, sada dobro odeveni i naoružani, išli su složnim i čvrstim korakom za Srebrnim i grupom konjanika koji su ga pratili. Sa svih strana navlačile su se oko njih zelene senke. Pun nestrpljenja i žestine konj Srebrnog otkidao je usput lišće sa spuštenih grana, a Bujan, koji nije ostavljao kneza posle Maksimove smrti, trčao je napred i podizao pokatkad njušku da omiriše vazduh ili je savijao na stranu i načuljio uši čim bi u šumi odjeknuo u daljini kakav zvuk.
XXXIX POSLEDNJI SASTANAK Već nekoliko dana išao je Srebrni sa svojim odredom. Kad su najzad ostali da prenoće na mestu odakle je put vodio za devojački manastir, on ostavi svoje ljude i sam se uputi u susret Mihejiču, koji mu je obećao doneti odgovor od Jelene. Jahao je celu noć bez prestanka. Pred zoru, približujući se jednom raskršću, vide on skoro ugašenu vatru i Mihejiča koji je sedeo pored nje. Oba konja pod sedlom pasla su malo dalje. Čuvši konjski topot Mihejič se žurno diže. – Baćuška, kneže Nikita Romaniču, – viknu knezu kad ga poznade, – ne idi dalje! Vrati se natrag, nema šta tamo da radiš. – Šta se desilo? – upita Srebrni, i srce mu se steže. – Sve je svršeno, baćuška! Nije nam bog dosudio sreću! Srebrni skoči s konja. – Govori, – reče on, – šta je s bojarkom? Starac je ćutao. – Šta bi s Jelenom Dimitrijevnom? – ponovi Srebrni uplašeno. – Nema više, gospodaru, Jelene Dimitrijevne, – reče Mihejič turobno, – postoji samo sestra Jevdokija. Srebrni se zaljulja i nasloni na drvo. Mihejič ga gledaše s tugom. – Šta možeš, Nikita Romaniču! Takva je bila božja volja. Nije nam, izgleda, bilo suđeno da doživimo sreću. – Pričaj mi sve, – reče Srebrni došavši k sebi, – nemoj me štedeti. Kad se bojarka zakaluđerila? – Kad je saznala da je njen muž pogubljen, gospodaru; kad je videla čitulju s imenima pobijenih, koju je car poslao manastiru naredivši da se mole za pokoj njihovih duša; uoči onog dana kad sam stigao u manastir. – Jesi li je video?
– Jesam, gospodaru. Srebrni htede nešto reći, ali nije mogao. – Samo jedan trenutak video sam je, – dodade Mihejič, – ispočetka nije htela ni da me vidi. – Šta je poručila za mene? – s mukom izgovori Srebrni. – Da se moliš za nju, gospodaru. – I ništa više? – Ništa, baćuška. – Mihejiču, – reče knez posle kratkog ćutanja, – vodi me u manastir, hoću da se s njome oprostim… Starac odmahnu glavom. – Zašto ćeš k njoj, baćuška? Ne uznemiruj je više; ona je sada kao neka svetiteljka. Bolje je da se vratimo četi i da krenemo pravo u Žizdru. – Ne mogu, – reče Srebrni. Mihejič ponovo odmahnu glavom i dovede mu jednog od svojih konja. – Uzjaši ovoga, – reče on sa uzdahom, – tvoj se suviše zamorio. I oni se bez ijedne reči uputiše manastiru. Put je vodio jednako kroz šumu. Uskoro će začu žuborenje vode, i potok koji se probijao među trskom blesnu odjednom kroz gusto zelenilo. – Poznaješ li ovo mesto, kneže? – upita tužno Mihejič. Srebrni podiže glavu i vide sveže zgarište. Ovde-onde zemlja je bila nedavno izrivena, a ostaci od zgrade i polomljeno kolo pokazivahu da je tamo bila vodenica. – Kad su uhvatili vračara, – primeti Mihejič, – razorili su mu i kuću: mislili su da će naći skriveno blago, obešenjaci jedni! Srebrni rasejano pogleda zgarište, i oni ćuteći nastaviše put. Posle nekoliko sati putovanja šuma je počela bivati ređa. Kroz drveće zabele se kameni zid i na jednoj čistini ukaza se manastir. On nije bio građen kao drugi manastiri na visokom mestu. Sa njegovih uzanih prozora s rešetkama nisu se videla bogata manastirska imanja; pogled je nalazio samo visoka stabla i tamno zelenilo borova koji su opkoljavali ogradu. Okolina je bila pusta i žalosna, izgledalo je da je manastir spadao u broj siromašnih. Konjanici su sišli s konja i zakucali na vrata. Prođe nekoliko trenutaka; onda se začu zveket ključeva. – Slava gospodu Isusu Hristu! – reče tihim glasom Mihejič. – Vo vjeki vjekov, amin! – odgovori sestra-čuvar otvarajući kapiju. – Koga tražite, gospodo? – Sestru Jevdokiju, – reče Mihejič u pola glasa bojeći se da ne pozledi tim imenom duševnu ranu svoga gospodara. – Ti me znaš, sestro, ja sam skoro bio u
vašem manastiru. – Ne, gospodine, ne poznajem te; tek danas sam primila dužnost vratarke, a pre mene bila je sestra Agnija… I kaluđerica sa strahom pogleda došljaka. – Ništa zato, sestro, – nastavi Mihejič, – pusti nas. Javi igumaniji da je došao knez Nikita Srebrni. Monahinja baci bojažljiv pogled na Srebrnog, ustuknu jedan korak i brzo zatvori vrata. Čulo se kako se ona žurno udaljuje izgovarajući: »Gospode Isuse Hriste, smiluj nam se«. »Šta to može značiti?« – pomisli seiz. – »Zašto se ona plaši mog gospodara?« On pogleda u kneza i razumede da su njegova prašnjava oprema, odelo pocepano bodljikavim granjem i uzbuđen izraz lica uplašili vratarku. Zaista crte Nikite Romanoviča toliko su se promenile da ga ni sam Mihejič ne bi poznao da nije došao s njime zajedno. Posle kratkog vremena ponovo se čuše vratarkini koraci. – Ne zamerite, gospodo, – reče ona nesigurnim glasom kroz vrata, – igumanija ne može sada da vas primi; dođite bolje sutra posle jutrenja. – Ja ne mogu da čekam! – viknu Srebrni i lupnuvši nogom provali vrata, pa uđe u dvorište. Pred njim stajaše igumanija bleda, skoro isto kao i on. – U ime Hrista spasitelja, – reče ona drhtavim glasom, – stani! Ja znam zašto si došao… ali bog kažnjava ubistvo, i nevino prolivena krv pašće na tvoju glavu! – Časna majko, – odgovori Srebrni, koji nije razumeo njen strah ali je bio suviše uzbuđen da bi se mogao začuditi, – časna majko, pusti me sestri Jevdokiji. Daj samo da je vidim! Daj samo da se oprostim s njome! – Da se oprostiš? – ponovi igumanija. – Ti zaista želiš samo da se oprostiš? – Da se s njom oprostim, časna majko, pa ću sve svoje imanje dati tvome manastiru! Igumanija ga pogleda s nepoverenjem. – Ti si ovamo silom ušao, – reče ona. – Ti se nazivaš knezom, a bog zna ko si i zašto si došao… Znam da opričnici sada obilaze manastire i ubijaju žene i kćeri onih pravednika koji su skoro pogubljeni u Moskvi… Sestra Jevdokija bila je žena pogubljenog bojara… – Nisam ja opričnik! – uzviknu Srebrni. – Ja bih dao ceo svoj život za bojara Morozova!… Pusti me da vidim bojarku, časna majko, pusti me k njoj! Mora biti da su crte Srebrnog izražavale iskrenost i neposrednost. Igumanija
se umiri i pogleda ga sa saučešćem. – Zgrešila sam ti, – reče ona. – Ali hvala Hristu i njegovoj prečistoj majci, sad vidim da sam se prevarila. Slava Hristu i svetoj trojici i svima ugodnicima što nisi opričnik. Uplaši me vratarka; mislila sam samo na to da dobijem u vremenu kako bi se sestra Jevdokija sakrila. Teška su vremena nastala, gospodine. Nema spasa ni u božjim manastirima onima koje je snašla carska nemilost. Ako si prijatelj ili rođak porodice Morozova, ja ću te odvesti Jevdokiji. Hodi sa mnom, bojaru, ovamo, pored grobnice, njena ćelija je u bašti. Igumanija provede kneza kroz vrt prema usamljenoj ćeliji skrivenoj između žbunja divlje ruže i kalina. Tamo na klupi pred ulazom sedela je Jelena u crnoj haljini sakrivši lice velom. Sunce je zalazilo, i njegovi kosi zraci padahu na nju kroz drveće oblivajući zlatom uvelo lišće nad njenom glavom. Leto se primicalo kraju; poslednji cvetovi divlje ruže precvetavahu, crna haljina monahinje bila je pokrivena njihovim rumenim laticama. Jelena je tužno pratila jednolik i lagan pad požutelog klenovog lišća, i tek šum bliskih koraka prekide njenu zamišljenost. Ona podiže glavu, vide igumaniju i ustade da joj pođe u susret, ali opazivši najednom Srebrnog, vrisnu, pritisnu rukama srce i klonu na klupu. – Ne boj se, dete, – reče igumanija blago, – to je tvoj poznanik, bojar, prijatelj tvog pokojnog muža. On je došao da se oprosti s tobom. Jelena nije mogla da govori. Ona je samo drhtala i kao uplašeno gledala kneza. Oboje su dugo ćutali. – Dakle, tako nam bi suđeno da se vidimo! – reče najzad Srebrni. – Drukčije se nije moglo, – jedva čujno izgovori Jelena. – Zašto me nisi sačekala, Jelena Dimitrijevna? – reče knez. – Da sam te čekala, – prošapta ona, – ne bih imala snage… ti me ne bi pustio… Ionako imam dosta grehova, Nikita Romaniču… Opet nasta ćutanje. Srce Srebrnom kucaše jače. – Jelena Dimitrijevna, – reče on glasom koji se prekidao od uzbuđenja, – ja se zauvek opraštam s tobom, zauvek, Jelena Dimitrijevna… Daj mi da te pogledam poslednji put… daj da ti vidim poslednji put oči .. digni, Jelena, veo… Omršavelom rukom Jelena podiže crnu tkaninu koja joj pokrivaše gornji deo lica, i knez vide njene tihe oči, crvene od suza, i srete njen krotak, tako poznat pogled, potamneo od nespavanja i duševnih muka. – Zbogom, Jelena! – uzviknu on i pade ničice pred nju klanjajući se do zemlje, – zbogom zauvek! Neka mi bog pomogne da zaboravim kako smo mogli biti srećni! – Ne, Nikita Romaniču, – reče setno Jelena, – sreća nam nije bila suđena. Između nas i naše sreće uvek bi bila krv Družine Andrejiča. Zbog mene je on pao u nemilost, a ja sam zgrešila pred njim, ja sam kriva za njegovu smrt. Ne,
Nikita Romaniču, nismo mogli da živimo srećno. I ko je danas srećan?… – Da, – ponovi Srebrni, – ko je danas srećan? Bog se razgnevio na pravoslavnu Rusiju; pa ipak nisam mislio da ćemo se još za života rastati zauvek. – Ne zauvek, Nikita Romaćiču, – osmehnu se Jelena tužno, – samo ovde, u ovom životu. Tako je moralo biti. Ne bi ličilo da se samo mi radujemo kad cela zemlja trpi bol i veliku tugu. – Zašto, – reče Srebrni turobno, – zašto nisam poginuo od tatarske sablje! Zašto me nije pogubio car kad sam mu se predao! Šta mi je sad ostalo na ovom svetu? – Nosi svoj krst, Nikita, kao što ja svoj nosim. Tvoj udes je bolji od moga. Ti možeš braniti otadžbinu, a meni ostaje samo da se molim za te i da oplakujem svoje grehe. – Kakva otadžbina? Gde je naša otadžbina? – uzviknu Srebrni. – Od koga da je branimo? Ne upropašćuju Tatari nego sam car upropašćuje našu zemlju. Um mi se muti, Jelena Dimitrijevna… Ti si jedina još podržavala moj razum; sad je preda mnom sve mračno; ne mogu više da razlikujem gde je laž, a gde istina. Propada sve što je dobro i pobeđuje zlo! Često mi je dolazio na pamet knez Kurpski, Jelena Dimitrijevna, ali ja sam gonio te grešne misli dok sam imao cilj u životu, dok sam imao snage; ali sad nemam više cilja i snaga mi je iscrpena… Um mi se muti. – Neka te bog prosveti, Nikita Romaniču. Zar ćeš postati carev neprijatelj zato što je propala tvoja sreća, zar ćeš prkositi celom narodu koji je pred njim savio glavu? Seti se da nam je bog poslao ovo iskušenje da bismo se mogli sastati na onome svetu. Seti se celog svog života, Nikita, i ne greši protiv samoga sebe. Srebrni obori glavu. Plameno negodovanje ustupi mesto strogim pojmovima o dužnosti u kojima je bio vaspitan i koje je sveto čuvao u svom srcu mada nije uvek mogao da im sleduje. – Nosi svoj krst, Nikita Romaniču, – ponovi Jelena. – Idi kuda te car šalje. Ti si odrekao da stupiš u opričnike i savest ti je mirna. Idi protiv neprijatelja naše zemlje, a ja ću se moliti neprestano za nas oboje do poslednjeg svog časa. – Zbogom, Jelena, zbogom, sestro moja, – uzviknu Srebrni i polete k njoj. Ona mirno dočeka njegov skrušeni pogled, zagrli ga kao brata i poljubi tri puta, bez straha i zbunjenosti, jer u ovom oproštajnom poljupcu nije bilo više onog osećanja koje ju je pre dva meseca pored ograde kuće Morozova bacilo zanosno i nesvesno u knežev zagrljaj. – Zbogom, – ponovi ona i spustivši veo žurno se udalji u svoju ćeliju. Zazvoniše na večernje. Srebrni je dugo gledao za Jelenom. On nije čuo šta
mu je govorila igumanija, nije osetio kako ga ona uze za ruku i isprati do ograde. Ćuteći uzjaha konja i bez reči krenu s Mihejičem natrag kroz gustu borovu šumu. Zvuci manastirskog zvona istrgoše ga naposletku iz ove skamenjenosti. Tek sada on razumede svu težinu svoje nesreće. Srce mu se kidalo od ovog zvonjenja, ali on ga slušaše s ljubavlju kao da je u njemu odjekivao poslednji oproštaj Jelenin. A kada su odmereni zvuci zvona, sve tiši i nejasniji zbog daljine, zamrli u večernjem vazduhu, njemu se učini kao da mu je iz života nestalo sveg najmilijeg i sa sviju strana opkolila ga je hladna beznadežna usamljenost. Sutradan je četa Nikite Romanoviča nastavila svoj pohod ulazeći sve dublje u mračnu šumu, koja se, s malim prekidima, spajala sa ogromnom Brjanskom starom šumom. Knez je jahao na čelu odreda, a Mihejič ga je pratio na rastojanju, jer nije smeo da naruši ćutanje svog gospodara. Srebrni jahaše oborene glave i usred njegovih mračnih misli, usred same beznadnosti ispunjavalo ga je, svetlo kao zora, jedno utešno osećanje. To beše svest da je on u životu izvršio svoju dužnost koliko je umeo, da je išao pravim putem i nikad ga hotimice nije napustio. Dragoceno je to osećanje, koje usred tuge i nevolje, kao unutrašnje blago, živi u srcu časnog čoveka i prema kojem su sva blaga zemaljska, sve što čini cilj ljudskih težnji – samo prah i pepeo. Jedino ovo uverenje davalo je Srebrnom snage da podnese svoj život, i on je – sećajući se svih pojedinosti u rastanku s Jelenom, ponavljajući u sebi svaku njenu reč – nalazio tužnu utehu u misli da bi zaista bilo sramno uživati u sreći u takvo doba i da on ne odvaja sebe od sudbine svoje braće, nego zajedno sa svima podnosi svoj deo opšte nevolje. Pale su mu na um i reči Godunova; on se gorko osmehnu setivši se s kakvim je pouzdanjem govorio Boris o svom poznavanju ljudskog srca. »Izgleda ne može sve tačno pogoditi Boris Fedorovič. Državni poslovi i srce Ivana Vasiljeviča poznati su mu; on zna unapred šta će reći Maljuta, šta će učiniti ovaj ili onaj opričnik; ali nije mu jasno šta osećaju oni koji ne traže svoju ličnu korist«. I Srebrni se nehotice seti Maksima i pomisli da njegov pobratim ne bi sudio tako. On mu ne bi kazao: ona se nije udala za Morozova iz ljubavi, ona će te čekati. On bi kazao: žuri, brate! Ne gubi ni trenutka, juri dok konj ne izdahne, ali zadrži je dok ima vremena! Kad je pomislio na Maksima, njegova usamljenost učini mu se još teža, jer je znao da mu se niko više neće tako približiti, niko neće svojom dušom dopuniti njegovu, niko neće pomoći da objasni sebi mnoge stvari koje je osećao nejasno u svom čestitom srcu, ali kojima nije mogao dati jasan oblik u žurnoj smeni događaja…
Teći će njegov život svojim redom ne mareći da li se poklapaju najbolje Nikitine težnje sa zahtevima stvarnosti, i možda će još dugo život vesti svoj čudni crtež, u kome svaka pojedinost, uzeta posebno, nema vidljivog smisla, ali u kome su sve pojave vezane među sobom i drže se jedna za drugu ističući jedna iz druge po strogom redu. Oborivši glavu i pustivši uzde, Srebrni je jahao lagano kroz divlju šumu, mračnu kao i njegove misli. Odmeren korak njegove čete prekidao je tišinu. Veverice i drugi divlji stanovnici šume, koji nisu navikli u toj pustinji da se boje čoveka, nisu se krili od ratnika, no su se samo peli na visoko granje, odakle radoznalo posmatrahu pokret četa. Šareni detlići uhvativši se za mahovinom pokrivenu koru na drveću okretali su svoje crvene glavice na došljake i ponovo su udarali u suvo drvo. Uzbuđen svečanom veličanstvenošću prirode, jedan od hajduka zapeva poluglasno neku otegnutu pesmu; drugi su mu počeli pomagati, i uskoro se svi glasovi sliše u hor, čiji su se zvučni prelivi razlegali nadaleko pod tamnim pokrovom od zelenih grana… Ovde bi se mogla završiti naša tužna pripovest, ali treba reći šta je bilo s drugim ličnostima koje su, možda, privlačile čitaočevu pažnju isto kao i Srebrni. O Nikiti Romanoviču čućemo još na kraju ove pripovetke; ali za to treba da preskočimo sedamnaest teških godina i da se prenesemo u Moskvu, u slavnu godinu osvajanja Sibira.
XL JERMAKOVO POSLANSTVO Mnogo je vremena prošlo od onog dana kada je Srebrni krenuo iz Slobode na čelu pomilovanih hajduka. Mnoge promene desile su se otada u Rusiji. Ali Ivan, kao i pre, čas se predavao sumnjama i ubijao najbolje, najčuvenije građane, čas bi dolazio k sebi, kajao se pred narodom i slao manastirima bogate darove s dugim čituljama pobijenih i s nalogom da se mole za pokoj njihovih duša. Od njegovih pređašnjih ljubimaca nije ostalo nijednog. Poslednji i glavni među njima, Maljuta Skuratov, ko]i nikad nije osetio šta je careva nemilost, poginuo je pri opsadi Pajde ili Vajsenštajna u Livonskoj, i da bi se osvetio za njega, Ivan je spalio na lomačama sve zarobljene Nemce i Šveđane. Stotine i hiljade Rusa izgubivši strpljenje i nadu u bolja vremena, u velikom broju prelazili su u Litvu i Poljsku. U to vreme desio se samo jedan srećan događaj: shvativši koliko je štetna podela zemlje na dva tabora od kojih manji ugnjetava veći, on je, pod uticajem Godunova, ukinuo mrsku opričninu. Car se vratio opet u Moskvu, a strašni dvorac u Aleksandrovoj Slobodi ostade pust zauvek. Međutim mnoge nevolje sručile su se na rusku zemlju. Glad i bolest pustošili su gradove i sela. Nekoliko puta han je prelazio naše granice i za vreme jedne takve najezde spalio je sva predgrađa moskovska i dobar deo same Moskve. Šveđani navaljivahu sa severa; Stefan Batori, {43} koga je sejm{44} izabrao namesto Žigmunda, obnovi litavski rat i pored sve hrabrosti ruskih ratnika pobedi ih svojom veštinom i oduze Rusiji njene zapadne oblasti. Carević Ivan, mada je učestvovao u svim očevim svirepostima, ovoga puta oseti kako je zemlja ponižena i zamoli cara da ga pošalje s vojskom protiv Batorija. Ivan je tu želju shvatio kao nameru sina da mu otme presto, i carević, koga je Srebrni nekad spasao na Poganoj Bari, sad nije izbegao groznu smrt. U nastupu besnila otac ga je ubio udarom svojeg gvozdenog žezla. Pričaju da je car teško ranio i Godunova, koji se bacio među njih i kome je spasla život samo lekarska veština permskog trgovca Stroganova.
Posle ovog ubistva Ivan u mračnom očajanju sazva »dumu«, izjavi da ide u kaluđere i zapovedi da biraju drugog cara. Ipak popuštajući pred molbom bojara pristade da ostane na prestolu i ograniči se samo na pokajanje i bogate darove crkvi; ali uskoro posle toga počeše ponovo smrtne kazne. Kako piše Oderborn, Ivan je osudio na smrt dve hiljade trista ljudi zato što su predali razne gradove neprijatelju, mada se sam Batori divio njihovoj hrabrosti. Gubeći jednu za drugom svoje zemlje, okružen sa svih strana neprijateljima, uviđajući unutrašnje rasulo u državi Ivan je bio teško pogođen u svojoj oholosti, i to mučno osećanje pokazivalo se u njegovom ponašanju i spoljašnjosti. Postade nemaran u odelu, visoki stas mu se pogurio, oči ugasnule, donja vilica visila mu je kao u starca, i samo još u prisustvu dvorana i stranaca on se trudio da se uspravi i podozrivo gledao prisutne da vidi da li ko primećuje klonulost njegova duha. U takvim trenucima on je bio još grozniji no u danima svog sjaja. Još nikad Moskva nije bila pod takvim pritiskom tuge i straha. U takvo kobno vreme nenadana vest stiže sa dalekog istoka, ohrabri srca i pretvori tugu u radost. Sa udaljenih obala Kame stigli su u Moskvu znameniti trgovci Stroganovi, rođaci onog istog Stroganova koji je izlečio Godunova. Oni su dobili od cara na upravu nenaseljene oblasti zemlje Permske i nastanili se tamo kao gospodari, nezavisno od permskih namesnika, sa svojom upravom i vojskom, a dužnost im je bila da čuvaju granice od divljih sibirskih plemena, nedavno pokorenih i nepouzdanih podanika. Uznemiravani u svojim drvenim gradovima od strane hana Kučuma, oni odlučiše da krenu preko Urala i da sami napadnu neprijatelja. Da bi u toj svojoj nameri što više uspeli, oni se obratiše nekim razbojničkim, ili kako su se oni sami nazivali, kozačkim atamanima, koji su u to vreme pustošili sa svojim četama obale Volge i Dona. Glavni među njima bili su Jermak Timofejevič i Ivan Koljco, koji je nekada bio osuđen na smrt, ali se spasao na čudan način od carskih strelaca i dugo vreme krio neznano gde. Kad su primili od Stroganovih darove i pismo u kome su ih pozivali na slavno i časno delo, Jermak i Koljco sa još tri atamana skupili su pod svoju zastavu na Volgi družinu od smelih gusara i došli na poziv Stroganovih. Četrdeset šajki bilo je odmah natovareno hranom i oružjem, i ova je mala četa, pod vođstvom Jermakovim, odstojavši službu božju, otplovila s veselom pesmom uz reku Čusovu prema uralskim planinama. Pobeđujući svuda neprijateljska plemena, prenoseći svoje tajne iz jedne reke u drugu, stigoše oni do obala Irtiša, gde su potukli i zarobili glavnog sibirskog vojvodu Mametkula i osvojili grad Sibir na visokoj i strmoj obali Irtiša. Ne zadovoljivši se ovom pobedom Jermak je krenuo dalje, pokorio sav kraj do Obi i primorao pobeđene narode da se zakunu na njegovoj krvavoj sablji na vernost caru sve Rusije Ivanu Vasiljeviču. Tek tada je javio o svom
uspehu Stroganovima, a u isto vreme poslao svog omiljenog atamana Ivana Koljca u Moskvu da u njegovo ime pozdravi velikog cara i da mu podnese novo carstvo. S tim radosnim vestima pohitaše Stroganovi Ivanu, a uskoro posle njih stiže i Jermakovo poslanstvo. U Moskvi zavlada radost kakve odavno nije bilo. U svima crkvama služili su blagodarenja, zvona su brujala kao na Uskrs. Ukazavši milostivu pažnju Stroganovima, car odredi dan kad će svečano primiti Ivana Koljca. U velikoj dvorani u Kremlju, okružen svom raskoši carskog veličanstva, Ivan Vasiljevič je sedeo na prestolu s Monomahovom{45} kapom na glavi, u zlatotkanoj mantiji ukrašenoj ikonama i skupocenim kamenjem. S desne strane mu stajaše carević Fedor, a s leve Boris Godunov. Oko prestola i na vratima stajahu carevi lični čuvari u belim atlasnim kaftanima izvezenim srebrom, sa išaranim sekirama na ramenima. Dvorana je bila puna kneževa i bojara. Obodren vestima koje su doneli Stroganovi Ivan nije gledao više tako turobno; na usnama mu se čak pojavljivao osmeh kad je razgovarao s Godunovom. Ali lice mu je mnogo ostarelo, bore postale dublje, na glavi ostalo malo kose a brada mu je sasvim opala. Poslednjih godina slava i uticaj Borisa Godunova neprestano su rasli. Udavši svoju sestru Irinu za carevića Fedora, on mu postade šurak i dobi važno zvanje »konjušeg bojara«. Pričalo se čak kako je car Ivan Vasiljevič u želji da pokaže koliko su mu bliski snaha i Godunov, digao jednom prilikom tri prsta uvis i rekao dodirujući ih drugom rukom: – Ovo je Fedor, ovo Irina, a ovo Boris; i kao što bi me ruka podjednako bolela kad bi se odsekao ma koji od ovih prstiju, tako isto bilo bi mi teško kad bih izgubio jedno od moje drage dece. Ta neobična milost nije izazvala u Borisu ni oholosti ni naduvenosti. On je bio skroman i ljubazan sa svakim kao i pre, odmeren u govoru; samo držanje mu postade još važnije i dobi ono spokojno samopouzdanje koje je priličilo njegovom položaju. Nije lako postigao Godunov takav uticaj i počasti: u tome je moralo stradati njegovo moralno dostojanstvo. Nije on uvek uspevao da gipkošću svog karaktera ukloni sebe od stvari koje su se kosile s njegovom savešću. Tako, videći u Maljuti suviše jakog suparnika i izgubivši nadu da izazove carevo nepoverenje prema njemu, on stupi s njim u najtešnje prijateljstvo, i da bi još više povezao svoje interese s njegovim, oženio se njegovom kćeri. Dvadeset godina, koje je proveo oko prestola takvoga cara kao što beše Ivan Grozni, nisu mogle proći bez uticaja na Borisa Fedoroviča, i u njegovoj naravi već se desila ona žalosna promena koja je, po mišljenju savremenika, pretvorila u zločinca čoveka
obdarenog najlepšim osobinama. Gledajući carevića Fedora teško je bilo odoleti misli da su suviše slabačke one ruke koje će po smrti Ivanovoj voditi državu. Njegovo dobrodušno ali bezizrazno lice nije pokazivalo ni najmanji trag umne ili duševne moći. Bio je već dve godine oženjen ali izraz lica mu je ostao detinji. Bio je malog rasta, trom, bleda podbula lica. Neprestano se smešio i gledao oko sebe nepouzdano, poplašeno. Nije se uzalud pričalo kako je car žaleći smrt starijeg sina govorio ponekad Fedoru: – Trebalo je da se rodiš kao crkvenjak a ne kao carević, Feđa! »Ali dobar je bog«, mislilo se u narodu, »neka je carević slab, dobro je što ne liči ni na oca ni na starijeg brata. A za pomoć ima svog šuraka, Godunova, koji će znati da upravlja državom«. Žagor koji se čuo među prisutnima u dvorcu odjednom bi prekinut zvucima truba i zvonjavom. Zatim su ušli u dvoranu šest carskih doglavnika, za njima poslanici Jermakovi i najzad Maksim i Nikita Stroganovi sa svojim ujakom Semjonom. Sluge su nosile darove Jermakove: skupocena krzna, razno posuđe i neobično, još neviđeno oružje. Ivan Koljco koji je bio na čelu poslanstva beše čovek pedesetih godina, srednjega rasta, širokih pleća, živih pronicljivih očiju, imao je gustu crnu kratku bradu već malo prosedu. – Veliki care, – reče on pristupivši stepenicama prestola, – tvoj kozački ataman Jermak Timofejev, zajedno sa povolškim kozacima koje si osudio na smrt, trudili su se da iskupe svoje krivice i da ti sa pozdravom donesu novu carevinu. Dodaj, veliki care, Kazanskom i Astrahanskom Carstvu koja si pokorio i Sibirsko Carstvo za sva vremena ovoga sveta! Izgovorivši svoj kratki govor Koljco se zajedno s drugovima spusti na kolena i pokloni caru do zemlje. – Ustanite, dobre sluge moje, – reče Ivan. – Ne vredi pamtiti staro zlo, i neka se pređašnja nemilost pretvori u milost. Priđi ovamo, Ivane! Car mu pruži ruku, Koljco se diže i da ne bi stao nogom na skerletom zastrte stepenice prestola baci tamo svoju šubaru od ovnujske kože, stade na nju jednom nogom i poklonivši se duboko poljubi Ivanu ruku, a ovaj ga zagrli i poljubi u čelo. – Hvala presvetoj trojici, – reče car dižući oči gore. – Božja promisao bdi nada mnom, jer u onom trenutku kad mi prete sa svih strana moji neprijatelji, pa čak i moje najbliže sluge hoće da mi dođu glave, milosrdni bog daruje mi pobedu nad nevernicima i povećava moju državu. I pogledavši zlurado bojare u dvorani on dodade pretećim glasom: – Kad je bog sa mnom, ko sme protiv mene! Ko ima uši, nek čuje!
Ali odmah uvide da bez potrebe zamračuje opštu radost i okrenu se Koljcu s blagim izrazom: – Kako ti se sviđa u Moskvi? Jesi li gde video takve dvorove i crkve? Ili si možda već ranije bio ovde? Koljco se osmehnu skromno i lukavo i belilo njegovih zuba kao da je osvetlilo njegovo mrko preplanulo lice. – Gde bismo mi, mali ljudi, mogli videti takva čudesa? – reče on smerno sležući ramenima. – Mi ni u snu ne vidimo takvu lepotu, gospodaru. Živimo na Volgi kao prostaci, za Moskvu samo slušasmo, a u ovim krajevima nikad nismo bili. – Ostani malo kod nas ako hoćeš, – reče Ivan milostivo, – bićeš moj gost. A pismo Jermakovo pročitali smo i razumeli; već je data naredba knezu Bolhovskomu i Ivanu Gluhovu da vam pođu u pomoć sa pet stotina strelaca. – Velika ti hvala, – odgovori Koljco i pokloni se, – ali hoće li to biti dosta, veliki care? Ivana začudi takva smelost. – Vidi ga, što je brz! – reče on gledajući strogo Koljca. – Valjda bi još hteo da ja potrčim vama u pomoć. Misliš da ja nemam drugih briga sem vašeg Sibira. Treba mi vojnika protiv hana i Litvanaca. Zadovolji se sa onim što ti dajem, a na povratku prikupi dobrovoljce. Sad ima u Rusiji dosta svakojakih beskućnika. Umesto da me vazdan mole za parče hleba, neka se sele u osvojene krajeve. Pisali smo i vladici u Vologdu da vam pošalje deset sveštenika koji će vršiti hrišćanske obrede i služiti službu božju. – I na tome hvala tvojoj carskoj milosti, – odgovori Koljco i ponovo se pokloni. – To je dobra stvar; ali osim popova, daj nam, gospodaru, koliko možeš oružja i što više puščanog praha. – Nećete ni u tome oskudevati. Naredio sam već to Bolhovskom. – A i odela bi trebalo, sve je već staro, – primeti Koljco laskavo smešeći se i sležući ramenima. – Valjda u Sibiru nemate koga da pljačkate po drumovima? – reče Ivan, kome se nije dopadalo atamanovo navaljivanje. – Vidim da nisi izostavio ništa od vaših potreba; ali naša skromna pamet i o tome je razmislila. Odelo će vam spremiti Stroganovi, a ja sam odredio platu načelnicima i vojnicima. A da i ti, gospodine savetniče, ne ostaneš bez odela, ja ti poklanjam svoju carsku bundu. Na carev znak dva stolnika doneše skupocenu bundu pokrivenu zlatnom tkaninom i staviše je na atamana. – Jezik ti je dosta oštar, – reče Ivan, – a imaš li oštru sablju? – Nije bila loša, veliki care, ali se istupila na sibirskim glavama! – Uzmi iz moje oružnice sablju koja ti se dopadne, ali pazi da izabereš od
lepših koja ti je po volji. Uostalom, mislim da se nećeš ustezati. Atamanove oči sinuše od radosti. – Veliki care! – uzviknu on, – od svih tvojih milosti ova je najveća. Bila bi grehota da ne primim takav poklon. Izabraću u tvojoj oružnici najbolje što ima! Samo, – dodade on malo razmislivši, – ako si već odlučio da pokloniš svoju sablju, dozvoli mi da je odnesem u tvoje ime Jermaku Timofejiču. – Za njega se ne brini, nećemo ni njega zaboraviti. A ako se ti bojiš da ja neću pogoditi ukus njegove milosti, uzmi dve sablje: jednu za sebe, a drugu za Jermaka. – Slava ti, gospodaru! – uzviknu Koljco ushićen. – Videćeš kako ćemo ti služiti sa tim sabljama. – Ali nije dovoljno da budete naoružani samo sabljama, – nastavi Ivan, – treba vam i dobrih oklopa. Za tebe ćemo lako naći, jer možeš probati, ali za Jermaka da li ćemo moći kad nije tu. Kakvog je stasa? – Kao ja otprilike, samo je širih pleća. No, kao ovo momče, – reče Koljco okrenuvši se jednom od svojih drugova, ogromnoj momčini, koji je stajao pored gomile oružja razjapljenih usta i neprestano se, divio čas zlatotkanoj mantiji carevoj, čas raskošnom odelu čuvara oko carskog prestola. On je čak bio pokušao da počne razgovor s jednim od njih da sazna da li su oni svi careva deca. Ali čuvar ga pogleda tako oštro, da on više nije smeo ponoviti pitanje. – Donesite veliki oklop sa orlovima što je odmah prema vratima u oružnici. Probaćemo ga na ovome blesanu. Uskoro su doneli težak gvozden oklop s bakarnim pervazom na narukvicama i sa zlatnim dvoglavim orlovima na grudima i leđima. Oklop je bio majstorski izrađen i izazvao je žagor odobravanja u celom skupu. – Navuci ga, medvede! – reče car. Momčina posluša, ali ma koliko se mučio nije mogao provući glavu, a ruke su mu ušle samo do pola narukvica. Nekakva već zaboravljena uspomena ožive pritom u Ivanovoj svesti. – Dosta, – reče Koljco, koji je brižljivo pratio pokrete momkove, – dosta je sa kvarenjem carskog oklopa! Ovako možeš da ga raskineš, medvede! Gospodaru, – nastavi on, – oklop je divan i kao da je pravljen za Jermaka, a ovaj ne može da ga navuče zato što mu pesnice smetaju. Ovakve pesnice niko nema sem njega. – De, pokaži pesnicu! – reče Ivan ljubopitljivo posmatrajući momka. Ali ovaj pogleda cara u nedoumici kao da nije razumeo šta su mu kazali. – Čuješ li, blesane, – ponovi Koljco, – pokaži pesnicu njegovoj carskoj
milosti! – A ako mi on za to odseče glavu? – reče momak otegnuto i na njegovom glupavom licu pojavi se nešto kao opreznost. Car se nasmeja, svi prisutni su se jedva uzdržavali od smeha. – Blesan, pravi blesan, – reče Koljco nezadovoljno. – Glup si se rodio, glup ćeš i umreti! – Svašta je bilo, gospodaru, – reče on tiho, – krivi smo pred tvojom milošću. – Dobro, reče car, – ti i Jermak iskupili ste svoje greške, i ja sam zaboravio što je bilo; ali da si mi onda pao u ruke – nemoj da zameriš!… Koljco ne reče ništa, ali pomisli: »Baš zato i nisam hteo doći da ti se predam, gospodaru«. – A znaš li da ovde mora biti jedan tvoj prijatelj, – nastavi Ivan. – Ej, – reče on obraćajući se dvoranima, – da li je tu onaj razbojnički vojvoda, kako se ono zvaše? Nikita Srebrni? Po zboru prođe žagor, poče neko komešanje, ali niko se ne javi. – Čujete li? – ponovi Ivan podignutim glasom, – ia pitam, da li je tu onaj Nikita što je tražio da ide s razbojnicima u Žizdru? Na carevo ponovno pitanje iziđe iz redova jedan stari bojar, nekadašnji vojvoda u Kalugi. – Gospodaru! – reče on i duboko se pokloni, – onoga za koga pitaš nema ovde. Iste godine kad je došao u Žizdru, pre sedamnaest godina, on je poginuo u bici s Tatarima i cela njegova četa pala je zajedno s njime. – Istina? – reče Ivan, – a ia nisam znao… No, – nastavi on obraćajući se Koljcu, – kad ga nema, šta se može, a ja sam hteo da vas sastavim, da vidim kako ćete se izljubiti. Na atamanovu licu pokaza se tuga. – Valjda ti je žao druga? – zapita Ivan s osmehom. – Žao mi ga, gospodaru, – odgovori Koljco bez bojazni da će takvim priznanjem izazvati carevo nezadovoljstvo. – Da, – reče Ivan prezrivo, – drukčije i pe može biti: svako voli ono što mu je po volji. Da li Ivan zaista nije znao o smrti Srebrnog ili se tek pretvarao da ne zna da bi time pokazao kako malo ceni one koji ne mare za njegove milosti – bog zna. A ako je stvarno tek sada saznao za njegov udes, da li ga }e požalio ili nije, to je takođe teško rešiti – samo njegovo lice ne pokaza ni senke učešća. On je sačuvao istu ravnodušnost kao i pre ovog odgovora. – Ostani s nama, – reče on Koljcu, – a kad se spremi knez Bolhovski, vrati se s njime u Sibir… Ali ia malo ne zaboravih da Bolhovski vodi poreklo od Rurika. Ne može čovek da iziđe na kraj s tim drevnim kneževskim porodicama:
još počne računati ko je od nas dvojice stariji. Nisu svi kao Nikita Srebrni koji je tražio da bude s hajducima. Dakle, da Bolhovski ne bi smatrao za poniženje da služi pod komandom kozačkog atamana, postavljam Jermaka za kneza sibirskog. Šelkalove, – reče on sekretaru, koji je stajao sa strane, – spremi povelju za Jermaka da bude vojvoda cele zemlje sibirske, a Mametkula da pošalje sa stražom u Moskvu. Ujedno spremi povelju i Stroganovima, da im dajem za njihovu usrdnu i korisnu službu: Semenu Veliku i Malu So na Volgi, a Nikiti i Maksimu pravo da mogu voditi trgovinu bez poreza u svima tamošnjim gradovima i naseljima. Stroganovi se duboko pokloniše. – Koji je od vas, – iznenada zapita Ivan, – lečio Borisa onda kad sam ga ranio palicom? – To je bio moj stariji brat Grigorije Anikin, – odgovori Semen Stroganov, – prošle godine on je otišao bogu na istinu. – Ne Akikin, nego Anikijevič, – reče car naglašujući poslednji slog, – već tada sam ga podigao iz trgovačkog reda i dozvolio da nosi puno očevo ime. I vama svima dajem pravo da dodate »vič« očevu imenu i da odsada pređete iz trgovačkog reda u zaslužne građane. Car je počeo razgledati razne tkanine, krzna i druge darove što je poslao Jermak, i otpusti Koljca milostivo se našalivši još nekoliko puta s njime. Posle toga raziđe se i ceo zbor. Toga dana Koljco zajedno sa Stroganovima ručao je kod Borisa Godunova u prisustvu mnogih drugih zvanica. Pošto su napili zdravice caru, careviću, carskom domu i visokopreosvećenom mitropolitu, Godunov podiže zlatan pehar i nazdravi Jermaku i njegovim hrabrim drugovima. – Neka žive na slavu ruske zemlje! – uzviknuše gosti dižući se i klanjajući se Ivanu Koljcu. – Hvala ti u ime sveg pravoslavnog naroda, – reče Godunov i duboko se pokloni, – a u tvome licu zahvaljujemo i Jermaku Timofejiču u ime svih kneževa i bojara, svih trgovaca i celokupnog ruskog naroda. Primi veliku zahvalnost cele zemlje za uslugu koju ste joj učinili. – Ime vam se slavilo, – uzviknuše gosti, – među sinovima, unucima i docnijim potomcima s ljubavlju, molitvom i ponosom, kao uzor i pouka! Ataman ustade da zahvali na časti, ali njegovo izrazito lice se odjednom promeni od duševnog uzbuđenja, usne zadrhtaše, a u smelim očima, možda prvi put u životu, pojaviše se suze. – Neka živi Rusija! – reče on tiho, i pošto se pokloni celom zboru ponovo sede na svoje mesto ćuteći.
Godunov zamoli atamana da im priča nešto o borbama u Sibiru, i Koljco, ne govoreći ništa o sebi, poče oduševljeno iznositi neobičnu snagu i hrabrost Jermakovu, njegovu veliku pravičnost i hrišćansku dobrotu prema pobeđenom neprijatelju. – Ovom dobrotom, – završi Koljco, – on je osvojio možda više nego sabljom. Kad bismo osvojili kakav njihov grad ili naselje, on bi sa svakim blago postupao, a neke čak i darivao. A kad smo zarobili Mametkula, prosto nije znao kakvu počast da mu ukaže; skide sa sebe bundu i dade je tatarskom knezu. I tako se proču po celom kraju da nije strašno predati se Jermaku; mnogi manji kneževi došli su mu od svoje volje i doneli danak. Veselo smo živeli u Sibiru, – nastavi ataman, – samo jedno me je bolelo: što nije bio s nama knez Nikita Romanič Srebrni. Da je on bio tamo, dobro bi bilo po njega i nama bi zajedno bilo lakše. Ti si mu, čini mi se, Borise Fedoroviču, bio prijatelj. Dopusti da ispijem za pokoj njegove duše. – Bog da mu dušu prosti! – reče uzdahnuvši Godunov, kome nije bilo teško da pokaže saučešće prema čoveku koga je njegov gost toliko poštovao. – Bog da mu dušu prosti, – ponovi on napunivši pehar, – ja ga se često sećam! – Večna mu pamjat! – reče Koljco i ispraznivši svoj pehar on spusti glavu i zamisli se. Gosti su još dugo ostali za stolom u razgovoru, a kad se ručak svrši, Godunov nije hteo da se rastane sa zvanicama nego je ponudio svakoga da se prvo odmori, a zatim da ostanu ceo dan kod njega. Domaćin je neprestano iznosio sve nove đakonije, razgovor je bivao sve življi, i tek kasno uveče, kad je noćna straža nekoliko puta prošla ulicama pozivajući svet da gasi sveće i vatru, gosti su se razišli očarani gostoprimstvom i ljubaznošću Borisa Fedoroviča. Prošlo je više od trista godina posle događaja opisanih ovde, i u Rusiji je ostalo malo uspomena na ono doba. Postoje još u narodu predanja o slavi, raskoši i svirepostima groznog cara; ovde-onde se još pevaju pesme kako je bio osuđen i ubijen carević, kako su Tatari išli na Moskvu i kako je pokorio Sibirsko Carstvo ataman Jermak Timofejevič, čije se slike – verovatno sa malo sličnosti – mogu videti i sada skoro u svima sibirskim kućama. Ali u tim predanjima, pesmama i pričama istina je izmešana s maštom, i u njima su stvarna zbivanja data u neodređenim crtama tako da ih vidimo kao kroz maglu, dopuštajući uobrazilji da proizvoljno predstavlja ove nejasne slike. Jasnije svedoče o spoljašnjoj strani Ivanove vladavine još sačuvane zgrade, kao crkva Vasilija Blaženog, čija šarena kubeta i prozori pomažu da shvatimo
neimarske lepote Ivanova dvorca u Aleksandrovoj Slobodi; ili crkva Trifuna Naprudnog između butirskog i krestovskog đerma, koju je sagradio sokolar Trifun po svome zavetu, u kojoj se i danas vidi slika svetitelja na belom konju i sa sokolom na ruci. Po odlasku cara Ivana Vasiljeviča Aleksandrova Sloboda ostade u zaboravu kao mračan spomenik njegove svirepe pobožnosti i ožive samo jednom i za kratko vreme. U teško doba samozvanaca mladi vojskovođa knez Mihailo Skopin-Šujski uz pomoć švedskog generala Delagardija prikupi iza njenih zidova vojsku i primora otuda poljskog vojvodu Sapjegu da prekine dugu opsadu Trojicko-sergijevske lavre. Kasnije, veli predanje, za vreme jedne ljute zime, u mesecu januaru, na strah svih stanovnika, nadnese se nad Slobodu crn oblak, spusti se nad sam dvorac, a iz njega udari grom i sevnuše munje te sve naselje pretvoriše u pepeo. Od ovog utočišta raskoši, razvrata, ubistva i bogohuljenja nije ostalo ni traga… Neka i nama bog pomogne da izbrišemo iz srca poslednje tragove tog strašnog doba, čiji se uticaj, prelazeći kao nasledna bolest s pokolenja na pokolenje, još dugo osećao u našem životu. Oprostimo grešnoj seni cara Ivana IV, jer ne pada samo na njega odgovornost za njegovu strašnu vladavinu; nije on jedini stvorio samovolju, dostavljanja, ispitivanja, mučenja i pogubljenja, koja su postala dužnost i običaj. Ove odvratne pojave bile su pripremljene tokom prethodnih vekova, i narod, koji je toliko pao da je sve to mogao podnositi bez negodovanja, sam je stvorio i uzdigao Ivana, kao što su uslužni Rimljani u vreme propadanja carstva stvarali svoje Tiberije, Nerone i Kaligule. Ličnosti kao što su Vasilije Blaženi, knez Repnin, Morozov ili Srebrni, pojavljivale su se ne retko, kao sjajne zvezde na tužnom nebu ruske noći, ali, baš kao i zvezde, one su bile nemoćne da rasteraju tamu, jer blistahu usamljene; niti su bile udružene niti su imale pomoći u društvu. Oprostimo dakle grešnoj seni Ivana Vasiljeviča, ali spomenimo po dobru one koš, mada su bili zavisni od njega, ipak ostadoše verni dobru, jer je teško održati se u doba kad se svi pojmovi izokreću, kad se niskost zove vrlinom, izdajstvo postaje pravilom, a sama čast i dostojanstvo čovekovo smatraju se prestupnim narušavanjem dužnosti. Nek vam je laka zemlja, pravedni ljudi! Kao deca svoga doba, vi ste gledali u Ivanu Groznom znak božjeg gneva i podnosili ga trpeljivo; ali išli ste pravim putem ne bojeći se ni carskog gneva ni smrti, i život vaš nije propao uzalud, jer ništa se na ovom svetu ne gubi: svako delo, svaka reč, svaka misao raste kao drvo – i mnogo dobro i zlo što još i sada postoji kao nepojmljiva pojava ruskog života, ima svoga korena u velikim i mračnim dubinama prošlosti.
Kraj Obrada: Disco Ninja
A. K. TOLSTOJ U senci svog velikog prezimenjaka, klasika Lava Tolstoja, i pored istaknutog sovjetskog pisca Alekseja Nikolajeviča Tolstoja, pisac »Kneza Srebrnog« grof Aleksej Konstantinovič Tolstoj (1817–1875) zauzima skromno, ali lepo mesto u istoriji ruske književnosti XIX veka. U početku 50-ih godina prošloga veka on objavljuje po ruskim časopisima pesme koje su ubrzo donele autoru popularnost i simpatije čitalačke publike. Njegova muzikalna lirika, pored topline i iskrenosti, prožeta je i tananim osećanjima. Kasnije književno stvaranje A. K. Tolstoja postaje raznovrsnije: osim lirskih pesama piše pripovetke, roman i čitav niz epskih dela, satire, a u svojim istorijskim tragedijama ispoljava talenat izvanrednog dramaturga. Poreklo i klasna pripadnost ostavili su svoj pečat na piščevoj ličnosti i njegovom delu. Mada kao čovek čist i plemenit, on je u javnom životu uvek bio između dva tabora. U javnom životu i književnosti sa visine, »gospodski«, je posmatrao, čak i kritikovao, izvesne društvene pojave, a, s druge strane, zauzimao je neprijateljski stav prema predstavnicima revolucionarne demokratije. S jedne strane, bio je zatočnik »čiste umetnosti« koji je visoko dizao zastavu »u ime lepog«, a, s druge strane – satiričnim pesmama ismejavao je mračne pojave savremene stvarnosti navlačeći na sebe proganjanja cenzure. Po prirodi je bio pre svega pesnik, i u svoja estetska shvatanja unosio je etički momenat kao neophodni deo. Još za života bio je izložen kritici oba tabora, na koje se bila podelila ruska društvena misao 60-ih godina. U nekoliko mahova lično se zauzimao za I. S. Turgenjeva kad je ovaj bio u progonstvu, kao i za N. G. Černiševskog koji je pripadao socijalističkom taboru. Godine 1869 u Odesi pred carem je istupio u zaštitu potlačenih Poljaka. Pored kulta lepote umetnička ideologija A. K. Tolstoja uključuje široki humanizam oplemenjen evropskom kulturom, zatim rodoljublje, dobru dozu romantizma i religioznog osećanja. Ovaj pesnik satiričar bio je u životu naklonjen misticizmu, verovao je da postoji nešto natprirodno, čudesno, da neka nevidljiva bića učestvuju u običnim zbivanjima. Tu je izvor njegove naklonosti prema fantastičnim pojavama i temama koje se prepliću u njegovim delima sa događajima svakidašnje stvarnosti. Odatle potiče i njegova ljubav prema predanjima prošlosti, mitološkim verovanjima, pa čak i prema praznovericama.
To pada u oči i u romanu »Knez Srebrni«, naročito u liku starog vodeničara i u detaljno opisanim scenama bajanja i vračanja. Konzervatizam A. Tolstoja bio je osnova na kojoj se razvijala njegova idealizacija stare Rusije. U »Knezu Srebrnom« se ispoljava piščev talenat za koloritne opise i efektne slike, zatim za napetost i zanimljivost radnje, a u isto vreme se pokazuje i njegova mržnja prema despotizmu (čije je oličenje Ivan Grozni sa svojim opričnicima) i, u izvesnoj meri, privrženost aristokratskom obliku bojarske vlasti. Ipak ta tendencija nije mnogo istaknuta u romanu jer je u senci znatno jačih scena samovolje opričnika, užasnih i krvavih obračunavanja Ivana Groznog s bojarima, zatim privlačnih likova (možda isuviše romantično prikazanih) hajduka i dr. Pisac gleda na ruski život kroz duh narodne poezije i ukrašava ga pesničkim atributima. Poetsko raspoloženje toliko nosi autora da mu on potčinjava dubinu i istinitost psiholoških tipova i strogo čuvanje istorijske tačnosti. Pored glavnog lika »viteza bez straha i mane«, kneza Nikite Srebrnog i starog bojara Družine Morozova, u romanu isto tako na centralnom mestu stoji strašna, složena i neuravnotežena ličnost groznog cara Ivana Vasiljeviča IV (1530–1584). Iz vladavine ovog cara bogate krupnim istorijskim događajima u spoljnoj i unutrašnjoj politici, A. K. Tolstoj, kao umetnik, zadržao je svoju pažnju samo na dramatičnoj borbi Ivana sa predstavnicima starog feudalnog plemstva. Ovaj vladar je bio zatočnik ideje o božanskom poreklu carske vlasti, koju je nasledio od Vizantije. Neposlušnost prema caru je najveći greh. Svi njegovi podanici su mu sluge koje on, po svojoj volji, može kažnjavati ili nagraditi. Svaki pokušaj da se carska vlast ograniči jeste zločin, jer potkopava državne temelje. S takvim shvatanjima – usto obrazovan i lak na peru, dalekovid u spoljnoj politici – Ivan IV zaoštrava borbu između carske vlasti i bojara, s jedne strane, i između veleposednika bojara i malih posednika (dvorjana), koji su činili glavno jezgro oružane snage, s druge strane. Teški rat s Livonijom i izdaja vojskovođe kneza A. Kurpskog oštro su postavili pitanje o koncentraciji državne vlasti u carskim rukama i o likvidaciji bojarske opozicije i ostataka feudalne pocepanosti. Na ovom tlu se pojavljuje opričnina, koju slikovito opisuje A. K. Tolstoj u svom romanu. Opričnina kao administrativna podela države (nasuprot »zemščini«, narodu) i kao organizacija naročitog korpusa carskih telohranitelja, trebalo je da slomi moć krupnih feudalaca i da od malih posednika plemića stvori kadrove u koje bi mogao da se pouzda apsolutni vladar u težnji da stvori centralizovanu državu. Imanja starih kneževa i bojara bila su dodeljena malim spahijama, od kojih je organizovan naročiti odred od nekoliko hiljada ljudi. Novo uređenje odgovaralo je interesima i težnjama sitnog i srednjeg plemstva. Glavni zadatak opričnine bio
je da iskoreni »izdaju«, tj. ostatke feudalne podvojenosti. Istoriski roman »Knez Srebrni« objavljen je prvi put 1863 godine. P. M.
{1} Rusko narodno kolo s pesmom. {2} Ukras na glavi sličan dijademi koji su nosile žene u staroj Rusiji. {3} Vile, nimfe. {4} Sedmi četvrtak po Uskrsu. {5} Dobri carski savetnici u početku njegove vladavine. {6} Sloboda – naselje u kome su živeli slobodni ljudi. {7} Slavni vojvoda 16 veka, učestvovao u mnogim pohodima i bitkama. Kasnije je, zbog jednog poraza, pao u nemilost kod cara prešao na stranu Litvanaca. {8} Veliki i bogati manastir blizu Moskve, osnovan u 14 veku, bio je poprište mnogih istorijskih zbivanja. {9} Engleski i francuski novac sa znakom ruže i lađe. {10} Igra reči: volja = sloboda, nevolja = »nesloboda«. {11} Čtec u crkvi. {12} Pravila manastirskog života. {13} Klinac s većom glavom koji se upotrebljava u ruskoj narodnoj igri: bačeni klinac treba da pogodi u sredinu alke koja leži na zemlji. {14} Nadzornik stolnika. {15} Lična straža, telohranitelj. {16} Bajka. {17} Žena velikog kneza moskovskog Vasilija III. {18} Omiljeni junak iz ruskih narodnih pesama. {19} Junak ruskih narodnih pesama, oličenje snage. {20} Kozački ataman koji je za vreme Ivana Groznog osvojio Sibirsko carstvo od Tatara. {21} Reč »koljco« znači isto što i prsten. Ivan Prsten i Ivan Koljco su isto lice. {22} Vešala. {23} Tj. Vešala. {24} Dan molitve za pokojnike u Tominoj nedelji. {25} Strašila, duhovi. {26} Vrsta rečne ribe. {27} Car Dalmat – izmišljena ličnost iz ruskih narodnih bajki. {28} Kod Rusa iz učtivosti i poštovanja uz ime se dodaje očevo ime. {29} Imena sokola. {30} Brat od strica cara Ivana Groznog, knez Vladimir Andrejevič, vojvoda u gradu Starici, u Tverskoj oblasti. {31} Kot – mačak. {32} Duhovna narodna pesma u kojoj su mitološki i apokrifski elementi
izmešani sa religijskom fantazijom ruskog naroda. {33} Knez Kurpski se predao neprijatelju. {34} Govori se o pogubljenju mitropolita Filipa, istorijskoj činjenici. {35} Oblasni načelnik u staroj Rusiji. {36} Ženski kaputić od krzna. {37} Čuvaši i Čeremisi – mali narodi turskog i finskog porekla u slivu Volge. {38} Stare bojarske porodice. Kneževi Šujski i Bjeljski otimali su se o vlast za vreme maloletstva Ivana IV. {39} Tatarski kan (od 1223 god.), unuk Džingis-kanov; 1241 opustošio je Rusiju. {40} Stari deo Moskve ograđen bedemom, utvrđenje u Kremlju. {41} Jedan deo Moskve. {42} Saul i Irod, judejski carevi. {43} Čuveni vojskovođa i poljski kralj (1533–1586), ratovao je s Ivanom Groznim. {44} Poljska narodna skupština. {45} Vladimir Monomah – veliki knez (1113–1125), suzbio najezde Polovaca i stao na put podvojenosti ruskih feudalnih kneževa.