biće pogubljen od ruke dželatove. Careva odluka učini veliki utisak na prisutne. Mnogi su mislili da ona znači za Morozova smrtnu presudu. Nije se moglo misliti da bi stari Morozov mogao odoleti mladom i snažnom Vjazemskom. Svi su očekivali da će se on odreći dvoboja ili da će, u krajnjem slučaju, tražiti dopuštenje da mesto sebe pošalje najmljenog zamenika. Ali se Morozov pokloni caru i reče mirnim glasom: – Gospodaru, neka bude kako si rekao. Ja sam star i nemoćan, odavno nisam stavljao na se ratničku opremu, ali na božjem sudu ne pobeđuje sila nego pravda. Uzdam se u pomoć božju da me on neće ostaviti u mojoj pravednoj stvari i da će pred tvojom milosti i pred celim svetom pokazati da moj neprijatelj nema pravo. Kad je čuo carevu presudu, Vjazemski se bio obradovao i u očima mu je sinula nada; ali pouzdanje Morozova pomalo ga je zbunilo. On se setio da, po narodnom verovanju, na božjem sudu neminovno pobeđuje pravedna strana i nehotice je posumnjao u svoj uspeh. Ipak savladavši trenutnu zbunjenost, on se takođe pokloni caru i reče: – Neka bude tvoja volja, gospodaru. – Idite, – reče Ivan, – tražite sebi svedoke, a kroz deset dana, u zoru, budite obojica na Crvenom trgu, i teško onome ko bude pobeđen. Pogledavši obojicu dubokim zagonetnim pogledom, car ustade i povuče se u svoje odaje, a Morozov iziđe iz dvorane, pun dostojanstva, u pratnji svojih slugu, ne gledajući opričnike oko sebe.
XXX VRAČANJE SA SABLJOM Sutradan je Vjazemski otputovao u Moskvu. Spremajući se za dvoboj, u svakoj drugoj prilici on bi se pouzdao u svoju snagu i veštinu, ali u pitanju je bila Jelena. Nije to bio običan dvoboj: uspeh mu je zavisio od božjeg suda, a knez je osećao svoju krivicu, i ma kako da bi mu Morozov izgledao bezopasan u običnoj borbi, u ovom slučaju on se bojao božjeg gneva, plašio se da će mu se za vreme megdana ukočiti ili oduzeti ruke. Njegovo strahovanje bilo je utoliko jače što su mu tek zarasle rane još zadavale bol i s vremena na vreme osećao je slabost i iznemoglost. Knez nije hteo ništa da propusti da bi obezbedio sebi pobedu i naumi da se obrati poznatom vodeničaru, da mu potraži kakvo bilje i da mađijanjem načini svoje oružje nepobedivim. Obuzet mislima i brigama jahao je on lagano kroz šumu i sagibao se s vremena na vreme u sedlu tražeći stazice zarasle paprati. Posle mnogih skretanja izbio je na ugažen put, pogledao unaokolo, poznao znakove na drveću i poterao konja u kas. Uskoro se začula huka vodeničnog kola. Približujući se vodenici, knez je kroz šum počeo razlikovati ljudski govor. On stade, skoči s konja i vezavši ga među leskom priđe pešice vodenici. Pored samog zida stajaše konj u bogatoj opremi. Mlinar je razgovarao sa nekim stasitim čovekom, kome Vjazemski nije mogao videti lice, zato što mu je neznanac okrenuo leđa spreman da skoči u sedlo. – Bićeš zadovoljan, bojaru, – govorio mu je vodeničar potvrđujući klimanjem glave, – bićeš zadovoljan, baćuška. Ponovo ćeš zadobiti carsku milost i neka me grom na mestu spali ako ne pogine i Vjazemski i svi tvoji neprijatelji. Budi miran, tirlič-travi niko ne može odoleti. – Dobro, – odgovori gost penjući se na konja. – A ti, matori vraže, pamti našu pogodbu: ako ne uspem, obesiću te kao pseto! Vjazemskom se taj glas učini poznat, ali je točak hučao tako jako da nije mogao razabrati ko je to govorio. – Kako da ne bude uspeha, kako da ne bude! – nastavio je vodeničar
klanjajući se duboko, – samo ne skidaj tirliča; a kad budeš govorio s carem, gledaj mu slobodno i vedro u oči; gledaj mu otvoreno u oči, baćuška, nemoj pokazivati da se plašiš; govori mu u šali i sa dosetkama kao što si i pre govorio – i neka sam proklet, ako ti car ne vrati sve počasti. Jahač okrenu konja i ne primetivši Vjazemskog prođe u kasu pored njega. Knez poznade Basmanova, i njegova ljubomora razbudi njegovu maštu. Obuzet samo mišlju o Jeleni on nije obratio pažnju na mlinareve reči već je čuvši svoje ime pomislio da ima i u Basmanovu novog neočekivanog suparnika. Međutim, isprativši Basmanova pogledom, vodeničar sede na banak i poče brojati zlatnike. Veselo se smešio premećući ih iz ruke u ruku kad najedanput oseti na svom ramenu nečiju tešku ruku. Starac se trže, skoči na noge i umalo ne obamre od straha kad mu se pogled srete s crnim očima Vjazemskog. – O čemu si razgovarao s Basmanovom, vračaru? – upita Vjazemski. – Ba… ba… baćuška! – promuca mlinar osećajući da mu noge klecaju. – Baćuška, kneže Atanasije Ivaniču, kako je tvoje zdravlje? – Govori! – viknu Vjazemski, uhvati vodeničara za vrat i povuče ga točku. – Govori šta ste o meni govorili? I on ga savi nad samim jazom. – Rođeni, – zajeca vodeničar, – sve ću kazati tvojoj milosti, sve ću kazati, baćuška, samo mi ostavi dušu. – Zašto ti je Basmanov dolazio? – Po travu, baćuška, po travu. A ja sam znao da si ti ovde, znao sam da ti, baćuška, sve slušaš, zato sam i govorio glasnije, da saznaš kako ti Basmanov radi o glavi. Vjazemski odgurnu vodeničara od jaza. Starac je osetio da ga je prvi gnev prošao. – Kako si ti, rođeni, srdit, – reče on dižući se. – Kažem ti, ja sam znao da je tvoja milost blizu; od jutros sam te očekivao, baćuška. – Pa šta hoće Basmanov? – upita knez blažim glasom. Mlinar se međutim sasvim pribrao. – Zamisli, – reče on dajući svom licu poverljiv izraz, – kaže Basmanov da ga car više ne voli, da tebe, veli, više voli i da tebi, Godunovu i Maljuti poklanja svoju pažnju. Zaokupio me da mu dam tirlič. Daj, veli, tirliča da zadobijem carevu ljubav, a njih car da omrzne i baci u nemilost. Šta sam mogao? Metnuo mi nož pod grlo da mu dam travu; nisam mogao s njim da se nosim. I, eto, dao sam mu korenak, samo da si video kakav. Neki stari, sasušen korenčić dao sam mu, samo da sačuvam živu glavu. Taman ću ia da mu dajem tirlič da ga car zavoli na tvoj račun.
– Ðavo da ga nosi! – reče ravnodušno Vjazemski. – Šta me se tiče da li ga voli car ili ne voli! Nisam radi toga došao ovamo. Da li si, starče, saznao što o bojarki? – Ne, rođeni, ništa nisam saznao. I momcima sam tvojim kazao da se ne može saznati. A da znaš kako sam se trudio radi tvoje milosti. Sedam noći uzastopce gledao sam pod točak. Vidim bojarku na konju u šumi, nju i nekog starog čoveka; ona je tako tužna, a stari čovek je teši, više se ništa nije videlo, voda se zamuti i ništa se više ne vidi. – Sa starim čovekom? Dakle s Morozovom? S njenim mužem? – Ne, ne bih rekao: Morozov je krupniji, a i odelo mu je drukčije. Ovaj je imao običan kaftan, ne bojarski; mora biti da je prost čovek. Vjazemski se zamislio. – Starče, – reče najedanput, – umeš li ti da omađijaš sablju? – Kako ne bih, umem. A kako ti treba, baćuška? Da sablja seče ili da se istupi od udarca? – Naravno, da seče, vraže! – Ponekad se vrača i tako da se neprijateljska sablja istupi ili slomi o oklop… – Ne treba mi da omađijaš neprijateljsku sablju nego moju. Ja ću se boriti na megdanu, pa treba na svaki način da ubijem svog protivnika – razumeš? – Razumem, baćuška, razumem! Kako da ne. – I starac poče da razmišlja: »S kim li će se on tući? Ko su njegovi neprijatelji? Da se neće tući s Basmanovim? Sumnjam. Sad je o njemu govorio s nipodaštavanjem, a knez nije čovek koji bi umeo kriti svoje misli. Možda sa Srebrnim? Ali vodeničar je znao od Mihejiča da je Srebrni bačen u tamnicu, a od slugu Vjazemskog kao i od nekih Prstenovih drugova čuo je da su hajduci oslobodili Nikitu Romanoviča i odveli ga sa sobom, dakle – neće sa Srebrnim. Ostaje jedino bojar Morozov. On je zbog otmice žene mogao pozvati Vjazemskog na dvoboj. Istina, on je sasvim star, ali na sudu božjem može poslati mesto sebe nekoga drugoga. Prema tome«, zaključi vodeničar, »knez će se boriti ili s Morozovim ili s njegovim zamenikom«. – Dopusti, baćuška, – reče on, – da zahvatim vode kako bih video tvog protivnika. – Radi kako znaš, – reče Vjazemski i sede zamišljen na jedan oboren panj. Mlinar iznese iz vodenice vedro, spusti ga pod sam točak i zahvativši vode metnu ga pred kneza. – Eh, eh! – reče on nagnuvši se nad vedro i gledajući pažljivo u vodu. – Vidim tvog protivnika, baćuška, ali ne mogu da razumem. On je vrlo star. A evo i tebe vidim, baćuška, vidim kako se jedan drugom primičete.
– Pa šta je? – upita Vjazemski trudeći se uzalud, ne bi li video što u vedru. – Anđeli su uz starca, – produži vodeničar tajanstveno i kao i sam začuđen onim što vidi, – nebeske sile su na njegovoj strani; teško će biti omađijati tvoju sablju. – A uza me nikoga nema? – upita knez drhtavim glasom. Vodeničar je gledao ukočenim pogledom, oči su mu postale potpuno nepomične; činilo se da je on počeo varati Vjazemskog a posle i sam bio preneražen slikom koju je zaista ugledao, jer je bila strašna. – I tvoja milost, – reče on šapatom, – ima zaštitnika… A sad već ne vidim ništa, voda je potamnela. On diže glavu i Vjazemski primeti da mu se sa čela sliva znoj kao grašak. – Imaš i ti zaštitnike, baćuška, – prošapta on bojažljivo. – Moći će se omađijati tvoje oružje. – Evo! – reče knez vadeći iz korica svoju tešku sablju. – Vračaj! Mlinar predahnu, razgrnu rukama zemlju i metnu u jamu balčak sablje. Pošto je utapkao zemlju naokolo i učvrstio oštricu vrhom uvis, stade hodati oko nje i bajati poluglasno: »Izišlo je sunašce iza mora Hvalinskog, digao se mesec nad gradom kamenim, u tom gradu kamenom rodila me majka i na rođenju govorila: da si mi, dete, čitavo nepovredivo od strele i mača, od svakog protivnika-neprijatelja. Opasala me majka opčinjenim mačem. Ti, moj maču, vrti se i okreći, vrti se i okreći kao žrvanj u vodenici, krši i ruši svaki čelik, i gvožđe i med; bodi i seci svako meso i kost, a neprijateljski udarci odbijali se od tebe kao kamen povrh vode, nit te koji okrznuo ni koji ogrebao. Ovo vračam za roba Atanasija, opasujem ga opčinjenim mačem. Kako rekoh, neka se zbude«. On izvuče sablju iz zemlje i pruži je knezu otresavši s balčaka zemlju i obrisavši ga pažljivo skutom. – Uzmi, baćuška Atanasije Ivaniču. On će ti poslužiti, samo ako tvoj neprijatelj ne zamoči sablju u svetu vodicu. – A ako je zamoči? – Šta ćeš, baćuška. Svetoj vodi opčinjeno oružje ne može odoleti. Ali i tome se može pomoći. Daću ti travu golubac da je nosiš o vratu. Ona će tvom neprijatelju pomutiti pogled. – Daj mi golubac! – reče Vjazemski. – Dobro, baćuška, daću ti; neću ni golupca žaliti za tvoju kneževsku milost. Starac opet ode u mlin i donese knezu nešto zavezano u krpicu. – Skupo me je ovo stalo! – reče on kao da mu je bilo žao da ispusti zamotuljak iz ruku. – Teško se do toga dolazi. Ako ga bereš u nezgodan čas u bari, obuzme te takva strava, da bog sačuva… Knez uze zamotuljak i baci mlinaru kesu sa zlatom.
– Bog neka plati tvojoj milosti, – reče starac duboko se klanjajući. – Samo, baćuška, dopusti da ti još nešto kažem: odsada do megdana ne idi u crkvu, ne slušaj službu božju, inače se može desiti da sablja izgubi mađijsku moć. Vjazemski ništa ne reče i uputi se mestu gde je vezao konja, ali najednom zastade. – A možeš li ti izvesno znati ko će od nas dvojice ostati u životu? Mlinar je oklevao. – Pa verovatno ti, baćuška! Kako ti ne bi živ ostao! Ja sam ti i pre govorio da ti nije suđena smrt od mača. – Pogledaj još jednom u vedro. – A što da gledam, baćuška! Sad ništa nećeš videti, i voda se već zamutila. – Zahvati sveže vode! – zapovedi Vjazemski. Vodeničar posluša kao preko volje. – No, šta se vidi tamo? – upita knez nestrpljivo. Starac se naže nad vedrom očigledno nezadovoljan. – Ne vidiš se ni ti, baćuška, ni tvoj protivnik, – reče prebledevši, – vidi se trg i na njemu puno naroda; mnoge glave su nataknute na kočeve; sa strane dogoreva lomača i na njoj ljudske kosti na vešalima. – Čije su to glave na kočevima? – upita Vjazemski savlađujući nehotičan strah. – Ne vidim, baćuška, opet se sve zamutilo, samo lomača se još svetli i nečiji kostur na vešalima. Mlinar je s naporom digao glavu i kao da je s mukom odvojio pogled od vedra. On se grčevito trzao, znoj mu je tekao niz lice i on se stenjući i uzdišući dovukao do banka i srušio se na njega iznemogao. Vjazemski potraži svoga konja, skoči u sedlo i, duboko zamišljen, uputi se u Moskvu.
XXXI BOŽIJI SUD U odsustvu Vjazemskog Maljuta je dobio važan zadatak. Car mu je naredio da pohvata najbliže sluge kneza Atanasija Ivanoviča i da ih na mukama ispita da li je njihov gospodar odlazio vodeničaru radi vračanja, koliko je puta bio tamo i kakve je planove kovao protiv cara. Veći deo slugu nije priznao ništa, ali neki nisu izdržali mučenje i rekli su sve što im je Maljuta stavio u usta. Kazali su da je knez odlazio do vodenice s namerom da dođe glave caru; da je otiske carevih stopa spaljivao na vatri, a neki su čak priznali da je Vjazemski naklonjen knezu Vladimiru Andrejeviču i da hoće da ga posadi na carski presto. Ma koliko da su besmisleni bili ovi iskazi, pisari su ih revnosno beležili po rečima mučenih i docnije čitali caru. Je li im verovao Ivan Vasiljevič ili nije – bog zna. Ali on je strogo naredio Maljuti da ne kaže Vjazemskom, po njegovom povratku, zbog čega su mu sluge uhapšene, nego da mu objasni kao da je to učinjeno zbog sumnje da su ukrali neke stvari iz carske riznice. Ipak je u tim iskazima bilo mnogo protivurečnosti, i Ivan je pozvao Basmanova da ovaj pred njim ponovi sve što je čuo, – kao što mu je ranije dostavio, – od slugu Vjazemskog. Basmanova nisu našli u Slobodi. Uoči tog dana on je otputovao u Moskvu, i car se razgnevio što se usudio da ode uprkos njegovoj zapovesti. Maljuta iskoristi priliku da izazove kod cara sumnju ina samog Basmanova. – Ko zna, gospodaru, – reče Skuratov, – zašta on nije hteo da te posluša. Možda je on saučesnik Vjazemskog i tužio ga je samo prividno da bi ti više nahudio. Car je naredio Maljuti da o tome nikome ništa ne kaže i da ne pokaže Basmanovu kad se vrati da je njegovo odsustvo bilo primećeno. Međutim dođe dan određen za dvoboj – sud božji. Još pre sunčeva izlaska narod se skupio na Crvenom trgu; svi prozori bili su zauzeti, svi krovovi puni gledalaca. Glas o megdanu brzo se raširio po okolini. Čuvena imena boraca
privukla su gomile sveta iz obližnjih sela i gradova; čak i iz Moskve došli su ljudi raznih staleža da vide kome će bog dati da pobedi na megdanu. – De, brajko, – reče jedan lepo odeven guslar svome drugu, snažnom momku dobroćudna ali glupava lica – guraj se napred, možda ćeš se probiti do straže. Da silne svetine! Pustite nas, pravoslavni, dajte i nama iz Vladimira da vidimo božji sud. Ali njegove molbe nisu imale nikakva dejstva. Svetina se tako gusto sabila da se ni pored najbolje volje niko ne bi mogao pomaknuti. – Ama, guraj, medvede jedan! – ponovi guslar gurajući svoga druga u leđa. – Ili ne možeš da se probiješ? – A zašto? – odgovori momčina tromo. Isturivši napred svoje snažno rame, on Poče probijati put kao gvozdenim klinom. Čuli su se uzvici i psovke, ali oba druga išla su napred ne obraćajući na to pažnju. – Udesno, udesno! – ponavljao je stariji. – Kud si pošao ulevo, blesane? Okreni tamo gde se vide koplja. Mesto na koje je ukazivao guslar svome drugu, bilo je spremljeno za cara. To je bilo uzvišenje od dasaka pokriveno crvenim suknom. Na njemu je bila spremljena stolica za cara, a oko uzvišenja stajali su opričnici sa podignutim kopljima i noževima. Drugi opričnici stajali su pored lanca kojim je bilo obeleženo polje, tj. mesto određeno za megdan na konju ili pešice, prema sporazumu protivnika. Stražari su odbijali svetinu helebardama i nisu dopuštali da navaljuje na lanac. Pomičući se napred korak po korak, guslar i snažni momak stigoše najzad do samog poprišta. – Kuda se gurate? – povika jedan opričnik zamahnuvši na njih helebardom. Momak zinu, okrete se i pogleda neodlučno svog druga, ali ovaj skide obema rukama svoju visoku vunenu kapu sa zlatastom pantljikom i paunovim perom i neprestano klanjajući se duboko reče opričniku: – Dopustite, čestita gospodo, vladimirskim guslarima da vide sud božji. Došli smo čak iz Vladimira. Dozvolite da ostanemo, čestita gospodo! I kad se lukavo i s ulagivanjem osmehnuo, kroz crnu bradu ukazali su se beli zubi. – Pa dobro, – reče opričnik, – natrag već ionako ne možete, ostanite ovde; ali samo da se niste makli napred, inače ću vam razmrskati glavu. U lancem obeleženom prostoru šetali su svedoci i pratioci oba protivnika. Tu su bili jedan bojar i jedan carev doglavnik, određeni zajedno sa dva pisara da prisustvuju megdanu i paze na pravilan tok borbe. Jedan od pisara držao je u ruci otvoren zakonik Vladimira Guseva izdat još za vreme Ivana III i raspravljao je
sa svojim drugom o raznim okolnostima u toku dvoboja. »I dođe do megdana«, čitao je on pokazujući prstom jedno mesto u zakoniku, »a na megdanu se pre borbe izmire«… – kad ga prekidoše uzvici gomile: – Evo cara! Car ide! – vikali su svi uskomešavši se i skidajući kape. Okružen mnogim opričnicima Ivan Vasiljevič dođe na konju do mesta dvoboja, siđe s konja, pope se stepenicama na uzvišenje i poklonivši se narodu spusti se u stolicu, kao čovek koji se sprema da gleda zanimljiv prizor. Za njim i oko njega stali su dvorani. U isto vreme u svima crkvama Slobode zazvoniše zvona, i sa dve suprotne strane uđoše u lancem omeđeni prostor Vjazemski i Morozov, oba u bojnoj opremi. Morozov je imao na sebi oklop od čeličnih pločica, čiji su redovi bili spojeni srebrnim pervazom. Oklop na rukama i nogama kao i rukavice behu mu ukrašeni srebrom. Glavu mu je pokrivao visok šlem sa srmom i srebrom. Ispod njegova oboda spuštala se na bojareva pleća čelična mreža prekrštena na grudima i pričvršćena okruglim srebrnim sponama. O bedru mu je visio na šarenom pojasu s kopčom širok prav mač, čiji su balčak i korice bili okovani srebrom. S desne strane o sedlo bio je obešen pozlaćen šestoper i znak dostojanstva – oružje nekada nerazdvojan saputnik bojarov u slavnim bitkama, a sada zbog svoje težine retko za koga upotrebljiv. Morozov je jahao na snažnom šarenom konju sa crnim pegama, širokih grudi, s pokrovcem od tamnocrvene kadife, ukrašenim srebrnim pločama. Sa gvozdenog obruča na čelu spuštahu se s obe strane zagasitocrvene svilene rese prepletene srebrnim žicama, a ispod vrata do samih grudi visila je isto takva kićanka, samo veća i gušća, koja se zvala »nauz«. Zauzdan je bio srebrnim lancem od pljosnatih išaranih karika nejednake veličine. Konj je išao odmereno podižući svoje kosmate noge sa srebrnim pločama iznad kolena, savivši snažni vrat, i kad ga je Družina Andrejevič zaustavio na jedno pet hvati od svog protivnika, on poče tresti gustom talasastom grivom koja je padala do same zemlje, stade gristi đem i nestrpljivo kopati zemlju svojim snažnim kopitom, pokazujući pri svakom udarcu sjajne klince svojih širokih potkova. Izgledalo je kao da je ovaj teški konj bio naročito izabran za krupnog jahača, čak i bela boja njegove grive bila je u skladu sa sedom bradom bojarovom. Oprema Vjazemskog bila je mnogo lakša. Pateći još od skorašnjih rana, on nije hteo da obuče težak oklop, mada bi to bila najsigurnija zaštita, nego je navukao laku pancirsku košulju. Ogrlica, skutovi i zarukavlje te košulje sijali su se od dragog kamenja. Mesto visokog, knez je na glavi imao nizak, lepo povijen, zlatom okovan šlem, i na njemu čelenku od zlatnih žica posutih uzduž
skupocenim kamenjem. Od sredine šlema spuštala se pozlaćena strela, koja je čuvala lice od poprečnog udarca, ali Vjazemski, uvek odvažan, nije spustio strelu, već naprotiv podigao ju je na visinu čelenke, tako da mu je bledo lice i tamna brada ostala sasvim otkrivena, a strela je ličila na zlatno pero s ukusom pridenuto na šlem. O pasu čvrsto sapetom kopčom povrh pancira visila je kriva sablja sva iskićena dragim kamenjem, ona ista koju je omađijao vodeničar i u koju se sada Vjazemski tvrdo uzdao. Uz sedlo od ljubičaste kadife sa srebrnim klincima bila je pričvršćena čelična sekirica. Ispod pancirske košulje videla se bela svilena košulja vezena zlatom, koja se spuštala na crvene čakšire uvučene u zelene čizme od safijana, čije su sare dopirale do kolena i tu behu pritegnute bisernom trakom. Visoki kulaš Atanasija Ivanoviča bio je sav iskićen dugim niskama srebrnih praporaca. Umesto pokrovca bila je na njemu panterova koža. Na čelu mu je bio obruč od srebra, na kome se sijalo krupno drago kamenje u zlatu. Tanke crne noge čerkeskog hata bile su bez potkova, ali na svakoj nozi o članku imao je po jedan srebrn praporac. Već odavno se čulo na trgu njegovo glasno rzanje. Sada, podigavši glavu, raširivši vatrene nozdrve, s opruženim repom on najpre lakim korakom, jedva dotičući zemlju, krete u susret konju Morozova; ali kada mu je knez pritegao uzde, konj odskoči na stranu i preskočio bi lanac da ga jahač veštim pokretom nije vratio na ranije mesto. Tada se on prope na stražnje noge i okrećući se htede da se prevrne nauznak, ali se knez naže, popusti dizgine i zabode mu u slabine oštre uzengije. Kulaš skoči i stade kao ukopan. Nijedna dlaka njegove crne grive nije se micala. Zakrvavljene oči zverahu mu na sve strane, a po njegovoj zlatastoj dlaci pružale su se kao mreža naduvene žile. Kad se Vjazemski pojavio, kad je dojahao zvekećući opremom i sav blistav kao obliven kišom od zlata i dijamanata, vladimirski guslar nije mogao da sakrije svoje ushićenje; ali se njegovo divljenje više odnosilo na konja nego na jahača. – Ovo je konj! – viknu on lupajući nogama i uhvativši se u oduševljenju rukama za glavu. – Zamisli kakav konj! Nikad nisam video takva konja. Bilo ih je svakakvih, ali ovakvog bog nikad nije dao! – »Zašto«, dodade on u sebi, »zašto onda ovaj jahač, ovakav kakav je sad, nije došao na Poganu Baru?« – Čuješ li, – nastavi on veselo gurnuvši laktom svog druga, – čuješ li, blesane: koji ti je konj više po volji? – Onaj, – odgovori momak pokazujući prstom na konja pod Morozovom. – Onaj, a zašto baš onaj? – Pa zato što je podeblji, – odgovori momak tromo. Guslar se zaceni od smeha, ali u tom trenutku ču se glas telala: – Pravoslavni narode! – vikali su oni na sve strane, – počinje megdan u
kome će bog presuditi carskom doglavniku knezu Atanasiju Ivanoviču Vjazemskom i bojaru Družini Andrejiču Morozovu. Oni okrivljuju jedan drugog za uvrede i rane i otmicu bojarke Morozove. Pravoslavni narode! Molite se presvetoj trojici da daruje pobedu pravednoj strani… Na trgu zavlada tišina. Svi se gledaoci počeše krstiti, a bojar određen da nadgleda borbu priđe caru i reče mu duboko se klanjajući: – Zapovedaš li, gospodaru, da počne megdan? – Počnite! – reče Ivan. Bojar, doglavnik, svedoci, pratioci i oba pisara skloniše se ustranu. Bojar dade znak. Protivnici se mašiše oružja. Na drugi znak oni su morali poterati konje jedan na drugog, ali, na opšte zaprepašćenje, Vjazemski se zaljulja u sedlu i ispusti iz ruku uzde. On bi se svakako srušio na zemlju da nisu pritrčali svedoci i pomogli mu da siđe s konja. Dotrčaše i konjušari, koji su uhvatili konja za uzde. – Vodite ga, – reče Vjazemski gledajući oko sebe ugašenim očima, – boriću se pešice. Kad je video da je knez sjahao, Morozov je takođe sišao sa svoga šarca i predao ga svojim konjušarima. Svedok Morozova pruži mu velik kožni štit sa bakrenim pločama spremljen za slučaj ako bi se borili pešice. Svedok Vjazemskog donese i njemu štit od tamnog srebra sa zlatnim ukrasima i zlatnim resama. Ali Atanasije Ivanovič nije imao snage da ga natakne na ruku. Noge su ga izdale, i on bi se po drugi put srušio da ga nisu pridržali. – Šta ti je, kneže? – rekoše u jedan glas njegovi pratioci gledajući mu začuđeno u oči. – Priberi se, kneže! Ko ne ostane na megdanu, isto je kao da je pobeđen. – Skinite mi pancir, – progovori Vjazemski gušeći se, – skinite oklop! Guši me trava. On baci šlem, raskide okovratnik košulje i otkide s vrata gajtan na kome je bila svilena kesica s golupcem. – Da si proklet, vračaru! – povika on bacivši gajtan daleko od sebe. – Da si proklet što si me prevario! Družina Andrejevič priđe Vjazedoskom sa mačem u ruci. – Predaj se, pseto! – reče on zamahnuvši mačem. – Priznaj svoja nedela! Svedoci i pratnja razdvojiše kneza i Morozova. – Ne, – reče Vjazemski i njegov zamagljen pogled sinu pređašnjom zlobom, – rano mi je da se predam. Ti si, stari gavrane, bacio na me čini. Ti si umočio
svoj mač u svetu vodu. Ja ću mesto sebe dati drugog borca i tada će se videti ko je u pravu. Među svedocima obeju strana započe raspra. Jedan je tvrdio da je megdan završen u korist Morozova, a drugi – da megdana još nije bilo zato što se protivnici nisu borili. Međutim je car primetio pokret Vjazemskog kad je bacio kesicu i zapovedio da mu je donesu. Pogledavši je radoznalo i s nepoverenjem, on prizva Maljutu. – Čuvaj to, – šapnu on, – dok ti ne zatražim. A sada, – reče on glasno, – dovedite mi Vjazemskog. – Šta je, Afonja? – reče on osmehujući se dvosmisleno kad mu se Vjazemski približio. – Izgleda da ne možeš da savladaš Morozova? – Gospodaru, – odgovori knez, čije je lice pokrilo smrtno bledilo, – moj neprijatelj me je opčinio. Usto, otkako sam prezdravio nijednom nisam stavio na sebe ratnu opremu. Rane su mi se otvorile, vidiš kako teče krv kroz pancir. Dopusti, gospodaru, da telali potraže ko bi me dobrovoljno zamenio na megdanu. Ovaj zahtev Vjazemskog bio je protivan pravilima. Ko nije hteo da se bori sam, morao je javiti o tome ranije. Ko iziđe jednom na megdan, nije mogao određivati drugoga mesto sebe. Ali car je mislio da upropasti Morozova i dade svoj pristanak. – Reci glasnicima da objave, – reče on, – možda će se naći ko odvažniji od tebe. A ne nađe li se niko, Morozov će biti u pravu, a tebe ću predati dželatu. Vjazemskog su odveli pridržavajući ga i ubrzo, po njegovoj naredbi, glasnici počeše glasno vikati idući kraj lanca: – Ko će od stanovnika Slobode ili od Moskovljana ili drugih ljudi da iziđe na megdan protiv bojara Morozova. Ko hoće da se bije za kneza Vjazemskog? Izlazite, borci, iziđite da branite Vjazemskog. Ali na trgu je bila tišina, niko se nije javljao. – Iziđite, dobrovoljci, hrabri borci! – vikahu glasnici. – Iziđite! Ko pobedi Morozova, tome će knez dati svoja imanja, a ako pobedi prost čovek, tome će knez dati sve blago što ga ima. Niko se nije odazvao; svi su znali da je stvar Morozova pravedna i car, mada je mrzeo Družinu Andrejeviča, već se bio spremio da proglasi kako on ima pravo, kad se najednom začuše uzvici: – Evo zamenika! Ide! – i u ograđenom prostoru pojavi se Matvej Homjak. – Hoj-da! – uzviknu on zavitlavši sablju u vazduh. – Hodi, bojaru, ja se bi]em za Vjazemskog. Kad je video Homjaka, Morozov, koji je dotle stajao s mačem u ruci, obrati se činovnicima koji su pazili na pravilno izvođenje megdana.
– Neću da se bijem s najamnikom! – izjavi on ponosito. – Ne dolikuje bojaru Morozovu da se ogleda sa konjušarom Griške Skuratova. I metnuvši mač u korice, on priđe mestu gde je sedeo car. – Gospodaru, – reče on, – ti si dopustio mome neprijatelju da ga zameni drugi borac, dopusti i meni da nađem najamnika protiv najamnika – ili naredi da se megdan odgodi. Ma kako da je Ivan Vasiljevič želeo da uništi Morozova, video je da mu je molba više nije opravdana. A car nije hteo da izgleda pristrasan na božjem sudu. – Traži zamenu, – reče on gnevno, – a ako ne nađeš dobrovoljnog zamenika, bori se sam ili priznaj da si kriv i idi na gubilište. Međutim Homjak je išao tamo-amo duž lanca mašući sabljom i rugajući se gledaocima. – Gle, koliko se vas, gavranova, skupilo, – govoraše on, – a nigde jednog sokola među vama. Makar jedan da iziđe da okušam svoju sablju i zabavim gospodara. Mlateći žito svakako ste zamorili ruke. Ili ste se uležali na peći. – Ah, đavole! – progovori u po glasa guslar. – Samo da mi je ovde sablja, ja bih ti pokazao! Pogledaj, – nastavi on i gurnu svog druga, – da li ga poznaješ? Ali momčina nije čuo pitanje. On je zinuo i kao da je hteo očima progutati Homjaka. – Dakle, izgleda nema među vama junaka? Hej vi, trgovčići, čaršinlije, prelje i tkalje! Ko hoće da se ogleda sa mnom? – Evo ja! – ču se iznenada glas momkov i uhvativši se obema rukama za lanac on se provuče ispod njega i umalo ne iščupa hrastovo kolje za koje je lanac bio prikovan. On se nađe u ograđenom prostoru i kao da je i sam bio iznenađen svojom smelošću. Izbečivši oči i razvalivši usta on je gledao čas Homjaka, čas opričnike, čas samoga cara, ali ne reče ni reči. – Ko si ti? – upita ga bojar koji je nadgledao megdan. – Je l’ ja? – reče on i promislivši malo osmehnu se. – Ko si? – ponovi bojar. – Pa Mitka, – odgovori on dobroćudno i kao čudeći se takvom pitanju. – Hvala ti, junače! – reče Morozov momku. – Hvala što hoćeš da se boriš za pravdu. Ako savladaš moga neprijatelja, neću žaliti blaga da te nagradim. Nije sve moje dobro razgrabljeno; blagodareći bogu, još imam čime da se odužim onome ko će se boriti mesto mene. Homjak je već video Mitku na Poganoj Bari kad je momak ubio pod njim konja hrastovom toljagom i misleći da obori konjanika pritisnuo poda se svog druga. Ali u opštoj gužvi Homjak nije zapazio njegovo lice, koje uostalom nije
imalo u sebi ničeg osobitog. Homjak ga nije poznao. – Čime ćeš se boriti? – upita bojar koji je nadgledao megdan radoznalo posmatrajući momka koji nije imao ni oklopa ni oružja. – Čime ću se boriti? – ponovi Mitka i osvrne se tražeći očima guslara kao da bi hteo s njim da se posavetuje. Ali guslar je, izgleda, otišao na drugo mesto, i ma koliko ga je Mitka tražio očima nije ga mogao pronaći. – No, – reče bojar, – uzmi sablju, navuci oklop i iziđi na megdan. Mitka se zbunjeno osvrnu na sve strane. Njegovo ponašanje učini se caru zanimljivim. – Dajte mu oružje, – reče on. – Da vidimo kako on ume da se bori. Mitki donesoše potpunu opremu, ali ma kako se trudio, nije mogao uvući ruke u pancirsku košulju, a šlem je bio tako malen za njega da mu je stajao navrh glave. Ovako opremljen, sasvim zbunjen, Mitka se okretao čas desno, čas levo još uvek u nadi da će naći guslara i zapitati ga šta da radi. Gledajući ga car se poče glasno smejati. Za njim se povedoše prvo opričnici, a zatim i svi gledaoci. – Šta se vi derete? – progovori Mitka nezadovoljno. – Ja ću bez vaše kape i bez gvozdene košulje poći na onoga. On pokaza prstom na Homjaka i poče svlačiti oklop. Ponovo se razleže glasan smeh. – A sa čim ćeš na njega? – upita bojar. Mitka se počeša po potiljku. – Imate li kakvu batinu? – zapita on opričnike otegnutim glasom. – Ama kakav je to klipan! – povikaše ovi. – Otkud je ovaj ispao? Koji ga đavo ovamo donese? Ti valjda misliš, blesane, da se mi tučemo batinama kao prosti seljaci? Ali Ivana Vasiljeviča je zanimao Mitka i on ne dade da ga oteraju. – Dajte mu toljagu, – reče on, – neka se bije kako ume. Homjak se uvredio. – Gospodaru, nemoj dopustiti da ovaj seljak baci sramotu na tvog vernog slugu, – uzviknu on. – Ja ti časno služim kao opričnik i još nikad se nisam borio batinama. Ali car je bio dobre volje. – Ti se bori sabljom, – reče on, – a momak nek se bori kako ume… Dajte mu toljagu. Da vidimo kako će mužik braniti Morozova! Donesoše nekoliko batina. Mitka uze u ruke jednu po jednu, odmeri svaku i pregledavši sve batine
okrete se pravo caru: – A ima li neka jača? – reče svojim tromim glasom gledajući upitno u cara. – Donesite mu rudu! – reče car unapred zadovoljan prizorom koji ga očekivaše. Zaista, uskoro se nađe u Mitkinim rukama teška ruda, koju su opričnici istrgli šale radi iz nekih kola koja su stajala na trgu. – Valja li ova? – upita car. – A što? – reče Mitka. – Može da posluži… I dohvativši rudu za jedan kraj on je zavitla probe radi tako snažno da je vazduh naokolo zahujao i digla se prašina kao kad dune vetar. – Vidi vraga! – rekoše opričnici zgledavši se. Car se obrati Homjaku. – Spremi se! – reče mu zapovednički i dodade s osmehom: – Da vidim kako ćeš se odbraniti od seljačke toljage. Međutim Mitka, zasukavši rukave, pljunu u šake i stegnuvši rudu obema rukama mahao je njome gledajući u Homjaka. Njegove stidljivosti nestade. – Hej ti, izlazi! – izgovori on odlučno. – Ja ću ti pokazati kako se otimaju tuđe verenice. Zbog čudnog oružja i neobične snage Mitkine položaj Homjakov bio je prilično nezgodan; a gledaoci su očigledno držali stranu Mitki i počeli da se podsmevaju Homjaku. Zbunjenost konjušareva zabavljala je cara. On se spremao da gleda borbu s istom radoznalošću koju su u njemu izazivale pretstave njegovih maškara ili lov na medvede. – Počnite megdan, – reče on primetivši da se Homjak koleba. Tada Mitka podiže toljagu, zavitla je nad glavom i poskakujući poče da se primiče Homjaku. Uzalud se Homjak trudio da nađe priliku kako bi dohvatio Mitku sabljom. On je uspevao samo da se žurno uklanja ili izmiče rudi koja je opisivala ogromne krugove oko Mitke tako da mu se nije mogao približiti. Na veliku radost gledalaca i ne manje uživanje carevo Homjak se poče povlačiti misleći samo kako da se spase; ali Mitka s medveđom okretnošću i dalje je, poskakujući, navaljivao, a ruda je kao oluja fijukala nad njegovom glavom. – Ja ću te naučiti kako se kradu verenice! – govorio je on padajući sve više u jarost i trudeći se da dohvati Homjaka po glavi, po nogama ili gde stigne. Naklonost gledalaca prema Mitki izražavala se uzvicima punim odobravanja i najposle je prešla u oduševljenje. – Tako, tako! – vikala je svetina zaboravljajući na prisustvo carevo. – Udri
ga! To je momak! Brani Morozova i pravednu stvar! Ali Mitka nije mislio na Morozova. – Ja ću te naučiti kako se verenice kradu! – ponavljao je on kružeći rudom iznad glave i potiskujući Homjaka, koji se uklanjao od njega čas na jednu, čas na drugu stranu. Nekoliko puta opričnici koji su stajali uz lanac morali su čučnuti da bi izbegli neminovnu smrt kada je ruda fijučući proletala nad njihovim glavama. Najednom se ču potmuo udarac i Homjak pogođen u slabinu odlete na nekoliko hvati i tresnu raširivši ruke. Na trgu se začuše radosni uzvici. U taj mah Mitka skoči na Homjaka i poče ga daviti. – Dosta, dosta! – povikaše opričnici. A Maljuta naglo se naže Ivanu Vasiljeviču i reče mu zabrinuto: – Gospodaru, naredi da uklone ovog đavola! Homjak nam je najbolji među opričnicima. – Vucite budalu za noge! – povika car. – Polijte ga vodom, ali pazite da ostane živ! Opričnici su jedva uspeli da odvuku Mitku, ali kad su podigli Homjaka on je već bio mrtav, i kada svi prisutni obratiše pažnju na njega, pored Mitke se stvorio vladimirski guslar i, povukavši ga za skut prošapta: – Hajde, budalo, za mnom! Spasavaj glavu! I obojica se izgubiše u gomili.
XXXII AMAJLIJA VJAZEMSKOG Car naredi da pozovu Morozova. Na trgu ponovo zavlada tišina. U očekivanju svi su uperili oči u cara pritajivši dah. – Bojaru Družina, – reče Ivan dižući se svečano sa svoga mesta, – na božjem sudu ti si se opravdao preda mnom. Gospod bog porazivši tvog neprijatelja pokazao je da si ti u pravu, i moja milost neće te mimoići. Ne napuštaj Slobodu bez moga odobrenja. Ali to je, – nastavi Ivan mračno, – tek pola stvari. Sud će tek biti. Dovedite ovamo Vjazemskog. Kad dođe knez Atanasije Ivanovič, car ga je dugo gledao zagonetnim pogledom. – Afonja, – reče on najzad, – ti znaš da se ja čvrsto držim svoje reči. Presudio sam da će biti pogubljen onaj od vas koji bude pobeđen, bilo sam, bilo njegov zamenik. A tvoj zamenik je podlegao, Afonja. – Pa neka, – odgovori Vjazemski odlučno, – zapovedi da mi odseku glavu, gospodaru! Čudan osmeh u kome je bilo zmijske zlobe prelete preko Ivanovih usana. – Samo otseći glavu? – izusti on pakosno. – Zar ti misliš da će ti se samo glava otseći? Tako bi i bilo da si se ogrešio samo o Morozova, ali ti imaš i drugu krivicu i druga nedela… Maljuta, daj ovamo njegovu amajliju! I uzevši iz ruku Maljutinih kesicu koju je bacio Vjazemski, Ivan je podiže za gajtan. – Šta je ovo? – upita on strašno gledajući Vjazemskom u oči. Knez je hteo da odgovori, ali car mu ne dade. – Lukavi robe, – izgovori on groznim glasom tako da se prisutnima sledila krv u žilama, – robe lukavi! Približio sam te svome prestolu, uzdigao sam te i obasuo počastima, a ti, šta si učinio? U svom pokvarenom srcu ti si kao aspida naumio da dođeš glave meni, svome caru, i vradžbinama hteo si me uništiti; zato si valjda i stupio u opričnike. Šta je opričnina? – nastavi on pogledavši oko sebe
i podižući glas da bi ga svi mogli čuti. – Ja, kao onaj gospodar vinograda, postavljen sam od boga nad mojim narodom da obdelavam vinograd moj. Ali bojari, veće i savetnici moji nisu hteli da mi pomažu i namislili su da me upropaste; tada sam im oduzeo vinograd svoj i predao ga drugim radnicima. I to je opričnina. Zvani nisu došli na gozbu, i ja sam poslao na tržišta i na raskršća puteva i naredio da pozovu one koji se nađu. I to je, opet, opričnina. Sad vas pitam: šta je zaslužio gost koji je došao na gozbu ali nije obukao svečano odelo? Kako kaže o njemu Sveto Pismo: »Vezavši mu ruke i noge, uzmite ga i bacite u večitu tamu gde se čuje plač i škrgut zuba«. Tako govoraše Ivan, i narod je slušao nemo ovu proizvoljnu primenu jevanđelske priče bez sažaljenja prema Vjazemskom, ali duboko potresen iznenadnim padom moćnog ljubimca. Niko od opričnika nije smeo ili nije hteo da progovori nijednu reč u odbranu Vjazemskog. Na svima licima ogledao se užas. Jedino Maljutine zverske oči nisu izražavale ništa sem gotovosti da odmah pristupi izvršenju carskih zapovesti; jedino je lice Basmanova izražavalo zlobnu radost, mada se on trudio da je sakrije pod maskom ravnodušnosti. Vjazemski nije smatrao potrebnim da se pravda. On je znao Ivana i odlučio se da strpljivo podnese muke koje su ga čekale. On se i dalje držao hrabro i dostojanstveno. – Vodite ga, – reče car. – Ja ću mu odrediti istu kaznu kao i onom hajduku koji se uvukao u moju ložnicu i sada čeka odmazdu. A vračara s kojim je bio u dogovoru pronaći i dovesti u Slobodu. Neka pri ispitivanju na mukama da još nove iskaze… Velika je zloba gospodara zemaljskoga sveta, – nastavi Ivan podigavši oči k nebu. – Poput razjarenog lava on ide oko mene gledajući da me proždre i čak u mome savetu nalazi svoje usrdne sluge. Ali ja se uzdam u milost božju i s pomoću njegovom neću dopustiti da izdaja uhvati korena u Rusiji. Ivan siđe s uzvišenja i uzjahavši konja krete natrag u dvorac opkoljen gomilom opričnika koji ćutahu. Maljuta priđe Vjazemskom s užetom u rukama. – Ne zameri, kneže, – reče s osmehom vezujući mu ruke na leđa, – mi smo samo sluge. I odredivši Vjazemskom stražu, on ga odvede u tamnicu. Narod je počeo da se razilazi ćuteći ili razgovarajući šapatom o svemu što se desilo, i uskoro je opusteo do maločas prepuni trg.
XXXIII AMAJLIJA BASMANOVA Vjazemskog su uzeli na ispit, ali nikakve muke nisu ga mogle primorati da izgovori ma jednu reč. S neobičnom snagom volje podnosio je on ćuteći nečovečno mrcvarenje kojim se Maljuta trudio da mu iznudi priznanje da je radio caru o glavi. Iz gordosti, prezira ili zato što mu je život omrznuo, on čak nije pokušao da oslabi klevetu Basmanova iskazom da je i njega samog našao kod vodenice. Po carevoj naredbi vodeničara su uhvatili i krišom doveli u Slobodu, ali se nije pristupilo njegovom ispitivanju. Basmanov je objašnjavao uspeh svoje dostave dejstvom tirliča, koji je stalno nosio uza se, i tim više verovao u njegovu mađijsku moć što Ivan nije pokazivao ni najmanju sumnju i, mada mu se kao i ranije podsmevao, ipak je bio prema njemu dosta ljubazan. Uništivši jednog od svojih suparnika, osetivši da se ponovo budi careva naklonost prema njemu, a ne znajući da je vodeničar već zatvoren u Slobodi, Basmanov je postao još oholiji. Slušajući savet vračarev on je otvoreno gledao cara u oči, slobodno se šalio s njime i drsko odgovarao na njegova peckanja. Ivan Vasiljevič podnosio je sve strpljivo. Za vreme jednog od svojih uobičajenih putovanja on je sa svojim najbližim ljubimcima, među kojima su bila oba Basmanova, odstojavši jutrenje u obližnjem manastiru, svratio igumanu u ćeliju i udostojio ga da primi od njega čast. Car je sedeo na klupi ispod ikona; njegovi ljubimci, osim Maljute, koji ga nije pratio, stajahu uza zidove, a iguman klanjajući se duboko donosiše na sto med, razna slatka, čanke s mlekom i sveža jaja. Car je bio u dobrom raspoloženju; on je uzimao od svakog jela, blago se šalio i vodio pobožne razgovore. Prema Basmanovu bio je ljubazniji nego obično, i ovaj se još više uverio u neodoljivu moć tirliča. Uto se iza ograde začu konjski topot.
– Feđa, – reče Ivan, – vidi ko je to došao? Basmanov još nije stigao do vrata kada se ona otvoriše i na pragu se pojavi Maljuta Skuratov. Izraz njegova lica bio je tajanstven, u njemu se ogledala zlobna radost. – Uđi, Lukijaniču, – reče ljubazno car, – kakve nam vesti nosiš? Maljuta prekorači prag i pošto je s carem izmenio pogled, poče se krstiti pred ikonama. – Otkuda ti? – upita Ivan kao da ga nikako nije očekivao. Ali Maljuta nije žurio s odgovorom, on mu se najpre pokloni a potom priđe igumanovoj ruci. – Blagoslovi, oče! – reče on sagibajući se da ga poljubi u ruku, a međutim pogleda iskosa Fedora Basmanova, koga je odjednom obuzela zla slutnja. – Otkuda ti? – ponovi Ivan namignuvši neprimetno Skuratovu. – Iz tamnice, gospodaru: ispitivao sam vračara. – Pa šta je? – upita car i baci brz pogled na Basmanova. – Jednako nešto mrmlja tako da je teško razumeti. Samo jedno smo shvatili kad mu stadosmo lomiti zglobove: »Nije«, veli, »samo Vjazemski k meni dolazio – dolazio je i Fedor Aleksijevič Basmanov i uze, veli, travu od mene i nosi je sada o vratu«. I Maljuta ponovo pogleda iskosa Basmanova. Basmanov se promeni u licu. Nestade sve njegove bestidnosti. – Gospodaru, – reče on još čineći veliki napor da bi izgledao miran, – on me kleveta svakako zato što sam ga izdao tvojoj carskoj milosti. – A kad mu počesmo žeći tabane, on je priznao da je ta trava bila potrebna Basmanovu da naudi gospodarevu zdravlju. Ivan pogleda Basmanova tako prodorno da on zadrhta pod tim pogledom. – Baćuška care! Zašto da slušaš šta priča vodeničar! Kad bih ia imao s njim posla, zar bih ga izdao? – Dobro, videćemo. Raskopčaj kaftan; da vidimo šta imaš o vratu? – A šta bih mogao imati sem krsta i ikonica, gospodaru? – izusti Basmanov glasom u kome već nije bilo pouzdanja. – Raskopčaj kaftan! – ponovi Ivan Vasiljevič. Basmanov grčevitim pokretom otkopča gornja dugmeta na odelu. – Izvoli, – reče on pružajući Ivanu lančić s ikonicama. Ali car sem lančića primeti i svileni gajtan o njegovu vratu. – A šta je ovo? – upita on i sam otkopča skupoceno dugme na okovratniku Basmanova i izvuče ispod košulje gajtan sa amajlijom. – Ovo? – promuca Basmanov, očajnički skupljajući poslednju snagu, – to je, gospodaru… materinski blagoslov.
– Da vidimo taj blagoslov. – I car predade amajliju Grjaznom. – Na, raseci je, Vasja. Grjazni raseče nožem kesicu, razvi krpicu koja je bila u njoj i istrese nešto na sto. – Dakle, šta je ovo? – upita car i svi se radoznalo nagnuše nad stolom i videše neko korenje pomešano sa žabljim kostima. Iguman se prekrsti. – Ovim te je mati blagoslovila? – upita podsmešljivo Ivan Vasiljevič. Basmanov pade na kolena. – Smiluj se, gospodaru, sluzi svojem! – povika on u strahu. – Kad sam primetio da si prema meni ohladneo, srce mi se kidalo, i da bih ponovo zadobio tvoju ljubav, zatražio sam od vodeničara ovo korenje. To je tirlič, gospodaru! Dao mi ga je mlinar da bi sluga tvoj opet stekao tvoju naklonost, a bog vidi da ništa rđavo nisam nameravao. – A žablje kosti? –upita Ivan uživajući u očajanju Basmanova, čija mu je bezočnost već odavno dosadila. – Za kosti ja nisam ništa znao, gospodaru, tako mi boga, ništa nisam znao! Ivan Vasiljevič se obrati Maljuti. – Ti veliš, – reče on, – da vračar optužuje Feđku da je on dolazio k njemu kako bi meni naškodio. – Jeste, gospodaru! I Maljuta iskrivi usta radujući se nevolji svoga davnašnjeg neprijatelja. – Dakle, Feđuša, – nastavi car smešeći se, – treba da te suočimo s vračarom. Njega su već ispitali, sad i ti okusi šta su muke, inače će reći da car samo narod baca na muke, a svoje opričnike štedi. Basmanov se baci caru pred noge. – Sunašce moje svetlo! – povika on uhvativši cara za skute, – svetlosti moja, gospodaru, nemoj me pogubiti, sunašce moje, meseče moj, sokoliću dragi! Seti se kako sam ti verno služio i činio sve što si hteo. Ivan okrete glavu. Basmanov u očajanju okrenu se svom ocu. – Oče! – zavapi on, – izmoli od gospodara da pokloni život svome sluzi! Neka mi oblače ne samo sarafan, već neka mi metnu i ludačku kapu. Služiću njegovoj carskoj milosti kao dvorska budala. Ali Alekseju Basmanovu bili su podjednako strani i roditeljsko osećanje i sažaljenje. On se bojao da će zbog saučešća prema sinu navući na se carevu nemilost. – Natrag, – viknu on odgurnuvši Fedora, – natrag, grešniče! Ko o gospodarevu zlu radi, taj mi nije sin! Idi kuda te šalje njegova carska milost!
– Sveti oče! – zajeca Basmanov, vukući se ka kolenima od svoga oca do igumana, – sveti oče, moli gospodara za mene! Ali iguman stajaše sav van sebe oborivši oči u zemlju i dršćući celim telom. – Ostavi oca igumana, – reče Ivan hladno. – Ako bude potrebno on će ti kasnije odslužiti parastos. Basmanov pogleda unaokolo molećivim pogledom, ali je video samo neprijateljska ili preplašena lica. Tada u njegovoj duši nasta preokret. Bilo mu je jasno da ne može izbeći mučenja koja su po svojoj svireposti bila ravna smrtnoj kazni i obično se njome i završavala; shvati da nema više šta da izgubi, i s tim uverenjem vrati mu se njegova ranija odlučnost. On ustade, ispravi se i metnuvši ruku za pojas sa bestidnim osmehom pogleda Ivana. – Svetli care! – reče on drsko, mahnuvši glavom da bi doveo u red svoju razbarušenu kudravu kosu, – svetli care! Idem po tvojoj zapovesti na muke i smrt. Dopusti da ti kažem poslednje hvala za svu tvoju ljubav. Ništa ja nisam nameravao protiv tebe, a naš greh je zajednički! Kad me odvedu na gubilište, ja ću sve kazati pred narodom! A ti, oče igumane, slušaj sad moju ispovest. Opričnici i sam Aleksej Basmanov ne dadoše mu da nastavi, oni ga odvukoše iz ćelije u dvorište, a Maljuta ga posadi vezanog na konja i istog časa odvede u Slobodu. – Sad vidiš, oče, – reče Ivan igumanu, – koliko je oko mene i javnih i tajnih neprijatelja. Moli se bogu za mene, nedostojnoga, da kruniše uspehom moja dela i da pomogne meni, mnogogrešnom, da iščupam izdaju s korenom. Car ustade i prekrstivši se pred ikonama priđe igumanu da ga blagoslovi. Iguman i sva bratija sa strahom ispratiše ga do izlaza, gde su čekali carski konjušari držeći bogato opremljene konje; i kad se car i njegovi pratioci izgubiše u oblacima prašine i presta bat konjskih potkova, kaluđeri su još dugo stajali oborenih očiju i nisu smeli podići glavu.
XXIV ODELO DVORSKE BUDALE Tog istog jutra Morozovu, koji je po carevoj naredbi ostao u Slobodi, došla su dva stolnika da ga pozovu za carsku trpezu. Kad Družina Andrejevič dođe u dvorac, odaje su već bile pune opričnika, stolovi postavljeni, a sluge u bogatom odelu donosile su zakusku. Pogledavši oko sebe bojar vide da su tu osim njega sve sami opričnici i pomisli da mu car ukazuje naročitu počast. U dvorcu zazvoniše zvona, zatrubiše trube i Ivan Vasiljevič raspoložen i ljubazna lica uđe u dvoranu u pratnji čudovskog arhimandrita Levkija, Vasilija Grjaznog, Aleksija Basmanova, Borisa Godunova i Maljute Skuratova. Pošto se gosti njemu, a i on njima, po običaju pokloniše, sede car na svoje mesto i svi ostali posedaše za sto po starešinstvu. Ostade samo jedno prazno mesto, iza onog koje je zauzeo Godunov. – Sedi, bojaru Družina, – reče car blagonaklono pokazujući mu nezauzeto mesto. Morozov se zacrvene. – Gospodaru, – odgovori on, – kako je Morozov celog svog života činio, tako će i do smrti činiti. Suviše sam star da se navikavam na nove običaje. Ma opet izgubio tvoju naklonost, makar me oterao sa svojih očiju, ja neću sesti iza Godunova. Svi su se zaprepašćeno zgledali. Ali car kao da je očekivao takav odgovor. Izraz njegova lica beše miran. – Borise, – reče on Godunovu, – biće tome dve godine kako sam ti za ovakav isti odgovor predao na milost i nemilost bojara Družinu. Ali vidiš došlo je vreme da ia menjam svoje navike. Nećemo više mi bojarima već oni nama zapovedati. Možda više ni u svojoj kućici nisam gospodar. Ostaje mi, ubogom, samo da pokupim svoje prnje i da bežim sa svojom čeljadi što dalje odavde. Oteraće oni mene, sirota beskućnika, odavde kao što su me iz Moskve oterali. – Gospodaru, – reče smerno Godunov s namerom da pomogne Morozovu, –
nije naše već tvoje da određuješ zasluge i starešinstvo. Stari se ljudi čvrsto drže starih običaja, zato se nemoj ljutiti na bojara što on vodi računa o prvenstvu. Ako dopustiš, gospodaru, ja ću sesti iza Morozova; za tvojim stolom sva su mesta časna. On učini pokret kao da će ustati, ali ga Ivan zadrža pogledom. – Bojar je zaista ostareo! – reče on hladnokrvno, i njegova uzdržljivost prema očiglednoj neposlušnosti ispuni prisutne očekivanjem. Svi su očekivali da se sprema nešto neobično, ali nije se moglo predvideti kako će se ispoljiti careva srdžba, čije se približavanje moglo naslutiti samo po lakim trzajima lica, koji su podsećali na sevanje dalekih munja. Svima se steglo srce kao da se približuje oluja. – Da, – nastavi mirno Ivan, – bojar je zaista star, ali pamet mu je mlada, nije prema godinama. Vrlo voli šalu. I ja volim da se smejem i, kad sam slobodan od poslova i molitve, ja ne bežim od šale. Ali otkako mi je umro budala Noktev, nema ko da me razonodi. Družini se, kako vidim, ovaj zanat sviđa; a ja sam obećao da ga neće mimoići moja milost, zato mu dajem zvanje moje prve budale. Donesite ovamo kaftan i obucite ga bojaru. Trzaji na carevu licu učestaše, ali glas osta miran kao i pre. Morozov je stajao kao gromom pogođen. Njegovo crveno lice preblede, krv pojuri k srcu, oči sevnuše, obrve najpre zadrhtaše, a zatim se nabraše tako da je čak i pored Ivana Vasiljeviča izgledao strašan. On još nije verovao svojim ušima; on je sumnjao da će car javno obeščastiti njega, Morozova, gordog bojara, čije su zasluge i staro junaštvo bili odavno svima poznati. On je stajao ćuteći, uperivši nepomičan upitan pogled u Ivana kao da je očekivao da će se on predomisliti i povući svoju reč. Ali Vasilije Grjazni, na carev mig, diže se iza stola i priđe Družini Andrejeviču noseći u rukama šaren kaftan pola zlatotkan, pola od grubog seljačkog sukna, sa mnogim zakrpama, praporcima i zvončićima. – Oblači, bojaru, – reče Grjazni, – veliki gospodar daruje ti ovaj kaftan s leđa svoje pokojne budale Nokteva. – Dalje! – uzviknu Morozov odgurnuvši Grjaznog, – ne dotiči se, prokletniče, bojara Morozova, čijim su precima tvoji preci bili sluge i čuvari pasa. I okrećući se Ivanu, on progovori glasom koji je drhtao od negodovanja: – Gospodaru, uzmi natrag svoju reč! Daj me pogubiti! Ti si gospodar nad mojim životom, ali mojom časti niko ne može gospodariti. Ivan Vasiljevič pogleda opričnike. – Zar nisam kazao da Družina voli šalu? Čuli ste? Ja ne smem da mu darujem kaftan!
– Gospodaru, – produži Morozov, – zaklinjem te imenom božjim, uzmi svoju reč natrag! Ti se nisi još ni rodio kad me je tvoj pokojni otac odlikovao! Kad sam ja zajedno s Habarom Simskim potukao Čuvaše i Čeremise {37} na reci Svijagi; kada sam s knezom Odojevskim i Mstislavskim odbio od Oke krimskog carevića i spasao Moskvu od tatarske navale. Zadobio sam mnoge rane, prolio mnogo krvi služeći tvome ocu i tebi, gospodaru. Nisam štedeo svoj život ni na bojnom polju ni u bojarskom veću, ustajao sam dok si bio maloletan protiv Šujskih i Bjeljskih {38} braneći tebe i tvoju majku. Čuvao sam jedino svoju čast i nikad u životu nikom nisam dopuštao da je okalja. Zar ćeš ti sad osramotiti moje sede vlasi? Zar ćeš ti izvrći ruglu slugu svoga roditelja? Naredi da me kazne smrću, gospodaru, naredi da me vode na gubilište, i ia ću rado poći na muke kao što sam pre išao u borbe! Svi su ćutali potreseni snažnim govorom Morozova, ali usled opšte tišine začu se glas Ivanov: – Dosta brbljanja! – reče on svirepo, prešavši od podsmevanja u otvorenu jarost, – tvoje glupe reči, starče, pokazale su da ćeš biti dobra budala. Navuci ludački kaftan. – A vi, – nastavi car okrenuvši se opričnicima, – pomozite mu, on je navikao da ga služe. Da se Morozov pokorio ili da se bacio caru pred noge, da ga je ponizno molio da mu oprosti, možda bi Ivan Vasiljevič popustio. Ali Morozov je izgledao suviše gord, a glas mu beše suviše odlučan; u samoj njegovoj molbi ogledala se nesalomljivost volje, a to Ivan nije mogao podneti. Prema svim jakim ličnostima on je osećao neodoljivu mržnju, i jedan od uzroka što se njegovo srce nesvesno odvratilo od Vjazemskog bila je poznata mu jaka samostalnost kneževa. U tren oka opričnici su zderali s Morozova odelo i navukli na njega kaftan s praporcima. Kad je čuo poslednje reči Ivanove, Morozov se nije više protivio. On je pustio da ga obuku i ćuteći gledao kako su opričnici nameštali na njemu budalino ruho. Njegove su misli utonule u dubinu srca, on se povukao u sebe. – A kapu ste zaboravili? – reče Grjazni natičući Morozovu na glavu šarenu šiljastu kapu i otstupivši natrag on mu se pokloni do zemlje. – Družino Andrejeviču, – reče on, – čestitamo ti i pozdravljamo te na novom položaju. Uveseljavaj nas kao što nas je pokojni Noktev uveseljavao. Morozov podiže glavu i pređe okom po celom skupu. – Dobro, – reče on glasno i odlučno, – primam novu carsku milost. Bojaru Morozovu nije priličilo da sedi pored Godunova, ali carskoj budali pristoji se biti za carskim stolom s Grjaznim i Basmanovom. Pomaknite se, robovi! Dajte mesta novoj budali! Napravite put carskom šaljivcu i čujte svi kako će on
veseliti Ivana Vasiljeviča. Morozov učini zapovednički pokret i opričnici su se i nehotice sklonili. Zveckajući praporcima bojar priđe carevu stolu i spusti se na klupu spram Ivana sa toliko dostojanstva kao da je na njemu mesto budalinog odela bila carska odora. – Pa kako želiš da te veselim, gospodaru? – reče on naslonivši svoje laktove na sto i gledajući pravo u oči Ivanu Vasiljeviču. – Postao si vešt u smišljanju zabava, ništa te više ne može iznenaditi. Kakvih sve šala nije bilo u Rusiji otkako si ti zavladao. Šalio si se još kao dete gazeći narod konjem na ulicama; zabavljao si se kad si naredio slugama da zakolju u lovu kneza Šujskog; veselio si se kad su došli izaslanici grada Pskova da se žale na tvog namesnika, a ti si naredio da im se vrelom smolom osmude brade. Opričnici su hteli da skoče sa svojih mesta da navale na Morozova, ali car ih je zadržao pogledom. »Ali«, – nastavi Morozov, – »to su sve bile tek detinjarije koje su ti uskoro dosadile. Počeo si ugledne ljude nagoniti da idu u manastir da bi se sramno zabavljao s njihovim ženama i kćerima. I to ti je dosadilo. Onda si počeo hvatati svoje najbolje sluge i stavljati ih na muke. Ovo je već bilo zabavnije, ali ne za dugo. Ali nije se moglo uvek rugati samo narodu i bojarima. Daj da oskrnavimo i Hristovu crkvu. Onda si pokupio razne probisvete po krčmama, najgori ološ, navukao im monaške rize i sam se napravio kaluđerom, i počeli ste danju klati ljude, a noću čitati molitve. Ti sam, poprskan krvlju, pojao si i zvonio i samo što nisi služio liturgiju. Ta zabava ispala je najzanimljivija; takvu, sem tebe, niko ne bi izmislio! Šta još da ti kažem, gospodaru? Čime još da te razonodim? Možda još ovo da ti kažem: dok ti sa svojim opričnicima igraš pod maskama, zvoniš na jutrenje i opijaš se ljudskom krvlju, dotle se sprema da udari na te sa zapada Žigmund; navaliće sa severa Nemci i Finci, a sa juga i istoka dići će se han. Sručiće se tatarska horda na Moskvu, ali neće biti vojvoda da brane svetinje božje. Zaplamteće opet crkve sa moštima svetitelja, nastaće opet doba Batu-kana. {39} A ti, care sve ruske zemlje, ropski ćeš se klanjati hanu i celivati klečeći uzengiju!« Morozov je ćutao. Niko ga nije prekidao u reči; svima je zastao dah. Car je slušao nagnuvši se prema bojaru, bled, zažarenih očiju, s penom na ustima. Grčevito je stezao naslon stolice i činilo se kao da se boji da propusti i jednu reč Morozova, i svaka mu se urezivala u pamćenje da bi za svaku platio naročitom mukom. Svi opričnici bili su bledi; niko se nije usuđivao da pogleda cara. Godunov je oborio oči ne smejući da diše da ne bi privukao na sebe pažnju. Čak se i Maljuta osećao nelagodno.
Najednom Grjazni poteže nož, pritrča Ivanu i pokazujući na Morozova reče: – Dozvoli, gospodaru, da mu začepim usta. – Nemoj, – izgovori car skoro šapatom gušeći se od uzbuđenja, – pusti njegovu milost da kaže sve do kraja. Morozov je ponosito pogledao oko sebe. – Hoćeš li još šala, gospodaru! Izvoli, ja ću te zabavljati!… Od tvojih vernih slugu ostao ti je samo jedan, od stare bojarske loze; odlagao si da ga pogubiš bilo zato što si se plašio božjeg gneva, bilo što još nisi izmislio dostojnu kaznu za njega. Živeo je on daleko od tebe, u nemilosti, i ti si mogao zaboraviti na njega, ali ti ne zaboravljaš nikoga. Poslao si mu onog prokletnika Vjazemskog da mu zapali kuću i odvede ženu. A kad je on došao k tebi da traži pravdu, ti si im radi svoje zabave odredio megdan, jer si očekivao da će Vjazemski ubiti tvoga starog slugu. Ali bog nije dao da on propadne već pokaza da je pravda na njegovoj strani. – A šta si tada učinio, gospodaru? Tada, – nastavi Morozov i glas mu zadrhta, a praporci na odelu zazvečaše, – tada ti se učini da tvoj sluga nije dovoljno ponižen, i ti odluči da mu naneseš još nečuvenu i neviđenu sramotu. – Tada, – uzviknu Morozov, odgurnuvši sto i dižući se, – tada si, gospodaru, navukao bojaru Morozovu ludino odelo i naredio njemu, spasiocu Tule i Moskve, da te zabavlja zajedno s tvojim gadnim ulizicama. Strašno je izgledao stari vojvoda između zanemelih opričnika. Značaj njegova ludačkog odela potpuno se izgubio. Ispod gustih obrva sevahu munje. Bela brada spuštala mu se na grudi koje su nekada podnele mnogo neprijateljskih udaraca a sada su bile pokrivene šarenim zakrpama; u njegovom negodujućem pogledu bilo je toliko dostojanstva i plemenitosti da je prema njemu Ivan Vasiljevič izgledao sićušan. – Gospodaru, – nastavi Morozov podignutim glasom, – evo pred tobom tvoje nove budale! Čuj njenu poslednju šalu! Dok si živ, usta ruskog naroda zapečaćena su strahom, ali će minuti tvoja zverska vladavina i na zemlji će ostati samo spomen na sve što si počinio, i tvoje ime, koje će prelaziti s kolena na koleno, biće prokleto do strašnog suda božjeg. I tada će stotine i hiljade onih koje si pobio, bezbroj ljudi i žena, dece i staraca, svi koje si ti pogubio i mučio, svi će stati pred gospoda vapijući protiv tebe, svoga mučitelja. Tog strašnog dana izići ću i ja pred večitog sudiju, izići ću u ovom istom odelu i tražiću natrag svoju čast što si mi oduzeo na zemlji. Ali pored tebe neće biti onda tvojih slugu da zatvore usta onima koji vapiju, i čuće ih sudija, i ti ćeš biti bačen u oganj večni pripravljen za đavola i njegove sluge. Morozov ućuta i bacivši prezriv pogled na carske ljubimce, okrenu im leđa i lagano se udalji. Niko i ne pomisli da ga zadrži. On dostojanstveno prođe
između stolova, i tek kad prestade zvonjenje njegovih praporaca, opričnici dođoše k sebi od zapanjenosti; a Maljuta ustavši iza stola reče Ivanu Vasiljeviču: – Zapovedaš li da ga odmah ubijemo ili da ga zasad bacimo u tamnicu? – U tamnicu, – izgovori Ivan teško dišući. – Čuvajte ga! Hranite ga! Ne mučite ga da ne crkne pre vremena! Ti mi svojom glavom odgovaraš za njega! Uveče car je imao naročiti dogovor s Maljutom. Količevi, već odavno zatvoreni u tamnici, ispitivani od Maljute delimično su priznali izdaju kojom su ih bedili, a s druge strane, po mišljenju Ivanovu, dovoljno su dokazivali njihovu krivicu iskazi njihovih prijatelja i slugu, koji su ih teretili ne mogavši izdržati mučenja. Mnoga druga lica bila su umešana u ovu stvar. Uhvaćeni po carevoj naredbi i svirepo mučeni, neki u Moskvi, neki u Slobodi, oni su redom odavali druge, tako da je broj mučenih rastao svakog dana i najzad dostigao do tri stotine. Računajući s mišljenjem stranih država, Ivan odluči da sačeka dok odu iz Moskve litavski poslanici, pa da se istog dana izvrši kazna nad svima osuđenicima; a da bi utisak njen bio što jači i da bi se buntovnici uplašili zasvagda, kazna se imala izvršiti u Moskvi pred celim narodom. Car je odredio da se tog istog dana pogube Vjazemski i Basmanov. Vodeničar je bio osuđen da bude spaljen na lomači kao čarobnjak, a Koršunu, koji se usudio da uđe u carsku ložnicu i koga su sve do sad čuvali za ovu svečanu priliku, Ivan je spremao izuzetne muke kakvih još nije bilo. Isti udes očekivao je i Morozova. O pojedinostima ove opšte velike kazne car se dogovarao do kasno u noć, i već su drugi petlovi pevali kada je on otpustio Maljutu i povukao se na molitvu.
XXXV IZVRŠENJE KAZNE Po odlasku litavskih poslanika, uoči dana određenog za svečano pogubljenje, stanovnici Moskve s užasom su gledali pripreme za njega. Na velikom trgu usred Kitaj-grada {40} bila su podignuta mnoga vešala. Između njih bilo je nekoliko uzvišenja s panjevima. Malo dalje visio je na direku gvozden kotao. S druge strane kraj uzvišenja dizao se stub s lancima, a ispod njega radnici su spremali lomaču. Pored vešala videle su se razne nepoznate sprave, koje su izazivale u gomili nagađanja od kojih je srce unapred strepilo. Malo pomalo svi koji su došli na trg da pazare razišli su se u strahu. Opusteo je ne samo trg nego i obližnje ulice. Stanovnici su se zatvorili po kućama i šapatom govorili o budućem događaju. Glas o strašnim pripremama raširio se po celoj Moskvi, i svuda je zavladala mrtva tišina. Radnje su se zatvorile, niko nije izlazio na ulicu, samo su s vremena na vreme jurili po njima carski glasnici sa Arbata, {41} gde je odseo Ivan u svom omiljenom dvoru. U Kitaj-gradu se nije čulo ništa sem udaranja radničkih sekira i govora opričnika koji su nadgledali radove. Kada se spustila noć, utišali su se i ti zvuci, i mesec izišavši iza zupčastih zidova Kitaj-grada osvetlio je opusteli trg, sav načičkan kočevima i vešalima. Nigde jednog osvetljenog prozora, svi kapci su bili zatvoreni, samo gdegde su mutno svetlela kandila pred ikonama na spoljnjim crkvenim zidovima. Ali niko te noći ni]e spavao, svi su se molili očekujući svanuće. Najzad osvanu kobni dan. U vazduhu se čulo jače graktanje vrana i čavki, koje naslutivši prolivanje krvi, sletahu sa svih strana na Kitaj-grad; njihova jata su kružila nad trgom i u crnim redovima popadaše na crkvene krstove, slemena kuća i na sama vešala. Tišinu prekidoše zvuci bubnja i talambasa, koji su dopirali izdaleka; postepeno su oni postajali sve jasniji. Pojavi se gomila opričnika na konjima, svrstanih po pet u red. Napred su jahali bubnjari da bi rasterali narod i napravili put caru, ali oni su uzalud udarali u bubnjeve: nigde nije bilo žive duše.
Za opričnicima jahao je sam car Ivan Vasiljevič u svečanoj opremi sa tobolcem o sedlu i s pozlaćenim lukom o ramenu. Njegov kalpak beše ukrašen likovima spasitelja, bogorodice, Jovana Preteče i drugih svetaca. Pokrovac njegova konja blistao se od dragog kamenja, a o vratu njegova vranca mesto kićanke visila je pseća glava. Pored cara jahao je carević Ivan, a iza njih, po tri u redu, grupa najbližih dvorana. Za njima je stupalo više od trista ljudi osuđenih na smrt. Okovani lancima, iznureni mučenjem, oni su s mukom pokretali noge pod pretnjama i udarcima opričnika koji su ih terali. Povorku je završavao veliki odred konjice. Kad je povorka ušla u Kitaj-grad i vojnici se, sjahavši s konja, rasporedili pored vešala, Ivan ostade na konju, pogleda naokolo i s čuđenjem opazi da na trgu nema nikoga. – Doterajte narod! – reče on opričnicima. – Neka se niko ne plaši! Recite žiteljima moskovskim da car kažnjava svoje zlotvore, a vernima daruje milost. Uskoro svet poče da se skuplja na trgu, prozori se otvoriše i na njima se pojaviše bleda, uplašena lica. Dotle je vatra naložena pod kotlom počela buktati, a na uzvišenja su se popeli dželati. Car zapovedi da iz gomile osuđenika izvedu nekolicinu s manjim krivicama. – Ljudi! – reče im on glasno i razgovetno da bi ga svi na trgu mogli čuti, – kao prijatelji i saučesnici izdajnika zaslužili ste istu kaznu kao i oni; ali ja u dobroti svog srca brinući se o spasenju vaših duša, opraštam vam i poklanjam vam život da biste pokajanjem iskupili svoje grehe i molili se za mene, nedostojnoga. Na znak carev pomilovane odvedoše na stranu. – Moskovljani! – reče tada Ivan, – videćete danas mučenja i pogubljenja, ali ja kažnjavam zločince koji su hteli izdati državu. Sa suzama predajem njihova telesa mukama, jer ja sam sudija postavljen od gospoda da sudim ovom narodu. I nema pristrasnosti u mome sudu, jer slično Avramu koji je podigao Nož na sina svoga, i ja prinosim na žrtvu svoje ljubimce. Tada između ostalih osuđenika izvedoše prvog bojara Družinu Andrejeviča Morozova. U prvom nastupu gneva Ivan ga je bio osudio na najstrašnije muke; ali po svojoj promenljivoj ćudi, a možda i zbog opšte ljubavi Moskovljana prema starom bojaru, on je uoči kazne promenio svoju odluku i osudio ga na manje svirepu smrt. Činovnik carskog veća stojeći pored uzvišenja razvi dugačku hartiju i
glasno pročita: »Bivši bojaru Družino! Ti si hteo da stvoriš smutnju u državi, da dozoveš krimskog hana i litavskog kralja Žigmunda i da navučeš mnoga zla i bede na Rusiju. I još si se drznuo da ružnim, uvredljivim rečima napadaš samoga gospodara, cara i velikog kneza sve Rusije, a njegove verne sluge da podbadaš na nepokornost. Zaslužio si kaznu goru od smrti; ali veliki gospodar uzimajući u obzir ranije tvoje zasluge, po milosrđu svoga srca zapovedi da, izuzetno i bez naročitog mučenja, budeš kažnjen brzom smrću – da ti se odseče glava, a tvoje imanje da se ne oduzima u korist države«. Morozov, koji se već bio popeo na uzvišenje, prekrsti se. – Osećam se nevin pred bogom i carem, – reče on mirno. – Predajem dušu svoju gospodu Isusu Hristu; a gospodara molim za jednu milost; ostatak moga imanja da se razdeli na tri jednaka dela: jedan deo crkvi i za spomen moje duše; drugi sirotinji, a treći mojim vernim slugama i čeljadi, a kmetovima i robovima dajem slobodu. Opraštam svojoj ženi i dopuštam da se uda za koga hoće. S ovim rečima Morozov se još jednom prekrsti i spusti glavu na panj. Začu se mukli udarac – glava Družine Andrejeviča otkotrlja se, a plemenita njegova krv pljusnu na daske gubilišta. Za njim opričnici, na veliko iznenađenje naroda, izvedoše čuvara carskog oružja kneza Vjazemskog, peharnika Fedora Basmanova i njegova oca Aleksija, koga je Fedor osumnjičio na ispitu. – Moskovljani! – reče Ivan pokazujući osuđenike, – evo vidite moje i vaše zlotvore! Zaboravivši zakletvu oni su vas kinjili u ime moje i ne bojeći se suda božja pljačkali su vas i upropašćavali narod, za čije sam ih branioce postavio. I sada će evo primiti zasluženu odmazdu za svoja dela! Vjazemski i oba Basmanova zato što su zloupotrebili carsko poverenje bili su osuđeni na žestoke muke. Pisar im pročita optužbu da su nameravali uništiti cara mađijama, da su bili u vezi s neprijateljima zemlje i zlostavljali narod u carevo ime. Kad su dželati dovukli Fedora Basmanova na gubilište, on se okrenuo gomili i viknuo gromko: – Narode pravoslavni! Hoću pred smrt da se pokajem za svoje grehe! Hoću da ceo narod čuje moju ispovest! Slušajte, pravoslavni… Ali Maljuta koji je stajao iza njega ne dade mu da produži. Veštim udarcem sablje odseče mu glavu u istom trenutku kad se on spremao da počne svoju ispovest. Njegov okrvavljeni trup pade na daske, a glava se otkotrlja, zveckajući minđušama pod noge carskom konju, koji odskoči gledajući je unezvereno. Poslednja bestidnost spasla ga je od mučenja koja su ga očekivala.
Njegov otac Aleksej i knez Vjazemski nisu bili te sreće. Zajedno sa hajdukom Koršunom njih su doveli na gubilište, gde su ih čekale strašne sprave. U isto vreme starog vodeničara povukoše na lomaču i vezaše za stub. Izmučen ispitivanjem Vjazemski se nije mogao držati na nogama i njega su podržavali dželati. Zverao je divlje na sve strane. U njegovim očima nije bilo ni straha ni kajanja. Kad je video za stub vezanog vodeničara i kako se već oko njega dižu pramenovi dima, knez se seti njegovih poslednjih reči kada je starac omađijavši njegovu sablju gledao u vedro s vodom. Setio se knez i svoga viđenja kod mlina kad se noću po mesečini gledajući pod točak trudio da prozre svoju budućnost, ali je video samo da se voda zacrvenela kao krv i kako se kreću zupčaste testere i kako se sklapaju i rasklapaju gvozdena klešta. Mlinar nije opazio Vjazemskog. Povučen u samog sebe on je mrmljao sebi nešto pod nos i kao sulud poigravao na lomači tresući lancima: – Šikalu! Likalu! – govoraše on. – Doletele su vrane na bogatu gozbu! Okrenulo se kolo, okrenulo! Što je bilo visoko, sad je nisko! Šagadam! Digni se, vetre, od vodenice, naleti na moje dušmane! Kula! Kula! Rasturi lomaču, ugasi vatru! I zaista kao pokoravajući se čarolijama vetar se podiže na trgu, ali mesto da ugasi lomaču, on je raspirio vatru, i plamen probivši kroz suva drva obavi mlinara i sakri ga od gledalaca. – Šagadam! Kula! Kula! – čulo se još iza oblaka dima, glas se izgubi u pucketanju rasplamtele lomače. Koršunova spoljašnjost nije se skoro nimalo promenila od mrcvarenja ni od dugog čamljenja u tamnici. Njegova snažna priroda je odolela prethodnom ispitivanju na mukama, samo mu se izraz lica promenio. Ono je postalo blaže, a oči su gledale mirnije. Od one noći kad je bio uhvaćen u carskoj ložnici i bačen u tamnicu, prestade ga mučiti griža savesti. On je odmah shvatio kaznu koja ga je očekivala kao iskupljenje nekada učinjenih zločina, i ležeći na truloj slami, on je prvi put posle dugo vremena spokojno zaspao. Pisar je pročitao pred narodom Koršunovu krivicu i kaznu koja mu je bila određena. Popevši se na gubilište Koršun se prekrsti prema crkvenim tornjevima, kleče i četiri puta uzastopce udari čelom o zemlju na sve četiri strane trga. – Oprosti, pravoslavni narode! – reče on, – oprosti mi moje grehe: razbojništvo, pljačku, ubistva. Oprosti za sve što sam ti zgrešio. Zaslužio sam smrtne muke, oprosti mi krivice moje, narode pravoslavni! I okrenuvši se dželatima on je sam provukao ruke kroz pripremljene za njih petlje.
– Vežite! – reče on mahnuvši sedom kudravom glavom i ne reče više ni reči. Tada na znak carev pisar se obrati ostalim osuđenicima i pročita im da su optuženi zbog zavere protiv gospodara, namere da predadu gradove Novgorod i Pskov litavskom kralju i za zajedničke veze s turskim sultanom. Već su se spremali da ih vode – jedne na vešala, druge u kotlove s vrelom smolom, treće na sprave za mučenje. Narod se počeo glasno moliti. – Gospode, gospode! – čulo se na trgu, – smiluj im se, gospode! Primi njihove duše. – Molite se za nas, pravednici! – vikali su neki iz gomile. – Setite se nas kad uđete u carstvo božje. Da zagluše ove reči, opričnici počeše glasno vikati: – Hojda! Hojda! Neka propadnu carevi neprijatelji! Ali u isti čas svetina se zatalasa, sve se glave okrenuše na jednu stranu i začuše se uzvici: – Ide blaženi! Gledajte, gledajte, ide blaženi! U dnu trga pojavi se čovek četrdesetih godina, retke brade, bled, bosonog, samo u dugačkoj gruboj košulji. Lice mu beše neobično krotko, a na usnama je lebdeo čudan, detinjski dobrodušan osmeh. Pojava ovog čoveka među ovolikim licima koja su izražavala užas, strah ili zverstvo, neobično je odudarala i snažno delovala na sve. Na trgu se sve stiša, kazne se prekidoše. Svi su znali blaženog, ali još niko nije video na njegovu licu takav izraz kao sad. Preko običaja njegova su usta, mada se smešio, grčevito podrhtavala, kao da se s krotkošću u njemu borilo drugo njemu strano osećanje. Pognuvši se, zvečeći lancima i mnogobrojnim gvozdenim krstovima, blaženi se probijao kroz gomilu, koja mu se sklanjala, i išao pravo prema Ivanu. – Ivaška! Ivaška! – vikao je on još izdaleka premećući svoje drvene brojanice i neprestano se smešeći, – Ivaška, a mene si zaboravio! Kad ga opazi, Ivan je hteo okrenuti konja i skloniti se ustranu, ali jurodivi već stajaše pored njega. – Pogledaj blaženog, – reče on hvatajući za uzdu careva konja, – što ne narediš da se i blaženi pogubi? Po čemu je Vasja gori od ostalih? – Bog s tobom! – reče car vadeći pregršt zlatnika iz šarene kese koja mu je na zlatnom lancu visila o pojasu, – evo ti, Vasja, idi, moli se za mene. Blaženi pruži obe ruke, ali ih odmah trže, i novac se prosu na zemlju. – Jao, jao! Žeže! – povika on duvajući u prste i mašući rukama. Zašto si novac usijao na vatri? Zašto si ga na paklenoj vatri usijao? – Odlazi, Vasja! – ponovi nestrpljivo Ivan. Ostavi nas, tebi nije ovde mesto! – Ne, ne! Moje je mesto ovde, s mučenicima! Daj i meni mučenički venac!
Što mene zaobilaziš? Zašto me vređaš? Daj i meni mučenički venac kakav drugima daješ! – Odlazi, odlazi! – reče Ivan počevši da se ljuti. – Neću! – reče odlučno jurodivi uhvativši se za konjsku opremu, ali se najednom glasno nasmeja i stade prstom pokazivati na Ivana. – Gledajte, gledajte! – progovori on, – šta ti je to na čelu? Šta ti je to, Ivaška? Imaš na čelu jareće rogove! I glava ti je postala pasja. Ivanove oči sevnuše. – Vuci se, maloumniče! – viknu on i istrgnuvši koplje iz ruke najbližeg opričnika zamahne njime na jurodivog. Uzvici negodovanja začuše se u svetini. – Ne diraj ga! – čulo se iz gomile, – ne diraj blaženog! Našim glavama možeš raspolagati, a blaženog je diraj! Ali se jurodivi jednako osmehivao upola detinjski, upola bezumno. – Probodi me, care Saule! – govoraše on razmaknuvši krstove koji su mu visili na grudima, – ubodi ovamo u samo srce! Po čemu sam gori od onih pravednika? Pošalji i mene u carstvo nebesko! Ili ti zavidiš što nećeš biti tamo sa nama, care Irode, {42} care pakla! Koplje zadrhta u Ivanovoj ruci. Još jedan trenutak i ono bi se zarilo u grudi jurodivog, ali ga zadržaše u vazduhu ponovni krici naroda. Car se s mukom savlada, ali oluja je morala da izbije. S penom na ustima, upaljenih očiju, s podignutim kopljem on obode konja, nalete u trku na grupu osuđenika tako da su varnice sevnule ispod konjskih potkova i probode prvoga koji mu je došao pod ruku. Kad se korakom vratio na svoje mesto, spustivši okrvavljeni vrh koplja, opričnici su već uklonili blaženog. Ivan mahnu rukom, i dželati pristupiše svome poslu. Na bledom carevu licu pojavi se rumenilo; oči i nozdrve se raširile, a na čelu iskočile modre žile… Kad je najzad, sit umorstva, okrenuo konja, obišao oko trga i udaljio se, sav poprskan krvlju i okružen svojom krvavom pratnjom, vrane na crkvenim krstovima i krovovima mahnuše jedna za drugom krilima i popadaše na hrpe otkinutih udova i na leševe na vešalima. Tog dana Boris Godunov nije bio u sviti Ivanovoj. On se još uoči toga dana ponudio da isprati litavske poslanike koji su odlazili iz Moskve. Sutradan posle izvršenja kazne trg je bio očišćen, a lešine odnete i bačene u kremaljski šanac. Na tome mestu su žitelji Moskve podigli nekoliko drvenih crkava na
kostima i krvi, kako kažu drevni letopisci. Prošlo je mnogo godina; utisak od ove strašne kazne izbledeo je u sećanju naroda; ali su još dugo stajale duž kremaljskog rova te skromne crkve, i oni koji su u njih dolazili mogli su čuti molitve za pokoj duše izmučenih i pobijenih po presudi cara i velikog kneza Ivana Vasiljeviča Četvrtog.
XXXVI POVRATAK U SLOBODU Zaprepastivši Moskvu užasnim kaznama car je hteo da se pokaže milostiv i velikodušan. Po njegovoj zapovesti tamnice su bile otvorene i sužnji koji su već izgubili nadu na pomilovanje oslobođeni. Nekima je Ivan čak poslao i darove. Kao da je zloba, koja se dugo skupljala i tinjala u njemu, našla oduške u tom krvoproliću, kao kad vatra izbije iz vulkana. Njegova bolesna misao se umirila i on je prestao da traži svuda izdaju. Nije uvek Ivan posle nevino prolivene krvi osećao grižu savesti. To je zavisilo i od drugih okolnosti. Nebeska znamenja, iznenadni udar groma, narodne nevolje plašili su njegovu osetljivu uobrazilju i potsticali su ga na javno kajanje pred narodom; ali kada nije bilo ni znamenja, ni gladi, ni požara, unutrašnji glas u njemu je ćutao i savest dremala. Tako i sada Ivanova duša je bila u bezbrižnom pokoju. Posle izvršenih ubistava, on je Osećao neko zadovoljenje i mir, kao gladan kad se nahrani. Više po navici i ustaljenom običaju nego po potrebi srca on se pri povratku u Slobodu zadržao nekoliko dana na molitvi u Trojickoj lavri. Za vreme celog puta, glasnici koji su išli ispred cara bacali su prosjacima pregršti srebrnog novca, a odlazeći iz lavre on je ostavio igumanu bogat prilog da se čitaju molitve za njegovo zdravlje. Međutim u Slobodi se pripremao događaj koji niko nije očekivao. Poslat unapred da pripremi svečan doček gospodaru, Godunov je izvršio svoj zadatak i sedeo u svojoj odaji naslonivši laktove na hrastov sto i poduprevši rukama glavu. On je mislio o onome što se desilo poslednjih dana, o pogubljenjima od kojih je uspeo da se ukloni, o zagonetnoj ćudi groznog cara i o načinu kako da sačuva njegovu milost, a da nema učešća u opričničkim poslovima, – kad uđe sluga u sobu i javi da ga knez Nikita Srebrni čeka u tremu. Kad ču to ime, Godunov iznenađen ustade. Srebrni je bio u nemilosti kod cara i osuđen na smrt. On je pobegao iz tamnice i svaka veza s njim mogla je stati glave Borisa Fedoriča. Ali odreći
knezu gostoprimstvo ili izdati ga caru – bilo bi nečasno, a na to se Godunov ne bi mogao odlučiti, jer bi izgubio narodno poverenje, do kojeg mu je bilo naročito stalo. On se setio u isto vreme da je car sada dobro raspoložen i začas smisli šta će raditi u toj prilici. Ne izlazeći da dočeka Srebrnog, on naredi da ga odmah puste u sobu. Niko od tuđih ga nije video, i odlučivši jednom da primi kneza Godunov nije hteo da mu uskrati punu pažnju. – Zdravo, kneže, – reče on i zagrli Nikitu Romanoviča, – dobro došao, sedi; kako si se odlučio da se vratiš ovamo, Nikita Romanoviču? Ali najpre dopusti da te ugostim; ti si svakako umoran od puta. Na Borisovu zapovest donesoše na sto zakusku i nekoliko kupa vina. – Reci, kneže, – upita Godunov brižno, – jesu li te videli kad si ušao na kapiju? – Ne znam, – odgovori Srebrni prostodušno, – možda su me videli; ja se nisam krio, došao sam pravo na tvoja vrata. Poznato mi je da nisi naklonjen opričnicima. Godunov se namršti. – Borise Fedoroviču, – dodade Srebrni s poverenjem, – ja nisam sam, sa mnom je došlo oko dvesta hajduka od Rjazana. – Šta kažeš, kneže! – uzviknu Godunov. – Oni su ostali, – produži Srebrni, – pred gradskom kapijom. Došli smo da se predamo caru, da nas kazni ili pomiluje, kako je njegova volja. – Čuo sam, čuo, kneže, kako si s njima potukao Tatare; ali znaš li ti šta se od toga doba desilo u Moskvi? – Znam, – odgovori Srebrni i namrgodi se. – Kad sam išao ovamo mislio sam da je opričnini kraj, a kod vas je sada još gore no pre. Neka bog oprosti gospodaru! A ti činiš greh, Borise Fedoroviču, što samo ćutiš i gledaš sve to! – Eh, Nikita Romanoviču, vidim da si ostao isti. Šta bih ja mogao reći caru? Misliš da bi on mene poslušao? – Pa da i ne posluša, – tvrdoglavo nastavi Srebrni, – ipak si dužan da govoriš. Od koga će on čuti istinu ako ne od tebe? – Misliš li da on ne zna istinu? Ti misliš da on zaista veruje svima dostavama zbog kojih je pogubljeno toliko ljudi? Kad ovo reče, Godunov se ugrize za jezik, ali se seti da razgovara sa Srebrnim, čije otvoreno lice nije dopuštalo sumnju da će ga izdati. – Ne, – nastavi on poluglasno, – ti me bez razloga okrivljuješ. Car kažnjava one koje mrzi, a njegovim srcem niko ne može gospodariti. Carevo srce je u božjoj ruci, veli Sveto pismo. Eto, Morozov je pokušavao da mu kaže istinu u oči – i šta je postigao? Morozov je pogubljen a drugima nije lakše od toga. Ali ti,
Nikita Romanoviču, izgleda ne mariš za svoju glavu kad si znajući za pogubljenja u Moskvi smeo da dođeš u Slobodu. Kad je Godunov spomenuo Morozova, Srebrni uzdahnu. On je voleo Družinu Andrejeviča, mada mu je ovaj oteo sreću. – Šta ćeš, Borise Fedoroviču, – odgovori on Godunovu, – što mora biti, biće! A pravo da ti kažem, i život mi je dosadio; teško je sada živeti u Rusiji. – Slušaj, kneže, ti sam sebe ne čuvaš; takva ti je, izgleda, narav, ali bog te čuva. Ta koliko si puta stavljao glavu u torbu, a ipak si ostao čitav. Mora biti da ti nije suđeno da umreš uzalud. Da si se vratio pre nedelju dana, ne znam šta bi s tobom bilo; a sada možda ima nade; samo se ne žuri na oči Ivanu Vasiljeviču, pusti da se ja prvo vidim s njime. – Hvala ti, Borise Fedoroviču; o meni nemoj mnogo da se brineš, a gledaj, ako možeš, da izbaviš iz nevolje hajduke. Mada su zločinci, oni su okajali svoje grehe. Godunov začuđeno pogleda Nikitu Romanoviča. On se nije mogao navići na jednostavnost kneževa karaktera, a njegova ravnodušnost prema svom sopstvenom životu izgledala je Godunovu neprirodna. – Tebi se kanda zbog jada ne mili život, kneže? – upita on. – Možda i zbog jada. Radi čega sada da se živi? Hoćeš li verovati, Borise Fedoroviču, neki put nehotice dođe mi na um Kurpski; pomislim na njega i bude mi strašno: čini mi se, napustio bih otadžbinu i prebegao Poljacima da nisu naši neprijatelji. – To je to, kneže! U današnje vreme ostaju nam samo dva puta: ili učiniti što i Kurpski – ostaviti zauvek zemlju, ili ostati uz cara, kao ja, i tražiti njegovu naklonost. A ti nećeš ni jedno ni drugo: od cara ne ideš, a nisi uz njega; tako se ne može, treba ili jedno ili drugo. Kad već hoćeš da ostaneš u Rusiji, vrši volju carevu. Ako te on zavoli, možda će i sam omrznuti opričnike. Eto, naprimer, kad bismo nas dvojica bili kraj njega, mogli bismo jedan drugog podržavati; danas bih ja kazao jednu reč, sutra ti, nešto bi mu ostalo u duši; kažu da voda, kad kaplje uvek na isto mesto, probija kamen. A ovako, s neba pa u rebra, ništa se ne može postići. – Samo da on nije car, – reče Srebrni turobno, – ja bih znao šta treba raditi, a ovako ne mogu da se snađem; da idem protiv njega, zabranjuje bog, a da mu se približim, to ne mogu; neka me sveg iseče na komade, ia se s opričnicima neću moći složiti. – Čekaj, kneže, ne očajavaj. Sećaš li se šta sam ti govorio? Ostavimo opričnike, nećemo se protiviti caru, oni će sami sebe satrti. Eto, već je trojice glavnih nestalo: oba Basmanova i Vjazemskog. Strpi se, kneže, i svi opričnici će se među sobom poklati.
– A šta će biti dotle? – reče Srebrni. – A dotle, – odgovori Godunov ne želeći da suviše ističe misao koju je hteo ubaciti Srebrnom, – dotle, ako te car pomiluje, možeš ponovo otići na Tatare; to ti ne gine. Srebrni je teško primao u svoju dušu istovremeno dva utiska; zato nada da će poći na Tatare potisnula je u prvi mah potištenost koja ga je bila savladala. – Da, – reče on, – to nam je jedino i ostalo, da se bijemo s Tatarima! Da ne čekamo dok nam oni dođu u goste, nego da udarimo na Krim sa čitavom našom vojskom i sa kozacima, pa bismo mogli i Krim zauzeti! Pomislivši na to, on se čak osmehnu od zadovoljstva. Godunov poče s njime razgovarati o tome kako su ga silom oslobodili iz tamnice i o rjazanskoj bici. Već se smrkavalo, a oni su još sedeli za stolom pričajući sa čašom u ruci. Najzad Srebrni ustade. – Zbogom, Borise, – reče on, – eto se već i suton hvata. – Kuda ćeš, Nikita Romanoviču? Ostani kod mene, prenoći; sutra dolazi car, ja ću mu govoriti o tebi. – Ne mogu, Borise Fedoroviču, moram ići k ljudima. Bojim se da se s kime ne posvađaju. Da je car bio ovde mi bismo izišli pravo pred njega da se predamo i neka bude božja volja, a s ovim dušmanima teško je izići na kraj. Mada nam je logor podalje od druma, na ivici same šume, ipak može kakva četa na nas naići. – Onda, zbogom, Nikita Romaniču! Pa gledaj, ne izlazi caru na oči, čekaj dok te ja ne pozovem… Ali nemoj ići ovuda, – reče Godunov kad je video da se Srebrni uputio glavnom ulazu, i uzevši ga za ruku izvede ga na sporedna vrata. – Zbogom, Nikita Romanoviču, – ponovi on i zagrli Srebrnog. – Bog je milostiv: možda će se tvoja stvar dobro svršiti. I sačekavši dok Srebrni nije pojahao konja i skrenuo u sporednu ulicu, Godunov se vrati u sobu; veoma zadovoljan što Srebrni nije primio ponudu da prenoći u njegovoj kući. Sutradan car svečano uđe u Slobodu kao posle kakve pobede. Opričnici su ga dočekali uzvicima: »Hojda, hojda!« koji su se čuli od gradske kapije do samog dvorca. Jedino ga stara dojilja Onufrijevna dočeka prekorom i grdnjom. – Zveri divlja! – reče ona izlazeći mu u susret na doksat, – kako te još zemlja nosi, krvoločni zlotvore? Zaudaraš na krv, ubico! Kako si smeo da ideš svetom ugodniku Sergiju posle moskovskog nedela? Bog će poraziti tebe, prokletnika, zajedno s tvojom đavolskom četom! Ali ovoga puta dojiljini prekori nisu imali nikakva dejstva. Napolju se nije čula grmljavina, niti je bilo oluje. Sunce je sjalo u svoj svojoj lepoti na nebu bez
oblaka, i spram njega prelivale su se boje i odsjajivala je pozlata na krovovima i kubetima dvorca. Ivan nije obratio pažnju na reči staričine i prošao je mimo nje u unutrašnje odaje dvorca. – Čekaj, čekaj! – nastavi starica gledajući za njim i udarajući štapom o pod, – udariće grom božji u tvoju kuću i spaliće sve tvoje grešno naselje! I starica se povuče u svoju sobu jedva pokrećući noge i bacajući srdite poglede na dvorane, koji su joj se sklanjali s puta s nekim sujevernim strahom. Primetivši da je car veseo i raspoložen i da preko svoje navike hoće da počine posle ručka, Godunov pođe za njim u ložnicu. Naklonost careva davala mu je to pravo, osobito ako je imao da javi caru nešto što ostali nisu morali čuti. U carskoj ložnici stajahu dva kreveta: jedan od prostih dasaka, na koji je Ivan legao kad je hteo da kazni svoje telo u časovima duševnog nemira i kajanja; drugi, širi, bio je pokriven debelim ovnujskim kožama, dušecima i svilenim jastucima. Na ovome se car odmarao kad ništa nije uzbuđivalo njegove misli. Istina, to se događalo retko, te je ovaj krevet većinom ostajao prazan. Valjalo je dobro poznavati Ivana Vasiljeviča da bi se moglo pogoditi njegovo stvarno raspoloženje. Čak i onda kad je osećao grižu savesti, on nije uvek bio sklon milosrđu. On je grižu savesti pripisivao jedino iskušenju đavola, koji ga je hteo odvratiti od borbe protiv izdaje i tada, umesto da mu srce omekša, on se, uprkos sotoni, još više molio i metanisao podajući se u isto vreme još većoj jarosti. Mirnoća koja se ogledala na njegovu licu takođe nije uvek morala biti znak unutrašnjeg spokojstva. Ona je isto tako bila samo maska. Obdaren retkom pronicljivošću i sposobnošću da pogađa tuđe misli, voleo je katkad da pomrsi račune onima s kojima je razgovarao i da ih iznenadi neočekivanom provalom gneva upravo onda kad su se oni nadali njegovoj milosti. Ali Godunov je uspeo da prouči najtananije crte careve naravi i s neobičnom osetljivošću pogađao je i objašnjavao drugima neprimetne promene na njegovom licu. Sačekavši da Ivan legne u meku postelju i ne primećujući u njegovim crtama ničega sem umora, Boris Fedorovič reče bez ikakvog uvoda: – Je li ti poznato, gospodaru, da se tvoj sužanj našao? – Koji? – upita Ivan zevajući. – Nikita Srebrni, onaj isti što je isekao sabljom tvog izdajnika Vjazemskog i koji je bio u tamnici. – Aha! Uhvatili su ptičicu! – reče Ivan. – A ko ga je uhvatio? – Niko, gospodaru. Sam je došao i doveo sve razbojnike koji su pod njegovom komandom potukli Tatare pod Rjazanom. Oni su došli sa Srebrnim da se predadu tvojoj carskoj milosti. – Opametili se, – reče Ivan. – A jesi li ga video?
– Video sam, gospodaru: došao je pravo k meni; mislio je da je tvoja milost u Slobodi i molio me da ti javim o njemu. Hteo sam prvo da ga zatvorim, ali sam pomislio: možda će Grigorije Lukijanovič reći da mu ja kvarim račune, a Srebrni ionako neće pobeći kad je već došao da ti se preda. Godunov je govorio iskreno, otvorena lica, bez ikakve zbunjenosti, kao da nije imao u sebi ni senke lukavstva, ni najmanje saučešća prema Srebrnom. Kada je on uoči tog dana ispratio kneza na sporedna vrata, on to nije učinio da bi sakrio od cara njegovu posetu (to bi bilo suviše opasno) već da ga ne bi ko iz Slobode preduhitrio i prvi izvestio Ivana podbadajući rja protiv Godunova. A to što je spomenuo Vjazemskog predstavljajući pritom Srebrnog kao neprijatelja pogubljenog kneza, bilo je smišljeno i pripremljeno od strane. Borisa Fedoroviča još ranije. Car je zevnuo još jednom, ali ništa nije kazao, i Godunov vrebajući svaki pokret njegova lica nije primetio na njemu nikakvog traga ni otvorene ni skrivene srdžbe. Naprotiv, on je primetio da se caru svidela namera Srebrnog da mu se preda. Prolivajući krv i ispunjavajući užasom svet, Ivan je u isto vreme želeo da ga smatraju pravednim i čak milostivim; svojim ubistvima je uvek davao vid stroge pravičnosti, i vera u njegovu velikodušnost laskala mu je tim više što je malo kad na nju nailazio. Sačekavši malo Godunov se odluči da izazove cara na odgovor. – Kako zapovedaš, gospodaru, – upita on, – da zovem Grigorija Lukijaniča? Ali skorašnja pogubljenja zasitila su cara; još koja glava više ne bi mogla pribaviti nikakvo novo zadovoljenje ni probuditi privremeno uspavanu žeđ za krvlju. On pažljivo pogleda Godunova. – Ti kanda misliš, – reče on strogo, – da ja ne mogu živeti bez prolivanja krvi? Drugo su izdajnici koji ruše carstvo, a drugo Nikita koji je isekao Afonjku Vjazemskog. A za hajduke videću koga ću kazniti, a koga pomilovati. Neka svi dođu zajedno s Nikitom i čekaju me na glavnom ulazu dvorca. Kad iziđem iz ložnice, videću šta ću s njima. Godunov požele caru prijatan odmor, pokloni se duboko i iziđe iz sobe. Sada je sve zavisilo od toga u kakvom će se raspoloženju probuditi Ivan.
XXXVII POMILOVANJE Pošto ga je Godunov obavestio, Nikita Romanovič dođe u dvorac sa svojim hajducima.. Izranjeni, pocepani, u ritama svake vrste, neki u zubunu, neki u košulji; jedni u opancima, drugi bosi, mnogi zavijenih glava, svi gologlavi i bez oružja, stajali su oni ćuteći jedan pored drugog i čekali da se car probudi. Nisu ove delije prvi put videle Slobodu; oni su dolazili u nju prerušeni kao guslari, prosjaci i mečkari. Neki su učestvovali i u poslednjoj paljevini kada su Prsten i Koršun došli da oslobode Srebrnog. Među njima bilo je mnogo nama poznatih lica, ali mnogi su i nedostajali. Nedostajali su oni koji su braneći rusku zemlju pali na rjazanskim poljima – i oni koji, posle pobede, iz ljubavi prema pustolovnom hajdučkom životu nisu hteli da mole cara za oproštenje. Nisu bili među njima ni Prsten, ni Mitka, ni riđi pevač, ni čiča Koršun. Pojavivši se u Slobodi poslednji put na dan suda božjeg, Prsten je iščezao neznano kuda; Mitka ga nije napuštao; riđeg pevača još ranije ubio je Srebrni, a Koršunov leš ispod kremaljskih zidina razdirahu psi i gavrani. Već dva sata čekali su momci oborivši glave, ne sluteći da ih car posmatra kroz mali prozor iznad samih stepenica, skriven iza šarene nadstrešnice. Niko od njih nije razgovarao ni sa drugovima ni sa Srebrnim, .koji je zamišljen stajao po strani ne obraćajući pažnju na svet koji se gurao na vratima i kapijama. Među radoznalima bila je i careva dojilja. Ona je stajala na doksatu naslonjena na štap gledajući na sve ugaslim očima i očekivala da se pojavi Ivan, možda radi toga da ga svojim prisustvom zadrži od nove svireposti. Pošto se već Ivan Vasiljevič kroz tajni prozor nagledao svojih odmetnika i zadovoljio mišlju da se oni sad nalaze između života i smrti i da im svakako nije lako na srcu, on se odjednom pojavi na drugim vratima u pratnji nekolikih stolnika. Kad su videli cara, koji je bio obučen u zlatotkano odelo i išao oslanjajući se na žezlo, hajduci padoše na kolena i sagnuše glave.
Neko vreme Ivan je ćutao. – Zdravo, odrpanci! – reče on najzad i pogledavši Srebrnog doda: – A što si ti izvoleo u Slobodu? Zaželeo si se zatvora, je li? – Gospodaru, – reče smerno Srebrni, – nisam izišao iz tamnice po svojoj volji nego su me silom odveli hajduci. A oni su razbili širinskog mirzu Šihmata, što je tvojoj milosti svakako već poznato. Zajedno smo tukli Tatare, zajedno se predajemo i u tvoje ruke; kazni nas ili pomiluj po tvojoj carskoj volji. – Dakle vi ste radi njega dolazili onaj put u Slobodu? – upita Ivan hajduke. – A otkud vi njega poznajete? – Baćuška care, – odgovoriše tiho hajduci, – on je spasao našeg atamana kad su ga u Medvjedevki hteli obesti. Ataman ga je i izneo iz tamnice. – U Medvjedevki? – reče Ivan i osmehnu se. – To je bilo valjda onda kad si izbatinao Homjaka i njegovu družinu. Pamtim tu stvar. Ja sam ti tu prvu krivicu oprostio, a ti si, po našem ugovoru, bačen u tamnicu za novu krivicu kada si po drugi put napao moje ljude kod Morozova. Šta kažeš na to? Srebrni je hteo da odgovori, ali ga je dojilja pretekla. – Dosta već s nabrajanjem njegovih krivica, – reče ona Ivanu srdito. – Umesto da ga nagradiš što je razbio nevernike i odbranio Hristovu crkvu, a ti samo gledaš da mu pronađeš kakvu krivicu. Malo ti je bilo onog klanja u Moskvi, nesiti vuče! – Ćuti, stara! – reče strogo Ivan, – neće me još babe učiti šta treba raditi. Ali, kivan na Onufrijevnu, on ipak pije hteo da je razdražuje i okrenuvši se hajducima koji su još klečali, reče: – A gde vam je ataman, probisveti? Neka iziđe napred! Srebrni uze na sebe da odgovori u ime hajduka. – Njihov ataman nije ovde, gospodaru. On je otišao odmah posle rjazanske bitke. Zvao sam ga, ali on nije hteo da dođe. – Nije hteo, – ponovi Ivan. – Čini mi se da je taj vaš ataman onaj slepac što mi je došao u ložnicu sa starcem. Čujte, odrpanci jedni! Ja ću potražiti vašeg atamana i nabiti ga na kolac. – Tebe će samog na onom svetu đavoli nabijati na kolac! – progunđa dojilja. Car se učini kao da ne čuje i nastavi gledajući na hajduke: – A vama zato što ste mi dragovoljno glave predali, objavljujem pomilovanje. Donesite im pet bačvi medovine, neka piju u dvorištu… No, matora, jesi li sad zadovoljna? Dojilja mesto odgovora poče micati usnama. – Živeo car! – povikaše hajduci. – Mi ćemo tebi verno služiti, naš gospodaru! Daćemo i glave da zaslužimo oproštenje! – Dajte im svakom po dobar kaftan i po deset kopejki u srebru. Ja ću ih
upisati u opričnike. Hoćete li mi, probisveti, služiti kao opričnici? Jedan deo hajduka oklevao je s odgovorom, ali većina poče vikati: – Rado ćemo služiti tvojoj carskoj milosti gde god narediš. – Šta veliš, – reče Ivan zadovoljno Srebrnom, – da li će valjati kao vojnici? – Valjaće, – odgovori Nikita Romanovič, – samo, gospodaru, nemoj da ih prevodiš u opričnike. Car pomisli da Srebrni smatra hajduke nedostojnim takve časti. – Kad nekom činim milost, – reče on svečano, – ja to ne činim upola. – Pa kakva je to milost, – ote se Srebrnom. Ivan ga pogleda začuđeno. – Oni su, gospodaru, – nastavi Nikita Romanovič pomalo ustežući se, – oni su učinili dobro delo. Da nije bilo njih, Tatari bi napali i na Rjazan. – Onda, zašto da ne budu opričnici? – zapita car probijajući Srebrnog svojim oštrim pogledom. – Zato, gospodaru, – izgovori Srebrni uzalud trudeći se da bude što blaži u izražavanju, – zato što, mada su oni loši ljudi, ipak su bolji od tvojih krvoloka. Ta neočekivana i nehotična smelost dovela je u zabunu Ivana. On se setio da ovo nije prvi put što Nikita Romanovič govori s njim tako iskreno i otvoreno. A međutim on se, osuđen na smrt, vratio svojom voljom u Slobodu i predao se u careve ruke. Nije bilo mogućno optuživati ga zbog nepokornosti, i car je dvoumio kako da uzme taj smeli ispad kad jedno novo lice privuče njegovu pažnju. U gomilu hajduka neprimetno se uvukao neki stran čovek šezdesetih godina, čisto odeven, koji se trudio da privuče pažnju Srebrnog, a da ga car ne vidi. Već nekoliko puta on je pokušavao da iza prvog reda provuče ruku kako bi dohvatio kneza za skut, ali ne uspevši u tom on se ponovo skrivao za hajduke. – Kakav je ono pacov? – upita car pokazujući na nepoznatog. Ali ovaj je već uspeo da se sakrije u gomili. – Sklonite se ljudi! – reče Ivan, – dovedite mi onog što se krije iza vas. Nekoliko opričnika uleteše u gomilu i izvedoše krivca. – Ko si ti? – upita Ivan gledajući ga podozrivo. – To je moj seiz, gospodaru, – požuri se Srebrni da objasni poznavši svoga starog Mihejiča, – on me nije video od onog dana… – Jeste, jeste, baćuška care! – potvrdio je Mihejič mucajući od straha i radosti. – Njegovo gospodstvo govori čistu istinu… Nismo se videli od onda kad su njegovu milost zatvorili. Dozvoli, baćuška care, da se nagledam svog bojara! Gospode bože, Nikita Romaniču, mislio sam da te nikad više neću videti. – A šta si hteo da mu kažeš, – upita car gledajući još uvek nepoverljivo Mihejiča, – zašto si se krio za ove razbojnike?
– Bojao sam se, gospodaru Ivane Vasiljeviču, tvojih opričnika sam se bojao. To ti je, gospodaru, i sam znaš, to ti je takav svet… I Mihejič se ugrize za jezik. – Kakav svet? – upita Ivan trudeći se da svom licu da blaži izraz. – Govori, starče, bez ustezanja, kakvi su ljudi moji opričnici! Mihejič pogleda u cara i umiri se. – Takve mi pre litavskog rata nikad nismo videli, baćuška! – progovori on najednom ohrabren izrazom careva lica. – Ne mislim da ih vređam, sumnjivi su to ljudi, obešenjaci jedni! Car pogleda Mihejiča pažljivije čudeći se što se i sluga odlikuje istom iskrenošću kao i gospodar. – A što si se izbečio na njega? – reče dojilja. – Hoćeš da ga proždereš? Zar ne kaže pravu istinu? Zar su se mogli videti ranije u Rusiji takvi krvoloci? Naišavši na podršku Mihejič se obradova. – Tako je, bakice, tako! – reče on. – Svako zlo u zemlji dolazi od njih! Oni su i mog bojara oblagali. Ne veruj im, gospodaru, ne veruj! Nose pseće njuške konju o vratu, pa i sami laju kao psi. Moj gospodar verno ti je služio, a to su ga Vjazemski i Homjak obedili. Pravo kaže bakica da takvih krvoloka još nije bilo u Rusiji. I gledajući na opričnike oko sebe Mihejič se primače Srebrnom, kao da je hteo reći: mada ste vuci, sad ga nećete pojesti. Kada je car izišao na doksat, on je već bio rešio da oprosti razbojnicima, ali je hteo da ih neko vreme ostavi u neizvesnosti. Dojiljine primedbe pale su u nevreme i umalo nisu naljutile Ivana, ali srećom, on je bio milostivo raspoložen i, umesto da pusti gnevu na volju, naumi da izigra Onufrijevnu, da je ponizi u očima dvorana, a u isto vreme da se našali sa seizom Srebrnog. – Dakle, tebi se ne sviđa opričnina? – upita on Mihejiča kao dobroćudno. – A kome se ona sviđa, baćuška gospodaru? Od onog časa kad smo se vratili iz Litve, imamo od nje samo neprijatnosti za mog gospodina. Da nije tih, bože prosti, strvodera, moj gospodar bi i sada uživao naklonost tvoje milosti. I Mihejič opet bojažljivo pogleda u carske čuvare, ali odmah zatim pomisli: »Neka, obešenjaci jedni! Opravdaću svoga gospodara pred carem, pa makar i sam glavu izgubio!« – Dobar ti je seiz, – reče car Srebrnom. – Voleo bih da moje sluge budu ovakve prema meni. Je li odavno kod tebe? – Ja, baćuška Ivane Vasiljeviču, – upade Mihejič, potpuno ohrabren carskom pohvalom, – ja služim knezu od samog njegovog detinjstva. Služio sam i njegovom pokojnom ocu, a moj otac je služio njegovom dedi, a kad bih imao dece i ona bi njegovoj deci služila.
– A zar ti nemaš dečice, stari moj? – upita Ivan još milostivije. – Imao sam, gospodaru, dva sina, ali mi obojicu bog uze. Oba su pala na bojnom polju pod Polockom u tvojoj vojsci kada smo došli u pomoć Polocku s knezom Nikitom Romaničem i knezom Pronskim. Starijem sinu, Vasiliju, vraški Poljak u naletu sabljom rascepi glavu, a mlađeg, Stepana, pogodi zrno u grudi, evo, toliko iznad leve sise. I Mihejič pokaza prstom na svojim grudima mesto gde je Stepana pogodilo zrno. – Gle, gle! – progovori Ivan mašući glavom i kao pokazujući saučešće prema sudbini Mihejičevih sinova. – Pa šta ćemo: jedne je bog uzeo, imaćeš druge. – A otkud ću imati? Domaćica mi je odavno umrla, a ja ne mogu iz rukava da istresem novu decu. – Ništa to, – reče car kao da je hteo utešiti starog seiza, – naći ćeš ti s božjom pomoći i drugu domaćicu. Mihejič je osećao ogromno zadovoljstvo razgovarajući s carem. – Tog zelja ima na svakom koraku, – odgovori on smeškajući se, – ali ja ne marim mnogo za žene, baćuška gospodaru, a i mator sam već da se bavim takvim stvarima. – Ima žena i žena, – primeti Ivan i uhvativši Onufrijevnu za bundicu gurnu je napred i reče: – Evo ti domaćice! Uzmi je, starino, živi s njom u ljubavi i slozi, pa se pobrinite da imate dece! Shvativši carevu šalu opričnici su se grohotom nasmejali, a Mihejič začuđeno pogleda u cara, da vidi je li to šala, ali Ivanovo lice bilo je ozbiljno. Ugašene oči dojiljine sevnuše. – Bezobrazniče jedan! – povika ona na Ivana, – bezbožniče! Pokazaću ja tebi kako se sa mnom ruga. Pfuj, bezobrazniče jedan! Jeretik bezdušni! Starica poče udarati štapom o pod i još micati ustima, a nos joj pomodre. – Nemoj da se toliko ustežeš, bakice! – reče car. – Ja sam ti našao dobrog muža; on će te voleti, paziti i savetovati. Još večeras posle večernje, venčaćemo vas. Pa kakva ti se čini tvoja domaćica, starino? – Smiluj se, baćuška gospodaru! – reče Mihejič uplašeno. – A što? Zar ti nije po volji? – Kako po volji, gospodaru! – zajeca Mihejič ustuknuvši. – Naviknućeš – zavolećeš, – reče Ivan, – a ja ću dati uz nju dobar miraz. Mihejič je s užasom pogledao Onufrijevnu, koju je car neprestano držao za bundicu. – Baćuška, Ivane Vasiljeviču, – uzviknu on najednom, padajući na kolena, – bolje da me pogubiš nego da baciš na me takvu sramotu. Pre ću otići na gubilište
nego se oženiti njenom milošću, đavo da je nosi… Ivan Vasiljevič poćuta malo i najednom prsnu u glasan i dug smeh. – No, – reče on puštajući najzad Onufrijevnu, koja je požurila da umakne grdeći i pljujući, – samo sam vas ponudio, a nisam oštetio. Hteo sam da vas usrećim, ali silom vas neću venčati. Služi svom bojaru kao i pre, starino, a sad priđi ti, Nikita. Praštam ti i drugu tvoju krivicu. A te golaće neću uzeti u opričnike, moji momci možda bi se uvredili. Neka idu u Žizdru da čuvaju granicu. Kad oni toliko vole da tuku Tatare, imaće tamo s kim da se ogledaju. A ti, – nastavi on naročito ljubaznim glasom bez trunke uobičajene podrugljivosti i spustivši ruku Srebrnom na rame, – ti ostani kod mene. Ja ću te pomiriti s opričnicima. Kada nas bliže upoznaš, nećeš se od nas tuđiti. Lepo je tući Tatare, ali nisu samo Tatari moji neprijatelji, ima i gorih od njih. Nauči se ti da grizeš zubima i čistiš metlom. I car potapša Srebrnog po ramenu. – Nikita, – nastavi on blagonaklono, ne skidajući ruku s njegova ramena, – srce ti je otvoreno, a jezik ne zna lukavstva; takve su mi sluge potrebne. Stupi u opričnike, ja ću te postaviti na mesto Vjazemskog. U tebe imam poverenja, ti me nećeš izdati. Svi opričnici zavidljivo pogledaše Srebrnog; oni su već videli u njemu novu zvezdu, i oni koji su bili podalje od cara počeše šaputati među sobom i pokazivati svoje nezadovoljstvo što im car, ne obzirući se na njihove zasluge, tovari na vrat osuđenog došljaka, bojara od starine, od stare kneževske loze. Ali Srebrnom se steže srce od Ivanovih reči. – Gospodaru, – reče on savlađujući se, – zahvaljujem ti na milosti; ali dozvoli i meni da idem u graničnu vojsku. Ovde nemam šta da radim, ja nisam navikao na život u Slobodi, a tamo ću služiti tvojoj milosti dok budem imao snage. – Zar tako!– reče Ivan i skide ruku s ramena Srebrnog, – to znači da nismo po volji vašoj kneževskoj milosti! Dakle je časnije ostati s lopovima nego biti u mene na dvoru. Pa dobro, – nastavi on podrugljivo, – ja nikom ne namećem svoje prijateljstvo i nikog ne zadržavam silom. Ako ste navikli jedni na druge, onda i služite zajedno. Srećan put, razbojnički vođo! I prezrivo pogledavši Srebrnog, car mu okrete leđa i uđe u dvorac.
XXXVIII ODLAZAK IZ ALEKSANDROVE SLOBODE Godunov je pozvao Srebrnog da ostane u njegovoj kući dok ne krenu u pohod. Ovoga puta ponuda je bila iskrena, jer je Boris Fedorovič, prateći svaku reč i svaki pokret carev, došao do zaključka da bure više neće biti i da će se Ivan ograničiti samo na hladan odnos prema Nikiti Romanoviču. Veran reči koju je dao Maksimu, Srebrni se, čim iziđe iz dvorca, uputi majci svog pobratima i predade joj Maksimov krst. Maljute nije bilo kod kuće. Starica je već bila obaveštena o smrti svoga sina i dočeka Srebrnog kao svog rođenog; ali kada se on, izvršivši poruku, oprostio, ona nije smela da ga zadrži, jer se bojala Maljutina povratka, samo ga je dopratila do vrata blagosiljajući. Uveče kada je Godunov ostavio Srebrnog u ložnici i otišao poželevši mu prijatan odmor, Mihejič se potpuno predao svojoj radosti. – Najzad smo, gospodaru, dočekali lepe dane posle tolikih jada! Od onog dana kad su te zatvorili, Nikita Romaniču, kao da ni božjeg dana nisam gledao. Samo sam lunjao neprestano po Moskvi i Aleksandrovoj Slobodi kako bih saznao što o tebi. Kad sam čuo danas da si se vratio s hajducima, potrčao sam koliko su me noge nosile u dvorac, ali car je već bio na doksatu. Počeo sam da se provlačim između hajduka da ti se približim, ali nisam mogao odoleti želji – počeh te hvatati za skut, a car je to primetio. Ala sam se bio uplašio! Nikad neću zaboraviti! Sutra ću dati očitati dve molitve: jednu u tvoje zdravlje, a drugu što me je bog sačuvao od one veštice, što nije dopustio da se ovako pakosno delo izvrši. I Mihejič poče pripovedati sve što je doživeo posle napada na kuću Morozova – kako je, obavestivši Prstena i vrativši se vodeničaru, našao tamo Jelenu Dimitrijevnu i kako se primio da je isprati do imanja njenog muža, kuda su sluge odvele i Morozova za vreme požara. Srebrni je s nestrpljenjem slušao mnogobrojna okolišenja Mihejičeva.
– Nemoj misliti, Nikita Romaniču, da sam slep, – reče starac. – Ja samo ćutim, ali vidim sve. Moram ti reći da mi se nije svidelo kad si odlazio Morozovu. Neće od toga biti dobra, mislio sam, a i stideo sam se za tebe kad si sedeo s njim za jednim stolom i pio iz iste čaše. Ti me već razumeš. Mada nisi, recimo, kriv za to – jer ko zna otkud to snađe čoveka! – ali prema Morozovu to je bio greh. Sad je, razume se, sasvim druga stvar; sad ona nema pred kim da odgovara, bog da mu dušu prosti. A usto i mlada je ona da ostane udovica. – Nemoj me prekorevati, Mihejiču, – reče Srebrni nezadovoljno, – već mi reci gde je ona sada i šta znaš o njoj? – Pusti me, gospodaru, čekaj; daj da ti sve po redu ispričam. Dakle, kad sam se vratio od hajduka vodenici, mlinar mi reče: »Doletela mi«, veli, »ognjena ptica, a ti je«, veli, »odnesi caru Dalmatu.« Ispočetka nisam razumeo o kakvoj ptici i kakvom caru govori; tek kasnije, kad mi pokaza bojarku, shvatio sam da je o njoj govorio. Dakle, mi se zajedno uputimo na imanje Družine Andrejeviča. Ispočetka ona samo ćuti i očiju ne diže; zatim se poče raspitivati za muža, a zatim, baćuška, ovamo, onamo – i za tebe upita, samo ne otvoreno nego kao uzgred okrenuvši glavu na stranu. Zna se – ženska posla! Ispričao sam joj sve što sam znao, a ona, jadnica, još se više ožalostila, snuždeno je pokunjila glavu i do kraja puta više ni reči nije izgovorila. Kad smo počeli da se približujemo imanju – bilo je valjda još desetak vrsta odande – ona poče da biva sve nemirnija. »Zašto se«, velim, »gospođo, toliko uzrujavaš?« A ona na to brizne u plač. Počnem je tešiti. »Nemoj da tuguješ«, velim, »bojarko: Družina Andrejevič je zdrav!« Kad spomenuh ime Družinino, ona poče plakati još više. Ja je samo pogledah i ne znam šta da joj kažem. »I knez Nikita Romanič«, velim, »mada je u tamnici, verovatno je i on živ i zdrav«. Prosto, baćuška, nisam znao šta da joj kažem; vidim da ne govorim ono što treba, a nešto se, opet, mora reći. Ali tek što izustih tvoje ime, baćuška, ona odjednom zaustavi konja. »Ja«, veli, »čiča, ne mogu na imanje moga muža!« – »Kako to, bojarko, nego kud ćeš?« »Vidiš li, čiča, one pozlaćene krstove što blistaju iza šume?« – »Vidim, gospođo!« – »To je«, veli, »devojački manastir, poznala sam ga po krstovima, vodi me tamo, čiča«. Hteo sam da se usprotivim, ali ona ne odstupa: vodi, pa vodi. »Ja ću tamo«, veli, »sačekati nedelju dana, pomoliću se bogu, a zatim izvestiti Družinu Andrejeviča; on će poslati po mene«. Šta sam mogao, ispratih je do manastira i ostavih je tamo kod igumanije. – Je li daleko taj manastir? – upita Srebrni. – Od vodenice je bilo valjda četrdeset vrsta, baćuška, a od Moskve, mislim, biće i više. Pa to će nam biti skoro usput, ako pođemo na Žizdru. – Mihejiču, – reče Srebrni, – učini mi što ti kažem. Pre zore ja ne mogu krenuti odavde, moji ljudi moraju da polože zakletvu. Ali ti još noćas moraš
krenuti sa dva konja, ne štedi ni sebe ni konje; nađi Jelenu, kaži joj sve, zamoli je da me primi i da se ne odlučuje ni na što pre no što se sa mnom sastane. – Hoću, gospodaru, hoću. Ali ti se kanda bojiš da se ona ne zakaluđeri? Neće toga biti, gospodaru. Proći će godina, biće i suza, dabogme, bez toga se ne može, a kako da i ne plače za Družinom Andrejevičem, bog da mu dušu prosti! A posle, upamti što kažem, biće vaša svadba. Ne može se celoga veka tugovati. Iste noći Mihejič krenu u manastir, a Srebrni, čim je svanulo, ode da se oprosti sa Godunovom. Boris Fedorovič se već vratio s jutrenja, koje je, po običaju, odstojao zajedno s carem. – Što si tako rano ustao, kneže? – upita on Nikitu Romaniča. – To priliči nama, ovdašnjima, a ti bi mogao još spavati posle jučerašnjeg dana. Ili ti je bilo neugodno kod mene? Ali pronicljiv pogled Godunova pokazivaše da je on znao pravi uzrok kneževe nesanice. Ljubaznost Borisova, njegovo iskreno saučešće prema Srebrnom, usluge koje mu je više puta činio, a najviše razlika između njega i ostalih dvorana – sve je to privlačilo njemu Nikitu Romanoviča. Najzad, on mu otkri da voli Jelenu. – Sve sam to već davno znao, – reče Godunov smešeći se. – Shvatio sam to još onda kad si prvi put došao u Slobodu po tome kako si gledao Vjazemskoga. A kad sam počeo da govorim s tobom o Morozovu, ti si se ustezao, mada si bio s njime u prijateljstvu. Ti, kneže, ništa ne umeš da kriješ. Što god pomisliš, odmah ti se vidi na licu. I govor ti je suviše iskren, Nikita Romaniču, dopusti da ti to kažem. Uplašio sam se za tebe juče, a pomalo bilo mi je i krivo kad si onako preko odgovorio caru da nećeš u opričnike. – A šta bih mu drugo mogao odgovoriti? – Trebalo je da mu zahvališ i primiš njegovu milost. – Da li se ti šališ, Borise Fedoroviču, ili govoriš iskreno? Kako bih mogao za to blagodariti caru? A ti sam, jesi li upisan u opričnike? – Ja sam nešto drugo, kneže. Ja znam šta radim. Ja ne prkosim caru, on me sam neće upisati, tako sam sebe postavio. A kad bi ti došao na mesto Vjazemskog i kad bi postao carski doglavnik i ljubimac, ti bi učinio time uslugu celoj zemlji. Ja i ti mogli bismo raditi zajednički i uspeti da presečemo žile opričnini. – Ne, Borise Fedoroviču, ja to ne bih umeo. Pa ti i sam kažeš da mi se na licu sve može pročitati. – Zato što ti nećeš da savladaš sebe, kneže. Kad bi se ti rešio da pobediš svoju otvorenost i makar prividno prišao opričnicima – šta ne bismo nas dvojica učinili. Ovako, pogledaj mene: sam sam, mučim se kao riba bez vode, svakoga