El Auto de Fe Tog jutra sam radio dok mi se prsti ne ukočiše od umora, dok nisam počeo da promašujem tipke pisače mašine i slova počela da naskaču jedno na drugo i da se pretapaju. Sunce je već odavno izašlo, i morao sam da spustim roletne da mi ne bi peklo oči naviknute na polumrak. Svest me je neprimetno napustila: probudio sam se tek nakon podneva, i shvatio da sam prespavao sve to vreme, položivši glavu na tastaturu „olimpije“. Listovi su bili neuredno razbacani po stolu; nadam se da nisam pokušao da se njima pokrijem u snu. Glava mi je odzvanjala i svi mišići su tupo boleli od nekoliko sati provedenih u toj neudobnoj pozi. Skliznuh sa stolice i prebacih se na krevet; svega nekoliko sekundi kasnije, sve se ponovo zamrači. Kad sam se probudio drugi put, napolju je već bio mrak. Uključivši svetlo, ogrnuh se kućnim ogrtačem i zaputih u kupatilo. Telo je vapilo za opuštanjem. Nakon minulih događaja, mirne duše sam mogao da ga ostavim da se otkravi četrdesetak minuta u vrućoj vodi, kako bih se sam za to vreme bavio razumevanjem juče pročitanog. Napunivši kadu - prostranu, iz nekog razloga ofarbanu u neobičnu boju jorgovana - skinuh ogrtač sa sebe i oprezno se spustih u vodu, ustalasavši oblačiće pene na njenoj površini. Obožavam da se kupam - kako se još mogu evocirati osećaji koje smo svi imali u majčinoj utrobi? To je ulaznica za izgubljeni raj, koji traje tačno onoliko dugo koliko je voda topla. Potpuno razumem ljude koji prerežu vene u toploj kadi, dajući prednost ovoj u odnosu na sve druge samoubilačke metode. Oni tako kao da zaokruže svoj život, opraštajući se s njim iz početnog položaja, pri tom poklanjajući sebi još pola sata tog blaženog mira koji ih čeka s one strane. Uz to, za tih pola sata, čovek može da se prevari i predomisli... Kroz nekoliko minuta, željeni efekat je postignut - moja krhka ljuska se u potpunosti rastvorila u mirisnom penušavom napitku, i um je konačno bio potpuno slobodan. Zažmurivši, počeh da pravim akcioni plan. Najpre, udarničkim tempom završiti i iščistiti prevod četvrtog poglavlja. Za to sam odredio tek započetu, kako kažu Italijani „mladu“, noć. Sutra ujutru prevod će biti završen, i pošto sam danas ustao toliko kasno, ništa me ne sprečava da iskoristim novonastali tempo da takođe kasno
legnem, a slobodno jutro posvetim poslu. Poslovima. Prvo, čim se otvore prodavnice, pravac u knjižaru, po veliki rečnik, a možda i dva. Pohod po bibliotekama oduzima previše snage, mogao bih da radim daleko efikasnije kada bih imao na raspolaganju sve neophodne instrumente kod kuće. Treba u novim rečnicima proveriti pojmove čiji smisao nisam uspeo da otkrijem pomoću onog koji sam imao. Zatim, pre nego što steknem pravo na miran san, da navratim do agencije i predam završeno poglavlje. Ako budem imao sreće, sledeći deo će već biti kod njih: saradnik agencije je rekao da klijenta pritiska rok. Eto, ja sam ga dobro razumeo; ako on i dalje čita moje prevode, sigurno, kao i ja, žudi za nastavkom. On i ja smo bili skupa, i činilo mi se da mogu da računam na njegovu pomoć. Pretpostavimo, na primer, da je peto poglavlje beležaka već tamo. Dokopavši ga se, mogao sam da se vratim kući i mirno legnem u krevet, i možda pročitam pred spavanje pasus-dva, ali ostavivši glavni deo zabave i posla za sutradan. A šta ako poglavlje još uvek nije u agenciji? Od naleta brige, nehotično otvorih oči i zagledah se u visoki plafon; odjednom mi se učini da se voda ohladila, i ja odvrnuh crveni ventil na česmi da bih dodao vruće. Ništa strašno, rekoh naglas. Doneće malo kasnije. On je zadovoljan kvalitetom mojih prevoda, nije ga pomutilo što je neotesani hispanista izgubio prvo poglavlje, nema nikakvih razloga da ne donese u agenciju peti deo dnevnika. A ja ću se već potruditi da bude prenesen na ruski jezik na takvom nivou da za njim usledi i šesti i sedmi i koliko god ih još ima. Čudno, ali u tom trenutku više se nisam pitao ko bi mogao biti moj tajanstveni naručilac. Sasvim mi je bilo dovoljno da on na vreme donosi u agenciju redovnu porciju konkistadorskih beležaka - izvora moje zarade i zadovoljstva. Kakve veze ima ko je zainteresovan za prevod? Dok su se naši interesi podudarali, nisam se usuđivao da ispoljim veliku radoznalost, koja je pri tom mogla da zaplaši sadašnjeg vlasnika knjige. Doručkovavši na brzinu (izgleda ponovo sendviče), vratih se za radni sto, ponovo pročitah i u celosti prekucah jučerašnji prevod. Do šest izjutra sve je bilo završeno, preostalo je samo desetak reči u čije značenje nisam bio siguran i koje sam hteo da proverim u ozbiljnom rečniku pre nego što predam prevod agenciji. Skuvao sam čaj i udobno se smestio na kuhinjskom kauču, obmotavši se crvenim kariranim pledom. Do otvaranja knjižara i biblioteka ostalo je još minimum tri sata, a odmor sam svakako zaslužio.
Kad sam zakliktao dugmetom na tranzistoru, pronađoh nekakvu informativnu stanicu i zagledavši se u paru koja se dizala iz šolje, krajem uha počeh da slušam jutarnje informativno izdanje. Azijski cunami izgleda više nikoga nije zanimao. U vestima iz sveta, smenili su ga zemljotresi u SAD-u i na Karibima. Nekoliko većih gradova na ostrvima je bilo u ruševinama. Predsednici i šefovi vojnih hunti koje su upravljale ovim malim državama tražili su pomoć međunarodne zajednice. OUN je obećala da dodeli sredstva za obnovu, prvi avioni Lekara bez granica i spasioci iz raznih zemalja već su bili na putu za ostrva, njihov dolazak se očekivao svakog minuta. SAD-u je pripalo daleko manje: sistem upozorenja i dojave zemljotresa je radio besprekorno i uspeli su da blagovremeno evakuišu stanovništvo iz zone opasnosti, ali naučnici su upozoravali da postoji visoka verovatnoća od pojave novih podzemnih potresa. Usledio je komentar stručnjaka: nešto o pokretima zemljine kore koji su izazvali sve kataklizme u poslednje vreme. Zatim je spiker pomenuo izbore, čije su pripreme u toku, ali me je ova tema ostavila ravnodušnim. Izgleda da je neko nekoga krivio za nešto, jednog političara su uklonili iz trke, drugog su pronašli u šumi u Podmoskovlju sa metkom u glavi, treći je izjavio da napušta mesto predsednika velike kompanije kako bi se u potpunosti posvetio služenju otadžbini. Na poslednjem mestu - posle informacije o katastrofama, ubistvima i krizama, novinari su, sažalivši se, odlučili da stave vest koja je trebalo da pomalo izgladi negativne emocije primljene od čitavog izdanja. Na prestižnom izboru za lepoticu „Mis sveta“ pobedila je Ruskinja. Na brzinu saopštivši njene mere i godinu rođenja, spiker se zdušno oprosti sa mnom. Iz zvučnika se lagano razlio Džon Koltrejn, opravši tragove prljavštine koja je odatle kuljala poslednjih petnaest minuta. Izbor je bio dobar - ruka, podignuta da isključi tranzistor, neodlučno ostade da visi u vazduhu, a zatim se vrati u nabore pleda. Ispih čaj i otvorih Kumerlinga na prvoj strani koja mi dođe pod ruku. Nije bio nikakav problem da pronađem veliki špansko-ruski rečnik. Knjižare su bile prepune knjiga sa razgovornim vežbama, onih za samostalno učenje jezika i posebno rečnika - najrazličitijih, od džepnih s pet hiljada reči, do impresivnih tomova debelih desetine santimetara. Ispostavilo se da je potraga za izdanjima o majanskoj civilizaciji i ovoga puta bila složen posao. Uporno i metodično poput naučnika,
pretraživao sam Dom knjige na Novom Arbatu, nekoliko radnji sa antikvarnim knjigama, odvezao se do velike pijace knjiga, ali sve se svelo samo na još par brošura u omotu jarkih boja, u čijem nazivu su obavezno pisale reči „tajna“, „zagonetka“ ili „misterija“. I već zatvarajući krug, šetajući od stanice metroa „Arbatske“ prema svojoj kući, i ponovo, ovog puta razočarano, prolazeći pored Doma knjige, slučajno obratih pažnju na ulične prodavce, koji su iz ruku prodavali raznorazne gluposti. To su uglavnom bili šareni teški albumi, pod nazivom Časovi kamasutre ili Enciklopedija senzualnosti, poneko je prodavao samizdat ezoteriju, a par sumnjivih likova sa džeparoškim manirima trgovalo je piratskim izdanjima Hitlerovog Majn kampfa. Svesni svog donekle sumnjivog položaja, ovi ljudi nisu postavljali štand sa knjigama, vezujući se za jedno mesto. Spremni da svaki čas skoče sa svog mesta i izgube se u gužvi, oni su obazrivo i oprezno zagledali lica prolaznika, pokušavajući da iz beskrajne bujice svojih mušterija izdvoje lica provokatora iz državne bezbednosti. Ova se ponekad, na nejasnu komandu zvezde, odjednom nasilnički obračunava s fašizmom, a postoji čak i izvestan rizik da te odnese mutna voda. ... Mislio sam da je ovaj čovek jedan od njih. Zanesen svojim mislima, šetao sam duž reda uličnih prodavaca i rasejano prelazio pogledom preko naziva knjiga stavljenih na prodaju. To sam mislio pošto se on baš kao lopov osvrtao i držao svoju robu malko je prikrivši reverom kaputa. Kako često biva, smisao pročitanih reči nije odmah stigao do moje svesti. Kada se on iskristalisao, stadoh kao ukopan, a zatim se naglo osvrnuh, da bih proverio da li je prodavac otišao i da li mi se naziv knjige pričinio zbog mojih dugih i bezuspešnih potraga. Hronike naroda Maja i osvajanje Jukatana i Meksika. I pre nego upitah za cenu, već izvukoh novčanik. Na muškarcu koji je prodavao knjigu nije bilo ničeg upečatljivog. Proseda svetlosmeđa kosa, nejasne, neuhvatljive crte lica - ni punog ni mršavog, blede, čas svetlosive, čas svetloplave oči, tamni kaput. Približih mu se s novcem u ruci, ali se on napravi da me ne primećuje. I tek kad se raspitah o knjizi i njenom sadržaju, muškarac se zagleda u mene hladnim ispitivačkim pogledom, kao da pokušava da odredi da li sam podoban da mi preda svoju robu. Umalo ne pomislih da je u knjizi izrezan otvor u kojem je celofanski paket s nekakvim belim prahom, i ukoliko sada ne izgovorim traženu lozinku, prodavac će prosto pobeći ili reći da tom nije na prodaju.
Ipak, on nije bio narko-diler. Brzo ali uporno pogledavši kovanice, on reče cenu, koja mi se učini bezobrazno visoka. Videvši da se premišljam, on prezrivo sleže ramenima i glasom lišenim intonacije reče da je izdanje bibliografska retkost, pošto je izašlo u veoma malom tiražu pre gotovo pola veka, i to ne shvataju samo diletanti. Pošto se uplaših da se on premišlja da li da uopšte proda knjigu takvom sitničaru i neznalici, ja užurbano platih, ostavivši mu sumu s kojom je mogao mirne duše da živi još dve nedelje. Udaljivši se deset i po koraka, pomislih da bih mogao da upitam ovog tipa da li ima drugih knjiga o istoj temi. Ali on kao da je propao u zemlju; njegovo mesto je već zauzeo živahni starac koji je pokušavao da se otarasi opsežnog rada o teorijama zavere koji je Rudolf Hes napisao na doživotnoj robiji. Kada behu prevedene sve reči koje nedostaju, a poglavlje ponovo otkucano s indigom, uobičajenim gestom odložih kopiju na rastuću gomilu mog ličnog primerka konkistadorovog dnevnika, a original položih u kožnu mapu. Umor i pospanost počeše da me pritiskaju, ali bejah čvrsto rešen da dobijem sledeći deo knjige pre nego što legnem na spavanje. Do agencije sam dotrčao za deset minuta. Već s praga su se čuli nečiji glasovi. Prvo sam pomislio da ću sresti nekoga od svojih kolega ili naručilaca, ali već nakon nekoliko sekundi shvatih da je to samo uključen televizor. Saradnik iz agencije je sedeo, prikovan za ekran, raširivši usne u zadovoljan osmeh, koji je tako iskrivio crte njegovog lica da ga nisam odmah prepoznao. Umesto uobičajenog kiselo-prezrivog pozdrava, on mi klimnu glavom ne odvajajući se od televizora, i prošapta: „Samo sekund... Sad će se završiti.“ Položih crnu mapu na sto i osmotrih police, trudeći se da na njima potražim njenog blizanca braon boje. Druge mape nigde nije bilo: sigurno je bila u drugoj sobi. „Jeste čuli? Naša je pobedila na izboru za mis! Moskovljanka!“, ponosno mi reče službenik, prigušujući zvuk. „Evo tri kita na kojima počiva naša velika država: nafta, oružje i žene!“ Oćutah, ne pokazujući ni trunku zainteresovanosti. On se tad seti sa kim razgovara, nakašlja se, i njegovo lice se ponovo skameni. „Zar je i ovo već gotovo?“ Službenik podiže levu obrvu; rumenilo je brzo silazilo s njegovih obraza i istom brzinom su lažne emocije ustupale mesto veštačkim.
Umesto odgovora, proturih mu mapu. Zavirivši unutra, on izvuče i predade mi koverat s honorarom. „Sledeći deo nemamo, da odmah upozorim“, odsečno reče, uhvativši neizrečeno pitanje u mojim očima. „A kada ćete imati?“ Mora biti da sam izgledao tako glupo i toliko razočarano da službenik nije mogao da zadrži zaštitnički i pomalo saosećajni smešak. Bilo mi je svejedno šta on misli o meni, samo da mi kaže da po peto poglavlje mogu da dođem već sutradan. „Nemam pojma“, otkačilo se sečivo giljotine i sjurilo nadole. „Klijent se nije pojavljivao nekoliko poslednjih dana. Dodite krajem sedmice, ili me samo podsetite na vaš broj telefona i ja ću vam javiti.“ „Ne hvala, nema potrebe, sam ću, ovuda često prolazim...“ Mislio sam da ću od danas zaista prolaziti pored ove proklete agencije deset puta na dan. „Pa, kako želite“, on sleže ramenima i, prišavši do pulta s televizorom, pojača ton. „Do videnja“, rekoh. Tako je to. Izašavši napolje, zažmurih i udahnuh vazduh koji je mirisao na paljevinu od benzina i na retke novembarske pljuskove. Oslušnuh šta se dešava u meni. Kao da sam posmatrao svoj odraz u buretu kišnice kakvo često stoji na placevima ili pred seoskim kućicama. Moja kolebljiva silueta plovila je preko lenje tamne vode na čijoj je površini ležao samo jedan list klena. S umorom i ravnodušnošću sam posmatrao sebe iz bureta. Apokalipsa još nije počela, oni samo zadržavaju poglavlje. Ma nek ide sve do đavola. U krajnjem slučaju, naspavaću se. Kući se vratih potpuno slomljen i prazan, ali moj umor se razvlačio za mnom kao šećerni petlić na štapiću, i isto tako beše sladak, s laganim ukusom gorčine. Zavukavši se pod perjani jorgan, htedoh da uzmem u ruke kupljenu knjigu o Majama, ali nisam uspeo da je otvorim. Misli su se preplele, pomešale sa nepouzdanim slikama koje je mašta nabacala, i nakon nekoliko sekundi, levak sna već poče da mi usisava glavu. Te noći sam, konačno, ponovo sanjao svog psa, i sećam se da se već u snu tome obradovah. Ispostavilo se da su u kuhinji bila vratanca iza kojih se nalazio nekakav sobičak. U njoj je pas i živeo čitavo vreme dok sam ja mislio da je uginuo. U tom snu on poče da grebe na vratima, moleći da izađe napolje, i kada ga pustih, bio je toliko srećan da me je čitavog oblizao,
posebno se trudeći da mi svojim vlažnim jezikom dohvati nos i uši. Zatim je, naravno, bilo vreme da krenem s njim u šetnju. To se moglo videti iz uobičajenih znakova: pas je počeo da me gleda pravo u oči, da pritrčava vratima, a zatim, izgubivši svaku nadu da mi može objasniti svoju želju aluzijama, u zubima donese povodac sa ogrlicom. U suštini, od sna do sna, menjale su se samo okolnosti u kojima bih ja otkrio da on u stvari nije uginuo, već se naprotiv odlično oseća, traži da ga nahranim, prošetam, da se igram s njim u toku šetnje, da bacam štapove, koje mi je on donosio nazad. Ponekad, kao danas, otkrivao sam da je on sve vreme živeo negde blizu, samo što ja to nisam znao. U drugoj varijanti ovog sna, on je zaista uginuo, ali sam to nije znao, i dok sam se igrao s njim, smrt je za njega bila samo iluzija. Najvažnije je bilo da se igra po pravilima, da ne tugujem za njim i ne pokazujem ni tračak žalosti, jednom rečju, da činim sve da on ne shvati da ga više nema. Uostalom, sa njegovim optimizmom i vrcavom energijom, to je bio lak zadatak. Na kraju, ostali su snovi u kojima je on prosto bio sa mnom bez ikakvog objašnjenja i u njima ja nisam ništa znao o njegovoj smrti. Najviše sam voleo te snove, koji su bili najnežniji i najsvetliji. Ovog puta sam morao da šetam po nepoznatom parku; kao i obično, pustio sam ga sa povoca čim smo se udaljili od druma. On je jurio da se valja po travi; nikad mu nisam uskratio to zadovoljstvo. Dok je pas bio živ, pošto sam stalno sedeo u kući, on se po čitave dane valjao, zimi na divanu, leti na podu. A sada, bežeći iz carstva mrtvih na kratke izlete u moje snove, on je odavno hteo da se seti svoje prave prirode. Seter je rasa lovačkih pasa i ja sam znao čega lišavam svog psa, zato sam se trudio da ga ničim ne ograničavam kada bismo se konačno zaputili na selo ili u park, nevažno da li u snu ili na javi. Nakon izvesnog vremena, on se toliko udaljio da sam ga izgubio iz vida. Zato mi, negde oko ponoći, kada se probudih da obavim nuždu, nije preostalo ništa drugo do da obilazim sunčevim zracima obasjane aleje letnjeg parka, ponavljajući kao navijen njegovo ime. Za sve to vreme, moj pas je jurio negde unaokolo, ne ulazeći mi u vidokrug, i čas zdesna, čas sleva, ostajući na nekakvom malom ali nedostižnom rastojanju, iz žbunja se čuo veseli lavež. Ustavši sa kreveta, i pre kupatila, prvo se zaputih u kuhinju kako bih ozbiljno i uz svu moguću pažnju pretražio zidove. Malenih vrata nigde nije bilo...
* * * Obećavši sebi da neću trčati u agenciju za prevode već da ću se suzdržati u krajnjoj meri do sutra, smislih šta ću raditi ovog praznog dana. Za početak - pristojan doručak, s kafom i novinama, kakav nisam imao u poslednjih nekoliko dana zbog grozničave opsednutosti španskim tekstom. Zatim - temeljno i bez žurbe proučavanje knjige o Majama, u kojoj sam računao da ću pronaći odgovore na pojedine Kumerlingove nedorečenosti. Posle nekoliko dana na čaju i sendvičima, prikladan izbor za doručak bila je pomalo dosadna, ali nesporno zdrava ovsena kaša. Kako bih ovom zatvorsko-vojničkom jelu dao svečanu notu, skuvavši kašu, dodah u nju žitkog meda. Dok se kaša hladila, raširih današnje novine, koje izvukoh iz poštanskog sandučeta. Prva šlajfna je bila u potpunosti posvećena zemljotresu u Americi i na Karibima, a dve fotografije, svaka veličine četvrtine lista, prikazivale su potpuno razrušenu prestonicu Haitija i Dominikanske republike. Izgleda da ni Havana nije imala više sreće. Čitavu drugu stranu zauzimao je veliki intervju s pobednicom izbora za mis sveta, Ruskinjom Lidijom Knorozovom. Njen krupni snimak s kraljevskom dijademom optočenom dijamantima nalazio se na sredini stupca. Ovo je bila, po svoj prilici, jedna od najčudnijih kraljica lepote koju sam video u svom životu. Prvo, za razliku od devojaka koje obično učestvuju na sličnim konkursima, Ruskinja je imala solidno preko trideset godina. Mora se priznati da je imala prijatno lice, ali nije se moglo reći da ju je na rođenju baš sama Venera poljubila u čelo. Lidija Knorozova je pre plenila šarmom - nežan poluosmeh punih usana, dirljive borice koje su se širile od očiju - fotograf se nije čak potrudio ni da je profesionalno našminka da bi retuširao kraljičine godine. Ona nimalo nije podsećala na nimfe krupnih sivkastih očiju koje tradicionalno predstavljaju Rusiju na takvim takmičenjima. Uz svu svoju silnu želju, nisam uspeo da shvatim na koji način je ova ljupka ali obična žena uspela da ostavi utisak na žiri, kada su pored nje na svojim beskrajno dugim nogama kružile vrele mulatkinje krupnih očiju, iz Venecuele i Argentine. Zainteresovan za Lidijinu tajnu uspeha, pročitah njen intervju. Ruskinja nije davala nikakva objašnjenja o tome kako je uspela da pobedi. Umesto toga, pričala je o svom životnom putu, karijeri - da je stariji naučni saradnik u nekakvom institutu za kulturu - i zahvaljivala se na vaspitanju i podršci svojim roditeljima, kako je uobičajeno u sličnim situacijama. Sa
posebnom toplinom Knorozova je pričala o svom bolesnom ocu, u čije je lečenje i planirala da uloži čitavu sumu koju je dobila zajedno sa kraljevskom titulom. Slegoh ramenima i zatvorih novine. Knjiga je zaista bila neobična. Veoma je podsećala na jedan od tomova beskonačne medicinske enciklopedije izdate sredinom tridesetih godina, čijih je barem četrdeset tomova ranije stajalo kod bake na policama. Naziv - Hronika naroda Maja i osvajanje Jukatana i Meksika bio je utisnut belim slovima na solidnom kartonskom omotu. Čvrst kvalitetan papir samo je za nijansu požuteo za nekoliko decenija koje su prošle od izlaska knjige u svet, ali ne ostarivši već odstajavši, baš kao skupoceno vino u posebnom podrumu. Prinevši knjigu licu, nehotično prelistah nekoliko desetina strana i udahnuh slatkasti miris bibliotekarske i knjižarske prašine. Ovaj miris, koji je nemoguće pomešati sa bilo čim drugim, momentalno mi je dizao raspoloženje. Knjiga takvog mirisa u meni je budila neodoljivu želju da se zavalim na sofu i čitam je bez žurbe, uključivši diskretnu noćnu lampu sa zelenim abažurom, kao da na slamku ispijam omiljeni koktel. Čudna stvar - da na naslovnoj strani ne piše naziv izdavačke kuće. Ime autora, iskucano sitnim slovima na vrhu stranice, podsećalo me je na Bibliju; sasvim je moguće da je to bio pseudonim. Ime mu je E. Jagonijel, a u knjizi nije bilo nikakvih podataka o naučniku koji je uradio tako veiiki posao. Šta još da kažem? Moskva, 1961. godina. Ofset štampa. Tiraž 300 primeraka. Utisak je bio protivrečan: s jedne strane, naizgled je to bila sovjetska naučna knjiga par exellence, dok sa druge, s njom nešto definitivno nije valjalo. Izgledala je kao majstorski falsifikat, i zbog nje smo bili oprezni. Ali kome bi palo na pamet da falsifikuje sovjetske naučne knjige? Sudeći po naslovu, izdanje je bilo napisano do detalja na sledeći način: istorija poluostrva je opisivana od vremena kada su po njemu krstarili drevni nomadi. Na desetine stranica autor je posvećivao pretklasičnoj epohi, a još veću pažnju razdoblju u kojem su Maje dostigle vrhunac svoje moći. Nisam pronašao poglavlje posvećeno padu civilizacije, ali bio sam potpuno ubeđen da je E. Jagonijel znao više o njemu od skorojevića Kumerlinga. Trebalo se samo naoružati strpljenjem i pročitati sve od korica do korica. Zato u delu koji je opisivao dolazak Španaca i početak kolonizacije odmah upada u oči poglavlje o franjevačkom biskupu Dijegu da Landi i njegovom radu. Zbog njega sam i odlučio da započnem ozbiljnije
upoznavanje s knjigom: kao vazduh koji dišem bila su mi potrebna poznata lica da bih se snašao u negostoprimljivom svetu srednjovekovne Južne Amerike, posmatrane kroz naočare s ramom od kornjačevine socijalističke nauke šezdesetih godina. Međutim, nisam pronašao nijedan podatak o svakodnevnim uslovima života u tom teškom vremenu u kom je pisan naučni rad. U tekstu generalno nijednom nisu navođeni nikakvi naučni autoriteti koji su objavljivali radove nakon početka veka, iz čega zaključih da je knjiga E. Jagonijela verovatno bila prevod, i da je i sama nastala i pre Prvog svetskog rata; tako da sam mogao samo da nagađam tačan datum pisanja. Još u prvim pasusima pročitanim na bilo kojoj nasumično odabranoj stranici, autor je dao na znanje da predmet svog proučavanja drži u malom prstu. „Dijego de Landa Kalderon rođen je 12. novembra 1524. godine u malom mestu Sifuentes, u španskoj provinciji Gvadalahara. Pejzaži koje je ugledao oko sebe čim je otvorio oči, i među kojima je rastao, vinogradi koji su prekrivali padine brdašaca i aleje topola, bezbrojne rečice i potoci - veoma su se razlikovali od onoga što je mogao da vidi kroz prozor svoje kelije pre nego je poslednji put sklopio oči 29. aprila 1579. godine. Te 1524. godine kada je Dijego de Landa Kalderon ugledao svetlost dana, istraživač i vojnik Pedro de Alvaro osnovao je grad Santjago de Los Kavaljeros u Gvatemali, koju je pokorio. Međutim, tek je počinjalo osvajanje Jukatana, kuda če budući biskup stići tek 1547. godine, da bi tamo ostao do groba, i španska kruna nije ni pomišljala da uključi poluostrvo u okvire Zapadnoindijske*( Reč „Amerika“ prvi put je u Evropi upotrebljena 1507. godine, i ubrzo su je prihvatili narodi širom Starog kontinenta, osim Spanaca i Portugalaca, koji su američki kontinent zvali Zapadnom Indijom još dugi niz godina; prim. prev.) imperije koja se rađala. U istoriji konkiste, figura biskupa De Lande ostaje među veoma protivrečnim. On je i progonitelj Maja pokorenih od strane Španaca, i istovremeno njihov zaštitnik od krvoločnih vlastelina i vojnika. Upravo on je do detalja opisao njihov život, verovanja, karakter, običaje, on je pokušao da dešifruje njihovo pismo. Taj Dijego de Landa je bez odgovarajućeg ovlašćenja smelo preuzeo na sebe da presuđuje paganima i njihovim bogovima. Ovaj samozvani inkvizitor organizovao je u julu 1562. godine u Maniju najveći autodafe*( Spanski: „verski čin“ ili „čin vere“; prim. prev.), spalivši u jednom danu gotovo sve postojeće majanske ritualne knjige i
letopise, zajedno sa drvenim statuama božanstava, takođe prekrivenim natpisima, čiji bi sadržaj za savremenu nauku bio neprocenjiv. Pri tom je rad koji je napisao, Izveštaj o radu na Jukatanu za istraživače majanske civilizacije postao najvažniji i najautoritativniji izvor podataka o Majama. Da De Landa nije postojao, u ovom današnjem vidu ne bi bilo nauke o tim Indijancima koje je on tako usrdno preobraćao iz paganstva u hrišćanstvo. Međutim, verovatno u tom hipotetičkom slučaju ne bi postojala takva potreba, ni naučna radoznalost za proučavanje njihove civilizacije, pošto bi ovaj narod do današnjeg dana sačuvao svoju fascinantnu kulturu.“ Preletevši pogledom životopis franjevačkog monaha do trenutka kada je stigao na Jukatan, iskreno sam pokušao da pronađem makar neku zanimljivost u detaljno izloženoj priči o izgradnji Isamalskog manastira. I dok sam pomalo rasejano razgledao te stranice, pred očima mi se sasvim pomračilo, i nestalo mi je vazduha. Sve se uklapalo. Prozreo sam suštinu. „...inkvizitor organizovao je u julu 1562. godine u Maniju najveći autodafe, spalivši u jednora danu gotovo sve postojeće majanske ritualne knjige...“ Ta godina, taj grad, taj isti mračni biskup. Događaji opisani u dnevniku koji sam prevodio definitivno su bili prethodnica događajima koji su se u julu odigrali u Maniju. Trojica Indijanaca koji su putovali s mojim odredom bili su veoma uznemireni zbog cilja ekspedicije. Svega nekoliko dana nakon što su Španci napustili Mani, još u prvom delu dnevnika, jedan od vodiča je pokušao da sazna od komandira da li je istina da u drugim mestima na Jukatanu konkistadori i monasi sakupljaju i pale majanske knjige. Skočih sa divana i jurnuh u sobu, gde je na radnom stolu ležala gomila listova sa otkucanom mojom ličnom kopijom prevoda. Odmah pronađoh odlomak koji mi je bio potreban: „... saopšti mi da u pojedinim krajevima Maja, delom u Majpanu, Jašunu i Tulumu, španski vojnici spaljivahu indijanske knjige i idole. I da me ovaj Ernan Gonzaies upita, zašto oni to čine, i da nemam ja slučajno slično naređenje. Iako shvatih zašto nas je brat Dijego de Landa poslao u ovaj pohod...“ Sada više nije bilo nikakve potrebe za postavljanjem hipoteze. Preostalo je samo da pročitam kod Jagonijela pasuse koji govore o velikom požaru u Maniju. Kako se toga nisam setio i samo uporedio činjenice, još kad sam pronašao napomenu o tom zlosrećnom autodafeu kod Kumerlinga?
„Prema rečima samog brata De Lande, on se zadubio u mislima o uništavanju svih indijanskih idola i svetih knjiga u junu, tačno tog dana kada su se ključaru manastira Sv. arhangela Mihaila u Maniju s lanca otkinuli i otrčali njegovi psi. Krenuvši u potragu, ovaj je Indijanac sustigao svoje pse u omanjoj pećini nedaleko od manastira. Psi su lajali, zaustavivši se pred niskim i uskim prolazom, kojeg ključar isprva nije primetio. Iz radoznalosti, on odluči da uđe unutra, i prešavši izvesno rastojanje, izađe u prostoriju u kojoj su stajale drvene i kamene statue koje su predstavljale indijanske bogove, umazane svežom krvlju. Bilo je tu i drugih znakova da su nedavno u pećini održavani religiozni rituali. O svemu viđenom, ovaj mladi pokršteni Indijanac iskreno je obavestio biskupa. Saznavši da, petnaest godina nakon dolaska misionara u ove zemlje, domoroci nastavljaju da se klanjaju svojim idolima na svega nekoliko koraka od katoličkih hramova, i možda kao pre prinose i ljudske žrtve, Dijego de Landa se razbesneo. Razmotrivši situaciju sa drugim franjevcima i građanskom vlašću, on odluči da jednom za svagda okonča s paganstvom u oblastima koje su mu poverene. Kako bi ga iskorenio, brat De Landa nije video pouzdanije sredstvo od uništenja objekata obožavanja i sećanja, i stoga naredi da se u Mani dovezu idoli, knjige napisane na jelenskoj koži i kori drveta i mnogo toga drugog iz čitavog okruga. Nepotpun spisak predmeta koji su bačeni na glavni trg Manija 12. jula 1562. godine objavio je u XIX veku španski naučnik doktor Justo Sijera. Doktor piše o pet hiljada idola različite forme i veličine, 13 velikih kamenova korišćenih u vidu oltara, 22 manja kamena ispisana hijeroglifima, 27 svitaka koji takođe sadrže hijeroglife i znakove, i 197 ritualnih posuda. Imamo sve osnove da verujemo da je inkviziciji uspelo da stavi šapu na daleko veći broj takvih predmeta, a posebno knjiga. Međutim, koliko god da ih je bilo, sve su one na Dan D, ujutro 12. jula 1562. godine, uništene i spaljene. Jednim preciznim udarcem franjevački monah Dijego de Landa uspeo je da deset vekova istorije velikog naroda Maja pretvori u prah i pepeo. Steta koju je nauci naneo brat De Landa nemerljiva je koliko i jaz koji je zbog nje nastao u kulturnoj riznici čovečanstva. Dovoljno je samo reći da su zbog svog fanatičnog žara prema čistoti vere, Landa i njegovi saučesnici uspeli da unište gotovo sve majanske hronike, istovremeno s religijskim knjigama i književnim delima. Samo su tri majanska rukopisa preživela ovu katastrofu. Danas su poznati kao kodeksi - Pariski, Drezdenski i Madridski, nazvani po imenima gradova u čijim se bibliotekama čuvaju. Još jedan
važan spomenik predstavljaju knjige Čilam Balam, napisane u XVI veku na majanskom jeziku, ali latinicom. Razume se, preostaju natpisi na stelama i spomenicima arhitekture, koji još uvek stoje netaknuti u džunglama Jukatana, mada nema sumnje da je veliki deo znanja koje se nalazilo u spaljenim knjigama bespovratno izgubljen za ljudski rod. Čime se vodio Dijego de Landa i da li ga možemo osuđivati za to što je učinio? Treba spomenuti da su se, kada su se franjevci iskrcali u Centralnoj Americi, tada zvanoj Zapadna Indija, indijanska plemena koja su živela na toj zemlji najčešće držala veoma nemilosrdnih verovanja. Možda se to u većoj meri tiče ratobornih Asteka negoli plemena Maja, ali gotovo u svim kulturama Centralne Amerike bilo je široko rasprostranjeno prinošenje ljudskih žrtava, koje je kod Asteka dostizalo zastrašujuće razmere, kao i ritualno samounakažavanje i sakaćenje. A ako tome dodamo i ne baš prijatne i povremeno zaista strašne slike indijanskih bogova, ne čudi zašto su ove religije morale da izgledaju hrišćanskim sveštenicima kao satanistički kultovi, a sva ta božanstva i obogotvoreni heroji kojima su se klanjale Maje i drugi narodi Zapadne Indije franjevačkim monasima jednako su ličili na demone. Na taj način, pokušavajući da iskoreni paganstvo među domorocima, brat De Landa je bio potpuno siguran da se sukobio s najčistijim oblikom zla na zemlji. Osim toga, bitno je napomenuti da su Indijanci pokršteni u hrišćanstvo bili mnogo pouzdaniji i popustljiviji od onih koji su tvrdoglavo nastavili da ispovedaju veru svojih otaca. Šireći hrišćanstvo, Španci su učvršćivali svoj položaj kao kolonizatori. Bilo bi previše naivno smatrati da su na lomačama gorele samo knjige i idoli. Pouzdano se zna da su te domoroce koji nisu želeli da se odreknu svoje vere mučili i surovo tukli, i da je mnoge od njih čekala stravična smrt. Nešto drugo je interesantno. Za kratko vreme nakon Kortesovog osvajanja, špansko društvo je na nejasan način dostiglo etapu moralne evolucije koja je podrazumevala refleksiju i okajavanje načinjenih grehova, čak i ukoliko je cilj opravdavao sredstvo. To se ticalo i konkiste - mnogi uticajni mislioci i bogoslovi tog vremena su smatrali da Španci nemaju pravo da gledaju na domoroce kao na životinje, a ne sebi ravna ljudska bića. Upravo zato, kada su do Krune stigle glasine o zločinima koje čini brat De Landa u svojoj otadžbini, pozvali su ga na saslušanje u Madrid. Isamalskog biskupa je spaslo samo to što mu je general franjevačkog reda lično predao list sa potvrdom inkvizitorskih prava, koje ovaj prvobitno nije
posedovao. Proces je u njegovom slučaju trajao nekoiiko godina, i završio se oslobođenjem De Lande. Upravo tih godina je okrivljeni i počeo da piše svoj etnografski rad Izveštaj o radu na Jukatanu, koji ga je sto godina kasnije proslavio u čitavom svetu. Zli jezici tvrde da ga je on sastavio isključivo da bi sebe oprao i opravdao svoja dela. Drugi su mišljenja da se brat De Landa pokajao za sve što je učinio i da je pokušao da nadomesti nanetu štetu, sakupivši i zapisavši sve podatke o Majama; bilo kako bilo, ovom delu je posvetio ostatak svog života.“ E. Jagonijel je sa istom takvom lakoćom izašao na kraj sa zagonetkama koje su me mučile kao što je Dijego de Landa Kalderon izbrisao sećanje na čitav vek prepun zapanjujućih događaja, krvavih ratova i neverovatnih potresa. Biskup Isamalskog manastira, kako je on sam objasnio autoru dnevnika u drugom poglavlju, trudio se da oslabi lokalne kultove i zaštiti španske kolonije. Otkrivši tog junskog dana da takoreći pod raspećem crkve u Maniju nezahvalni Indijanci i dalje prinose žrtve drvenim idolima, on shvati koliko je labav položaj njegovog reda i njegovih sunarodnika u Jukatanu i prihvati jedino moguće i pravilno rešenje. Vodiči odreda koji je poslao na jugozapad su u ovom slučaju zaista jednostavno čuvali knjige i idole svog naroda, jer su ih ponegde monasi već spaljivali. Nema tu bajkovitih riznica, obična geopolitika i religiozni fanatizam. U čitavoj ovoj priči, koja odjednom postade tako jasna i prosta, mene je i dalje brinulo samo jedno pitanje. Ako postojanje paganskih hramova u Maniju beše otkriveno u junu, i baš tada se brat De Landa zamisli prvi put po pitanju genocida nad indijanskim idolima i knjigama, kako se moglo desiti da on moj odred pošalje u tajnu ekspediciju jasno podešenu na autodafe čitava dva meseca pre toga?
La Fiebre Nije bilo sumnje u to da je odred imao tajni zadatak. Sa neizmernom pažnjom pročitao sam sve što je E. Jagonijel imao da kaže povodom autodafea u Maniju, ali nigde nisam uspeo da pronađem ni reč o tome da ga je Dijego de Landa pripremao pre juna. Nekoliko požara u različitim selima, u kojima je spaljeno desetak idola, nisu imali nikakve veze ni sa pričom o autodafeu, ni sa samim De Landom. Naravno da je on znao za ove događaje, ali direktne dokaze nije dao. Ako pretpostavimo da je mantiju inkvizitora biskup manastira Sv. Antonija u Isamali premeravao na sebi mnogo pre događaja sa ključarem i njegovim psima... Da li ga je iskoristio samo kao predlog za početak napada na pagane? Da li ga je sam inscenirao? Onda se može pretpostaviti i da su razlozi koje je izložio komandirima mog odreda takođe bili samo izgovori. Ako jednom slažeš, ko će ti ponovo verovati? Figura brata De Lande mi je sve više izgledala dvosmislena. Plašeći se da postavim paranoične hipoteze bez posedovanja ozbiljnih dokaza, odiučih da se zaustavim na verziji da se De Landa zaista samo brinuo o veri i otadžbini, a svoju operaciju je isplanirao dosta pre leta 1562. godine, dočekavši samo da sve bude gotovo i da se javi povod za početak „vojnih dejstava“. Nisam isključio ni mogućnost da je čitav događaj sa manastirom Sv. arhanđela Mihaila i njegovim radoznalim ključarem bio deo ovog plana, i da je za postojanje nekakve pećine s idolima brat De Landa dobro znao i pre, ali ju je namerno čuvao do poslednjeg dana. Kako je sam De Landa preferirao da izbegne ovo pitanje, a Jagonijei ga je smatrao rešenim, preostala mi je samo nada da ću pronaći objašnjenje za ovo neslaganje. Morao sam da dobijem naredno poglavlje dnevnika i prevedem ga. Ni izjutra, ni tokom dana nisam uspeo da zaspim, mada sam se svojski izležavao u krevetu, zatvorenih očiju. Ne znam šta mi je više smetaio da zadremam - da li činjenica da je moje izmučeno telo sasvim pobrkaio sate predviđene za spavanje i za aktivan život, ili grozničave misli koje su naletale odasvud iz sve snage, kao životinja u kavezu, ne nalazeći izlaz i zaustavljajući se u mestu. Ipak odlučih da skoknem do agencije tek posle
ručka. Kao iskusni pecaroš, plašio sam se da ne uplašim veliku ribu prevelikom bukom. Zašto da dosađujem nadmenom tipu za kompjuterom, bolje je da malo pričekam... Mada mi je svaki minut čekanja naporan, i mada moram sve vreme da obuzdavam želju da ustanem i krenem u prokletu agenciju, ali zato za tih šezdesetak sekundi raste šansa da će me kožna mapa s novom porudžbinom tamo već čekati. Da bih izvadio mreže i pogledao ko se u njih zapleo, zaputih se oko četiri časa, mada sam prvobitno hteo da to učinim pred samo zatvaranje agencije. Poslednjih je dana veoma zahladilo i kiša je sve ređe padala, ali bila je ovo jedna od onih tmurnih večeri kada su olovne kapljice koje padaju s olovnog neba obećavale neminovni pljusak. Kao za inat, nisam poneo kišobran. Nekih pedeset koraka do agencije, odjednom me obuze loš predosećaj. Osetih oštar bol iza slepoočnica i odjednom pomislih da danas neću dobiti nikakvo poglavlje. Danas bih skupo platio da je sve ostalo na tome. Kad odškrinuh vrata i uleteh u kancelariju, saradnik agencije se tako stresao, kao da je ugledao duha. Skamenjenog lica, pogled mu je nervozno leteo na sve strane, rukama je besmisleno preturao gomilu papira prosutu na sto, a kosa mu je bila nakostrešena. „Šta vam je?“, upita me. „Meni?“, zapanjih se, pripremajući se da njemu postavim isto pitanje. „Jeste li se videli u ogledalu? Ne, zaista da li je sve u redu?“ Ozbiljna zabrinutost koju sam mogao čuti u njegovom glasu primorala me je da priđem prozoru i bacim pogled na svoj odraz. Već veoma dugo se nisam pogledao u ogledalu. Poslednji besani dani ogledali su se na meni u ne baš prijatnom vidu: upale oči, podbradak i obrazi zarasli u gustu čekinju, a na frizuru već, naravno, nisam ni pomislio. „Loše sam spavao“, rekoh, vrativši se do njegovog stola. „Sve razumem“, poverova mi službenik. „Dobro, a generalno... Nema ničeg... Lošeg...“ On je pažljivo, poput minera koji opipava teritoriju, birao prave reči, pazeći da ne kaže previše. Nabasavši na moj podozrivi pogled, ućuta oklevajući, a zatim, sabravši se, iznenada završi: „Ništa čudno vam se nije događalo u poslednje vreme?“ „Na šta tačno mislite?“, napravih izraz naivne zbunjenosti koliko su mi dozvolile sumnjive čekinje i oči vampira probuđenog u nevreme.
„E pa, hvala bogu“, ipak odluči da ne zalazi u detalje. „Nebitno je, sve su to gluposti...“ Njegov bludeći pogled se zaustavi u nekoj dalekoj tački u prostoru i rasfokusira se, te on ućuta. „Ja sam generalno svratio kako bih saznao da li ste dobili sledeći deo ove porudžbine, sećate se, arhivski materijal“, rekoh, sačekavši minut. Ponovo se stresao kao da dodiruje ogoljenu električnu žicu i uperio pogled u mene kao da me vidi prvi put. „Sledeći deo porudžbine“, ponovih, nadajući se da će ga moja upornost ipak probuditi iz tog polukomatoznog stanja. Njemu se očigledno nedavno desilo nešto neprijatno, ali je moja znatiželja bila prigušena neopisivim umorom i željom da po svaku cenu dobijem sledeće poglavlje knjige, te zato nisam dalje zapitkivao. „Ne!“, ispali on. „Ne znate čak ni otprilike kada će stići?“, upitah, grizući usnu. „Neće stići. Mi više ne radimo s tim klijentom“, trepnuvši, sporo, izgovori službenik, kao da su mu reči izlazile uz veliki napor. Pred mojim očima blesnuše zvezdice, i pod se nakrivi u stranu, trudeći se da me obori s nogu, tako da sam morao da se uhvatim za pult. Duboko uzdahnuvši, zatresoh glavom i pokušah da saberem misli. „A kako to mislite - ne radite?“ „Generalno. I vama ne savetujem. Danas je dolazila milicija“, on se ponovo zamisli. „Otkud ovde milicija?“, bocnuh ga. „I to ne obična milicija, već kriminalistička. Počeše da ispituju kakve prevode radim, tako izokola, da li dobijamo nekakve nejasne porudžbine, možda zabranjena dokumenta, ili još nešto u tom smislu...“ „Pa ko još predaje tajna dokumenta na prevod u običnu agenciju?“, nasmeših se, računajući da ću malo opustiti atmosferu, ali on uopšte nije bio raspoložen za veselje, a možda je osmeh na mom izmoždenom licu izgledao preteće, pa je izazivao suprotni efekat. „Ja sam im rekao to isto. Oni tad počeše da ispituju kako je kod nas radio naš hispanista, kakav je to čovek bio, da li smo razgovaras njim van posla, nakon koliko vremena on obično vraća gotove prevode, da li su klijenti imali primedbe na njegov rad i tako dalje.“ „Njemu se ipak nešto dogodilo?“, dosetih se na kraju. „Nestade bez traga i glasa. Dan pre nego ste došli po drugi deo prevoda.“
„I šta milicija kaže?“ „Pa reći ću samo vama, u poverenju, u redu? Zato što se to i vas tiče. U stvari, glavni detektiv me je naterao da dam priznanicu...“, rasejano reče službenik. „Pa da u redu, vi nećete... U principu, ovaj prevodilac je živeo sam, tako da niko nije primetio njegov nestanak istog dana. Nakon nekog vremena rođaci su počeli da zovu - niko se ne javlja. Kad su stigli do kuće - vrata otključana, imovina netaknuta, a čoveka nema. Milicija nije odmah počela da uzima izjave o nestanku, oni obično s takvim slučajevima čekaju nedelju dana, ako se iznenada sam pojavi. Nije se pojavio.“ „Dobro, a kakve veze imamo vi i ja s tim?“ „Osnovna verzija je - posao. Nije imao nikakav privatan život, ni neprijatelja takođe, nikome nije bio potreban, ništa nisu takli, sve stvari su na broju... skoro sve.“ „Šta znači ‘skoro’?“ „Kad ovome detektivu rekoh za njegov poslednji prevod... Nema ga tamo, o tome se radi. Nestao je samo čovek i ta prokleta mapa. I nema nikakvih tragova. I oni su od mene dobili informacije - ko je naručilac, kako izgleda, zašto je toliko platio, šta je bilo u mapi.“ „I onda?“ Dugo nije odgovarao, sumnjičavo me je zagledao, a zatim, snizivši glas, reče: „Ja im ništa nisam rekao o vama, imajte to u vidu. S vama je sve u redu... A meni nisu potrebne neprijatnosti. Oni se i ovako spremaju da ovde postave nadzor, među klijentima se već šire glasine zbog te đavolje rabote. Zato nemojte više dolaziti ovde dok se stvari ne slegnu. Možda ga pronađu...“ Nije me uplašilo to što je ispričao. Svašta je moglo čoveku da se desi. Izašao iz kuće po cigarete, pa pao pod autobus. Leži negde u miru s etiketom okačenom o nožni palac. Kakve veze ima moja knjiga s tim? „A je l’ su vam ostali bilo kakvi podaci o ovom klijentu? Formular za porudžbinu ili možda vizitkarta sa adresom?“, već mi je bilo svejedno da li će službenik smatrati sumnjivim moje preveliko interesovanje za posao. „Ostalo je, ali je milicija sve zaplenila“, namrštivši se, odgovori. „Da vi ne planirate...“ „Da li barem možete da mi kažete kako je on izgledao, taj naručilac?“ Više ni sam nisam znao zašto mi je to bilo potrebno.
„Stariji, tako, s naočarima, intelektualac... Ništa posebno“, službenik je obrisao oznojeno čelo gornjim delom šake. „Gospode, pa zašto vam je to potrebno? Zar ćete da ga pratite? On možda više nikada neće doći ovamo. Juče je odmah došao za vama, uzeo mapu, a nije ostavio novu.“ „A je l’ zamolio da mi prenesete neku poruku? Sećate se, prošlog puta je rekao - da je dobro što je rukopis došao u moje ruke. Možda još nešto u tom smislu?“ Tražio sam bilo kakav nagoveštaj, ne odustajući od nade da ću se dokopati nastavka dnevnika. On se neko vreme dvoumio i nekoliko puta čak otvarao usta kao da će nešto reći, ali bi na kraju krajeva samo odrično odmahnuo glavom. „Ja, naravno, treba da se obratim miliciji, da im ispričam za moj prevod“, pažljivo zabacivši udicu, pokušah da napravim zabrinut izraz lica. „Ako tako stoje stvari... Uzalud im niste odmah sve rekli, sada će imati pitanja i za vas.“ Pritvorno uzdahnuh, krišom zagledajući u njegovim iskrivljenim crtama znake skore kapitulacije. Naravno, nije bilo ni govora da samostalno odem do detektiva, ali me je tvrdoglavost službenika podsticala da ga ucenjujem. „Naravno, razumem vas“, nežno dodadoh, „reputacija firme je dovedena u pitanje, možete da izgubite posao...“ „Ma do đavola s poslom“, nije se suzdržao. „Pa ovaj starac mi je zabranio da pričam o vama! Vaš naručilac. Baš pre odlaska, kao da je znao da će se narednog dana pojaviti milicija.“ „I vi ste lepo dekicu poslušali, a kriminalističku policiju niste?“, začudih se. „Vi to ne možete da shvatite“, njegov pogled se prikova za sto, a ruke se ponovo zariše u hrpu hartije. „On je to tako rekao da nije bilo govora da ga ne poslušam... Tako je jezivo to rekao...“ Više mi nije pošlo za rukom da iscedim iz njega ni jednu jedinu reč. Na sva moja pitanja i podsticaje službenik je samo lagano odmahivao glavom i nešto nejasno šaputao, izgleda reprodukujući svoje razgovore s naručiocem i sa istražiteljem. Uzalud sam se trudio da zamislim čime je tih starac intelektualnog držanja uspeo tako da naplaši ovog samouverenog tipa. Pokušavajući do besvesti da dobijem objašnjenja, bučno zalupih vrata i izađoh napolje.
Nije mi se vraćalo kući. Iako sam bio na nogama već skoro 24 časa, i odavno je trebalo da legnem, bilo je teško zamisliti povratak u stan, odjek praznine koju ni danas nisam mogao da ispunim radom, pošto sam bio toliko setan da ipak odlučih da špartam napolju dok me noge drže. Nisam imao nikakav određeni cilj ili maršrutu; više sam gledao sebi pred noge nego unaokolo, pri čemu naleteh nekoliko puta na zbunjene prolaznike, i pokušah da se uvučem što je moguće dalje i dublje u najzavučenije sokake, koji postoje još samo u centru Moskve. Hodao sam i hodao, ne obraćajući pažnju na vetar koji je probadao, na kišu koja je počinjala; u međuvremenu se smrkavalo - i napolju i u mojoj duši. Kuće su sve više ličile jedna na drugu, stapale su se u čvrst zid, ulica se pretvarala u začarani tesnac i siva nebeska pruga nad glavom je postajala sve tamnija. Ljudi koji su živeli u ovim kućama iz nekog razloga nisu žurili da upale svetla, njihovi prozori su ostajali slepi i mračni; to je bilo neprirodno, i sve više mi je bilo neprijatno. Učinilo mi se da su zidovi ovog tesnaca, kao u drevnom mitu, počeli da se približavaju, i da se mogu svakog časa sudariti i pretvoriti me u prah i pepeo. Povinujući se suludim mislima da moram uspeti da odskočim između njih, koračao sam sve brže, a zatim počeh da trčim. Kaput se raskopčao, kosa i teška novembarska kiša udarala mi je pravo u grudi, a ledeni vetar mi je košuljom oblepio mokro telo. Ali nisam se zakopčavao, plašio sam se da se zaustavim, i trčao sam dok u daljini ne ugledah nekoliko upaljenih svetala. Kiša mi je polivala oči, i svetleće tačke prelomljene vodenim sočivima su igrale, prelivale se, pretvarale u zvezde, ukazujući mi put. Kad se napokon dokopah zgrade sa osvetljenim prozorima, shvatih da stojim upravo pred onom dečjom bibliotekom u kojoj je sada smeštena moja prevodilačka agencija. Odavde mi je bio poznat put do kuće. Odstojavši na pragu agencije desetak minuta, napokon se pribrah, umotah se u kaput i pogrbivši se, kretoh kući. Iako se, otključavši ulazna vrata teškim bakarnim ključem, prvo zaputih na kupanje vrelom vodom, nije mi uspelo da se sačuvam od bolesti. Čitavu noć su me progonila sparna priviđenja: čas sam bio pod vrelim suncem beskrajne pustinje, u kojoj, koliko god da ideš po užarenom pesku, ne uspevaš da se pomeriš ni korak napred; čas sam se zaglibio u močvarama nasred tropskih šuma. U jednom posebno strašnom trenutku, kada mi se činilo da će uskoro nestati vazduha na zemlji i da ću zasigurno umreti,
košmar je malo oslabio svoj stisak, i ja, zadihan, jedva isplivah iz pučine snova na površinu. Postelja je bila potpuno mokra. Tresla me je groznica, gorelo mi je čelo, a grlo presahlo. Skupivši svu preostalu snagu, jedva smakoh ćebe koje me je pritislo i nekoliko minuta, koji se odužiše, prosto sam ležao na krevetu, nemajući snage da stanem na noge. U ušima mi je ritmično tukla krv, i zvuk njenog bila ocrtavao je u mojim mislima čete vojnika koji marširaju prolazeći pokraj tribina s kojih sam posmatrao paradu. Morao sam da prikrijem oči da bih bolje osmotrio ovu vojsku utvara, kad mi vrtlog sna ponovo uvuče glavu. Sledeći put me je probudila oštra hladnoća, koja mi je probadala čitavo telo. Jeza me je sekla tako da mi je bilo teško čak da prinesem ruku čelu da bih proverio temperaturu. Pokušao sam da dosegnem pod i dohvatim bačeno ćebe, ali nikako nisam uspevao da ga uhvatim. Morao sam da rizikujem: posadivši se na sam kraj kreveta, nagnuh se i padoh dole. Sada više nisam imao izbora: da ne bih proveo ostatak noći na hladnom parketu, morao sam da se nateram da ustanem, i napipavši ćebe, u krajnjem slučaju, da se ponovo pokrijem, a ako uspem - onda i da stignem do kuhinje po aspirin. Međutim, sve je ispalo potpuno drugačije od onog što sam zamislio. Dok sam još klečao na podu, pokušavajući da naciljam u mrklom mraku ko zna gde zalutali jorgan, u dubini sobe začuh nečiji razgovetan uzdah. Prozori ostadoše sa čvrsto navučenim zavesama, nebo je bilo sasvim crno zbog tmurnog vremena. Bilo je, sigurno, četiri ili pola pet ujutru - gluvo doba, kad su se i poslednje dangube razišle kućama, a pošteni trudbenici u svojim posteljama spavaju poslednje slatke sate, svetiljke su pogašene i gradske ulice su puste kao posle kuge. U mojoj sobi je vladao potpuni mrak, koji je u sebi rastopio obrise nameštaja i crni pravougaonik prolaza u hodnik, pod i plafon sa zidovima, tako da je bilo potpuno nemoguće razlikovati jednu stvar od druge ako se osloniš na sluh, iako su se nalazile na svega nekoliko koraka od mene. Iako je zvuk koji sam čuo bio neverovatan, bio sam potpuno siguran da mi se nije pričinio. Približih leđa krevetu i plašeći se da bih mogao biti uhvaćen raskopčan, postavih ruke ispred sebe. Zatim progutah knedlu i promuklim glasom (samo da se ne pretvori u histeričan vrisak!) upitah: „Ko je?“
Sad shvatam da sam ozbiljno mislio da ću čuti odgovor. Uzdah je bio u toj meri stvaran, da nisam ni postavljao pitanje kako je nepoznati gost uspeo neprimećen da uđe u moj stan, već to uzeh zdravo za gotovo. Sedeo sam na podu, slepo mašući od umora i napora drhtavim rukama pred sobom, zadržavajući ubrzan dah u grudima i uzalud osluškujući tišinu. Više se nije začuo nijedan šum; ali nakon što sam proveo u tako neprijatnoj pozi još dobrih deset minuta, uspeh da ubedim samog sebe u to da je zvuk koji sam čuo očigledno bio samo zaostali komadić sna. Ovo mi je pomoglo da skupim hrabrost, i napokon ustavši s poda, napipam prekidač na stonoj lampi. Bleštava svetlost je još jednom dokazala da se moja mašta prosto razigrala. U sobi nije bilo nikog. Odlučnim pokretom dosegnuh do zidnog prekidača i na drhtavim nogama osmotrih čitav stan, posebno obazrivo proučivši ono mesto odakle je, kako mi se činilo, dolazio zvuk. Uverivši se da u čitavoj kući osim mene nema nikoga, sedoh na kuhinjski divan i izvadih iz bifea kutiju s lekovima koja je u njemu stajala. S toplomerom koji je virio ispod miške, prevrtao sam bele papirne kutijice i bočice s tabletama, dok ne pronađoh šumeći aspirin i još nešto za spuštanje temperature. Živin stub se popeo do podeoka od četrdeset stepeni, i tu je i ostao; situacija je bila ozbiljna, tako da sam za svaki slučaj ispio i šumeći aspirin i drugu tabletu. Česmovača je mirisala na rđu i hlor, ali ja sam je gutao tako halapljivo da nisam ni obraćao pažnju na tanke mlazeve koji mi se slivahu niz podbradak. Tek što utolih žeđ, brišući se rukavom kućnog ogrtača, setih se kadrova iz nekog filma u kojem se lutalica koji skita pustinjom isto tako žustro baca na izvor u oazi na koju je slučajno naleteo. Pa, i ja sam ove noći lutao po dinama... Zahvativši za rezervu veliku čašu vode i ostavivši svetlo u kuhinji i predsoblju, vratih se u postelju. Pred jutro je temperatura malo spala, ali još nedelju dana se nisam odvažio da izlazim napolje dalje od prodavnice pred kućom. Čak je i ova skromna ekspedicija zahtevala od mene toliko napora, da su sve misli o vraćanju u prevodilačku agenciju momentalno izazivale slabost u kolenima i blagu mučninu. Iako sam govorio sebi da je razlog bolesti koja se obrušila na mene bila nesrećna šetnja po kiši, tihi glasić u mojoj glavi nije prestajao da tvrdi da je u pitanju nešto sasvim drugo. Pretpostavka da me je pokosila vest o tome da više nikada neću videti nastavak konkistadorovog dnevnika bila je smešna mom umu, mada je nisam mogao u potpunosti poreći. Ako je to i bila prehlada, onda je bila krajnje neobična: ni kašlja, ni kijavice, ni drugih
potpuno očekivanih simptoma na kraju nisam dočekao. Umesto toga, svake večeri je nastavila da me muči temperatura, a danju ju je smenjivalo gađenje i mučnina. Da sam, naravno, posumnjao da je nešto ozbiljno, obratio bih se lekaru, ali otežano disanje i šištavo kašljanje, s kojima je vazduh izlazio iz mojih pluća, ličili su na bronhitis, od kojeg sam često obolevao u detinjstvu. Ko nema stalno radno mesto, nema potrebe da se pravda poslodavcu za odsustvo zbog bolesti, a to znači da nema preku potrebu da ide lekaru. Odlučih da se oslonim na svoje lično lekarsko umeće i nešto duže od jedne sedmice metodično sam podnosio zalihe aspirina i ruskih flastera. U toku dana sam sve više sedeo u kuhinji, namestivši sebi udobno gnezdo od nekoliko ćebadi i postavivši čajnik nadohvat ruke. Noću, kad se oči već same sklapaju, iskradao sam se u sobu, gde bih još pomalo čitao u krevetu pre nego se poslednji put sumnjičavo osvrnem oko sebe i isključim svetlo. Neprestano sam iznova razmišljao o tome šta se sa mnom desilo te večeri kada mi je prevodilačka agencija otkazala nastavak rada na dnevniku, i zaključih da je upravo to bio početak čudnih fenomena koji mi se dešavaju poslednjih dana i nedelja. Zato tako podrobno pričam o stvarima naizgled toliko besmislenim i nedostojnim pažnje, poput mojih snova ili glupavih strahova. Pri zdravom razumu ne mogu reći da priča o nestanku mog prethodnika nije proizvela na mene nikakav utisak. Prve večeri nisam imao ni snage ni volje da razmišljam o tome. Vest o tome da su se moji doživljaji s dnevnikom priveli kraju do te mere me je opustošila i dovela do očajanja, da sam, iako smatrajući sebe smirenim, razložnim i pomalo čak flegmatičnim, na kraju nekoliko sati tumarao na kiši sa tipičnim napadom panike. Teško je objasniti zašto me je stara španska priča toliko očarala; zarad toga bih morao dugo da opisujem svoj prethodni život, dosadan, usamljenički, lišen smisla i ikakvih događanja. Onog trenutka kada mi je dnevnik konkistadora prvi put došao u ruke, osetih da se posve slučajno nalazim u epicentru nekakvih začuđujućih događaja. Oni apsolutno nisu pripadali mom malom prašnjavom svetu, ali tim pre sam bio odlučniji da ih zgrabim, oni su mogli da mi omoguće da makar nakratko izletim iz rutine. Čak i kada autor dnevnika ne bi mamio čitaoca velikodušno rasutim obećanjima nekakvih tajni između stranica svog dela, ja bih verovatno istim žarom prevodio poglavlje za poglavljem i sa istim nestrpljenjem hitao kao dečačić u agenciju po nastavak. Pomisao na to da se dešifrujući njegove
zapise dotičem tih tajni i možda proživljavam najuzbudljiviju avanturu na koju sam mogao da računam u svom monotonom životu, činila je rastanak s poslom koji sam obavljao apsolutno nepodnošljivim. Još dugo sam razmišljao o proteklom događaju kad je prokleti hispanista nestao, a službenik kancelarije s punim pravom smatrao da je čitava ta priča povezana s mojom knjigom i samo što me nije u histeriji izbacio napolje. Isprva mi se činilo da službeniku nije pošlo za rukom da me naplaši i natera da odustanem od prevođenja dnevnika. Ako su svi ovi događaji zaista bili povezani s knjigom, to joj je samo davalo na originalnosti, a time i svemu što se sa mnom događalo. Međutim, nije sve bilo baš tako jednostavno. Mogao sam do mile volje da se igram malog detektiva, ali me zvučne halucinacije nikada pre nisu dovele u tako žalosno stanje kao te noći kada mi se pričinilo nečije prisustvo u mojoj sobi. Jedan deo mene je već poverovao službeniku i od tog dana sam bio spreman na sve opasnosti. Ali ipak, ovi strahovi nisu mogli da me nateraju da odustanem od daljeg rada. Rizik je samo dodatno produbljivao važnost i ozbiljnost svega što se trenutno dešava. Ulog je rastao. Problem je bio u nečem drugom: ostavši bez ikakvih tragova o svom naručiocu, gubio sam nadu da ću ikad uspeti da vidim nastavak. U životu često koristim jedan mali trik: ako treba nešto silno da poželim i očekujem, ja unapred govorim sebi da mi ništa neće uspeti, sve moje nade se, kao i obično, završe potpunim krahom. S jedne strane, to mi omogućava da se unapred naviknem na misao o nemogućnosti ostvarenja ove želje, i da pomoću ovog leka umanjim razočaranje ako su događaji zaista počeli da se razvijaju u lošem pravcu. S druge strane, pripremajući se na neuspeh, ja kao da pokušavam da odgovorim sebe od čitave ideje; i doživljavam svojevrsni preokret. Tako sam odlučio da postupim i ovaj put. Ubeđujući sebe u to da više neću videti knjigu, pronalazio sam čak neku korist u svojoj bolesti. Telesna slabost mi nije dozvoljavala da padnem i duhom i da se beskonačno vraćam u agenciju, verujući da će se, uprkos svemu, jednog lepog dana sledeće poglavlje ipak pojaviti tamo. * * * Moram da priznam da rastanak s Jukatanom nije baš tako lak, a taj korak mi se odmah i učinio potpuno nemogućim. Trudio sam se da postepeno smanjim dozu, potežući u kuhinji čaj sa slatkim od višnje i
proučavajući obe kupljene knjige u potrazi za odgovorom na pitanje o autodafeu, koje me je intrigiralo. Jedne od takvih tihih večeri, otkrih nešto zastrašujuće. U rečniku rada E. Jagonijela otkrio sam da se brat Dijego de Landa u knjizi pominje na dva različita mesta. Pre mi se činilo da sam, pregledavši čitavu knjigu, primetio samo jedno poglavlje posvećeno jukatanskom biskupu. Druga fusnota je ukazivala na stranicu u potpuno drugom delu toma, ali isprva nisam tome pridao značaj. Otvorivši knjigu na datom mestu, nisam verovao sopstvenim očima. To je bio čvrst skoro poput hamera list meliranog papira, prekriven odozgo najtanjim velom poluprovidnog pausa. Upravo s takvim pijetetom su prikazivali najvažnije ilustracije u višetomnim sovjetskim enciklopedijama njihovi izdavači pedesetih godina. Pažljivo okretoh listić pausa i zamreh. Iz knjige me je pravo u oči netremice gledao Dijego de Landa, lično. Kao oparen, odgurnuh tom od sebe. Naravno, nije bilo ničeg čudnog u tome što je u takvoj knjizi postojala i ilustracija. Ali nisam držao Jagonijela u rukama ni izbliza prvi put, već sam više puta prelistavao kompletan tom, i bio sam spreman da se zakunem da ovaj dodatak ranije u njemu prosto nije postojao. Ni uza silnu želju ne bih uspeo da ga promašim: u knjizi je bilo i drugih crteža, ali su svi bili izrađeni na običnom papiru, istom onom na kojem je bio iskucan tekst. Debeo, gotovo kartonski list, pri tom još prekriven pausom, izdvajao se iz celokupne mase stranica. Sada ne mogu da shvatim kako mi je pošlo za rukom da ga propustim ranije: bilo je dovoljno samo pogledati bočni presek knjige, i beličasta pruga istog časa bode oči. U glavu mi odmah navreše usplahirene i lepljive misli o đavoljoj raboti, i ja se ozbiljno zamislih da li da bacim Jagonijela kroz prozor, daleko, što dalje. Ispostavilo se da je, međutim, iskušenje da valjano proučim tajanstvenog franjevca bilo preveliko, i ja se smehotresnim oprezom, trudeći se da ne dodirujem knjigu rukama, približih biskupu isamalskog manastira. Njegov portret je zauzimao čitavu stranicu. Bila je to reprodukcija slike naslikane uljem. Ove boje su bile pravi pogodak za prikaz Dijega de Lande: hladni odsjaj u njegovim očima umetnik je prikazao do te mere prirodno, da je bilo neverovatno teško otrgnuti se od biskupovog teškog pogleda. Postoje portreti koji prosto osvoje onoga ko ih posmatra, i više ga ne puštaju. Nevažno je iz koje tačke posmatraš takva platna - čini se da vas
ljudi na njima gledaju pravo u oči, zbog čega izgledaju kao da su živi. Ovo na primer apsolutno važi za Đokondu, ali i druga Leonardova dela, koja ponekad krišom pogledom prate posetioce muzeja. Inače, nije to slučaj samo sa Da Vinčijem: negde sam pročitao za ne tako poznatog španskog slikara, kojeg su okrivili da je povezan sa Satanom i umalo ga ne spališe na lomači zbog toga koliko su njegovi portreti bili realni. Premda je u pitanju bilo nešto sasvim drugo: ljudi naslikani na njima su ubrzo umirali, zato što su na njegovim slikama izgledali potpuno kao živi... Neki su čak, mislim, verovali da je moguć večni život uz žrtvovanje svoje prolazne ljuske i preseljenje na jedno od magičnih platana, tako da se red za zakazivanje portreta kod ovog majstora nije smanjivao. Nažalost, ne sećam se kako se završila ova divna priča, koja je sigurno nadahnula Vajlda na stvaranje svog ličnog Portreta. Nijedan polinežanski domorodac je neće smatrati smešnom ili neistinitom: ako ne grešim, oni i dan-danas odbijaju da poziraju pred fotoaparatima i kamerama, plašeći se da će im se tako oduzeti životna snaga. Kako god, nekoliko loših manjih reprodukcija portreta tog slikara, koje su ilustrovale tekst, bile su fantastične. Sećam se da sam tada odlučio da neodložno krenem u Španiju, da ih pogledam izbliza. I kako obično biva, ne samo što nisam otputovao već sam na kraju krajeva i zaboravio ime slikara; prvobitan jak utisak i njime izazvana radoznalost postepeno su izbledeli i izbrisali se u moru novih događaja. Ipak, ugledavši portret Dijega de Lande, istog trena se prisetih te priče - možda zato što je slika iz nekog razloga ličila na reprodukcije koje sam tada video. Ne mogu sa sigurnošću reći da je ona pripadala kistu slikara koji je sklopio pakt sa đavolom, ali je posedovala istu magijsku moć. Slikaru je uspeo brat De Landa: bio je u toj meri živ, da sam se pokajao zbog svoje lenjosti, koja me je sprečila da marljivije naučim španski: kada bi ovog časa biskupov portret progovorio sa mnom, ja ne bih mogao da mu odgovorim ništa razgovetno. Pored svega ostalog, slika je bila previše čudna. Klasična tradicija, u čijem je maniru rađena, ne dopušta površnost - dovoljno je baciti pogled na Velaskezova platna da bi se to shvatilo. Bleda voštana lica i bele čipkane kragne ostaju jedine svetle tačke na takvim portretima: preostali deo platna obično je utopljen u sumrak. Na licima nema nikakve ekspresije, ona su hladna kao posmrtne maske; ova škola je pravila ustupak samo deci, kojima je povremeno dozvoljavan vragolast osmeh. Nije bilo nikakvih iznenađenja ni u pozama u kojima su prikazivani ljudi.
Zato je portret franjevca izgledao kao isti iskusni plagijat ove škole, kao i čitava Jagonijelova knjiga - falsifikat ozbiljnog naučnog izdanja. Što se stila tiče, nije se mogao svrstati ni u jedan, ali već sam lik... Brat Dijego de Landa bio je naslikan anfas. Svaka crtica i udubljenje, naslikani rukom majstora s neverovatnim osećajem za svetlost i senku, kao i napet luk tankih beskrvnih usana, pogled dva oka nalik crnim španskim maslinama - sve je na njegovom licu odavalo krajnju zabrinutost. Kao da to sve nije dovoljno, biskup je podigao ruku s ispruženim kažiprstom pravo pred sobom, kao da preti ili upozorava na nešto. U celini, izgledao je upravo tako kako sam ga zamišljao: visoko čelo, još veće zbog zalizaka koji su se širili nagore, oštre jagodice, velik nos sa grbom, otekli kapci i podočnjaci... Nije bilo nikakvih komentara ispod slike. Autor izdanja je stavio samo kratku napomenu Dijego de Landa i godine života jukatanskog biskupa. Još me je više začudilo to da u čitavom poglavlju u kojem je bila zagubljena ova ilustracija, De Landa nijednom nije pomenut. Bilo je potpuno nejasno kakvom logikom se rukovodio autor postavivši portret franjevca baš u ovaj deo, posvećen verovanjima Maja i opisu njihovih pojedinih obreda. Zbunjen, zaboravih na sva sujeverja, i pažljivo prelistah poglavlje od početka do kraja. Usputni čitalac ne bi posumnjao u to da je portret De Lande ovde mogao dospeti samo greškom izdavača ili prilikom štampanja. Ali što sam duže razmišljao o takvom neobičnom mestu za ilustraciju, tim pre mi se činilo: franjevac se tu nalazi po prohtevu samog autora. List s reprodukcijom zauzimao je desni deo unutrašnje strane knjige. Levi je zaklanjao paus, što je smetalo da se istovremeno vidi ceo unutrašnji deo i poveže sadržaj obeju stranica, tako da mi ideja da to učinim nije pala na pamet baš istog trena. Tekst koji sam video s leve strane navodim u celini. „U vreme izvođenja rituala povezanih s prinošenjem ljudskih žrtava, svešteniku su pomagala četvorica starijih muškaraca, koje su, u čast bogova kiše, zvali čacima. Svaki od tih čaka držao je za ruke i noge žrtvu, postavljenu na poseban oltar, dok je grudi otvarao još jedan čovek, koji je imao titulu nakom (zvanje vojnog vođe). Drugi sveštenik kulta bio je čilam, svojevrstan šaman vizionar, koji je, nalazeći se u stanju transa, dobijao ‘poruke’ od bogova. Njegova proročanstva su obično tumačena na skupovima sveštenika.
Za prinošenje ljudskih žrtava koristili su zarobljenike i robove, ali su najčešće na žrtvu prinosili decu (kopilad ili siročad, koje su posebno kupovali za to). Obredi prinošenja ljudi, a ne životinja, čvrsto su utemeljeni na Jukatanu zajedno s dominacijom ratničkog plemena Tolteka. Za važne ceremonije koristili su žrtvenike postavljene na kultnim građevinama - najčešće hramovima piramidama. Izvođenje svih rituala strogo je određivano po kalendaru, prvenstveno kalendaru dvestašezdesetodnevnog ciklusa. Ritualni obredi bili su ispunjeni simboličkim smislom. U njima su, na primer, često figurisali brojevi 4, 9, 13, i uputstva za boje povezane sa stranama sveta. Nema sumnje u to da su najvažniji rituali bili predviđeni za početak nove godine.“ Autor je dalje prelazio na diskusiju o detaljima koji su slični kod dva kalendarska sistema prihvaćena kod Maja. Tu sam se brzo zaglavio, pošto više nisam imao ni trunke snage da čitam dalje: u prethodna tri pasusa sam ugledao nešto što je potpuno paralisalo moju sposobnost da razumem tekst i unesem se u njega. Jagonijelov lakonski opis obreda prinošenja žrtava sasvim se podudarao sa onim koji sam video u svojim košmarima. Moje se misli ludački brzo uskovitlaše. Da li sam mogao da naletim na opis ovog strašnog rituala pre nego što mi je u ruke dopao dnevnik konkistadora? Možda je zastrašujuća ali nekako privlačna slika ostala u mom sećanju iz vremena kada sam još kao dete pročitao neku avanturističku priču o istraživanju Južne Amerike? Razum me je primorao da je tada zaboravim; ona je nestala u tamnom podzemlju svesti i tek se sada iskobeljala nagore merdevinama od kanapa koje joj je dobacio moj konkistador... Ali zar je uopšte moguće sasvim zaboraviti nešto što te je u toj meri uplašilo u detinjstvu? Bilo je u ta tri pasusa još ponešto. „... koje su, u čast bogova kiše, zvali čacima...“ Gde sam sretao taj naziv? Da li je nešto bilo povezano s tim u drugom poglavlju dnevnika? Skočih sa sofe i pojurih u sobu u kojoj je na stolu ležala gomila mojih prevoda. Reč koja mi je bila potrebna pojavila se na samom kraju: bio je to crtež rugobe iz bajke, koji sam nevešto uradio, a ispod kojeg je latinskim slovima pisalo „Chac“. Iznova pročitah čitavo poglavlje i poput tropskog pljuska čiji je naručilac bilo ovo božanstvo, zapljusnu me saznanje da se sa mnom dešava nešto neobjašnjivo i zlokobno. Svi detalji priče su mi izgledali međusobno povezani: i jedna preuranjena tropska kiša koja je lila na prvu borbenu liniju konkistadora u isto vreme kad je njihove drugove stigla strašna i nepoznata
sudbina; i druga, zakasnela, ledena, koja me je stavila u kučni pritvor, i prinošenje žrtava koje sam video u snu. Više nisam smeo da sumnjam da se iza svega ovoga krije neki smisao koji je dosad ostao sakriven za mene. Mogao sam da se opirem iskušenju još samo par dana. Čim počeh da se bolje osečam, digoh ruke od svih logičnih i sujevernih konstrukcija, odenuh se topiije, naoružah se kišobranom i zaputih se u svoju agenciju. Bio sam odlučniji nego ikada: ili ću izvući od službenika adresu i telefon naručioca, ili neka se priprema za objašnjenja sa istražnim organima. Ipak, sukoba nije bilo. Agencija je bila zatvorena, i bilo mi je potrebno ceiih pet minuta da poverujem u to što sam video. Prozori su bili beživotni, i već behu prekriveni tankim slojem prašine i blata. Prašine je bilo i na zvoncetu na vratima. Bravu i ručicu vrata obavijala je žica sa plastičnom plombom, a vrata su po obodu bila oblepijena već iskrzanim papirićima s natpisom „Zapečaćena“ i plavim pečatom Moskovske kriminalističke policije.
La Obsesion Ispostavilo se da on nije rekao sve, osumnjičen je za saučesništvo i uhapšen, a agenciji su oduzeli licencu ili šta već imaju firme za prevođenje? Prosto su je zatvorili na neko vreme, da bi izvršili pritisak na njega? Možda on nije bio radnik već vlasnik agencije? Šta je još moglo da joj se desi, i najvažnije, zašto su morali da zapečate kancelariju? Kroz prašnjavo dvostruko staklo nije se ništa videlo. Obiđoh, osvrćući se kao lopov, oko čitave jednospratne vile u kojoj je bila smeštena agencija, kako bih se kod svakog prozora popeo na prste i pokušao da vidim šta se dešava unutra. Na suprotnoj strani zgrade pronađoh velika čelična vrata - očigledno rezervni izlaz. Ona su takođe bila zaplombirana i zapečaćena policijskim pečatima. Nekoliko koraka od njega nalazio se ulaz u podzemnu prostoriju koja je izdata za kafić. Na limenom krovu koji je štitio od kiše desetak stepenica i ulaz, bila je okačena tabla s natpisom „Ćevabdžinica Compantli. Kavkaska i meksička kuhinja“. Kroz pritvorena vrata na stepenište je padao uski snop blede svetlosti i dolazili su nebeski mirisi, od kojih mi je odmah proradila mašta, stomak zahtevno zavijao i upali obrazi. Nisam ni znao da je u ovoj zgradi bilo još nečeg osim prevodilačke agencije. Ušavši u ulogu hrabrog detektiva, podigoh kragnu na kaputu i počeh da silazim niza stepenice. Teško je reći šta me je više gonilo napred - istraživačka znatiželja ili neočekivano oštra glad. Zauzevši stočić, klimnuh glavom prijateljski koliko je god moguće urednoj konobarici svetle kose, u plavoj kecelji i s trivijalnom papirnom kapicom, i udubih se u jelovnik. Nazivi jela su bili melem za oči, a cene nisu kvarile prijatan utisak. Za svaki slučaj se uverivši u sadržinu svog novčanika, naručih lobio*( Gruzijsko jelo, salata od pasulja; prim. prev.), ražnjiće od ovčetine i tapas za predjelo. Spoj je, nema govora, bio pomalo čudan, ali dešavalo mi se i da kombinujem suši i boršč, zato nisam izigravao ljubitelja tapasa uvređenog zbog njegovog komšiluka sa satsivijen*( Gruzijsko jelo, umak od oraha, dodatak uz ribu ili meso; prim. prev.). Prihvativši se divno pripremljenog predjela (u Španiji nisam bio, tako da nisam mogao da uporedim reprodukciju tapasa koju su mi servirali, sa originalom) i osvrćući se unaokolo, pristupih planiranju daljih akcija.
Gotovo da nije bilo posetilaca u ćevabdžinici - samo je za udaljenim stolom dremao punaćki brkati muškarac u kožnoj jakni. Pronašao sam samo jedno objašnjenje za ovo: gluvo doba, kada se ručak već završio, a do večere ostaje još dovoljno vremena, i po kafiću se motaju samo dangube poput mene. Uveče ovde sigurno ne može da se prođe. Enterijer je udoban i smirujući: zidovi su prekriveni bojenim drvetom, ispod niskog plafona nalaze se lampe nalik starim uličnim fenjerima, konobarice su ljubazne, meni je sastavljen tako primamljivo da prosto želiš da obavezno isprobaš svako jelo. Kroz sat i po ovde će nagrnuti ljudi u odelima koji su završili sa poslom, i kroz larmu i zveket escajga, moj razgovor s radnicima kafića ispašće potpuno drugačiji od onoga kakav sam hteo. Kada mi konobarica donese lobio, preleteh pogledom preko tablice na njenim grudima, upitavši: „Recite mi, Lena, a šta se desilo s vašim komšijama?“ I cimnuh glavom u onu stranu gde se, kako mi se činilo, nalazila moja agencija. Devojka se ukoči, trepćući ogromnim sivkastim očima, trepavica dupliranih crnom maskarom, i začuđeno uperi pogled u mene. Pomislivši da je shvatila da mene kao zanimaju njene komšije, ili da sam, još bolje, njen tajni obožavalac, ja požurih da preciziram: „Ja to o prevodilačkoj agenciji, znate, koja je na strani poprečne ulice u ovoj kući“, kucnuh prstom o pod, kako bih isključio sve sumnje. Ona uvuče usne i sumnjičavo začkilji. Pokušavajući da izgledam opušten, bocnuh viljuškom malo salate i pokušah da je stavim u usta, ali se ruka podlo zatrese i komad ćuretine sočno pljusnu na sto. Kretoh da se izvijem prema salveti, ali je konobarica bila brža. Dok je ona brisala sto, promrmljah obraćajući se prkosnom repiću u koji je na potiljku bila vezana njena kosa ofarbana u platinasto plavu: „Ja samo radim kod njih... Kao prevodilac. Bio sam bolestan skoro dve sedmice, danas sam se osetio bolje, i dolazim samo da ih podsetim na sebe, a vrata zatvorena i zapečaćena. Da li znate šta se desilo? I kada će otvoriti?“ „A je l’ vi čitate novine? U Moskovskom komsomolcu polovina rubrike ‘Vruće vesti’ je pretprošlog četvrtka bila o tome“, reče ona, oslobodivši se krpe. „Mi smo čak specijalno zbog toga iseckali, hoćete da vam pokažem?" Papirni kvadratić na kojem mi je novinar kriminalističke rubrike izlagao istoriju moje agencije, bio je ceo isprljan i prekriven masnim mrljama. Očigledno se nisam samo ja interesovao za ovu priču, i konobaricama je već dosadilo da je pričaju po deseti put na dan. Da ne bi
ostavljale posao, one su prosto u ruke tutkale novinski isečak svakom novom radoznalcu. Naslov je zvučao obećavajuće: „Moskovske ubice počele da kradu leševe“. Upravo zbog ovakvih članaka poslednjih deset godina ne čitam omiljene novine iz mladosti. „Zversko ubistvo i pljačka izvršeni u sredu u prevodilačkoj agenciji Azbuka u Starokonjušnom sokačetu. Nepoznati počinioci su ušli u kancelariju firme Azbuka i navodno, savladavši saradnika Semjonova I. P, koji se nalazio u njoj, opljačkali agenciju. Zločinci su verovatno postupali po instrukcijama i tražili dokumenta i novac. Iz kancelarije je nestala hrpa papira i sef u kojem je čuvana sedmična zarada firme. Prestupnici nisu takli kancelarijsku opremu. Osnovna zagonetka za istragu ostaje to kuda su ubice odnele telo I. P. Semjonova. Policija ne dovodi u pitanje njegovu smrt: na podu je pronađena velika količina krvi iste grupe koju ima i Semjonov. Po mišljenju stručnjaka sudske medicine, nemoguće je preživeti toliki gubitak krvi. Međutim, leš nije pronađen na mestu zločina. Saradnici MUP-a koji sprovode istragu smatraju da su kradljivci mogli da ga odnesu sa sobom i naknadno zakopaju u šumama Podmoskovlja ili utope u reci Moskvi. Međutim, policija zasad ne može da odgovori na pitanje zašto je to učinjeno.“ „Zar bi oni ovde napisali istinu?“, podrugljivo upita promukli ženski glas iza mojih leđa. Stresavši se, ja se okretoh. Iza mene je, oslanjajući se na džoger za čišćenje, stajala čistačica - žena od pedesetak godina, mršavog zlobnog lica i prosede tamne kose. „Istinu?“, zagrcnuh se salatom i odložih viljušku u stranu. „Istinu, istinu... Da su sva vrata bila iznutra zaključana, i da je ključ virio iz brave sa unutrašnje strane, da je tamo proliveno približno pet litara krvi, kao da su ga čitavog rasporili, a zatim leš vukli još deset metara nekud - trag ide, ide, a zatim se naglo prekida... I da sada od klijenata imamo samo policiju i novinare“, zlobno je zaključila na kraju. „A otkud vi to znate?“ „Pa kažem vam, dok su tu kopali, dolazili kod nas na ručak. Oni sa činovima su, naravno, ćutali, a eto, mladi milicioneri, koji su dežurali, nisu mogli da se suzdrže... Lenki se jedan udvarao, pa je svašta napričao. Je l’ tako, Len?“
Konobarica, koja mi je upravo donela tanjir sa ćevapima i pečenim krompirom, potvrdno klimnu, ali ne reče ništa. „Tako da... Prijatno vam bilo“, završi čistačica i, zvečeći lavorom, nestade u dugačkom hodniku. Desetak minuta sam zamišljeno bockao viljuškom komadiće vrhunski spremljenog sočnog mesa, i čas stavljajući na gomilu, čas ponovo ravnajući po tanjiru, komadiće krompira. Nisam mogao da se nateram da ih sažvaćem i progutam: bilo je dovoljno da samo prinesem ćevap ustima, i odmah bi počelo da mi se vrti u glavi, a u grlu sam osećao ogavan ukus. Isteklo je preko pet litara, ponavljao sam za sebe. Kao da su ga rasporili... Sva vrata su iznutra zaključana. Tako je rekao, da nije bilo pogovora... Užasne stvari je rekao. Krvav trag od deset metara. Kuda? Zašto? Bože, kakve veze ima kuda? Najvažnije je - ko? Upravo - „Ko?“, pošto mi se činilo da znam odgovor na pitanje, iako nisam hteo da poverujem u to, niti da pomislim. Dva tajanstvena nestanka zaredom isključili su svaku slučajnost. Prošli put, tokom razgovora sa službenikom, pokušavao sam da ubedim sebe da se smirim, dokazavši da priča u kojoj se nađoh upleten, ne predstavlja nikakvu opasnost. Da li je hispanistu zgazio automobil? Zašto nije zaključao vrata kad je napustio kuću zbog kupovine namirnica? I zašto je poneo sa sobom mapu s porudžbinom? Ne zaključavši bravu, lično se odvažim da dođem samo do odvoda za đubre: Moskva nije miran grad, dovoljno je pročitati rubriku „Vruće vesti“ kako bi osetio neodložnu potrebu da ugradiš dupla gvozdena vrata i ne izlaziš napolje čim padne mrak. Događaj koji se odigrao najviše od svega je ličio na krađu, pri čemu je prevodilac morao dobrovoljno da otvori vrata gostima i pokorno ode zajedno s njima, ne pokušavajući da se suprotstavlja i ne zaključavši vrata. Međutim, ako događaj s mojim prethodnikom nije bio tako jednoznačan i stravičan, onda me je sudbina koja je sustigla nesrećnog službenika zaista terala da se naježim. On je znao još nešto, nešto o čemu se nije usudio da ispriča detektivima, ni meni, verovatno, bojeći da će ga proglasiti ludim. Da je sve iskreno rekao policiji, možda bi ga uzeli pod zaštitu... Ili smestili u psihijatrijsku bolnicu, prekidoh sam sebe. Uostalom, bolnica je zatvorena ustanova, kriminalcima bi bilo daleko komplikovanije da uđu u nju, i ko zna, moj službenik bi možda još uvek mogao da bude živ. Slabe su šanse, bio je uporan moj unutrašnji sagovornik: teško da će uljeze
koji jednostavno ne koriste vrata i prozore, zbuniti obezbeđenje i ograda specijalne klinike. „Da li vam se dopada?“, ogorčeno me upita konobarica, pokazujući na davno ohlađen šašlik.*( Vrsta ražnjića od jagnjetine; prim. prev.) Zanesen svojim razmišljanjima, ja namršteno odmahnuh glavom, i ona uzdahnu, sigurno brinući za sudbinu svoje napojnice. „Eto, on je ovde uvek ranije ručao“, odjednom reče konobarica, na sredini sopstvenog misaonog dijaloga, odlučivši odjednom da ga ozvuči. „Ko?“ „Ilja... Semjonov. Kog su ubili“, Lena šmrknu. „0n je bio tako divan, veseo. Stalno se šalio, uvek je ostavljao kusur.“ Klimnuh, pokušavajući da zamislim kako je onaj neprijatni, arogantni cvikeraš sa večito zalizanim šiškama mogao da koketira s devojkama. Htedoh da kažem nešto zajedljivo, ali se na vreme obuzdah, podsetivši se da ni meni sa ženama ne ide baš sve glatko. „Te večeri je IIja došao kod nas na večeru, zapamtila sam, pošto nikada pre nije dolazio tako kasno, već samo u pauzama za ručak. Pa bio je oženjen, uvek je večerao kod kuće... Ponekad sam ćaskala s njim kada bih izašla da popušim cigaretu“, dodade ona, kao da se pravda. „I šta je bilo te večeri?“, pokušah lagano da joj vratim misli na kolosek koji mi je bio potreban. „Rekao je da ima puno posla, da će ostati do kasno. Imao je neke komplikovane prevode, morao je mnogo da se bakće s rečnikom, i tako zasede.“ „Zar je on sam prevodio?“, začudih se. „Mislio sam da je tu samo zbog administracije.“ „Ne znam“, ona sleže ramenima. „A kada sam kretala kući, već je bilo zaista kasno, pola dva izjutra, tog dana sam upravo zatvarala, a kod njega je još uvek gorelo svetlo. Da vam naplatim, ili želite kafu?“ Škrinja njene otvorenosti se tako naglo zatvorila, kako se i otvorila. Naručih kafu, računajući da ću uspeti da je još zagovaram, ali donevši je, konobarica se udalji istog časa. Espreso koji se dimio dugo sam mešao državnom čajnom kašičicom, slušajući kako zvekeće o zidove šolje, a zatim naiskap ispih hladni i sada već neukusni crni gusti bućkuriš i zamolih za račun. Bogata napojnica ju je naterala da se osmehne. „A šta znači vaš naziv?“, upitah je, u nadi da ću razbiti mrtvačku atmosferu koja nastade na kraju našeg razgovora.
„Compantli? Odmah ću proveriti kod gazde. Rubene Ašotoviču!“ Brkati debeljko koji je sedeo za udaljenim stolom se prenu i pospano je pogleda. „Evo, ovde me pitaju šta znači ‘Compantli’? To na vašem znači nešto, je l’ tako? Ili na gruzijskom?“ „Ništa ne znači“, flegmatično se odazva ovaj, karakteristično rastežući samoglasnike. „Prosto je lepa reč...“ Vraćao sam se kući duboko zamišljen. Pričinjavalo mi se polako da sam se sasvim slučajno obreo u epicentru uragana: nepoznate i nemerljive sile ruše sve unaokolo, čupaju iz korena drevna stabla, odnose ljude u ništavilo - ali u samoj sredini tog haosa je mrtvačka tišina. Iako sam možda, ni sam to ne shvatajući, i izazvao ovaj vir, mene nije ni dotakao. Barem dosad nije... Najverovatnije mi je izgledalo to da sam, kao i obično, srećom pogodio u sam centar rasplamsale detektivske priče, čiji svi akteri jure za nekom neprocenjivom antikvarnom knjigom. Manijaci antikvari, plaćenici koji rade za velike aukcijske kuće, odeljenje za krivične istrage, filolozi hispanisti koji se nađoše u pogrešno vreme na pogrešnom mestu, i saradnici prevodilačkih agencija... Iz toga bi nastala fantastična dečja avanturistička knjiga, ili, još bolje - strip. Pokušah da podignem uglove usana prema ušima, govoreći sebi da nastaje zabavna situacija. Ništa se nije događalo. Zaista mi nije bilo dobro. Sudbina me sklanja dalje od iskušenja, odjednom pomislih. Kada bih imao makar najmanju mogućnost da se dokopam nastavka dnevnika konkistadora, ja bih se bez trunke razmišljanja ponovo latio prevođenja. Ko zna kakva bi me sudbina čekala u tom slučaju, ali uzalud bih razmišljao o njoj ne saznavši i ne otkucavši na ruskom šta se desilo sa odredom konkistadora u Capitulo V. Ipak me je nevidljiva ruka zaustavila na korak od provalije u koju sam slepo išao, obrnula me i poslala u suprotnom pravcu - u normalan, običan život. Miran, trivijalan, siv, koji mi je odavno dosadio, prazan, besmislen život. U život. Da li treba da sam joj zahvalan na tome? U svakom slučaju, nisam imao izbora. Kao navijen, nastavljao sam da koračam u onom pravcu kuda su me usmerili. Nisam mogao samostalno nikuda da skrenem; u takvom položaju preostaje samo da tražiš njegove prednosti. Međutim, ni izbliza se nisam primirio, niti zaboravio na svoju ekspediciju u šume Jukatana. Stigavši kući, prvo sam se mašio knjige E.
Jagonijela, zasladivši proučavanje majanskog indijanskog života slatkim od višanja. „Maje su prihvatile zvaničnu i obaveznu astrologiju“, tvrdio je Jagonijel. „U zavisnosti od dana rođenja, za svako dete je pravljen posebni kalendar, koji je predskazivao buduće događaje u njegovom životu. Ovaj kalendar je sadržao odgovore na sva pitanja: kada će čovek pronaći posao, kada će se oženiti, datum nesrećnih događaja, kada će umreti. Ovaj kalendar je bio neprestano s njm, recitovali su ga deci umesto uspavanke, i on se ukorenjivao u njihovoj svesti i pratio ih čitavog života. Svako je znao napamet svoj lični horoskop, i ovo znanje ga je smirivalo, pomagalo mu da pronađe svoje mesto u svetu i shvati na kojoj se etapi svog puta nalazi. Ovaj sistem je funkcionisao praktično bez zadrške, pošto su sveštenici astrolozi sami pomagali da se predskazani događaji dese. Ako bi horoskop obećao nekom mladiću da će sresti svoju draganu određenog dana i na određenom mestu, onda je postojao i drugi horoskop, koji je nekoj devojci predviđao susret sa suđenim, te da se pojavi tog dana i na tom mestu. Prema nekim podacima, na taj način su se predskazivale i određivale i krupne stvari, kao kupoprodaja kuća i čak tuče, čiji su učesnici unapred znali za predstojeći boj. Postoje istraživači koji smatraju da su ratovi koje su međusobno vodili različiti narodi Jukatana koji su pripadali toj veri i kulturi, takođe predskazani u ‘hronikama budućnosti’, a tako i predodređeni. Većina pripadnika naroda Maja bili su ratoborni, i mogući oružani sukob u perspektivi nije ih nimalo zabrinjavao. Oni nisu ni razmatrali mogućnost da se suprotstave sudbini i odustanu od predviđenih sukoba. Broj poginulih neprijatelja u bitkama je takođe bio predskazan u horoskopima, i ako bi ih poginulo nedovoljno, uvek je postojala mogućnost da se realnost približi proročanstvu prinošenjem zarobljenika na žrtvovanje. Ova strast Maja prema predskazanjima omogućavala im je da prevaziđu strah od budućnosti, od smrti, i ulivala je samopouzdanje svakom čoveku i čitavim narodima. Međutim, u desetom veku naše ere ona se veoma grubo našalila sa čitavom njihovom civilizacijom, o čemu, zbog nedovoljnih naučnih dokaza u prilog ovoj hipotezi, nećemo ovde govoriti.“ Znalački razigravši moju maštu i odmah spretno sakrivši belog kunića tajnog znanja u svoj magični šešir, Jagonijel se elegantnim poklonom zahvalio publici na pažnji i bez imalo griže savesti prešao na pitanja vaspitavanja dece, na koja se navodno i odnosilo ovo čudno iznenađenje.
Te noći i narednog dana sa mnom se dešavalo nešto neshvatljivo: što sam bolje shvatao da se moji doživljaji bliže kraju, to sam sa većim žarom listao Kumerlinga, prelistavajući brošure, milio lupom po karti preko država Kampeče i Peten i razmišljao, razmišljao... Zvonce za uzbunu je zazvonilo uveče narednog dana, kada sam nakon večere seo da slušam na radiju izdanje novosti da bih se nekako otrgnuo od već nastale fiks - ideje da odgonetnem ciljeve opisane u dnevniku ekspedicije. „Uragan ‘Simona’ doveo je do razaranja neviđenih razmera i ljudskih žrtava, pogodivši pre tri dana atlantsku obalu SAD-a“, izveštavao je spiker. Nehotično pojačah ton - sigurno zbog toga što sam se dan ranije i sam osećao kao u epicentru tajfuna. „Potpuno su uništeni gradovi Nju Orleans, Hjuston i Dalas. Većina naseljenih krajeva u državama Misisipi, Luizijana i Teksas leže u ruševinama. Naročito je nastradala prestonica džeza: Nju Orleans je poplavljen gotovo devedeset procenata, američka vojska i nacionalna garda nisu u stanju da se izbore sa evakuacijom preživelih. Broj poginulih bi, prema preliminarnim procenama, mogao da iznosi i na desetine hiljada ljudi, ali gradonačelnik Nju Orleansa Rej Nagin smatra da je ova brojka - najskromnija od svih mogućih. Grad leži u niziji, zato su talasi visine deset metara, koje sobom donosi uragan, s lakoćom probili branu i doveli do najveće poplave u istoriji Nju Orleansa. Situaciju komplikuje činjenica da je voda probila nasipe na kanalima koji vode ka jezeru Pontčartrein, koje se nalazi na brdu. Nikakvi pokušaji vojnoinženjerskih jedinica da na neki način učvrste branu, ne uspevaju. U gradu je potpuna anarhija. Svi magacini oružja su opljačkani, zbog loše organizacije spasilačke operacije humanitarna pomoć stiže u Nju Orleans s velikim zakašnjenjem, i nema je dovoljno za sve. Preživeli obijaju i pustoše prodavnice. Desantne jedinice, prevezene u grad transportnim helikopterima ‘činuk’, ulaze u sukobe s bandama lopova i imaju velike gubitke. ‘Simona’ je stigla u Hjuston i Dalas dostigavši maksimalnu snagu, i to je sada uragan najviše, pete kategorije opasnosti. Milioni stanovnika obližnjih gradova, koji pokušavaju da se evakuišu u unutrašnjost kontinenta, našli su se u klopci. Putevi su zaprečeni zbog mnogobrojnih havarija, saobraćajne arterije Teksasa su blokirane višekilometarskim zastojima. Upravo je stiglo saopštenje da se putanja ‘Simone’ iz Hjustona u Dalas na nekoliko milja podudarila sa autoputem. Tačan broj žrtava zasad je nepoznat, ali se može izraziti hiljadama.
Osim toga, uragan je snažno pogodio i potpuno razrušio mnogobrojne naftne platforme postavljene u Meksičkom zalivu, a takođe naneo štetu od više milijardi naftnoprerađivačkim kompanijama u Hjustonu i Dalasu. To je za posledicu imalo nagli rast cene barela nafte na svetskoj berzi, koji je premašio iznos od devedeset tri američka dolara. ‘Simona’ je zaobišla priobalne gradove Verakruz, Sijudad Ermozu i Sijudad Madero, koji je pre nedelju dana gotovo izbrisao sa lica zemlje drugi uragan, ‘Izabel’. Međutim, vlada Meksika ne dozvoljava stanovništvu koje je napustilo svoje kuće da se u njih vrati, plašeći se novih udara stihije. “ Sedeo sam otvorenih usta i zagledan u zvučnik radio-prijemnika. Reportaža je podsećala na odlomak iz nekog apokaliptičnog romana. Naravno, s vremena na vreme sam se ipak kajao što nemam televizor. Eto sada: jezive i sigurno nezaboravne slike razrušenog Nju Orelansa morao sam da prepustim svojoj mašti. Spiker je prešao na vesti iz kriznih žarišta u Africi, a ja počeh rasejano da vrtim potenciometar u potrazi za nečim privlačnijim. I on je bio precizan. Moj prijemnik, kako sam već napomenuo, rođen je sedamdesetih godina i hvata samo kratke talase. Duž čitavog korpusa sa prednje strane nalazi se zastakljena skala s frekvencijama. Na skali su obeleženi brojevi i nazivi gradova iz kojih se emituje program na odgovarajućim talasima. U svakom slučaju, sedamdesetih godina, tako su stajale stvari. Na jednoj crtici je obeleženo „Berlin“, na drugoj - „Pariz“, na trećoj - „Buenos Ajres“. (Nekako mi se čini da su, oprezno vrteći toćkić i osluškujući glas argentinskog spikera koji se probija kroz smetnje, naši očevi mnogo snažnije osećali koliko je mali i tesan svet, nego što mi to možemo da osetimo gledajući na televiziji u direktnom prenosu novosti iz Latinske Amerike.) Na otprilike četiri milimetra od Buenos Ajresa i nedaleko od Meksika polovično razgovetno mrmljanje španskih novinara i zavijanje radio-talasa odjednom je smenila mrtva tišina, koju je seklo samo blago električno pucketanje. Ali čim sam dohvatio izbrazdanu površinu točkića da bih se ponovo dao u svoje besciljne potrage, prijemnik zagrme baritonom: „Buenos dijas, dragi prijatelji, i dobrodošli u emisiju Svet Maja. U našem današnjem programu možete saznati poslednje novosti iz politike, društvenog, religioznog i kulturnog života Indijanaca, pripadnika velike civilizacije Maja. Dakle, glavna vest prvog dana čuena, četvrtog dana
meseca kumhu: država Mani-Tutuk-Siu objavila je rat svom prvom susedu, kneževini Kočvah. Diplomate smatraju da je u ovaj konflikt neizbežan ulazak države Sotuta, koja je s Kočvahom povezana sporazumom o međusobnoj zaštiti. Pored toga, na našem programu: u gradu Kampeče raste međuetnička tenzija nakon što su meksički plaćenici k’anuli žrtvovali bogu kukuruza, Sip Toteku, dvoje lokalne dece. A sad - detaljnije..." Tada u zvučnicima nešto zašušta, kao da je na tiganj sa vrućim uljem pljusnula voda. Mehanički pokušah da namestim antenu, ali od nervoze okrenuh točkić prejako, i čitav etar ponovo preplaviše vrskavi Latinoamerikanci. Uzalud sam pokušavao da vratim strelicu na skali u početni položaj: dva milimetra dalje od Meksika i četiri od Buenos Ajresa prijemnik je primao samo monotoni šum kratkih radio-talasa, koji su udarali o uraganom uništene obale Meksičkog zaliva. Škljocnuh prekidačem i uronih u kredenac tražeći lekove. Plan je bio jednostavan: da ispijem duplu dozu sedativa i odmah odem na spavanje. Pred mojim očima su se skupljali i širili krugovi duginih boja, a srce je bilo teško kao kamen i vuklo me je nadole. Isprva pomislih, sve što mi se događa može skupo da me košta i da zbog prijatnog naleta i skokova adrenalina zbog mojih avanturica možda izgubim zdrav razum. Već jesam. Poslednje panične misli tumbale su mi se u glavi kao izbezumljene ribice u uzburkanom akvarijumu. Sredstvo za spavanje zaledilo je suspenziju koja je drhturila, ona postade gusta i ribice mojih misli se zaglibiše u želatinu medikamentozne tuposti. Zatim su isključili svetlost. Međutim, zaborav mi nije doneo taj odmor od prokletih Indijanaca kom sam se nadao iz dubine duše. Maje su me proganjale, i ako su psihoanalitičari u pravu da nam se u snovima simbolički prikazuju brige, onda u mom slučaju nije bilo potrebe da se dešifruje ovaj znak. Probijao sam se kroz džunglu, pokušavajući da se sakrijem od vojnika bakarne puti, pod punim ratničkim bojama, koji su me jurili. Zaostajali su za mnom svega desetak koraka i nije me napuštao osećaj da im ne predstavlja nikakav napor da me sustignu, da to mogu da učine u svakom trenu, ali da se zabavljaju sa mnom, kao mačka s ulovljenim mišem. Zatim se okliznuh... Odmah me zgrabiše, svezaše, načiniše nepokretnim, te trijumfalno podigoše iznad glava bespomoćnu čauru u koju se pretvorih, grubo me vratiše nazad u sve ono od čega sam pokušavao da pobegnem. Ubrzo ga spazih: široki pljosnati kamen sa udubljenim žlebovima koji idu iz centra prema uglovima, potamnelim od potočića krvi
koji neprestano struje po njemu. Na silu mi sasuše u usta iz glinene šolje nekakvu smrdljivu tinkturu, od koje mi se na oči navuče purpuna magla, a uši začepiše debelim slojem vate, kroz koju su zvuci dopirali sa zadrškom i deformacijama. I već mi je uglavnom bilo svejedno, kada nekoliko pari snažnih ruku razvuče moje bezosećajno telo na oltaru i nakom nadnese naoštren kremen nad moje srce. Ali tada se u mojoj glavi prolomi brzinom munje misao da se sve to dešava sa mnom namerno, da će se kremen za delić sekunde obrušiti na moje grudi, da će krcnuti rebra, jurnuće krv, i da će ubica s maskom drevnog božanstva iskopati moje vatreno srce, istrgnuti život iz mene. S očajničkim naporom, uz koji idu konvulzije kod obolelih od tetanusa, ja se izvih, prevrnuh iz ruku sveštenika i padoh s kamena - na hladni parket. Ritmično je otkucavao sat, svakim zaokretom zupčanika vraćajući me u svoj svet, i senke čakova koje se skupiše kraj mog kreveta nevoljno su se povlačile nazad u tamu. Bilo je pola šest ujutru; bilo mi je potpuno jasno da više neću uspeti da zaspim. Umivši se i ispivši čaj, obukoh se toplije i izađoh napolje. Morao sam da provetrim um, a najbolje za to je bila noćna šetnja u decembru po Moskvi okovanoj mrazom. Trotoari i putevi bili su zastrti belom prostirkom. Nisam ni primetio da je u gradu počela prava zima... Kod nas na Jukatanu sad je sigurno paklena vrućina, a poslednjih sedmica, kuda god bih bacio pogled, bilo na Arbatu, Sadovom ili kod svoje kuće, unaokolo se prostirala gusta prašuma. Ogromne pahulje tiho su sletale, skrivajući pod sobom vlažni asfalt, tamnu moskovsku zemlju prekopanu desetinama generacija građevinaca, opuške, papiriće, komadiće psećeg izmeta, opalo lišće, pridajući čitavom mom bezumnom gradu nesvojstvenu smirenost i svečanost. Retki automobili kretali su se neoubičajeno polako, kao da su njihovi vozači bili omađijani, plašeći se da to naruše. Izašao sam na Novi Arbat i zakoračao besciljno, diveći se snežnoj čarobnici, trudeći se da ne mislim ni o čemu. Preživljavao sam jedan od tih retkih trenutaka kada sam čitavim svojim telom, svakom ćelijom, osećao da zaista postojim, da sam nekako, poput deteta, pravi pravcati. Sneg je pomalo zasuo moje strahove i košmare što mi se prisniše, i moju opsesiju đavoljim konkistadorima. Počeh da zaboravljam da svih prethodnih dana nisam mislio ni o čemu drugom sem o običajima davno degenerisanih ili istrebljenih naroda, o tajnama starim skoro pet stotina
godina, o ljudima od kojih nije ostala ni šačica pepela i intrigama koje su oni pleli, a koje izgubiše smisao. O tome, da sam juče svojim ušima slušao dobro impostiran glas spikera koji mi je iz radio-prijemnika govorio na ruskom jeziku o poslednjim događajima koji su se odigrali u Centralnoj Americi pre tri četvrt milenijuma. O tome, da se moje zanimanje za Maje i istoriju konkiste neprimetno pretvorilo u opsesiju, kao da sam se, zaputivši se u turističku šetnju po tropskoj šumi, izdvojio od grupe, zalutao, i eto već više od mesec dana lutam po močvarama, među lijanama i sapodilosima. Samo sam hodao, uživajući u hladnoći, osećajući škripu snežne korice pod đonovima i u celini se usredsredivši na nastavak lanca koji su moje čizme ostavljale na snegu. Da pratim da se tragovi urezuju dovoljno duboko i kroz njih se vidi crna boja asfalta, i da još vodim računa da između svakog traga bude jednako rastojanje... Upravo takve jednostavne besmislene radnje su najbolji lek da se iz glave izbaci raznorazno smeće koje se tamo nakupilo. I baš u trenutku kad umalo pomislih da su sneg i jutarnja Moskva pomogli da se izlečim od svoje opsesije, otrgnuh pogled od snega pod nogama i podigoh oči; i pozli mi: pravo preda mnom se uzdizala hram piramida Maja. Bila je ista kao na crtežima u Jagonijelovoj knjizi, ili na fotografijama koje su napravili britanski istraživači sa safari kacigama, odštampanim u Kumerlingovim Tajnama. Crteži su, međutim, bili šematski, a foto-snimci - crno-beli i pri tom veoma lošeg kvaliteta. Začudujuće i jezivo je bilo videti pravu pravcatu višestepenu piramidu sa kvadratnim otvorom na sredini iznad ulaza i nadgradnjom oltara, postavljenog na pretposlednjem uzdignutom delu, videti je sada u svom rodnom gradu. Noge mi se odsekoše i padoh na kolena u sneg, bez snage da sklonim pogled sa ove građevine. Ona nije bila velika, ne kao Piramida Čarobnjaka ili Patuljaste piramide u Ušmali, ali podudarnost linija je bila nesumnjiva. Iste proporcije, kao i rimovane forme, ista surova, asketska lepota, pri tom puna dostojanstva, strana našoj arhitekturi, prosta ali ne i primitivna. U piramidi ne beše ničeg iluzornog, za razliku od radio-emisije Svet Maja, ona se nije spremala da nestane čim bih skrenuo pogled na nešto drugo. Uzalud sam se štipao, okretao i zatim je iskosa ponovo gledao, nadajući se i plašeći se istovremeno da će za to vreme dok mi nije pred očima, uspeti da se istopi u zagađenom moskovskom vazduhu. Piramida je ostajala na svom mestu, činila se nepokolebljivo realnom, kao da je zaista
postojala ovde vekovima, a da na nju niko nije obraćao pažnju. Šta je tu čudno - indijanska piramida u centru Moskve? Nema veze, možda sam zaista skrenuo; i to takođe treba iskoristiti. Dok piramida nije nestala sa prvim znacima sunca, preostala mi je jedinstvena prilika da u boji zamislim sve ono o čemu sam čitao u knjigama o Majama. Počeh žurno da crtam na platnu ono što videh pred sobom, skice sećanja pročitanog, da bih ih, bacivši pogled na njih samo jednom, zgužvao, odbacio, i nestrpljivo, bojeći se neuspeha, uzeo sledeće. Evo na piramidu se penju vrhovni sveštenici: gojazni, tela koja sijaju, u svečanoj odeći, umesto lica - maske bogova i čudovišta, kroz proreze mutno blistaju prezasićene oči, koje su sve već videle na ovom i na onom svetu. U osnovi piramide robovi grade prostoriju grobnicu u koju će nakon smrti biti položeno telo vladara, balsamovano i umotano u najtanji pokrov. U istu prostoriju će doneti njegove omiljene ukrase, dragocene predmete; zatim će ovde dovesti njegove ljubavnice i sluge da ih zakolju; a zatim će prostoriju zapečatiti na stotine, a možda hiljade godina, dok pljačkaši grobnica ili britanski naučnici udarom poluge ne probude drevnog cara i njegovu svitu. Eno četvorica čakova vuku na vrh svezanog zarobljenika... Klečeći, posmatrah priviđenje ritualne piramide, koje luta kroz vreme i prostor i nepoznatim putem se sada pojavilo u Moskvi, i do najsitnijih detalja se sećah svog lepljivog noćnog košmara. Ako je ona uspela da dospe ovde, zašto ne bi u naš svet pronikli sveštenici mojih snova, iznureno sam mislio. Zato, kada mi se o rame oslonila teška ruka, ja prosto pokorno opustih glavu, razgovetno osluškujući kako se tkanina realnosti, još nedavno tako čvrsta, uz lagani tresak para po šavovima... „Građanine, je l’ vam dobro?“, začu se saosećajan muški glas. „Ma on se samo naždrao, druže kapetane“, s rezonom odvrati drugi. „To ti je, Filipenko, nepotrebno. Tu, pored Mauzoleja, noću se svašta događa... Ustanite, građanine, ustanite. Je l’ sve u redu?“ Na putu ka kući dadoh sebi časnu reč da je moj roman sa Jukatanom završen jednom za svagda. Ne znajući da li da plačem ili da se smejem, čas se zaustavljah na mestu, brišući lice punom šakom snega, čas gonjen stidom pretrčah nekoliko stotina metara, dok se ne zadihah. Pantalone okačih da se suše na radijator u kupatilu, i njihova razvučena mokra kolena su me podsetila na moju sramotu pored Mauzoleja svaki put kada sam tuda zalazio.
Ispivši čaj i skupivši hrabrosti, umotah u celofansko pakovanje knjige Jagonijela i Kumerlinga, ubacih tu i sve blesave brošure, i čak (istina, nakon premišljanja od par minuta) oprezno prevedene glave dnevnika iskucane na pisaćoj mašini. Zatim izađoh s paketom u hodnik i zaputih se prema odvodu za smeće. Gvozdenu poklopac-lopatu na cevi obojenoj sivkastozelenom bojom sam naizmence otvarao i zatvarao najmanje tri puta, ali nisam imao srca da joj saspem u grlo moje čitavo bogatstvo. U glavu navrnuše misli o Dijegu de Landi, njegovom autodafeu i knjigama koje su nacisti spaljivali na trgovima nemačkih gradova. U svakom slučaju, poređenje nije bilo u moju korist: stojeći pred smećarom sa svojom bednom hrpom prevoda tuđih misli, ni izdaleka nisam izgledao kao heroj slobodoumlja, tim pre što je u ulozi inkvizicije nastupao niko drugi do moj alterego. Na kraju krajeva, paket sam uredno stavio pored cevi. Ne znam da li sam možda računao s tim da će ga pokupiti neki radoznali sused, a možda sam se nadao da ću sledeći put imati hrabrosti da ga ipak pustim u ždrelo odvoda za smeće. Ni narednog dana, ni kasnije, knjige niko nije dotakao; nisam im prilazio ni ja, ponoseći se svojom suzdržanošću i proslavljajući postepeno čišćenje pameti od tropskih otrova. Snovi o hramovima, sveštenicima i poteri su prestali trećeg dana. Više nisam prilazio biblioteci bliže od jednog kvarta, i negde nakon nedelju dana, više me nije ništa tamo vuklo. Izlečio sam se. Do Nove godine je, u međuvremenu, ostalo samo nekoliko sedmica, a kutija sa kovanim novcem, sakrivena u plakaru sa vešom, vrtoglavo se praznila. Pod znakom pitanja je bio moj plan za kupovinu žive jeike, a možda i odlazak u goste kod drugova sa fakulteta. Nažalost, prekasno sam počeo da podnosim sebi konačan račun, kada su se dve preostale prevodilačke agencije s kojima sam nekada radio, već zatvorile zbog novogodišnjih praznika. Ozbiljno se udubivši u staru beležnicu, pronađoh adresu još jedne agencije, u kojoj se nisam pojavljivao sigurno već pet godina. Nisam imao izbora: pretpostavljao sam da su veće šanse da me angažuju za slučajni prevod u agenciji u kojoj su me barem malo znali nego u agenciji odabranoj nasumice u telefonskom imeniku. Obmotah se grubim crvenim šalom, stavih vezenu kapu i, sjurivši se niza stepenice, požurih u metro. Kuća u kojoj se nalazila firma koju sam tražio, za ove godine koliko se tamo nisam pojavljivao, potpuno se preobrazila. Prozori s duplim staklima, sveža plemenito žuta boja na zidovima, ulazne stepenice u mermeru i
bakarne pločice sa nazivima kompanija čije su se kancelarije nalazile u zgradi - ništa nije podsećalo na tu oronulu zgradurinu punu stenica u kojoj se pre nalazila agencija Tumač-G, a ako je verovati mojoj beležnici, upravo se tako zvala. Ovaj naziv, koji se odisao nečim ustajalim, nisam pronašao među tablicama izrađenim u konzervativnom stilu, i uplaših se da je agencija, budući, iskreno govoreći, veoma sumnjiva institucija, koja je često zadržavala honorare, uništena, ili da se preselila u neko zabačeno Mitino. Ipak, pažljivo pročitavši nazive firmi koje su tamo rentirale kancelarije, između konsultantske kompanije Kozine Assessments i nekog DOO Maksimov i partneri pronađoh tablicu Prevodilačka agencija Akab Cin, koja se po veličini razlikovala od drugih tablica. Čuvar na ulazu je zapisao moje podatke iz lične karte i izdao mi tamnoplavu propusnicu. Nov hromirani lift, sa nežnim zvučnim signalom poput onih što se čuju na početku svakog obaveštenja na međunarodnim aerodromima, lagano je otvorio svoja vrata na četvrtom spratu. Kancelarije prevodilačke agencije bile su odmah sa leve strane. Kako sam i očekivao, Akab Cin ni po čemu nije podsećao na svog paklenog preteču, niti na moju prethodnu agenciju. Strog i veoma moderan nameštaj, poslednja reč tehnike, vrhunski dresirani saradnici u poslovnim odelima i kravatama. U susret mi je krenula, ustavši, pružajući ruku, simpatična devojka kratko ošišane guste kose. Nakon što zbunjeno objasnih, ona me upita za moje prethodne veće porudžbine (poslednju sam iz razumljivih razloga odlučio da prećutim), pažljivo je sve odslušala, ali je zatim uz sažaljenje odmahnula glavom. „Izvinite, trenutno nemamo nikakvih engleskih tekstova na raspolaganju, francuski su takođe razgrabljeni. Navratite odmah posle Nove godine - možda će biti novih porudžbina.“ Na ovo nisam apsolutno imao šta da kažem, i samo poraženo klimnuh. Pri tom sam izgledao, očigledno, tužno, kao Sneško Belić koji se topi, pošto se ona odjednom saosećajno osmehnula i nalik spasiocu koji baca pojas utopljeniku, reče: „A kako stojite sa španskim?“
La Advertencia A zašto pitate?" U tom trenutku nisam mogao izgovoriti veću glupost, ali reči same izleteše. „Radi se o tome da su nam pre nekoliko časova doneli novu porudžbinu - nekakva dokumenta na španskom jeziku. Več sam počeia da zovem naše stalne prevodioce, ali pred praznike niko neće da prihvati posao. Polovina je otputovala, ostali su zauzeti. A inače, nemamo mnogo hispanista, većina dokumenata je na engleskom“, devojka poče da objašnjava bez trunke zbunjenosti. „Ja... A kakva su dokumenta u pitanju?“ Uzbuđenje, koje nisam uspešno prikrio, ipak me je nateralo da podignem obrvu: ne verujem da se većina prevodilaca s kojima sarađuju tako uzbudi prilikom dobijanja nove porudžbine. „Nešto u vezi sa izgradnjom puteva, tako je klijent objasnio. Sama nisam videla, politika naše kompanije zabranjuje uvid u dokumentaciju koja se prevodi“, izgovarajući dobro naučenu rečenicu, ona se osmehnu veštački, plastično, kao neke lutke u izlozima prodavnica. „Ah, tehnička...“, odgovorih tek nakon pola minuta. Moje inicijalno prolazno razočaranje zamenilo je iskreno olakšanje. Mada bih slagao rekavši da u prvom trenutku nada da ću dobiti naredni deo prevoda nije zatitrala u meni. Krv mi je navrla u glavu, zaglušivši i oslepivši me, i mada sam potvrdno klimao u taktu objašnjenja, njihov smisao mi je postajao jasniji s malom zadrškom. „Da li ste već radili stručne prevode?“ Službeno ljubazno interesovanje u njenom glasu gotovo je u potpunosti bacalo senku na neprimetnu notu nepoverenja; ona je majstorski vladala sobom. Njena graciozna glavica nagnula se u stranu pod pažljivo odabranim uglom i oblikovanim šiškama prikrila lukav pogled. I čak kada bih ženskim lukavstvom smatrao staklasti odsjaj proteza nalik onima kakve stavljaju taksidermisti prepariranim životinjama, izraz na njenom licu je bio izveden tako savršeno, da nisam mogao da mu se ne divim. „Nisam... Radio sam“, dosetih se konačno.
„Znate kako...“ Ona prekrsti ruke na grudima i malko stisnu usne; već htedoh da odmahnem rukom, očekujući odbijanje, ali tad njena maska pokaza još jednu sitnu pukotinu - ovaj put, verovatno, zbog toga što nije dobro protumačila izraz ushićenja na mom licu. „... potrudite se da budete operativni, pa da vidimo kako ćete se snaći.“ Početnom delu rečenice pogrešno dodavši drugi završetak, ona odlučno zamahnu šiškama i prišavši policama sa jednakim crnim plastičnim fasciklama, izvuče jednu od njih i pruži mi ga. Potpisah se na posebnom formularu, zainteresovah se za honorar (ispostavilo se da je iznad mojih očekivanja) i zahvalno se osmehnuh saradnici agencije. Sramno bankrotstvo je odloženo. Pomoću džinovskih špansko-ruskih rečnika koje sam nabavio iz poznatih razloga, planirao sam da završim ovu porudžbinu što je moguće brže; novogodišnja jelka, sveže namirnice i pokloni ostarelim prijateljima s fakulteta ponovo počeše da dobijaju obrise realnosti. Bio sam zahvalan za to što je moja Nova godina ovog puta mogla zaista da liči na pravi praznik. Ali kako da ovoj plastičnoj lutki izrazim svoju zahvalnost? Da joj obećam da ću do kraja dana brisati prašinu s nje i menjati joj baterije? „Hvala vam... Mnogo. Zaista“, ne skidajući pogled s nje, počeh da idem unazad, ali sapleh se o prag i poleteh na pod, ne ispuštajući fasciklu iz ruku. „Pazite!“ Ona uplašeno uzdahnu i, pritrčavši, pomože mi da se podignem. „Jeste li se povredili?“ Trudeći se da ne gledam u njenom pravcu kako ne bi videla moje zajapureno lice, ja se nespretno oslobodih i, promumlavši nešto na rastanku, jurnuh ka izlazu. „Pazite se!“, uzviknu devojka za mnom. Poslednji slog odsekoše bleštava vrata lifta, zatvarajući se, te začuh samo: „Pazite!“ Na putu do metroa iznova i iznova sam, grizući usne, vrteo u glavi svoj ružan pad, nespretan razgovor, i mešao lagan i nekako prijatan fizički bol s dosadnom patnjom zbog sopstvene ništavosti. Gotovo sam uvek bio tako potišten nakon svojih nespretnih pokušaja da komuniciram s lepim devojkama. U ovoj pustinji samoponiženja i amaterskog sakaćenja, novinski kiosk mi se učini oazom zaborava iz arapskih bajki. Da prebacim pažnju sa svojih
muka na tuđe, prelepivši neprijatna iskustva isečcima iz novina i časopisa - eto to mi je bilo potrebno. Moskovski komsomolac je bio pravi pogodak. Naslov, odštampan ogromnim slovima, donosio je vest o tome da je broj žrtava uragana u SAD-u i zemljama Centralne Amerike dostigao stotine hiljada. U Gvatemalu i Nikaragvu su zajedno s tajfunima stigli pljuskovi, potpuno neprimereni dobu godine. Iz korita su se izlile najveće reke u regionu, gigantska klizišta su pokopala desetine naselja milionima tona zemlje. Vlasti nemaju dovoljno snage i novca da raskrče nanose, više nema nade za preživele, zato je doneta odluka o završetku akcije spasavanja, proglašenju zatrpanih naselja masovnim bratskim grobnicama. Stotine naseljenih mesta potpuno je odsečeno od civilizacije i apsolutno je nepoznato šta se dogodilo s njihovim stanovništvom. SAD još nisu uspele da se oporave od prethodnih elementarnih nepogoda, a na obalu se obrušiše novi uragani. Vlada je donela odluku da se u nastradala područja uputi deo nacionalne garde iz cele države, ali već je bilo kasno: u poplavljenom Nju Orleansu i srušenom Hjustonu počele su epidemije, učinivši masovnu evakuaciju preživelih praktično nemogućom. Nekako uznemireno pročitah imena područja koja su stradala od tajfuna i poplava. Interesantno je da među njima nije bilo imena koja su mi bila poznata iz knjige Jagonijela i napamet naučene stranice geografskog atlasa. Razjarena priroda je zasad štedela Jukatan. U rubrici „Vruće vesti“ ovaj put nisam zapazio ništa zanimljivo. Unutrašnje strane novina bile su išarane materijalima svetske hronike; među reportažama sa još jedne u nizu pompeznih svadbi pop-dive koja ne želi da prihvati svoju starost, i tužne priče o desetogodišnjici smrti neke glumice lutkarskog pozorišta, Valentine Knorozove (na sceni poznatoj pod svojim devojačkim prezimenom Anisimova), bezbrižno se rasprostro članak o nagrađivanju pobednika Trećeg godišnjeg državnog takmičenja u kriptografiji i lingvistici. Ruski predsednik je lično uručio pobednicima medalje, svečana ceremonija je održana u Mermernoj sali u Kremlju, uz prisustvo brojnih novinara i visokog društva. U članku je citiran deo obraćanja predsednika pobednicima takmičenja: „Ni za koga nije tajna to da u savremenom svetu upravo znanja, informacije, predstavljaju jednu od glavnih vrednosti svakog naroda, svake države. Svi mi zajedno živimo u složenom vremenu, kada naši naučni, intelektualni napori mogu pasti u ruke određenim silama - kako na Zapadu, tako i na Istoku, i moramo ih štititi. Pri tom nam upravo lingvistika dozvoljava da bolje razumemo ne samo jezike