„I šta sada?“, potišteno upitah. „A to vi meni recite. Zato ste i došli ovde.“ „Ali šta treba da učinim? Sta hoćete od mene?“ „Od trenutka kad sam se našao u ovoj sobi, znao sam da nisam ovde slučajno. Nešto sam tražio, ali nisam znao šta tačno. Veoma neprijatan osećaj. Ne da mira, neprestano te tera, prebiraš predmete, uspomene, misli, u potrazi za onim što si izgubio. Siđoh dole, u muzej, proverih sve sale, bezuspešno. Prođoh duž čitave ulice Izamne od svog rođenja do danas, nema ničeg. Kada sam shvatio da spavam i da ne uspevam da se probudim, počeh sa izlascima u grad, u Lenjinsku biblioteku, u arhiv, sa lutanjem po ulicama, ali nikako nisam mogao da nađem to, osećaj gubitka se nije smanjivao, sve je brujalo i brujalo. Sve dok se jednom, vrativši se u muzej, nisam zadržao na izložbi posvećenoj majanskoj eshatologiji. I dok nisam našao staru knjigu, koja se valjala na podu. Pripovedanje Kaza-del-Lagarta. Istog trena shvatih: to je to. Pre je tamo nije bilo, ruku bih dao, sigurno zato što do tada nisam bio spreman na to, da bih je dobio. Pokušah da pročitam - nisam uspeo. I to bez obzira što sam pola života učio španski, i imao sam uvek puno drugova u Latinskoj Americi, čak sam držao predavanja na jeziku... A dalje znate šta je bilo...“ „Ali zašto niste doneli u agenciju celu knjigu izjedna?“ „Vi sami veoma dobro osećate da to nije samo stara knjižica. Dnevnik Kaza-del-Lagarta poseduje neverovatnu moć, i bio mi je dat kao tumačenje i kao uputstvo. Morao sam da upoznajem njegov sadržaj postepeno, poglavlje po poglavlje. Pa takođe i vi, iako ste poslati za prevod knjige, ne biste bili spremni da odmah otkrijete poslednje stranice priče.“ „Bio sam poslat? Ali ja sam se sasvim slučajno našao u agenciji! Uostalom, imao sam potpunu slobodu izbora - mogao sam i da odbijem ovaj posao.“ Sabravši se, Knorozov ustade na noge i umorno, izgleda sumnjajući u moje umne sposobnosti, reče: „Naravno, uzimajući u obzir sve okolnosti, vaše reči o slobodi izbora zvuče naročito patetično... Što se tiče Azbuke, ona je bila moj izbor iz veoma konkretnih razloga. Tamo se, ako ne znate, svojevremeno nalazila dečja biblioteka, za koju me mnogo toga veže. Kada je Lida bila mala, ona ju je prosto obožavala, i često me je gurala u tom pravcu. Idem sa njom, ona mrmlja nešto svoje, ja mehanički odgovaram, a u stvari mislim o poslu. Jednom, dok se ona tamo baktala sa svojim knjižicama o zečićima, ja sam
doživeo pravo prosvetljenje. Razbio sam majansku šifru. A sada je tamo otvorena prevodilačka agencija, vidite, to je interesantno...“ „Već je zatvorena“, rekoh. „Oh, da... Ali sam je kriv, ovaj jadnik. Znanje je bilo predodređeno samo za mene - i za vas, naravno, a neznanci ne treba da guraju nos u ono što se tiče mog života... i smrti.“ „Pa vi ste?...“ „Oh ne, pa kažem vam! Gospode, ja čak ne mogu da se setim španskog, ne mogu da shvatim šta treba da pronađem u ovom prokletom bunilu, a vi smatrate da ja svesno preklinjem majanske duhove i inspirišem atentate na preterano uobražene kancelarijske pacove i previše znatiželjne domaćice?! To se događa samo od sebe, i meni nije dato da bilo šta promenim! Samo me nosi sve dalje i dalje silovita mutna struja i potrebna mi je vaša pomoć da bih shvatio šta je preda mnom... Ali šta sam ja mogao, fantom među fantomima, u ovom sićušnom svetu duhova, da učinim za njegovog snažnog i bespomoćnog vladara? Gde da tražim savet? On tvrdi da ja sve znam, da treba samo da porazmislim, setim se... I sinulo mi je.“ „... Iako nesreća sveta beše u tome što je bolestan njegov Bog, zato je i svet bolestan. Gospod ima groznicu, i njegova tvorevina ima groznicu. Umire Bog i svet koji je on stvorio, umire. Ali još uvek nije kasno...“, to je rekao onaj dečak u vagonu u metrou. On je umirao na moje oči, pošto su metastaze osvajale njegovo telo i mozak. Odgovor na njegove grčeve i odjek napada boli koja ga je tištala, bili su zemljotresi koji su rušili kontinente, cunami koji su gutali ogromne gradove, i uragani koji su brisali čitave države. Proročanstvo koje sam čuo nije bila književna analiza majanskih sveštenika već jeziva metafora konkretnih fizioloških procesa koji uništavaše Knorozova - Izamnu zajedno sa čitavim univerzumom sakrivenim u njegovom umu... Nije kasno - za šta? Za njegovo spasenje? Kako? „Vidim da već počinjete da shvatate, da se...“, reče starac, posmatrajući moje nedoumice. „Ovo je veoma važno - pa vi ćete morati ne samo da mi pročitate moja poslednja poglavlja knjge već i da mi ih protumačite. Ako mi dozvolite, ispričaću vam šta se dogodilo pre nego što sam dospeo u ovu sobu. Možda je to još više uticalo... Sve je počelo pre tri meseca. Migrene, nesvestice... Pomisiih, možda krvni sudovi ne funkcionišu dobro? Sediš kod lekara, opisuješ simptome, misliš da će ti prepisati tabletice i savetovati da
se uzdržiš od naprezanja, a umesto toga te upućuju pravo na pregled kod onkologa. Gledaš lekara kao prebijena mačka i tužno mašeš repom: ali, doktore, pa to nije ništa ozbiljno, zar ne? A on ozbiljno i strogo odgovara da je bolje ne otezati sa analizama. Ništa nije gore od tih nekoliko dana, od momenta ove procedure, pa sve do trena kada zoveš da saznaš rezultate. Neprekidno te muče naizmenično očaj i nada. Ubeđuješ samog sebe da je sve u redu i nalaziš u medicinskoj enciklopediji deset dokaza za to. Ponovo, pošto se prepuštaš sumnji, pogana enciklopedija ti već predskazuje ono najstrašnije. Ne želeći da uzaludno plašiš rodbinu i zbunjuješ drugove, čuvaš to kao tajnu, mada toliko silno želiš da je nekom ispričaš, pošto te ova tajna peče li peče iznutra. A kada u slušalicu kažu ‘Zloćudni tumor na mozgu', ti se pretvaraš u hodajućeg mrtvaca. O pokojnicima sve najbolje. Zato rođaci koji su saznali za tvoju bolest - da, reč ‘rak’ odmah stvara tabu, i to se može nazvati samo ‘bolešću’, kao da se tako povećavaju šanse za spasenje - više ti se ne rugaju već se samo trude da te razvesele, da te odvuku od crnih misli. Ali anđeo smrti te je već poljubio u čelo, saopštivši ti tvoja prava, i tragove njegovih usana vide živi. A i sam se osećaš gubavo, počinješ da izbegavaš drugove, da ih ne bi opteretio sobom. Znate, kao slonovi, koji, predosećajući smrt, napuštaju krdo, odlaze na posebna mesta i tamo ispuštaju dušu. Maje su me spasile više puta. Samo sam glavu uronio u posao. Nakon ženine smrti, bio sam u poslu preko glave. Kod Indijanaca sam pronašao svoje poslednje utočište kad sam saznao koliko sam teško bolestan. Sedmice koje su preostale do operacije odlučih da u celosti posvetim svom životnom delu. I upao sam u ovu đavolsku zamku, našao sam se unutar sefa s morfijumom, sa šifrom za koju nemam ključ.“ „I vi smatrate da je knjiga koju ste pronašli, taj dnevnik izmišljenog konkistadora, upravo taj ključ koji će vam pomoći da se izbavite odavde? Ja treba da vam objasnim u čemu je skriveni smisao pisma?“ „Nisam siguran da li će mi pomoći da se oslobodim. Ali da pročitam i razumem pismo - to je ono zbog čega postojim na ovom svetu. I to zarad čega sam vas dozvao u život.“ „A ovi zemljotresi... To su odjeci vašeg bola...“, prošaputah. „Da, ali ne samo fizičkog. To je još i strah od smrti i očajanje. Kad dijagnoza ne uliva nadu, a lekar koji te leči kaže da ne vredi raditi operaciju, pošto postoji mogućnost da je nećeš preživeti i da će hemoterapija samo otežati tvoje patnje, nastupa posve nova etapa. Ti kažeš sebi: ako samouverena savremena medicina nije u stanju da se izbori s ovom
napašću, to još uvek ne znači da je sve izgubljeno. Postoje još čudotvorni lekovi od ajkuline hrskavice, žen-šena, ekstrasensi i pročišćujuće meditacije. Ali kolena se tresu sve više, i, ne znajući u šta da se pouzdaš, postaješ pobožan, iako si u mladosti pljuvao po ikonama. Ubacuješ krupni metalni novac u otvore limenih crkvenih štednih kasica koje zveče od sitnine, pomamno se krstiš na očađavele ikone i žarom grešnika pokajnika dobijaš na čelu čvoruge klanjajući se i potajno se nadajući da u nebeskom ministarstvu finansija samo što nisu sveli završni račun. Kasno: Gospod je već napravio raspored, i u Knjizi živih za sledeću godinu, nema tvog imena. Lekari ponovo konstatuju pogoršanje, izbijajući ti iz ruku i poslednju slamku spasa. Tada ti objavljuješ rat čitavom svetu, i hrabrošću kamikaze počinješ da poričeš sve što se događa s tobom, od početka do kraja. Urlaš na lekare, ismevaš žalosne izraze na licima rođaka, tražiš od drugova koji su došli da te podrže da ne zabadaju nos gde im nije mesto. Negoduješ dok imaš snage, ali odjednom padaš u nesvest pravo na ulici, i odvoze te na klinku - najbolju, gde te, protiv tvoje volje, smešta uticajni drug. Tamo već, uništen, prikovan za stalak za infuziju, opijen analgeticima, uranjaš u beskrajni košmar, koji možda shvataš, ali iz kojeg se ne možeš probuditi... Odsečen od spoljašnjeg sveta i zatočen sam u sebi, tražiš mogućnosti da sve okreneš natrag, tražiš spas po svaku cenu... Tražiš i ne nalaziš. Tumaraš, slep, tražeći izlaz, ali svuda nalećeš na oštrice bodljikave žice... Odgovorite mi, gde je izlaz? Zašto treba da čekam?!“ I tako mi je bila namenjena uloga proroka, od kojeg su očekivali konačnu osudu, bez prava na žalbu. Prevodioca, koji pomaže podsvesti da prenese umu nešto beskrajno važno. Dok sam ćutao, sabirajući misli, starac je drhtavim prstima otvorio paklicu cigareta, zapalio i zaustavio dah. Prisećao sam se stranica poslednjih poglavlja koje sam preveo, i u sve većem beznađu uviđao da mi nije suđeno da mu pružim ono što je on tako očekivao od mene - utehu i nadu. On podiže bradu i ja shvatih da ne mogu da ga slažem. On je bio od onih koji na svom pogubljenju odbija da stavi crni povez, gledajući streljački vod u oči. Njegov kratak sako preko bolničke pižame kao da se pretvorio u generalski šinjel nemarno prebačen preko ordenjem okićene vojničke bluze. „Spreman sam sve da vam kažem“, progutavši, izgovorih. „Pođimo unutra, hladno mi je...“
Capitulo I Sedosmo u ugaone tesne fotelje, i ja, otvorivši mapu, počeh da mu čitam poslednja dva poglavlja. On se pažljivo, s naporom, unosio u svaku moju reč; ja kao da sam se pretvorio u mehanički pijanino, bezosećajno svirajući partituru po perforiranim valjcima: moje su misli bile daleko. Prvi put sam video u celosti čitavo to nerazumljivo, čudnovato zastrašujuće i opčinjujuće platno. Sada sam bio definitivno ubeđen da su mi svi delovi priče poznati i da su se složili na svoje mesto. Čudila me je samo ta distanca sa koje sam, budući delićem ovog imaginarnog univerzuma i njegovog umirućeg boga, mogao da razmišljam o kraju koji dolazi. Ali, zar nisam zato izabran za proroka, da bih u određenom trenutku povezao sve delove njegove ličnosti i sagradio mostove između svih oblasti pomračene svesti, uključujući i njegov pakao? Možda zato što sam ostao poslednje zrno razuma u unutrašnjem svetu ovog čoveka, koji se raspadao? Užasna bolest prebrzo je završavala sa Knorozovim. Sumanuta, neobuzdana žeđ za životom, koja mu je ključala u srcu uprkos njegovim godinama, nije mu dozvoljavala da se pomiri sa dijagnozom, sa sumornim prognozama lekara, i on jednostavno nije imao dovoljno vremena da se dogovori sam sa sobom - stalno je tragao za nečim što može da mu pruži makar tračak nade... Ali brižni doktori, plašeći se da će se buntovnik povrediti, smotaše ga u pelene i baciše u narkotički vir, nejasnim, lažljivim glasovima obećavajući operaciju i spasenje, ali znajući da je dragoceno vreme već izgubljeno. Odan i sputan, starac je sve dublje tonuo u ponor svojih snova prepun majanskih mitova, u kojima se on poslednjih godina krio od realnosti koja je postajala sve hladnija i sve više tuđa. Međutim, umesto da zaustavi tok misli, analgetik ga je vratio nazad i probio nove, zamršene puteve. U bezizlaznom i beskrajnom košmaru koji je starac na samrti morao da gleda za sve njegove učesnike, sve glavne putokaze za nesreću koja mu se događala prepredene Maje su zamenile svojim metaforama i slikama. Neki atomi njegovog ja su ipak pamtili strašnu opasnost koja se nadvila nad njim i slali su znakove za uzbunu, koji
su se prelamali u prizmi podsvesti i pretvarali u poglavlja konkistadorskog dnevnika koji je jedna ipostas Knorozova pisala drugoj... Istorija bolesti se pretvorila u svetsku istoriju, prognoze lekara - u apokaliptična proročanstva indijanskih vračeva, a sam tvorac ovog halucinogenog malog sveta - u Izamnu, njegovog bespomoćnog boga, zaštitnika nemoćne nauke i otelotvorenje beskorisne mudrosti. Sukob tih strana njegove ličnosti koje su želele da saznaju istinu i te snage koja je prekidala svaki pokušaj njenog razotkrivanja, zverski se boreći za život, u njegovim snovima se pretočio u borbu majanskih demona i ljudi koji su želeli da dotaknu zabranjeno znanje. Sve njih su kaznili zbog radoznalosti i samo sam ja ispao nedodirljiv kao sveta krava. Bilo mi je dozvoljeno da se dokopam najskrivenijih tajni, da bih zatim podigao nebesku zavesu i razgovarao s bogovima. I eto Izamna-Knorozov je sedeo preda mnom, slušajući strpljivo poslednje reči poslednjeg poglavlja ovog dnevnika, dobivši od mene ono što je želeo. Sada mi se razotkrilo sve do kraja; mogao sam da do njega donesem istinu za kojom je žudeo, ma koliko da je bila strašna... I da će predznamenje kraja sveta biti nemoć ovoga boga, od koje će svet i poćeti da se trese. I kada on zatvori oči poslednji put, svet će uroniti u većitu tamu. I kada počnu njegovi predsmrtni grčevi, zgrčće se i čitava zemlja od strašnog potresa tla, rušenja planina i nabujalog mora. A zatim će doći kraj. Izbegavajući da odvojim pogled s hartije, bojeći se da susretnem Knorozovljeve oči, tiho sam složio listove na gomilu i nisam žurio da ponovo započnem razgovor s njim. Redovi proročanstva su bili suvi i nemilosrdni kao presuda vojnog tribunala. Nisu ostavljali mesta za tumačenje. Nadao sam se da ću time ispuniti svoju dužnost i da neću morati da objašnjavam starome da mu dnevnik, na koji je toliko računao, ne daje ni trunku nade. Ali, Knorozov je ćutao. I nakon trenutka tišine počeh da sumnjam da li je uspeo ili poželeo da shvati ono što sam mu pročitao. Pa ništa... Dakle, moja uloga nije bila odigrana do kraja; pre nego što se spusti zavesa i sve se pomrači, ja još moram da izgovorim završnu reč, napisanu specijalno za mene. Ja treba da proglasim kraj jednog čoveka i kraj čitavog sveta. Jezik mi se osuši (prilepio se za grkljan); dva puta sam otvarao usta s namerom da počnem, ali ne nalazeći pravu reč, ostajao nem. Na kraju sam nespretno,
teškom mukom, kao da se ova kratka reč sastojala od drvenih kocaka koje su mi zapele u grlu, proturio: „Umrećete.“ On nije odgovarao. Uznemiren, ipak podigoh pogled: Da li me čuje? Izamna se uzdizao nada mnom, prekrstivši ruke na grudima, pritisnuvši zubima pobelelu usnu i uporno odmahujući sedom glavom. Da, ja nisam mogao da mu obećam spasenje. Ali, ponovo čitajući i reprodukujući u sećanju dnevnik konkistadora, stalno se iznova vraćajući u mislima na reči indijanskog proročanstva, shvatao sam da ipak nisam uzalud bio dozvan u život njegovom uobraziljom. Ja sam mogao da mu pomognem. „Smirite se. Samo se smirite.“ Zar mi nije on sam govorio da su grčevi koji stegnuše zemlju u toku poslednje sedmice, bili projekcija ne samo njegovih fizičkih patnji već i pometnje u kojoj behu njegov razum i osećajnost? Ako sam ja zaista bio samo blesak nervnih iskri u njegovom mozgu, meni nije bilo dato da izlečim njegovu fatalnu bolest, nije mi dato da mu olakšam muke koje razdirahu njegovo telo. U mojoj je moći bilo samo jedno: da uspostavim mir u njegovoj duši. Beskorisna borba ga je razbesnela, ali on nije hteo da napusti veru i mogućnost da se spasimo. Kako da ga uverim u to da će bol prestati samo ako on prestane da se opire? „Rukopis veli, da je svet konačan. Čovek je smrtan. Već onog dana kada dođemo na svet, svako od nas je osuđen na propast. Vi ste čitav život posvetili proučavanju Maja, ali niste shvatili glavnu od svih njihovih mudrosti. Imajući smrt na pameti, oni su pobedili svoj strah od nje. Mi se odričemo smrti, pronalazeći lekove, dijete i gimnastiku disanja, obećavajući da ćemo produžiti naše postojanje makar i na dan, kao da ćemo taj izmoljeni dodatni dan proživeti drugačije, ne tako nemaštovito i besmisleno kao sve ostale odbrojane nam dane. Ali tešeći se iluzijama besmrtnosti, mi samo pojačavamo svoj strah i svoju bol onog dana kada neminovnost našeg kraja postane očigledna. Svaki Maja je znao da će umreti. Svaki je znao da će čitav svet biti uništen. Ovo je sudbina. To je zapisano u majanskim proročanstvima, svakoj ćeliji ljudskog tela i na svakom komadiću opeke od koje je sazdan čitav univerzum. Da li je zaista toliko važno kada će tačno doći smrtni čas? Da bismo tako govorili, potrebna je velika hrabrost; Indijanci su je osećali od malih nogu, i mislim da im odvikavanje od
instinkata nije išlo lako. Ali zauzvrat su dobili pravo da žive spokojno i umiru dostojanstveno. Ne kao životinje već kao ljudi.“ Zaustavih se, spremajući se da saslušam i njega, ali Izamna me nije udostojio odgovora. Gledajući me prezrivo i zlobno, on nastavi da odrično odmahuje glavom. Vazduh oko starca se zgusnuo i naelektrisao u toj meri da me je nešto guralo dalje od njega. Dogodilo se upravo ono čega sam se bojao: moje tumačenje proročanstava beše neugodno, a ja bejah jadan i neubedljiv u svojim pokušajima da ga pomirim s budućim događajima. On je očekivao dolazak maga, možda čak i pojavu mesije, ali umesto toga na vrata mu je pokucao čovek spreman na kompromis, Juda, čiji je glas odzvanjao unisono sa odsutnim glasovima lekara, koji izgubiše volju. Kako će on odlučiti moju sudbinu nakon što sam ja odredio njegovu? Da li će me pretvoriti u prah i pepeo jednim pogledom? Ili će ovde uleteti krvožedni demoni iz njegovih košmara, kako bi me rastrgli? Postao sam nepoželjan, dakle, nisam mogao da izbegnem skori obračun... „Ja vam mogu pomoći da postignete unutrašnji mir. Da nađete smirenost koju ste zaslužili. Savladate strah. Da vas utešim. Ispovedim... Zarad toga sam ovde“, požurih, plašeći se da ću, ako ne uspem da ga ubedim u suprotno, jednostavno nestati u vazduhu zbog sopstvene beskorisnosti. „Što mu đavola!!“ Od njegove prodorne rike, koja je odjekivala kao jukatanska grmljavina, zidovi preplašeno uzdrhtaše, a meni klecnuše kolena. Tek sada sam počinjao da verujem - srcem, a ne u glavi - da je on zaista tvorac i gospodar naših života i naše male apsurdne vasione. „Nije mi potreban duhovnik! Ja ne želim da se smirim! Šta sam čekao, šta sam tražio tokom svih ovih sedmica?! Zašto je sve bilo tako? Zarad čega?!“ Ali ja nisam imao prava da se odreknem svojih reči. Zažmurivši i drhteći, spreman na trenutnu smrt, ali odlučan - kao da se pomokrih od straha, poput jeretika privezanog za stub premazan smolom i s okolo poređanim grmljem, u ogrtaču srama, nisam mogao da se povučem. Čemu lagati na Strašnom sudu? „Kako možete da ostanete slepi? Pa proročanstvo navodi tačan spisak znakova koji nagoveštavaju smak sveta. I svi oni postaju zbilja...“ „Pročitaj mi te redove još jednom!“, naredi on.
Poslušah, u nadi da će mu to pomoći da se urazumi. Ali, jedva mi dozvolivši da završim poglavlje, Knorozov, pomalo omekšavši ton, zatraži da ga pročitam ponovo. Izgleda da je on čuo u mojim rečima nešto što je bilo skriveno od mene. Kako sam treći, peti, deseti put ponavljao već napamet naučen odlomak dnevnika, bore na njegovom licu su se ublažavale, a vatra gneva u njegovim očima je bledela, dok se nije sasvim ugasila. „Nesrećniče“, reče na kraju. „Ti u stvari nisi ništa ni shvatio, ali si uspeo da ovo doneseš do mene...“ Začuđeno se zagledavši u njega, očekivao sam objašnjenja. „Oni ne navode rok! Oni zabranjuju da se računa dan uništenja čitavog sveta. Znanje je zaista osuda. Ukoliko znaš koliko ti je vremena dato, čitav život se pretvara u iščekivanje smrtne kazne u samici. A šta ako je u proročanstvu načinjena obična greška u računici?! Ne treba gubiti veru. Šta ako ja još uvek mogu da ozdravim?! Pa možda će se operacija dobro završiti! Zar nisi shvatio poentu ove proklete priče? Maje su nestale zato što su same prorekle svoj kraj i, bespogovorno verujući u njega, same su ga i izazvale. Proročanstvo se ne bi dogodilo da ga nisu same obistinile. Kakve ima veze što sam smrtnik? Linija se smatra segmentom ako se ograniči dvema tačkama. Dok se ne pojavi druga tačka, to su zraci koji odlaze od trenutka rođenja u beskraj. Ja ne želim da znam kada ću umreti! I sve dok ne znam kada će kucnuti moj čas, ja sam večan!“ Da li je imalo svrhe dalje ubeđivanje? Zar nisam rekao sve što sam mogao? Zar nisam učinio sve što sam mogao da učinim? Spustivši glavu, zakoračih prema izlazu. Tamo, negde nepojmljivo niže, proživljavao je poslednje dane moj svet, i ja sam hteo da se oprostim sa njim. Da prođem preko Arbata, da podmetnem lice hladnom januarskom vetru, da se umijem snegom koji je kopnio na dlanovima, da protrljam obraze o sivu koru snegom prekrivenih topola, da pošaljem vazdušni poljubac Moskvi sa Vorobjevih gora... Da još jednom pustim ploče Majlsa Dejvisa, Benija Gudmena ili Endrjua Agafonova, da još jednom udahnem miris guste, sveže kafe, najzad, da pozovem telefonom drugove sa univerziteta... Šta ćemo ako tih drugova nema i nikad ih nije ni bilo, kao što nije bilo niti će biti mene samog, ni mojih roditelja? Pa šta ako nikad neću saznati i šta se zaista nalazi na mestu Mauzoleja, niti kako u prirodi izgleda Žan Pol Belmondo ili Merilin Monro, i da li su oni uopšte i postojali?
Ja nisam video, niti ću videti, drugi svet osim ovog u kojem je na Crvenom trgu podignuta majanska žrtvena piramida, u kojem Moskvu okupiraju umorni mrtvi vojnici, gde kao lažno zlato izazovno blešte kupole novoizgrađenih crkava i iz hira nepoznatog višeg bića, ljudi imaju nostalgiju za prošlošću, plašeći se budućnosti... Sveta, izvajanog prema obliku i nalik jednom jedinom čoveku, u čijem se tesnom umu svi tiskamo, misleći da to i jeste neograničen univerzum. Ja volim ovaj svet upravo takav kakvim ga znam. I hoću da mu to kažem. Dok još nije kasno... Knorozov me zaustavi na vratima. „Sačekajte. Evo, uzmite prvo poglavlje. Meni ono sada apsolutno nije potebno... I znate šta? Hvala vam. Niste se vi uzalud pojavili ovde. Možete da me smatrate bezumnikom, ali vi ste mi pomogli. Dali ste mi snage da se borim. I čak ako je moja borba predodređena na poraz, ja se neću povući i neću odustati. I više se neću baviti predskazanjima. Zbogom“, on mi pruži ruku. Ali pre nego što ga napustih, pogled mi se prikova za fotografije koje su visile na zidu. Jedna od njih me je naterala da zastanem. „Kažite mi, a šta na vašim snimcima radi moj pas?“ „Vaš?“, umorno odgovori. „Ma ne, ovo je moj pas, Kecal. On je, doduše, odavno uginuo.“ „Nije bitno“, tiho se nasmeših. „Molim vas, prošetajte nekad s njim. Tamo mu je dosadno i tako silno želi da pobegne...“ „Znam“, on mi se nasmeši kao odgovor, „prvi put za sve ovo vreme. - Znam.“ * * * Lift se surva u provaliju uz neopisiv tresak i takvom brzinom da sam se uplašio da me šalju u pakao zbog mog ateizma. Ali nije bilo tako; nakon svega nekoliko minuta, on me je dovezao nazad u prašnjave muzejske hodnike. Ili je Izamna bio iskren zahvaljujući mi se na pomoći, ili ne postoji drugi pakao sem ovog, u kojem obično iz navike dosta boravimo. Napolje sam izašao na glavni ulaz, pronašavši ga po smernicama. Vukući se niz prometnu ulicu, neprestano sam razmišljao o našem razgovoru. Knorozov nije hteo da me sluša; onda, ko je od nas dvojice dobro shvatio pismo Kaza-del-Lagarta? Šta nas čeka nakon poslednjeg reda i treba li toga da se plašimo?
Pa čitav ljudski život u suštini i jeste lagano umiranje. Ne umiremo samo mi - postepeno vene čitav svet oko nas. U prvim godinama našeg života i on je u procvatu. (Da li su zbog toga uspomene iz detinjstva tako jarkih boja?) Okružuju nas draga bića - otac, majka, bake, deke, onda su tu drugovi iz vrtića i škole, procveta prva ljubav. To i jesu krajputaši na kojima se zasniva mali univerzum svakoga od nas. U detinjstvu i mladosti on je potpuno realan i opipljiv, sve dok su među živima svi ljudi koji su nam dragi. Sa svakim od njih povezuju nas mirijade tananih niti: zajedničke misli, raspusti koje smo proveli zajedno, nežne, vrtoglave ljubavi, ruka spasa u pravi čas. Isprepletani zajedno sećanjima i iskustvom, ovi ljudi i tkaju svilenu mrežu naše stvarnosti, našeg sveta, našeg života. Ali, godine idu, i oni nas, jedan za drugim, napuštaju, postaju bestelesni duhovi i pronalaze svoje poslednje utočište u našim uspomenama. Pokušavajući da natera dragi glas da se začuje makar na sekund u njegovoj glavi, trudeći se da vrati iz zaborava šarm njihovih osmeha, čovek može satima uzaludno da posmatra njihove fotografije. Bol zbog gubitka voljenog bića ne može se prevazići, njega samo vreme oslabi. I svakom novom smrću naš univerzum se sve više izmešta u drugu dimenziju - u ravan naših fantazija, ravan našeg sećanja. On odlazi u prošlost, sve manje živimo u današnjici, a sve više uranjamo u jučerašnje, koje se mutno i rasplinuto otisnulo u našoj svesti. Prvi odlaze bake, deke, ugine pas koji je bio uz nas dok smo odrastali, i zajedno s njima umire naše detinjstvo. Njihova smrt je granica: posle nje počinje takozvana zrelost. Zatim je red na roditelje; kada nas i oni napuste, to će označiti da je zreli period života završen, i da smo zastali na pragu starosti. I eto, umire neko od odavno posedelih školskih drugova ili kolega sa fakulteta, bezubog, ali kao nekad zanosnog osmeha; na kraju muž ili žena. Ovo je poslednji znak: i mi treba da se pripremamo. Zato što čitav naš svet, kao ogromni tonući prekookeanski brod, zaranja u dubinu prošlosti. Tamna voda kap po kap ispunjava kabine uspomena, ispunjene likovima kolega, drugova iz vojske, utvare očeva i braće, majki i sestara... Pohrliće u raskošne banket-sale, gde smo proslavljali svoje male pobede: uspešno položene školske ispite, mukom položeni prijemni na fakultet, ljubavne pobede, svadbe i rođenje dece, godinama iščekivano napredovanje na poslu. Biće poplavljeno i potpalublje, gde su bačeni da trunu crni trenuci našeg
života: mi bismo hteli da ih hermetički zatvorimo, ali u sećanju zjape pukotine čiji se krajevi nikad ne sastave. U starosti smo mnogo više okrenuti prošlom nego sadašnjem vremenu. I izlepljena požutelim od starosti fotografijama samica Knorozova - Izamne, njegova bolnička soba u kuli od slonovače, po malo čemu se razlikuje od soba u kojima proživljuju svoj vek ostali usamljeni starci. Oni često ne prihvataju nov život, džangrizavo odguruju sadašnjost, ona im nije potrebna, ona zadire u srećan akvarelni svet njihove prošlosti. Njihov Titanik je već otišao na dno, ali oni ne žele da ga napuste. Stojeći kraj zarđalog kormila, oni su netremice zagledani unazad, u daljinu. Oni žive u sećanjima, njihov svet je gotovo u potpunosti pomeren u ravan utvara i iluzija, gde su im roditelji živi, gde se na koži može osetiti hrapavi dlan dede koji ih miluje po obrazu, i gde se i dalje čuje vatreni lavež njihovog omiljenog psa, koji traži da mu ponovo baciš štap, kako se ta vesela i prosta igra nikad ne bi završila. ... Kada talasi zaborava dosegnu do komandnog mosta i liznu nam noge, treba dostojanstveno odati poštu poslednji put i ćutke zažmuriti. I tada je na nas red da postanemo ona granica koja označava kraj detinjstva za naše unuke i početak starosti za našu decu. * * * Ne mogu tačno da kažem koliko sam vremena proveo u poseti Bogu: nisam imao časovnik. Ako je suditi po mračnom nebu, razređenom samo mutnim oblacima, bilo je kasno veče, a možda već i noć. Ipak, unaokolo je bilo neubičajeno mnogo ljudi. Radnici i spasioci su nastavili da raščišćavaju ruševine, a kampovi kojima su obrasle zemljotresima proređene ulice, vrveli su od nezdrave, grozničave aktivnosti. Očigledno, građani su se sada plašili da spavaju, ne znajući da li će uspeti da otvore oči ako ih sklope makar na sekund. Pa strah je bio opravdan, uostaiom, nisu znali ono što sam znao ja. A nakon mog razgovora sa Izamnom, iz nekog razloga nisam hteo da sve obaveštavam o skorom i neminovnom kraju. Kako ćete vi provesti preostale škrto obračunate sate? Šta ćete učiniti, shvativši da više ne možete sve stići? Koje stare snove ćete pokušati da ostvarite? Nisam znao koliko mi je još vremena preostalo da ispunim svoj zadatak na zemlji; ali među njima beše jedan neodložan. Dadoše mi prvo poglavlje dnevnika Kaza-del-Lagarta. Baš ono, zbog kojeg su čudovišta
proždrala nesrećnog prevodioca sa španskog, možda zato što je zavirio iza okrečene dekorativne fasade univerzuma i otkrio da je ovaj već jednom nogom u grobu. Prema Knorozovljevom sanovniku, njegova smrt je govorila o tome u kojoj meri su izuzetna znanja i podaci u tom poglavlju. Radnik iz prevodilačkog biroa nekažnjeno je otuđio veoma veliki deo knjige pre nego su došli po njega. Verovatno su prve stranice dnevnika imale težinu koliko i sva poglavlja iz sredine uzeta zajedno. Kod kuće nije bilo svetla; morali smo da kuvamo kafu uz sveće. Zveckajući tanjirom, prođoh do sobe i pažljivo postavih svećnjak na radni sto, te s pijetetom otvorih kožnu mapu. Koliko puta sam zamišljao šta se tačno nalazi na izgubljenim stranicama, od kojih je prva bila ovenčana teškom krunom Capitulo I ... I tek sada, pre završnog akorda nebeskih orgulja, dozvoljeno mi je da ga pročitam. Moj put se završavao tamo gde je svoje putovanje započinjao španski konkistador: u gradu Maniju, prohladnog aprilskog jutra 1562. godine. Zovem se Luis Kasa-del-Lagarto. Potičem iz starog plemićkog roda i moji preci još sluziše kralju Kastilju Ferdinandu i njegovoj supruzi Izabeli I, i oni ih poznavaše kao verne vazale, spremne da polože život i dušu za krunu, bez imalo premišljanja. Rođen sam u Madridu i, nastavljajući tradiciju muškaraca moje porodice, postadoh vojnik. Naš plemeniti rod osiromaši; u potrazi za slavom, a pre svega, sredstvima za život dostojan plemića, napunivši dvadeset osam godina, odlučih da se zaputim u Zapadnu Indiju, koju je u ime krune pokorio senjor Ernan Kortez, najveći među osvajačima. Tako stigoh na Jukatan, gde odslužih oko pet godina, gušeći pobune Indijanaca i pomažući učvršćivanju vlasti kralja i pape. Tamo se sprijateljih s monasima, koji produbiše moje poznavanje pisma, zahvaljujući čemu sada pišem ove redove. Tamo mi se dogodi začuđujuća priča, koju, uz pomoć Gospoda, izlažem u ovom pisaniju. Da Jukatan, kojeg ranije smatrahu za ostrvo, u stvarnosti beše deo nedovoljno izučenoga kopna. Da zemlja tamo beše ravna, bez ikakvih visoravni, zbog čega se slabo vidi sa brodova, i da se tek u delu između Kampeče i Campotona vide brda, od kojih se najviše zove Los Dijablos, koje dobi ime iz razloga veoma zlokobnih. Da i obale tamo takođe behu ravne i niske, uz plitko dno, zbog čega im velike lađe ne mogoše prići blizu i ploviše na određenoj udaljenosti; samo dno beše muljevito, tako da se moze desiti da brod izleti na obalu, te
nekolicina ljudi nastrada. Medutim, pod glibom behu stene i škriljac, koji često kidahu brodsku užad. Da zemlju Jukatana naseljavaše indijanski narod zvani Maje. Da narod taj u davna vremena beše velik, o čemu do današnjih dana svedoče građevine koje stvoriše; ali dogodi se tako da, poverovavši svojim sveštenicima i prorocima, koji obećavahu Sudnji dan pre predviđenog dana, u naznačenom trenu on napusti svoje gradove i sam izgubi pamet. Da ih u naše vreme Spanci prikloniše veri Hristovoj, čime ih sačuvaše od novih iskušenja, ali i sprečiše da upamte zavete pradedova svojih. Da se vojnik koji piše ovaj dnevnik voljom Gospodnjom nađe usred događaja koji mu otkriše skrivena znanja indijanskog naroda, među kojima beše najveće - saopštenje o budućem kraju sveta i njegovim predznacima. Da tajne ove behu zapisane u drevnoj indijanskoj knjizi zvanoj Hronika budućnosti, koja mi dopade ruku prilikom pohoda dublje u teritoriju Jukatana 1562. godine. Da neki Dijego de Landa, franjevački monah, biskup manastira u gradu Isamalu, koji iskoristi podršku guvernera i blagonaklonost generala svog reda, od svojih poverenika naču priču o ovoj zadivljujućoj knjizi. Da i ti Indijanci koje on pokrsti i ti koje namuči, govorahu podjednako da nema pisanija koje je veća svetinja od ove knjige, niti važnijih znanja od skrivenih istina u njoj, pošto u nju beše smešten čitav svet od početka do kraja. I da smatraše tu knjigu zavereničkom i bogohulnom, pošto se upliće u božju promisao i veoma opasnom, pošto je predskazujući sve događaje kojima je suđeno da se dogode, dokazivala Indijancima, a istovremeno i Špancima, da nije ni u čijoj vlasti, čak ni u Gospoda, da izmeni ono što je unapred određeno. Da, pribojavši se da će ova hronika ne samo pogoršati položaj Indijanaca na Jukatanu, već, budući prevedena na kastiljanski i posejati sumnju u srca svih katolika u Evropi, odluči da je uništi. Ipak se ne usudi da javno govori o tome da takva satanistička knjiga postoji; važno beše to da nije znao ni kako ona izgleda, ni gde da je traži. Da tada ovaj brat Dijego de Landa ubedi ostale monahe, guvernera i oficire, da sve dok kod lokalnih sveštenika ostajahu bilo kakvi rukopisi i idoli takođe, indijansko verovanje u Isusa Hrista i Presvetu devicu Mariju ostaće mlako, kao priobalne vode Jukatana. I da je povod bio slučaj kada je brat De Landa pronašao okrvavljene kipove kojima su Indijanci prinosili žrtve u Mani.
Da razasla odrede Španaca u sva okolna indijanska naselja i ovi zapleniše sve drevne knjige koje tamo behu čuvane, ujedno i drvene idole i drugo što pagani koristiše za obrede posvećene njihovim božanstvima. Da im svima beše rečeno da odvezu zaplenu u Mani, a ukoliko nisu u mogućnosti da je dostave u franjevački manastir, u tom slučaju da satanističke koještarije spaljuju na licu mesta. Da u jednu od takvih ekspedicija i sam beše poslat i opunomoćen od brata De Lande, Hoakin Herero, senjori Vasko de Agilar, Džeronimo Nunjes de Balboa, i osim nas još četrdesetak Španaca i indijanski vodiči. Da ni meni, ni dvojici drugih senjora za tačnu svrhu našeg pohoda brat De Landa ništa ne reče, ispričavši o njoj samo bratu Hoakinu Hereru. Da sve indijanske rukopise, koje u izobilju dovezoše vojnici u Mani, 12. jula 1562. godine od rođenja Hristovog brat De Landa baci u vatru, priredivši najveći dotad viđen autodafe u Jukatanu. Da on beše smišljen jedino zarad toga da uništi Hroniku budućnosti. I da nakon ovog autodafea, Indijancima ne preostade nijedna knjiga, tako brat De Landa beše ubeđen da je traženi rukopis uništio među ostalima. Ali da knjiga koju on htede da spali, beše spasena. I da sama promisao Gospodnja, po kojoj ona mora biti sačuvana za lude koji danas žive i njihovu decu, i decu njihove dece, i unuke njihovih unuka, beše ispunjena mojim rukama. Da ovaj sveti rukopis, koji mi predaše indijanski sveštenici, uspeh da sačuvam i donesem u Madrid, gde ga i sakrih u kraljevskoj arhivi. Da posmatrah autodafe, koji sprovede zaslepljen svojim staranjem brat De Landa, preobukavši se u trgovačku odeću i izmenivši svoje lice do neprepoznatljivosti. Da na spaljivanju videh i brata Hoakina, čoveka zlobnog kao zmija, i tako vitalnog - jedinog koji se, osim mene, vrati iz naše ekspedicije. Da uspeh da se vratim nazad u Mani živ samo zahvaljujući pomoći mog vernog druga, Indijanca Huana Nači Kokoma, i vodiča Maja koji me vodiše tajnim stazama, mimoilazeći sve opasnosti; bratu Hoakinu mora da pomagaše niko drugi do sam đavo. Da se nakon toga najbližom karavelom zaputih nazad u rodnu Kastilju, gde od donetih bogatih darova Maja, među kojima beše i zlatan nakit, kupih sebi dom, u kojem i danas živim u miru i tišini. Da bure poštedeše i brod na kojem plovih iz Jukatana do Španije i moj dalji život: kao čuvara indijanskih predskazanja, Gospod me zaštiti od svakakvih nedaća.
Da ćuvajući znanje za budućnost, ja ne samo da znam da je svet konačan; ja pamtim i to kako su se Maje prevarile nagađajući svoju smrt. I da se znaci, podudarni sa predskazanim, već pojavljivahu pre, dovodeći naše pretke u zabludu i iskušenje. Da se sećam tog upozorenja za pokušaje da pročitam svoju sudbinu, koje nam uputiše potomci drevnih Indijanaca. Iako se shvatanjem neminovnosti kraja stiče spokoj, a u neizvesnosti leži nada; čovek živi zbog neizvesnosti i nade. I sam dan pre smaka sveta će ulivati nadu, pošto je stvoren takav. Ako se odvoji od nje, osudio je sebe unapred. Da bih shvatio ovo, Gospod me i posla na Jukatan s ekspedicijom o kojoj ću pričati niže... I to je sve. Kružna putanja priče se zatvorila. Šta je bilo dalje, već sam znao. Lagano spustivši listove na sto, pažljivo oslušnuh. Prošlo je dosta vremena dok sam uspeo da očvrsnem i prepišem sa kopijom Prvo poglavlje, mada nisu usledili novi potresi kataklizme. Zalud zamišljah sebe kao pauka, ukočenog u zasedi, pokušavao sam da osetim najslabije vibracije zidova. Zemlju je, izgleda, pomerilo... Da li je to na duge staze? Zidni časovnik je tvrdio da je deset sati i petnaest minuta. Potpuna glupost! Sigurno je neki od potresa oštetio mehanizam i zupčanici se zaglaviše, prikovavši kazaljke u trenutku kad je počeo zemljotres: napolju se gomilala ista gusta magla. Jedanaest sati uveče je, po svim mojim proračunima, već odavno prošlo, a za deset pre podne je bilo previše mračno. Međutim, nakon petnaestak minuta nervoznog tumaranja po stanu, ponovo okrznuh pogledom brojčanik, mala kazaljka je klizila ravno nadole za četvrtinu kruga. On je ponovo radio? Zanimljivo. I tad mi nešto prolete kroz glavu... Sećanje? Misao? Blesak, kao prvi trenutak „već viđenog“, i isto tako prolazan, trenutan. Uhvativši se za ovu sliku, ja je oprezno, kao da se držim za slamku koja preti da se prekine, povukoh ka sebi... Nešto povezano s indijanskim obredima... Bože! Sledih se. Kolena se saviše, a u stomaku me neprijatno zagolica. Bojeći se toga što ću sada ugledati, izvukoh iz fioke stola ručni digitalni sat s pokidanim kaišem. On je ostao nepotkupljiv i ravnodušan na sve potrese. I pokazivao je tačno koliko i okrugli zidni, koliko i Kremaljski sat, koliko i bilo koji drugi tačan časovnik u ovom gradu.
Zaista, do jedanaest pre podne ostalo je sasvim malo, a ipak je na ulici bio zagušljiv, neproziran, nemoguć sumrak. Razlivajući vruć vosak bacih se na police sa knjigama, gde se E. Jagonijel pretvarao da spava. Da, on je bio spreman da mi ispriča još jednom o čudnom i očaravajućem ritualu koji su izvodili jukatanski Indijanci jednom u pedeset dva haaba, kada se svemir zaustavljao na ivici provalije. O tih užasnih pet dana, u kojima je Zemlja predata na milost čudovištima i zlim dusima, kada su se ljudi tihi, preplašeni, sakrivali po svojim kolibama i dvorcima, ne usuđujući se da otvore vrata. Zato što su na pet beskrajno dugih dana duhovi smrti bili pušteni s lanca i lunjali po svetu, halapljivo zagledajući prozorčiće ljudskih domova. A na kraju ovog iskušenja, oni koji ga izdržaše, moraše se sudariti sa još jednim, daleko surovijim. Dok sam ponovo čitao opise obreda i shvatao njihov smisao, prošlo je oko pola sata, ali nebeski svod i dalje beše tamnosiv, prljav, nepropusan. Više mi nisu bila potrebna tumačenja. Jagonijel mi je sve objasnio. Mada se tetanus koji je grčio Zemlju u bolesnim agonijama primirio, to nije značilo ukidanje osude. Naprotiv... Pomislih na mlitavost u koju upada telo osuđenika posle električnog šoka, nakon što se struja isključi. Šta sad... Preostalo mi je samo jedno. Za svoj poslednji pohod spremao sam se temeljno, kao da krećem na ekspediciju na Severni pol. Termos sa čajem, topla odeća, nalivpero i gomila čiste hartije, dva pakovanja stearinskih sveća, stakleni poklopac, da ih ne bi gasio vetar. Da, trebalo bi da ponesem još jedan džemper: tamo gore sada sigurno mnogo duva... Penjući se na deveti sprat stepenicama, prikradao sam se i stavljao uho na vrata susednih stanova. Svuda je bilo tiho; samo u dva od njih naizmenično prigušeni dečjim plačem - razgovori. Sumornu svečanost trenutka nisam osećao samo ja: ljudi su se plašili da pričaju glasno i da napuste skrovište dragih zidova, osećajući demone koji ih čekaju u spoljašnjem svetu. Ja ih se nisam plašio: šta znači susret s duhovima u poređenju s tim što predstoji čitavom svetu u najskorije vreme? Lako sam odvalio katanac i policijski pečat koji su mi zatvarali izlaz na krov. Većina zakona i propisa donetih u mirnodopsko vreme, uoči Apokalipse gubi svaki smisao.Vetar večnosti skida sa čoveka svu ljušturu koju je društvo nabacilo, sve nastale kraste civilizacije, ostavljajuči ga
prvobitnim, nagim i bespomoćnim - nasamo sa sobom i svetom, licem u lice sa bogovima i smrću. Uprkos mojim očekivanjima, na krovu skoro da nije bilo hladno. Gusti sivi oblaci, u debelom sloju iscrtani uljem na crnom platnu nebeskog svoda, zgusnuše se, kao da ih božanski dah koji ih obično teraše u daljinu, isuši. Kao da je preda mnom zaista mrtva slika. Osvrnuh se oko sebe. Devetospratna staljinka u današnjoj, hormonima rasta nakljukanoj Moskvi, više ne obezbeđuje, kao nekoliko decenija unazad, dominantan položaj. I da sam hteo najbolju osmatračnicu kako bih prvi video dolazak anđela Apokalipse, Jagonijel je jasno nalagao onima koji žele da prate smak sveta da zauzmu mesta na krovovima svojih kuća, a ja nisam hteo da kvarim rituale koji su određivani hiljadama godina. A drugo, odavde mi se pružao veoma solidan pogled na grad. Skoro je čitava Moskva ostala bez svetla, samo su na nekoliko mesta, u zgradama koje verovatno imaju sopstvene agregate, blistale električne oaze. Lepljiv mrak je lenjo uklanjao zemlju arbatskih kuća, bez žurbe je tekao po mrtvom koritu upropašćenog Sadovog koljca, pljuskao je u podnožju staljinskih nebodera, koji su se poput grotesknih svadbemh torti uzdizali iznad ostalih zgrada. Tu i tamo su se vrzmali svici automobili, bez reda se zabadajući u odozgo nevidljive prepreke i s mukom pokušavajući da prođu preko uzdignutog asfalta. Približivši se do same karniše*(Krovni venac; prim. prev.), opustih noge nadole i okrenuh lice ka istoku. Po svoj prilici, bilo je oko podne, ali horizont je ostao tako pust i mračan, kao u noći bez meseca. Da li ću dočekati izlazak sunca? Sigurno se i za jukatanske Indijance, na završetku svakog pola veka dugog ciklusa, koji su nestrpljivo očekivali pojavljivanje na nebu oslabljenog Ah Kinčila, svaka sekunda višestruko produžavala, čineći očekivanje beskonačno dugim. Znam da je kraj neminovan. Imao sam sva znamenja Armagedona, i uveren sam da sam ih ispravno protumačio. Preostaje da još samo dočekamo poslednji, završni udar, koji će svaliti nebesa na zemlju i satrti u prah i pepeo sve do poslednjeg čoveka, sve što su oni stvorili i samo sećanje na njih, i zaustaviće vreme. Ja znam da je umirući Bog koji se očajnički bori sa bolešću koja ga proždire, osuđen na smrt. Da se iz Morfejevog zagrljaja može osloboditi, ali da morfin neće popustiti svoj i pustiti Knorozova. Da ću ja, običan papirni lutak u njegovim priviđenjima, zajedno sa čitavim
univerzumom koji me okružuje zazidan u samici njegove svesti, stradati istog časa kada se izglade bore na njegovom čelu i kriva njegovog kardiograma. Znam da će ova Apokalipsa proći neprimećeno. Koliko takvih nezamislivo bogatih, zanimljivih, beskonačnih vasiona nastaje i nestaje svakog dana, na kraju ne pronašavši svoje hroničare, ostavljajući uspomenu na sebe samo u statističkim podacima i nadgrobnim spomenicima, gde se vrtoglavi ljudski život, sa svim granicama koje nije dostigao niti ih sam upamtio, sažima na dva suvoparna datuma. Čovek je smrtan. Ali, zašto onda i dalje sedim na krovu stare kuće na Arbatu, sedim već toliko dugo, da sam imao dovoljno vremena da zapišem čitavu ovu priču i da se zagledam do granice bola u očima u daljinu, preko horizonta, beskrajno dugo iščekujući da se svetilo uzdigne iznad zemlje i rasprši mrtvačku tamu? Nije li zato čoveku, koji dolazi na ovaj svet sa nešto malo dužim rokom od onog koji je određen jednodnevnom leptiru, data slična uteha: lakomislenost i neznanje. Ova apsurdna iluzija besmrtnosti je sve što mu je ponuđeno u zamenu za oduzet večni život u rajskim vrtovima. Zato ju je nemoguće oduzeti čoveku, kao što je nemoguće ubiti nadu koja proklija i u potpuno sasušenoj duši... Ja ovde već pronalazim večnost i spreman sam da ostanem na ovom mestu još toliko. I neću napustiti svoju dužnost dok ne vidim kako se kroz masu olujnih oblaka, negde u daljini, probija prvi zračak Sunca koje se podiže sa mrtvačkog odra.
Sadržaj Capitulo II La Tarea El Cenagal El Auto de Fe La Fiebre La Obsesion La Advertencia La Intrusion La Iniciacion La Revelacion La Condena Feliz AŃo Nuevo El Encuentro con el Destino El Fin del Mundo El Tempo de la Memoria Las Conversaciones con Dios Capitulo I