The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-05-20 14:33:52

Džon Sandford - Pravila više ne važe

Džon Sandford - Pravila više ne važe

51 „U redu su“, kazao je. „Kad požute, to znači da će ubrzo nestati. Još jedna nedelja i neće ih više biti.“ „Ali posekotina hoće.“ „Pogledaj ovo“, rekao je prelazeći prstom po ožiljku koji mu se pružao preko čela i jednog oka. „Kad se to desilo, udica mi je ostala zarivena u facu. A sad je ostala samo ova linija. Tvoj će biti mnogo tanji. Ispod šiški ga niko neće ni videti.“ Odjednom svesna koliko blizu stoje, Ruizova je zakoračila unazad, a zatim ga zaobišla i ušla u atelje. „Dosad su me ispitivali već jedno šest puta“, kazala je dodirujući posekotinu na čelu. „Mislim da sam rekla policiji sve što sam znala.“ „To je u redu“, odvratio je Lukas. „Ja ne radim kao ostali. Moja pitanja biće malo drugačija.“ „Čitala sam o tebi u novinama“, rekla je. „U članku piše da si ubio petoricu.“ Lukas slegnu ramenima. „Nisam to želeo.“ „Deluje mi mnogo. Otac mog bivšeg muža bio je policajac. On tokom čitave karijere nikad nije ni opalio iz pištolja.“ „Šta da ti kažem?“, izgovorio je Lukas. „Radio sam u oblastima gde se oružje lako poteže. Ko radi na pljačkama ili ubistvima, može da provede celu karijeru a da nijednom ne opali iz pištolja. Međutim, u narkoticima i porocima je totalno druga priča.“ „Dobro.“ Izvukla je trpezarijsku stolicu, pokazala na nju pa sela s druge strane stola. „Šta želiš da znaš?“ „Osećaš li se bezbedno?“, upitao je stavljajući akten-tašnu na sto i otvarajući je. „Ne znam. Kažu da je ušao tako što je obio brave, stanodavac je zato stavio nove. Jedan policajac rekao je da su dobre. Takođe su mi dali i telefon i imam posebnu šifru za 911. Samo treba da kažem Karla i policajci će dotrčati ovamo. Znaš, stanica je preko puta ulice. Svi u zgradi znaju šta mi se dogodilo i svi sad paze na nepoznate. Ali, da znaš… ne osećam se nešto naročito bezbedno.“ „Mislim da se neće vraćati“, kazao je Lukas. „To su mi rekli i ostali drotovi – ovaj, ostali policajci.“ „Možeš da nas zoveš i drotovima“, rekao je. „Dobro.“ Ponovo se nasmešila, a Lukas se začudio njenim ravnim belim zubima. Nije bila lepa, ali jeste bila izvanredno privlačna. „Samo, stvar je u


52 tome što sam ja jedini svedok. A to me plaši. Skoro da više uopšte ne izlazim iz stana.“ „Mislimo da je on pravi frik“, kazao je Lukas. „Frik frikova, drugačiji od ostalih. I čini mi se da je veoma pametan. Pažljiv. Izgleda da ne gubi kontrolu. Mislimo da se neće vraćati jer bi ga to izložilo riziku.“ „Meni je izgledao kao luđak“, reče Ruizova. „Pa pričaj mi o tome. Šta je uradio kad te je napao?“, upitao je. Prelistao je transkript njenog razgovora s detektivima Odeljenja za ubistva i iz Sent Pola i iz Mineapolisa. „Kako je to izgledalo? Šta je izgovorio?“ Narednih četrdeset pet minuta pažljivo ju je vodio kroz svaki trenutak napada, napred-nazad, sve dok svaki delić sekunde nije bio pokriven. Posmatrao je njeno lice dok je sve to iznova proživljavala. Napokon ga je zaustavila. „Ne mogu više“, kazala je. „Imala sam ovih noći košmare. Ne želim da se vrate.“ „Ni ja to ne želim, ali sam hteo da te vratim tamo, da to iznova proživiš. A sada želim da uradiš još nešto. Dođi ovamo.“ Zatvorio je aktovku i pružio joj je. „Ovo su tvoje namirnice. Pođi od vrata i prođi pored stuba.“ „Ne mogu…“ „Uradi to!“, zarežao je. Polako je otišla do vrata, a zatim se okrenula, držeći aktovku u naručju. Lukas je stao iza stuba. „Sad prođi pored. Ne gledaj u mene“, rekao je. Prošla je pored, a on je iskočio iza stuba i obujmio je rukom oko vrata. „Uhhh…“ „Mirišem li kao on? Mirišem li?“ Popustio je stisak. „Ne.“ „Kako? Kako je mirisao?“ Okrenula se ka njemu, s njegovom rukom i dalje preko ramena. „Ne znam… imao je nekakvu kolonjsku vodu.“ „Je li mirisao na znoj? Da li mu je odeća bila čista ili je smrdela?“ „Ne. Kao losion posle brijanja, možda.“ „Da li je bio krupan kao ja? Je li bio snažan?“ Priljubio ju je uz svoje grudi, a ona je ispustila aktovku i počela da se opire. Pustio ju je da se opire trenutak-dva, a onda se opustila. Dodatno je pojačao stisak.


53 „Sranje“, kazala je pa počela da se batrga. Pustio ju je, a ona se okrenula prema njemu razrogačenih i besnih očiju. „Nemoj to više da radiš! Skloni se!“ Bila je na ivici straha. „Da li je bio jači od mene?“ „Ne. Bio je manji. Ruke su mu bile nežnije. A kad sam se opustila, on se takođe opustio. Tad sam ga nagazila na gornji deo stopala.“ „Gde si to naučila?“ „Od oca bivšeg muža. Naučio me je samoodbrani.“ „Dođi ovamo.“ „Neću.“ „Dođi ovamo, dođavola!“ Nevoljno je zakoračila napred, uplašena, bleda u licu. Lukas ju je ponovo okrenuo i obgrlio rukom oko vrata, ali labavije. „Sad, kad te je uhvatio, rekao je da ne vrištiš ili će te ubiti. Da li je zvučao ovako?“ Pojačao je stisak i cimnuo je uvis, bezmalo je podigavši s poda, pa je izgovorio hrapavim glasom: „Vrišti i ubiću te.“ Ruizova se opet zabatrgala, a on je kazao: „Razmisli“, pa ju je pustio i odgurnuo od sebe. Odmakao se sve dok se nije našao kraj ulaznih vrata. Ruizova se držala rukama za grlo, razrogačenih očiju. „Novi Meksiko“, izustila je. „Šta?“ Lukas je osetio varnicu. „Mislim da je možda iz Novog Meksika. To mi dosad nijednom nije palo na pamet, ali nije zvučao kao ovdašnji. Ali nisu u pitanju reči. Niti naglasak. To je bezmalo kao… osećanje. Mislim da to nikad ne bih ni zapazila da nisam razmislila o tome. Ali zvučao je kao ljudi kod kuće.“ „Ti si iz Novog Meksika?“ „Da. Poreklom. Ovde sam već šest godina.“ „Dobro. I rekla si da je mirisao na kolonjsku vodu. Neku skupu kolonjsku vodu?“ „Ne znam, na običnu. Ne bih znala razliku.“ „Da li je to moglo biti i ulje za kosu?“ „Ne, mislim da nije. Mislim da je to bila baš kolonjska voda.“ „Nije smrdeo? Znaš, kao da se nije kupao?“ „Ne.“ „Nosio je majicu kratkih rukava. Kazala si da je bio beo. Koliko beo?“ „Baš beo. Belji od tebe. Hoću da kažem, ja sam tamnoputa, ti imaš tamni ten, a on je bio baš beo.“ „Nije čak bio ni malo preplanuo od sunca?“


54 „Ne. Mislim da nije. Nisam stekla takav utisak. Nosio je one plastične rukavice i sećam se da mu je koža bila bela skoro kao rukavice.“ „Kad si razgovarala s policijom iz Sent Pola, rekla si da je nosio sportske patike. Znaš li koje marke?“ „Ne. Kad me je oborio na pod, ja sam ustala i sećam se patika i prozorčića sa strane…“ Zaćutala je i namrštila se. „Ostalim policajcima nisam rekla za taj prozorčić.“ „Kakav prozorčić?“ „Oni providni prozorčići, kroz koje možeš da vidiš unutrašnjost đona.“ „Aha. Znam. Ideš li često u centar Sent Pola?“ „Ponekad“, kazala je. „Ako imaš vremena, idi danas po podne i razgledaj patike u radnjama. I vidi usput ima li nekih koje se tebi dopadaju, važi?“ „Dobro. Isuse, nisam htela…“ Lukas je uzeo novčanik, izvadio vizitkarticu i pružio joj je. „Pozovi me i javi mi.“ Razgovarali su još desetak minuta, ali nije rečeno ništa više. Lukas je naškrabao poslednjih nekoliko beležaka u notes, a zatim vratio notes i istražnu beležnicu u aktovku. „Uplašio si me“, kazala je Ruizova kad je zatvorio akten-tašnu. „Želim da uhvatim tog tipa“, odvratio je Lukas. „Pomislio sam da možda postoji još nešto, čega se nećeš setiti osim ako sve to iznova ne proživiš.“ „Imaću opet košmare.“ „Možda, a možda i nećeš. Čak i oni najgori izblede posle nekog vremena. Neću ti se izvinjavati, imajući u vidu situaciju.“ „Znam.“ Čupnula je šav na suknji. „Samo…“ „Aha, znam. Slušaj, moram da obavim jedan telefonski poziv, važi?“ „Naravno.“ Otišla je do stolice pored razboja, sela pa spustila ruke između nogu. Bila je potčinjena, bezmalo potištena. Lukas ju je posmatrao kad je pozvao informacije, dobio broj Koledža Svete Ane, prekinuo vezu pa pozvao novi broj. „Razmišljaj o nečemu sasvim drugom“, rekao joj je. „Trudim se, ali ne mogu“, kazala je. „Stalno mi se to vrti u glavi. Bože, bio je baš ovde…“ Lukas je podigao ruku da je ućufka na tren. „Psihijatrijsko odeljenje… Hvala… Sestra Meri Džozef… Recite joj da je zove poručnik Lukas Davenport…“ Pogledao je u Karlu. Netremice je zurila kroz prozor. „Halo? Lukase?“ „El, moram da popričam s tobom.“


55 „O Besnom Psu?“, upitala ga je. „Aha.“ „I očekivala sam tvoj poziv. Kad želiš da dođeš?“ „Trenutno sam u Sent Polu. Moram da budem u Mineapolisu na nekom sastanku u četiri pa sam se nadao da me možeš uglaviti odmah.“ „Ako dođeš smesta, možemo da odemo do poslastičarnice. Imam sednicu nastavnog veća za četrdeset pet minuta.“ „Vidimo se onda ispred Dvorane Debelog Alberta za deset minuta.“ Vratio je slušalicu na aparat. „Hoćeš li biti dobro?“, upitao je zaputivši se ka vratima. „Bio sam malo grub…“ „Da.“ Nastavila je da zuri kroz prozor, a on je zastao s rukom na kvači. „Hoćeš li da skokneš do centra za mene? Da pogledaš te patike?“ „Aha.“ Uzdahnula je i okrenula se prema njemu. „Moram da izađem odavde. Ako možeš da me sačekaš minut, samo da uzmem tašnicu. Da me ispratiš iz zgrade.“ Bila je spremna za tili čas pa su se spustili liftom u prizemlje. Dečko koji rukuje liftom priključio je slušalice u kasetofon, ali je zvuk hevi metala ipak curio napolje. „Od tog sranja možeš da ostaneš sterilan“, reče mu Lukas. Momak mu ništa nije odgovorio, samo je nastavio da klima glavom u ritmu muzike. „Ovaj momak…“, rekao je Lukas kad su izašli iz lifta. U glasu mu se čulo pitanje. „Nema šanse“, odvratila je Karla. „Rendi je toliko pukao da jedva može da pogodi pravi sprat. Taj nikad ne bi mogao da organizuje napad na nekoga.“ „Dobro.“ Pridržao joj je vrata, a ona je zakoračila na trotoar. „Lepo je biti napolju“, rekla je. „Sunce mi baš prija.“ Lukasov automobil je bio parkiran nekoliko ulica prema gradskom centru, pa su pošli zajedno pločnikom. „Slušaj“, kazala je kad je Lukas stao pored poršea. „Idem u Mineapolis jednom-dvaput nedeljno. Izlažem tamo u nekoj galeriji. Ako svratim jednog jutra do stanice, da li bi mogao da mi kažeš kako ide istraga? Najavila bih se, naravno.“ „Svakako. Ja sam u podrumu stare Skupštine grada. Samo se parkiraj…“ „Znam gde si“, rekla je. „Vidimo se. I zvaću te po podne, u vezi s patikama.“ Otišla je niz trotoar, a Lukas je ušao u kola i upalio motor. Nekoliko trenutaka ju je posmatrao kroz vetrobran, a ona se okrenula i nasmešila mu se.


56 „Hmm“, zabrektao je. Pošao je niz ulicu sve dok se nije našao paralelno s njom, zaustavio auto pa spustio prozor sa suvozačeve strane. „Nešto si zaboravio?“, upitala je saginjući se. „Kakvu muziku slušaš?“ „Šta?“ Izgledala je zbunjeno. „Voliš li rok?“ „Naravno.“ „Hoćeš li sutra uveče na koncert Aerosmita? Sa mnom? Da izađeš iz stana?“ „Oh. Pa dobro. U koliko?“ Nije se smešila, ali je definitivno bila zainteresovana. „Pokupiću te u šest. Otići ćemo prvo da nešto prezalogajimo.“ „Važi“, rekla je. „Vidimo se.“ Mahnula mu je i odmakla se od kola. Lukas je napravio nepropisno polukružno okretanje i zaputio se nazad ka auto-putu. Dok je odlazio, bacio je pogled u retrovizor i video je kako stoji i gleda za njim. Šašavo, ali osetio je da im se oči dodiruju. Časna sestra Meri Džozef odrasla je kao El Kruger u severnom delu Mineapolisa, kvart dalje od kuće u kojoj se Lukas rodio. Pošli su u osnovnu školu iste jeseni, a njihove majke su ih zajedno pratile niz ispucale pločnike, mimo visokih zelenih živih ograda, pa kroz lukove od crvene opeke Osnovne škole Sveta Agnes. El je i dalje pohađala Lukasove snove. Bila je dražesna vitka plavokosa devojčica, najpopularnija klinka u razredu, kako među učenicima, tako i među nastavnicima, najbrža trkačica na igralištu. Ispred školske table redovno je pobeđivala druge đake u brzom rešavanju zadataka množenja. Lukas je obično završavao na drugom mestu. Lukas je pak pobeđivao u spelovanju, u čemu je El završavala kao drugoplasirana. Lukas je napustio Osnovnu školu Sveta Agnes na polovini petog razreda, posle očeve smrti. Majka i on su se odselili u južni deo grada i Lukas se upisao u državnu školu. Kasnije, na hokejaškom takmičenju, dok se zagrevao, klizao se po ledu i zaustavio na protivničkoj strani klizališta da podesi sličuge. Bila je tamo, u gomili, u grupi devojaka iz Srednje škole Sveti duh. Nije ga videla, ili ga nije prepoznala u hokejaškoj opremi. Stajao je zgrožen. Prošlo je šest godina. Druge devojke, trapave dok je ona bila prelepa, procvetale su. El nije. Lice joj je bilo unakaženo aknama. Obrazi, čelo i brada bili su joj izukrštani jarkocrvenim linijama infekcije. Delić lica koji nisu prekrivale bubuljice bio je hrapav kao šmirgla od neuspelih pokušaja tretmana. Lukas je otklizao dalje, nazad prema klupi svoje ekipe, a Elino lice mu je gorelo u mislima. Nekoliko minuta kasnije, igrači obe ekipe su predstavljeni i


57 on je otklizao na centar klizališta dok mu je ime odjekivalo preko razglasa, nemoćan da ne gleda – video je kako ga njene ozbiljne oči prate. Posle utakmice, dok je išao ka tunelu prema svlačionici, ugledao ju je kako stoji na drugoj strani ograde. Kad su im se pogledi ukrstili, podigla je ruku i mahnula mu, a on je stao, pružio ruku preko ograde, uhvatio je za šaku i rekao: „Možeš li da me sačekaš? Za dvadeset minuta, napolju?“ „Da.“ Odvezao ju je kući posle vožnje južnim i zapadnim delom Mineapolisa. Pričali su kao nekad, dok su bili deca, smejući se u tamnim kolima. Kad su stigli do njene kuće, izašla je i otrčala do verande. Svetlo na tremu se uključilo, a njen otac izašao. „Tata, sećaš li se Lukasa Davenporta, živeo je malo dalje niz ulicu?“ „Svakako, kako si, sinko?“, rekao je njen otac. Glas mu je imao tužan prizvuk. Pozvao je Lukasa da ude i ovaj je posedeo s njima još pola sata, pričajući s Elinim roditeljima. Kad je izašao na pločnik, dozvala ga je s prozora spavaće sobe na spratu kuće, glave osvetijene otpozadi, naspram tapeta s cvetnim dezenom. „Lukase?“ „Aha?“ „Nemoj više da se vraćaš, molim te“, kazala mu je pa zatvorila prozor. Sledeći put čuo se s njom godinu i po dana kasnije, nedelju dana pred veliku maturu. Pozvala ga je da mu kaže da će se zamonašiti. „Jesi li sigurna?“ „Da. Našla sam svoj životni poziv.“ Godinama kasnije, dva dana nakon što je Lukas ubio prvog čoveka kao policajac, pozvala ga je. Ona je psihijatar, rekla je. Treba li mu pomoć? Ne, ne zaista, ali voleo bi da je vidi. Odveo ju je u poslastičarnicu. Profesorka psihologije, kazala je. Fascinantno. Gleda kako umovi funkcionišu. Da li je zaista otkrila životni poziv, pitao se Lukas. Ili nosi krst samo zbog svog lica? Nije mogao da je pita, ali kad su napustili poslastičarnicu, uhvatila ga je ispod ruke, nasmešila se i kazala: „Našla sam životni poziv, Lukase.“ Godinu dana kasnije prodao je prvu stratešku igru, koja je postala pravi hit. Star tribjun je uradio reportažu o tome i ona ga je opet pozvala. I ona igra strateške igre, kazala je. Na koledžu imaju grupu koja se redovno sastaje… Posle toga viđao ju je bukvalno svake nedelje. El, još jedna opatica, bakalin i kladioničar – oboje iz Sent Pola – advokat iz Mineapolisa i jednodvoje studenata sa Svete Ane ili Univerziteta u Minesoti činili su klub zaljubljenika u strateške igre. Sastajali su se u teretani, igrali u neupotrebljavanoj prostoriji koja je nekad bila ženska svlačionica. Opremili su


58 sobu s pola tuceta stolica, stolom za stoni tenis, za mape, polovnom plafonjerom, koju je poklonio salon za bilijar, i muzičkim uređajem, koji je Lukas kupio na ulici. Sastajali su se četvrtkom. Trenutno su igrali Lukasovu najgrandiozniju kreaciju, reprizu Bitke kod Getisburga, koju nikad neće moći da proda jer je naprosto bila previše kompleksna. Morao je da programira kompjuter da računa rezultate. El je tu obično bila general Li. Lukas je parkirao porše niže od Dvorane Alberta Magnusa i pošao kroz opalo lišće uzbrdo prema ulazu. Kad je stigao do podnožja stepeništa, ona je izašla. Lice je bilo isto; baš kao i njene oči, ozbiljne i sive, ali uvek sa iskricom humora. „On ne može da prestane“, rekla mu je dok su se šetali po pločniku. „Besni Pas spada u kategoriju koju policijski psihijatri zovu sadistički ubica. On to radi samo iz zadovoljstva. Ne čuje zapovesti od Boga, ne naređuju mu to glasovi u glavi. Opsednut je, tu nema dileme, ali nije lud u smislu da ne može da se kontroliše. On i te kako ume da se kontroliše, i to u konvencionalnom smislu te reči. Svestan je šta radi i kakva je kazna za to. On zato planira unapred i pravi rezervne planove za nepredviđene situacije. Verovatno je i prilično inteligentan.“ „Kako bira žrtve?“ Slegnula je ramenima. „To bi mogao biti potpuno sporedan susret. Možda koristi telefonski imenik. Ali najverovatnije ih lično vidi i, bez obzira na to shvata li on to ili ne, verovatno bira određeni tip. Vrlo je verovatno da postoji određeni ključni događaj iz mladosti, s majkom, nekom majčinom prijateljicom… s nekim čiji je seksualni identitet postao fiks-ideja u njegovom umu.“ „Sve žrtve su sitne i tamne – imaju tamnu kosu, tamne oči. Jedna je i meksičkog porekla.“ „Tačno tako. I tako, kad sretne takvu ženu, ona mu nekako postane fiksideja. Zašto bira baš taj određeni tip žene kad postoji toliko mnogo mogućnosti, ne znam. U svakom slučaju, nakon što je izabere, ne može da joj umakne. Gradi fantazije oko nje. Postaje opsesivan. Na kraju… napada je i ostvaruje svoje fantazije.“ U poslastičarnici je naručila uobičajeno – toplu čokoladu s maraskinom. Šačica mušterija ih je radoznalo osmotrila, opaticu u crnoj odori i visokog lepo obučenog muškarca, koji joj je očigledno bio prijatelj. Ignorisali su tu pažnju. „Koliko dugo mu treba da izabere određenu ženu? Da li je to nešto prosto trenutno?“


59 „Može biti. Međutim, mnogo je verovatnije da je okidač i određena vrsta susreta, ili određeni usputni razgovor. Možda najpre procenjuje ranjivost. Upamti, u pitanju je veoma inteligentan čovek. Na kraju, međutim, to izmakne kontroli. Ona mu postane fiks-ideja i on ne može da izbegne njen lik ništa više nego što ona može da izbegne njegov napad.“ „Isuse! Uh, izvini.“ Osmehnula se. „Prosto nisi dobio dovoljno, znaš? Da si ostao u Svetoj Agnes još dve-tri godine, ko zna? Možda bi danas bio otac Davenport.“ Lukas se nasmejao. „Od te pomisli mi se diže kosa na glavi“, kazao je. „Možeš li da me zamisliš kako držim male đavolke na krštenju?“ „Da“, rekla je. „Zapravo, mogu.“ Čim se Lukas vratio u kancelariju, telefon mu je zvonio. Bila je to Karla. Mislila je da su patike koje je Besni Pas nosio bile marke Najki, neki model Er maks, ali nije bila sigurna koji tačno. „Ali onaj prozorčić na đonu je tačan. Nije bilo ničeg drugog nalik tome“, kazala je. „Hvala ti, Karla. Vidimo se sutra.“ Lukas je proveo deset minuta zovući prodavnice patika, zapisujući cene, a zatim se popeo uz stepenice do Odeljenja za ubistva. Anderson je sedeo u kancelariji i čitao novine. „Je li ugovoreno vreme sastanka?“, upitao ga je Lukas. „Aha. Manje-više, svi će biti tamo“, reče Anderson. On je bio istrošen čovek, previše mršav, sa zubima žutim od nikotina i sitnim svinjskim očima. Kravata mu je bila preširoka i obično se završavala na sredini stomaka, dvadeset centimetara od kaiša. Nije najbolje vladao gramatikom, a dah mu je često mirisao na kobasice. Ništa do toga nije mnogo značilo njegovim kolegama. Anderson je imao veći postotak rešenih slučajeva od bilo kog drugog u odeljenju. U slobodno vreme pisao je računarske programe za primenu zakona, koji su se prodavali širom države. „Četvoro neće biti tu, ali oni su ionako prilično marginalni. Možeš da pričaš s njima kasnije ako želiš.“ „Šta je sa sindikatom?“ „Ohladili smo ih. Tip iz sindikata će dati izjavu pre nego što progovoriš.“ „To zvuči dobro“, reče Lukas. Izvadio je beležnicu. „Imam nešto što želim da ubacim u bazu podataka.“ „U redu.“ Anderson se okrenuo na stolici i uključio računar. „Ožeži!“ „Tip je veoma blede puti, što znači da je verovatno plavokos ili svetlosmeđ. Verovatno je kancelarijski radnik ili nekakav ćata, a možda i neki stručnjak, jer je relativno imućan. Verovatno je rođen na Jugozapadu, u Novom


60 Meksiku ili Arizoni. Ili Teksasu. Verovatno se relativno nedavno doselio ovamo.“ Anderson je sve to ukucao u računar, a kad je završio, podigao je glavu mršteći se. „Isuse, Davenporte, a odakle ti sve ovo?“ „Razgovarao sam s Ruizovom. To su samo pretpostavke, ali smatram da su verovatne i da će nam biti vredne. A sad, reci nekome da obiđe pošte i pokupi formulare za promenu adrese svakoga ko je došao iz ovih oblasti. Dodaj i Oklahomu, za svaki slučaj. Neka nađu sve koji su se doselili u Mineapolis i Sent Pol iz tih država.“ „Moglo bi da ih bude na stotine!“ „Aha, ali odmah možemo da eliminišemo dobar deo njih. Prestare, žene, crnce, fabričke radnike, ljude koji su rođeni ovde i samo se vraćaju kući… Osim toga, stotine su bolje od nekoliko miliona, što je brojka koju trenutno imamo. A kad dobijemo taj spisak, možda ćemo onda moći da ga uporedimo s nekim drugim spiskovima.“ Anderson je napućio usne, a zatim klimnuo glavom. „Dobro“, kazao je. „Ionako nemamo ništa drugo.“ Sastali su se u istoj prostoriji u kojoj je prošle večeri održana konferencija za štampu: tridesetak policajaca i civila, zamenik gradskog tužioca i trojica predstavnika sindikata. Zaćutali su kad je Lukas ušao u sobu. „Dobro“, kazao je stojeći u prednjem delu sobe. „Ovo je vrlo ozbiljno. Želim zato da vam se prvo obrati predstavnik sindikata.“ Jedan od sindikalaca je ustao, pročistio grlo, bacio pogled na list papira, presavio ga pa ga strpao u džep kaputa. „U normalnim okolnostima, sindikat bi se protivio ovome što će se ovde desiti. Ali pričali smo o tome sa šefom i nemamo pritužbe. Ne u ovom slučaju. Niko od vas nije optužen ni za šta. Niko ovde neće biti prisiljen da uradi bilo šta protiv svoje volje. Mislimo da bi svi, za dobrobit policije, trebalo da poslušaju šta Davenport ima da kaže.“ Seo je, a panduri su pogledali u Lukasa. „Ono što ću vam reći je sledeće“, započeo je Lukas gledajući u prisutne. „Nekoje zdipio utoku iz sobe za dokazni materijal. U pitanju je smit, model 15. Iz kutije Dejvida L. Losa. Sećate li se Losovog slučaja, tipa koji je ubio svog klinca? Tvrdio je da je to bio nesrećan slučaj pa je osuđen za ubistvo iz nehata?“ Nekoliko glava je zaklimalo. „Bilo kako bilo, verovatno ga je uzeo neko u ovoj sobi. Većina ljudi s pristupom sobi s dokazima je ovde. Obratite sad dobro pažnju: ovaj ubica


61 Besni Pas koristio je taj pištolj. Želimo da saznamo kako ga je nabavio. Ne mislimo da je iko od vas ovde Besni Pas. Ah je neko odavde, nekako, taj pištolj prosledio njemu.“ Nekoliko pandura progovorilo je u isti mah, ali je Lukas podigao ruku u vazduh i ućutkao ih. „Čekajte malo! Saslušajte ostatak! Možda postoji veliki broj razloga zašto je neko pomislio da bi bila dobra ideja da uzme taj pištolj. To je dobro oružje, možda je nekome zatrebalo rezervno. Ili za ženu, za kućnu zaštitu, pa ga je maknuo. Šta god. Međutim, Besni Pas ga se dokopao. Moramo da saznamo kako. Da biste shvatili ozbiljnost situacije, šef će posle ovog razgovora pozvati Unutrašnju kontrolu i oni će vas saslušavati svakog ponaosob. I neće raditi ništa drugo sve dok ne otkriju kako je taj pištolj izašao odavde.“ Zaćutao je i iznova pogledom obuhvatio sve prisutne. „Osim“, kazao je, „osim ako neko sad ne istupi i kaže mi šta se dogodilo. Dajem vam sledeće garancije. Kao prvo, neću kazati nikome drugom. Kao drugo, Unutrašnja kontrola za to neće saznati. A kad saznamo, pa, šef onda stvarno neće imati nijedan razlog da nastavimo s istragom. Imamo sad pametnija posla nego da jurimo nekog tipa koji je uzeo pištolj.“ Pokazao je na zamenika gradskog tužioca. „Reci im za pravilnik o kažnjavanju.“ Pravnik je stao u središte prostorije i pročistio grlo. „Pre nego što šef ikome izrekne disciplinsku meru, mora da pruži određeni razlog. Pravilo je da, ako je razlog navodno krivično zlodelo, mora da pruži isti dokaz kao i na sudu. Nije mu dozvoljeno da u tom slučaju kažnjava po nižem standardu. Drugim rečima, ne može da kaže: Džo Smite, ražalovan si jer si počinio krađu. Mora prvo da dokaže tu krađu na sudu – u stvari, iz praktičnih razloga, mora prvo da dobije pravosnažnu presudu da je ovaj osuđen.“ Lukas je opet preuzeo dizgine. „Hoću da kažem ovo: zovite me i recite mi gde da se nađemo. Povedite i advokata ako želite. U tom razgovoru vam namerno neću pročitati vaša prava. Priznaću i da sam sagovornika podstrekivao na krivično delo. Uradiću sve iole razumno, a što će moje svedočenje na sudu ubiti u pojam. Tako, čak i da vas prevarim i posle prijavim, nećete moći da budete kažnjeni jer moje svedočenje neće ništa vredeti. Ali neću vas prevariti. Poznajete me i znate da nikog neću skenjati. A ovog tipa moramo da uhvatimo. Razdeliću vam svoje vizitkarte, na poleđini sam napisao svoj kućni broj. Hoću da svi stavite po karticu u džep, tako da tip kome je potrebna neće morati da traži broj od drugoga. Biću kod kuće cele noći.“ Pružio je hrpu


62 vizitkartica panduru u prvom redu, koji je uzeo jednu, podelio ostale na pola, pa ih prosledio u dva pravca. „Ispričaj im i ostatak, Davenporte“, reče sindikalac. „Da, ostatak“, ponovi Lukas. „Ako niko ne bude razgovarao sa mnom, nastavljamo istragu ubistva, a slučaj nestalog pištolja ide Unutrašnjoj kontroli. Valjda ste svesni da ovo neće proći s vremenom. Pre ili kasnije identifikovaće ko je uzeo pištolj. A ako to bude radila Unutrašnja kontrola…“ Pokušao je da pogleda u svako lice u prostoriji pre nego što je to izgovorio: „… optužiće ga posle za krivično delo. Strpaće nekoga u Stilvoter.“ Grupa je gnevno zažamorila. „Hej, jebite se!“, reče Lukas podižući glas da nadjača halabuku. „Ovaj tip je ubio tri žene na najgori mogući način koji možete da zamislite! Idite i pitajte u ubistvima ako želite detalje. Ali ne prosipajte mi ta sranja o bratstvu! Ni meni se ovo ne sviđa ništa više nego vama! Ali šta se desilo s tim pištoljem, to moramo da saznamo, ovako ili onako!“ Anderson ga je stigao u hodniku posle sastanka. „Šta misliš?“ Lukas je klimnuo glavom niz hodnik, gde je pola tuceta vizitkartica ležalo na podu. „Većina je zadržala vizitke. Nemam šta drugo da radim osim da odem kući i da čekam.“


63 6 Slepi miševi lepršali su mu kroz glavu, slepi miševi s krilima oštrim kao žilet, što seku kao vatra. Kategorija: čudovišta. Relativno su bezopasni, ali su bukvalno providni, nalik na krhotine slomljenog stakla, i bilo ih je skoro nemoguće videti noću u trnovitom žbunju ispred zamka… Lukas je pogledao na sat. 23.40. Prokletstvo! Ako je pandur koji je uzeo pištolj planirao da ga pozove, dosad bi to već učinio. Pogledao je u telefon, terajući ga snagom volje da zazvoni. I zazvonio je. Lukas zamalo nije pao sa stolice od iznenađenja. „Da?“ „Lukase? Ovde Dženifer.“ „Hej! Očekujem poziv. Linija mora da mi bude otvorena.“ „Dobila sam dojavu od prijatelja“, rekla je. „Kaže da je jedna žena preživela. Da se odbranila od ubice. Hoću da znam ko je to.“ „Ko ti je rekao takvu budalaštinu?“ „Ne igraj se sa mnom, Lukase. Informacija je pouzdana. Ona je nekakva Meksikanka ili tako nešto.“ Lukas je oklevao i delić sekunde kasnije shvatio da ga je to oklevanje odalo. „Slušaj, Dženifer, u pravu si, ali molim te da to ne upotrebiš. Najpre pričaj sa šefom.“ „Slušaj, to je vraški vruća priča. Ako je se neko drugi dočepa i objavi pre mene, osećaću se kao idiot.“ „Tvoja je, važi? Ako budemo morali da izađemo u javnost s tim, prvo ćemo tebi javiti. Ali stvar je u tome da ne želimo da ubica opet počne da misli o njoj. Ne smemo da ga izazivamo.“ „Ma daj, Lukase…“ „Slušaj me, Dženifer. Slušaš li me?“ „Aha.“ „Ako to objaviš pre nego što popričaš sa šefom, naći ću neki način da te sjebem. Kazaću svakoj televizijskoj stanici na svetu kako si dala ime i adresu,


64 nedužne žene ubici i od nje napravila metu za silovanje i ubistvo. Napraviću od tebe vruću priču, a dok se sve raščisti, izveštavaćeš o psećim zapregama u Brejnerdu.“ „Čujem da ju je napao u njenom stanu, što znači da već zna…“ „Aha. A posle otprilike nedelju dana prepucavanja, i to će verovatno izaći u javnost. U međuvremenu, lokalne feministkinje će ti stepovati po faci i nećeš moći da nađeš posao nigde istočno od Sovjetskog Saveza.“ „Jebi se, Lukase! Uh, kad mogu da pričam s Danijelom?“ „Kad želiš?“ „U devet sati sutra ujutru.“ „Smesta ću ga pozvati. Budi tamo u devet.“ Spustio je slušalicu, gledao je trenutak-dva, a zatim je podigao i pozvao Danijelov kućni broj. Javila mu se šefova žena pa pozvala Danijela na telefon. „Imaš li ga?“ Zvučao je kao da priča usta punih peciva. „Aha, kako da ne“, odvratio je kiselo Lukas. „Idi stani na trotoar ispred tvoje kancelarije i dovešću ti ga za dvadeset minuta. Ako zakasnim, ne beri brigu, stići ću. Samo čekaj tamo na trotoaru.“ Šef je žvakao nekoliko sekundi, a zatim izgovorio: „Baš jebeno smešno, Davenporte. Šta hoćeš?“ „Upravo me je zvala Dženifer Keri. Neko joj je rekao za Ruizovu.“ „Sranje! Nisi valjda ti, jesi li?“ „Ne.“ „Neko mi je rekao da fircaš tu mladu damu.“ „Isuse Hriste…“ „Dobro, dobro. Izvini. Pa, šta misliš?“ „Zasad sam joj začepio usta. Sutra će doći u tvoju kancelariju da se vidi s tobom. U devet. Voleo bih da je najmanje nekoliko dana držimo dalje od Ruizove. Ali ako je neko njoj dojavio, to će svakako izaći u javnost.“ „Pa?“ „Pa, kad se sutra vidi s tobom, reci joj da se strpi nekoliko dana, a onda ćemo da joj ugovorimo intervju s Ruizovom, ako ova bude voljna. Onda, ukoliko Ruizova pristane na intervju, zakazaćemo ga za šest sati uveče i pustićemo da ga Dženifer snimi za večernje vesti. Dok ja budem tamo s njom, ti možeš da sazoveš konferenciju za štampu u osam ili pola devet. Onda ja dovedem Ruizovu, pustimo da novinari viču na nju dvadeset minuta i svi dobiju materijal za vesti u deset.“ „Kerijeva će popizdeti ako je ispalimo.“


65 „Ja ću se postarati za to. Njoj ću kazati da nećeš pristati na ekskluzivnu reportažu, ali da je će ona jedina dobiti lični intervju. Ostale stanice neće imati ništa osim konferencije za štampu. Onda ćemo kazati ostalim stanicama da je Kerijeva dobila dojavu, i da nas je doterala do duvara, ali samo zato što si njihov prijatelj, odlučio si da i za njih održiš konferenciju za štampu. Na taj način su nam svi dužnici.“ „Šta je s novinama? Van priče su.“ „Pustićemo ih da prisustvuju intervjuu s Kerijevom. Ionako neće objaviti ništa do sledećeg jutra, tako da Dženifer i dalje ima ekskluzivu. Obavestiću dva dnevna lista kao specijalan poklon od tebe. Staviću im do znanja da se ta nepristrasnost može promeniti ako počnu da nam prave probleme.“ „Okej. Dakle, sutra ujutru se vidim s Kerijevom, kažem joj da pričeka, a možda joj dam i još koji komadić informacija. Sve ostalo možemo da razradimo kasnije.“ „Vidimo se sutra.“ „I nemoj da zaboraviš na sastanak!“ Kad je prekinuo vezu, Lukas je protrljao oči i ponovo se nagnuo nad sto za crtanje. Proučio je brojeve zapisane u žutoj beležnici pa ih ukucao u digitron. Na vrhu stola je stajala skoro prazna šolja s kafom. Otpio je gutljaj soca i napravio grimasu. Lukas je pravio strateške igre. FRP3, istorijske rekonstrukcije bitaka i strateške simulacije iz Korejskog, Vijetnamskog, Američkog građanskog i Drugog svetskog rata – Staljingrad, Ardeni, Pančboul, Edsonov greben, Dijen Bijen, Tet. Igre je prodavao preko njujorškog izdavača, koji je uzimao sve što bi Lukas napravio, obično po dve igre godišnje. Zadnja u nizu bila je jedan FRP. One su mu donosile najviše novca, ali su mu bile i najdosadnije. Opet je pogledao na sat. Deset minuta do ponoći. Otišao je do muzičkog uređaja, izabrao kompakt-disk, ubacio ga u plejer pa se vratio brojkama kad je Klepton zasvirao I Shot the Sheriff. Scenario igre bio je komplikovan. Američki oklopni bataljon borio se na Bliskom istoku u neko neprecizirano vreme u bliskoj budućnosti. Bataljon je dobio vest da je na njih ispaljena taktička nuklearna bomba i da se ukopaju najbolje što mogu. 3 Orig. fantasy role-playing – fantazijska igra uloga. (Prim. kor.)


66 U trenutku očekivane detonacije, dolazi do nepodnošljivog bleska i bataljon se zatekne – sa sve M-3 tenkovima – u Evervenu, zemlji močvara i džinovskih hrastova, gde vlada magija, a bezdušne vile plešu na mesečini. Sve mu je to zadavalo glavobolju. Svaka fantazijska igra uloga na svetu, mislio je, ima za ciljnu grupu gomilu cvikeraša, koji zamišljaju da s mačevima tumaraju po poovskim predelima zajedno s pegavim riđokosim sisatim lepoticama. Međutim, one su donosile novac; a on je imao odgovornost prema pretpubertetskim intelektualcima, koji bi jednog dana mogli da kupe i njegovo remek-delo Gaj. Nekoliko sekundi razmišljao je o Gaju, igri o Getisburgu, koju je usavršavao na nedeljnim seansama u Svetoj Ani. Igra je zahtevala desktop računar za proračune i celu prostoriju za igraonicu, kao i dve kompletne dve ekipe igrača. Samo postavljanje figura na tablu zahtevalo je dve noći. Kao igra, bila je zapravo vrlo nepraktična i nezgrapna. Ali zato fascinantna. Kucnuo se vrhom grafitne olovke po zubima i zamišljeno zagledao u crtački sto. U petoj noći igre, Džeb Stjuart i dalje nije bio u kontaktu s Lijem, jahao je daleko na istok oko armije Unije, koja je polako puzila na sever prema Getisburgu. To se zaista dogodilo i u ratu, ali se u njegovoj igri Stjuart – u liku bakalina iz Sent Pola – kretao agresivnije da premosti jaz i mogao bi da stigne do Getisburga na vreme da izvidi teren južno od grada. U međuvremenu, Lijeva naređenja za bitku bila su izmešana. Dok je išao preko planina prema Getisburgu, Piketova divizija bila je u prethodnici i lovila medvede. Čak i kad bi Renolds – inače jedan student – stigao tamo pre Stjuarta, i uspeo da ostane živ, kao što se nije desilo u originalnoj borbi, Piketova agresivnost bi ga mogla gurnuti u stranu i omogućiti armiji Konfederacije da zauzme brda na kraju Grobljanskog grebena, ili čak čitav greben. Kad bi to uradio, onda bi snage Unije morale da biraju između ofanzivne bitke ili momentalnog povlačenja prema Vašingtonu… Lukas je uzdahnuo i vratio misli na Everven, koji je, prirodno, bio pod napadom zlih sila. Oklopni bataljon prizvao je dobri čarobnjak, koji je planirao da uvede novu snagu u unapred izgubljeni rat: tehnologiju. Nakon što bi stao na stranu sila dobra, oklopni bataljon je marširao ka zamku Zlog Gospodara skrivenom u oblacima. Priča nije bila naročito originalna, ali ubacivanje detalja u logiku igre bilo je pravo mučenje. Kao što su tenkovi M-3. Kako tu da nabave gorivo i materijal za popravke? Magijom. Kako bataljon stiče magične moći? Hrabrim delima. Spasite devicu od zmaja i magijski količnik vam se povećava. Ako vas zmaj ispraši, onda pada.


67 Stvorenja Evervena predstavljala su drugi tegoban problem. Morala su da budu opasna, zanimljiva i relativno originalna. Takođe su morala da budu i egzotična, ali i dovoljno poznata da bi bila razumljiva i lako prihvaćena. Za to su najbolja ona morfološki povezana s poznatim zemaljskim stvorenjima: gušterima, zmijama, pacovima, paucima. Lukas je proveo na desetine zimskih večeri sedeći u kožnoj fotelji, sa žutom beležnicom na krilu, izmišljajući ih. I sekači su bili jedni od njih. Sekač je mešavina slepog miša i kao žilet oštrog stakla. Napadaju noću, seckajući mete na komade. Bili su previše glupi da bi magija delovala na njih, ali ih je bilo dovoljno lako ubiti odgovarajućim oružjem. Kao što su sačmare. Ali kako da ih čovek uopšte spazi? Dobro. Kao i slepi miševi, koristili su neku vrstu sonara. Upravo magijom, radio-uređaji bataljona mogli bi se naštelovati da hvataju te signale. Mogu li ih sve pobiti odjednom? Možda. Ali ako ne mogu, onda treba razraditi nivoe i životne poene. Toliko i toliko životnih poena, i sekač umire. Lukas je morao da vodi računa da ne pobije likove igrača prelako, igrači to ne bi trpeli, ali ni igra nije smela da bude previše laka, jer bi onda bila dosadna. Kao hode po žici, morao je da namamljuje igrače sve dublje i dublje u pažljivo osmišljene scenarije. Radio je pogrbljen nad stolom za crtanje, u krugu svetlosti koji je bacala stona lampa, sređujući brojeve za statove, pijući kafu. Kad je Klepton zasvirao Lay Down, Sally, ustao je i odigrao fino koordiniran ples oko stolice. Onda je ponovo seo, radio petnaest sekundi, pa opet ustao kad je počela pesma Wilie and the Hand Jive. Plesao je u mračnoj sobi, sam, i gledao odbrojavanje do kraja pesme na digitalnom displeju CD-plejera. Kada se i pesma Hand Jive završila, ponovo je seo, učitao datoteku na računaru, pročitao specifikacije pa se vratio brojkama posle skoro nesvesnog pogleda na sat. Petnaest minuta po ponoći. Lukas je živeo u kući od kamena i kedrovine, sa tri spavaće sobe, preko puta Bulevara Misisipija, sto metara od reke. Kad bi lišće u jesen opalo s drveća, iz dnevne sobe je mogao da vidi svetla Mineapolisa. Kuća je bila velika. Isprva se brinuo da je prevelika, da bi trebalo da kupi stan, malo iznad jezera, odakle bi mogao da posmatra ljude kako džogiraju, klizaju, jedre. Međutim, kupio je tu kuću i nikad nije zažalio zbog toga. Platio ju je 120.000, u gotovini 1980. godine. Sad je vredela dvaput toliko. A u malom mozgu, dok je trošio tridesete i razmišljao o približavanju četrdesete, još je mislio o deci i mestu za njih. Osim toga, kako se ispostavilo, brzo je popunio prostor. Izlupani ford s pogonom na četiri točka pridružio se petogodišnjem poršeu u garaži.


68 Porodična soba postala je mala teretana, s benč-klupom, boks-vrećom i drvenim podom na kojem je vežbao kate. Pomoćna soba pretvorena je u biblioteku sa 1.600 romana i dodatnih dve stotine zbirki poezije. Kožna naslonjača s tabureom, da može da digne noge, i dobra rasveta bili su glavni nameštaj. A za slučaj da mu nije bilo do čitanja, ugradio je televizor s ekranom od dvadeset pet inča, video-rikorder i audiosistem. Alati, mašina za pranje veša i oprema za sportove u prirodi bili su uskladišteni u podrumu, zajedno sa sofisticiranim stolarskim stolom i ormarićem za oružje. Ormarić je zapravo bio bankovni sef s početka XX veka. Profesionalni obijač mogao bi da ga otvori za dvadeset minuta, ali Lukas nije očekivao da će izverzirani profesionalac posetiti njegov podrum za tako mršav plen, a običan provalnik nije imao nikakve šanse protiv te stare kutije. Lukas je posedovao trinaest komada vatrenog oružja. Svakodnevno radno oružje bio mu je hekler i koh P-7, kalibra 9 milimetara, sa šaržerom od trinaest metaka. Takođe je nosio, povremeno, beretu 92F, kalibra 9 milimetara. Ta dva pištolja, i mali pištolj na zglobu, čuvao je u skrivenoj polici radnog stola. Ormarić za naoružanje u podrumu sadržao je dva kolta 45, oba dodatno prilagođena da budu preciznija, i tri dvadesetdvojke, uključujući i ruger mark II sa 14 centimetara dugačkom cevi, brauning medalist i anšuc egzemplar, jedini neautomatski pištolj. U dnu ormarića, pažljivo nauljena, umotana i spakovana, stajala su četiri pištolja koja je zaplenio na dužnosti. Ulično oružje kome se nije moglo ući u trag. Poslednje oružje u ormariću bila je sačmarica brauning sitori kalibra 20. Nju je koristio za lov. Što se tiče ostatka kuće, u dve manje spavaće sobe su se zaista nalazili kreveti. Glavna spavaća soba mu je postala radna soba, sa stolom za crtanje, crtačkim priborom i IBM-ovim računarom. Dva zida prekrivale su knjige o oružju i armijama, o Aleksandru, Napoleonu, Liju, Hitleru i Mau, detalji o kopljima iz bronzanog doba i ruskim tenkovima, kao i naučnofantastičnim fantazijama u kojima se diskutovalo o plazma-puškama, elektromagnetnim šinskim topovima i nova-bombama. Odatle je crpao ideje koje će utkati u mrežu igre. Sekači su lepršali kroz Lukasov um kao iverje dok je radio nad stolom za crtanje. Kad je telefon zazvonio, štrecnuo se. Retko kad je zvonio; vrlo malo ljudi je imalo njegov kućni broj. Plus trideset i kusur od ove večeri, pomislio je spuštajući grafitnu olovku na sto. Bacio je pogled na sat: 12.22. Prešao je


69 preko sobe, utišao CD-plejer, uključio uređaj za snimanje, koji je prikačio na slušalicu, pa se javio. „Da?“ „Davenporte?“ Muški glas. Sredovečan, ili malo stariji. „Aha.“ „Snimaš li ovo?“ Maglovito poznat. Znao ga je. „Ne.“ „Kako to mogu da znam?“ „Ne možeš. Šta da ti kažem?“ Usledila je pauza; onda je glas izgovorio: „Ja sam uzeo pištolj, ali želim da pričam o tome s tobom oči u oči.“ „Hajde onda da to odmah uradimo“, odvratio je Lukas. „Ovo je veoma hitna situacija.“ „Dogovor ostaje kao što si rekao danas po podne?“ „Tako je“, potvrdio je Lukas. „Nema istrage. Nema kažnjavanja.“ Usledila je još jedna pauza, a potom: „Znaš li onaj meksički restorančić na drugoj strani Međudržavnog auto-puta 94 od Koledža Martina Lutera?“ „Aha?“ „Za dvadeset minuta. I, proklet bio, da dođeš sam, čuješ li me?“ Lukas je stigao za osamnaest minuta. Parking restorana bio je prazan. Unutra je usamljeni gost zurio kroz prozor i pijuckao šolju kafe posle jela. Radnik je brisao pod i okrenuo se da pogleda u Lukasa kad je ovaj ušao. Devojka za blagajnom, verovatno studentkinja, oprezno mu se nasmešila. „Daj mi dijetalnu kolu“, reče joj Lukas. „Želite li još nešto?“, i dalje oprezna. Lukas je shvatio da u avijatičarskoj jakni, farmerkama i čizama, onako neobrijan, verovatno izgleda opasno. „Da. I opustite se. Ja sam policajac.“ Iskezio se, izvadio značku iz džepa i pokazao joj. Uzvratila mu je osmehom. „Imali smo određenih problema ovde“, kazala mu je. „Pljačka?“ „Prošlog i pretprošlog meseca. Pre četiri meseca dvaput. U okolini ima bajkera.“ Kad je pandur ušao u lokal, Lukas ga je istog trena prepoznao. Sedokos, odeven u laganu jaknu bež boje i braon pantalone. Rou, pomislio je. Harold Rou. Stari pandur. Mora da je pred penzijom. Rou se osvrnuo, stao ispred kase, uzeo kafu pa mu prišao. „Ti si taj?“, upitao ga je Lukas. „Jesi li ozvučen?“ „Ne.“ „Ako jesi, podstrekuješ me na krivično delo.“


70 „Priznajem. Ako sam ozvučen, podstrekujem te na krivično delo. Ali nisam.“ „Pročitaj mi moja prava.“ „Neću.“ „Hm. Da znaš, sve ovo je golo govno!“, reče Rou i srknu kafu. „Ako te izvedu na klupu za svedoke, pevaćeš skroz drugu pesmu.“ „Neće biti nikakve klupe za svedoke, Hari. Mogao bih ovog časa da izađem odavde, odem kod Danijela, kažem mu da je Hari Rou naša ptičica, a Unutrašnja kontrola bi sastavila slučaj za sud za tri dana. Znaš kako oni grizu kad dobiju polaznu tačku.“ „Aha.“ Rou se umorno opet osvrnuo i zavrteo glavom. „Isuse, što mrzim ovo.“ „Samo mi reci.“ „Ma nema bogzna šta da se kaže. Mislio sam da sam pištolj ohladio. Da se neće pojaviti ni za milion godina. Bio je tu onaj Lari Rajs, odrasli smo zajedno. Radio je u gradskoj službi održavanja. Stalno sam ga viđao u Skupštini grada. I ti si ga verovatno viđao. Korpulentan tip, šepao je, i uvek je nosio jedan od onih prugastih kačketa kakve nose mašinovođe.“ „Aha, sećam ga se.“ „U svakom slučaju, dugo je umirao od nekakvog raka, malo-pomalo. Izjedao mu je telo. Prvo više nije mogao da hoda, onda više nije mogao da kontroliše creva i tome slično. Žena mu je radila, a on je ležao kod kuće. Jednog dana neke propalice iz komšiluka su mu ušle u kuću, odnele televizor i muzički uređaj pred njegovim očima. Bio je u kolicima i nije mogao ništa da uradi. Nije mogao ni da ih identifikuje, zato što su nosili papirne kese na glavama… najobičniji govnari iz komšiluka.“ „Dakle, pištolj si dao njemu?“ „Pa, njegova supruga je došla nakon što se to desilo i pitala moju ženu imam li rezervni pištolj. A ja ga nemam jer nisam zaluđenik za oružje – izvini, znam da se ti ložiš na oružje, ali ja ga zapravo ne volim.“ „U redu je.“ „I tako sam otišao u sobu za dokazni materijal jer sam znao za taj pištolj zato što sam radio na tom slučaju. Mislio sam da nema nikakve šanse da će ikad više zatrebati za nešto.“ „Pa si ga uzeo.“ Rou je srknuo kafu. „Da.“ „Znači, taj Rajs…“ „Umro je. Pre dva meseca.“ „Sranje! A njegova žena?“


71 „Ona je još živa. Posle današnjeg sastanka, otišao sam do nje i pitao je za pištolj. Kazala mi je da ne zna gde je. Tražila ga je, ali je nestao. Ispričala mi je da je Lari poslednjih nekoliko sedmica, pre nego što je umro, prodao gomilu stvari da bi joj obezbedio lovu. Plašio se da joj ništa neće ostati posle naplate bolničkih računa. Rekla je da joj je, kad je umro, ostavio oko hiljadu dolara u kesu.“ „I ne zna ko je kupio pištolj?“ „Ne. Pitao sam je kako je prodavao te stvari i rekla mi je da ih je prosto prodavao ljudima koje je poznavao, prijateljima i tako dalje. Imao je mali znak na prozoru, kazala je, ali nije se reklamirao niti išta slično. Ljudi su mogli da vide taj znak s ulice, i to je bilo sve.“ Gurnuo je parče papira preko stola. „Rekao sam joj da ćeš hteti da je vidiš. Evo ti njene adrese.“ „Hvala.“ Lukas je iskapio koka-kolu. „I šta ćemo sad?“, upitao ga je Rou. „Sad? Ništa. Naravno, ako si mi rekao istinu.“ „Ma sve je istina“, reče ravnodušno Rou. „Osećam se kao govno.“ „Aha, bedak. Neće otići dalje od ovog stola, mada, pretpostavljam da, ako nam ikad zatreba gospođa Rajs da svedoči, neko bi to mogao da prokljuvi. Ali nešto mi se čini da od toga ništa neće biti.“ „Hvala ti, čoveče. Tvoj sam dužnik.“ Rou je prvi otišao, osećajući olakšanje. Lukas je gledao kako njegov automobil izlazi sa parkinga, a zatim je ustao i otišao do kase. „Mogu li nešto da ti kažem?“, upitao je prodavačicu. „Samo napred.“ Ljubazno mu se nasmešila. „Previše si lepa da radiš na ovakvom mestu. Ne nabacujem ti se, samo ti kažem. Prava lepotica. Ako ostaneš ovde, pre ili kasnije desiće ti se nešto loše.“ „Potrebne su mi pare“, kazala je lica napetog i ozbiljnog. „Nisu ti baš toliko potrebne“, kazao je. „Imam još dve godine na univerzitetu, jednu godinu osnovnih studija i još devet meseci za master.“ Lukas je zavrteo glavom. „Da poznajem tvoje roditelje, pozvao bih ih. Ali ih ne poznajem. Stoga ti samo dajem prijateljski savet. Beži odavde, ili bar pređi u dnevnu smenu.“ Okrenuo se i pošao napolje. „Hvala!“, doviknula je za njim. Međutim, znao je da ga neće poslušati. Izašao je, razmatrao problem nekoliko trenutaka, a zatim se vratio unutra. „Koliko takosa možeš da mazneš a da niko ne sazna za to? Hoću da kažem svake noći? Nekoliko desetina?“


72 „Što pitaš?“ „Kad bi dala šolju kafe i besplatan takos svakom pozorniku koji uđe od, recimo, deset uveče do šest ujutru, imala bi noću pandure u blizini non-stop. To bi ti pružilo i te kakvu zaštitu.“ Delovala je zainteresovano. „Da ne privučemo tako na stotine pandura ili tako nešto?“ „Ne. U najprometnijoj noći može da ih bude do trideset.“ „Opa!“, izgovorila je veselo. „Znaš, vlasnik ima problem da zadrži radnike. Očajanje. Mislim da ne moram za to da ga potkradam. Verovatno će pristati da doda i po kromu.“ Lukas je izvadio vizitkartu i pružio joj je. „Ovo je broj mog telefona na poslu. Pozovi me sutra. Ako se šef složi, reći ću kolegama za besplatnu kafu i takose. Kazaću pandurima u oba grada, dolaziće iz cele oblasti.“ „Zvaću te sutra“, rekla je. „Hvala ti mnogo.“ Lukas je klimnuo glavom i okrenuo se. Ako ovo upali, imaće još jedan izvor na ulici. Lukas je dizajnirao igre crtajući ih na hameru velikih dimenzija, 50 x 70 centimetara, kako bi mogao da nacrta logične veze između elemenata. Vizuelna predstava pomagala mu je da izbegne nedoslednosti koje su za posledicu imale detinjasto zajedljiva pisma balavih igrača. Kod kuće je uzeo četiri takva lista, odneo ih u rezervnu spavaću sobu i pribadačama zakačio za zid. Flomasterom je napisao ime jedne žrtve na vrhu svakog lista hartije: Belova, Morisova, Ruizova, Luisova. Ispod tih imena napisao je datume, a ispod datuma ono za šta se nadao da su relevantne lične karakteristike žrtava. Kad je završio, legao je na krevet, stavio glavu na jastuk i gledao u grafikone na zidu. Ništa mu nije sinulo. Ustao je, zakačio peti list i na vrhu napisao: „Besni Pas.“ Ispod toga je napisao: Imućan: Nosi er najki. Čistu odeću. Kolonjsku vodu. Ubedio je agenta za nekretnine da može da priušti skupu kuću. Verovatno nov u gradu: Govori s naglaskom, nosio je majicu kratkih rukava noću u avgustu. Verovatno s Jugozapada: Ruizova je prepoznala akcenat. Kancelarijski posao: Mekane šake i telo, nežne ruke. Nije borac. Bleda put: Ruke veoma bele. Možda je i plavokos. Seksualni manijak? Gejmer? I jedno i drugo? Nijedno?


73 Inteligentan. Ne ostavlja tragove. Nosi rukavice čak i dok sprema poruke i puni pištolj mecima. Razmišljao je trenutak-dva, pa dodao: „Poznavao je Larija Rajsa?“ Pogledao je u spisak pa podvukao „agent za nekretnine“ i „poznavao je Larija Rajsa“? Ako je nov u gradu, možda stvarno traži kuću i tako je i sreo Luisovu. Možda bi vredelo proveriti agencije za nekretnine u toj oblasti. Takođe, možda je znao i Larija Rajsa. Međutim, to je bilo suprotno pretpostavci da je nov u gradu – ako je Rajs dugo umirao od raka, verovatno je prilično dugo proveo u krevetu i usput nije sticao mnogo prijatelja. Bolnica? Lekar u nekoj bolnici? To jeste bila mogućnost. To bi objasnilo njegovo suptilno rukovanje nožem. A doktor bi imao mekane šake i telo, i bio bi imućan. A lekari su, pogotovo ovi novi, veoma pokretni. Sve te žene mogle su otići kod doktora… Otišao je u biblioteku, uzeo knjigu o istoriji zločina i prelistao je. Lekari kao ubice imali su čitavo zasebno poglavlje. Doktor Vilijam Palmer iz Engleske ubio je najmanje šest, a možda i deset osoba sredinom XIX veka, ali uglavnom zbog novca. Tomas Krim ubio je pola tuceta žena neuspelim abortusima i otrovom u Kanadi, SAD i Engleskoj; Benet Hajd ubio je najmanje troje u Kanzas Sitiju; Marsel Petio ubio je najmanje šezdeset troje Jevreja, kojima je obećao da će ih prokrijumčariti iz okupirane Francuske; Robert Klements iz Engleske ubio je čak četiri svoje supruge pre nego što su ga uhvatili. Lekar Mučitelj iz Čikaga, koji je studirao medicinu, ali nikad nije postao pravi doktor, ubio je skoro dvesta mladih žena privučenih u grad Svetskom izložbom 1893. Najgori su, razume se, bili nacisti. Medicinski radnici u logorima smrti pobili su na hiljade. Spisak lekara koji su ubili svega jedno ili dvoje ljudi bio je podugačak, uključujući i nekoliko proslavljenih slučajeva u SAD od polovine XX veka. Lukas je zatvorio knjigu, razmislio pa pogledao na sat. Pola tri. Prekasno za telefonski poziv. Počeo je da se šetka tamo-amo pa je ponovo bacio pogled na sat. Jebeš ga! Otišao je u radnu sobu, uzeo akten-tašnu s brojem Ruizove pa je pozvao. Javila mu se posle sedmog signala. „Halo?“ Bunovna. „Karla?“ „Da?“ I dalje pospana, ali sad već sumnjičava. „Ovde Lukas… inspektor. Izvini što te budim, ali sedim ovde, gledam neke detalje i prosto moram nešto da te pitam. Važi? Jesi li budna?“ „Ovaj, jesam.“


74 „Kad si poslednji put bila kod lekara i gde je to bilo?“ „Uh, bog te…“ Usledila je duga pauza. „Pre nekoliko godina, ako se ne varam. Kod neke doktorke na klinici u zapadnom delu grada.“ „Sigurna si da je to bio poslednji put? Nije bilo skorašnjih poseta bolnicama, ništa tome slično?“ „Ne.“ „A jesi li posećivala neke bolesne prijatelje?“ „Ne. Mislim da nisam bila u bolnici otkako… pa, otkako mi je majka umrla, pre petnaest godina.“ „Družiš li se s nekim lekarima?“ „Nekoliko njih dolazi u galeriju, čini mi se. Ali ne poznajem nijednog lično. Hoću da kažem, razgovarala sam s nekima na otvaranju izložbe i tako dalje.“ „Dobro. Slušaj, vrati se u krevet. Pričaćemo sutra. I, hvala ti.“ Spustio je slušalicu. „Sranje!“, izgovorio je naglas. To jeste bila mogućnost, ali malo verovatna. Zapamtio je da proveri redovne posetioce galerije koji su bili doktori. Ali to nije dobro zvučalo. Gledao je u grafikone još nekoliko minuta, zevnuo, isključio svetlo pa se zaputio u spavaću sobu. Tip je pametan. Lud kao struja, ali pametan. Gejmer možda? Da, možda je gejmer.


75 7 Lukas je ušao u sobu za instruktažu, ponovo zakasnivši. „Pa gde si ti dosad, jebote?“, upitao ga je ljutito Danijel. „Ostao sam budan dokasno“, odvrati Lukas. „Sedi!“ Danijel se osvrnuo. Pola tuceta inspektora gledalo je u svoje radne beležnice. „Da sumiram, imamo otprilike trista stranica izveštaja koji ne vrede ni pišljiva boba. Grešim li? Neka mi neko kaže da grešim!“ Harmon Anderson je zavrteo glavom. „Ja ništa ne vidim. Još ne. Možda je nešto tu, ali ja ne vidim.“ „Šta je s ovim što ti imaš, Lukase?“, upitao je jedan inspektor. „Je li pouzdano?“ Lukas je slegnuo ramenima. „Aha, mislim da jeste. Tu ima dosta pretpostavki, ali mislim da su prilično čvrste.“ „Pa, šta sad?“, upitao je Danijel. „Znači, tražimo nekog belca srednje građe, koji radi u nekoj kancelariji. To smanjuje broj osumnjičenih na pola miliona, i to bez Sent Pola.“ „I koji se nedavno doselio ovamo s Jugozapada“, dodade Lukas. „Što smanjuje broj za još 499.000 tipova.“ „Ali to bi sve moglo da bude obično sranje. Verovatno i jeste“, frknu Danijel. „Možda ćemo znati više za nekoliko sati“, reče Lukas. Danijel je upitno podigao obrvu. „Sinoć me je zvao tip koji je uzeo pištolj. Znam gde je pištolj otišao.“ „Isuse!“, prasnuo je Danijel. Lukas je odmahnuo glavom. „Nemoj previše da se raduješ.“ Objasnio je kako je pištolj stigao do Larija Rajsa i da je Rajs umro. „Njegova žena je rekla mom čoveku da ne zna gde je pištolj. Verovatno je prodat. Možda je čak i ukraden.“ „Dobro, ali i to je nešto“, reče Danijel. „Imao je taj pištolj – koliko, šest meseci? I verovatno ga je prodao nekome koga je poznavao.“


76 Uperio je prst u Andersona. „Tvoj najbolji čovek. Najbolji islednik. Zaduži ga da je obradi. Da iscedi svaku kap iz nje. Neka sastavi spisak ljudi koje je njen muž viđao u poslednjih nekoliko meseci života. Sigurno poznaje većinu. Trebalo bi da ubica bude na tom spisku.“ „Razgovaraću s njom danas po podne“, reče Lukas gledajući u Andersona. „U jedan. Tvoj čovek može da me sačeka tamo pa ćemo ući zajedno.“ „A hoćemo li čuti ime tog tipa koji je uzeo utoku?“, upita Danijel. Lukas je zavrteo glavom. „Ne. Dao sam reč. Verovatno bi to mogao da izvučeš od Rajsove ako želiš, ali veruj mi, stvarno ne želiš da znaš. Činio im je uslugu. Prilično dobar tip.“ Danijel je nekoliko trenutaka gledao u njega, a onda klimnuo glavom. „Dobro. Ali ako to postane važno…“ „Onda to izvlači od Rajsove“, ponovio je Lukas. „Od mene ime nećeš dobiti.“ U sobi je zavladala tišina; Danijel je odustao. „Imamo još jedan problem“, kazao je. „Neko je dojavio Dženifer Keri da imamo osobu koja je preživela napad ubice. Pričaću s njom za deset minuta i pokušaću da je malo zavlačim. Zna li neko išta o tome odakle je to mogla saznati?“ Niko mu nije odgovorio. „Ne smemo to da dozvolimo!“, reče besno Danijel. Jedan inspektor pročisti grlo. „Ovaj, možda ja imam ideju.“ „Šta?“ „Ona je snimila onaj dokumentarac o pandurima iz Sent Pola, koji se emitovao na PBS-u? Tamo ima toliko mnogo izvora da ne poveruješ.“ „Dobro. Možda je o tome reč. Dobro, odsad ne pričamo s pandurima iz Sent Pola više nego što moramo. Budite učtivi, ali…“ Potražio je pravu reč. „Rezervisani.“ Osvrnuo se po prostoriji. „Još nešto?“ Lukas je otvorio beležnicu i bacio pogled na kratak spisak na poslednjoj stranici. „Voleo bih da saznam više o lekarima. Da li je ijedna od ovih žena viđala istog doktora? Ruizovu je lečila doktorka, ali u njenu galeriju svraća nekoliko doktora. Možda ju je ubica tamo spazio, trebalo bi to da proverimo.“ „To ćemo lako proveriti“, reče Anderson. „Šta je s tim formularima za promenu adrese?“ „To je ispao problem“, odgovori Anderson. „Zvali smo poštu, ali oni nemaju formulare za doseljenike, samo za ljude koji se iseljavaju. Što znači da, ako želimo da proverimo te formulare za ljude koji su se doselili u gradove blizance, morali bismo da uzmemo imena svih ljudi iz gradova blizanaca i svih


77 predgrađa i odemo u svaku poštu u svakom gradu na Jugozapadu i proverimo ih.“ „Nisu kompjuterizovani?“ „Nisu. To se radi u lokalnim poštama.“ „Dođavola!“ Lukas je pogledao u šefa. „Koliko bi trebalo da se provere svi veći gradovi dole. Tri nedelje, tu negde?“ „Pre će biti tri meseca“, reče Anderson. „Pogledao sam imenik i samo u oblasti Mineapolisa ima osamdeset poštanskih ogranaka, a to ne uključuje Sent Pol i predgrađa. Onda sam bacio pogled na kartu i veće gradove koje bismo morali da proverimo, i procenjujem da je to oko dve hiljade pošta – i to ako pokrijemo samo veće gradove. A u svakoj bismo morali da proveravamo sve različite gradove i predgrađa ovde. Imali bismo sreće ako jedan čovek uspe da odradi tri-četiri dnevno, čak i s dobrom saradnjom poštanske službe.“ „Možda bismo mogli da odradimo to u saradnji s poštom“, predložio je Danijel. „Napravimo spisak svih pošta, osmislimo nekakav formular koji bi mogli da popune, i pošaljemo im ga. Objasnimo im koliko je to važno, pozovemo sva ta mesta da se uverimo da to rade…“ „Ako bismo to uradili na takav način, možda bismo to mogli da izguramo sa dva-tri tipa s punim radnim vremenom“, reče Anderson. „To uopšte ne bi morali da budu policajci“, napomenu Danijel. „Osmislite taj formular, a ja ću popričati sa poštom. Poslaću nekoliko činovnika tamo da se postaraju za to.“ „Vozačke dozvole!“, uzviknu jedan inspektor. „Šta?“ „Ako se nedavno doselio, verovatno je morao da izvadi novu vozačku dozvolu. Moraš da predaš staru kad se doseliš. U Agenciji za javnu bezbednost trebalo bi da imaju evidenciju.“ „Odlično!“, reče Danijel. „Treba nam takvo razmišljanje. Proveri to.“ Inspektor je klimnuo glavom. „Još nešto?“, upita Danijel. „Lukase?“ Lukas je odmahnuo glavom. „Dobro“, reče Danijel. „Na posao.“ „Inspektore Davenporte.“ Lukas se okrenuo i video Karlu Ruiz kako dolazi niz hodnik s osmehom na licu. „Zdravo. Šta radiš ovde?“


78 Namrštila se. „Papirologija za razvod. Kad sam se odselila iz kuće, moj bivši muž je trebalo da je proda i da mi da polovinu novca. Nikad je nije prodao pa sad pokušavam da ga nateram.“ „Neprijatno.“ „Aha. Samo se razvlači. Bila sam ovde već pet-šest puta. Umorna sam od toga.“ „Imaš li vremena za šolju kafe?“, upita je Lukas klimajući glavom ka kafeteriji. „Ah, ne, mislim da nemam.“ Bacila je pogled na sat. „Moram da budem na sudu za dvanaest minuta.“ „Otpratiću te do skretanja za moju kancelariju“, reče Lukas. Pošli su niz hodnik prema Okružnom sudu. „Izvini zbog onog uvrnutog poziva noćas.“ „U redu je. Jutros sam skoro umislila da sam to sanjala. Da li ti je pomoglo?“ „Oh, pretpostavljam. Razmišljao sam da li je to možda uradio neki lekar. Možda su sve žene išle kod istog doktora ili tako nešto. Ti si eliminisala tu mogućnost.“ „Kladim se da te je to usrećilo“, kazala je i ponovo se nasmešila. „Još je rano“, odvratio je. Hodali su još minut-dva, a onda joj Lukas reče: „Možda imamo problem. Koji uključuje tebe.“ „Oh?“ Odjednom se uozbiljila. „Jedna televizijska stanica dobila je dojavu o tebi. Novinarka Dženifer Keri upravo sad razgovara sa šefom u stanici. Želi intervju.“ „Hoće li joj reći moje ime?“ „Neće. Zavlačiće je, ali to ne može da traje doveka. Kerijeva ima dobre izvore u Sent Polu. Saznaće pre ili kasnije ko si, a onda će te đavolski uznemiravati.“ „Pa, šta da radimo?“ „Razmišljali smo da bi možda bilo bolje da joj daš intervju, a da zatim ostalim stanicama priredimo konferenciju za štampu s tobom. Da završimo s tim. Tako ćemo moći da kontrolišemo medije. Tako te neće zaskakati na prepad.“ Razmislila je o tome snuždenog lica. „Ne verujem tim ljudima. Naročito televiziji.“ „Kerijeva je najbolja među njima“, reče Lukas. „Ona mi je prijateljica, da ti pravo kažem. Međutim, nisam joj ispričao za tebe. Ne znam odakle je dobila informaciju. Sumnjamo da je iz Sent Pola.“ „Hoće li ona zaista biti okej?“


79 „Ona će najverovatnije obaviti najpipaviji posao. Pošto se to završi, sklonićemo te iz grada na nekoliko dana. Kad se sve ohladi, moći ćeš tiho da se vratiš nazad i verovatno ćeš biti dobro.“ „Mogu li da razmislim o tome?“, upitala ga je. „Naravno. Šef će te verovatno pozvati da pričate o tome.“ „Ako odem van grada, hoće li to platiti grad? Ne mogu reći da sam baš bogata.“ „Ne znam. Mogu da pitam šefa. Ili, ako želiš, možeš da odeš u moju vikendicu. Imam kućicu na jezeru gore na severu, u Viskonsinu. Mesto je lepo, mirno, zabačeno.“ „To bi bilo lepo“, kazala je. „Daj mi vremena da razmislim.“ „Važi.“ Usledila je dugačka pauza, koju je Lukas prekinuo upitavši: „Pa, koliko dugo si razvedena?“ „Skoro tri godine. On je fotograf. Nije loš tip. Čak ima izvesnog talenta, ali ga ne koristi. Ne radi ništa. Samo sedi i vrti palčevima. Drugi ljudi rade, on sedi. Jedan od razloga što sam toliko nestrpljiva da dobijem novac od prodaje kuće je taj što je to sav moj novac.“ „Ah. Dobar razlog.“ „Jedva čekam koncert Aerosmita večeras“, rekla je. „To jest, ako dogovor i dalje važi.“ „Naravno da važi“, odvrati Lukas. Stao je na račvanju hodnika. „Ja ovde skrećem. Vidimo se u šest?“ „Da. I razmisliću o tom intervjuu za televiziju.“ Nastavila je da hoda, okrenula se da mu mahne pa nastavila dalje. Lepo, pomislio je posmatrajući je kako odlazi. Meri Rajs nije bila naročito bistra. Sedela je klonulo na kuhinjskoj stolici i nervozno gledala u Lukasa i Harisona Slouna, inspektora koji je dobio zadatak da razgovara s njom. Sloun je posedovao ulagivački manir prodavca usisivača. „Od suštinskog je značaja da dobijemo potpun spisak od vas“, umilno je izgovorio, pomerajući glavu za pedalj bliže Rajsovoj. Liči na ginekologa u nekoj sapunici, pomislio je Lukas. „Voleli bismo da dobijemo kalendar ili tako nešto, da bismo mogli da utvrdimo nedelju po nedelju i dan po dan s kim se vaš suprug viđao.“ „Neću vam reći ime čoveka koji mi je dao pištolj“, kazala je, a donja usna joj je zadrhtala. „To je u redu. Pričao sam s njim sinoć i to je rešeno“, reče joj Lukas. „Ali moramo da znamo za sve ostale.“


80 „Nema ih mnogo. Hoću da kažem, nikad nismo imali mnogo prijatelja, a onda ih je i jedno-dvoje umrlo. Kad je Lari oboleo od raka, mnogi su prestali da dolaze. Lari je morao da nosi kateter, znate…“ „Ipak će i dalje biti nekoliko osoba“, navaljivao je Sloun. „Poštari, komšije, doktori, medicinski radnici koji su dolazili ovamo…“ „Bila je samo medicinska sestra“, rekla je. „To su upravo ljudi koje tražimo.“ Lukas je slušao još nekoliko minuta dok je Sloun pričao da je opusti, a zatim se ubacio u razgovor. „Moram da idem“, kazao je Rajsovoj. „Inspektor Sloun će ostati da ćaska s vama, ali i ja imam nekoliko brzih pitanja. U redu?“ Nasmešio joj se, a ona je pogledom okrznula Slouna, a zatim klimnula glavom. „Tražim belca, otprilike moje građe, verovatno radi negde u nekakvoj kancelariji. Možda ima naglasak, jugozapadni. Malo kaubojski. Verovatno je i imućan. Zvuči li vam to poznato? Sećate li se nekoga ko odgovara tom opisu?“ Namrštila se i pogledala u šake, pa u Slouna, a zatim u kuhinju. Najzad je pogledala u Lukasa i kazala: „Ne sećam se takvog. Svi naši prijatelji su beli. Ovde nikad nije bilo obojenih. I nikoga sa mnogo novca, koliko znam.“ „Dobro“, reče Lukas s nestrpljivim prizvukom u glasu. „Pokušavam da se setim“, kazala je defanzivno. „U redu“, rekao je Lukas. „Da li je vaš muž imao posetioce za koje niste znali?“ „Pa, stavio je znak na prozor za neke stvari koje je hteo da proda. Imao je nekoliko onih lutkica koje je doneo sa sobom iz rata protiv Japanaca. One male rezbarije? Neko ih je kupio. Dobio je petsto dolara za petnaest komada. Bile su stvarno slatke. Male svinje i pacovi, skroz sklupčani.“ „Ne znate ko ih je kupio?“ „Oh, mislim da znam. Negde imam nekakvu priznanicu.“ Još jednom se zbunjeno osvrnula po kuhinji. „Jeste li videli čoveka koji ih je kupio?“ „Ne, nisam, ali mislim da je bio stariji. Znate, Larijevih godina. Stekla sam takav utisak.“ „Dobro. Pokušajte da nađete tu priznanicu i dajte je inspektoru Slounu. Da li je bilo još nekoga?“ „Poštar bi uvek zastao da popriča, on je mlađi momak, ima možda četrdeset. Takođe, dolazio je jedan mladić iz socijalne pomoći. Ne primamo socijalnu pomoć“, brzo je dodala, „ali dolazila nam je kućna nega…“ „Naravno“, reče Lukas. „Slušajte, moram da idem. Zahvalni smo vam na svakoj pomoći koju možete da pružite inspektoru Slounu.“


81 Lukas je prošao kroz vrata kuhinje, pustio da se zatvore iza njega, a zatim sišao niz stepenište. Dok je prolazio pored kuhinjskog prozora, čuo je kako Rajsova kaže: „… ne sviđa mi se taj tip. Čini me nervoznom.“ „Prilično ljudi bi se složilo s vama, gospođo Rajs“, govorio je umirujuće Sloun. „Mogu li vas zvati Meri? Inspektor Davenport je…“ „Napadan“, reče Rajsova. „Mnogo ljudi bi se složilo s vama, Meri. Slušajte, stvarno se nadam da možemo raditi zajedno da uhvatimo ovog ubicu…“ Lukas se nasmešio i otišao do svojih kola, otvorio vrata, pogledao unutra, a zatim ih zatvorio i vratio se do kuće. Unutra su Sloun i Rajsova gledali u notes, u koji je Sloun napisao kratak spisak imena. Oboje su podigli glavu kad je Lukas ponovo ušao u sobu. „Mogu li da upotrebim vaš telefon?“, upitao je. „Da, tamo je…“ Pokazala je na zid. Lukas je pogledao u beležnicu pa pozvao Karlu Ruiz. Javila mu se posle drugog signala. „Ovde Lukas. Koliko si puta bila na sudu zbog razvoda?“ „Oh, četiri ili pet. Što pitaš?“ „A pre nego što si bila napadnuta? Neposredno pre toga, ili kad?“ „Sačekaj da odem po torbicu. Imam rokovnik…“ Čuo je kako spušta slušalicu na sto pa pogledao u Rajsovu. „Gospođo Rajs, taj tip iz socijalne pomoći. Jeste li morali da odete u Okružni sud da se vidite s njim, ili je dolazio ovamo, ili nešto treće?“ „Ne, ne, Lari je bio u kolicima kad smo saznali da bi mogao da dobije medicinsku negu pa je taj tip došao ovamo. Dolazio je dvaput. Fin momak. Ali mislim da ga je Lari znao odranije, s posla.“ „Socijala je u nadležnosti okruga. Mislio sam da je vaš suprug radio za Grad Mineapolis.“ „Pa, jeste, ali znate, ljudi sve vreme idu tamo-amo između Skupštine grada i sudnice. Larijev posao, poznavao je svakoga. Svaki put kad bi se nešto pokvarilo, zvali su njega zato što je mogao sve da popravi. Viđao je… tog policajca koji nam je dao pištolj u kafeteriji.“ Ruizova se vratila na vezu. „Bila sam tamo tri i četiri nedelje pre“, kazala je. „Pre nego što si bila napadnuta.“ „Da.“ „Hvala. Slušaj, vidimo se u šest, ali pokušaj da se setiš svih ljudi koje si videla u sudnici, važi?“ „Imaš li nešto?“, upitao ga je Sloun kad je spustio slušalicu.


82 „Ne znam. Imaš li broj agencije za nekretnine u kojoj je radila Luisova?“ „Aha, mislim da imam.“ Sloun je izvadio radnu beležnicu i dao Lukasu broj. Pozvao je i dobio upravnika, pa mu objasnio šta želi. „… dakle, da li je odlazila tamo?“ „Oh, da, non-stop. Jedanput nedeljno. Nosila je mnogo naše papirologije.“ „Znači, bila je tamo pre nego što je ubijena?“ „Da. Imate njene rokovnike, ali nije uzimala odmor nekoliko meseci pre nego što je umrla, tako da sam siguran da je išla tamo.“ „Hvala“, reče Lukas. „Pa?“, upita ga Sloun. „Ne znam“, odvrati Lukas. „Dve žene bile su u sudnici nedugo pre nego što su bile napadnute. Čak i žena iz Sent Pola, a nije toliko uobičajeno za nekoga iz Sent Pola da bude u Okružnom sudu Okruga Henepin. A gospođa Rajs je bila tamo non-stop. To bi bila đavolski velika koincidencija.“ „Jedna od ostalih žena, Belova, konobarica pankerka, uhapšena je u Targetu u Jezerskoj ulici zbog krađe. To nije bilo tako davno. Sećam se toga iz naših beležnica“, reče Sloun. „Kladim se da je bila tamo u sudu. Za Morisovu već ne znam.“ „Ja ću proveriti Morisovu“, kaza Lukas. „To bi moglo da bude nešto.“ „Imam njen kućni broj, možda joj je suprug tamo“, reče Sloun. Otvorio je notes i pročitao telefonski broj. Lukas je pozvao. Pustio je da telefon zvoni dvadeset puta bez odgovora, pa prekinuo vezu. „Pozvaću ga kasnije“, reče. „Hoćeš li da ja proverim tog tipa iz socijalnog?“ „Baci pogled na njega“, kaza Lukas. Okrenuo se prema Rajsovoj. „Da li je taj radnik iz socijalnog imao nekakav naglasak? Makar i jedva primetan?“ „Ne, nije, koliko se sećam. Znam da je odavde, iz Minesote, tako je rekao:“ „Dovraga“, reče Lukas. „Možda je švedski“, kaza Sloun. „U centralnoj Minesoti ima Šveđana i Nemaca koji i dalje imaju naglasak. Možda je Ruizova čula taj naglasak i učinilo joj se da liči na jugozapadni.“ „Vredi pogledati“, reče Lukas. *** U kancelariji je pozvao Andersona i dobio broj telefona kancelarije u kojoj radi muž Morisove. Javio se posle prvog signala. „Da, jeste“, kazao je. „To mora da je bilo mesec dana pre… U svakom slučaju, vežbala je u fitnes-klubu u Henepin aveniji, i otprilike jednom


83 nedeljno dobila bi kaznu za parkiranje. Samo bi je ubacila u pretinac za rukavice i zaboravila na nju. Mora da ih je imala deset ili petnaest. Onda je dobila upozorenje da će biti izdat nalog za njeno hapšenje ako ne dođe i ne plati. Zato je otišla tamo. Trebalo joj je više od pola dana da sve to raščisti.“ „Da li je to jedini put kad je bila tamo?“ „Pa, u skorije vreme. Možda je bila i ranije, ali nije mi poznato.“ Kad je završio s gospodinom Morisom, Lukas je pozvao sudskog službenika i proverio datum pojavljivanja na sudu Lusi Bel zbog optužnice za krađu. Bilo je to 27. maja. Bacio je pogled na kalendar. Petak, malo više od mesec dana pre nego što je ubijena. Dakle, sve žrtve bile su u Okružnom sudu. Pištolj je poticao iz Skupštine grada, nabavljen preko tipa koji je stalno visio u okolini suda. Lukas je otišao niz hodnik do Andersonove kancelarije. „Pa, šta to znači?“, upitao ga je Anderson. „Bira ih tamo?“ „Možda“, odvrati Lukas. „Tri žrtve bile su u sudu i imale su sudske dosijee. Naš čovek ih je možda istraživao preko njih.“ „Proveriću ko je uzimao te dosijee“, reče Anderson. „Učini to.“ „Pa, šta ti misliš?“, upita Anderson. „Ovo je previše lako“, odgovori Lukas. „Teško da ovaj mačor može da padne tako lako.“ Na koncertu Aerosmita je bilo fino. Lukas je sedeo na sedištu i zabavljeno gledao kako Karla đuska u ritmu muzike, okreće se ka njemu, smeje se, mlati pesnicom iznad glave zajedno sa ostalih petnaest hiljada razularenih fanova prema bini… Pozvala ga je u atelje na kafu. „Nisam se tako dobro zabavila još od… Ne znam, odavno“, kazala je stavljajući dve šoljice s vodom u mikrotalasnu. Lukas se šetao po ateljeu i gledao njene tapiserije. „Koliko dugo se baviš ovim?“, upitao je. „Pet-šest godina. Najpre sam slikala, zatim počela da vajam, a onda sam u neku ruku odlutala u ovo. Moja baka je imala razboj, znam da tkam otkako sam bila klinka.“ „Šta je s ovom skulpturom?“, upitao je pokazujući na lignjoliku figuru. „Ne znam. Mislim da su uglavnom bile pokušaj da pratim trendove, znaš? Tad su mi izgledale okej, ali sada mislim da sam igrala igre sa sobom. Sve su u neku ruku plagijati. Sad sam se mahom vratila na ravno tkanje.“ „Težak posao. Umetnost, hoću da kažem.“


84 „To nije ni polovina priče, brale“, rekla je. Mikrotalasna je zapištala i Ruizova je izvadila šolje, sipala kašičicu instant kafe u obe pa promešala. „Kafa s ukusom cimeta“, kazala je pružajući mu šolju. Srknuo je. „Vrelo. Dobra je, doduše.“ „Htelasam nešto da te pitam“, kazala je. „Raspali.“ „Mislim da sam bila prilično dobra kad sam se odbranila od onog tipa“, rekla je. „Jesi. „Ali i dalje se plašim. Znam da si pre neku noć rekao da se neće vraćati. Ali prvi put sam imala sreće. Nije bio spreman za mene. Ako se vrati, možda neću biti te sreće.“ „Pa?“ „Razmišljam o tome da nabavim pištolj.“ Razmatrao je to nekoliko trenutaka, a zatim klimnuo glavom. „Vredi razmisliti o tome“, kazao je. „Većini ljudi bih rekao ne. Kad većina ljudi kupi pištolj, istog časa postane njegova najverovatnija žrtva. Sledeće najverovatnije žrtve su supružnici i deca. Onda komšije. Ali ti nemaš muža i decu i malo je verovatno da ćeš se posvađati s komšijama. Takođe, mislim da si verovatno dovoljno hladne glave da ga pravilno koristiš.“ „Znači, trebalo bi da ga nabavim?“ „To ne mogu da ti kažem. Ako ga nabaviš, postaćeš verovatna žrtva, makar statistički. Ali po nekim ljudima, statistike su budalaština. Ako nisi tip osobe kojoj se dešavaju glupe nezgode, ukoliko nisi nemarna, samoubilački nastrojena i ne misliš da je pištolj igračka, možda bi trebalo da ga nabaviš. Postoji šansa da će se taj tip vratiti. Ti si jedini živi svedok njegovih napada.“ „Htela bih da znam šta da nabavim“, rekla je. Srknula je gutljaj kafe. „Ne mogu previše da potrošim. Takođe bih želela malu pomoć da naučim kako da ga koristim.“ „Mogu da ti pozajmim pištolj, dok ne uhvatimo tog tipa“, reče joj Lukas. „Daj da ti vidim ruku. Podigni je.“ Podigla je šaku raširenih prstiju, dlana okrenutog prema njemu. Pritisnuo je dlan na njen i pogledao koliko su mu prsti duži od njenih. „Sitne šake“, kazao je. „Imam stari čarter arms 38, trebalo bi da ti savršeno odgovara. Takođe možemo da nabavimo malo olovnih metaka s ravnim vrhom, oni nemaju veliku probojnost pa nećeš moći slučajno da pobiješ komšije ako budeš morala da ga upotrebiš.“ „Šta?“ „Zidovi su ti od gipsa i letvica“, objasnio joj je. Nagnuo se unazad i kucnuo po zidu, a komadići gipsa su otpali. „Ako koristiš probojnu municiju,


85 probušićeš jednu dugačku rupu kroz celu zgradu. I svakoga ko se nađe na putu.“ „Uh, nisam ni pomišljala na to.“ Izgledala je zabrinuto. „Sredićemo to. Živiš otprilike sto metara od zatvorene streljane policije Sent Pola. Tamo se takmičim. Verovatno bih mogao da ti dam nekoliko lekcija.“ „Pusti me da razmislim o tome“, kazala je. „Ali mislim da hoću.“ Kad je pošao kući, zatvorila je vrata skoro do kraja i rekla kroz procep kad je pošao niz hodnik: „Hej, Davenporte?“ Stao je. „Da?“ „Hoćeš li me ponovo pozvati da izađemo?“ „Svakako. Ako si voljna da me trpiš.“ „Voljna sam“, kazala je pa zatvorila vrata do kraja. Lukas je zviždukao na putu do lifta, a ona se leđima naslonila na vrata, slušajući njegovo zviždanje i smešeći se sebi u bradu. Lukas je kasnije te noći ležao u rezervnoj spavaćoj sobi i gledao u grafikone na zidu. Posle izvesnog vremena je ustao i u dnu ubičinog lista napisao: „Visi u okolini sudnice.“


86 8 Novine su ga oduševile. Znao je da ne bi trebalo da ih čuva. Kad bi ih neki pandur video… S druge strane, ako bi ih neki pandur video tu u njegovom stanu, značilo bi da je već prekasno. Već bi znali. A kako je mogao da ih ne sačuva? Dva i po centimetra visoka slova bila su radost za oči i dušu. Star tribjun imao je SERIJSKI UBICA UBIO TRI GRAĐANKE. Naslov u Pajonir presu bio je veći i bolji: SERIJSKI UBICA PROGANJA ŽENE IZ GRADOVA BLIZANACA. Sviđala mu se reč proganja. Izražavala je trajni, a ne završeni proces; i rad koji je planiran, a ne nasumičan. Pukom slučajnošću, noći kad je priča dospela u medije, gledao je vesti u devet. Glavna novinarka televizijske stanice, visoka plavuša u kišnom mantilu, izgovorila je grubu reč ubica u mikrofon ispred Skupštine grada. Sat kasnije snimio je vesti u deset na TV3, koje su ponovo emitovale ključne delove konferencije za štampu sa šefom policije. Konferencija je bila haotična. Šef je bio sažet, direktan. Baš kao i prvih nekoliko pitanja. Onda je neko podigao glas, presekao pitanje drugog novinara i cela konferencija izmakla je kontroli. Na kraju, fotografi su stajali na stolicama ispred televizijskih kamera i sevali blicevima na šefa i pola tuceta drugih policajaca u prostoriji. To mu je oduzelo dah. Gledao je traku pet-šest puta, razmatrajući svaki detalj. Da su samo emitovali čitavu konferenciju za štampu, pomislio je; to bi bilo odgovorno. Posle nekoliko trenutaka razmišljanja, pozvao je stanicu. Linije su bile zauzete i trebalo mu je dvadeset minuta da dobije vezu. Dispečerka ga je stavila na čekanje, a onda se vratila da mu kaže da trenutno ne postoje planovi za emitovanje cele konferencije. „Hoće li se to promeniti?“, upitao je. „Ne znam“, odgovorila mu je. Zvučala je umorno. „Možda. Zove nas milion ljudi. Trebalo bi da gledate jutarnji program sutra. Ako odluče da emituju celu, tad će kazati.“


87 Kad je prekinuo vezu, Besni Pas je kleknuo ispred video-rikordera s uputstvom i prokljuvio kako da programira snimanje. Želeo je da odsad snima sve važnije vesti. Pre nego što je otišao na počinak, odgledao je snimak poslednji put, naročito deo s Lukasom Davenportom. Ovaj je bio prikazan u kratkom kadru, kako sedi na stolici na rasklapanje prekrštenih nogu. Nosio je farmerke i sportski sako skupocenog izgleda. Nazvali su ga najpametnijim inspektorom u policiji. Koji radi nezavisno. Ustao je rano za j utarnji program, ali puštali su samo sinoćne prežvakane vesti. Kasnije, dok je čitao jutarnje novine, našao je u nekim sentpolskim novinama kratak članak o Lukasu Davenportu, s malom fotografijom. Ubio petoro ljudi?! Tvorac strateških igara?! Divota! Besni Pas je pomno proučio fotografiju. Okrutna vilica, zaključio je. Težak čovek. Besni Pas je jedva mogao da radi tog dana, nestrpljivo odrađujući hrpu rutinskih oporuka i ratifikacija na stolu ispred sebe. Proveo je još nekoliko minuta radeći na dva manje važna krivična slučaja, ali je na kraju i njih gurnuo u stranu. Krivični predmeti bili su mu omiljeni, ali nije ih dobijao mnogo. Besni Pas je u firmi bio poznat kao izvrstan istraživač, ali se već govorkalo da ne bi dobro prolazio pred porotom. Nešto u vezi s njim bilo je… pogrešno. Niko to javno nije govorio, ali se to prećutno podrazumevalo. Besni Pas živeo je sam blizu Univerziteta u Minesoti, u jednom od četiri stana u kući s početka XX veka, koja je bila osavremenjena i pretvorena u stambenu zgradu. Pohitao je kući posle posla, žureći da uhvati vesti u šest. Nije bilo drugih konkretnih informacija, ali je stanica TV3 razaslala ekipe po čitavom gradu da snime reakcije ljudi na ulicama. Ljudi su rekli da se ne plaše, da veruju da će ga policija uhvatiti. Neki pandur u patrolnim kolima rekao je da se ubica potpisuje kao Besni Pas, a voditelji su to pokupili. Besnom Psu se to svidelo. Posle vesti proveo je sat čisteći i dovodeći u red svoj pedantno uredni stan. Noću je obično gledao televiziju ili filmove na video-rikorderu. Te noći nije mogao da sedi s mirom. Na kraju je otišao u centar, išao od bara do bara, mešao se s gomilom. U pomodnoj diskoteci video je mladića koji je oponašao Džejmsa Dina, duge crne kose i širokih ramena, okrutnog osmeha, u majici kratkih rukava ispod crne kožne jakne. Pričao je s curom u kratkoj beloj suknji, koja je pokazivala noge sve do prepona, sa stomakom golim skoro sve do bradavica.


88 Imaš utisak da je on opasan, pomislio je misleći na tu devojku, ali to je obična predstava. Ja sam taj koji je opasan. Uopšte me neprimećuješ u mom sportskom sakou i kravati, ali ja sam taj. Ja sam izabrani. Kucnuo je čas za novi početak. Vreme je da opet počne da traži. Potreba će početi da ga izjeda. Sad je znao šablon. Za deset dana ili dve nedelje postaće neizdrživa. Do sada je sredio prodavačicu, domaćicu, agentkinju za nekretnine. Kako bi bilo da sad sredi jednu van šablona? Jednu koja bi zaista napravila zbrku pandurima? Kurvu, kao u Dalasu? Nema potrebe za žurbom, ali vredi razmisliti o tome. Skitao je po ulicama, izgubljen u mislima, kad ga je nečiji glas pozvao po imenu. „Hej, Lui! Lui! Ovamo.“ Okrenuo se. Betani Džankalo, neka mu je bog u pomoći. Koleginica. Visoka, plavuša, s blago izbačenim prednjim zubima. Glasna. I, rečeno mu je, veoma dostupna. Držala je za ruku nekog visokog tipa s izgledom profesora, koji je pušio lulu i gledao u njega s prezirom. „Idemo na otvaranje Melanža“, zanjakala je Džankalova. Imala je široka usta i nosila je fluorescentan ružičasti karmin. „Hajde s nama. Biće zabavno.“ Isuse, pomislio je, i ova je advokat. Međutim, pridružio im se. Džankalova je torokala kao navijena, a njen pratilac sisao lulu, naizgled praznu, i mljackao dok je to radio. Zajedno su se prošetali niz ulicu, do galerije u sivoj zgradi od opeka. Na pločniku ispred stajala je nevelika gomila ljudi. Džankalova ih je provela kroz gužvu koristeći ramena kao lajnbeker. Unutra su sredovečni profesionalci nosali plastične čaše s belim vinom kroz galeriju i tupo zurili u platna na belim zidovima. „Ko je ispustio parče pice?“ Džankalova se glasno nasmejala kad je pogledala u prvu sliku. Njen pratilac se lecnuo. „Kakva gomila sranja!“ Nešto od toga nije bilo sranje. Besni Pas se nije razumeo u umetnost; nije ga zanimala. Na zidovima kancelarije imao je dva postera s patkama, preuzeta iz godišnje serije saveznih poštanskih markka s vodenim pticama. Rečeno mu je da je to dobra investicija. Ali sad su mu se oči otvorile. Većina dela bila je zaista veoma loša. Ali Larson Diri je stvarao zanimljive aktove s bizarnim pozadinama. Iskrivljena tela bila su uhvaćena u eksplicitno seksualnim pozama, a muškarci kojima su se nudile, u šinjelima i šeširima širokih oboda i brog cipelama, lica okrenutih u stranu, prikazani su kao otuđeni stranci. Transakcija moći; žena kao nedvosmislena nagrade. Besni Pas je bio fasciniran.


89 „Uzmi čašu vina i kreker, Lui“, reče mu Džankalova, pružajući mu čašu punu bledožućkaste tečnosti i hrpu krekera veličine žetona za poker. „Ovo je pomalo kao Raspravljala sam se pred Vrhovnim sudom u brusthalteru, a?“, upitala ga je gledajući u Dirijevu sliku iza njega. „Ja…“ Besni Pas je ostao bez teksta. „Ti šta?“, upitala je. „Sviđa ti se to?“ „Pa…“ „Lui, ti si perverznjak!“, kazala je toliko glasno da je maltene povikala; Besni Pas se osvrnuo. Niko nije obraćao pažnju. „Moj tip muškarca!“ „Sviđa mi se. Ima poruku“, rekao je. Iznenadio je i sebe. Nije razmišljao u tim terminima^ „Sereš, Lui!“, povikala je Džankalova. „On samo kači mindže da bi pospešio prodaju.“ Besni Pas se okrenuo. „Lui…“ Palo mu je na pamet da je ubije. Tek tako, za tren oka, pomislio je na to. To bi imalo izvesnu umetničku spontanost. To bi, na neki način, bilo u skladu s idejom da ne sledi nikakav obrazac, zato što ne bi bilo proračunato i planirano. Takođe, bilo bi i zabavno. Džankalova bi, uopšte nije sumnjao u to, pristala na igru, sve dok nož ne uđe u nju. Osetio je komešanje u preponama. „Lui, umeš da budeš pravi seronja“, rekla je, okrenula se i otišla. Kazala mu je: Lui, ti si perverznjak… moj tip muškarca. Ponuda? Ako je tako, pustio ju je da predugo visi u vazduhu. Zaputila se nazad svom profesoru. Besni Pas se nije najbolje snalazio u društvu. Zagrizao je kreker i pogledao oko sebe, pravo u oči Karle Ruiz. Skrenuo je brzo pogled u stranu. Nije želeo da ga pogleda u oči. Verovao je da kontakt očima može da ga oda: da bi mogla da ga pogleda u oči i zna. Na kraju krajeva, podelili su pozamašnu intimu. Pomerio se tako da može neopaženo da je posmatra između ljudi. Posekotina na njenom čelu izgledala je gadno, a modrice su požutele. Besni Pas je i dalje bio prepun masnica, zelenih pruga na leđima i jednoj ruci. Možda bi trebalo da se vrati po nju. Ne. To bi prekršilo previše pravila. A potreba da je sredi je prošla. Ali bio je u iskušenju; iz osvete, ako ništa drugo, poput devojke s ranca, koju je oduvao s konja. Pomisao na ubistvo poslala mu je žmarce niz kičmu, privlačila ga je, nalik na nikotinskog zavisnika koji je predugo bez cigareta. Potreba će rasti. Bolje da počne da istražuje u ponedeljak. Najkasnije.


90 9 Dženifer Keri ponovo je gledala u njega u mraku. „Šta je bilo?“, upitao je. „Šta šta je bilo?“ „Zuriš u mene.“ „Kako znaš da zurim? Gledaš na drugu stranu“, kazala je. „Osećam.“ Lukas je podigao glavu. Sedela je i gledala u njega. Tanko jesenje ćebe spalo joj je oko kukova, a treperava sveća davala je njenoj koži topli ružičasti odsjaj. „Imam trideset tri godine“, rekla je. „O bože!“, prostenjao je u jastuk. „Uzeću neplaćeno odsustvo. Radiću samo pola radnog vremena, kao producent. Malo ću honorarno pisati.“ „Tako možeš da gladuješ“, reče joj Lukas. „Imam malu ušteđevinu.“ Glas joj je bio ravnodušan, bezmalo sumoran. „Radim od dvadeset prve. Dobila sam malo novca od roditelja. Takođe, i dalje ću raditi pola radnog vremena u stanici. Biću dobro.“ „O čemu je ovde reč?“ „O starom biološkom satu“, kazala je. „Odlučila sam da rodim bebu.“ Lukas ništa nije rekao, nije se pomerio. Nasmešila se. „Ah, nervozni neženja, već traži izlaz za bekstvo.“ Usledila je još jedna prilično duga pauza. „Nije to“, izgovorio je naposletku. „Samo, to je prilično iznenadno. Hoću da kažem, stvarno mi se dopadaš. Hoćeš li da prekinemo da se viđamo? Treba li da te pitam ko je srećnik?“ „Ne treba. Vidiš, pomislila sam da možda nećeš biti zainteresovan da sarađuješ s mojim malim planom. S druge strane, s moje tačke gledišta, ne dešava se toliko često da upoznaš tipa koji je inteligentan, fizički prihvatljiv, heteroseksualac i slobodan. Odlučila sam da preuzmem stvar u svoje ruke, ako znaš šta hoću da kažem.“


91 Lukas je legao poleđuške i gledao u plafon. Gledajući s visine u njega, videla je kako mu se stomačni mišići napinju, grudi podižu s kreveta kao da levitira, a glava podiže razrogačenih očiju. „Dženifer…“ „Aha. Trudna sam.“ Glava mu je pala na jastuk. „Oh!“ Nasmejala se. „Ti umeš da budeš jedan od najsmešnijih muškaraca koje znam.“ „Zašto to kažeš?“ „Pokušala sam da dokučim šta ćeš reći kad ti kažem. Na pamet mi je palo sve osim oh.“ Lukas se pridigao u sedeći položaj, ozbiljnog lica. „Trebalo bi da se venčamo. Tipa, koliko već sutra. Mogu da sredim testove krvi…“ Ponovo se nasmejala. „Alo! Davenporte! Probudi se! Ne udajem se!“ „Šta?“ „Pre svega nekoliko minuta rekao si mi da ti se dopadam, a ne da me voliš. Kao prvo. Kao drugo, ne želim da se udam za tebe.“ „Dženifer…“ „Slušaj, Lukase. Dirnuta sam tvojom ponudom. Nisam bila sigurna da ćeš smoći snage da to izustiš. Takođe, bio bi odličan otac. Ali bio bi grozan muž, a ja to ne bih mogla da trpim.“ „Dženifer…“ „Odlučila sam.“ „A pitam li se ja nešto, dođavola?“, pitao je. Zbacio je ćebe i kleknuo iznad nje, teških šaka stisnutih u pesnice, a ona se šćućurila, iznenada, po prvi put se uplašivši njega. „To je i moje dete! Je li tako? Hoću da kažem, jeste moje?“ „Jeste.“ „E pa ja ne želim da moje dete bude jebeno malo kopile!“ „Pa šta ćeš da radiš, da me batinama nateraš na brak?“ Pogledao je u stisnute pesnice i odjednom se opustio. „Ne, naravno da neću“, tiho je izgovorio. Klonuo je na posteljinu pored nje. „Slušaj. Rodicu to dete“, kazala mu je. „Ako ne želiš da iko zna da je tvoje, to je u redu. Ako nemaš ništa protiv, volela bih da budeš tu da pomažeš. Biću ovde, u gradu. Pretpostavljam da ćeš i ti.“ „Aha.“ „Dakle, u stvari ćemo biti zajedno.“ „Ne. Nećemo deliti postelju svake noći. Slušaj, reći ću ti nešto. Provešću sledećih devet meseci…“ „Sedam meseci.“


92 „… sedam meseci pokušavajući da te ubedim da se udaš za mene. Ako nećeš, šta kažeš na to da se useliš ovde?“ „Lukase, ova kuća je muški klub. Samo ti pljuvaonice fale.“ „Slušaj, znaš šta…“ „Lukase, imamo nekoliko meseci da utvrdimo tačan aranžman. A trenutno sam se ponovo napalila. Zbog tvoje reakcije. Bila je kudikamo lepša nego što sam očekivala.“ Nekoliko minuta kasnije je izgovorila: „Lukase, ne obraćaš pažnju.“ A nekoliko minuta posle toga je odustala. „Kao da pokušavam da vodim ljubav s uzetom. Vrlo kratkim uzetom. Bez uvrede.“ Nije se nasmejao. Izustio je: „Isuse Hriste, imaću dete.“ A onda je ispružio ruku i stavio je na njen stomak. „Oduvek sam želeo dete. Možda dvoje ili troje.“ Pogledao je u nju. „Šta misliš, kolike su šanse da budu blizanci?“ Dženifer je sledećeg jutra posmatrala sebe u ogledalu iznad umivaonika u kupatilu, a Lukas je zastao na vratima i pogledao u nju. „Ne vidi se“, rekao je. „Za mesec dana hoće“, kazala je. Okrenula se ka njemu. „Želim intervju s onom Meksikankom.“ „Šef…“ „Baš me briga za šefa. Dobila sam još neke informacije o njoj i izaći ću s tim š to imam u javnost ako nešto ne ugovoriš. Večeras ili sutra.“ „Proveriću.“ Iznova je pogledala u ogledalo i isplazila se. „Ovo će biti uvrnuto“, kazala je. Tuš je bio uključen kad je Lukas završio s oblačenjem. Pohitao je do telefona u kuhinji, našao Karlin broj u džepu pa je pozvao. Huk vode je prestao u istom trenu kad mu se javila. „Karla? Ovde Lukas.“ „Da, zdravo. Šta se dešava?“ „Trpimo žestok pritisak za intervju s tobom. Ona žena sa TV3, Dženifer Keri, negde definitivno ima doušnika. Zna već sve o tebi i samo je pitanje vremena pre nego što te pronađe. Možda bi bilo bolje da požurimo i damo joj taj intervju dok još iole možemo da kontrolišemo situaciju.“ Usledilo je nekoliko trenutaka tišine. „Dobro. Ako ti tako misliš.“ „Biće ili popodne ili rano predveče. Javiću ti se.“


93 „Treba li da spakujem kofer?“ „O… aha. Hoćeš li da pitam šefa za hotel, ili želiš da isprobaš moju vikendicu?“ „Šta kažeš za vikendicu? Volim jezera.“ „Pakuj se onda. Idemo tamo večeras.“ Lukas je prekinuo vezu pa ponovo pozvao, ovog puta Danijela. „Linda? Moram da pričam sa šefom.“ „Prilično je zauzet, Lukase. Sačekaj da pitam.“ „Dženifer Keri kaže da će izaći s pričom o osobi koja je preživela napad.“ „Uf, sačekaj tren!“ Dženifer je prošla hodnikom, sušeći mokru kosu peškirom, pa uzela perecu iz frižidera. Lukas je dlanom prekrio slušalicu. „Nešto se dešava“, kazao joj je. Prestala je da žvaće. „Šta?“ „Ne znam.“ Dženifer je privukla kuhinjsku stolicu i sela u istom času kad se Linda ponovo javila. „Prebaciću te“, rekla je sekretarica. Danijel se javio sekund kasnije. „Lukase? Taman sam hteo da te zovem. Odmah dolazi ovamo.“ „Šta se događa?“ „Sloun je intervjuisao Rajsovu povodom pištolja?“ „Aha, bio sam prisutan jedan deo razgovora.“ „Spomenula je nekog tipa iz socijalne službe. Sloun je spojio to s tvojom idejom da ubica bira žrtve u sudnici i malo ga proverio. Taj tip iz socijalnog se uklapa u veći deo profila. I još je gej. Odgovarajućih je godina i građe. I slušaj ovo: loži se na umetnost. Sloun je podmazao jednu ženu iz socijalnog, naveo je da počne da priča o tom Smitu i rekla mu je kolika je šteta što je taj tip homoseksualac. Krupan, zgodan, ali je pričala da je išla na otvaranje neke izložbe i videla ga tamo s momkom. Sloun je pozvao Ruizovu. Bila je na tom otvaranju. To je bilo nedelju dana pre nego što je napadnuta.“ „Dovraga!“ Lukas je razmislio nekoliko trenutaka. „Nešto tu nije kako treba.“ „Šta?“ „Čekaj malo. Dženifer Keri sedi pored mene.“ Ponovo je šakom prekrio slušalicu. „Vrati se u kupatilo i zatvori vrata.“ „Hej…“ „Nemoj da praviš probleme, Dženifer, molim te? Ovo je privatan razgovor. Moraćemo posle da ustanovimo neka pravila, ali trenutno…“


94 „Dobro, dobro.“ Ustala je i demonstrativno izašla iz sobe, pa niz hodnik, a Lukas je čuo kako se vrata zatvaraju za njom. Sklonio je šaku sa slušalice. „Poslao sam je u kupatilo. Popizdela je… Evo, zatvorila je vrata. Da ti kažem nešto, šefe, to mi deluje neverovatno lako. Naš tip je previše pametan da bi bio tako brzo uhvaćen. A nedelju dana je prilično kratak period da se to proveri.“ „Nego šta, ali uhvatili smo ga samo pukim slučajem. Nije planirao da izgubi pištolj.“ „Zašto onda na njemu nije bilo otisaka prstiju? Koristio je rukavice da napuni tu gvožđuriju.“ „Svakako, ali kladim se da nije znao odakle taj pištolj potiče – da ipak možemo da mu uđemo u trag. Takođe je gej. Svi psihijatri su rekli da će biti.“ Lukas je razmislio o tome. „To je dobra poenta“, priznao je. „Okej. Zvuči kao da ga vredi proveriti. „Ali ne smemo da uprskamo. Mislim da treba… hm, da prikupiš prvo neke obaveštajne podatke o njemu.“ „Dobro.“ Danijel je zapravo želeo da Lukas ozvuči kuću tog tipa. „Slušaj, Kerijeva želi da priča s Ruizovom. Mislim da bi trebalo da sredim intervju. To će je zadržati podalje od ovog drugog.“ „Šta Ruizova misli o tome?“ „Deluje mi voljno. Ili bih mogao da je nagovorim. Možemo da to odradimo baš kao što smo pričali. To će zaokupiti sve novinare dok se mi pozabavimo Smitom.“ „Učini tako. I dođi ovamo. Sastajemo se u deset.“ „Izađi!“, povikao je. Izašao je u hodnik i primetio da su vrata kupatila otvorena. Brzo je otišao u spavaću sobu i otvorio vrata. Dženifer je vraćala slušalicu na aparat. „Trebao mi je još samo jedan minut“, kazala je. To nije bilo izvinjenje. „Prokletstvo, Dženifer!“, izgovori ogorčeno Lukas. „Ne primam naređenja za vesti. Ne od pandura“, kazala je. „Moramo nešto da smislimo“, rekao je s rukama na kukovima. „Šta si čula?“ „Imate osumnjičenog. On je gej. To je sve. I ono o Ruizovoj.“ „Ne možeš to da upotrebiš.“ „Nemoj da mi govoriš…“ „Možda misliš da je prisluškivanje mog privatnog razgovora nešto što bi učinila neka stvarno prekaljena novinarka, ali tvoji advokati neće misliti da je to toliko pametno. Ili tvoja redakcija, ne nakon što dobro razmisle o tome.


95 Državni novinarski savez će takođe imati ponešto da kaže povodom toga. I da ti pravo kažem, mislim da taj gej uopšte nije naš čovek. Ako nije, a ti ga konstruktivno identifikuješ, posle tužbe za klevetu biće novi vlasnik tvoje stanice.“ „Razmisliću o tome.“ „Dženifer, ako ćemo imati dete zajedno, više ne možemo da igramo ove igre. Moram da ti verujem. Na slučajevima na kojima radim možeš da koristiš samo ono za šta ti kažem da je okej.“ „Ne pravim takve dogovore.“ „Bolje bi ti bilo da počneš ili ćemo imati ozbiljnih problema. Oboje ćemo sedeti plašeći se da pričamo jedno s drugim. Osim toga, to se odnosi samo na slučajeve na kojima ja radim.“ Razmislila je o tome. „Smislićemo već nešto“, rekla mu je neobavezno. „Ali neću te pokrivati. Ako dobijem dojavu iz nekog drugog izvora, iskoristiću je.“ „Dobro.“ „To neće biti toliki problem kad počnem da produciram“, rekla je. „Fokusiraću se na dalekosežnije teme. Ne na dnevne vesti.“ „To bi bilo najbolje za oboje. Ali šta je s ovim? Hoćeš li sačekati?“ „Šta je s tom Ruizovom?“ „Već sam je zvao dok si se tuširala. Pristala je. Trebalo bi da možemo nešto da organizujemo za večeras. Čula si Danijela, kaže da nastavimo.“ Dženifer je razmislila o tome pa najzad klimnula glavom. „U redu. Dogovoreno. Pričekaću s tim osumnjičenim sve dok mi garantuješ da ću dobiti ekskluzivu. Ako je uopšte bude.“ „Obećavam da ćeš je podeliti.“ „Dodavola, Lukase…“ „Dženifer…“ „Ovo će biti teško“, kazala je. „Dobro. Zasad. Obavestiću te ako pomislim da moram da se predomislim.“ Klimnuo je glavom. „Pozvaću Ruizovu ponovo i zakazaću tačno vreme.“ „Tip se zove Džimi Smit“, reče mu Anderson dok su išli niz hodnik ka sali za sastanke. „Izvukao sam njegov dosije iz računara i uporedio ga sa psihološkim profilom koji su sastavili psihijatri, i informacijama koje smo dosad skupili. Ima određenih poklapanja.“ „Šta je s propustima?“, upitao ga je Lukas. „Dolazi li s Jugozapada?“ „Ne. Koliko mogu da vidim, rodio se i odrastao ovde u Minesoti, pohađao je Mičiganski univerzitet, neko vreme radio je u Detroitu, proveo izvesno vreme u Njujorku, a zatim se vratio ovde da prihvati posao u socijalnoj službi.“


96 „Proverio si njegov krivični dosije?“ „Ništa ozbiljno. Kada je imao sedamnaest, policajci iz Stilvotera su mu napisali kaznu zbog posedovanja male količine marihuane.“ „Kakva mu je reputacija u socijalnom?“ „Sloun kaže da je prilično dobra. Smit je gej, i ne krije to, ali i ne paradira time. Pametan je. Dobro se slaže s većinom radnika u svom sektoru, uključujući i tipove. Očekuje ga unapređenje u supervizora.“ „Ne znam, čoveče. Ne zvuči mi dovoljno dobro.“ „Fizički odgovara opisu. A možemo da ga povežemo s dve žrtve.“ Kad su Lukas i Anderson stigli, Danijel se obraćao osmorici drugih pandura u sobi. „Ne želim da se ijedna reč pročuje van ove prostorije“, kazao im je. „Moramo pobliže da pogledamo ovog tipa a da za to niko ne sazna.“ Uperio je zdepast prst u Slouna. „Ti obiđi komšiluk. Reci im da je u to bezbednosna provera za posao u odeljenju. Ako budemo morali to da potkrepimo, izmisliću neku budalaštinu o oficiru za vezu između policije i gej zajednice zbog side i drugih problema. Šta policija može da uradi da pomogne, preventivna obuka i tako to. Trebalo bi da to progutaju.“ „Dobro.“ Sloun je klimnuo glavom. „Zapravo, to ti i nije tako loša ideja“, reče Lukas. „Imam dovoljno svojih pedera i bez izlaska u druge službe“, kazao je Danijel. Uperio je prst u Andersona. „Saznaj sve što možeš i uporedi to s drugim žrtvama. Povezali smo ga s Ruizovom. Vidi možemo li da ga smestimo još negde.“ „Sada, vas šestoro“, rekao je ostalim detektivima, „pratićete svaki njegov korak. Po dvoje non-stop, dvadeset četiri sata dnevno. Prekovremeno je plaćeno. Ako vidite grupno silovanje neke osamdesetogodišnje bakice, prijavite dispečeru i zaboravite na to. Ni za trenutak ne skidajte oči s tog drkadžije. Kapirate? Smit je jedini prioritet. Takođe, želim potvrdu lokacije na svakih petnaest minuta. Javljajte se Andersonu po danu, dežurnom oficiru noću.“ „Mom mužu će se ovo mnogo svideti“, promrmljala je jedna policajka. „Jebeš tog tvog muža!“ „Volela bih“, reče policajka, „ali me stalno trpaju u noćnu smenu.“ ***


97 Kad se sastanak okončao, Danijel je rekao Lukasu da pričeka. „Jesi li sredio to s Ruizovom?“ „Aha. Pričao sam s njom tik pre nego što sam ušao. Uradićemo to večeras, kod nje kući. Voljna je, ako će to pomoći da se Kerijeva ohladi.“ „Nadam se da te ta tvoja kita neće uvaliti u nevolje s tom ženom.“ „Držim to pod kontrolom“, reče Lukas. „Javiću novinama i televizijama da ćeš sazvati konferenciju za štampu. I reći ću novinarima da će obaviti intervjue u isto vreme kad i Kerijeva. Vratićemo se ovamo na vreme za konferenciju za štampu u devet. Posle toga, otići ću u svoju vikendicu. Imam nekoliko slobodnih dana.“ „Isuse, kakav crni odmor sad!“ „Sve sam sredio. Ostaviću broj kod komandira smene ako ti zatrebam.“ „Dobro, ali večeras pripremi Ruizovu da apeluje za pomoć, hoćeš li? Znaš kako to ide.“ Danijel se zavalio u naslon stolice, podigao nogu na sto, pogledao u zid prekriven fotografijama pa promenio temu: „Znam šta nam treba.“ „Da?“ „Kazaću Andersonu da ti javlja provere lokacije. Već znamo da taj tip živi sam. U kućici pored jezera Harijet.“ „Nedaleko od mesta gde je radila Luisova. Agentkinja za nekretnine.“ „Pomislili smo na to“, reče Danijel. „Ali nije kupio tu kuću od njene agencije.“ „Slušaj. Nemoj da se zalećeš sa ovim, važi? Mislim, ti lično“, reče Lukas. „Ako neko dostavlja informacije štampi, reci im da imamo osumnjičenog, ali da ti lično misliš da je to mršavo.“ „Ne veruješ da je ovo naš momak?“ „Imam loš predosećaj.“ „Možeš li nešto da pokreneš ovog popodneva? To bi moglo da nam kaže nešto.“ „Pokušaću.“ Niko glasno nije rekao ni reč o nezakonitom ulasku i prisluškivanju. Lukas je iz svoje kancelarije pozvao novine i televizijske stanice i dojavio prijateljima da će Danijel sazvati konferenciju za štampu. Pričao je odvojeno s urednicima oba dnevna lista i sugerisao im da zadrže novinara dokasno, nekog diskretnog, jer će oko šest sati procuriti dobra priča za sutrašnje vesti. Kad je to završio, dobio je Smitovu adresu i broj telefona od Andersona i našao kuću na gradskoj mapi. Poznavao je taj kraj. Razmišljao je o tome minutdva, napućivši usne, a zatim otvorio donju fioku stola, zavukao ruku skroz pozadi i izvukao električni pištolj za obijanje brava. Radio je na baterije,


98 otprilike istog oblika kao električna bušilica, ali upola manji, s dva zupca koja su štrcala tamo gde bi bila burgija. Jedan zubac bio je savijen, a drugi prav. Lukas je odšrafio zadnji deo, stavio baterije pa pritisnuo okidač. Zupci su začangrljali na trenutak. Sklonio je kažiprst s okidača i uzdahnuo. Smitova kuća imala je sivu fasadu i travnjak veličine poštanske markice. Tri metra visoke smreke oivičavale su betonske stepenike do ulaznih vrata. Na tihim ulicama u okolini kuće nije bilo mnogo ljudi. Lukas je dvaput prošao kolima pored kuće, a zatim se odvezao do obližnje javne govornice. „Anderson.“ „Ovde Davenport. Gde je Smit?“ „Upravo su mi javili da je u kancelariji.“ „Hvala.“ Potom je pozvao Smitov broj i pustio da zvoni. Posle trinaestog signala, uzeo je klešta za žicu iz pretinca za rukavice, pogledao levo-desno, presekao kabl slušalice pa je spustio na pod automobila. Ako nema slušalice, male su šanse da neki slučajni prolaznik uđe u govornicu i prekine vezu. Porše je bio previše upadljiv da bi ga parkirao ispred Smitove kuće. Lukas ga je ostavio nekoliko ulica dalje pa pešice pošao niz ulicu, s pištoljem za obijanje brava u džepu sakoa. Neki klinac vozio je bicikl na ulici, a Lukas je usporio i pustio ga da prođe. Ispred Smitove kuće je skrenuo i pošao pravo prema stepenicama, ne gledajući ni levo ni desno. S verande je čuo zvonjavu telefona. Brava je bila originalna, a vrata verovatno ugrađena još pedesetih. Električni pištolj ih je obio za manje od minut. Lukas je otvorio vrata i zavirio unutra. „Dođi, momče“, dozvao je. Zviznuo je za svaki slučaj. Ništa. Ušao je u kuću i zatvorio vrata. Kuća je bila tiha i jedva primetno je mirisala na neku hemikaliju. Šta? Sredstvo za poliranje drveta? Vosak. Lukas je na brzinu obišao prizemlje u preliminarnom pregledu, zaustavivši se samo da podigne slušalicu s telefona, koji je i dalje zvonio, i ućutka ga. Dnevna soba bila je nameštena spartanski, ali s ukusom: tapacirani kauč i stolice, stakleni stočić za kafu u obliku suze iz pedesetih. Kuhinja je bila prijatna osunčana soba sa žutim keramičkim pločicama i pet-šest sobnih biljaka na pultu blizu prozora. Tu je bilo i kupatilo s gvozdenom kadom, i mala spavaća soba s bračnim krevetom gurnutim u ćošak, praznom komodom, i stolom i stolicama, očigledno upotrebljavana i kao radna i kao gostinska soba. Proverio je fioke u stolu i našao račune, fmansijske izveštaje i kopije formulara za povraćaj poreza.


99 Glavna spavaća soba bila je pretvorena u medijsku sobu, s dva metra visokim zvučnicima i televizorom s ekranom dijagonale 27 inča, okrenutim prema dugačkom udobnom kauču. Jedan zid prekrivale su uramljene fotografije. Na jednoj je Smit stajao pored nasmešenog starijeg bračnog para, za koji je Lukas pretpostavio da su mu roditelji. Druga fotka ga je prikazivala u društvu druga dva muškarca, koji su mu verovatno bili braća, sudeći po jakoj porodičnoj sličnosti; bili su odeveni u srednjoškolske trikoe za rvanje, pokazujući bicepse pred foto-aparatom. Bila je tu slika na kojoj je Smit plastio seno s ocem. Pa Smit s diplomom. Smit s prijateljem na ulicama Njujorka, grleći jedan drugog oko struka. Gde je spavaća soba? Lukas je otišao niz hodnik i našao stepenice koje vode na sprat. Spavaća soba pružala se čitavom dužinom kuće i u njoj se nalazio king sajz krevet, i dalje izgužvan od prethodne noći. Farmerke, donji veš i drugi odevni predmeti bili su razbacani po stolicama. Na polici je stajalo malo knjiga, mahom naučna fantastika, i mali izbor gej porno-časopisa. Lukas je pogledao u komodu. Ključevi, kolonjska voda, metalni držač novca i kartica s oznakom organizacije Daks anlimited, kutijica za nakit, fotka Smita s nekim drugim muškarcem, obojica nagi od pojasa naviše, u zagrljaju. Lukas je otvorio gornju fioku. Kondomi. Dve kutije, jedna lubrikovanih, druga nelubrikovanih, obe poluprazne. Uzeo je jedan lubrikovani kondom i ubacio ga u džep. Na brzinu je pregledao preostale fioke: svežanj pisama od izvesnog Riča, uvezanih gumicom. Pročitao je dva: patetična pisma bivšeg momka. Bez pretnji, bez optužbi. Proverio je orman. Sportske patike, pet pari. adidas, adidas, adidas, adidas i adidas. Nema najkija. Niz stepenice pa u kupatilo. U ormariću s lekovima stajale su četiri bočice lekova na recept: dva antibiotika, od kojih je jednom istekao rok trajanja, slabi analgetici i sićušna bočica masti za oči. Kroz kuhinju pa niz stepenice u podrum. Podrum je bio nedovršen. Stalak za oružje s tri sačmare. U zadnjoj prostoriji tegovi. Čitav set, zajedno sa benčklupom. Slike dizača tegova, nauljenih i napetih mišića. Ručno sastavljen program vežbanja, sa štrikliranim kvadratićima pored dana u nedelji kad je svaka vežba odrađena. Bio je redovan. Nazad u glavnu sobu. Komoda. Još oružja? Lukas ju je pregledao na brzinu – ničeg sem alata. Nazad uz stepenice, kroz dnevnu sobu. Dve lepe slike, obe rađene ugljenom, aktovi visokih zmijolikih žena. Bacio je pogled na sat: već je proteklo devet minuta. U radnu sobu. Pregledao je fioke. Finansijski izveštaji, pisma. Ništa zanimljivo. Uključio je IBM-ov računar. Otvorio je Vordperfekt. Otvorio je


100 datoteke. Pisma, poslovna korespondencija. Smit je radio i od kuće. Ništa nalik na lični dnevnik. Poslednja provera. Opet je pogledao fotke u medijskoj sobi. Srećan je, pomislio je Lukas. Bar tako izgleda. Bacio je pogled na sat. Sedamnaest minuta. Pravo napolje. Svratio je do Danijelove kancelarije. „Šta je bilo?“ Danijel je izgledao umorno. Lukas je zavukao ruku u džep, izvadio kondom i bacio ga na sto. Danijel ga je pogledao ne dodirujući ga, a zatim podigao glavu. „Šer“, pročitao je naziv s pakovanja. Pogledao je u Lukasa. „U beležnicama je forenzičarski spisak proizvođača profilaktika koji koriste lubrikant nađen u ženama.“ „Aha.“ „Je li i ova marka na tom spisku?“ „Aha.“ „U vražju mater! Imamo li išta na osnovu čega bismo mogli da zatražimo nalog?“ „Jok, i ovo je mršavo.“ Danijel je pritisnuo dugme interfona. „Linda, zovi mi inspektora Slouna! Inspektor Anderson bi trebalo da može da ga dobije! Želim smesta da pričam s njim!“ Skinuo je prst s dugmeta i pogledao u Lukasa. „Jesi li imao ikakvih problema?“ „Ne.“ „Ne želim da se pojavljuješ na televiziji narednih nekoliko dana. Budi neupadljiv na konferenciji za štampu, čisto za slučaj da te je neko video na ulici.“ „Važi. Ali niko me nije video.“ „Hriste, ako je ovo naš tip, bićemo pravi hit. Tamo u Los Anđelesu ovakve tipove jure godinama, a većinu ih nikad ne uhvate.“ Provukao je prste kroz kosu. „To mora biti on.“ „Nemoj tako da razmišljaš“, reče mu brzo Lukas. „Razmišljaj hladne glave. Kad privedemo nekoga, mediji će povileneti. Ako ispadne da nije on, ti ćeš visiti s grane prvog drveta. I to obešen za jajca. A znaš dobro kakva je ovde gej politika.“ „Dobro, dobro“, odvrati tužno Danijel. Mahnuo je rukom kroz vazduh, kao da tera komarce. Telefon je zazvonio, a on je podigao slušalicu.


Click to View FlipBook Version