Jack London - Pobuna na brodu Elsinore

JACK LONDON POBUNA NA BRODU EIsinore ROMAN »NARODNI LIST« ZAGREB 1952.

Naziv originala: THE MUTINY OF THE ELSINORE (Roman je izišao prvi put g. 1915.) Preveo s engleskoga: DR. JOSIP RITIG

POBUNA NA BRODU EIsinore

1 PRVO POGLAVLJE Prvi već početak putovanja bio je loš. Pobjegao sam iz hotela u mrazno ožujsko jutro, prošao sam čitav Baltimore i stigao na pristanište u posljednji časak. U devet sati imao je stići teglac, da me preveze niz zaton i prekrca na »Elsinore«. Sjedio sam sve nemirniji u unajmljenom autu i napola smrznut čekao. Na vanjskom sjedištu sjedio je šofer s Wadom. Wada se sav zgurio, temperatura je kod njih bila barem pola stupnja niža. Mali jazavčar Possum, što mi ga je Galbraith onako nepromišljeno naturio, cvilio je i drhtao na mome krilu i vrzao se u krznu moje bunde. Nikako nije htio sjesti. Neprestance je cvilio i grebao, ne bi li se izvukao napolje. Čim bi mu to uspjelo, on bi se sav stresao od zime i počeo da cvili i grebe i ponovo se uvlači u bundu. Njegovo neprestano cviljenje i obrtanje nikako nije umirivalo moje i onako prenapete živce. Prije svega to me pseto uopće nije zanimalo. Nije za me imalo nikakva značenja, i mene je čitavo vrijeme tog sjetnog čekanja spopadala želja da ga poklonim šoferu. Kraj nas su prošle dvije djevojčice — očito kćerke nadglednika pristaništa — i ja sam već posegnuo rukom da otvorim vrata, pa da ih zovnem i da im poklonim to rascviljeno stvorenjce. Psetance je bilo oproštajno iznenađenje, koje mi je predao Galbraith, kad je prošle noći stigao ekspresom iz New Yorka. To je već Galbraithov način. A mogao je baš biti pristojan kao i ostali svijet, pa poslati voća ili cvijeća. Ali ne — njegovo je nježno nadahnuće moralo uzeti oblik lajavog i sluzavog dvomjesečnog psetašca. A s dolaskom jazavčara počele su neprilike... Hotelski me nadstojnik smatrao zločincem prije nego sam imao vremena i promisliti šta da zgriješim. A onda je Wada, na vlastitu pobudu ili, bolje rečeno, iz vlastite tuposti i gluposti, pokušao da životinjicu prokrijumčari u svoju sobu. Pritom ga je ulovio kućni detektiv, i Wada je odmah zaboravio svu svoju engleštinu i pao u pravu japansku histeriju; detektiv opet kao da i nikad nije znao drugo doli najsočnije irštine. Nadstojnik mi je na to rekao jasno i glasno, da se od mene i nije moglo ništa bolje očekivati. I tako sam eto sjedio, smrzavao se u kolima na pristaništu i proklinjao redom i psa i Galbraitha i sebe, a najviše svoj ludi hir da jedrenjakom putujem oko rta Horn. Oko deset sati došao je pješice neki nepoznati mladić i donio nekakvi kovčeg. Nekoliko časaka kasnije predao je nadglednik taj kovčeg meni. Rekao je da kovčeg pripada pilotu, a šofer neka me odveze na drugi kraj pristaništa na neki drugi lukobran, s kojeg će me neki drugi teglac u neko neodređeno vrijeme prevesti na »Elsinore«. To me još više naljutilo. Kad su mogli obavijestiti pilota, mogli su baš i mene.

2 Sat kasnije još uvijek sam sjedio u autu i to na kraju nekog drugog lukobrana. Tek sada je došao pilot. O tom čovjeku nikad ne bi nitko rekao da je pilot. Nije to bio nikakvi suncem i vjetrom osmagli pomorac, već krasnorječivi džentlmen, nalik na tip spretnog trgovca, kakva možete sresti po svim klubovima. On se odmah predstavio, i ja sam ga pozvao, da sjedne u kola, između mene, Possuma i prtljage. Znao je jedino to, da je kapetan West izvršio neke promjene, ali se ipak nadao, da će brodica stići svaki čas. I zaista je stigla, ali tek u jedan poslije podne, nakon što sam se puna četiri sata načekao i nasmrzavao. Kroz to vrijeme sasvim sam promijenio mišljenje o kapetanu Westu. Iako se prije uopće nismo bili sreli, moram reći, da se on od prvog početka prema meni ponašao u najmanju ruku kavalirski. Kad je »Elsinore« ležao u luci Erie, kamo je upravo bio prispio s tovarom prosa, ja sam doputovao iz New Yorkada vidim brod, na kojem ću stanovati mnogo mjeseci. Bio sam oduševljen brodom i uređajem kabina. Čak je i velika kabina, koju su meni dodijelili, bila sasvim dovoljna i mnogo prostranija negoli sam se nadao. Zavirio sam međutim u kapetanovu kabinu i bio presenećen njenom udobnošću. Dovoljno je da vam kažem, da se iz te kabine ulazilo ravno u kupaonicu, a stajao je u njoj pored ostalog i široki metalni krevet, kakvom se čovjek nikad ne bi nadao na moru. Odmah sam naravski odlučio, da kupaonica i široki metalni krevet budu moji. Zamolio sam posredničke agente, da to urede s kapetanom, ali oni su bili zakopčani i pomalo zbunjeni. »Ne znam, što bi to moglo stajati«, rekao sam, »a i svejedno mi je. Bila cijena sto pedeset ili petsto dolara, ja te prostorije moram imati...« Agenti, Harrison i Grey, tiho su raspravljali. Nisu vjerovali da bi kapetan West htio pristati. »Onda je on prvi pomorski kapetan, s kojim se takvo šta ne bi moglo urediti«, rekao sam uvjereno. »Pa kapetani svih parobroda na Atlantiku redovito prodaju svoje kabine...!« »Kapetan West nije zapovjednik parobroda na Atlantiku«, primijetio je g. Harrison ljubazno. »Nemojte zaboraviti, da ću ja na tom brodu proživjeti mnogo mjeseci«, odrezao sam. »Dođavola, ponudite mu i hiljadu dolara, ako bude zahtijevao!« »Pokušat ćemo«, rekao je g. Grey, »ali vas moramo upozoriti, da se ne pouzdajete suviše u naše napore. Kapetan West je sada u Searsportu, i mi ćemo još danas pisati.« Čudom sam se začudio, kad me g. Grey nekoliko dana kasnije obavijestio, da je kapetan West odbio ponudu. »Jeste li se cjenkali sve do tisuću dolara?« pitao sam. »Pa šta je rekao?« »Rekao je da žali, što vam ne može dati ono, što tražite«, odgovorio je g. Grey. Drugi dan dobio sam pismo od kapetana Westa.I pismo i riječi bili su starinski i puni uljudnih fraza. Kapetan je pisao da žali, što se još nismo sreli, i da će se on sam brinuti, da moja nastamba bude uredna. On je već dao upute g. Pikeu, prvom časniku na »Elsinoru«, da sruši pregradu između moje kabine i susjednog malog

3 pomoćnog salona. Obavijestio me nadalje, da će on, kad jednom budemo na moru, veoma rado izmijeniti svoje kabine sa mnom, ako bih ja bio nezadovoljan. Naravski, kad me tako odbio, ništa me više nije moglo natjerati da legnem u metalni krevet kapetana Nathaniela Westa. A taj isti kapetan Nathaniel West sada me pustio da se puna četiri sata smrzavam na lukobranima. Još se nismo jedan drugom predstavili, a ja sam sada odlučio, da se i putem što manje viđamo. S radošću sam se sjećao na ono nekoliko sanduka knjiga, koje sam brodom poslao iz New Yorka. Hvala bogu, nisam spao na to, da me zabavljaju pomorski kapetani... Possuma sam predao Wadi, koji je baš uređivao račun sa šoferom. Dok su mornari na teglacu prenosili moju prtljagu, mene je pilot poveo da me predstavi kapetanu Westu. Na prvi sam pogled vidio, da je West baš toliko kapetan, koliko je novi znanac pilot. Nagledao sam se ja najboljih ljudi iz toga zvanja, ali West je kapetanima parobroda redovne plovidbe veoma malo sličio, a baš nimalo nije bio nalik ni na kapetane jedrenjaka, prostodušna lica i promukla grla, o kojima sam čitao u knjigama. Kraj njega je stajala neka žena, od koje se veoma malo moglo vidjeti, ali su se tople i lijepe boje njenog širokog krznenog štitnika za ruke i ovratnika od domaće lisice lijepo isticale. »Bože! pa to je njegova žena!« usudio sam se prišapnuti pilotu. »Šta, ona s njime putuje?« Ja sam bio izričito ugovorio sa g. Harrisonom, da ja nikako ne mogu pristati, da kapetan »Elsinora« povede svoju ženu sa sobom na put. G. Harrison se nasmiješio, pa me onda uvjeravao, da će kapetan West jedriti sam bez žene. »To mu je kćerka«, odgovorio je pilot sasvim tiho. »Dođite, da ga pozdravimo. Ima već preko godinu dana, što mu je žena umrla. Kažu, da ga je to i potjeralo nazad na more. On je već bio u mirovini.« I kapetan West je prišao bliže, da me pozdravi. Prije negoli su se naše ispružene ruke dotaknule, prije negoli mu se lice pomaklo u pozdravu, a usne podigle pri govoru, mene je presenetio prvi snažan dojam njegove ličnosti. Bio je dugačak i mršav, na licu mu se tek mogao naslutiti snažan pečat rase. Bio je hladan baš kao hladni današnji dan, odmjeren kao kakav kralj, a dalek kao najdalja zvijezda stajaćica — i bez osjećaja kao Euklidovo pravilo. Kad su nam se ruke sastale, trepet njegovih pogleda pomaknuo je mnogobrojne sitne nabore u uglovima njegovih očiju, i svijetlo se njihovo plavilo zalilo toplinom. Ta toplina kao da mu se razlila licem, i njegove usne, još malo prije tvrde i oštre, bile su ljupke kao Bernhardičine,1 kad počne oblikovati zvukove u govor. Prvi pogled na kapetana Westa tako me se čudno dojmio, da sam sada iščekivao, da će s njegovih usana poteći bogzna kako mudre i nečuveno dobrohotne riječi. On je međutim propentao neke sasvim obične isprike zbog zakašnjenja, a njegov glas me iznenadio. Bio je tih i ljubazan. Možda čak i pretih, ali jasan i zvonak, a u govoru mu se osjećao izdaleka starinski naglasak Nove Engleske. 1 Sarah Bernhardt — slavna francuska dramska umjetnica - Op. prev.

4 Predstavio me poslije toga svojoj kćerci. »A zbog zakašnjenja je kriva ova djevojka. Margaret, to je gospodin Pathurst!« Njena ruka u rukavici izronila je odmah iz lisičjih krzna, a tren kasnije gledao sam u dva siva oka, koja su me uporno i ozbiljno promatrala. Čovjeka je morao zbuniti taj hladan, prodoran i ispitivački pogled. Ne mogu reći da je bio izazovan, ali je bez svake sumnje bio drsko poslovan. Baš tako bi netko promatrao novog kočijaša, koji traži namještenje. Tada još nisam znao, da će i ona s nama na put, i da je njena radoznalost o čovjeku, koji će joj pola godine biti suputnik, nešto sasvim naravno. Ona je odmah primijetila, da me suviše oštro gleda, i njene su se oči i usne nasmiješile pri daljem razgovoru. Kad smo sišli u kabinu, čuo sam kako Possumovo cviljenje prelazi u tužno zavijanje, pa sam rekao Wadi, da psića prenese nekamo na toplo mjesto. Wada se bavio mojom prtljagom, i ja sam ga našao, kako moj kovčeg s odijelima uspravlja s pomoću moje male automatske puške. Čudio sam se brdu prtljage, kraj koje se ono mojih nekoliko kovčega jedva vidjelo. Pomislio sam najprije, da je to brodski teret, ali onda sam opazio mnogo velikih i malih sanduka, kovčega i zamotaka i svakovrsnih zavežljaja. Pogledao sam sumnjičavo na jedan kovčeg, u kojem su očito bili ženski šeširi, i opazio prva slova »M. W.« Kapetan West se međutim krsnim imenom zvao Nathaniel. Točnije sam pogledao, te naišao na mnogim mjestima i »N. W.«, ali svagdje je kraj toga stajalo »M. W.« Tek onda sam se sjetio, da mi je kapetan rekao, da se njegova kćerka zove Margaret. Bio sam suviše ljut, a da bih se vratio u kabinu, pa sam počeo koracati palubom gore-dolje grizući pritom srdito usne. Izričito sam dogovorio s agentima, da kapetanova žena ne smije s nama na put. Ništa me ne bi toliko smetalo, koliko neka žena, koja bi putovala zajedno s nama u stambenim prostorijama broda. Ni na kraj pameti mi nije bilo, da će kapetan povesti kćerku. Još malo, i ja bih čitavo putovanje poslao k vragu i vratio se teglacom u Baltimore. Teglac je međutim plovio brzo, i ja sam sasvim promrzao. Opazio sam uto, kako Margaret West dolazi uskom palubom. Morao sam se diviti, kako je njen hod lagan i živ. Iako joj je lice bilo čvrstih crta, ono je navodilo čovjeka na misao, da je nježna i slaba. To je međutim bilo u protivštini s njenim snažnim stasom. Čovjek je po načinu, kako se kretala, morao slutiti, da joj je tijelo snažno, iako se o tom tijelu ispod onog bezličnog krzna veoma malo moglo odgonetnuti. Okrenuo sam se na peti i počeo ljutito promatrati brdo prtljage. Jedan široki sanduk od slupanih dasaka naročito je privlačio moju pažnju. Baš sam u taj sanduk piljio, kad sam iza svojih leđa čuo djevojački glas. »Eto, to je zapravo prouzrokovalo zakašnjenje.« »A što je to?« pitao sam nehajno. »To je brodski klavir. Sasvim je obnovljen. Kad sam odlučila da dođem ovamo, poslala sam brzojavku g. Pikeu — to je, znate, prvi časnik. On je učinio što je mogao. Kriva je međutim tvrtka, koja popravlja klavire. Ali dok smo danas ovdje čekali, ja sam im rekla svoje mišljenje, i sigurna sam da ga neće tako uskoro zaboraviti.«

5 Nasmijala se, kad se toga sjetila, a onda počela prevrtati po prtljazi, kao da neki naročiti komad traži. Kad se toga zasitila, vratila se nazad, a onda malo zastala i rekla: »Nećete li malo u kabinu? U njoj je toplo. Prijevoz će trajati svega pola sata.« »Kad ste odlučili da dođete na ovo putovanje?« zapitao sam iznenada. Tako me brzo pogledala, da sam odmah znao, da je shvatila moju srdžbu i nezadovoljstvo... »Prije dva dana«, odgovorila je. »A zašto to pitate?« Njezina me spremnost za prepirku zadržala, ali ona je i sama nastavila prije negoli sam ja došao do riječi. »Ne morate se ništa srditi zbog toga, što i ja putujem, gospodine Pathurst. Ja sigurno znam mnogo više o dugoj plovidbi nego vi, i bit će nam svima ovdje i dobro i lijepo. Vi meni ne možete dosađivati, a ja obećajem, da ni ja vama neću. Plovila sam ja već i prije s putnicima i naučila sam da podnosim mnogo više negoli su oni ikada mogli podnositi. Samo toliko! Ako je početak dobar, onda ni poslije neće biti nikakvih neprilika. Ja znam dobro, što je vama. Vi mislite, da ćete me morati zabavljati. Znajte, da meni ne treba nikakve zabave. Ni najdulje putovanje za mene nije nikad bilo dovoljno dugo, a ja se uvijek vraćam s toliko neposvršavanih stvari, da mi ne može biti dosadno. I na kraju... ni na klaviru ne sviram tako loše.«

6 DRUGO POGLAVLJE Svježe napunjen ugljenom »Elsinore« je ležao veoma duboko u vodi, kad smo stigli na pristanište. Znao sam odveć malo o brodovima, a da bih se mogao diviti njegovoj građi; pored toga nisam baš imao ni volje da se divim. Još sam se uvijek svađao sam sa sobom, treba li da sve to skupa pošaljem k vragu i da se vratim na teglac. Uza sve to ne smijete misliti da sam ja neki kolebljivac. Baš obratno! Mene je zbunjivalo, jer ja zapravo nikad nisam bio naročito raspoložen za to putovanje. Pravi razlog, zašto sam se u to upustio, bilo je to, što nije postojalo ništa drugo, za što bih ja bio raspoložen. Od nekog vremena život je za mene gubio svoj ukus. Nisam bio umoran, niti mi je bilo baš dosadno, ali stvari su za mene izgubile privlačivost. Nisam osjećao privlačivosti prema okolini i luckastim, sitnim ili ozbiljnim pothvatima svojih bližnjih. A već otprije nikako nisam bio zadovoljan ženama. Trpio sam ih, ali sam suviše potanko raščlanjivao njihove primitivne pogreške i njihovu gotovo divlju pokornost sudbini svoga spola, a da bi me one mogle oduševljavati. Kratko rečeno, ukrcao sam se na »Elsinore«, jer je to bio nekako najlakši izlaz, ali je i sve drugo bilo isto tako lako. A u tom se baš i krila opasnost. Tako se eto razvijalo raspoloženje, u koje sam upao. I zbog toga sam, penjući se na palubu »Elsinora«, još uvijek bio neodlučan, da li da naredim, neka moju prtljagu ne prenose, pa da onda kapetanu Westu i njegovoj kćerci reknem »zbogom«. Danas mi se čini, da sam se konačno ipak odlučio da otputujem samo zbog srdačnog i gostoljubivog smiješka Miss West, kojim me pozdravila, kad je preko palube pošla ravno prema kabinama, a i zbog osjećaja, da u kabini mora biti sasvim toplo. Prvog časnika, Pikea, već sam bio upoznao, kad sam išao gledati brod u pristanište Erie. Nasmiješio se tada tvrdim i ukočenim smiješkom, ali mi nije pružio ruku, već se odmah okrenuo i počeo dijeliti zapovijedi desetini napola smrznutih mladića i starih već ljudi, koji su se dovukli odnekud iz dubine broda. Pike je bio pijan. Bilo je to očigledno. Lice mu je bilo nabuhlo i bez boje, a njegove velike sive oči bile su ispunjene gorčinom i podlivene krvlju. Ja sam još oklijevao. Gledao sam, kako moje vlasništvo donose na palubu, i postajao sve malodušniji. Ljutio sam se na svoju slabu volju, koja me sprečavala, da izgovorim ono nekoliko riječi i tako prekinem to prenošenje svoje prtljage. Ono desetak ljudi, koji su je nosili, nisu nikako odgovarali pojmu, što sam ga imao o mornarima. Dakako, ni na redovnim parobrodima nikad nisam vidio nekoga, koji bi na njih nalikovao. Jedan od njih, i to najživahniji, mladić od kojih osamnaest godina, nasmiješio se na mene neobičnim očima, koje su odavale Talijana. Bio je međutim patuljak. Bio je tako kratak, da su mu se mornarske čizme i kapa gotovo sastajale. A ipak

7 nije bio čistokrvni Talijan. Bilo je to tako sigurno, da sam o tome pitao časnika, koji mi je zlovoljno odgovorio: »Taj patuljak? To je polukrvno pseto. Druga polovina je japanska ili malajska.« Neki starac, o kojem sam kasnije čuo, da je jedan od palubara, bio je tako mrtvo umoran, da sam pomislio, da je nedavno ranjen. Lice mu je bilo tupo i nalik na volovsko, a kad bi vukao svoje cokule preko palube, zastao bi svaki čas, pa s obadvije ruke pritisnuo utrobu, kao da je želi podići. Za dugih mjeseci poslije toga vidio sam ga stotinu i stotinu puta kako čini to isto, i saznao sam da se ne radi o nikakvoj bolesti, već da je ta njegova kretnja naprosto obična navika. Lice me njegovo podsjećalo na »Čovjeka s pijukom«, samo što je bilo kud i kamo grublje, a kasnije sam saznao još i to, da se zove Sundry Buyers. I eto, taj je čovjek bio palubar elegantnog američkog jedrenjaka »Elsinore«, za koji drže da spada među najljepše jedrenjake, što plove morima. U toj skupini staraca i dječaka, koja je prenosila prtljagu, upao mi je u oči mladić od šesnaest godina, koji se zvao Henry. On je još bio najsličniji onome, kako sam ja zamišljao mornare. Prvi časnik mi je pričao, da mladić upravo dolazi s nekog školskog broda i da mu je ovo prva plovidba morem. Imao je lice smionih crta i bodro, a isto takve su mu bile i kretnje. Nosio je odjeću mornarskog izgleda i s otmjenošću, koja se meni činila mornarskom. Zaista, kako se to kasnije potvrdilo, on je i na pramcu i na krmi bio jedini stvor, čija je vanjština odavala pomorca. Glavnina posade još nije stigla na brod, ali je morala stići svaki čas: tako je bar uvjeravao prvi časnik, pun nekog zloslutnog iščekivanja. Oni, koji su se već nalazili na brodu, bili su neko šareno društvo, koje se ukrcalo u New Yorku, i to bez posredovanja vlasnika prenoćišta. A kakva će nam biti posada, to sam dragi bog znade; tako je bar govorio prvi časnik. Rekao mi je još i to, da je onaj japanskotalijanski mješanac sposoban pomorac, iako dolazi s parobroda, pa mu je ovo prvo putovanje na jedrenjaku. »Pravi mornari!« uzbuđivao se Pike odgovarajući na neko moje pitanje. »Nema tih više. Vi kopneni štakori treba da na to zaboravite. Danas može svaki bukvan biti vješt pomorac. Baš zbog toga danas i posade ovako razvrstavaju i plaćaju. Trgovačka je služba, otišla k vragu! Nema više pomoraca. Oni su već davno izumrli, još prije nego što ste vi došli na svijet.« Osjećao sam kako prvom časniku izbija iz usta zadah viskija. Ali on nije mucao, a nije pokazivao ni bilo koji drugi znak, da je otrovan alkoholom. Tek sam kasnije saznao, da inače nikako nije raspoložen za pričanje, i da se upušta u razgovor, samo kad ga piće prevari. »Bila bi to prava sreća, da sam već odavna mrtav, pa da ne vidim kako sada nestaju s mora i brodovi i mornari.« »Ali, koliko sam ja čuo, »Elsinore« smatraju jednim od najljepših« »Pa jeste, danas je možda najljepši... No zar je to jedrenjak? Obični teretnjak. Nije taj brod uopće građen za brzo jedrenje, a i da jest, ne bi našao mornare, da njime upravljaju. Gospode bože! Da ste vi vidjeli stare brze jedrenjake! Kad se na

8 njih sjetim! »Meteor«, »Vještica valova«, »Leteće krilo«, »Morska zmija«, »Sjeverno svijetlo«, »Vjesnik mornarice«. A tek kad se sjetim one flote brzih jedrilica, koje su prevozile čaj. Utovarile bi ga u Hong Kongu, pa onda jurile kroz Istočne tjesnace. Divan je to bio prizor! Divan prizor!« To me zanimalo. Bio je to čovjek, pravi živi čovjek. Nije mi se žurilo u kabinu. Znao sam da ondje Wada slaže moje stvari, pa sam zbog toga šetao duž palube s orijaškim prvim časnikom. Bio je pravi gorostas, širokih ramena, teških kostiju i, mada je bio već jako zgrbljen, još uvijek bijaše barem šest stopa visok. »Vi imate divan stas za muškarca«, polaskao sam mu. »Imao sam, imao sam« promrmljao je žalosno, i ja sam ponovo osjetio zadah viskija u zraku. Kriomice sam pogledao njegove kvrgave ruke. Od svakog njegova prsta mogla bi se napraviti tri moja. I njegov je dlan bio tri puta veći od moje ruke. »Koliko ste teški?« zapitao sam. »Dvjesta i deset. Ali u svojim najboljim danima dosizao sam i dvjesta i četrdeset.« »A kažete, da »Elsinore« ne može jedriti?« rekao sam vraćajući se na predmet, koji ga je uzbuđivao. »Ja primam svaku okladu, počevši od funte duhana do mjesečne plaće da brod neće obići svoj put ni za sto i pedeset dana A ja sam obišao na »Letećem oblaku« za osamdeset i devet dana čitav put od Sandy Hooka do Friska.Imali smo šezdeset ljudi na palubi i osam dječaka. A šta smo jurili! Trista sedamdeset i četiri milje dnevnog puta samo pod vršnim jedrima, a pod udarcima vjetra brod je hvatao više od osamnaest uzlova. Osamdeset i devet dana — to nikad nitko nije nadmašio, a samo jednom, devet godina kasnije, izjednačio je »Andrew Jackson«. To su bila vremena.« »A kad je »Andrew Jackson« izjednačio vrijeme »Letećeg oblaka«? zapitao sam, jer sam sve više sumnjao, da me on »mota«. »Godine tisuću osamsto i šezdesete«, odgovorio je bez ustezanja. »A vi ste jedrili na »Letećem oblaku« devet godina prije toga. Sada smo u tisuću devetsto i trinaestoj. Pa to je bilo prije šezdeset i dvije godine«, izvalio sam. »Imao sam sedam godina«, nasmijao se Pike. »Moja je majka bila domaćica na »Letećem oblaku«. Ja sam i rođen na moru. Bilo mi je dvanaest godina, kad je brzi jedrenjak »Herald of the Horn« preplovio taj put za dvadeset i devet dana. Polovina je posade gotovo čitavo vrijeme preležala u okovima. Petoricu smo ljudi izgubili, nakon što smo obišli rt Horn, trojicu su ljudi pobili oficiri jednog jedinog dana, a drugi je časnik bio usmrćen, a da se još ni danas ne zna, tko je to uradio. A jurili smo kao mahniti. Devedeset i devet dana od jednog do drugog kopna. Prošli smo sedamnaest tisuća milja s istoka na zapad oko Vražjeg rta.« »Pa onda vi sada imate šezdeset i devet godina!« »Baš toliko«, rekao je ponosno. »A pritom još uvijek vrijedim više od ovih današnjih bijednih mladića. Ovo bi današnje pokoljenje pocrkalo, da mora ono proći, što sam ja prošao. Jeste li ikada čuli o »Sunčanom jugu«. To je brod, što su ga prodali u Havanu, da bi prevozio roblje. Ondje je promijenio ime u »Emanuela«.«

9 »Pa zar ste vi projedrili Srednji prolaz?« viknuo sam sjećajući se stare rečenice. »Bio sam ja na »Emanueli«, kad nas je »Brisc« ulovio u Mozambičkom kanalu sa devet stotina robova u potpalublju. A ne bi nas ulovio, da ga para nije tjerala.« I dalje sam šetao gore-dolje s tim glomaznim ostatkom prošlosti i slušao kako brunda i penta, govoreći o danima, kad su ljude ubijali i mlatili bez računa. Dakako da baš sve to nije bila istina, ali točno sam proučio, kako mu se grbe leđa i kako vuče noge pri hodu. Bio sam siguran da ono o godinama nije ni najmanje slagao. Pričao je o nekom kapetanu Sonursu. »Bio je velik kapetan«, ponavljao je. »U one dvije godine, što sam kao časnik plovio s njime, nije bilo luke, gdje se ja ne bih morao sakriti u brod pa ispuzati tek onda, kad bi brod opet izjedrio.« »Zašto to?« »Ljudi su tome krivi. Mnogo ih je bilo, koji su se zakleli, da će mi se krvavo osvetiti, a bilo je i tjeralica za mnom — zbog načina, na koji sam ih učio da postanu mornari. Katkada bi me uhvatili, i onda je kapetan morao plaćati globe. Ali da nije bilo moje muke s tim ljudima, ne bi brod zaradio onoliko para...« Dignuo je u vis svoje goleme šape, i kad sam pogledao njegove ranjave, izobličene zglobove, shvatio sam odmah, kakvo je to bilo učenje. »Ali sve je to sada prestalo«, jadikovao je. »Danas ti je svaki mornar nekakvi gospodin. Ne možeš na njega ni glasnije viknuti, a kamoli da ga rukom malo pogladiš...« U tom času zovnuo ga je s ograde na krmi drugi časnik, neki plećati ovisoki, glatko obrijani i plavokosi čovjek. »Dolazi teglac s posadom, gospodine.« Prvi časnik je promumljao da razumije, a onda dodao: »Siđite, gospodine Mellaire, da vas upoznam s našim putnikom.« Svakom je moralo pasti u oči ponašanje drugog časnika i način, kako je sišao niz stepenice na krmi da se predstavi. Bio je uljudan onako, kao što su to ljudi iz Staroga svijeta. Govorio je meko i blago, a potjecao je bez svake sumnje iz nekog kraja južno od Masona ili Diksona. »Južnjak, zar ne«, rekao sam. »Iz Georgije, gospodine.« Naklonio se i nasmiješio onako, kako se samo južnjaci znaju klanjati i smiješiti. Crte i izražaj njegova lica bili su umni i plemeniti, a ipak su njegova usta bila najgora brazgotina, koju sam ikada vidio na licu muškarčevom. To je bila baš brazgotina. Ne mogu se nikako drukčije opisati ta tvrda, bezlična usta, tankih usana, koja su tako ljubazno mrmljala pristojne rečenice. I nehotice sam pogledao na njegove ruke. Bile su one čvrstih kostiju, prebijenih zglobova i izobličene — baš kao i ruke prvog časnika. Pogledao sam onda ponovno u njegove plave oči. Na površini tih očiju bila je svijetla patina blage ljubaznosti i srdačnosti, ali ispod te

10 patine nije bilo ni iskrenosti ni milosrđa. Ispod te patine bilo je nešto hladno i strašno, nešto što je zvjeralo, čekalo i vrebalo — nalik na mačku; neprijateljsko i smrtonosno. Ispod te patine blagog svijetla i društvene topline bila je ona živa i strašna stvar, koja je tim ustima i dala oblik brazgotine. Ono što sam osjetio u dubini tih očiju napunilo me hladnom grozom. Dok sam razgovarao sa g. Mellaireom, dok smo se jedan drugome smiješili i govorili ljubazne riječi, mene je spopadao onaj osjećaj, koji čovjeka zahvaća u prašumi, kad zna da ga nevidljive oči zvjeradi prate i vrebaju. Iskreno govoreći, ja sam se bojao onoga, što se skupilo u glavi toga gospodina Mellairea. Sasvim je prirodno da čovjek poistovjećuje oblik i crte sa duhom. Ali s tim drugim časnikom ja nisam mogao tako uraditi. Njegovo lice, stas i blago ponašanje bili su jedno, a iza toga se skrivalo nešto sasvim različito. Opazio sam uto Wadu na vratima kabine. Bilo je očito da čeka da mu dadem upute. Kimnuo sam mu glavom i pošao prema kabinama. Pike me uto naglo pogledao i rekao: »Samo časak, gospodine Pathurst.« Dao je nekoliko uputa drugom časniku, koji se odmah okrenuo na peti i pošao prema pramcu. Ja sam zastao i pričekao da čujem, što će mi g. Pike reći, ali on nije htio govoriti prije nego što je vidio, da nas drugi časnik ne može više čuti. Onda se sasvim naslonio na mene i rekao: »Nemojte onu sitnicu o mojoj starosti nikome pripovijedati. Svake godine, kad potpišem, ja se napravim za godinu dana mlađim. Sada mi je pedeset i četiri, tako barem stoji na popisu.« »Pa čovjek vam više ne bi ni dao«, odgovorio sam pola u šali, iako sam to mislio sasvim iskreno. »Pa ja se i ne osjećam starijim. I u radu i u igri bolji sam od svih ovih zelenih mladića. Ali nemojte, da itko sazna o mojim godinama, gospodine Pathurst. Kapetani baš odviše ne ljube časnike, koji su blizu sedamdesete. A ne vole ih baš ni brodovlasnici. Ja sam se bio ponadao, da ću dobiti ovaj brod. Mislim da bih ga bio i dobio, da se taj starkelja nije odlučio da i opet ide na more. Baš kao da je bio u muci zbog novaca. Stara škrtica!« »Imućan čovjek?« pitao sam. »I ja mislim! Da imam samo desetinu njegovih para, otišao bih na kakvu kokošju farmu u Kaliforniji i živio kao bubreg u loju — ma kakvi, bila bi mi dovoljna jedna pedesetina od onoga, što je on na moru zaradio. Ima on dionice u svim brodovima Blackwooda... a ti su uvijek imali sreće i nosili novaca Ja sam ostario i već je vrijeme da dobijem neko zapovjedništvo. Ali gdje ćeš; stari je lakomac zabio sebi u glavu da opet isplovi, baš kad je kapetanska kabina bila za mene spremna.« Opet sam se okrenuo, da odem u kabinu, ali prvo me časnik ponovo zadržao. »Čujte, gospodine Pathurst, nikome nećete kazati o mojoj starosti?« »Neću, ne bojte se, gospodine Pike«, rekao sam.

11 TREĆE POGLAVLJE Bio sam sasvim promrznut pa me odmah čitavog obuzela toplina u udobnoj kabini. Sva su vrata bila otvorena, i tako se vidio dugi niz prostorija. Glavni ulaz na palubi, s lijeve strane broda, vodio je u širok trijem pokriven lijepim sagovima. S lijeve strane broda duž trijema nalazilo se pet prostorija. Prva, odmah kraj ulaza, pripadala je prvom časniku. U susjedstvu su bile one moje dvije kabine, među kojima su srušili pregradu. Onda je dolazila domaćinova soba, i na kraju niza nalazila se prostorija, koju su upotrebljavali kao spremište i ropotarnicu. S druge strane trijema bile su prostorije, koje nisam dobro poznavao, iako sam znao, da se sastoje od spavaonica, kupaonica, zatim kabine, koja je zapravo bila prostrana dnevna soba, pa kapetanove prostorije i onda, nema sumnje, sobe Miss West. Čuo sam odanle njezino pjevuckanje dok je razmetala svoju prtljagu. Domaćinova smočnica, odijeljena poprečnim trjemovima i stepeništem, koje je vodilo gore na krmu, ležala je u strateškom središtu čitavog domaćinovog poslovanja. Otale prema desnoj strani broda nalazile su se gostinjske sobe kapetanove i gospođice West. Prema pramcu bila je blagovaonica i glavna kabina, dok je na lijevo išao niz prostorija, koje sam već opisao. Dvije od tih bile su moje. Pošao sam bez pravog cilja niz trijem prema krmi. Vidio sam da se ondje taj trijem proširuje u krmi »Elsinora« u jednu jedinu prostranu prostoriju, koja je imala najmanje trideset i pet stopa u širinu i petnaest do osamnaest u dubinu: bila je naravska stvar, zaobljena već prema tlocrtu brodske krme. Ondje je bilo nekakvo skladište. Vidio sam kade za pranje, motke za jarbole, mnogo ormara, obješene šunke i slanine. Ljestve su iz te prostorije vodile kroz uzak otvor na krmu, a u podu se nalazio drugi otvor. Govorio sam sa domaćinom, starim nekim Kinezom glatka lica i brzih kretnja. Ime mu nisam nikad upamtio, a prema popisu imao je pedeset i šest godina. »Šta je ovdje dolje?« pitao sam pokazujući prstom na otvor u podu. »On bolnica«, odgovorio je Kinez. »A tko to ovdje jede?« pokazao sam prstom stol sa dvije pričvršćene brodske stolice. »On drugi stol. Drugi časnik i stolar on jesti taj stol«. Kad sam dao sve upute Wadi kako treba da posluže moje stvari, pogledao sam na sat. Bilo je još rano, samo za nekoliko časaka prošlo je tri, i zbog toga sam se ponovno vratio na palubu, da bih promatrao dolazak posade. Sam prijelaz s teglaca na brod nisam vidio, jer sam došao prekasno, ali idući sredinom broda sreo sam nekoliko šeprtlja koji još nisu stigli u prostorije na krmi. Bili su u prnjama, i ja ni u jednoj bijednoj gradskoj četvrti, nisam vidio očajnije i ogavnije skupine. Lica su im bila naduvena, podlivena krvlju i prljava. Ne mogu

12 reći da su bili pokvareni ili podli; bili su samo prljavi i ružni. Ružan im je bio i izgled i govor i kretnje. »Hajde! Gonite te svoje prnje u kaštel!« Pike je te riječi oštro doviknuo s mosta. Lagani i lijepi most od željeznih šipaka i ploča vodio je čitavom dužinom »Elsinora«. Počinjao je na krmi, pa preko sredine broda vodio na kaštel, a s vrškom kaštela spajao se već kod samog brodskog kljuna. Došljaci su čuli zapovijed prvog časnika. I dalje su se vrzli naokolo pogledavah ga mrkim pogledom, a tek su dvojica-trojica jedva nekako poslušala. Jedan od njih, kojemu je neki luckasti bog miješao crte lica — kasnije sam saznao da se zove Larry — prasnuo je u grohot i bezobrazno pljunuo na palubu. Vidjelo se, da je dobro promislio što će napraviti. Okrenuo se k svome društvu, pa zapitao glasno i promuklo: »A kakva ti je to stara bukva, ako boga znadeš.« Vidio sam, kako se Pikeov golemi stas napinje u grču, koji naprosto nije mogao spriječiti. Njegove glomazne ruke još jače stegnuše ogradu mosta. Suspregao se inače posvema. »Nosite se«, rekao je tada. »I onako od vas nikakve koristi. Hajdete u kaštel.« Okrenuo se poslije toga, na moje veliko čudo, i pošao mostom prema krmi odakle se vidjelo kako teglac izbacuje konope. To je dakle bilo to njegovo naduveno pričanje o ubijanju i jurnjavi morima. Prisjetio sam se tek kasnije, kad sam silazio palubom prema krmi, da sam kod te zgode vidio kapetana Westa, kako stoji naslonjen na ogradu na prilazu krmi i gleda preda se. Teglac je na kraju izbacio sve konope. I ja sam sa zanimanjem pratio izbacivanje sve dok »Elsinore« nije bio potpuno odriješen. U tom se času s pramca čulo čudnovato vrištanje i urlik, a nekoliko je pijanih glasova povikalo, da je netko pao u more. Drugi časnik skočio je niz ljestve na krmi i projurio kraj mene duž palube. Prvi časnik bijaše još uvijek na tankom bijelom mostu, koji se činio nalik na paučinu; začudio sam se njegovoj pokretnosti. Potrčao je mostom sve do sredine broda, skočio na brodski čamac pokriven jedrima i vinuo se van palube, da bi bolje vidio. Još se mornari nisu popeli na ogradu, već je drugi časnik bio među njima; on je bacio smotak konopa u more. Mene se pritom osobito dojmila nadmoć uma i mišića te dvojice časnika. Usprkos godinama — prvi je časnik imao šezdeset i devet, a drugi bar pedeset — njihova pamet i tijelo radili su brzo i točno kao kakvo čelično pero. Bili su snažni kao da su od željeza. Sasvim su bili drukčiji od ostalih mornara, Mornari su odmah vidjeli, što se dogodilo, i bili su već na mjestu, ali vikali su samo bespomoćno, a dok su se, spore pameti i spora tijela, verali na ogradu, drugi je časnik već sišao niz strme ljestve na krmi, prešao dvjesta stopa palubom, skočio na ogradu, u trenu oka shvatio položaj i bacio smotak konopa u more. I ja sam u to vrijeme stajao na mostu na mjestu, s kojeg sam mogao vidjeti kako čovjek u moru nastoji otplivati što dalje od broda. Bio je to neki tamnoputi sin Sredozemlja Načas sam jasno vidio njegovo lice: bilo je sasvim izobličeno od

13 bijesa. Crne njegove oči bile su lude. Drugi je časnik tako točno bacio konop, da je pao preko plivačevih leđa. U nekoliko zamaha ruku on se spleo pa je tek nakon nekog vremena mogao opet slobodno plivati. Poslije toga i dalje je vikao neke divlje grdnje, a jednom, kad je podigao ruke, da bi se jače zaprijetio, vidio sam u njegovoj ruci oštricu dugačka noža. Na teglacu su zazvonila sva zvona, i brodica je krenula u pomoć. Kriomice sam pogledao kapetana Westa. On se došetao do lijeve strane krme, pa odanle s rukama u džepu gledao čas naprijed prema čovjeku, koji se borio, čas nazad prema brodici Nije davao nikakva naređenja niti pokazivao bilo kakvo uzbuđenje; imao je izgled, štono riječ, najobičnijeg gledaoca. Kako se činilo onaj ljudski stvor u vodi sada se upeo da sa sebe skine odijelo. Vidjela se najprije jedna, a onda druga naga ruka. Boreći se čas bi potonuo ispod površine, čas opet izronio, pa onda mahao nožem i derao se iz svega grla. Pokušao je čak da pobjegne brodici roneći i plivajući ispod nje. Došetao sam se na pramac i stigao baš u času, kad su utopljenika preko brodske ograde dizali na palubu »Elsinora«. Bio je gotovo sasvim gô, uprskan krvlju i pobješnjeo; na mnogo mjesta se porezao i izranio. Iz jedne rane na članku ruke prsnula bi krv kod svakog otkucaja bila. Bilo je na njemu nešto ogavno i neljudsko. Vidio sam jednom u zoološkom vrtu prestrašenog orangutana, pa me sada to zvjersko lice, taj mucavi stvor sjećao na oranga. Mornari su ga okružili, dohvatili rukama i pritisnuli o zemlju. Čitavo vrijeme grohotali su i vrištali. Dvojica su ih oficira rastjerali kud kojega i onda odvukli luđaka niz palubu u jednu kabinu na sredini broda. Kako su bili snažni njih obojica, i g. Pike i g. Mellaire! Čuo sam mnogo puta pričati o snazi luđaka, ali u njihovim rukama taj je čudnovati luđak bio mekan kao vosak. Kad su stigli u kabinu, g. Pike je kao od šale držao jednom rukom luđaka, koji se još uvijek otimao, a drugom je rukom mahnuo g. Mellaireu, da mu donese neku krpu, kojom bi momku povezao ruku. »Ludnica«, iscerio se na mene Pike. »Vidio sam već kojekakvih luđačkih posada u stara vremena, ali ovoj ovdje nema ravne.« »Šta ćete uraditi... Pa taj će čovjek iskrvariti!« »Bar ćemo ga se riješiti«, odgovorio je bez razmišljanja. »Imat ćemo mi s njime pune ruke posla, prije nego što ga đavo odnese. Kad mu bude lakše, ja ću ga zašiti. Ako bude trebalo, dat ću mu narkozu šakom preko brade.« Bacio sam pogled na golemu šapu prvog časnika i klimnuo u znak, da poštujem njenu sposobnost da ljude onesvješćuje. Izišao sam onda opet na palubu. Vidio sam kapetana Westa, kako stoji na krmi s rukama u džepu, bez zanimanja za bilo što. Gledao je na trag vedrine u oblacima na sjeveroistočnom dijelu nebišta. Taj me se mirni lik s rukama u džepu doimao mnogo više nego dvojica časnika i luđak, mnogo više nego pijano nespretni mornari, i uvjerio me, da se nalazim u sasvim drukčijem svijetu negoli ikada prije. U mislima me smeo Wada. Došao je da mi kaže, da me Miss West poziva na čaj u kabini.

14 ČETVRTO POGLAVLJE Upravo čudno me se dojmio sasvim različit prizor, koji me dočekao u kabini. Uostalom, sve protivštine na »Elsinoru« bit će kako se to moglo očekivati, takve da čovjeka moraju zapanjiti. Nisam više stupao po hladnoj i tvrdoj palubi, moja je noga propadala u mekan sag. Umjesto bijednog i uskog prostora od golih željeznih ploča, gdje sam malo prije ostavio onog luđaka, bio sam sada u prostranoj i lijenoj prostoriji. U ušima su mi još uvijek odzvanjali kreštavi glasovi posade, a ispod vjeđa mi je živo titrala slika njihovih prljavih i pijanih lica. A sad me ovdje pozdravila lijepo odjevena žena nježna lica, koja je sjedila kraj pokoštena istočnjačkog stola, na kojem se nalazio krasan čajni pribor iz Kantona. Sve je bilo tiho i mirno. Brodski domaćin, tiha hoda i bez izražaja, bio je tek sjenom, koja se jedva opažala kad je nekim poslom dolazila u prostoriju ili opet izlazila napolje. Nisam se odmah mogao smiriti. Miss West mi nalije čaja i nasmije se: »Vama bi čovjek rekao da vidite sablasti. Konobar mi kaže, da je neki čovjek pao u more. Sigurno ga je hladna voda otrijeznila.« Naljutila me njena ravnodušnost. »Taj čovjek je luđak«, rekao sam »Brod nije mjesto za njega. Trebalo bi ga iskrcati i poslati u neku bolnicu.« Miss West mi je pružila šalicu čaja, a onda, me na čas pogledala svojim ozbiljnim i ispitivačkim očima. U tim se očima pojavio smiješak, i ona je zakimala glavom. »Molim vas lijepo, nemojte biti ozlojeđeni već na početku putovanja, gospodine Pathurst! Takve su stvari kod nas sasvim običan događaj. Vi ćete se na to već priučiti. Ne smijete zaboraviti, da na brodove dolaze veoma čudna stvorenja. Taj je čovjek u dobrim rukama. Pustite samo gospodina Pikea da mu liječi rane. Nikad još nisam plovila sa g. Pikeom, ali sam o njemu već mnogo čula Pike je pravi pravcati liječnik. Pričaju da je na posljednjem putovanju uspješno proveo amputaciju. Time se toliko ponosio, da je htio liječiti i brodskog stolara, koji se baš razbolio od nekih smetnji u probavi. Gospodin Pike je tako čvrsto bio uvjeren, da je njegova dijagnoza pravilna, da je pokušao podmititi stolara, ne bi li ga pustio, da mu izvadi slijepo crijevo« Djevojka se od srca nasmijala i onda dodala: »Pričaju, da je siromahu obećavao svaki čas sve više duhana, samo da pristane na operaciju.« »Dobro, ali da li je korisno za brod, da je takav luđak na njemu?« Ona slegne ramenima, kao da ne želi odgovoriti, a onda reče: »Ma ne znači ta upadica ništa. Među posadom svakog broda ima idiota i luđaka. Kad dođu na brod, uvijek su puni viskija i bijesni. Sjećam se jednog takvog luđaka. Bilo je to već davno. Mi smo baš izjedali iz Seattlea. On nije pokazivao nikakve znakove ludila samo je odjednom pograbio za ruke dva svratištara i skočio

15 s njima u more. Mi smo još istog dana odjedrili; prije nego što su pronašli mrtva tijela.« Opet je slegnula ramenima. »A šta biste vi htjeli. More ne poznaje milosrđa, gospodine Pathurst! A kao mornara dobivamo ovdje najgoru vrstu ljudi. Ja se više puta čudim, gdje ih samo nađu.« Dok sam tako slušao » promatrao njeno lice, i uspoređivao njenu žensku nježnost i njenu haljinu s grubim licima i prnjama na palubi, nisam se mogao oteti uvjerenju da je njeno mišljenje ispravno. Ipak su moji osjećaji bili povrijeđeni, i to mislim najviše zbog toga, što je ona tako tvrdo i nehajno iznosila svoje poglede. Baš zato, što je bila žensko i tako različita od tih morskih ljudi ja sam joj zamjeravao njen grubi odgoj u školi, koja se zove more. »Pala mi je u oči... ovaj... hladnokrvnost vašeg oca za vrijeme tog događaja!« rekao sam onako usput. »Sigurno je čitavo vrijeme držao ruke u džepu!« uzviknula je. Ja sam potvrdio, i njene su oči zasvjetlucale. »Znala sam ja to. To on uvijek radi. Već sam ja to mnogo puta vidjela. Sjećam se kad mi je bilo dvanaest godina: majka je ostala sama na kopnu. Mi smo ulazili u San Francisko. Bilo je to na brodu »Dixie«. Slične veličine kao i ovaj naš. Vjetar je snažno puhao, i otac nije uzeo teglac. Jedrili smo ravno kroz Zlatna vrata sve do ulaza u luku. Bila je još k tome snažna plima, i obadvije su se straže upinjale da što brže odriješe jedra.« »Pogrešku je napravio kapetan parobroda. Krivo je sračunao našu brzinu, pa pokušao da nas prijeđe ispred pramca. Tako je došlo do sudara. Kljun našeg broda zabio se u parobrod u kabine i u trup. Bilo je na stotine putnika, muškaraca, žena i djece. Otac nije ni načas vadio ruke iz džepa. Poslao je časnika naprijed da nadgleda spašavanje putnika, koji su se već penjali preko vrška kaštela i kljuna. Rekao je drugom časniku da digne sva jedra: kazao je to glasom kao da nekom govori da mu doda maslaca. Rekao mu je još, koja jedra treba najprije da stavi.« »Ali zašto sva jedra?« prekinuo sam je. »Zato, što je procijenio položaj. Vidite, parobrod je bio naprosto presječen. Što nije smjesta potonuo, bilo je samo zbog toga, što se naš kljun zabio u njegov bok. Otac je razvio sva jedra, da bi prihvatio više vjetra, da tako kljun našeg broda ostane zabijen u parobrod.« »Bila sam strašno poplašena. Ljudi, koji su poskakali ili popadali s palube, davili su se s obadvije strane broda, dok smo ulazili u luku. Sve se to zbivalo pred mojim očima Ali kad sam pogledala na oca, on ti je stajao onako, kako sam ga uvijek vidjela. S rukama u džepu šetao je polako gore-dolje. Sad bi dobacivao pokoju zapovijed kormilaru — morao je, znate, upravljati brodom kroz sve ono brodovlje u luci — sad bi opet pazio na putnike, koji su se gurali preko našeg kljuna na palubu, ili bi opet ponovno pogledao, da nađe put između brodova koji su bili usidreni. Poneki bi put bacio pogled i na bijedne utopljenike, ali se s njima nije baš mnogo bavio.«

16 »Bilo je dakako mnogo utopljenih, ali time, što je ostavio ruke u džepu i što nije izgubio hladnokrvnost, spasio je na stotine života. Tek kad je i posljednji čovjek otišao s parobroda — on je poslao momke preko da to provjere — tek tada je obustavio pritisak jedara. Parobrod je odmah potonuo.« Svršila je i pogledala me sjajnih očiju, čekajući pohvalu. »To je bilo sjajno«, priznao sam. »Divim se tome mirnom čovjeku punom snage, iako mi se čini da je mirnoća u takvim prilikama nešto nadzemaljske, nešto iznad ljudskih sila. Ne mogu zamisliti, da bih ja tako mogao postupati. Siguran sam, da sam trpio više od svih gledalaca zajedno, dok se onaj bijedni đavo gušio u moru...« I otac trpi!« branila ga je ona odano. »Samo.... on to ne pokazuje!« Naklonio sam se jer sam osjetio, da me nije shvatila.

17 PETO POGLAVLJE Kad sam poslije čaja u kabini izišao opet na palubu, bio je već teglac »Britannia« na vidiku. Ta nas je brodica imala odvući niz zaliv Chesapeake sve do otvorenog mora. U šetnji sam došao do kaštela i vidio, da je Sundry Buyers odanle potjerao svu posadu; pritom je čitavo vrijeme rukama nježno pritiskao utrobu. Kod istjerivanja posade jedan je drugi čovjek pomagao Sundry Buyersu. Zapitao sam g. Pikea, tko je taj čovjek. »To je Nancy, moj palubar. Zar nije prava ružica? Odgovorio je prvi časnik. Po tome, kako je riječ »Nancy« izgovorio, vidio sam, da se ruga svome palubaru. Taj Nancy nije mogao imati mnogo više od trideset godina, ali je imao izgled čovjeka, koji veoma dugo pamti. Bio je krezub, žalostiva lica i pospanih kretnja. Oči su mu bile sivkaste i mutne, a obrijano lice bolesno žuto. Imao je uska ramena, upala prsa i šuplje obraze, jednom riječi izgled čovjeka, koji je već jednom nogom u grobu. Sundry Buyers je pokazivao veoma malo života, a taj Nancy još i manje. I to su ti bili palubari — palubari sjajnog američkog jedrenjaka »Elsinore«! Nikad nijedna moja tlapnja nije svršila tako žalosnim razočaranjem. Bilo mi je jasno, da se njih dvojica, bez kičme i puni straha, boje tih ljudi, kojima su imali zapovijedati. A istom ti ljudi! Ni Doré 2 ne bi mogao oživiti tako zabavno paklensko leglo. Kad sam ih sve na okupu vidio, zapravo se i nisam smio ljutiti na dvojicu palubara što ih se boje. Njihova tijela bila su zgrbljena, lica izobličena, a gotovo su svi bili ispod prosječne veličine. Nekoliko, opet, normalno visokih ljudi, koje sam opazio, bilo je šupljih obraza. Jedan od njih, dugački neki čovjek i svakako po narodnosti Irac, kao da nije bio sasvim pri zdravoj pameti. Kad je izišao iz kaštela, razgovarao je i mucao sam sa sobom. Neki zgrbljeni klempavac, s glavom na jednoj strani lukava i previjana lica i svijetloplavih očiju, doviknuo je luckastom Ircu neku prostačku primjedbu i nazvao ga pritom O’Sullivan. Irac se nije ni osvrnuo, već je dalje preda se gunđao. Za petama malog klempavca pojavio se neki debeli mladi klipan, a iza njega opet neki dugački mladić tako mršava tijela, da si se morao čuditi, kako mu se stas ne raspadne. G. Pike je zastao načas kraj mene. Promatrao je posadu, a ja njega. Izražaj, koji mu se vidio na licu, bio je sličan izražaju lica nekog trgovca blagom, koji nikako nije zadovoljan kakvoćom stoke, što su mu je isporučili. Neki je đavo sa svakim od njih«, progunđao je. Posada je još neprestance izlazila: jedan je od njih bio blijed, poplašenih očiju, tako da sam odmah pomislio da je odan drogama; drugi, opet bio je neki tanašni, mršavi starac, naborana lica poput smokve s okruglim, zločestim očima. Treći od njih bio je malen, ali dobro uhranjen čovjek koji je imao još najprirodniji izgled i 2 Doré (1833—1883) — francuski slikar. — Op. prev.

18 bio naoko razmjerno najpametniji stvor koji se pojavio iz kaštela. Pikeovo je oko međutim bilo izvježbanije od mojega. »A šta je s vama?« Zarežao je Pike na čovjeka. Momak je odmah stao. »Ništa, gospodine.« Pike je na mornare uvijek režao. »Kako ti je ime?« »Charles Davis, gospodine.« »A šta tu naokolo šepesaš?« »Ja ne šepesam, gospodine«, odgovorio je mornar uljudno. Prvi časnik mu je kimnuo da može otići, i on je pošao bodro niz palubu s kukuljicom prebačenom preko leđa. »On je dobar mornar«, progunđao je prvi časnik, »ali ja se s vama kladim za funtu duhana ili mjesečnu plaću, da ni s njime nije sve kako treba.« Činilo se da je kaštel prazan, ali se Pike okrenuo i po svom običaju opet izderao na palubare. »A koga đavla radite? Spavate, je li? Mislite valjda, da je ovo oporavilište! Uđite unutra i izbacite ih napolje.« Sundry Buyers pritisne mrzovoljno utrobu, pa se počne vrpoljiti, a Nancy zlovoljno uđe u kaštel. Začas se iznutra začuju strašno prostačke kletve, a onda opet Nancyjevo ponizno požurivanje i opominjanje. G. Pike je pogledao zagriženo i divlje, a ja sam mislio da će sada iz kaštela izroniti bog te pita kakve nakaze. Začudio sam se, međutim, pošteno, kad su odanle izišla tri momka? daleko pristojnijeg izgleda nego svi ostali prije njih. Nadao sam se, da će se prvi časnik razblažiti i da ću mu na licu opaziti zadovoljstvo. Ali kad tamo, njegove su se plave oči sasvim stisnule, a glas je bio nalik na režanje psa koji je spreman da grize. Ona tri momka nisu bila visoka uzrasta. Sva trojica su bila mlada, između dvadeset i pet i trideset. Njihova odjeća bila je od grubih tkanina, ali obučeni su bili pristojno, a njihove su kretnje odavale dobro zdravlje. Lica su im bila smionih crta i pametna. Smetao me, međutim njihov pogled, njihove nehajne i proračunate oči, kojima ništa nije izbjeglo. Bili su to kao neki svjetski ljudi, ravnodušni i sigurni u same sebe. Pouzdano sam znao, da nisu mornari, ali nisam se nikako mogao prisjetiti, kakva bi to mogla biti vrsta kopnenih štakora. Taj tip ljudi nikad prije nisam sreo. Možda ćete dobiti ispravan pojam o njima, kad čujete, šta se dalje desilo. Dok su prolazili kraj nas, počastili su g. Pikea isto onako nehajnim i drskim pogledom, kao malo prije mene. »Je l’, kako se ti zoveš?« navalio je g. Pike na prvog od njih, očigledno nekog židovsko-irskog mješanca. Nos mu je bio očito židovski, a isto tako očito židovske bile su njegove oči; brada i gornja usna bile su irskog porijekla. Sva trojica su smjesta stala. Iako se međusobno nisu pogledavali, činilo se kao da drže neki dogovor bez riječi. Drugi od te trojice, u čijim je žilama tekla neka nepoznata semitsko-babilonsko-latinska mješavina krvi, dao je znak da treba biti

19 na oprezu. Nije on dao nikakav znak, koji bi se vidio; niti je namignuo niti klimnuo glavom. Nisam bio siguran, da sam taj znak uhvatio, ali sam znao, da je dojavio svojim drugovima neku opomenu. Bilo je to kao da neka sjena prolazi njegovim očima, neki iznenadni titraj; bilo što mu drago, obavijest je stigla kamo je bila namijenjena. »Murphy«, odgovorio je prvi od njih g. Pikeu. »Gospodine«, zarežao je g. Pike na njega. Murphy je samo slegnuo ramenima u znak da ne razumije. Njegova hladnokrvnost, odnosno hladnokrvnost sve te trojice uvelike me se doimala. »Kad se obraćate bilo kojemu oficiru na ovom brodu, imate reći „gospodine”«, protumačio je g. Pike. Lice mu je pritom bilo smrknuto, a glas promukao. »Jesi li to razumio?« »Jesam... gospodine«, razvukao je Murphy što je polaganije mogao. »Ra... zumio sam.« »Gospodine!« zagrmio je g. Pike. »Gospodine!« odgovorio je Murphy tako blago i nehajno, da je još jače razbjesnio prvog časnika. »Znaš, Murphy je predugo«; najavio je prvi časnik. »Nosko« ćemo te zvati na ovoj lađi. Jesi li razumio?« »Jesam... gospodine«, odgovorio je isto onako bezobrazno blago nehajno. »Nosko Murphy, to mi pristaje... gospodine!« I sada su se sva trojica nasmijala, ukoliko se taj smijeh bez glasa ili pokreta lica može nazvati smijehom. Smijale su se jedino oči, bez radosti i hladnokrvno. G. Pike očigledno baš nije bio zadovoljan s tim ličnostima, koje su morale čovjeka zbuniti. Okrenuo se prema vođi, onomu koji je dao znak opreza, a žilama mu je tekla ona mediteransko-semitska mješavina. »A kako se ti zoveš?« »Bert Rhine... gospodine«, odgovorio je jednako blagim, nehajnim glasom kao ostali. Taj svileni glas morao je čovjeka naljutiti. »A ti?« okrenuo se sada posljednjemu. Taj treći, najmlađi od trojice, imao je tamne oči, tamnoputo i neobično lijepo lice, a po govoru je bio rođen u Americi. Meni se činilo da potječe od došljaka iz Južne Italije, iz Napulja ili možda čak iz Sicilije. »Twist... gospodine«, odgovorio je na točno isti način kao i ostali. »Predugačko!« zagrohotao je prvi časnik. »»Kid«3 će biti sasvim dovoljno. Je si li razumio?« »Razumio sam, gospodine. Kid Twist će biti dovoljno, g... gospodine!« »Kid — rekao sam!« »Da, Kid, gospodine.« I sva trojica se nasmiju svojim tihim, sjetnim smijehom. Ovaj put se međutim g. Pike tako razbjesnio, da se nije mogao suspregnuti. Začas je bio kraj njih. 3 »Kid« — dijete, mališan. — Op. prev.

20 »A sad ću ja vama, vi banda jedna, reći nešto, što treba dobro da upamtite.« Glas prvog časnika bio je pun gnjeva, koji je jedva suzdržavao. »Poznajem ja ljude vaše sorte, vi ste... đubrad! Jeste... li razumjeli. Vi ste đubre, i na ovom ćemo brodu s vama postupati kao sa đubretom. Ako ne budete radili čestito kao ljudi, onda se dobro čuvajte! Pisne li samo koji od vas ili samo pokuša da pisne, dobit će svoje preko njuške. Jeste li... razumjeli? A sada... marš napolje. Nosite se na pramac, k vitlu!« G. Pike se okrenuo na peti, a i ja sam odmah pošao s njime prema krmi. »Pa šta vi mislite o njima?« pitao sam. »Ovi su još najgori«, promrmljao je. »Poznam ja tu bagru. Ta su sva trojica sjedila u nekoj tamnici prije nego su ovamo došla. Pravi pakleni izrod?« Njegov govor bio je prekinut prizorom koji nas je dočekao na grotlu broj 2. U otvoru su ležala ispružena šestorica ljudi, a među njima i Larry, onaj odrpanac, koji je tog popodneva nazvao prvog časnika starom bukvom. Bilo je očito, da Larry nije poslušao zapovijed, jer je sjedio leđima naslonjenim na svoju mornarsku torbu, koja je već odavna trebala biti u kaštelu. A čitava skupina zajedno s njime morala je već biti na pramcu i raditi na vitlu za omotavanje konopa. Prvi časnik priđe grotlu i ustoboči se nad čovjekom. »Ustaj!« naredio je. Larry se pomaknuo kao da će ustati, ali je samo nešto promrmljao i ostao sjediti. »Ne mogu«, rekao je zatim. »Gospodine!« »Ne mogu, gospodine! Bio sam prošle noći pijan, pa sam spavao na trgu Jefferson, a ovog sam se jutra gotovo smrznuo. Mora da su me samo površno pogledali.« »Bio si od hladnoće ukočen kao bukva, zar ne?« iscerio se prvi časnik. »Bit će tako, kako vi kažete, gospodine«, odgovorio je Larry. »I sada se osjećaš kao stara bukva, zar ne?« Larry ga je pogledao majmunskim očima, smeteno i svadljivo. Počeo je shvaćati nešto neodređeno, a znao je da se nad njega nagnuo čovjek, koji je navikao zapovijedati. »A sad ću ja tebi pokazati, kako je to biti stara bukva, samo da znaš!« oponašao je g. Pike Larryjevu irštinu. Sad ću vam reći, što se desilo; moram vas samo prije toga podsjetiti na ono što sam pričao o Pikeovim golemim šapama, o njegovim prstima, koji su bili dva puta deblji i dulji od mojih, o njegovim člancima i teškim kostima ramena i ruku. Jednim zamahom desnice, koju je dignuo otvorene šake, dotaknuo je Larryjevo lice samo vrškom prstiju. Bilo je to dovoljno da Larryja podigne u zrak i povali ga nazad na leđa preko njegove mornarske torbe. Čovjek kraj Larryja promrmljao je neku prijetnju i pokušao da bojovno skoči na Pikeovu nogu. Do te noge međutim nikad nije stigao. G. Pike ga je udario sa strane po obrazu pljoštimice nadlanicom iste one svoje desnice. Čovjeka je morao

21 zaprepastiti učinak toga glasnog udarca. Zaista, prvi je časnik bio neobično snažan. Činilo se, da je udarac lagan i zadan bez napora, nalik na lijenu pljusku nekog dobroćudnog medvjeda, ali je u tom udarcu bila takva težina kostiju i mišica, da je čovjek odmah pao postrance i skotrljao se sa grotla na palubu, U taj čas pojavio se O’Sullivan. Vukao se bez cilja duž palube, i njegovo je pentranje doprlo do uha prvog časnika. G. Pike je odmah skočio kao divlja zvijer i izletio iz grotla, kao da si ga ispalio iz revolvera. Njegova je šapa još bila u pokretu. »Šta je to?« Opazio je onda na O’Sullivanovom licu izraz potpune odsutnosti shvaćanja, pa se suzdržao. Nije udario već samo promrmljao: »Ludnica«. Sasvim nehotice pogledao sam, nije li kapetan West na krmi. Vidio sam da se s krme do nas nije moglo vidjeti, jer nas je skrivala kućica na sredini broda. G. Pike se nije obazirao na čovjeka, koji je ležao i stenjao na palubi. Stao je ponad Larryja, koji je isto tako stenjao. Ostali momci, koji su ležali u grotlu, svi su poustajali, pokorni i puni poštovanja. I ja sam osjećao poštovanje prema tom starom čovjeku. Njegov nastup me ipak uvjerio o istinitosti njegovih mladih dana, kad se ubijalo i jurilo morima. »A tko je sada stara bukva?« zapitao je. »Ja sam, gospodine«, stenjao je Larry pokajnički. »Diži se!« Larry se ustao bez ikakve poteškoće. »A sada marš na vitlo! I vi ostali!« I momci su se odvukli tmurno, nalik na pripitomljene zvijeri.

22 ŠESTO POGLAVLJE Popeo sam se ljestvama na boku pramnice i pošao duž mosta sve do prednjeg jarbola. Odanle sam mogao vidjeti kako posada diže sidro. Teglac »Britannia« je bio kraj nas; i mi smo se spremali da krenemo. Velik broj mornara radio je na vitlu za konope ili se bavio drugim poslom na kljunu broda. Naša se posada sastojala od dvije straže; svaka po petnaest ljudi. Pored toga imali smo još užare, brodske dječake, palubare i brodskog tesara. Bilo ih je svega oko četrdeset ljudi, ali kakvih! Bili su bez života, tužni i sjetni. Svaki korak i pokret stajao ih je napora, kao da su mrtvaci, koji su se digli iz groba ili bolesnici, koje su istjerali iz bolničkog kreveta. Bolesni su zaista i bili. Otrovani viskijem. A pored toga buli su izgladnjeli i nemoćni od slabe hrane. Pogledao sam iznad glave na isprepletene konope i čelične jarbole, koji su nosili teške motke iz čelika. Te su se motke dizale sve to više, dok čelični jarboli i motke nisu prestali, i započeli lakši, drveni dijelovi. Konopi su se i pomoćna užad na kraju spletali u nježan crtež, koji se kao paučina odražavao na nebištu. Kako će ta bijedna skupina ljudi moći voditi taj divni brod kroz oluju, tmušu i opasnosti, koje nas čekaju na moru? Sjetio sam se onda naše dvojice časnika, njihove duševne i tjelesne snage — hoće li onu moći natjerati tu ljudsku bijedu da radi kako valja? U sposobnost te dvojice zaista nitko nije mogao sumnjati. Umorio sam se promatrajući taj baš ne odviše duhoviti posao i krenuo prema krmi na istraživačku šetnju brodom. Most je bio veoma lijepa gradnja duž čitave duljine brodar jaka i laka; vezala je kljun s pramnicom, pa preko sredine broda išla do krme. Krma, koja je zapravo bila krov ili paluba iznad kabina, zapremala je čitav stražnji dio broda i bila veoma široka. Bila je prekinuta jedino polukružnom i polupokrivenom krmilarskom kućicom na samom zatku i zapovjedničkom kućicom. Sa svake strane zapovjedničke kućice dvoja su se vrata otvarala u uzak trijem. Iz tog se trijema moglo doći u zapovjedničku kabinu, a stube su vodile u kabine ispod palube. Provirio sam u zapovjednikovu prostoriju, i kapetan West me pozdravio sa smiješkom. Sjedio je udobno naslonjen u ljuljački s nogama na stoliću, koji mu je stajao nasuprot. Na jednoj širokoj, tkaninom presvučenoj počivaljki sjedio je pilot. Obadvojica su pušila cigare. Zastao sam načas da slušam razgovor i shvatio, da je pilot u prijašnja vremena bio pomorski kapetan. Sišao sam nato stubama. Iz kabine Miss West čulo se zveketanje i šuškanje, jer je ona sređivala svoje stvari. Sudeći po živahnom štropotu, koji se čuo, morala je njena energija pri tom poslu biti zaista znatna. Prošao sam kroz smočnicu i provirio kroz vrata da pozdravim domaćina. Na uljudan sam mu način najavio, da mi je poznato njegovo postojanje. U njegovom malom carstvu očito je vladao red i rad. Kud god si pogledao, sve je bilo složeno i

23 čisto, i ja se čak ni na kopnu nisam mogao sjetiti na nekog tišeg i mirnijeg člana posluge. Dok me je gledao, na njegovom je licu bilo isto toliko izražajnosti koliko na sfingi. Iz njegovih kosih crnih očiju sijevala je bistra pamet. »Što mislite o posadi?« zapitao sam, da bih svoj upad u njegovu tvrđavu popratio nekakvim riječima. »Ludnica«, odgovorio je bez predomišljanja i ozlojeđeno mahnuo glavom. »Previše ludnica, svi ludi. Vidite. Ne dobar. Pokvaren. Dolje pakao!« To je rekao i potvrdio moje vlastito mišljenje, ali, možda je istina ono, što je Miss West kazala, da na svakom jedrenjaku ima nekoliko luđaka i idiota. Ipak bi bio prerani zaključak, da ih je među našom posadom bilo više nego dvojicatrojica. Naša posada je ipak i u ovim danima propadanja jedrenjaka bila neobična posada, ali samo zbog svoje slabe sposobnosti i bespomoćnosti, koja je bila ispod prosjeka. U mojoj prostoriji (zapravo u moje dvije prostorije), bio je pravi užitak stanovati. Wada je razmotao i poslagao sva moja odijela, napunio mnogobrojne police knjigama, koje sam sa sobom ponio. Sve je bilo na svom mjestu i u redu, i moj pribor za brijanje u ormaru kraj umivaonika, i moje mornarske cipele i moja voštana odjeća, koja je visjela da mi bude pri ruci. Pribor za pisanje stajao je na stolu, pred kojim je bio naslonjač, presvučen kožom i čvrsto pričvršćen o pod. Moje pidžame i kućni kaput već me čekahu izvađeni iz ormara, a isto su tako i moje papuče bile na svom mjestu kraj kreveta. Spustio sam se u naslonjač i otvorio drugi svezak Mooreovog4 djela »Sretan put«. Kako sam bio potišten svim onim što sam vidio na palubi, to me uhvatio predosjećaj da to naše putovanje neće dobro svršiti. Ali, pogledao sam onda svoju sobu, premjerio očima njenu prostranost i spoznao, da sam mnogo udobnije smješten nego na bilo kojem putničkom parobrodu. Otjerao sam od sebe sve ružne misli i pred očima su mi se prikazali tjedni i mjeseci, kad ću na kraju moći posvršavati sve ono potrebno čitanje, koje sam već odavna zanemario. Pitao sam i Wadu, je li vidio momčad. Nije, ali mu je domaćin rekao, da u svim tim godinama na moru nije vidio gore nego što je ova naša. »On kazati svi mornari lud«, rekao je Wada. »On kazati sve veliki luđak, i mi imati velika gnjavaža.« Wada je uvijek, čitavo vrijeme ponavljao »vidite, vidite«. »Vidite, vidite«, rekao je, »fini stari čovjek, pedeset pet godina on sam kaže. Vrlo fin za Kineza. Sada prvi put poslije dugo vrijeme na more. Prije velik posao u San Francisku. Onda velika gnjavaža — policija. Govorili krijumčar opijuma. Uh, velika, velika gnjavaža. On imao dobar odvjetnik. Nije išao u zatvor. Ali odvjetnik dugo raditi, i kad gnjavaža gotov, odvjetnik dobiti njegov posao i njegov para. Onda on ići na more kao prije. On dobra plaća. Šezdeset dolara mjesec na ovom brodu. Ali on ne zadovoljan. Posada lud. Kad ostavlja brod, ići nazad posao u San Francisko.« Malo kasnije otvorio je Wada ventilatore, i ja sam mogao čuti romorenje mora o bokove broda. Znao sam da je sidro dignuto i da nas sada »Britannia« vuče niz 4 Georg Moore — engleski pisac (1853—1933), u svoje vrijeme smatran najjačim piscem Moderne u Engleskoj. — op. prev.

24 zaljev Chesapeake sve do mora. I opet me obuzela misao, da nije prekasno. Mogao sam se još veoma lako odreći pustolovine, pa prijeći na »Britanniju«, kad ona ostavi »Elsinore«, i vratiti se u Baltimore. Ali, onda sam čuo lagano zveckanje kineskog srebra iz smočnice: domaćin je počeo postavljati stol. U mojoj je sobi bilo i toplo i udobno, a George Moore je morao čovjeka i oduševiti i uzbuditi.

25 SEDMO POGLAVLJE Večerali smo daleko bolje nego sam se nadao, i ja sam utvrdio da kuhar, pa bio on tko mu drago ili šta mu drago, veoma dobro poznaje svoj zanat. Posluživala nas je gospođica West; ona i domaćin savršeno su se međusobno slagali iako se prije uopće nisu poznavali. Kako se to glatko odvijalo, čovjek je morao pomisliti, da je domaćin već odavna služio u kući, pa gospođicu West veoma dobru poznaje. Pilot je jeo u zapovjedničkoj kabini, tako da nas je kod stola svega bilo četvero; tako je imalo biti za čitavo vrijeme puta. Kapetan West i njegova kćerka sjedili su jedno drugom nasuprot, a ja sam sjedio kapetanu s desne strane, nasuprot g. Pikeu. Tako smo gospođica West i ja sjedili jedno drugom koso preko puta. G. Pike je za večeru obukao taman kaput, koji mu je stršio i nabirao se iznad snopova mišića, što su ispunjavali njegova zgrbljena leđa. Govorio nije gotovo ništa. Odviše je, međutim, dugo ručao i večerao za kapetanskim stolovima, a da ne bi znao pristojno jesti. U prvi sam čas pomislio, da ga smeta prisutnost gospođice West. Kasnije sam, međutim, uvidio, da je smeten zbog kapetanove prisutnosti. Kapetan West je sa g. Pikeom postupao na način, koji sam sada počeo upoznavati. I g. Pike i g. Mellaire držali su se veoma daleko od mornara, koji su od njih bili tako različita soja, ali je još različitiji i još udaljeniji bio kapetan West od svojih oficira. Nikad on sa g. Pikeom nije govorio ni o brodu ni o bilo čemu drugome. Sa mnom, opet, postupao je kapetan West kao sa društveno jednakim. Ali ja sam bio putnik Miss West se isto tako prema meni držala; tek je prema g. Pikeu bila daleko prijaznija. A g. Pike joj je odgovarao: »Yes, Miss«, ili opet: »No, Miss«. Pritom bi s dobrim ponašanjem jeo i mene preko stola proučavao. A proučavao sam i ja njega. Usprkos njegovoj burnoj prošlosti u danima ubijanja i utrke morima, morao sam toga čovjeka voljeti. Bio je čestit i otvoren. Zavolio sam ga još i više zbog srdačnog dječačkog smijeha, s kojim je popratio ono nekoliko zabavnih pričica, što sam ih kod stola ispričao. Zao čovjek nije se mogao tako smijati. Bio sam sretan što meni nasuprot kod stola sjedi on, a ne g. Mellaire, i da će tako ostati čitavo vrijeme putovanja. Sve se bojim, da smo cijele večeri govorili samo gospođica West i ja. Ona je bila svježa, živahna, jedra, i ja sam ponovno opazio, da je njeno nježno, gotovo krhko dugoljasto lice u protivštini s njenim tijelom. Bila je ona snažna i zdrava mlada ženskinja. To nitko nije mogao zanijekati. Nije bila debela — bože sačuvaj — pa ni glomazna, ali su njeni oblici imali onu nabujalu oblinu, koju daju dugi i jedri mišići. Bila je puna, snažna tijela, ali ipak ne tako puna, kao što mi se to bilo učinilo. Sjećam se, kako sam se začudio kad smo ustajali od stola, pa sam vidio, kako joj je stas vitak. Činilo se u taj čas da je prava vitka jela. I bila je zaista vitka, samo normalna struka, a oblijom i čvršće građenom činila se zbog svoga snažnog tijela.

26 Zanimalo me njeno zdravlje. Kad sam joj lice točnije promotrio, vidio sam samo da je oblo-dugoljast oblik njena lica nježan, a da ono inače nije ni nježno ni krhko. I meso i tkivo kože bijahu čvrsto napeti preko mišića lica i vrata, i sami i lijepi i snažni. Vrat joj je bio lijep i skladno bijel, čvrstih mišića i fine kože. Privlačile su me i njene ruke — nisu bile malene, ali lijepa oblika, fine, bijele i čvrste i dobro njegovane. Hoćeš-nećeš, zaključio sam, da je ona neobična kapetanska kći, baš kao što je i njen otac neobičan kapetan i čovjek. Nosovi su im bili slični, nalik na završni dodir snage i rase. Miss West nam je pričala, kako se iznenada odlučila na putovanje i kako joj je sve to došlo neočekivano — smatrala je sve to hirom. Dok nam je govorila o smetnjama, na koje je nailazila u žurbi oko priprema, ja sam sasvim nehotice razmišljao o ljudima koji tvore jezgru »Elsinora«. Bili su to kapetan West, njegova kćerka, dvojica oficira i ja (naravska stvar)... pa onda Wada, domaćin i izvan svake sumnje kuhar. Poslije te večere čovjek mu je morao odati potpuno povjerenje. Tako sam tu čitavu jezgru preračunao na osmero ljudi. Kuhar, međutim, domaćin i Wada bili su posluga — nisu bili mornari, dok smo gospođica West i ja bili prekobrojni. Tako su izravno od naše jezgre bila samo trojica vezana uz posao na brodu, koji je imao posadu od četrdeset i pet ljudi. Izvan svake sumnje bilo je i drugih, koji su bili dobri za posao, jer je bilo naprosto nemoguće, da bi moj prvi dojam o posadi bio ispravan. I tesar bi na kraju mogao u svom zanatu biti isto tako dobar kao kuhar, a možda su takvi bili i užari, koje dosada uopće nisam bio vidio. Malo kasnije, za vrijeme večere počeo sam da pričam o onom što me zanimalo i pobudilo moje divljenje, naime o vještini, kojom su g. Pike i Mellaire znali obuzdati i svladati bijednu i bezvrijednu posadu. Protumačio sam, da je to sve meni novo, ali da znadem prosuditi potrebu toga. Kad sam počeo govoriti o događaju na grotlu broj dva, kad je g. Pike dignuo Larryja i onda ga nazad povalio jednostavnim dodirom vrška prstiju, vidio sam u očima prvog časnika izražaj kao da me opominje ili da mi se čak prijeti. Ipak, dovršio sam opis one zgode. Kad sam potpuno završio, svi su šutjeli. Gospođica West je marljivo posluživala kavom iz bakrene džezve. G. Pike se sasvim zaokupio tucanjem lješnjaka, a ipak nije potpuno mogao skriti sitni, napola nasmijani napola ljutiti titraj u svojim očima. Kapetan West me pogledao ravno u oko, ali, moj brajko, s takve udaljenosti, kao da je milijune milja daleko. Jasne plave oči bile su mu vedre kao uvijek, a glas tih i blag. »Ima jedno pravilo, gospodine Pathurst, kojeg sa svi kod stola držimo... nikad mi ne raspravljamo o mornarima.« Očitao mi je bukvicu, ali ja sam prema Larryju osjećao nešto drugarsko, pa sam žurno dodao: »Ne zanima mene samo stega. Majstorluk leži i u snazi.« »S mornarima ima dosta neprilika, a da bi bilo potrebno o njima govoriti, gospodine Pathurst«, nastavio je kapetan West tako ravnodušno, kao da uopće nisam ništa rekao. »S mornarima imaju posla moji časnici. To je njihova dužnost, a oni dobro znaju, da ja ne podnosim nezasluženu grubost ili strogost.«

27 G. Pike je ukočeno pogledao na stolnjak, i na njegovom se tvrdom licu vidjela laka sjena podsmješljivog cerenja. Ja sam pogledao Miss West, nadajući se da će mi ona priskočiti u pomoć. Ona se od srca nasmijala i rekla: »Vidite, otac uopće nema nikakvih mornara. A to je zapravo veoma dobar način!« »Veoma dobar način«, promrmljao je g. Pike. Gospođica West je poslije toga spretno prešla na drugi predmet i ubrzo nas nasmijala duhovitom pričom o svom nedavnom sukobu s jednim bostonskim šoferom. Poslije večere pošao sam u svoju sobu da uzmem cigarete. Usput sam pitao Wadu o kuharu Wada je oduvijek bio velik prikupljač obavještenja. »Njegovo je ime Luj«, rekao je. »On Kinez isto. Ne — samo napola Kinez. Druga polovica Englez. Vi znate otok, Napoleon dugo živio i umro na taj otok?« »Sveta Helena«, upao sam. »Da, to mjesto Luj rođen. Govoriti dobar engleski.« U tom je času prošao kraj mene g. Mellaire. On je dolazio s palube, gdje ga je upravo prvi časnik smijenio u službi, pa išao trijemom u veliku prostoriju na krmi, gdje je bio postavljen drugi stol. Njegovo »dobro veče gospodine« bilo je otmjeno i pristojno, baš kao da me pozdravio bilo koji starinski džentlmen s juga Unije. A ipak nije mi se sviđao taj čovjek. Njegova vanjština bila je suviše različita od ličnosti, koja je bila u njoj smještena. Dok je govorio i smiješio se, ja sam osjećao da me iz dubine svoje lubanje promatra i proučava. Činilo mi se kao da sam to munjevito prozreo. Ne znam zašto, ali on me podsjetio na ona tri čudna mladića, koja su posljednja izlazila iz kaštela, i kojima je g. Pike dobro natro nos. I oni su na mene učinili sličan dojam. Iza g. Mellairea vukao se neki samouvjereni čovjek, s licem glupa dječaka, a tijelom orijaša. Njegove su noge bile još veće od nogu prvog časnika, ali kad sam bacio pogled na njegove šake, vidio sam da nisu tako velike kao Pikeove. Čim su prošli, ja sam pogledao Wadu ispitivački. »On tesar. On sjedi drugi stol. Njegovo ime Sam Lavrov. On došao iz New Yorka brodom. Domaćin kaže, on veoma mlad za tesara, možda dvadeset dva ili dvadeset tri.« Kad sam se približio otvorenom prozoru iznad svog stola, ja sam opet čuo pljusak i rominjanje vode, pa tako ponovo osjetio da putujemo. Naš put bio je tako gladak i bešuman, da nitko od nas za stolom pri večeri nije pomislio da plovimo ili da smo negdje drugdje, a ne na tvrdoj zemlji. Čitavog svog života bio sam navikao na parobrode, pa mi je bilo teško da se odmah priučim na taj potpuni nedostatak titranja prouzrokovanog vijkom. »Dobro, pa šta se tebi čini?« pitao sam Wadu, koji nije nikad prije putovao jedrenjakom, baš kao ni ja. On se uljudno nasmiješi: »Veoma smiješan brod, veoma smiješni mornari. Ne znam, možda sve dobro. Mi vidjeti.«

28 »Misliš li, da ćemo imati neprilika?« oštro sam ga pogledao. On je međutim izbjegao odgovor. »Mislim mornari veoma smiješni.«

29 OSMO POGLAVLJE Upalio sam cigaretu i odšetao palubom sve do mjesta gdje su radili. Iznad glave vidio sam kao kroz maglu, kako se u svijetlu zvijezda ocrtavaju jedra. Dizali su jedra a dizali su ih tako polako da sam to vidio čak i ja, koji sam u tim stvarima bio potpuni neznalica. Jasno su se vidjeli obrisi ljudi, poredanih u duge redove, kako vuku konope. Vukli su u nekoj krutoj i bolećivoj šutnji, jedino je prvi časnik, koji je bio svagdje i na svakom mjestu, izvikivao zapovijedi i kleo sad iz ovog sad iz onog ugla. Prema onome, što sam čitao o starim jedrenjacima, nijedan od njih nije se tako žalosno i jadno otiskivao u more. Poslije nekog vremena g. Mellaire se pridružio g. Pikeu u njegovoj borbi da bi upravljao posadom. Još nije bilo osam sati uvečer, i sve su ruke bile na poslu. Kako se činilo, oni uopće nisu poznavali konope. S vremena na vrijeme, kad već ni poluglasne upute palubara nisu ništa pomagale, skočio bi prvi i drugi časnik na ogradu i turnuo uspravno uže ljudima u ruke. Shvatio sam, da ovi na palubi nisu baš od nikakve pomoći. Visoko gore čuli su se povici onih drugih, za koje sam znao da imaju bar izgled mornara. Ali ovi na palubi! Dvadesetak, tridesetak bijednika poredanih uz jedno uže, na kojem je bila pričvršćena prečka, vuklo bi svaki za se, a tako polako, da se čovjeku moralo smučiti. »Naprijed!« zagrmio bi Pike, i njima bi nekako uspjelo da prijeđu s konopom dva, tri koraka, a onda bi opet stali kao umorni konji na vrhu brijega. A ipak, čim bi koji od časnika priskočio u pomoć, oni bi sasvim lijepo, bez zaustavljanja išli palubom. I jedan i drugi časnik bio je po svojim mišicama jednak polovini tuceta tih bijednih stvorova. G. Pike je časak zastao pa mi doviknuo u uho: »Eto, na šta je jedrenje spalo! Zar je to mjesto za oficire, da ovdje vuku i namataju... Ali šta ćete, kad su palubari još i gori od mornara!« »Ja sam mislio, da mornari pjevaju kad vuku konope.« »Pa naravska stvar. Želite li ih čuti?« Osjetio sam u njegovom glasu neku zlobu, ali sam mu ipak odgovorio, da bih njihovu pjesmu veoma rado čuo. »Hej, palubari!« zavikao je g. Pike. »Probudite se! Zapjevajte! Povuci vršno jedro!« Nastala je stanka. Bio bih se mogao zakleti, da Sundry Buyers pritišće ruke na utrobu. Nancy, kojemu se na licu smrzavala beskrajna grubost, vlažio je usne da bi zapjevao. Zaista je on i zapjevao, jer sam siguran da ni jedan od svih tih ljudi ne bi mogao proizvesti takvu nadgrobnu tužaljku. Bilo je to nešto nemuzikalno, ružno, mrtvo i

30 neopisivo bolno. Ali riječi pjesme pokazivahu, makar i ispod glasa; da se ona morala neukrotivo oriti, jer evo što je bijedni Nancy pjevao: Diži jedra, hoja hojla; zbog čizama ubit ćemo Paddy Doyla... »Prestani, ako boga znaš«, zagrmio je g. Pike. »Pa nismo na sprovodu! Zar nitko od vas ne zna pjevati? Hajde! „Ovo je prečka vršnog jedra!”« Prekinuo je svoj govor da bi skočio na ogradu, istrgnuo krive konope ljudima iz ruku i dao im mjesto njih ispravne. »Hajde, palubare! Raspali!« I sada je iz tame dopro Sundryjev glas, promukao i luckast i još žalostiviji nego Nancyjev: Uvis prečku hojla hoj; pije viski Đoni moj... Ovaj drugi stih bio je zapravo pripjev, ali su ga samo dvojica-trojica ljudi promumljala. Sundry Buyers je drhtavo propištao naredni stih: Ubio viski sestru moju... U taj čas je pograbio g. Pike kraj konopa, koji je bio najbliži ogradi, pa zapjevao vragolasto i zajedljivo: Starac slupo glavu svoju! Uvis prečku, hojla hoj, Viski pije Đoni moj... Sam đavo zna, tko je te stihove spjevao, tek prvi časnik ih je pjevao dalje, a posada se zaista prihvatila posla sve uz takt pripjeva: »Viski pije Đoni moj«. Uz njegov glas oni su vukli, kretali se amo-tamo i pjevali, jednom riječju bili živi, sve dok ih prvi časnik nije sam prekinuo povikom: »Veži!« Život i živahnost odmah su ih napustili, i oni su opet bili pentavi i nesposobni stvorovi, koji su jedan drugome gazili po nogama, vrzli se u tami krzmajući da pograbe konope, a kad bi koji i pograbili, uvijek bi to bio pogrešni. Bilo je među njima i zabušanata, i jednom sam čuo sa sredine broda udarce, kletve i stenjanje; iz tame su u tren oka izronila dva čovjeka, kojima je za petama jurio g. Pike i dovikivao im čitav popis strahota, koje će im se desiti, ako ih samo još jednom ulovi pri takvim lupeškim varkama.

31 Za mene je to sve zajedno bilo odviše tužno, pa sam prestao promatrati. Pošao sam prema stražnjem dijelu broda i popeo se na krmu. U zavjetrini zapovjedničke kućice šetali su se polako, gore-dolje, kapetan West i pilot. Prolazeći krmom vidio sam kraj kotača za krmilo nekog malog mršavog starčića, kojeg za dana nisam bio opazio. U svijetlu kormilarske kućice njegove sitne plave očice gledale su neobično pakosno. Bio je tako mršav i tanašan, a mjedom okovano kolo bilo je tako široko, da se činilo da su iste visine. Lice mu je bilo opaljeno vjetrom i suncem i naborano, pa se činilo da je pedeset godina stariji od g. Pikea. Kasnije sam od Wade čuo, da se zove Andy Fay i da tvrdi, da nema više od šezdeset i tri godine. Naslonio sam se na ogradu u zavjetrini kormilarske kućice i gledao na visoke križeve jarbola i hiljade konopa, koje sam sada u tami mogao tek naslućivati. Zaista nisam imao nikakva veselja za to putovanje. Čitava je atmosfera bila rđava. Najprije sam morao sate i sate čekati na lukobranima po najvećoj zimi. Onda se pojavila gospođica West. Posada se sastoji od samih bijednika i sumanutih ljudi. Bio sam radoznao, da li onaj ranjeni Grk još uvijek bulazni u kabinama na sredini broda, i da li ga je g. Pike već zašio. Nisam međutim imao nikakve želje da prisustvujem tom kirurškom zahvatu. Čak i Wada, koji još nikad nije bio na jedrenjaku, klima glavom kad govori o tom putovanju, a isto to čini domaćin, koji je gotovo čitav svoj život proveo na jedrenjacima. Što se tiče kapetana Westa, za njega posada uopće ne postoji. Gospođica West opet je tako odvratno snažna, da u tim stvarima može biti samo optimist. Ona je uvijek živjela, a njena crvena krv joj je govorila, da će uvijek živjeti, i da se njenoj slavnoj ličnosti nikad ništa neće desiti. Vjerujte mi, da ja znam, kako se takva crvena krv ponaša. Bio sam u takvom raspoloženju, da je punokrvno zdravlje gospođice West na mene djelovalo kao uvreda — jer sam dobro znao kako neumjerena i nepromišljena može da bude takva krv. I sada sam ravno pet mjeseci g. Pike je ponudio okladu za funtu duhana ili mjesečnu plaću, da ćemo najmanje toliko ploviti — bio privezan uz isti brod kao i ona. Isto je tako sigurno, da postoje kozmičke sile i ništa drugo, kao što sam i ja siguran, da će mi ona na ovom putovanju početi udvarati. Molim vas, nemojte me krivo razumjeti! Nisam ja o tome bio tako siguran, jer imam odviše dobro mišljenje o svojoj privlačivosti za žene, već zbog toga što o ženama imam sasvim stvarno mišljenje; držim ih naime nagonskim lovcima na muškarce. Prema mojim iskustvima žene love muškarce istim onim slijepim tropizmom, kojim se sunčanica okreće za suncem, a vitice vinove loze hvataju površina, za koje se mogu uhvatiti. Nazovite me blaziranim čovjekom, meni je sasvim svejedno, ako pod pojmom »blaziran« mislite umnu, umjetničku i osjećajnu zasićenost svijetom, koja je zahvatila mlada čovjeka od trideset godina. Jer sada mi je baš trideset, a već sam umoran od svega toga — umoran i pun sumnje. Zbog takva sam eto stanja i poduzeo ovo putovanje. Želio sam da se iščupam iz svega toga i da bar s nekakvim izgledima prijeđem preko tih stvari. Činilo mi se katkada, da je uspjeh mog komada vrhunac te moje zasićenosti svijetom. Kao što svi znate, bio je to moj prvi kazališni komad. Bio je to takav uspjeh, da se u meni odmah porodila sumnja, baš kao što je u meni pobudio

32 sumnju i uspjeh onih mojih nekoliko knjiga pjesama. Ima li publika pravo? Jesu li kritičari sudili ispravno? Dakako, dužnost je umjetnika da odrazuje život, ali, šta sam ja zapravo i znao o životu? Valjda sada počinjete razumijevati, što ja mislim pod pojmom zasićenosti svijetom, koja me spopala. Zaista, bio sam i prije i sada na početku tog putovanja veoma bolestan. Obuzimale su me lude misli, da se sasvim odijelim od svijeta, koji me progoni. Pala mi je na um čak i ta misao da odem na Molokaj5 i da ostatak svog života posvetim gubavcima. A o svemu sam tome razmišljao ja, trideset godišnji čovjek, zdrav kao dren, koji nije proživio nikakvu naročitu tragediju, a imao je toliki dohodak, da nije znao u što će ga utrošiti. Vlastitom se zaslugom moje ime pročulo i postalo snagom, s kojom se mora računati — a ja sam bio luda, koja je smatrala da je taj otok bogalja za nju najbolja sudbina. Sigurno ćete reći, da mi je naprosto uspjeh pomutio pamet. Eh, pa lijepo. Dopuštam. Ali je ta moja pomućena pamet bila činjenica, koju se nije moglo oboriti — pomućena pamet, to je, ako hoćete, i bila moja bolest, prava pravcata bolest. Znao sam, da sam se umno i umjetnički popeo na neki vrhunac, da tako kažem na neke vrste životni vrhunac. Postavio sam dijagnozu svog slučaja i propisao ovo putovanje. I sad je došla ta okrutno zdrava i beskrajno ženstvena Miss West — a ta primjesa nikako nije pristajala u ovaj lijek, koji sam sebi propisao. »Žene! Žene! Vjerujte mi, da su me one sasvim dovoljno namučile progoneći me, pa ih mogu zaista dobro poznavati. Promislite sami: imao sam trideset godina, bio sam sasvim zgodne vanjštine, osvojio sam viđeno mjesto u intelektualnom i umjetničkom svijetu i, na kraju, moj je prihod bio veoma visok. Pa zar se čudite, što su me žene progonile? Za volju mog imena u umjetničkom svijetu i mog dohotka one bi me gonile čak i da sam grbavac! Dobro, pitat ćete, a šta ljubav? Nisam li upoznao ljubav — lirsku, strastvenu, ludu, romantičnu? Pa, bilo je i toga... I meni je srce lupalo i pjevalo i uzdisalo — i ja sam poznavao bol i zakapao svoga mrtvaca. Koliko sam tada bio star? Bilo je to već tako davno... Imao sam svega dvadeset i četiri godine. A poslije toga naučio sam gorku istinu, da čak i besmrtna bol može umrijeti. Opet sam se smijao i ljubakao s ljepuškastim, divljim moljcima, koji su lepršali oko svijetla mog imetka i moje umjetničke slave, a naizmjence bih se povlačio razočaran i upuštao u duge borbene pustolovine u carstvu misli. I tako sam na kraju stigao na »Elsinore«: čovjek koji je zbačen sa sedla u borbi s pitanjima, koja sam upravo spomenuo, pa sada mora razbijene glave napustiti bojno polje. Naslonio sam se na ogradu broda i zaboravio sva proricanja, da će putovanje loše svršiti. Nešto me tjeralo, da mislim na Miss West, koja je dolje ispod palube zveketala i šuškala uređujući svoje malo gnijezdo. Od nje su moje misli prešle na vječito otajstvo žene. Zaista, iako sam bio pun futurističkog prezira prema ženama, uvijek bi me ponovo obuzela tajna ženstvenosti. Nemojte, molim vas, imati nikakve iluzije! Žena, koja traži ljubav, koja posjeduje i biva posjedovana, snažna i slaba, blaga i otrovna, ponosnija od 5 Molokaj — ostrvo gubavih na Havajskom otočju. — op. prev.

33 Lucifera, a u isti čas besramna, vječito i gotovo bolesno privlači mislioca. Što je zapravo taj njen plamen, koji struji kroz sve njene protivštine i pogreške? Šta je ta njena nemilosrdna strast prema životu, koja traži samo život i sve to više života na našem planetu? Katkada mi se taj plamen čini strašnim i bezdušnim, katkada me nadahnjuje, a katkada mi njegova uzvišenost daje krila. Ne, nitko ne može ženama pobjeći! Uvijek sam se ponovno dao na razmišljanje o ženama, baš kao kakav divljak, koji se vraća u tamni klanac, gdje bi morali biti bogovi, a kad tamo, pun je bjesova. Glas prvog časnika prekinuo je moje umovanje. S pramca sam čuo kako viče: »Pograbite glavno vršno jedro! Ako prerežete tu vezicu, ja ću vam svima porazbijati lubanje!« Zovnuo je sada Henryja, i glas mu je pritom bio sasvim drukčiji. Zaključio sam po tome, da je Henry brodski kadet. »Ti, Henry, dohvati glavno letno jedro! Nemoj otvarati ove veze! Poredaj ih duž prečke i zaveži za pomoćni konop!« To me sasvim trglo iz sanjarenja, i odlučio sam da odem spavati. Baš kad sam htio zakucati na vrata zapovjedničke kuće, čuo sam opet glas prvog časnika: »Hajde vi zakrabuljeni džentlmeni! Probudite se! Malo življe!«

34 DEVETO POGLAVLJE Nisam dobro spavao. Prije svega čitao sam jako dugo. Tek u dva sata izjutra pružio sam ruku da ugasim petrolejku, koju je Wada kupio i postavio u mojoj kabini. Odmah sam zaspao; najveća je moja sreća što mogu odmah zaspati, probudio sam se, međutim, odmah, i sad je počelo dremuckanje, polusan i neprestano preokretanje u krevetu. Borio sam se da zaspim, ali sam napustio borbu, jer mi san nije išao na oči. I kraj svega toga razbolio sam se još i od koprivnjače. Prokleta sreća — sred te hladne zime trpjeti od koprivnjače! U četiri sata ponovno sam upalio svijetlo i počeo opet čitati zaboravljajući svoje jade u dražesnoj tiradi Vernone Lee6 protiv Williama Jamesa7 i njegove »volje da vjeruje«. Valovi su udarali s one strane, gdje sam stanovao, a iznad moje glave, duž palube, čuli su se neprestance koraci časnika na straži. Znao sam, da to ne hoda g. Pike, pa sam razmišljao, da li su to koraci g. Mellairea ili pilota. Jedan od njih svakako je bdio. Radilo se bez prestanka, pa je bilo jasno da će se to nastaviti za vrijeme čitavog putovanja. U pet i po čuo sam, kako zvoni domaćinova budilica — čim je zazvonila, domaćin je zvonce zaustavio. Pet časaka kasnije dignuo sam ruku da bih ga dozvao kroz otvorena vrata. Želio sam popiti šalicu kave, a Wada je bio kod mene i previše dugo, a da ne bi znao kakve upute mora dati brodskom domaćinu. Predao mu je i moju kavu i mlin. Domaćin je pravi biser. Nije prošlo ni deset minuta a on mi je već donio šalicu odlične kave. Čitao sam sve do svanuća, a u osam i po već sam pojeo zajutrak, pa se obukao, obrijao i pošao na palubu. Još uvijek nas je teglac vukao, ali su sva jedra bila dignuta, jer je sa sjevera puhao lagan, povoljan povjetarac. U zapovjedničkoj su kućici kapetan West i pilot pušili cigare. Za kormilom sam opazio čovjeka, kojega sam odmah ubrojio među sposobne. Imao je široke obrve i pametno lice. Kako sam kasnije čuo, zvao se Tom, Tom Spink. Bio je Englez plavih očiju, svijetle boje lica, prilično sijed, a naizgled je mogao imati pedeset godina. Njegov odzdrav na moje »dobro jutro« bio je prijazan, i nasmiješio se, kad je promrmljao tu jednostavnu rečenicu. Nije imao mornarski izgled kao na primjer Henrik, naš brodski kadet, ali ja sam odmah osjetio da je mornar, i to sposoban mornar. Bio je baš g. Pike na straži i ja sam ga zapitao o Tomu. Priznao je, da je od »sve te bagre« Tom još najbolji. 6 Vernon Lee — pseudonim za englesku spisateljicu Violet Paget (1856—1896). Živjela je u Italiji i veoma lijepo opisivala tamošnje ljude i prirodu. — Op. prev. 7 William James — američki filozof (1842—1910); vođa pokreta poznatog pod imenom pragmatizam. — Op. prev.

35 Miss West je izronila iz zapovjedničke kućice. Još ružičasta lica od sna i živih pokreta udova, odmah se upustila u razgovor na svoj način. Pitala me kako sam spavao. Kad sam joj rekao da sam spavao rđavo, zatražila je razjašnjenje. Rekao sam joj da imam napadaj koprivnjače. Pokazao sam joj osip na člancima ruku. »Vašu krv treba razrijediti i ohladiti«, ocijenila je ona smjesta. »Čekajte časak! Odmah ću vidjeti što mogu za vas učiniti«. U tren oka je sišla dolje i popela se opet nazad. U ruci je nosila čašu vode, u kojoj je promiješala žlicu umoka à la tartare. »Popijte!« naredila je kao nešto sasvim prirodno. Popio sam. U jedanaest sati izjutra prišla je k mome brodskom naslonjaču na palubi i donijela mi drugu dozu tog lijeka. Počela mi je odmah u sav glas prigovarati, što Wadi dopuštam da Possuma hrani mesom. Ona je i mene i Wadu poučila, da se mladom psiću ne smije nikako davati meso. Propisala je pored toga dijetnu hranu za Possuma i to ne samo meni i Wadi, nego i domaćinu, tesaru i g. Mellaireu. Posljednja su dvojica jela u onom širokom prostoru na krmi, a ondje se obično Possum igrao. Gospođica West je zbog toga na njih naročito sumnjala, a tu im je svoju sumnju i rekla u brk. Tesar je bio sav zbunjen i u rđavoj se engleštini kleo na svoju prošlu, sadašnju i buduću nevinost; pritom se ponizno češkao i premetao težinu čas na jednu čas na drugu nožurdu. Na isti se način pravdao i g. Mellaire, jedino što je pritom bio otmjen i blag kao kakva Chesterfield cigareta. Ukratko, Possumova je dijeta digla buru u čaši vode na »Elsinoru«, a kad se ta stvar raščistila, Miss West i ja smo uspostavili neku naročitu vezu, i ja sam imao osjećaj, da smo postali Possumovi suvlasnici. Kasnije toga dana opazio sam da je Wada otišao gospođici West po uputu, koliko treba vode, da bi se miješalo Possumovo kondenzirano mlijeko. Nakon ručka sam opet morao pohvaliti kuhara. Poslije podne odšetao sam u mornarsku kuhinju, da bih s njime sklopio poznanstvo. Po svemu je bio Kinez, i takvim sam ga držao sve dok nije progovorio. Po svom govoru bio je opet Englez. Govor mu je bio jako kulturan; mirne duše mogu reći zapadnjački, « oksfordskim akcentom. I on je već bio star, navršio je šezdesetu, a priznao je da ima pedeset i devet. Tri su se stvari kod njega naročito isticale: njegov smiješak, koji je uokvirivao njegovo glatko obrijano azijatsko lice i oči, njegovi ravni, bijeli i zdravi zubi koje sam smatrao krivima, sve dok me Wada nije uvjerio o protivnom, i na kraju, njegove ruke i noge. Zbog njegovih ruku, smiješno malenih i lijepo građenih, pogledao sam ispitivački i njegove noge. I noge su mu bile smiješno malene, a cipele su mu bile čiste i kroja kao u kakvog kicoša. Još oko podneva smo bili prekrcali pilota, ali nas je »Britannia« vukla još do kasno poslije podne i odriješila nas tek kad je široki ocean bio svuda oko nas, a zemlja se tek kao lagana maglica vidjela na zapadnom obzorju. U tom času, kad nas je ostavio teglac, mi smo zapravo »krenuli na put«. Tehnički je stvarno tek počelo naše putovanje, iako smo već puna dvadeset i četiri sata plovili. Baš nekako u to vrijeme, kad smo bili odriješeni, ja sam stajao naslonjen na ogradu krme i gledao pred sebe. Prišla mi je Miss West. Čitav je dan radila u svojoj kabini, i sad se malo popela na palubu, da bi udahnula svježeg zraka. Pet-šest

36 časaka promatrala je nebo s izrazom nekog meteorološkog stručnjaka i onda primijetila: »Barometar je veoma visok, 30°60 Ovaj lagani sjevernjak neće dugo trajati; prijeći će ili u potpunu tišinu ili će se pretvoriti u buru sa sjeveroistoka.« »A što biste vi voljeli?« zapitao sam. »Buru, jasna stvar. Ona bi nam pomogla da se otkvačimo od zemlje, a meni bi pomogla da lakše prođem neprilike, koje uvijek imam s morskom bolesti. Da, da... ja sam dobar mornar, ali strašno trpim na početku svakog putovanja. Vjerojatno me sada nećete vidjeti nekoliko dana. Zato sam se i žurila da sve pospremim.« »Čitao sam, da je i lord Nelson uvijek trpio od morske bolesti«, rekoh. »Vidjela sam ja i oca, kako se muči«, odgovorila je, »a bilo je bolesno i nekoliko najjačih i najtvrđih mornara, koje sam ikada poznavala.« G. Pike je načas prestao da šeće gore-dolje palubom, pa se zajedno s nama naslonio na ogradu krme. S toga mjesta se vidjelo kako nekoliko mornara na glavnoj palubi ispod nas vuče konope. Mom neiskusnom oku činili su se i sada veoma nepouzdanima. »Veoma mršava posada, gospodine Pike«, primijetila je Miss West. »Nikad još nisam imao tako rđave«, promrmljao je. »A ja sam već vidio kojekakvih. Većinu od njih još sada učimo, kako se radi s konopima.« »Čini se da su bili veoma slabo hranjeni«, pridometnuo sam i ja. »Dakako, a većinom su takvi kad dođu«, odgovorila je gospođica West, pa pogledala prema momčadi na isti način kako je to činio i g. Pike — kao kupac koji procjenjuje stoku. »Ali, s redovnim životom oni će se već udebljati, imat će krepku hranu, a neće imati viskija — zar ne g. Pike?« »Sasvim sigurno! Uvijek se oni udebljaju. A kad ih dobijemo čvrsto u ruke možda će postati i življi. Ipak, ovi su veoma šugava bagra!« Pogledao sam uvis prema širokim tornjevima jedara. Četiri naša jarbola kao da su se raspala u najrazličitija jedra, pa ipak su mornari ispod nas po uputama g. Mellairea dizali još i trouglasta jedra. Bilo je tih jedara toliko, da su jedna druge pokrivala. Mornari su jedra dizali tako sporo i nespretno, da sam zapitao: »Recite, g. Pike, što biste vi sada napravili s tom zelenom posadom, da nas uhvati bura, a sva su jedra razvijena?« Slegnuo je ramenima, baš kao da ga pitam, što bi on učinio da ga uhvati potres između dva reda newyorških nebodera, i da se svi ti neboderi svale na njegovu glavu. »Šta bi napravili?« odgovorila je gospođica West mjesto njega. »Već bismo mi pustili jedra. Može se to, gospodine Pathurst, napraviti sa svakom posadom. Da se to ne može, ja bih se davno već bila utopila!« »Svakako«, pristao je uz nju i g. Pike. »I ja isto tako...« »Kad dođe do gustog, mogu oficiri i s najgorom posadom činiti čudesa«, nastavljala je Miss West.

37 Opet je g. Pike klimnuo glavom, i ja sam opazio, kako su se njegove ruke načas otpustile s ograde i gotovo se nesvjesno stegle i složile u pesnicu. Opazio sam pritom još i to, da na člancima ima svježe ogrebotine. Gospođica West se uto nasmijala od srca kao da se nečega sjetila. »Sjećam se... bilo je to jednom, kad smo iz San Franciska izjedrili s očajnom posadom. Bilo je to na brodu »Lalla Rookh«; sjećate li se toga broda, g. Pike?« »To je bio peti brod, kojim je vaš otac zapovijedao«, klimnuo je prvi časnik glavom »Kasnije je taj brod propao na Zapadnoj obali. Izbačen je na kopno prilikom velikog potresa i vala plime. Iščupana su mu sidra, pa je udario o stijenu i stijena se na nj prevalila.« »Da, to je taj brod. Eto vidite, kako se činilo, naša se posada sastojala većinom od kravara i zidara i na kraju skitnica, a tih je još bilo najviše. To ti je, da čovjeku pamet stane — gdje su ih samo svratištari pronašli. Neke su od njih na prevaru doveli na brod, sasvim sigurno. Da ste vidjeli, kako je to bilo, kad su ih prvi put poslali na jarbole!« Miss West se opet nasmijala. »Bilo je zabavnije negoli promatrati klaune u kakvom cirkusu! Jedva nas je teglac odriješio, a već je počelo da puše, i mi smo morali skidati jedra. Naši su časnici stvarali čudesa. Sjećate li se g. Hardinga — Silasa Hardinga?« »Kako se ne bih sjećao!« rekao je g. Pike oduševljeno. »To je bio čovjek, iako je već u ono vrijeme morao biti starac.« »Bio je star i strašan«, dodala je ona i rekla onda gotovo s poštovanjem: »Ali, bio je to čovjek, kojemu si se morao diviti.« Okrenula se onda k meni »Silas Harding je bio naš časnik. Ljudi su bili bolesni od mora, bijedni i svi odreda početnici. G. Harding je međutim ipak skinuo sva jedra na brodu. Ali, ja sam vam zapravo htjela ovo pripovijedati: Stajala sam na krmi baš »kao i sada, a g. Harding je zapovijedao nekolicini tih bijednih i bolesnih ljudi kako će postavljati veze na glavnom vršnom jedru. Koliko to može biti iznad palube, g. Pike?« »Čekajte... »Lalla Rookh«?« G. Pike je malo zastao. »Ovo sam gledala sama. Jedan od tih početnika, neka skitnica, koji mora da je već prije okusio šaku g. Hardinga, pao je s prečke vršnog jedra. Bila sam onda mala djevojčica, ali mi se činilo, da će se čovjek sigurno ubiti, jer je padao s vjetru izložene strane križa ravno prema palubi. On je međutim pao usred velikog jedra, zaustavio se, prebacio u zraku i pao na noge na palubu. Bio je nepovrijeđen, a spustio se ravno kraj g. Hardinga. Ne znam, tko se od njih dvojice više začudio. Mislim da se ipak više začudio g. Harding, jer je stajao kao okamenjen. I on je mislio da će se čovjek ubiti. Mornar se, međutim, brzo snašao. Zaškiljio je malko na g. Hardinga i onda divlje skočio, pa se brzo popeo nazad na križ vršnog jedra.« Gospođica West i prvi časnik su se smijali tako od srca, da su jedva čuli, kako sam im rekao: »Čudnovato! Kad se čovjek samo sjeti, kakav su mu udarac morali pretrpjeti živci, dok je padao u gotovo sigurnu smrt.« »Čini mi se, da je on gore udarce pretrpio od Silasa Hardinga«, primijetio je g. Pike i opet prasnuo u smijeh. I Miss West se s njime smijala.

38 Sve je to dobro i lijepo. Jedrenjaci su jedrenjaci, a po ovom što sam vidio valjda se zaista s našom sadašnjom posadom drukčije nije moglo. Ali, nikako nije moglo biti lijepo, da tako mlada žena i još k tome lijepa kao što je Miss West tako dobro poznaje te stvari i toliko je u se usisala tu stranu pomorskog života. Meni se to nije činilo nimalo lijepim, iako je bilo zanimljivo. Svakako, priznajem, ja sam počeo taj život promatrati stvarnije. Svakako je takav život morao čeličiti živce, a meni se nije sviđala ni pomisao, da gospođica West ima živce od čelika. »Gospođica West se meni predstavila kao prorok vremena«, rekao sam prvom časniku. »A kakva su vaša predviđanja s pogledom na vrijeme?« »Ona je sigurno dobar prorok«, odgovorio je g. Pike i dignuo pogled s blagog nadimanja mora prema nebu »To nije prvi put da ona plovi Sjevernim Atlantikom zimi.« Neko je vrijeme proučavao more i nebo. »Ja bih rekao ovako: budući da je barometar visoko, to ćemo sigurno dobiti ili slabašnu buru sa sjeveroistoka ili tišinu, ali je tišina mnogo vjerojatnija.« Miss West me pogleda pobjednički, i onda se naglo uhvatila za ogradu. »Elsinore se dignuo na neobično visok val i onda opet potonuo u dubinu valjajući se u pravcu vjetra, tako da su sva jedra prazno zatutnjala. »Tišina«, rekla je gospođica West ljutite. »Ako to potraje, ja ću za pet minuta biti na svom ležaju.« Nije međutim htjela primati nikakve izraze sažaljenja. »Nemojte se vi brinuti za mene, gospodine Pathurst! Morska je bolest neugodna kao recimo solika, ružno vrijeme ili otrovna biljka, ali ja ipak volim da imam morsku bolest nego koprivnjaču.« Ljudi u potpalublju su morali načiniti neku glupost ili pogrešku, jer se čak na palubu čula vika g. Mellairea. Baš kao g. Pike, i Mellaire je na svoj način vikao na mornare, i to tako neugodno, da je ta vika parala uši. Na licu nekolicine mornara vidjele su se ogrebotine. Jedan je imao tako natečeno oko, da nije mogao gledati. »Ima izgled, kao da je noću naletio na neki stup, rekao sam. Mnogo jasniji je bio sasvim nesvjestan pogled, što ga je gospođica West bacila na Pikeove velike šape, kojima se prvi časnik držao za ogradu. Na zglobovima ruku imao je svježe ogrebotine. To me opet povrijedilo. Ona je dobro znala što se dešava...

39 DESETO POGLAVLJE Te večeri večerali smo nas trojica sami. Pribor je bio pričvršćen na stolu, jer se »Elsinore« valjao u tišini, koja je skrivila, što je gospođica West morala ostati u svojoj sobi. »Sad je nećete vidjeti nekoliko dana«, rekao mi je kapetan West, »I kod njene je majke bilo tako. Bila je rođeni mornar, ali bi na početku putovanja uvijek dobivala morsku bolest.« G. Pike me začudio najduljim govorom, što ga je ikad održao kod stola. »To se mora proći. Svatko to mora proći kad ostavi zemlju. Mi moramo zaboraviti lijepa vremena na kopnu i lijepe stvari, koje se za novac mogu kupiti. Treba sada stajati na straži, četiri sata na palubi, a četiri ispod nje. Biva to teško, i svi su nam živci napregnuti, sve dok opet ne dođe promjena. Jeste li moguće čuli ove zime u New Yorku Carusa ili Blanche Arral, gospodine Pathurst?« Klimnuo sam glavom još uvijek začuđen, koliko to prvi časnik govori. »Eh znate, kad se čovjek na njih sjeti, na Homera i Witherspoona i Amata! Svake sam ih večeri slušao na Metropolitanu. A poslije toga čovjek je svima njima morao reći zbogom, pa lijepo na more i svake noći na stražu!« »Ne volite more?« zapitao sam. Uzdahnuo je. »Ne znam... Ali dakako, drugo ništa i ne poznam.« »Osim glazbe«, primijetio sam. »Da, ali more i ove duge plovidbe oteli su mi veći dio glazbe, koja bi inače doprla do mojih ušiju.« »Vjerojatno ste čuli za Heinku Schumann?« »Divno, divno!« promrmljao je uzbuđeno, a onda pogledao s dubokom čežnjom. »Imam ja pola tuceta njenih ploča... Drugu stražu mogu ostati dolje. Ako kapetan West nema ništa protiv...« (Kapetan West je klimnuo glavom da je sporazuman.) »Hoćete li ih čuti? Moj je gramofon odličan...« Domaćin je pospremio stol, a onda je na moje veliko čudo taj sijedi ostatak iz onih dana, kad se ljude na jedrenjacima tjeralo i ubijalo, kojega je i samo more bacalo od nemila do nedraga, donio iz svoje sobe sjajnu zbirku gramofonskih ploča. Stavio je ploče i stroj na stol. Otvorili smo velika vrata, tako da su se blagovaonica i glavna kabina pretvorile u jednu široku prostoriju. U kabini smo se kapetan West i ja spustili u široke kožne naslonjače, a dotle je g. Pike navinuo gramofon. Sa svjetiljki, koje su se na stropu ljuljale, spuštao se na njegovo lice snop svijetla, tako da se na tom licu vidjela svaka sjenka i svaki izražaj.

40 Prevario sam se, kad sam pomislio da će on navinuti neku pučku pjesmicu. Njegove ploče spadale su među najbolje, a bilo je pravo otkriće, s kakvom se ljubavlju on oko njih brine. Svaku je od njih uzimao u ruke, kao da je to neka svetinja. Vadio bi ih iz omota, najprije očetkao s finom četkicom iz devine dlake, pa tek onda stavio na stroj i spustio iglu. Neko sam vrijeme mogao vidjeti samo njegove goleme, grube ruke sa člancima oguljene kože. Ali u tim se rukama odražavala pažnja u svakom njihovom pokretu. Svaki dodir ploča bio je milovanje, a kad bi počela svirka, on bi se uljuljao u neke nebeske sanje i u muzici zaboravio sve svoje jade. Kapetan West se opet naslonio u naslonjač i pripalio cigaru. Lice mu je bilo bez izražaja, pa se činilo, da je rastresen i da ga se glazba baš ništa ne doima. Ja sam čak i posumnjao, da li je on čuje. Čitavo vrijeme nije progovorio ni riječi, nije pokazao nikakva znaka ni hvale ni kuđenja. Bio je nekako nadzemaljski vedar, nadzemaljski udaljen. Dok sam ga promatrao, razmišljao sam, što je zapravo njegova dužnost. Koliko sam ja vidio, on uopće nikakve dužnosti nije vršio. G. Pike je nadgledavao krčanje broda. Kapetan West je došao na brod, tek kad je brod bio spreman da isplovi. Nijedanput ga nisam vidio, da daje neke zapovijedi. Kako se meni činilo, sav su posao obavljali g. Pike i g. Mellaire. Sav njegov posao sastojao se u tome, da puši cigare i sasvim zaboravlja na posadu »Elsinora«. G. Pike je zasvirao zbor »Aleluja« iz »Mesije«, a poslije toga »On će hraniti svoje stado«. Spomenuo mi je glasom, kao da se ispričava, da voli crkvenu muziku i da je to vjerojatno zbog toga, što je kratko vrijeme pjevao kao dječak u crkvi. Bio je tada još na kopnu, u San Francisku. »A onda sam udario učitelja štapom za baseball po glavi i opet pobjegao na more«, završio je svoju priču i promuklo se nasmijao. Poslije toga zasvirao je Meyerbeerov »O kralju neba« i Mendelsohnov »Daruj nam mir, gospode«, pa se opet predao sanjarenju. Zvonce je jedanput otkucalo. Bilo je to sedam i tri četvrta. Prvi je časnik odnio svoje instrumente, brižljivo umotane, natrag u svoju sobu. On je smotao cigaretu i onda smo još zajedno sanjarili, sve dok nije odbilo osam sati. »Imam ja još mnogo lijepih stvari«, rekao mi je u povjerenju. »Imam Coenenov »Dođi k meni« i Faureovo »Raspelo«. Zatim »O Salutaris« i »Vodi nas, drago svijetlo«, a to pjeva zbor crkve sv. Trojstva. Srce će vam se rastopiti, kad čujete »Isuse, ljubavi moje duše«! Jednom ću vam to svirati!« »Vjerujete li vi u to?« Na ovo pitanje natjerao me njegov oduševljeni izražaj lica i u isti čas izgled njegovih razbijačkih ruku, zbog kojih me još uvijek pekla savjest. On je najprije oklijevao, a onda rekao: »Pa dotle dok svira... dotle vjerujem.« Te sam noći veoma loše spavao. Kako sam još od prošle noći bio neispavan, to sam veoma rano zatvorio knjigu i ugasio svijetlo. Jedva sam usnuo, kad me opet počela koprivnjača peći, i ja sam se probudio. Preko dana me nije mučila, ali jedva sam odvrnuo svjetlo i zaspao, odmah je počela ta prokleta uporna svrbež. Wada još nije legao, i on mi je odmah donio nešto umoka a la tartare. Nije međutim ništa

41 koristilo, i kad sam u ponoć čuo, kako se straža mijenja, ja sam se napola obukao, prebacio kućni kaput i popeo se na krmu. Vidio sam, da je baš g. Mellaire počeo svoju stražu, koja je imala trajati četiri sata. Šetao je gore-dolje na izloženoj strani krme. Ja sam se odšuljao prema zatku broda, prošao kraj čovjeka za kormilom i sakrio se o zavjetrini kormilarske kućice. Kormilara nisam prepoznao. Još jednom sam proučavao onaj tamni tkalački stan i visoki isprepleteni crtež prečaka o koje su bili zavezani konopi. Razmišljao sam o ludoj i nesposobnoj posadi. Opet me obuzela slutnja, da ćemo stradati. Kako se uopće može ploviti na tom velikom brodu s takvom posadom. Bio je to teretnjak, zapravo ljuska od pola palca debela čelika natrpana sa pet tisuća tona ugljena. Čovjeka bi morao uhvatiti strah, čim bi na to pomislio A od prvo časka je putovanje pošlo po zlu.Izgubio sam ravnotežu, kao što to već biva, kad dobar spavač padne u besanicu, pa sam sada zaključivao, da je naše putovanje osuđeno na propast. Na koji će nas način ta propast stići, to nisam mogao slutiti ni ja, a isto tako ni bilo čiji ludi mozak. Razmišljao sam i o crvenoj krvi gospođice West, koja je uvijek živjela i ni časka nije posumnjala da će uvijek živjeti. Pomislio sam i na g. Pikea, čovjeka ubijanja, jurnjave morima i ljubavi prema glazbi. Mnogi ljudi, koji nisu takva ruševina, već su se davno oprostili s morem. A kapetan West — s njime uopće nisi mogao računati. Bio je on neki suviše nepristrani stvor, suviše dalek — neka vrsta povlaštenog putnika, čija je jedina dužnost, da vedro i besposleno postoji u nekakvoj Nirvani, koju je sam za se stvorio. Poslije toga sjetio sam se i Grka, koji je sama sebe izranio. G. Pike ga je zašio, pa sada leži i bulazni između čeličnih pregrada sredine broda. U mojoj grozničavoj mašti taj je Grk utjelovljavao čitavu ludu, bespomoćnu posadu, i zbog te sam se slike gotovo odlučio. Dakako, pa mogu se još uvijek vratiti u Baltimore. Imam ja dovoljno novaca da zadovoljim svoje hirove! G. Pike mi je rekao da po njegovu računu trošak »Elsinora« iznosi dvjesta dolara na dan. Mogu ja sebi priuštiti, da za nekoliko dana baš toliko koliko treba da me prebace ili na kopno, ili na koji teglac ili na bilo koji brod, koji plovi za Baltimore, plaćam dnevno tih dvije stotine dolara. Ako baš mora biti, platit ću im i dvije hiljade dolara na dan! Bio sam već gotovo sasvim odlučio da siđem i probudim kapetana Westa, pa mu to kažem, kad se iznenada pojavila druga jedna misao: »Dakle tako, ti mislioče i filozofe, ti svijetom zasićeni čovječe, ti se bojiš da propadneš, nestaneš u tami? Hajde k vragu!« Moj ponos, koji inače nikad nisam osjećao, spasio je kapetana Westa od buđenja. Ma jasna stvar, nastavit ću ja s tom pustolovinom, ako se to uopće može pustolovinom zvati, to jedrenje oko rta Horn s luđacima i zvekanima na brodu! U taj sam se čas sjetio na onu trojicu babilonsko-semitskih tipova, koji su natjerali g. Pikea u bijes i smijali se onako strašno i šuteći. Noćne misli! Misli besane noći! Otjerao sam ih od sebe pa krenuo u unutrašnjost broda. Bio sam sav promrznut. Na vratima zapovjedničke sobe susreo sam g. Mellairea. »Lijepa noć, gospodine«, pozdravio me.« Šteta što nema bar malko vjetra, da nam pomogne, da se otkačimo.«

42 »A šta vi mislite o posadi?« pitao sam ga poslije nekoliko časaka. G. Mellaire je slegnuo ramenima. »Vidio sam ja kojekakvih posada u svom životu, gospodine Pathurst. Ovakve, međutim, nikad nisam vidio — sami dječaci, starci i bogalji. A jeste li vidjeli jučer onog Grka Tonija kako se bacio u more? I to vam je samo početak. To vam je samo jedan primjer. U svojoj straži imam jednog golemog Irca, s kojim je prava muka. Jeste li opazili jednog malog, strašno mršavog Škota?« »Je li to onaj bijednik, koji kao da se čitavo vrijeme ljuti. Preksinoć je on kormilario?« »Da, baš on — Andy Fay. Vidite, Andy Fay se baš potužio na O’Sullivana. Pričao mi je, da mu O’Sullivan prijeti da će ga ubiti. U osam sati došao je Andy Fay sa straže i našao O’Sullivana, kako brusi britvu. Evo, pričat ću vam taj razgovor onako kako ga je Andy meni ispričao: »Kaže O’Sullivan meni: »Gospodine Fay, htio bih s vama malko porazgovarati« »Molim lijepo«, rekao sam, »šta biste vi željeli?« »Prodajte mi vaše mornarske čizme, gospodine Fay«, kaže O’Sullivan uljudno, da ne može biti bolje. »Pa šta ćete vi s njima?« kažem ja. »Načinit ćete mi veliku uslugu«, kaže O’Sullivan, »Ali to je moj jedini par«, kažem ja, »a vi i tako imate svoje čizme.« »Gospodine Fay, ja ću svoje trebati, kad bude loše vrijeme«, kaže O’Sullivan. »Osim toga«, kažem ja, »vi uopće nemate novaca.« »Ja ću vam već platiti, kada nas isplate u Seattleu«, kaže O’Sullivan. »Neću da ih prodam«, kažem ja, »a osim toga još niste rekli, što zapravo želite s njima«. »Pa reći ću vam«, kaže O’Sullivan. »Kod prve prilike ja ću ih baciti u more«. Poslije toga ja sam se okrenuo i pošao dalje, ali O’Sullivan mi uto rekne veoma uljudno, baš kao da bi me htio pozvati na nešto ugodno: »Gospodine Fay«, rekao je, »dajte dođite malo ovamo da vam prerežem vrat!« A čitavo je vrijeme oštrio britvu. Tako sad znadem, da je moj život u opasnosti, pa sam vas, gospodine došao obavijestiti, da je taj čovjek opasan luđak«. »Ili će uskoro poludjeti«, primijetio sam. »Opazio sam ga jučer. To je neki golemi klipan, koji stalno sam sa sobom razgovara.« »Da«, rekao je g. Mellaire. »Imate li mnogo takvih na moru?« pitao sam. »Ha, više nego bi trebalo, gospodine.« U taj je čas palio g. Mellaire cigaretu. Brzim pokretom ruke skinuo je kapu, pa nagnuo glavu i podignuo upaljenu žigicu, da bih ja mogao bolje vidjeti. Vidio sam prosjedu glavu, koja odozgo nije bila sasvim ćelava već djelomično pokrivena s nešto rijetke raštrkane kose. Duž te ćele išla je najdublja brazgotina, koju sam ikad vidio, i gubila se u čupi iznad ušiju. Možda pretjerujem, što je lako moguće, jer mi je taj prizor samo proletio iznad oka, budući da se žigica odmah ugasila, a brazgotina je doista bila strašna, ali, ja bih se mogao zakleti, da je taj strašan rascjep dva prsta dubok, a isto tako dva prsta širok. Činilo se da na tom mjestu uopće nema kostiju, već velika pukotina i duboka usjeklina pokrivena kožom. Bio sam siguran da se mozak nalazi neposredno ispod te kože. Stavio je ponovno kapu na glavu pa se nasmijao kao da se šali ili da me želi umiriti.

43 »Znate, gospodine Pathurst, to je načinio neki ludi brodski kuhar. Udario me sjekiricom za meso. Bili smo baš u južnom dijelu Indijskog oceana i išli prema jugoistoku. Najbliža luka bila je tisuću milja daleko. Kuhar je sebi utuvio u svoju luckastu glavu, da se mi nalazimo u bostonskoj luci, i da ga ne puštam na kopno. Bio sam okrenut leđima, pa nisam opazio kako me udario.« »Pa kako ste mogli ozdraviti od tako strašne rane?« pitao sam. »Pa to mora da je na brodu bio neki sjajni kirurg ili vi imate čudesnu životnu snagu.« Odmahnuo je glavom. »Ha, mora da je životna snaga... a i sirup.« »Sirup!« »Ma da... kapetan je bio pun zastarjelih predrasuda protiv sredstava za dezinfekciju. Na svježe rane uvijek je on stavljao sirup. Mnogo sam sedmica preležao na svom ležaju jer je plovidba dugo trajala A kad smo stigli u Hong Kong, rana je zarasla, pa ja više na kopnu nisam morao ići kirurgu. Mogao sam već da vršim službu trećeg časnika; u ono smo vrijeme imali i treće časnike.« Tek mnogo kasnije saznao sam, kako je strašna uloga te brazgotine na glavi g. Mellairea, i u sudbini njegovoj i u sudbini našeg broda. Da sam to onda saznao, kapetan West bi se tog časa probudio iza sna kako se nikad prije nije probudio. Izbacio bi ga naime iz kreveta jedan poluobučeni, ali veoma odlučni putnik, i predložio mu da proda i »Elsinore« i čitav brodski tovar, tako da bi se brod zajedno s tovarom odmah mogao vratiti u Baltimore. A ovako sam samo pomislio, kako je zaista čudesna stvar, da je g. Mellaire toliko godina mogao živjeti s takvom rupom u glavi. Mi smo još i dalje razgovarali, i on mi je u tančine pričao i o tom naročitom događaju i o drugim ispadima luđaka na moru, koje kao da je mahnitima okuženo. Usprkos prijaznom razgovoru nije mi se Mellaire sviđao. Nisam mogao naći nikakve greške ni u onom, što je govorio, ni u načinu, na koji bi to rekao. Bijaše on plemenit i širokogrudan, zaista svjetski čovjek, napose za mornara. Ja bih bio lako prešao preko njegova pretjerano medena načina u razgovoru i pretjerane društvene uljudnosti i pristojnosti. Čitavo me vrijeme, međutim, mučila misao, da će unutar njegove lubanje krije u zasjedi sasvim druga ličnost. Iako u tami nisam mogao vidjeti njegove oči, osjećao sam nagonski, da me taj drugi čovjek uhađa, premjerava i proučava, i da čitavo vrijeme jedno govori, a drugo misli. Kad sam mu rekao laku noć i sišao s palube, imao sam osjećaj da sam govorio samo s jednom polovinom tog dvostrukog stvora. Druga polovina uopće nije progovorila, ali ja sam je osjećao, kako zvjera iza krinke riječi i mesa.

44 JEDANAESTO POGLAVLJE Nisam mogao spavati. Uzeo sam još umoka a la tartare. Zaključio sam da toplina posteljine pogoršava moju koprivnjaču. Kad god bih, međutim, prestao da nastojim zaspati, pa upalio svjetiljku i počeo čitati, prestajala bi nadraženost kože. Čim bih onda opet ugasio svijetlo i zatvorio oči, boli bi počele iznova. Uspjelo mi je da pročitam mnoge stranice Rosnyjevog8 »Termita« — baš nimalo vesela stvar. Moram reći, da je to u svezi s mikroskopskim i pretjerano istančanim pričanjem o izmučenim živcima Noëla Servaisea, o njegovim tjelesnim bolima i umnim tlapnjama. Gurnuo sam na kraju taj roman u stranu, prokleo sve francuske analitičare i poslije toga našao malko oduška u ciničnom Stendhalovu geniju. Iznad moje glave čulo se kako g. Mellaire neprestance hoda gore-dolje. U četiri sata izmijenile su se straže, i ja sam razabrao starački korak g. Pikea. Pola sata kasnije, baš kad je zazvonila domaćinova budilica — Azijac, laka sna kao zec, odmah ju je zaustavio — »Elsinore« se nagnuo na onu stranu, gdje je bila moja nastamba. Čuo sam kako g. Pike iz svega grla izvikuje zapovijedi, a onda je počelo tapkanje i gacanje kao da stotine nogu trče palubom. To je naša zloslutna posada vukla i potezala. »Elsinore« se, međutim, i dalje nagibao, tako da sam vidio, kako more udara o moj prozor, ali onda je brod odjednom poletio naprijed s takvom snagom, da sam kroz okruglo staklo kraj sebe čuo praskanje i pištanje pjene. Domaćin mi je donio kavu, a onda sam čitao sve dok nije svanulo. Wada mi je dao zajutrak i pomogao mi, da se obučem. I on se tužio da ne može spavati. Dobio je ležaj zajedno s Nancyjem u jednoj prostoriji u sredini broda. Opisao mi je svoj položaj. Uzana prostorija bila je iz željeznih ploča, a kad su vrata bila zatvorena, zrak je bio silno zgusnut. Nancy je tražio, da vrata budu zatvorena. Wada je spavao na gornjem ležaju pa se gušio. Pričao je, da je zrak tako rđav, da se plamen svjetiljke gasi i nikako neće da gori, pa ma koliko fitilj bio izvučen. Nancy je ipak blaženo hrkao, a Wada čitave noći nije oka stisnuo. »On nečist«, tužio se Wada »On svinja. Više ne spavati ja na tom mjestu.« Uspeo sam se na krmu »Elsinora«. Vidio sam, da su mnoga jedra razapeta, i da brod dobro reže. More je bilo nemirno, a nebo sasvim pokriveno oblacima. Na krmi sam našao g. Mellairea. Šetao se upravo onako kako sam ga ostavio prije nekoliko sati, i morao sam napregnuti mozak da bih shvatio, da je on baš zamijenio stražu koja je bila u službi od četiri do osam. Rekao mi je, da je spavao od četiri pa do sedam i po. »Morate znati, g. Pathurst, da ja spavam kao malo dijete... A to znači čista savjest, čista savjest, gospodine!« 8 Rosny (Henry Joseph) — zajednički pseudonim francuskih književnika braće Boex. — Op. prev.

45 I dok je izgovarao tu banalnu rečenicu, ja sam s jezom osjetio, kako me ona tuđa stvar u njegovoj lubanji vreba i proučava. U kabini je pušio kapetan West i Čitao bibliju. Gospođica West se nije pojavljivala na palubi. Bio sam zaista sretan što se mojoj besanici nije pridružila još i prokleta morska bolest. Wada nije tražio ničije dopuštenje, već je sebi uredio spavaću sobu u najdaljem uglu velike prostorije na krmi. Zagradio je taj ugao čvrstim zidom načinjenim iz mojih sanduka i praznih polica za knjige. Bio je zaista tužan dan. Nije bilo sunca, a pokatkad bi se spustila i kiša. More je neprestance udaralo preko ograde i izlijevalo se duž palube. Upro sam pogledom kroz otvore kabine, kroz koje sam mogao vidjeti sve do pramca. Vidio sam jadne mornare kako rade; kad god bi im naredili da vuku konope, odmah bi ih more smočilo do kosti. Ponekad bi kojega od njih more srušilo i valjalo palubom sred bijele pjene. Između tih ljudi, koji su se čas valjali čas hvatali rukama za neki predmet ili opet čučali, stajali su uspravno, sigurno i snažno g. Pike i Mellaire. Nikad se nisu ni pokrenuli, a ipak ih more nije ni jednom prevalilo. Kad bi more jače udarilo ili koji val prasnuo na palubu, njih dvojica nikad ne bi pokušali da skoče u stranu. Bili su oni hranjeni različitom hranom, ispunjeni različitim duhom — bili su jednom riječi čelik u usporedbi s onim siromašnim bijednicima, kojima su davali zapovijedi. Poslije podne prodrijemao sam nekih pola sata u jednom velikom naslonjaču u kabini. Bio bih ja u tom naslonjaču odspavao nekoliko sati, da se sada brod nije tako žestoko ljuljao, jer me koprivnjača nije smetala. Kapetan West se ispružio na divanu u kabini. Na nogama je imao papuče od baršuna. Spavao je, da mu je čovjek morao zavidjeti. Ma da je duboko spavao, on je po nekom nagonu održavao svoj položaj, i valjanje broda ga nije zbacilo na pod. Pored toga, u ruci je držao napola popušenu cigaru. Promatrao sam ga gotovo potpun sat. Vidio sam, da spava, pa sam se čudio kako se nije prevrnuo ili bar ispustio cigaru iz ruke. Poslije večere nismo navijali gramofon. Drugu stražu morao je g. Pike na palubu. Rekao je osim toga da se brod suviše jako ljulja, pa bi igla iskakala i parala ploče. I opet besana noć! Još jedna teška mučna noć i tužan oblačan dan — olovno nemirno more. A i gospođica West nije izlazila iz kabine. Čak je i Wada imao morsku bolest, iako se junački držao na nogama i pokušavao da me gleda svojim staklastim očima, koje od muke nisu ništa vidjele. Poslao sam ga nazad na ležaj i čitao beskrajne sate, sve dok mi se oči nisu umorile i dok mi pamet nije bila sasvim smućena, nešto od besanice, a nešto zbog toga što sam mozak pretjerano naprezao. Kapetan West baš nije prijatelj razgovora, što se češće s njime sastajem, to sam zbunjeniji. Još uvijek ne mogu samome sebi rastumačiti, kako je on zapravo na mene načinio onaj prvi dojam. On se drži i ima izgled nekog udaljenog i višeg bića, ali ja pitam sama sebe, nije li to samo držanje i izgled i ništa više. Upravo onako, kako sam prilikom prvog sastanka, još prije negoli je koju riječ prozborio, očekivao da će s njegovih usana poteći riječi neizrecivo dobrohotne i mudre, a onda ga čuo kako penta obične društvene fraze, tako sam i sada, hoćeš-nećeš,