Jack London - Pobuna na brodu Elsinore

96 vjerujem ja ni u boga ni u vraga; znam, da je sav ovaj svijet oko mene gnjio i pokvaren, ali ja znam da na svijetu ima vukodlaka. A znam i to, da će mi taj lupež dopasti šaka...!« »Pa kako ćete to uraditi?« pitao sam ja. »Kako ću ja to uraditi?« G. Pike se čudio, kako mogu takva što uopće pitati. »Istina, o njemu se ove posljednje tri godine nije ništa čulo. Nestao je bez traga - bez glasa. Ali taj lupež je pomorac! Đavo će ga opet dovesti na more, i jednog dana.« Drugi časnik je baš prinio žigicu k svojoj luli, i ja sam vidio kako g. Pike svoje goleme šape diže k nebu. Lice mu se sasvim izobličilo. Vidio sam i to, u kratkom titraju svijetla žigice, da je ruka drugog časnika silno zadrhtala. »Nikad još nisam vidio njegove slike«, dodao je g. Pike, »ali ja znam, kakav mu je u glavnim crtama izgled. Pored toga, jasno je označen, pa bih ga mogao poznati i u mrkloj noći. Ja bih taj znak morao samo opipati. Jednog ću dana u nj zabiti svoje prste.« »Kako kažete, gospodine, kako se zvao onaj kapetan?« pitao je g. Mellaire onako kao usput. »Somers — čiča Somers«. odgovorio je g. Pike. G. Mellaire je nekoliko puta ponovio to ime naglas, a onda se ponovno odvažio: »Nije li on zapovijedao brodom »Lammermoor« — ima tome oko trideset godina.« »Jest, to je taj čovjek.« »Čini mi se, da se ja njega sjećam. Ležali smo usidreni u zalivu Capetowna, i njegov je brod bio kraj našega.« »Uh! što je pokvaren taj svijet! Ala je taj svijet pokvaren«, promrmljao je g. Pike i sišao u potpalublje. Zaželio sam drugom časniku laku noć, pa i sam počeo silaziti. Uto me g. Mellaire sasvim tiho zazvao: »Gospodine Pathurst.« Stao sam, a on je na to rekao žurno i smeteno. »Ništa, ništa, gospodine, oprostite... predomislio sam se.« Legao sam na svoj ležaj i pokušao čitati. Nije išlo. Misli su mi se neprestance vraćale na ono, što se upravo desilo na palubi, i sve me protiv volje spopadala jeza pri pomisli, šta se iz toga sve može izleći. A onda je došao g. Mellaire. Ušuljao se otvorom na palubi u veliku prostoriju ispod krme i odanle se došuljao trijemom u moju kabinu. Ušao je sasvim tiho na prstima, i odmah stavio prst na usta, da bih ja šutio. Stao je sasvim blizu kraj mog ležaja i tek onda počeo govoriti ili, bolje reći, šaptati. »Oprostite, gospodine Pathurst... oprostite, ali vidite, gospodine baš sam prolazio kraj vaše kabine i vidio, da još ne spavate... nadao sam se, da vam to ne će biti nezgodno... i da biste mi htjeli učiniti jednu malu uslugu... ako vam to ne bi bilo teško, gospodine, ja... ja...«

97 Čekao sam da nastavi, a u stanci, koja je nastala poslije toga, vidio sam, kako me ona stvar u dubini njegove lubanje probada očima i već je spremna da me zaskoči i baci se na mene. G. Mellaire je obliznuo jezikom svoje suhe usne, pa opet počeo govoriti, samo sada malo sabranije. »Znate gospodine, nije to velika stvar zapravo je to samo ludorija, da tako kažem hir! Vi se sjećate, da sam vam na početku putovanja pokazao brazgotinu na svojoj glavi. Nije to velika stvar, gospodine! Tu sam brazgotinu dobio prilikom jedne nesreće. Zbog toga mi je glava izobličena, a ja to nastojim sakriti. Ni za živu glavu, gospodine, ne bih volio, da na primjer gospođica West znade, da na glavi imam tako nakaznu brazgotinu. Ipak sam muškarac, znate, gospodine... Jeste li joj već o tome pričali?« »Nisam. Nije bilo zgode, pa joj nisam pričao.« »A ni bilo komu drugomu? Na primjer, kapetanu Westu ili, recimo, g. Pikeu?« »Ne! Nisam o tome još nikome pričao.« Drugi časnik nije mogao sakriti svoga zadovoljstva. Lice mu je bio smirenije, a ponašanje sabranije i ona stvar, što je vrebala iz njegove glave, povukla se dublje u njegovu lubanju. »Htio sam vas zamoliti, gospodine Pathurst, da o toj sitnici nikome ne pričate.« Nasmiješio se i glas mu je postao medeno blag. »Znam, da je to taština, ali siguran sam, da ćete me razumjeti.« Klimnuo sam glavom i onda nestrpljivo okrenuo nekoliko strana knjige. Htio sam mu pokazati, da bih želio nastaviti čitanje. »Mogu ii se u vas pouzdati?« Njegov se glas izmijenio, a isto tako i njegovo ponašanje. Bila je to zapravo zapovijed. Gotovo sam jasno mogao vidjeti pandže i iskešene ralje zvijeri, koja je na me vrebala iz dubine njegovih očiju. »Razumije se«. odgovorio sam hladno. »Hvala vam, gospodine, hvala vam!« rekao je i s tim se riječima ponovo išuljao iz moje kabine. Nisam poslije toga mogao pročitati ni ciglog retka. A nisam mogao ni spavati. Misli su mi se rojile mozgom, sve dok mi oko pet sati izjutra nije domaćin donio kavu. Tek tada sam zadrijemao. Jedno je jasno kao sunce. G Pike nema ni pojma, da se ubojica kapetana Somersa nalazi na »Elsinoru«. On nikada nje vidio onu strašnu brazgotinu na glavi g. Mellairea ili točnije Sidneyja Walthama. Koliko je do mene, ja to nikad neću reći g. Pikeu. Sada, međutim, znadem, zašto već od prvog časka nisam volio drugog časnika. A sada razumijem, i šta to vreba u njegovoj glavi i zvjera kroz njegove oči. Tu sam istu stvar vidio kod onih gangstera na pramcu. Sva četvorica njih sjedila su dugo po tamnicama. Odvojenost od svijeta i željezna disciplina tamničkog života razvili su u njima ono strašno drugo »ja«. A pored toga, još je jedna stvar sasvim jasna. Na našem brodu, koji sada baš prolazi južnim Atlantikom, da bi zimi prošao oko rta Horn, nalaze se svi preduvjeti

98 za tragediju i užas. Nabijeni smo ljudskim dinamitom, i taj se svakog časa može rasprsnuti i razoriti naš mali svijet.

99 DVADESET I PETO POGLAVLJE Dan za danom prolazi. Jugoistočni pasat je dosta snažan i pokatkad more bučne kroz otvore u moju kabinu. Jučer je kabina g. Pikea bila poplavljena, i to je najuzbudljiviji događaj posljednjih dana. Gangsteri vladaju kaštelom Larry i Shorty potukli su se, ali sasvim bezopasno. Iglice i dalje žare u mozgu Mulligana Jacobsa. Charles Davis stanuje sam u svojoj željeznoj kabini i izlazi na palubu samo, da bi donio hranu iz mornarske kuhinje. Gospođica West svira i pjeva, liječi Possuma, brine se za rublje ili opet marljivo radi ručni rad. G. Pike svake druge večeri, za vrijeme druge popodnevne straže navija gramofon. G. Mellaire sakriva svoju tajnu, a i ja je čuvam. Kapetan West zamišljeniji negoli bilo kada prije, sjedi na propuhu u svojoj polumračnoj kabini. Već smo trideset i sedam dana na moru, a sve do dandanas nismo vidjeli nijedan drugi brod. Danas, međutim, vidjeli smo ih iz naše palube ravno šest, i to svih šest odjedanput. Tek onda, kad sam vidio te brodove, mogao sam potpuno shvatiti, kako je ocean osamljen. G. Pike mi je rekao, da se nalazimo nekoliko stotina milja od južnoameričke obale. A tek prije nekoliko dana bili smo otprilike isto toliko izvan afričkih voda! Jutros ju dolepršao velik baršunast moljac, i mi smo počeli nagađati: Zar je taj leptirić mogao lepršati nekoliko stotina milja nošen pasatnim vjetrom s južnoameričke obale? Naravska stvar. Južni krst vidimo već nekoliko sedmica. Sjevernice je nestalo iza goleme, zemljine mase. Veliki je Medvjed nizak i kad se popne na svoju najvišu točku. Još nekoliko dana i nestat će sasvim, a mi ćemo zaploviti u vode Magellana. Wada mi je pričao o borbi između Larryja i Patuljka. G. Pike ih je promatrao neko vrijeme, a onda se naljutio zbog njihova kukavičluka, pa dao ploštimice jednom i drugom preko brade i natjerao ih da prestanu. Rekao im je na kraju, da će on obavljati sva mlaćenja na »Elsinoru«. dogod se oni boljemu ne nauče. Ja jednostavno ne mogu shvatiti, da njemu ima već šezdeset i devet godina. Kad vidim njegov golem stas i njegove strašne ubilačke ruke, ja sebi mogu lako predočiti, kako se on osvećuje na ubojici kapetana Somersa. Život je okrutan. Tisuće štakora žive među onih pet tisuća tona ugljena na »Elsinoru.« Svi su ventilatori zatvoreni žičanom mrežom, pa oni nikako ne mogu izići iz svoje željezne tamnice. Na pređašnjem putovanju brod je vozio ječam, pa su se štakori silno umnožili. Sada su utamničeni na ugljenu, te po svoj prilici žderu jedan drugoga. G. Pike kaže, da će ih preostati svega desetak kad stignemo u Seattle. Sve će to biti odreda velike mrene, najjači i najveći među njima. Katkad prolazim kraj ušća ventilatora, koji se nalazi na zadnjoj stijeni spremišta, pa čujem, kako duboko dolje na dnu spremišta pište i ciče.

100 Nekoliko štakora bijaše bolje sreće, pa su se dočepali potpalublja na pramcu. Ondje se nalaze odijela za promjenu i konopi. Ti štakori noću izlaze na palubu, kradu hranu u mornarskoj kuhinji i grickaju konope. Moram vam ispripovijedati, zašto je g. Pike zamrzio Possuma. Vjerojatno na njegov poticaj, Wada je u prostoriji za veliko vitlo uhvatio štakora. Wada se kune, da je taj štakor praotac svih ostalih, i da je od gubice do kraja repa imao ravno osamnaest palaca. Po svemu sudeći, g. Pike i Wada zatvorili su pseto i štakora u sobi prvog časnika, pa ih nahuckali jednoga na drugoga. Possum je dobio strašnih batina, tako da su na kraju morali sami ubiti štakora, a psić je poslije borbe legao na zemlju i dobio napadaj žuravosti. G. Pike strašno mrzi kukavice, pa je sada iz dna duše, zamrzio Possuma. Više se ne igra s psićem, a kad Possum prođe kraj njega, on ga samo mrko premjeri i ne progovori ni riječi. Pročitao sam upute o jedrenju južnim Atlantikom i tako znadem da mi sada ulazimo u područje, gdje je zapad, sunca najljepši na svijetu. Već ove večeri uživali smo u prekrasnom prizoru. Bio sam u svojoj kabini i čitao, kad me gospođica West pozvala sa stuba, koje vode iz palube u spremište. »Gospodine Pathurst! Dođite brzo, hajde dođite! Ne smijete to propustiti.« Pola nebišta sve od zenita pa do zapadnog obzorja plivalo je u čistom divnom jasnom zlatu. Na obzorju se kroz taj sjaj probijalo sunce, prekrasna zlatna ploča. Nebesko je zlato malo kasnije postalo još zlatnije, a onda se pred našim očima počelo pretvarati i prevlačiti lakim crvenim žarom. Crvena boja postala je tamnija i zahvatila čitavo zlatno nebo i žutu sunčanu ploču. Turner20 se nikada nije usudio da naslika takvu zlatnu orgiju. Malo kasnije duž čitavog obzorja, koje okruživalo nebo i more, počeli su kroz maglu probijati gusti oblaci tjerani pasatnim vjetrom. Čim je pojedini od njih dobio neki oblik njegovi su se gornji rubovi ružičasto zarumenjeli, a donji se dio pretvarao u plavo-bijelo kucanje. Nisam se zabunio kad sam rekao ovu riječ »kucanje«. Sve boje kucale su kao što srce kuca. Na kraju se ona zlatna magla počela dizati a boje su postajale oštre i smione. Plavilo modruljice pretvorilo se u zelenu boju, a boja se ružice prelila u krvavo rumenilo. Grimizni indigo dugih morskih valova zaliven je smeđim odrazom raznobojnog nebišta, a i na površini vode puzali su crveni i zeleni odrazi neba nalik na goleme zmijurine. Ubrzo zatim rastopio se sav taj krasni prizor, i na nas se spustila topla tropska noć. 20 Turner — najveći engleski pejsažist XIX. stoljeća. — Op. prev.

101 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE »Elsinore« je pravi brod duša, svijet u minijaturi. Baš zato što smo takav sićušni svijet, a režemo širinu oceana upravo kao što ovaj naš veći svijet prolazi svemirom, čudnovate se protivštine neprestance dešavaju i tjeraju čovjeka na čuđenje. Evo, na primjer, što se ovo poslijepodne dogodilo na krmi. Hajde da vam to opišem. Bila je ondje najprije gospođica West, u mornarskoj odjeći od hrapava platna. Odjeća joj je bila snježno-bijela, otvorena oko vrata. Oko svog lijepog vrata vezala je gospođica West crni svileni rubac. Lahor je mrsio njenu sjajnu, njegovanu kosu, koja je bila upravo divna. Kraj nje sam se nalazio ja. Na sebi sam imao mornarske bijele hlače, bijele cipele i bijelu svilenu košulju. Bio sam upravo tako dobro uređen i bez ijedne mrlje na odjeći kao i ona. Domaćin je baš donio lijepi čajni pribor gospođice West, a malo podalje čekao je Wada da nas posluži. Raspravljali smo o filozofiji, ili bolje reći, ja sam nastojao saznati što ona o tome misli. Ocrtao sam sred njom Spinozine zahvate u suvremeno umovanje; prošao s njome rasuđivanje i naslućivanja sadržana u posljednjim rezultatima u fizici Sir Olivera Lodgea i Williama Ramsaya, i onda sam po svom običaju prešao na De Casseresa. Njega sam baš navodio, kad je odjednom g. Pike počeo izvikivati zapovijedi svojoj straži. »Podizanje u neznane prostore čiste spoznaje, koje mogu postići samo rijetki smrtnici, rađa naročito osjetilo«, baš sam citirao. »Život nije više ni zao ni dobar. To je vječita igra snaga bez početka i bez kraja. Oslobođeni Um miješa se s voljom svijeta i dijeli s njome njeno bivstvo, koje nje moralno bivstvo, već estetsko.« U taj čas dojurila je čitava straža g. Pikea na krmu. Došli su da potežu prednje praće gornjih vršnih i kožnih i gornjih jedara na stražnjem jarbolu. Mornari su prošli kraj nas spuštenih očiju. Toliko su daleko od nas, da nas nisu ni pogledali. Baš ta suprotnost dojmila se moje mašte. Gospodari i robovi, ljepota i rugoba, čistoća i prljavština, jedno nasuprot drugome. Noge su im bile bose i uprljane mrljama katrana i smole. Njihova neokupana tjelesa odjevena su u sasvim prostu odjeću, prljavu, razderanu. Nijedan od njih nije imao više od dva komada odjeće: mornarske hlače i otrcanu pamučnu košulju. A nas smo dvoje sjedili na udobnim naslonjačima; elegantni, da već ne možeš više. Iza naših leđa stajala su naša dvojica slugu i ulijevali nam iz lijepih, krhkih posuda izvrstan čaj. Kad su kraj nas prolazili ti bijednici, kojih rad omogućuje putovanja našeg malog svijeta, mi smo ih jedva i pogledali. Nismo s njima progovorili ni riječi nit priznali na bilo kakav način njihovo postojanje, a dakako, nijedan se od njih nije usudio da s nama progovori. Gospođica West ih je omjerila okom gospodarice plantaže, koja ispituje zdravstveno stanje svojih poljskih robova.

102 »Pogledajte samo kako su se potkožili«, rekla je, kad su oni omotali još i posljednje konope oko stupaca i nestali s krme »To sve čini redovit posao, lijepo vrijeme, rad na otvorenom zraku, dovoljne količine hrane i nedostatak viskija. Takvi će oni biti, sve dok ne stignemo na Horn. A onda ćete ih vidjeti, kako svakog dana sve to više propadaju. Zimski prolaz kroz Horn uvijek je strašan napor za ljude. Ali jednom, kad se dohvatimo južnog dijela Pacifika, pa opet nastane lijepo vrijeme oni će se debljati iz dana u dan. Kad stignemo u Seattle, njihovo će stanje biti upravo sjajno. Ali šta ćete, on će onda izići na kraj, zapit će svoju plaću za nekoliko dana, a onda će se ukrcati na drugi neki brod isto onako bijedni i jadni, kao što su bili, kad smo mi izjedrili iz Baltimora.« Upravo u taj čas izišao je kapetan West iz zapovjedničke kućice, da bi svega jedanput obišao palubu. Nasmiješio nam se, rekao riječ-dvije, a onda jednim svevidećim pogledom obuhvatio čitav brod, crtež njegovih jedara, vjetar, more. Ocijenio je, kakvo će biti vrijeme, i onda se vratio nazad u zapovjedničku kućicu — taj plavokos: gospodar, kralj i samuraj. Ispio sam svoj čaj, vanredno fine, a i vanredno skupe arome, a naši su dugooki i tamnoputi sluge odnijeli lijepi pribor. Nastavio sam čitati De Casseresa: »Nagonska volja stvara i nastavlja djelo vrsta. Um razara, niječe, podruguje se i završava u čistom nihilizmu. Nagon stvara život bez kraja i bez konca noseći sa sobom obilato i slijepo svoje klaunove, tragede i komedijaše. Um pri toj igri ostaje vječnim gledaocem. On sudjeluje u volji, ali se nikad sasvim ne odaje tome odličnom sportu. Oslobođen od okova čovječje volje Um se udubljuje u modrinu spoznaje. Nagon ga onamo slijedi zakrabuljen tisućama različitih krinki i nastoji da ga povuče nazad na zemlju.«

103 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE Nalazimo se južno od Ria a i dalje plovimo prema jugu. Izišli smo iz širina, gdje vladaju pasati, i sada je vjetar postao hirovit. Kiša i vjetar naizmjence biju »Elsinore«. Dešava se, da se pokoji put čitav sat valjamo po mrtvom moru bez daška vjetra, a narednog opet sata režemo četrnaest uzlova i prisiljeni smo skidati jedra kolikogod ljudi mogu brzo da ih smotaju i spuste. Poslije noći, u kojoj je spavanje zbog zagušljiva i teška zraka naprosto nemoguće, osvane dan vedar i sunčan s ugodnim povjetarcem s juga. Nove širine i nove prilike znače nov posao za ljude. Po sudu g. Pikea posada je veoma nesposobna, ali ljudi su barem dosada ipak već naučili, kako treba rukovati konopima. Prvi časnik viče i urliče, reži i dere se, gdje god vidi, da mu straža nešto radi. Dan prije podne oko jedanaest sati bio je vjetar neobično snažan i udarci su mu bivali sve jači. G. Pike je na kraju naredio, da se spusti glavno jedro. Veliko letno jedro već je bilo spušteno. Straža međutim nije jednostavno mogla da smota glavno jedro, tako da su na kraju krajeva, nakon dugotrajna uzaludna prtljanja i potezanja, bili primljeni da istjeraju stražu u potpalublju, da bi i ona pomogla. »Bože moj, bože!« ljutio se g. Pike. »Dvije straže za takvu sitnicu, koju bi pola straže moralo svršiti. Pogledajte samo ovog mog bijednog palubara!« Jadni Nancy! Nikad još nisam vidio tako jadna, bolesna i olinjala stvora. Bio je siromah sav otrcan i bespomoćan. A ni Sundry Buyers nije bio ništa bolji. Na licu mu je bio izraz boli i beznadnosti. Čitavo je vrijeme pritiskao svoju utrobu i plašljivo zvjerao oko sebe, kao da nekog vraga traži, a nikako to nešto ne može naći. Hodao je kao po loncima. Časak-dva ili još dulje stajao bi i buljio u neko uže prateći ga očima u vis u onaj vrtlog motaka, veza i prečaka. Radio je to s napregnutom pažnjom kao čovjek, koji rješava neki silno zapleten problem. Onda bi ponovo pritisnuo ruku na trbuh, otklimatao korak-dva dalje, pa odabrao za proučavanje neko drugo uže. »Jao, jao«, jadikovao je g. Pike. »Kako čovjek može ploviti s takvim palubarima i s takvom posadom? Da sam kapetan, ja bih njima pokazao! Pokazao bih ja njima, kako se plovi, pa makar ih nekoliko otputovalo preko ograde! A šta će istom biti, kad zađemo za Đavolji rt, Pa oni sasvim oslabe? Čitavo će vrijeme morati obadvije straže na palubu, a to će ih još više upropastiti.« Kad čovjek čita pričanja moreplovaca, onda uvijek očekuje pokoju riječ o tom zimskom prolazu oko rta Horn. I ovakvi željezni i zubati ljudi, kao što su naša dva časnika, veoma poštuju Đavolji rt, kako to oni već nazivlju taj krajnji vršak američkog kopna. Kad već govorim o dvojici časnika željezna tijela i željeznih usta, smiješno je da njih obadvojica u zaista teškim časovima kunu ovako blago: »O jao, jao«.

104 Kad zađemo u kakvu tišinu, ja i dalje pucam iz puške i uživam. Ispucao sam ravno pet tisuća magazina i po svemu sam u gađanju postao pravi umjetnik. Ako se to može smatrati umjetnošću, ja sam je postigao. Kad se vratim kući, opet ću se prihvatiti gađanja u metu. Lijep je to sport, koji zahtijeva mnogo spretnosti. Possum se ne boji samo jedara i štakora već i hitaca iz puške. Čim prvi put opalim, on zacvili i zapišti te pobjegne pod palubu. Upravo je smiješno, kako je g. Pike zamrzio to moje pseto. Rekao mi je čak i to, da bi ga on, da je njegovo vlasništvo, bacio u more i upotrebio kao cilj za metke. Pa ipak je Possum milo i privrženo pašče, i tako sam ga zavolio, da mi je drago, što ga gospođica West nije prihvatila, kad sam joj ga ponudio. Eh da ne zaboravim — Possum silom hoće da spava zajedno sa mnom na mom ležaju, a ta stvar još više sablažnjava prvog časnika. »Čini mi se, da će naskoro upotrebljavati i vašu četkicu za zube«, zarežao je na mene g. Pike. Pseto međutim voli moje društvo i najsretnije je, kad zajedno ležimo na krevetu. To ležanje istinabog nije za nj uvijek rajska slast, jer se Possum strašno boji, kad nam je kabina u zavjetrini, pa more udara na staklene prozore. Onda su jadniku sve dlake na čitavom tijelu od straha nabijene elektricitetom, i on reži i zavija, pa opet cvili, tako da se čini, kao da se časak prijeti, a časak opet umiljava onom strašnom čudovištu, koje na naše prozore navaljuje. »Otac poznaje more«, rekla je gospođica West ovog popodneva. »On ga poznaje i voli.« »A možda je to i zbog navike«, usudio sam se primijetiti. Ona je zatresla glavom. »On poznaje more i on ga voli. Zbog toga se i vratio na more. Svi njegovi odvajkada su bili pomorci. Njegov djed Antun West plovio je između 1801. i 1847. ravno četrdeset i šest puta. A moj djed Robert jedrio je na sjeverozapadnu obalu još prije nego što je na Aljaski otkriveno zlato. Poslije tog vremena on je bio kapetan na nekoliko najbržih jedrenjaka, koji su plovili oko rta Horn. Ilija West, očev šukundjed imao je u vrijeme revolucije svoj vlastiti naoružani brig »New Defence«. Još prije toga su Ilijin otac i Ilijin djed bili komandanti i vlasnici na trgovačkim brodovima duge plovidbe.« »Antun West se istakao 1813. i 1814., kad je zapovijedao brodom »David Bruce« On je bio vlasnik polovine, a tvrtka Gracie i Sinovi posjedovala je drugu polovicu. Bila je to škuna od dvije stotine tona, sagrađena na brodogradilištima u državi Maine. Nosila je velik top od osamnaest funti, dva desetfuntaša i deset šestfuntaša. Jurila je kao strijela. Probila je blokadu kod Newporta i dospjela čak u Engleski kanal i Biskajski zaliv. Morate znati, taj brod sve u svemu nije stajao više od dvanaest tisuća dolara, a prevezao je britanska robe, koja je vrijedila više od tri stotine tisuća. Isti je tip broda i škuna »Wasp«.« »Eto, kako vidite, more nam je u krvi. Ono je naša majka. Kolikogod gledamo u prošlost, naši su stari bili uvijek mornari.« Nasmiješila se i onda nastavila: »Imamo mi gusara i trgovaca robljem u našoj obitelji, a bilo je još i kojekakvih zloglasnih pomorskih bitanga. Koliko se ja mogu sjetiti iz pričanja, starog Ezru Westa kaznili su zbog gusarenja smrću i okovana objesili u Plymouthu.«

105 »More je krv moga oca. On upravo tako dobro poznaje brod, kao što vi poznajete psa ili konja. Svaki je brod za njega druga osoba. Ja sam ga promatrala u teškim časovima i vidjela, kako on tada misli. Ali, bilo je vremena kad sam vidjela i kako uopće ne misli, kako on osjeća i znade sve, a da uopće ne misli! Bez svake šale, što se tiče mora i brodova, on je pravi umjetnik. Umjetnik, to je prava riječ.« »Vi veoma poštujete svog oca«, primijetio sam. »On je najdivniji čovjek kojeg ja poznajem«, odgovorila je »Ne smijete zaboraviti da ga vi niste poznavali u njegovim najboljim danima. Otkad je majka umrla, on nije više onaj stari. Ako su ikad muž i žena bili jedno, onda su to bili njih dvoje«. Ona je iznenada prekinula i onda naglo završila: »Ne, vi ga uopće ne poznajete. Vi ga uopće ne poznajete.«

106 DVADESET I OSMO POGLAVLJE »Kako se meni čini, imat ćemo krasan zalaz sunca«, primijetio je sinoć kapetan West. Gospođica West i ja odmah smo se prestali prepirati o filozofiji i požurili na palubu. Zalaz sunca još nije počeo, ali sve je već bilo spremno. Svuda naokolo nebo je spremalo građu, redalo je sve oblake u duge nizove i visoke naslage. Svoju paletu pokrivalo je sivoćom, koja se sve više širila, a pored toga i žarkim bojama i iznenadnim rasplamsajima. »Eno ih. Zlatnih Vrata!« viknula je Miss West i pokazala prema zapadu. Gledajte! Mi smo već u luci. Pogledajte prema jugu. Nije li ono San Francisco na obzorju? Ono ondje je palača Call, a ondje, daleko dolje, nalazi se Željezni Toranj, a iza njega, bez svake sumnje Vilinski Brijeg.« Njene su oči pale na pukotinu između velikih masa oblaka i ona je pljesnula rukama: »To su dva zalaza sunca, jedan u drugome! Pogledajte! Ono ondje su Faralloni!21 Plove u sićušnom narančastom i crvenom zalazu sunca, u svom vlastitom zalazu?« Okrenula se onda prema g. Pikeu. Prvi časnik je stajao naslonjen u blizini na ogradi krme i časak je kisela lica promatrao Nancyja, kako tetura glavnom palubom, a onda opet ljutito pogledavao na Possuma, koji se na mostu stresavao od straha, kad god bi letno jedro nad njim prazno zagrmjelo. Prvi časnik se okrenuo i milostivo promotrio sliku nebišta. Njegov je pogled bio svečan. »Eh, ne znam...«, promumljao je. »Možda se to vama čini kao Faralloni, ali meni to izgleda kao bojni brod, koji ulazi u San Francisco s nekakvom košću u zubima, i to brzinom od dvadeset uzlova.« Nije bilo sumnje, ploveći Faralloni pretvorili su se u golem ratni brod. Sad su se sve boje uskomešale, ali osnovni je ton bilo zeleno. Bilo je tu različitih zelenih stupnjevanja — plavo zelene boje proljetnih šuma, zatim suhog i žutog zelenila te blijedo-smeđe boje jeseni. Bilo je pored toga i narančasto-zlatnog i bakreno-zelenog. Sve te različite zelene boje bile su pune i bogate, da je to naprosto nemoguće opisati. Narednih trenutaka svaka se ta bogata zelena boja pretvorila pred našim očima u sive oblake i u more, koje se zalilo divnim zlatnim karminom izglačanog bakra. Praznine na nebištu i svilene brazde oblaka zazelenjele su se eteričnom bojom mladog graška. Časak kasnije sivi su oblaci postali dugačkim, niskim prelivom crvenim poput granita ili rubina; onakve boje, kakvu možemo vidjeti u čaši teška burgundca, kad 21 Faralloni — niz otoka pred San Franciskom. — Op. prev.

107 je držimo prema svijetlu. A bila je neobična dubina u tom crvenilu! Ispod njega je bio još jedan uži potez rujnog svježeg vina, odijeljen od glavne mase boja crtom bijelo-sive maglice. Prešao sam na drugu stranu palube. »Oh! Vratite se! Gledajte! Gledajte!« viknula je gospođica West za mnom. »Ali zašto?« odgovorio sam. »I s ove je strane jednako lijepo.« Ona je prešla na moju stranu, i ja sam opazio kako se g. Pike kiselo nasmiješio. I s istočne strane bilo je nebište neobično. Taj dio neba bio je divne plave boje. Njegovi gornji dijelovi blijedili su i mijenjali se u nizu skladnih prizora u svjetloplavo i nježno toplo ružičasto. Plava maglica pretvorila se na kraju u žarko crvenilo. Sve je podrhtavalo i treperilo. Odraz tog dijela ocjelno plavog nebišta blistao je na vodi u promjenljivim svileno-plavim bojama, koje bi prelazile u zelenilo Nila i u blago rumenilo ružice. Bila je to najdivnija, najneobičnija i najmekša svila, koja se prelijevala i puzala nemirnom i blago talasastom vodom. Blijedi mjesec bio je nalik na vlažan biser, koji se žario kroz obojenu prašinu plavog nebišta. Na južnoj četvorini nebišta otkrili smo sasvim različit zalaz sunca. Taj zalaz bio je nalik na sutone i drugdje po svijetu, kad je večer naročito lijepo ružičasta i rumena. Veliki sivi oblaci visjeli su nisko i zalijevali svijetlom i bojom nebišta more ispod svojih rubova. »Hoj!« promrmljao je g. Pike muklo, dok smo se mi oduševljavali našim novim pronalaskom. »Pogledajte na ovaj zalaz sunca, što se vidi ovdje na sjeveru. Ni taj nije tako rđav! Prosudite to i sami.« A zaista ni taj nije bio rđav. Sjeverna četvrtina pretvorila se u veliku mješavinu boja i oblaka. Rumeno perje i runo njihovo titralo je od obzorja do nadira. Čovjek se nije mogao dosta načuditi. Četiri zalaza sunca u isto vrijeme na nebu! Svaka se četvorina žarila, gorjela i treperila te imala svoj vlastiti suton. Dok su se sve te boje polako gubile u polumraku, zamagljeni je mjesec plakao suze od dragog kamenja i srebra u more boje jorgovana. A onda je iznenada pala tamna noć. Nas dvoje smo se trgli iz sanjarenja, zasićeni ljepotom. Čitavo smo vrijeme bili kraj ograde krme naslonjeni jedno na drugo. Nikako se ne mogu nagledati kapetana Westa. Po izvjesnim crtama on je nalik na Washingtona na nekim njegovim portretima. Aristokratskog stasa, visok šest stopa, a kreće se odrezano i u isti čas nehajno i dostojanstveno. Mršav je poput asketa. Po izgledu i po ponašanju on je savršen tip starinskog gentlemana iz Nove Engleske. Oči su mu sive baš kao i u njegove kćerke. Istina, u njegovima se čita razum, a toplina se manje odražava. Smije se na isti način kao i Miss West. Koža mu je ružičastija nego njena, a trepavice i obrve svjetlije. Čini se da je daleko od svake strasti, pa čak i od najobičnijeg oduševljenja. Gospođica West je čvrsta kao i njen otac, ali u njenoj čvrstini ima i topline. On je pristojan i prijazan, ali je pri svemu tome hladan. Ponaša se i u kabini i na palubi veoma ljubazno, barem što se tiče društveno jednakih, ali ljubaznost je njegova hladna, daleka i blijeda. On savršeno znade, kako se može živjeti a da se ništa ne radi. Kapetan West nikad ne čita ništa,

108 osim možda bibliju, a ipak mu nikad nije dosadno. Često ga promatram, kako sjedi na palubi u naslonjaču i promatra svoje savršeno uređene nokte. Mogao bih se zakleti, da ih on uopće ne vidi. Gospođica West kaže, da on voli more, a ja sam se već sto puta zapitao, na koji način on to radi. More ga baš ni u kakvom svom obliku ne zanima. On nas je doduše upozorio na divan zalaz sunca, ali sam nije ostao na palubi da bi u njemu uživao. Sjedio je u velikom kožnom naslonjaču. Nije čitao nije drijemao, veo naprosto piljio preda se u prazninu. Prolaze dani, a prolaze i godišnja doba. Isplovili smo iz Baltimora krajem zime, plovili smo čitavo proljeće i ljeto i sada je već listopad i jesen, a mi jurimo prema jugu, da bi preko zimne oplovili rt Horn. Kad prođemo rt i počnemo se vraćati prema sjeveru, bit će opet proljeće i ljeto — dugačko ljeto — a mi ćemo ići za suncem prema sjeveru i stići ćemo u Seattle ljeti. A sva ćemo ta godišnja doba proći za vrijeme od cijelih pet mjeseci. Nema više šetnja u bijelim platnenim hlačama. Nalazimo se na trideset petom južnom usporedniku i odjeveni smo u odjeću umjerene klime. Primijetio sam, da mi je Wada dao topliju donju odjeću i deblje pidžame Possum noću nije zadovoljan da leži iznad pokrivača, već se uvijek ušulja u krevet i legne kraj mene. Nalazimo se sada na visini rijeke Plate, a njene su vode poznate zbog oluja. G. Pike neprestance izviđa, neće li nas zahvatiti kakav pampero. 22 Kapetan West ne promatra ni nebo ni more, ah sam ipak primijetio, da ostaje mnogo dulje na palubi, čim su mu nebište i barometar sumnjivi. Jučer su se pojavili predznaci rđavog vremena, a danas se to ponovilo u mnogo gorem obliku. Nevrijeme se javilo sinoć baš nekako o sutonu. Vjetra nije bilo gotovo nikakva, i »Elsinore« je držao pravac hvatajući povremene udarce zraka sa sjevera. Brod se divljački valjao na golemim staklastim valovima, koji su dolazili kao jeka neke daleke oluje na Jugu. Pred nama se brzo kao neka magija pojavila debela tama. Meni se činilo, da su to oblaci, ali ta tama nije bila ni najmanje nalik na oblake. Bila je to prosto naprosto tama i rasla je i širila se dok nas nije sasvim zahvatila, a onda se spustila i slijeva i zdesna i sakrila nam polovinu mora. Ali, još uvijek su naša jedra punili samo oni laki udarci vjetra sa sjevera. »Elsinore« je, još uvijek, bućkao na velikim, dugim valovima, i jedra su prazno praskala i grmjela. Mi smo polako kretali prema onoj kobnoj tami. Na istoku se jasno razabrao oblak pun munja, i bljeskovi su u njem treperili.Itamna masa pred nama bila je ispresijecana rasplamsajima i bljescima groma. Iz jedara je poslije toga nestalo i posljednjeg daška vjetra. U razmacima grmljavine, koja se sve više bližila, čuli su se glasovi ljudi na križevima, kao da su sasvim blizu, a ne stotinu stopa u zraku. Tako su se ozbiljno držali pri poslu da se jasno vidjelo, da i njih spopada jeza pred onim što ima doći. Na palubi su bila obadva časnika i davala naređenja i jednoj i drugoj straži. Kapetan West se šetao krmom kao obično i nije davao nikakva naređenja, a kad je g. Pike došetao k njemu na krmu on se s njim dogovarao tiho i običnim glasom. 22 Pampero — vjetar s argentinskih ravni — pampasa. — Op. prev.

109 Gospođica West je sišla pod palubu i za pet časaka vratila se obučena kao pravi pomorac, kad se sprema oluja. Nosila je odjeću od voštanog platna, mornarsku kapu i teške mornarske čizme. Odmah je i meni naredila, i to glasom koji nije trpio prigovora, da i ja siđem i presvučem se. Ja, međutim, nisam mogao smoći srca da siđem pod palubu; bojao sam se da nešto ne propustim. Složili smo se na kraju, da će Wada sići i donijeti moju odjeću za oluju. A onda je iz one tame, sunuo vjetar... Došao je iznenada poput munje, pratio ga je upravo đavolji tresak. Kiša i munje učinili su tamu još crnjom, tako da se upravo rukama mogla doticati. Jurila je nošena vjetrom kraj nas kao neka tvrda, opipljiva građa. Tama, i vjetar su se na nas survali. Ne može se to drukčije opisati negoli prastarom uzrečicom; da čovjek nije vidio, prsta pred nosom. »Zar to nije sjajno?« viknula je gospođica West u moje uho. Stajali smo naslonjeni na rub krme i ona je bila sasvim uza me. »Divno!« odgovorio sam. Moje su usne bile posve blizu njena uha, a njene su se kose mrsile o moje lice. I sada — ja ne znam zašto, ali mora da je to došlo samo, od sebe, nenadano za nas obadvoje u toj crnoj grmljavini vjetra. Čvrsto smo se naslonili na ogradu, da nas ne bi vjetar odnio, i naše su ruke čvrsto stisnule jedna drugu i pritiskale jedna drugu o ogradu; »Kćerko Herodijadina«, pomislio sam srdito, ali moja ruka nije ispuštala njezinu. »Što se to dešava?« doviknuo sam joj u uho. »Izgubili smo pravac«, odgovorila je. »Čini se, da nas tjera nazad. Krmilo radi, ali brod ne može držati pravac.« Uto se začuo gabrijelski glas samuraja... »Krmilo ne hvata?« doviknuo je čovjeku za kotačem. »Ne hvata, gospodine«, odgovorio je kormilar, kojemu se iz glasa razabirao napor. A onda je počelo bljeskati. Bljeskalo je pred nama, iza nas, s obiju strana, i kupalo nas u plamenu munje po nekoliko časaka grmjelo je neprestance, tako da smo gotovo oglušili. Prizor je bio upravo nevjerojatan. Visoko iznad nas dizao se kostur prečaka i jarbola, s kojih su skinuli jedra; niže dolje visjeli su mornari na križevima kao neke goleme stjenice i provlačili veze i motali jedra. Još niže zaostalo je nekoliko razmotanih jedara i sada ih je vjetar pritiskao na jarbole, a ona su se žarila bijelo i zloslutno u onoj strašnoj rasvjeti. Sasvim nisko, na palubi, mostu i kućicama »Elsinora« vidjeli su se strašno ispreturani konopi, trzani vjetrom, i skupine ljudskih stvorova, koji su ih vukli i potezali. Bio je to velik čas, čas našeg gospodara. Čitava naša tonaža ugljena, isprepletena masa brodske opreme, do neba visoki jarboli, dvije stotine stopa iznad naših glava, sve je to na časak zaustavilo dah. A naš gospodar stajao je uspravno, obasjan plamenom munje, vitak, nehajan i nepokolebljiv. Kraj njega su stajala dvojica ljudi — jedan od njih ubojica — da bi objavila i pojačala njegovu volju i da bi natjerala hrpu nesposobnih slabića da se pokore toj volji — da vuku i potežu konope i svojom tjelesnom snagom omoguće našem malom plovećem svijetu, da se odupre bijesu elemenata.

110 Ne znam što se kasnije desilo i što su zapravo radili. Tama nas je sasvim obavila, a oblaci su se prolomili i izlijevali na nas u vodoravnim mlazovima. Moja su usta bila tako puna a moja pluća tako napregnuta kao da sam pao u more. Voda je curila i probijala se pod moju mornarsku kapu, ispod mog nepromočivog kaputa prodrla je i moj čvrsto zakopčani ovratnik i u mornarske čizme. Bio sam sasvim smeten i začaran tom strašnom provalom grmljavine, munja, vjetra, tame i vode. Al kroz sve to dopirao je glas Gabrijela. Naš gospodar bio je živ, kretao se mirno krmom i objavljivao svoju mudrost i volju bijednim crvima, koji su slušali i svojom sirovom, golom snagom vukli praće, dizali i spuštali prečke, stezali i popuštali veze na golemim omotima platna za jedra. Kako se to desilo, ni to ne znam točno, ali eto, gospođica West i ja stisnuli smo se jedno uz drugo čvrsto nagnuti na ogradu, zaklonjeni krovom od voštane prevlake, koji je zujao na vjetru. Ja sam rukom pridržavao njen stas uz ogradu; njena su leđa bila čvrsto pritisnuta uza me, a jednom je rukom grčevito držala okrajak mog nepromočivog kaputa: Sat kasnije prošli smo krmom u zapovjedničku kućicu. »Elsinore« je poskakivao na uzbibanu moru, i pritisak vjetra na zaostala njegova jedra nemilice ga je spuštao i dizao. Gospođica West i ja pomagali smo jedno drugom, da ne izgubimo ravnotežu. Vjetar, koji je stao puhati, čim je prestala kiša, počeo je udarati orkanskom snagom. Ali na valjanom našem brodu sve je bilo u redu. Kriza je prošla, brod je ostao živ, i mi smo bili živi. U lijepo osvijetljenoj zapovjedničkoj sobi pogledali smo jedno na drugo vedra lica i svijetlih očiju. »Čovjek mora voljeti more!« kliktala je gospođica West oduševljeno, cijedeći vodu iz pramenova, koji su joj se u nevremenu smrsili. »A šta kažete na pomorce! Na gospodare mora! Jeste li vidjeli mog oca?« »On je pravi pravcati kralj«, rekao sam. »On je kralj«, ponovila je Miss West. A u taj čas »Elsinore« se dignuo na jednom vodenom brijegu i onda se opet spustio na stranu, tako da smo se opet morali čvrsto uhvatiti jedno za drugo. Udarili smo u stijenu kabine i izgubili dah. Na dnu stuba zaželio sam gospođici West laku noć, a onda sam prošao kraj otvorenih vrata kabine i pogledao unutra. U kabini je već sjedio kapetan West; ja sam mislio, da je on još na palubi. Skinuo je svoje nepromočivo odijelo, a umjesto mornarskih čizama obuo papuče. Naslonio se u velikom kožnom naslonjaču i otvorenih očiju promatrao u vijugavom dimu cigare vizije, što su mu se priviđale na pozadini stijene kabine, koja se divljački ljuljala. Ovog jutra, oko jedanaest sati, opet nas je La Plata počastila. Sinoć smo imali pravi pampero, iako nije bio naročito jak. Jutrošnji je imao biti mnogo gori, a počeo je kao prava pravcata kozmička šala. Vjetar je preko noći postao tako blag, da smo oko devet u jutro imali sva jedra razvijena. Oko deset sati ljuljali smo se u mrtvoj tišini. Oko jedanaest počelo se na jugu skupljati nevrijeme. Oblačno nebo spuštalo se sve niže, pa se činilo da naši visoki jarboli paraju taj oblačni nadir. Obzor se sve više sužavao, tako da je na kraju bio jedva pola milje

111 daleko. »Elsinore« je plovio u nekom uskom svijetu magle i mora. Bljeskalo je. Nebište i obzorje tako su se suzili, da se činilo da će upiti i usisati naš brod. Nešto kasnije počele su da od zenita do obzora paraju rašljaste munje, a vlažni se zrak zalio nekim jezivim crvenilom kiša, koja je još u vrijeme tišine, počela da blago pada, pretvorila se u pravi prolom oblaka debelih, snažnih mlazova. Mračilo se sve više i više, a zelena tmuša bila je tako snažna, da su Wada i domaćin zapalili svjetiljke u kabini, iako je bilo podne. Bljeskanje je dolazilo sve bliže, dok na kraju nije sasvim obavilo naš brod. Zeleni mrak neprestance je treperio u plamenu, kroz koji se s vremena na vrijeme probijala snažnija rasvjeta rašljastih munja. Kiša je postajala slabijom, ali je sve jače bljeskalo, tako da smo mi na kraju bili u središtu tog električnog vrtloga. Nismo mogli osjetiti, kojoj munji koja grmljavina pripada, a sva je atmosfera naokolo bila bijelo rasplamsana. Udaralo je i treskalo, i mi smo očekivali da će svakog časa neki grom ošinuti »Elsinore«. Nikad nisam vidio munje takvih boja. S vremena na vrijeme zapanjili bi nas snažni rasplamsali, ali čitavo je vrijeme treperila slabija igra svijetla, katkada blago plava, a katkada svijetle grimizne boje, koja je prelazila u stotine prijelaza različka. Ni vjetra pak još uvijek nije bilo, i ništa se nije dešavalo. »Elsinore« je ogolio sve križeve, a razapeta su bila samo najniža jedra, pa su čak i letno jedro i zadnjača bili smotani. Brod je bio spreman na sve. Oblaci su se uto počeli tanjiti, bivalo je sve svjetlije, grmljavina se udaljavala, a i vjetra još nije bilo nikakva. Pola sata kasnije sunce je opet sjalo, grmljavina se čula tek pokatkad s obzorja, a »Elsinore« se valjao u tišini. »Nećete vjerovati, gospodine«, promrmljao je g. Pike. »Prije trideset godina odnio nam je baš ovdje na Plati udarac vjetra, koji je naišao taman kao ovaj jutrošnji, sve jarbole.« Straža se baš mijenjala, i g. Mellaire je došao na krmu da zamijeni prvog časnika. »Nema gorih voda na čitavom svijetu«, priznao je i on. »Prije osamnaest godina i ja sam na Plati nastradao. Odnijelo nam je sve jarbole, tako da smo na kraju morali izbaciti tovar, ali smo se ipak nasukali. Dva sam dana bio u čamcu, dok nas nije neki engleski brod pokupio. A oni drugi Čamci nikad se nisu spasili.« »»Elsinore« se noćas dobro držao«, rekao sam prijazno. »Vraga«, promrmljao je g. Pike, »pa nije to bilo ništa! Čekajte dok doživite pravi pampero. Ove su vode strašne, i ja ću biti sretan, kad ih se riješimo. Volim ja dvanaest oluja na rtu Horn nego jednu na La Plati. Što vi kažete, g. Mellaire?« »I ja tako mislim, gospodine«, odgovorio je. »Vjetar s jugoistoka je pošten, i vi bar znate na čemu ste. Ali ovdje to nikad ne znate. I najbolji pomorac može na Plati nastradati.« G. Pike je sišao niz ljestve na krmi. Pjevuckao je pritom napjev iz Newcombovog »Celesta«: Kako sam ja pronašao... Bez svake sumnje...

112 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE Dok smo plovili duž obala Argentine, zalazi sunca bivali su sve čudniji i neobičniji. Sinoć su oblaci stajali veoma visoko na čitavoj zapadnoj polovici nebišta. Bili su ispresijecani, neuredno i naširoko, bijelim i zlatnim prugama. Na istoku se u isto vrijeme ocrtavao drugi zalaz sunca; možda odraz onog prvog zalaza. U svakom slučaju istočno je nebo bilo naslaga blijedih oblaka, iz kojih su tekle blage, plave i bijele zrake na sinje more. A prošle večeri imali smo na zapadu veličanstven prizor iz Arizone. S osnovicom na širini oceana slagali su se prostrani i visoki slojevi oblaka jedni na druge, sve dok se nije pokazao Veliki Kanjon, milijun puta širi i veličanstveniji od onog u Coloradu. Oblaci su imali isti onaj oblik slojeva ružičastih hridi, a sve su pukotine bile ispunjene opalnim plavetnilom i grimiznom maglicom Slikovite Zemlje. Uputa za jedrenja kaže, da se ti vanredni zalazi sunca imaju zahvaliti onoj prašini, koju vjetar, što puše kroz argentinske pampase, diže u vis i tjera na more. A da ste tek vidjeli zalaz sunca ove noći! Ovo pišem baš o ponoći. Sjedim na svom ležaju zamotan u ponjave, poduprt jastucima. Mrtvo je more, i »Elsinore« se prokleto ljulja. Golemi valovi dolaze s rta Horn, gdje po svemu sudeći neprestano bjesni oluja. Ali vratimo se k našim zalazima sunca! Turner bi ih možda znao ovjekovječiti. Kad je čovjek pogledao prema zapadu, činilo se da je ondje neki slikar nabacao golemu masu sive boje na zeleno platno. Iz te zelene pozadine prosuli su se i razmazali oblaci nebišta. A kakva je to bila pozadina, da znate! Prava orgija zelene boje. Ni jedan stepen zelenog nije nedostajao u pojasima te plohe, širokim i uskim, položenim između gustih mliječnih oblaka. Visoko gore bio je pojas zelene boje Nila, i onda redom stupnjevanja plavo, smeđe, sivo-zeleno, a u bogatom brončanom zelenilu gubila se divna maslinasta smjesa. Dok smo promatrali taj prizor, obzor se žario u širokim, rumenim, plavim, svjetlo-zelenim i žutim tracima. Malo kasnije, kad je sunce već bilo zašlo, pojavila se na pozadini onih mliječnih oblaka masa rumeno rujne boje, koja je uskoro postala bljeđa, brončana i počela krvavim prelivom premazivati sve svjetliju zelenu boju neba. Oblaci su se dotle tamnije ili svjetlije rumenili, a prema nadiru se žarila golema lepeza blijedo-ružičastih zraka. Te su zrake potamnjele i pretvorile se u divan ružičast plamen, što je još dugo gorio u sutonu, kojeg je polako nestajalo. Još sate kasnije čitava se ta ljepota ovog svijeta komešala u mojoj glavi, a ja sam već čuo g. Pikea kako nada mnom izvikuje zapovijedi, te noge mornara tapkaju i bježe od jednog konopa do drugog, da bi ga povukli i digli. Nevrijeme se bliži i sigurno će uskoro morati skinuti jedra.

113 U praskozorje ovog jutra mi smo se još uvijek valjali u mrtvoj i neugodnoj tišini. Gospođica West priča, da je pao barometar, ali da je opomena već izgubila vrijednost i u vodama Plate ne znači više ništa. Orkan, naime, u ovim vodama dolazi veoma brzo. »Elsinore« je spustio sva gornja jedra i sad je potpuno pripremljen za svaki slučaj, ali je ipak moguće, da će se sat kasnije morati da razviju sva jedra. G. Pike je dosta poludio pa naredio, da se razapnu gornja i vršna jedra, a baš su skidali veze sa gornjih jedara, kad se na palubi pojavio samuraj. Šetao je amotamo pet-šest minuta, a onda u pola glasa nešto rekao g. Pikeu. To, što je rekao, nije se g. Pikeu sviđalo, i premda sam u tim stvarima neznalica, razabrao sam da se on ne slaže sa zapovjednikom. Bilo kako bilo, prvi je časnik počeo vikati na mornare, koji su se vrzli na gornjim križevima, da sva gornja jedra opet smotaju. Skidali su vršna jedra i bilo je mnogo posla oko motanja i vezivanja. I zadnjaču su smotali, a isto tako neka pomoćna jedra sprijeda i pozadi, kojih imena nikako ne mogu upamtiti. Bilo je vedro, i s jugozapada je puhao ugodan povjetarac. Vidio sam, kako se g. Pike u duši veseli. Mora da se samuraj prevario. Svaki put kad bi g. Pike bacio pogled na gole gornje križeve, pomislio bi sasvim sigurno, da su mogli mirno ostaviti jedra razvijena. I ja sam bio duboko uvjeren, da je Plata nasamarila kapetana Westa. Tako je mislila i gospođica West, a kako je ona povlaštena osoba, kao i ja, rekla mi je to sasvim otvoreno. »Pričekajmo još pola sata, i otac će opet staviti jedra«, rekla je unaprijed. Ja ne znam kakav to kapetan West ima izvanredni osjećaj da predviđa vrijeme, ali je i ovaj put samuraj imao pravo. Kako sam već rekao, nebo je bilo sasvim vedro. Zrak je bio jasan i divno se caklio pod vjetrom i suncem. Nije međutim, prošlo više od četvrt sata, i vrijeme se sasvim promijenilo. Upravo sam se vratio na palubu. Gospođica West je rekla, da pripovijest o Plati ne vrijedi ništa, i da će sići u kabinu i sjesti za šivaći stroj. Uto smo čuli, kako g. Pike nešto brunda. Čuli smo kako se ljuti, kaje i priznaje da zapovjednik znade stvari mnogo bolje. »Eno ondje dolazi čitava rijeka Plata!« promumljao je. Mi smo slijedili njegov pogled. Vidjeli smo, kako, dolazi golema masa oblaka, tako da se uskoro sunce u po bijela dana zamračilo. Činilo se, da se oblaci nadimaju, upinju i prebacuju jedan preko drugoga. Snaga vjetra, koja ih je gonila, morala je biti strašna. I brzina vjetra morala je biti strašna. Ispod one oblačne mase vidio se siv sloj maglice, koji se kretao naprijed istom brzinom. Kapetan West je nešto rekao prvom časniku, i g. Pike je doviknuo zapovijed mornarima. Odmah je priskočila u pomoć i druga straža, i svi su mornari počeli da se penju među konope, da bi smotali glavno i prednje jedro. »Prebaci kormilo oštro na vjetar!« doviknuo je kapetan West blago kormilaru. Veliki se kotač zavrtio i kljun se »Elsinora« spustio. Trebalo je spriječiti, da udarac vjetra ne otjera brod nazad. U tmaste oblake, koji su se valjali i jurili, umiješala se i grmljavina. Oblaci su bili ispresijecam munjama.

114 Sad se iz one najdublje tame i munja prolomila kiša. »Elsinore« je počeo da se silno diže i spušta. Pogledao sam na mornare na donjim križevima, ali sam ih izgubio s vida. Na svakom križu nalazilo se petnaest ljudi, i još prije nego što je stigao udarac, veze su bile dobro pričvršćene. Kako su se oni ponovo vratili na palubu, to ja nisam vidio i nikad to nisam sanjao. »Elsinore« je imao razvijena samo gornja i donja vršna jedra. Brod se nagnuo sasvim na stranu i nije se više dizao. Ograda pod vjetrom bila je uronjena u more. Bez potpornja čovjek na toj nagnutoj palubi nije mogao ostati uspravan. Svatko se nečega pridržavao. G. Pike se svom snagom uhvatio obim rukama za ogradu krme, a i gospođica West i ja čvrsto smo se držali i tražili za što da se uhvatimo. Primijetio sam, međutim, da se samuraj kretao sasvim lako, a samo se jednom rukom držao za ogradu. Bio je nalik na pticu, koja se sprema da poleti. Nije davao nikakva naređenja. Odmah sam pogodio, da se uopće ništa ne može napraviti. Mirno je i pouzdano čekao, što će da bude. Položaj je bio sasvim jasan. Ili će se »Elsinore« dići sa svim svojim jarbolima, ili će nam jarboli otići k vragu i brod se uopće više neće podići. Dok se to ne zbude, brod je ležao mrtav, a vršci križeva pod vjetrom gotovo dodirivahu površinu vode. Preko uronjene i nevidljive ograde more je pošteno češljalo sve brodske otvore. Minute su bile duge kao stoljeća, sve dok se kljun broda opet nije dignuo i »Elsinore« se okrenuo i izravnao. Jedva se to zbilo, kapetan West je brod ponovo usmjerio prema vjetru. I eto, čas poslije toga, veliko se prednje jedro razvezalo. Udarac ili, bolje reći, niz udaraca bio je upravo strašan. Činilo se, da će brod biti naprosto rastrgan. Dok se to dešavalo, stajali su zapovjednik i časnici jedan kraj drugoga i izražaj na njihovu licu bio je gotovo jednak. Nijedan od njih nije bio prestrašen ili iznenađen. Na licu g. Pikea vidio se kiseo i preziran smiješak, namijenjen nespretnim mornarima. Lice kapetana Westa bilo je vedro i zamišljeno. Još uvijek se ništa nije moglo uraditi, i pet minuta tresao se »Elsinore« u raljama neke goleme nakaze, sve dok i posljednji komad velikog platna nije bio otrgnut. »Ode naše prednje jedro u Afriku«, nasmijala se gospođica West u moje uho. Ni ona ni njen otac ne poznaju straha. »A sada ćemo lijepo sići dolje i udobno sjesti«, rekla je pet minuta kasnije. »Ono najgore već je prošlo. Udarac će se vjetra ponavljati, more će biti uzbibano, ali to je sve.« Duhalo je čitav dan. More je tako nemirno, da je život na »Elsinoru« gotovo nepodnošljiv. Ja sam sebi pribavio neku udobnost time, što sam svoj ležaj okružio jastucima, koje je Wada s obadvije strane podupro praznim kutijama za sapun. G. Pike je stao kraj mojih vrata, da bi mi rekao neku novost o pamperu. Brod se baš uto nekoliko puta strašno zaljuljao, tako da su mi noge klecale i posrtale. Rekao je, da je čitav taj nasrtaj pampera bio pogrešan, nepravilan i besmislen. Zastao je još jedan časak onako kao usput i ispričao, što mu se u glavi mota. Vidjelo se, da su to sve smiješne i providne izlike. Ponajprije, nije imalo nikakvog smisla, da pita, nije li se možda Possum razbolio od morske bolesti. Poslije toga

115 sasuo je svoj gnjev na one nespretnjakošiće koji su upropastili prednje jedro, a onda je žalio užare, koji su i majstori za jedra, pa će sada imati mnogo posla. Zamolio me onda, da mu posudim koju knjigu, pa se podupro o moj ležaj i izvadio iz police Buchnerovu knjigu »Snaga i tvar«. Prazni prostor ispunio je jednim presavijenim časopisom, koji je ondje ležao već namijenjen toj svrsi. Nikako mu se nije htjelo otići. Mučio je mozak, ne bi li našao neko objašnjenje, pa je počeo čitavu raspravu o vremenu na riječ, Plati. Čitavo to vrijeme razmišljao sam, što on zapravo želi. I na kraju sam saznao. »Oprostite, gospodine Pathurst. Jedno pitanje onako usput... Da li se vi možda sjećate, što je g. Mellaire pričao prije koliko je on godina doživio brodolom na ovim obalama?« Odmah sam shvatio, kamo on smjera. »Prije osam godina, zar ne?« lagao sam. G. Pike je progutao moje riječi i počeo ih lagano probavljati. Nemirni »Elsinore« se tri puta grdno spustio na stranu i opet uzdignuo. »Volio bih da znam, koji se to brod prije osam godina potopio na Plati«, rekao je g. Pike, kao da razgovara sam sa sobom. »Morat ću pitati g. Mellairea, kako se taj brod zvao. Ni za vraga se ne mogu tog imena sjetiti.« Kićeno mi se zahvalio za Buchnerovu knjigu i pošao tapkajući prema vratima. Ja sam dobro znao, da iz te knjige neće nikad ni retka pročitati. Na vratima je malo zastao, kao da mu je neka nova slučajna misao pala na um. »A nije li on možda rekao, da je to bilo prije osamnaest godina«, pitao je. Zatresao sam glavom. »Ne«, rekao sam. »prije osam godina. Sjećam se sasvim točno, iako zapravo ne znam, zbog čega se tako točno toga sjećam. A siguran sam, da je on rekao, da je to bilo prije osam godina. Sasvim sam siguran.« Potonje sam riječi izgovorio s mnogo više pouzdanja. G. Pike me pogledao teškim pogledom. Pričekao je onda, dok se »Elsinore« pristojno ispravio, pa je izašao i pošao trijemom. Ja mislim, da sam točno pogodio slijed njegovih misli. Već odavna ja znam, da on vanredno dobro pamti i brodove i časnike, i tovare i oluje, a i brodolome. G. Pike je prava pomorska enciklopedija. Očigledno je, pored toga, da je on savršeno točno proučio povijest Sidneyja Walthama. Uza sve to, on još uvijek ne sanja, da bi g. Mellaire mogao biti Sidney Waltham, već sumnja, nije li možda g. Mellaire služio prilikom onog brodoloma prije osamnaest godina kao časnik na brodu, gdje i Sidney Waltham. Nikad neću oprostiti g. Mellaireu tu njegovu glupu zabunu. Morao je malo bolje pripaziti.

116 TRIDESETO POGLAVLJE Strašna noć! Divna noć! Da li sam spavao! Mislim, da sam samo s vremena na vrijeme zadrijemao, jer se mogu zakleti, da sam sve do tri i po sata čuo svaki udarac brodskog zvonca. U tri i po mi je postalo lakše, jer se nismo više onako teško i tvrdoglavo borili protiv pritiska. »Elsinore« se počeo kretati. Osjećao sam, kako se kliže, kako se bori i stenje. Dok je prije toga brod bio stalno nagnut na jednu stranu, sad se valjao i na lijevo i na desno. Dobro sam znao što se desilo. Umjesto da klaunom reže pampero, kapetan West je okrenuo brod i sada bježi pred njim. Shvatio sam da se nalazimo u teškoj oluji, jer kapetan West nikako nije mogao željeti da zaplovimo na sjeveroistok. Bilo međutim što mu drago, naše je kretanje postalo lakše, iako smo se valjali još jače Mogao sam na kraju zaspati. Probudio sam se oko pet sati od grmljavine mora koje se rušilo na palubu, slijevalo se i udaralo o stijene kabine. Kroz otvorena vrata mogao sam vidjeti vodu, kako struju niz trijem, a svaki put, kad bi se brod nagnuo na stranu, ispod mog bi se ležaja zapjenilo pola stope vode. Domaćin mi je donio kavu. Poduprt praznim kutijama i jastucima sjedio sam kao gimnastičar u nekom cirkusu i doručkovao. Na sreću sam na vrijeme dovršio doručak, jer se brod baš u taj čas strahovito zaljuljao i nagnuo, pa se sadržaj jedne police za knjige istresao na mene. More je grmjelo i praskalo, knjige su se na mene rušile, a Possum je u smrtnom strahu puzao pod pokrivač uz moje noge. Morao sam se ipak nasmijati, kad me »Kruna od papira« udarila po glavi, a psića je kvrcnula Chesterfonova knjiga »Što ne valja na ovom svijetu«. »Što vi o tome mislite?« pitao sam domaćina, koji je priskočio u pomoć i slagao knjige natrag na police. Slegnuo je ramenima, a njegove vesele dugoljaste oči vedro su se nasmiješile. »Ja mnogo puta vidjeti ovakvo more. Ja star čovjek. Mnoge puta vidjeti više strašno. Previše vjetra, previše posao. Sve prokleto.« Mogao sam zamisliti, kakav prizor čeka čovjeka na palubi. U šest sati provirilo je kroz prozore, u onim razmacima, dok nisu bili uronjeni, sivkasto svijetlo. Spustio sam se niz svoj ležaj vještinom akrobata i dohvatio svoje papuče koje su klizale podom amo-tamo. Bile su tako hladne, da sam zadrhtao, kad sam u njih stavio svoje bose noge. Nisam imao vremena da se obučem, već sam onako u pidžami pošao na krmu. Possum je ljutite cvilio zbog mog odlaska. Bio je to vražji posao probiti se kroz uske hodnike. Svaki čas morao sam stati i pridržati se, sve dok mi prsti nisu bili izranjeni. Išao sam naprijed samo dok bi se brod načas smirio. Ipak sam se preračunao. Podnožje širokog stubišta prema zapovjedničkoj kućici počinjalo je u jednom poprečnom trijemu, koji je bio nekih dvanaest stopa dugačak. Moje preveliko pouzdanje u sama sebe i neobično žestoka vratolomija »Elsinora« skrivili su moju nezgodu. Brod se tako nagnuo u

117 stranu i takvom brzinom, da se meni činilo da stube bježe ispod mojih nogu. Počeo sam se bespomoćno klizati kosinom. Očajnički sam hvatao stup ograde, a u posljednji sam čas jedva još ispružio ruku da spasim lice od udaraca. Preokrenuo sam se jednom oko sebe i još uvijek padajući udario ramenom o vrata kabine kapetana Westa. Nitko ne može spriječiti mladost da ide svojim putem, a isto tako niti brod na moru. I sto sedamdeset funti čovječjeg mesa traži svoj put. Lijepa vrata iz pločica od tvrda drveta razbila su se u komade, laštilo je vrcalo na sve strane, a ja sam izlomio nokte na svima prstima nastojeći da se zadržim na vratima. Zaderao sam na izglačanoj površini četiri čestite brazde. Jurio sam i dalje i na kraju uletio u prostranu sobu kapetana Westa, u kojoj je stajao široki mjedeni krevet. Preda mnom se odjednom našla gospođica West. Bila je obučena u vunenu kućnu haljinu; oči su joj još gledale sasvim pospano. Kose su joj bile divne, iako ovaj put nepočešljane. Stajala je na vratima prema glavnoj kabini i promatrala me začuđeno, a ja sam isto tako začuđeno piljio u nju. Nisam imao vremena da se ispričam. Jurio sam ludo i dalje i uhvatio štur kreveta, zavrtio se i ondje pao potrbuške na krevet kapetana Westa. Gospođica West počela se od srca smijati. »Samo uđite«, zagukala je. Na vršku jezika bile su mi najrazličitije isprike, sve jedna smješnija od druge Ipak nisam rekao baš ništa: zadovoljio sam se time, da se lijevom rukom pridržavam i nadalje za krevet. Desnu ruku stavio sam pod pazuho lijeve, da bi tako ublažio boli. S onu stranu glavne kabine, iza leđa gospođice West, tražio je domaćin po podu bibliju kapetana Westa i lovio svezak nota što se rasuo. Miss West je i nadalje gukala i smiješila mi se u tom intimnom položaju, koji je donijela oluja. Meni je poput munje došla na um neizrečena misao: »Ona je lijepa i vrijedna, da je čovjek poželi«. Sada, da li je ona osjetila tu misao, koja me obuzela poput blijeska? Ne znam, ali gospođica West se odmah prestala smijati. Vidjelo se, da ima dugu vježbu u društvenom ophođenju. »Ja sam znala, da je u očevoj sobi sve ispreturano. Čula sam, kako se stvari kotrljaju gore-dolje... Otac čitave noći nije bio u sobi. Ali šta je s vama? Jeste li ranjeni?« »Izgrebao sam prste, i to je sve«, odgovorio sam. Promatrao sam pritom svoje slomljene nokte i nastojao da se držim uspravno. Sigurno je, da sam bio smiješan. Ona je pokušala da me žali: »Bože moj, brod se zaista strašno nagnuo!« »Da, zaista... ja sam se htio popeti uza stube. Nikako nisam imao na pameti da odletim na krevet vašeg oca. Sve mi se čini da sam vam vrata sasvim pokvario.« Brod se opet nekoliko puta strašno zanjihao. Ja sam ponovo sjeo na krevet i pridržao se obim rukama. Gospođica West je čvrsto i sigurno stajala u vratima, pa se i opet počela smijati, kao da golub guče. Iza nje stropoštao se domaćin na sag kabine. Obuhvatio je padajući mali pisaći stol pričvršćen za pod, ali su veze popustile, pa su se i stol i domaćin našli na tlu. More je silno udarilo u prednju

118 stijenu kabine, a domaćin je pojurio sagom u protivnom pravcu. Nije mu pošlo za rukom da se uhvati za potporanj, ali je ipak čitavo vrijeme držao stolić, tako da ne bude oštećen. Časak-dva brod se malko smirio, i ja sam to iskoristio i izašao iz kabine kapetana Westa. Baš sam dohvatio stup ograde stubišta, kad se »Elsinore« opet nemilo zaljuljao. Držao sam se grčevito i čekao; pritom nisam mogao zaboraviti sliku, koju sam upravo vidio. Živo su ispod mojih trepavica gorjele oči gospođice West, još teške od sna, njena kosa i sva njena blaga ženstvenost. »Lijepa je i vrijedna da je čovjek poželi«, ta misao udarala mi je glavom poput bubnja. Sve sam to međutim zaboravio, kad sam došao na vrh stuba, i stepenište se odjedanput sasvim preokrenulo, a ono, što je bilo gore, postalo je odjednom dolje. Moje su se noge sklizale od stepenice do stepenice, i ja sam jurio ili padao i jedva se na vršku stepenica nekako zadržao: »Elsinore« je u taj čas poletio na vrhu nekog golemog brijega pramcem nebu pod oblake! Tako velik brod i takve vratolomije! Ona već zastarjela riječ »igračka« dobro odgovara, jer je zaista »Elsinore« prava pravcata igračka ili, još bolje krhotina igračke u raljama elementa. A ipak, usprkos tom strašnom osjećaju sićušne nemoći, ja sam se osjećao sigurnim. Na brodu je bio samuraj. Podvrgnut njegovoj volji i mudrosti, »Elsinore« nije mačji kašalj. Sve je uređeno i sve je nadzirano. Brod radi ono što mu naređuju i kolikogod se olujni Titani upinjali da ga prebace i dotuku on će i dalje raditi samo ono što mu kapetan West bude naređivao. Pogledao sam u zapovjedničku sobu. On je sjedio zavaljen u pomičnom naslonjaču, noge u mornarskim čizmama bile su mu uprte o podložak, i tako se mogao držati na mjestu i pri najžešćem njihanju. Crni kaput od nepromočivog platna sjao je na svijetlu svjetiljke, a milijuni kapljica oceana pokazivali su da se kapetan taj čas vratio s palube. Njegova kapa za oluju, crna i sjajna, bila je nalik na kacigu junaka iz bajke. Pušio je cigaru, nasmiješio se i pozdravio me. Činilo se, da je veoma umoran i veoma star — star zbog mudrosti, a ne zbog slabosti. S lica mu je ocean isprao i odnio ružičastu boju, i lice mu je bilo prozračnije negoli ikada prije. A pak, on nikad nije bio vedriji i sigurniji gospodar našeg malog i krhkog svijeta. Dob, koja mu se čitala na licu, nije se mogla proračunati u našim zemaljskim godinama. Njegova starost nije se uopće računala u godinama; bila je van svih strasti i van ljudskih svojstava. Nikad mi se nije činio toliko velikim, toliko udaljenim i toliko sličnim nekom duhu, koji je na ovaj svijet došao samo u pohode. Svojim srebrno-medenim glasom opomenuo me, da budem oprezan i uputio, kako treba da se držim, kad sam pokušao da otvorim vrata zapovjedničke kućice i da izađem napolje. On je znao pravi čas, koji ja sam nikad ne bih pogodio. Rekao mi je, kad treba da iziđem, i tako mi je uspjelo da se domognem krme. Voda je bila oko nas svuda i svagdje. »Elsinore« se probijao kroz strašan vrtlog vode. Mora su se pjenila i prebacivala krmom sad na jednu sad na drugu stranu broda. Visoko gore mahnitala su druga opet mora i rušila se na pramac nemilo i opasno. Zrak je bio pun pjene, nalik na maglu ili kišicu. Na palubi nisam vidio nikoga od straže. Ni na krmi nije bilo nikoga; jedino su dvojica krmilara stajala u

119 vlažnim voštanim kaput na u napola zaklonjenoj kormilarskoj kućici. Klimnuo sam glavom i zaželio im dobro jutro. Prvi od njih bio je Englez Tom Spink, postariji već čovjek ali još uvijek smion i pouzdan mornar. S njime je vršio službu Bill Quigley. Taj Bill pripadao je jednoj skupni u kaštelu, koja se stalno držala zajedno. Bilo ih je trojica, ali su druga dvojica, Frank Fitzgibbons i Richard Giller bili u straži drugog časnika. Ta su trojica znala dobro udarati šakama, a i držala su čvrsto jedan s drugim. Nekoliko su se puta pošteno potukli s onom gangsterskom klikom i tako postigli neku vrstu neutralnosti i nezavisnosti. Nisu baš bili pravi mornari, i g. Mellaire ih je podrugljivo nazivao »zidarima«. Ipak im je uspjelo da se othrvaju gangsterima. Pošao sam prema rubu krme. Nije baš bio lagan posao proći palubom od zapovjedničke kućice do kraja krme, ali ja sam se ipak nekako probio i dohvatio ograde. Vjetar je šibao okrajcima moje pidžame po mome tijelu. U taj se čas »Elsinore« ispravio i pojurio prema jednom valu, koji je nadolazio poput lavine. Trajalo je to samo časak i onda se ta lavina sručila na »Elsinore«. Kad se brod opet ispravio, paluba je bila puna vode od ograde do ograde. Iznad te poplave stajali su do koljena u vodi g. Pike i još petorica-šestorica mornara i čvrsto se držali za poprečnu ogradu trećeg jarbola. I brodski tesar bio je s njima s još nekoliko pomoćnika. Brod se opet silno nagnuo, i tisuću se tona vode istreslo preko lijeve strane broda; svi otvori u ogradi s te strane automatski su se otvorili i propustili moćne struje. Onda se brod zanjihao na obratnu stranu, i sva su se željezna vrata na otvorima štropotam zatvorila. Stotine tona mora slijevale su se tada s desne strane broda, na kojoj su se isto tako svi otvori pootvarali i propustili mlazove. Nemojte zaboraviti da je čitavo to vrijeme »Elsinore« glavačke rezao more. Sva su jedra bila smotana osim triju vršnih jedara. Ni jedno jedino trouglo letno jedro nije bilo razvijeno. Nikada naš brod još nisam vidio s toliko malo razvijene površine jedara, a one tri uske krpe platna na vrhu bde su pod silnim pritiskom vjetra nalik na željezne ploče, i sada su nas nosile nevjerojatnom brzinom pred olujom. Čim se visina vode na palubi smanjila, ljudi su na poprečnoj ogradi napustili svoje utočište. Jednu skupinu vodio je strašni g. Pike, i ta je skupina pošla da hvata grede i svinute željezne ploče. Neko vrijeme nisam mogao razabrati, kakvo je to željezo. Tesar je opet s dvojicom ljudi skočio u grotlo broj tri i radio prestrašeno i brzo. Ja sam znao, da je kapetan West okrenuo krmu broda prema vjetru. Grotlo broj tri bilo je oštećeno; pored ostaloga bila je i velika daska na otvoru slomljena. Otvor se morao popraviti ili će brod otići k vragu. Vidjelo se po svježim daskama, što je tesar već uradio. Radio je koliko je već u toj nevolji mogao, a onda je voda ponovo poplavila palubu. Novim daskama nekako je zakrpao otvor grotla, tako da je bar nekako držao. »Elsinore« je sada zaronio lijevom stranom, i nekoliko se stotina tona južnog Atlantika prebacilo na palubu. Odmah poslije toga bila je desna ograda pod vodom, i druga se stotina tona valova srušila na palubu. Svi su mornari odmah zaboravili posao i požurili se k poprečnoj ogradi da spase goli život. U vrtlogu pjene gotovo ih nisam vidio, a kad su se opet pojavili, prebrojio sam ih. I opet su pričekali da voda oteče.

120 Ona masa slomljena željeza, koju su lovili g. Pike i njegovi ljudi, valjala se palubom nekih stotinu stopa duž pramca. Kad se kljun »Elsinora« prevalio u neki ponor i opet iz njega dignuo, te su krhotine udarale po stijenama kabina. Vidio sam, da je otrgnut komad mosta. Bio je to onaj dio, koji je išao od trećeg jarbola do kućice na sredini broda. Toga dijela mosta uopće više nije bilo, a veliki je čamac s lijeve strane sredine broda bio sav razbijen. Promatrajući tako, kako se mornari muče, da bi spasili taj dio mosta, sjetio sam se divnog opisa u kojem Victor Hugo crta borbu, koju su vodili mornari, da bi uhvatili brodski top što ga je more otrglo jedne olujne noći. Postojala je velika razlika: pričanje Hugovo začudo me se mnogo jače dojmilo negoli sadašnja borba koju sam gledao vlastitim očima. Već sam nekoliko puta rekao, da čovjek na moru silno otvrdne. Stojeći ovdje na rubu krme u pidžami, šiban vjetrom i polijevan pjenom, primijetio sam kako sam i sam otvrdnuo. Nisam nimalo žalio ona ljudska bića iz kaštela koja su se ispod mene na palubi borila za svoj život. Bio sam čak radoznao što bi se desilo, da ih pograbi koja od ovih užasnih morskih lavina prije nego što uspiju da se dohvate poprečne ograde. A uskoro sam to i vidio. G. Pike bio je pred ostalima. Voda mu je dopirala sve do bokova, a on se bacao u vrtlog i nastojao da krhotine, koje su pred njim bježale, uhvati užetom. Zakvačio ih je nekako i omotao uže oko jednog stupa, na koji su se vezali konopi trećeg jarbola. »Elsinore« se uto nagnuo na lijevu stranu, i silna se stijena zelene vode prelomila nekih dvanaestak stopa iznad ograde. Mornari su svi pobjegli k poprečnoj ogradi. G. Pike je međutim držao svoje uže, pogledao mirno u stijenu vala i primio na se strašan udarac. Kad je izronio, vidio sam da užetom drži uhvaćeni most. Sad su još trojica mornara priskočila prvom časniku u pomoć. Prvi od njih bio je onaj slabouman Faun, čovjek inače gluh kao top. Za njim je pojurio Tony, grčki samoubojica, a iza njega Paddy. Za Paddyjem trčao je Patuljak i na kraju Henry, brodski kadet. Sasvim pozadi bio je, posve prirodno, Nancy. Držao se kao da ga vode na strijeljanje. Voda na palubi bila je svega do koljena, ali je šiktala u strašnom vrtlogu. G. Pike i šestorica ljudi digli su odbijeni dio mosta i pošli s njime prema pramcu. Posrtali su, prebacivali se, ali su ipak išli naprijed. Uto se na »Elsinore« spust o pravi pravcati brijeg oceanske vodurine. Tesar ga je vidio prvi. Doviknuo je najprije svojim ljudima da se spase, a onda zovnuo g. Pikea i tek tada pojurio do poprečne ograde. Ljudi g. Pikea nisu, međutim, imali sreće. More se prelomilo na palubu iznad sredine broda s lijeve strane ravno nekih petnaest stopa iznad ograde, a dvadeset iznad palube. S vrška sredine broda očišćen je razbijeni čamac. Val se razbio o kućicu na sredini broda i šiknuo uvis sve do križa zadnjače. I čitavi taj mlaz, a pored toga i sva težina vala prebacili su se i stropoštali na g. Pikea i njegove ljude. Svih je potpuno nestalo. Nestalo je i mosta. »Elsinore« se strašno nagnuo nalijevo i napunio palubu vodom od ograde do ograde. Čas kasnije brod je zaronio kljunom i sva se vodena masa počela valjati prema pramcu. Kroz zapjenjenu i uzavrelu površinu izronila bi čas nečija ruka ili glava, čas opet nečija leđa.

121 Nesmiljeni rubovi istrganih greda i svinutih željeznih ploča pokazivali su, da se most prevrće palubom. Bio sam silno radoznao, kako su prošli ljudi ispod mosta i kako ih je taj most izudarao. Ali zapravo ja se zbog tih ljudi nisam uznemirivao. U taj čas sam se bojao samo za g. Pikea. Nekako smo pripadali istom sloju i razredu; obadvojica smo spadali na krmu i jeli smo za istim stolom. Silno sam želio, da izmakne ranama ili smrti. A za ostale — baš me briga! Oni nisu pripadali mom svijetu. Mogao sam sebi zamisliti kapetane jedrenjaka na Srednjim Prolazima kako se isto toliko brinu za tovare robova, koje su vozili u prljavom potpalublju. Kljun »Elsinora« dignuo se sada nekud u vis, a krma je propala u zapjenjenu dolinu. Nijedan mornar još nije stajao na nogama. I most i ljudi bili su povučeni nazad prema krmi, pa su pokušali, da dohvate konope na trećem jarbolu. A tada je taj čudesni, nevjerojatni starac opet izronio iz vode. Stajao je na obim nogama, uspravan, a sa sobom je vukao u svakoj ruci po jednog čovjeka. Prepoznao sam bespomoćne oblike Nancyja i Fauna. Gledao sam taj snažni ljudski lik, i srce mi je zaigralo od veselja. Možda je on ubojica i gonič robova, ali prvi je skočio u ralje nemani, a na kraju i izronio s polumrtvim robom u svakoj ruci. I opet se »Elsinore« nagnuo na jednu pa na drugu stranu; silni su mlazovi šiknuli do donjih križeva, a tisuću se tona južnog Atlantika prelilo, od ograde do ograde. Svi su ponovo posrnuli, zaronili u vodu, a rastrgane su se grede i svinuto željezo valjali preko njih. Tek, i opet je taj čudni plavi orijaš izronio i stao čvrsto na obadvije noge, a u svakoj je ruci držao po jednog bespomoćnog patuljka. Probio se brzo kroz vrtlog vode visok do pojasa i ostavio svoj teret na poprečnoj ogradi kraj tesara. Vratio se onda da izvuče Larryja, koji mu se motao oko nogu, pa da i njemu pomogne do utočišta. Tony je već bio na suhom; puzao je na rukama i koljenima i bespomoćno se srušio kraj trećeg jarbola. Nije mu više bilo ni na kraj pameti da počini samoubojstvo. Mučio se, ali mu nikako nije uspijevalo da se podigne na noge. Prvi časnik ga je na kraju pograbio za ovratnik voštanog kaputa i jednom ga rukom dobacio tesaru u ruke. Sad je došao red na Patuljka. Lice mu je bilo okrvavljeno, jedna mu je ruka bespomoćno visjela, a mornarske su mu se čizme izule. G. Pike ga je uhvatio i gurnuo na poprečnu ogradu, a onda se vratio da pokupi posljednjeg čovjeka. Bio je to Henry, brodski kadet. Časak prije ja sam ga još promatrao. Nije se uopće kretao, prestao se boriti. Pokoji put bi izronio, a lice mu je već bilo nalik na lice utopljenika. Ponovo bi uranjao, a silan bi vrtlog udarao njime o stijene kabina. G. Pike je uronio sve do ramena, a prijelomi mora su ga dvaput bacili na koljena. Ipak je dohvatio jadnika, prebacio ga preko ramena i ponio prema pramcu. Sat kasnije sreo sam g. Pikea u kabini. Išao je na doručak. Bio je presvučen i obrijan. Čovjek, kao što je on, ne trpi da ga slave kao junaka, ali ja sam ipak onako usput spomenuo, da je njegova straža bila sigurno veoma zabavna. »Moja straža?« odgovorio je jednako nehajnim glasom. »Čestito sam se okupao.« Drugo ništa nije rekao. Morate znati, da on nije nikako mogao smoći časak vremena, da mene spazi na krmi. Radio je svoj dnevni posao, svoj dnevni brodski posao, posao ČOVJEKA, i ja tu riječ hotice pišem čitavu velikim slovima. Ja sam

122 bio jedini čovjek na krmi, koji je znao kakav je posao obavio, a saznao sam to sasvim slučajno. Da nisam bio na palubi u te rane sate, nitko od svih nas na krmi ne bi doznao za djela, koja je on izvršio tog sivog, olujnog jutra. »Je li tko ranjen?« »Ta kakvi! Nekoliko mornara se malo smočilo! Nema slomljenih kosti Henry će morati odležati jedan dan. More ga je prebacilo i razbilo mu glavu. A i Patuljak, kako mi se čini, ima iščašeno rame. Znate li, međutim, šta je sa Davisom na njegovom gornjem ležaju? More mu je napunilo kabinu, pa se morao opet popeti gore. Mokar je kao miš, a što se mene tiče, ja mu želim još i gore.« Zastao je malo i uzdahnuo. »Sve mi se čini, da sam ipak ostario. Trebalo je da mu zakrenem šijom, ali postao sam gadljiv. Ništa ne smeta, putovat će on preko palube prije nego li pristanemo«. »Dajem mjesečnu plaću za funtu duhana, da neće«, usprotivio sam se. »Nećemo tako«, rekao je g. Pike tiho. »Ali evo vam moje ponude. Kladimo se za funtu duhana, funtu vi, funtu ja, ili mjesečnu plaću, da ću ja još imati čast da mu pričvrstim vreću ugljena oko nogu, i ta vreća nikad više neće izroniti!« »U redu«, pristao sam. »U redu«, rekao je g. Pike. »A sada idem da nešto pojedem.«

123 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE Što više gledam gospođicu West, to mi se ona više sviđa. Možete to objasniti blizinom ili osamljenošću ili kako vam drago. Ja to uopće ne pokušavam objasniti. Ja samo znadem, da je ona žena i da je vrijedna da je čovjek poželi. Na neki način ja sam ponosan, što sam muškarac, baš kao i svi ostali muškarci. Sretan sam što me ona vječita hajka čitavih čopora žena, koje su me prije ovog putovanja mučile, nije do kraja upropastila. Rečenica »žena vrijedna da je čovjek poželi« naprosto me opsjeda. Mota mi se mozgom i mislima. Počeo sam čak skretati sa svog redovnog prolaza, da bih je vidio kroz vrata kabine, ili kroz trijem. Radim to kad ona ne zna da je gledam. Žena je uopće čudesna stvar. Ženska je kosa divna a ženska blagost čarobna. Zapravo, ja žene odlično poznam i znam dobro kakve su, ali baš zbog toga mi se one čine još čudesnijima. Ja znam i to, i kladio bih se na svoju dušu, da je gospođica West gledala na mene kao muškarca još tisuću puta češće nego što sam ja nju promatrao kao ženu. Ali sasvim svejedno — ona je žena i vrijedna da je čovjek poželi. Neprestance mi dolazi na um nenadmašivi četverostih Richarda Le Gallinnea: Kad bih bio žena, čitavog bi dana pjevo o ljepoti, koja mi je dana; klanjo bih se pred njom prestrašenih zjena, cio dan bih šapto: »Eto, ja sam žena!« Ja bih svima filozofima, koji trpe od bajronovske tuge zbog svijeta, savjetovao da poduzmu neko dugačko putovanje morem u pratnji žene kao što je gospođica West. I u ovom svom pričanju ja je više neću zvati gospođicom West. Ona je za mene prestala da bude gospođica West. Sada je ona Margaret. Ja o njoj više ne mislim kao o gospođici West; ja sada o njoj mislim kao o Margareti. Lijepa je to riječ, ženstvena, i mora da ju je stvorio neki pjesnik! Margaret! Moj jezik je u to ime zaljubljen i nikako se ne umara izgovarajući ga Margaret West! To ime izazivlje sne i moćne spoznaje. S tim imenom povezana je povijest naše rase; rase koja je tražila zapadne putove. Ima u tom imenu i gordosti i vlasti i pustolovine i osvajanja. Kad ga ugovaram, ja maštam o vitkim brodovima s visokim kljunom, o krilatim kacigama i mamuzama nemirnih boraca Maštam o kraljevskim ljubavnicima, pustolovima i junacima. Pa još i sada, u ovim kasnim danima, kad nam se jedra rastapaju na suncu, mi još uvijek stojimo na zapovjedničkom mostu i izvikujemo naređenja.

124 Usput rečeno, njoj su dvadeset i četiri godine. Pitao sam g. Pikea, kad se »Dixie« sukobio s riječnim parobrodom u zalivu San Franciska. Desilo se to hiljadu devetsto prve. Margaret je onda imala dvanaest godina. Sada je hiljadu devetsto trinaesta. Blagoslovljen budi čovjek, koji je izmislio matematiku! Njoj su dvadeset četiri godine. Zove se Margaret i vrijedna je da je čovjek poželi. O ovom se putovanju zaista mnogo može pričati. Čovjek naprosto ne može da zamisli, kako će taj ludi put s tom ludom posadom svršiti. »Elsinore« plovi, i svakog se dana njegova povijest ispisuje krvlju. Padaju ljudske glave, a čitava ta naša drama plovi i kreće se prema ledenom Južnom oceanu i hladnim olujama rta Horn. Ja, međutim, sjedim na povišenom mjestu sa gospodarima. Nije me strah, a ponosim se čak i time što sam izvan sebe od oduševljenja. Čitavo vrijeme samom sebi šapćem: »Margaret je žena; Margaret je vrijedna da je čovjek poželi.« Ali vratimo se k našem pričanju. Danas je prvi lipnja. Od onog pampera prošlo je deset dana. Kad su popravili zaklopac na grotlu broj tri, kapetan je ponovno okrenuo brod prema vjetru i počeo krstariti u pravcu oluje. Od tog smo časa čas po mrtvom moru i magli, a čas opet po oluji i slani hvatali jug, tako da smo sada gotovo u visini Falklandskih otoka. Obala Argentine leži na zapadu ispod obzorja, a ovog smo jutra prešla pedeseti usporednik južne širine. Moreplovci računaju, da od tog časa počinje obilazak rta Horn — od pedesete južne paralele na Atlantiku do pedesete južne paralele na Pacifiku. I makar smo već tako daleko na jugu, vrijeme je još uvijek lijepo. Vjetar je povoljan, i »Elsinore« juri. Iz dana u dan sve je hladnije. Peć je u velikoj kabini užarena, a sva su spojna vrata otvorena, tako da je čitava krma topla i ugodna. Na palubi, međutim, grize zrak, a Margaret i ja toplo smo obučeni dok šećemo krmom ili kad odlazimo na pramac da vidimo piliće. Most je popravljen, tako da se može prelaziti na sredinu broda. Jadni pilići; njih sada uništava razlika između nagona i klime. Približavaju se južnoj zimi na rtu Horn i trebali bi sve svoje perje, ali oni se i dalje mitare, jer je u njihovu zavičaju sada ljeto. A možda o tome mitarenju odlučuje vrijeme kada su se izlegli? Morat ću o tome pitati. Margaret će to sigurno znati. Jučer su već vršili zloslutne priprave za prolaz oko Horna. Sve praće su skinuli sa stupova na glavnoj palubi i povezali ih tako, da se njima može rukovati s vrška kućica. Tako će se sada prednjim praćama moći rukovati s kaštela, srednjim s vrška kućice na sredini broda, a krmenima s krme. Očigledno je, da su to uradili zbog toga što će glavna paluba često biti pod vodom. Brod s teškim tovarom kao naš pluta sasvim uronjen, kad je more nemirno, pa su zbog toga i na pramcu i na krmi i s obadvije strane glavne palube polegli konope za spašavanje u visini čovjeka. Isto su tako dvoja željezna vrata, koja s lijeve i desne strane broda vode ravno iz kabina na glavnu palubu, zatvorili i zazidali. Ta će vrata biti ponovo otvorena tek onda, kad se nađemo u Pacifiku i zaplovimo na sjever. Dok se pripravljamo za borbu na najolujnijem rtu svijeta, položaj je na brodu sve gori i gori. Jutros je u grotlu broj 1 nađen mrtav Pedro Marinković, mornar u straži g. Mellairea. Na tijelu je imao nekoliko rana od noža, a i grlo mu je bilo prerezano. Bilo je sasvim očito, da je to načinio netko iz kaštela, a možda i više

125 njih zajedno, ali se baš ništa nije moglo saznati. Krivci — jasna stvar — šute, a oni, koji možda nešto znaju, boje se da progovore. Oko podneva bačeno je tijelo u more s obvezatnom vrećom ugljena oko nogu. Tako taj čovjek već pripada prošlosti. Ljudi, međutim, u kaštelu napregnuto očekuju šta će sada dalje da bude. Odšetao sam se ovog podneva na pramac i jasno vidio, da me gledaju neprijateljski. Spoznali su da pripadam ljudima, koji zapovijedaju s krme. Dakako, ništa nisu rekli, ali vidjelo se to po tome kako su me promatrali ili kako su odvraćali oči s mene. Razgovarali su sa mnom samo Mulligan Jacobs i Charles Davis. »Riješio se čovjek svega«, rekao je Mulligan Jacobs. »Bogami ne vrijedi taj život ni pišljiva boba. Zar mu nije ovako bolje? Živio je bijedno, umro je bijedno i sad su ga bacili u more i bijedi je kraj. Ima ljudi ovdje na brodu, koji bi bili sretni da su tako prošli. Ali doći će još i na njih red.« »Na koga to mislite...?« pitao sam. »Mislim šta god vi izvoljevate«, rekao je bogalj i pakosno se na mene iscerio. Zavirio sam u željeznu kabinu Charlesa Davisa. Davis je bio sav presretan. »Bit će to krasna pripovijest za sud u Seattleu. Ovo ubojstvo čini moj položaj još mnogo čvršćim. Pričekajte samo, kad novinari uzmu stvar u ruke! Mrtvački brod »Elsinore«! Bit će to za njih masan zalogaj!« »Ja ne znam ni za kakav mrtvački brod«, rekao sam hladno. »Pa zar niste vidjeli, kako sa mnom postupaju?« odgovorio je. »Pa vidjeli ste čitav taj postupak?« »Ja znam samo to, da ste vi hladnokrvan ubojica«, odgovorio sam. »O tome će sud reći svoju, gospodine! Na vama je samo da posvjedočite činjenice.« »Ja ću posvjedočiti samo to, da bih vas ja objesio, da sam bio na mjestu prvog časnika.« Njegove su se oči zaiskrile. »Molim vas, da se sjetite ovog razgovora, kad budete iskazivali pod zakletvom, gospodine!« viknuo je pohlepno. Priznajem, sve protiv svoje volje morao sam se tom čovjeku diviti. Pogledao sam u tu njegovu bijednu prostoriju sa stijenama od željeznih ploča. Za vrijeme pampera čitava je kabina bila pod vodom. Bijela boja otpala je i visjela sada u velikim krpama, a željezo je posvuda zarđalo. Pod je bio prljav, a čitava je prostorija vonjala po Davisovoj bolesti. Posuđe, u kojemu je donio ručak, još nije bilo oprano i ležalo je ovdje-ondje na podu. I odijela i ponjave bili su mokri. U jednom kutu stajalo je razbacano i zgnječeno prljavo rublje. Davis je ležao na istom onom ležaju, na kojem je zaklao O’Sullivana. Već mjesecima on stanuje u toj prljavoj rupi, a da bi ostao živ, morat će još mjesecima ostati unutra. Bilo je u njemu životne snage kao u kakvog štakora, i zbog toga sam mu se morao diviti, ali sam ga u isti čas i mrzio, jer mi se naprosto gadio. »Recite, zar vas nije strah? Otkud vam pada na pamet, da biste mogli izdržati to putovanje? Zar ne znate, da se ljudi klade, da vi to ne ćete izdržati?«

126 To ga je silno zanimalo, i on se pridignuo na laktovima i naćulio uši. »Vas valjda nije strah, da mi o tim okladama pričate, iskesio se. Ne znam zašto... ja sam se kladio da ćete vi izdržati«. »To znači da su se drugi kladili, da ja ne ću izdržati«, dometnuo je brže-bolje. »A to znači da ima na »Elsinoru« ljudi, kojima je novčani probitak, da mene nestane.« U taj čas naišao je domaćin idući iz kuhinje kraj kaštela. Stao je načas na vratima i slušao podsmjehujući se. Što se tiče Charlesa Davisa taj je sigurno promašio svoje zvanje. Trebalo je da bude fiškal na kopnu, a ne na moru. »E pa lijepo, gospodine«, dodao je. »Ja ću vas natjerati da svjedočite u Seattleu, a vi ćete reći istinu, osim ako se ne razbolite ili ako ne postanete krivokletnik.« Postigao je što je želio. Natjerao me da mu odgovorim. »Svjedočit ću ja, ne bojte se! Ali, pravo da vam kažem, nisam baš tako siguran, da ću dobiti okladu.« »Izgubiti vi siguran«, umiješao se sada domaćin klimajući glavom. »Taj momak krepati brzo.« »Okladite se s njime, gospodine«, pozvao me Davis. »Dajem vam dobar savjet. Vidjet ćete, da ćete dobiti!« Čitava je ta stvar bila tako besmislena, da načas nisam znao što da odgovorim. »Dobit ćete sasvim sigurno«, poticao me Davis i nadalje. »Vidjet ćete, da ja neću umrijeti. Hajde, domaćine, recite, o šta ćete se kladiti?« »Pet dolara, deset dolara, dvadeset dolara«, odgovorio je domaćin. Slegnuo je ramenima kao da želi reći, da je svota sasvim sporedna. »U redu, domaćine! Gospodin Pathurst prihvaća okladu, recimo za dvadeset dolara. Pristajete li, gospodine?« »A zašto se vi sami s njime ne okladite?« pitao sam. »Kako da ne bih gospodine. Evo, domaćine, hajde da se kladimo za dvadeset dolara, da ja neću umrijeti!« Domaćin je odmahnuo glavom. Bolesnik je međutim bio uporan. »Nudim ti dvadeset protiv deset dolara. Koji ti je vrag, da se nećeš kladiti?« »Ti živiš, ja izgubim i platim«, objasnio je domaćin: »Ti mrtav, ja dobijem, ti mrtav, ništa platiš.« I domaćin je pošao svojim putem cereći se i klimajući glavom. »Svejedno gospodine, iza mene će ostati bogata baština«, zagrohotao je Davis. »Možete misliti, kako će novinari time mastiti brkove?« Azijci u kuharovoj sobi sumnjaju na nekoga, da je ubio Marinkovića, ali neće ništa da kažu. Čak i Wada i domaćin samo klimaju glavom i nešto neodređeno mrmljaju. Kad sam razgovarao s užarem, on se potužio, da ga boli ranjena ruka i da će biti presretan, kad dođe k liječniku u Seattleu. Ja sam na kraju počeo navaljivati, da mi kaže što zna o umorstvu, a on mi je odrješito rekao, da se ta stvar ne tiče ni Japanaca ni Kineza na brodu, a on je Japanac.

127 Louis, onaj kineski mješanac s oksfordskim naglaskom bio je mnogo iskreniji. Uhvatio sam ga na krmi, kad je išao u ambulantu da uzme namirnice za kuhinju. »Ovi su ljudi druge rase, a mi smo druge rase, gospodine. Najpametnije je da ih pustimo s mirom. Mi smo o tome razgovarali, i stvar nas se baš ni najmanje ne tiče. Razmislite, u kakvom sam ja položaju. Ja radim u kuhinji na pramcu, i neprestano sam u društvu s mornarima. Čak i spavam u njihovom dijelu broda, i sam sam ondje, a njih je mnogo. Jedini moj zemljak na brodu je domaćin, a on spava na krmi. Vaš sluga i dvojica užara su Japanci. Oni su nam izdaleka slični, pa smo se složili, da jedni druge pomažemo ma šta se dogodilo na brodu.« Sjetio sam se riječi g. Pikea o miješanoj narodnosti Patuljka: »Pa s vama je tamo još Patuljak!« »Mi njega ne priznajemo, gospodine«, odgovorio je Louis blago. »On je Portugalac, Malajac, istina ima i japanske krvi, ali on je izrod i kopilan. A pri svemu tome još je i luckast. I zato vas molim, gospodine, nemojte zaboraviti da je nas malo, i da zbog toga moramo biti neutralni.« »Ali, naši izgledi su veoma rđavi«, nastojao sam i nadalje da nešto saznam. »Šta vi mislite, kako će to svršiti?« »Stići ćemo mi veoma vjerojatno u Seattle, to jest, nekolicina od nas neće stići Ali jedno vam mogu reći gospodine: ja sam godinama plovio morem, a nikad još nisam vidio ovakve posade. Malo je mornara među njima i veoma mnogo rđavih ljudi, a ostali su luckasti i bog bi ga još znao šta. Neću da spominjem nikakva imena, gospodine, ali ima ljudi na brodu, s kojima se ja ne bih želio posvađati. Ja sam kuhar Louis i radim svoj posao kako najbolje znadem.« »Recite, hoće li Charles Davis stići u Seattle?« pitao sam. Promijenio sam predmet razgovora priznajući time, da on ima pravo da šuti. Zahvalio mi je očima za moju pristojnost i onda odgovorio: »Ja mislim, da neće, gospodine. Domaćin mi kaže, da ste se vi kladili da će izdržati. Mislim da tu okladu nećete dobiti. Sada treba da obiđemo Horn. Obilazio sam ga ja mnogo puta. Dolazi najžešća zima, a mi plovimo od istoka prema zapadu. Davisova će kabina biti sedmicama pod vodom. Nikad u njoj neće biti suho. To je toliko teško izdržati, da bi umro čak snažan i zdrav čovjek. A Davis nikako nije zdrav. Veoma je on slaba zdravlja. Liječnici bi mu možda produljili život ali ovdje po ovim olujama, taj će život brzo ugasnuti. Vidio sam ja kako ljudi umiru na moru. Znam ja to dobro, gospodine. Hvala vam, gospodine!« I taj eurazijski Kinez i Englez naklonio se i pošao svojim putem.

128 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE Položaj je gori nego što sam ja to mislio. Ispričat ću vam dvije zgode koje su se desile posljednjih sedamdeset i dva sata. G. Mellaire, na primjer, propast će sasvim. On ne može podnijeti napor, da plovi na istom brodu, gdje se nalazi i čovjek, koji se zakleo, da će se osvetiti ubojici kapetana Somersa. Kad još znamo, da je taj osvetnik strašni g. Pike, onda možemo razumjeti, kako je g. Mellaireu pri duši. Nekoliko smo već dana opažali Margaret i ja, da drugi časnik ima krvlju zalivene oči i izobličeno lice. Razmišljali smo, nije li možda bolestan. Danas smo, međutim saznali tajnu. Wada ne voli g. Mellairea, i jutros sam za vrijeme doručka vidio u njegovim lukavim, iskričavim dugoljastim očima, da jedva čeka, da mi ispriča neku svježu i zanimljivu brodsku brbljariju. Pričao mi je, da već nekoliko dana on i domaćin rješavaju kućnu zagonetku. Na jednoj polici u velikoj prostoriji na krmi stala je boca drvnog alkohola. Iz te boce nestala je gotovo polovica sadržaja. Oni su najprije ispoređivali podatke o alkoholu, a onda su se počeli igrati Sherlocka Holmesa i doktora Watsona. Mjerili su alkohol nekoliko puta na dan i tako utvrdili, da se količina uvijek smanjuje odmah poslije ručka ili večere. Usredotočili su pažnju na dvojicu sumnjivih, koji su jedini dolazili u prostoriju na krmu. Bili su to drugi časnik i tesar. Sve ostalo odgonetnuti su bez po muke. Alkohola bi uvijek nestajalo, kad bi g. Mellaire dolazio prije tesara. Kad bi došli i otišli zajedno u alkohol nitko ne bi dirao. Tesar nikad nije ostajao sam u toj prostoriji. Zaključak su lako načinili, i sada domaćin čuva alkohol pod svojim ležajem. Drvni je alkohol smrtan otrov. Taj pedesetogodišnji čovjek mora da je zaista silno snažne građe! A mi smo se još čudili, što su mu oči krvlju zalivene! Pravo je čudo, što ga taj otrov nije ubio. Nisam o svemu tome Margareti rekao ni riječi, a neću joj to ni pričati. Volio bih opomenuti g. Pikea da se čuva, ali što ćete, kad znam, da bi se desilo još jedno ubojstvo, čim bih ja otkrio, tko je g. Mellaire. A mi i dalje jurimo na jug prema onom negostoljubivom vršku kopna. Vjetar je povoljan, i danas se već nalazimo južno od crte povučene od Magellanovih vrata do Falklanda. Ako vjetar i dalje bude držao, mi ćemo sutra stići do obale Ognjene Zemlje, sasvim blizu tjesnaca Le Madre. Kroz taj tjesnac naumio je kapetan West proći, ako vjetar bude dobar. Druga zgoda desila se prošle noći. G. Pike ne priča ništa ali on dobro poznaje položaj među posadom. Katkada sam još uvijek dolazio noću na straže, pa znam da se poslije smrti Marinkovićeve g. Pike po mraku ne usuđuje na glavnu palubu. On, međutim, drži jezik za zubima, ne vjeruje ni u koga i sam samcat igra tu gorku

129 i opasnu igru. Smatra on to nečim sasvim prirodnim, nečim što pripada njegovu dnevnom poslu. A sada da vam ispričam tu zgodu. Prošle noći, odmah iza večernje straže, pošao sam mostom sve do kokošinjca na sredini broda. Margaret me zamolila da to učinim; htjela je da zna, je li domaćin poslušao njene upute. Veliko je platno bilo skinuto s kokošinjca, zračenje je bilo osigurano, a petrolejska peć je dobro gorjela. Utvrdio sam tako, da se čovjek na domaćina može osloniti. Baš sam se htio vratiti na krmu, kad sam odjednom kroz tamu začuo kriktanje pingvina i teško puhanje kita, koji se nalazio u blizini broda. U tom se šumu čovjek ne može prevariti. Popeo sam se iza čamca na lijevoj strani sredine broda i stajao ondje u tami. Nije me se moglo vidjeti. Uto sam čuo staračke korake prvog časnika. G. Pike je dolazio mostom s krme. Bila je blaga zvjezdana noć i »Elsinore« je u tišini, u zavjetrini Ognjene Zemlje, polako i sigurno klizao brzinom od nekih osam uzlova. G. Pike je zastao na prednjem vršku kućice i stajao ondje osluškujući. Sa glavne palube, odnekle sa grotla broj dva, čulo se mrmljanje različitih glasova. Raspoznao sam glas Kida Twista, Noska Murphyja i Berta Rhinea. Osim trojice gangstera bio je ondje još i onaj kravar Steve Roberts. U njihovu društvu nalazio se i g. Mellaire. I drugi časnik i Steve Roberts pripadali su straži, koja se upravo odmarala pa su zapravo morali biti u potpalublju, jer je od ponoći počinjala njihova služba. Sasvim neumjesna bila je prisutnost g. Mellairea. On je pored toga prijateljski i drugarski razgovarao s članovima posade a to značilo kršiti brodske običaje i dobro ponašanje da ne možeš gore. Ja sam oduvijek bio radoznao čovjek. Oduvijek sam htio da sve znadem. Na »Elsinoru« sam bio svjedokom mnogom prizoru, koji je u sebi krio najčišću dramatsku snagu. Zbog toga se nisam javio, već sam i dalje izvirivao iza čamca. Prošlo je pet, pa onda deset minuta. Ljudi su i dalje razgovarali. Nisam mogao čuti šta govore, pa sam bio bijesan na krik pingvina i na kita. Taj se igrao sasvim blizu broda, pa se jasno čulo, kako se praćaka i prevrće. Vidio sam, kako se g. Pike okrenuo onamo, odakle su dolazili ti šumovi. Gledao je prema meni, ali me nije vidio. Okrenuo se opet nazad, pa dalje osluškivao glasove, koji su dolazili odozdo. U taj se čas pojavio Mulligan Jacobs. Ne znam, je li on to slučajno naišao ili je hotice njuškao naokolo. Pričat ću ono, šta se dogodilo. S jedne i s druge strane kućice na sredini broda nalaze se ljestve. Mulligan Jacobs popeo se tim ljestvama tako tiho, da sam ga spazio tek onda, kad je g. Pike zarežao: »A kog đavola ti ovdje radiš?« Spazio sam u taj čas Mulligana Jacobsa. Stajao je u tami, dva koraka ispred prvog časnika. »A šta je vas briga!« odrezao je Mulligan Jacobs. Glasovi s palube su zamukli. Znao sam da svi oni odreda stoje i napregnuto slušaju. Tek, eto, filozofi nisu sve dosada objasnili Mulligana Jacobsa. Ima u njemu još nešto, nešto o čemu u knjigama nije napisana posljednja riječ. Taj krhki stvor, svinute hrptenjače, stajao je u tami sam pred g. Pikeom i nije se bojao.

130 G. Pike je nešto opsovao — nešto strašno, što ja ne mogu ponoviti, i opet ga zapitao po što je došao. »Ostavio sam ovdje svoju kesu za duhan, kad sam posljednji put tu radio«, rekao je sićušni bogalj. Zapravo nije on to ni rekao, već ispljunuo kao kakav otrov. »Nosi se dođavola, ili ću ja baciti dolje i tebe i tvoj duhan«, bjesnio je prvi časnik. Mulligan Jacobs je prišao još bliže g. Pikeu. Kako je bila tama, a brod se ljuljao, on mu se sasvim unio u lice. »Jesi li ti poludio, Jacobs!« Prvi časnik nije mogao ništa drugo da izrekne. Nije naprosto smogao riječi. »Ti stara bukvo«, odgovorio je jezoviti, sićušni bogalj. G. Pike ga je pograbio za ovratnik i zamahnuo njime zrakom. »Hoćeš li sam da siđeš, ili ću te ja baciti?« pitao je g. Pike. Bili su neopisivo uzbuđeni, razdraženi kao zvjerad. »Zar misliš da te se bojim?« odgovorio je Jacobs. G. Pike je pokušao da nešto kaže, ali je samo u nemoćnom bijesu zaškrgutao zubima. Još uvijek je držao Jacobsa visoko u zraku. »Ti stara budalo, stara budalo«, pjevuckao je Mulligan Jacobs. Životinjski bijes spopao je i njega, pa već nije znao što govori. »Reci to još jedanput, pa ćeš odletjeti k vragu!« Prvi je časnik jedva smogao snage da to kaže. »Ti si stara bukva«, prošaptao je Mulligan Jacobs. G. Pike je zamahnuo i bacio ga. Mornar je snažno poletio zrakom. Dok je lebdio i padao tamom neprestano je ponavljao: »Stara bukvo! Stara bukvo!« Pao je među ljude na grotlu broj dva. Oni su bili smeteni. Čulo se kako trče ovamo-onamo i nešto mrmljaju. G. Pike se dva-tri puta prošetao sredinom broda, a onda je stao. Naslonio se na ogradu mosta, glavu je obuhvatio rukama, pa zaškrgutao zubima i zastenjao: »O jao, jao, jao!« Ništa drugo nije rekao, a onda je pošao prema krmi. Išao je polako duž mosta vukući noge za sobom.

131 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE Dani su sasvim posivjeli. Sunce je izgubilo svoju toplinu, i svakog je podneva sve niže na sjevernom nebištu. Starih je zvijezda već odavna nestalo, a uskoro će i sunce za njima. Svijet, taj jedini svijet što sam ga poznavao, ostavili smo daleko na sjeveru, a vršak je zemlje između nas. Sjetni, samotni. Ocean, sinj, hladan, leden, završetak je sviju stvari i bezdan gdje je svemu kraj. Biva sve hladnije, sve tamnije. Pingvini krikću noću, a golemi vodozemci stenju i muču. Nad nama kruže veliki albatrosi, prevrću se i jedre širokim, uskim krilima, posivjelim od borbe s olujama na Đavoljem rtu. Jučer izjutra odjednom se čuo poklik: »Zemlja!« Naježio sam se promatrajući prvo kopno poslije Baltimora, odakle smo isplovili prije nekoliko stoljeća. Sunce je bilo zakrito oblacima jutro je bilo hladno, a oštar je vjetar prolazio kroz odjeću. Toplomjer na palubi pokazivao je trideset — dakle dva stupnja ispod ledišta, a s vremena na vrijeme zalepršao bi nad brodom roj snježnih pahuljica. Na kopnu se nije vidjelo drugo doli snijega. Iz oceana su se dizali dugački, niski brdski lanci pokriveni bijelim pokrovom. Brod se približio obali, ali nismo opazili nikakav trag života. To je neka divlja, prazna, bijedna i zaboravljena zemlja. U jedanaest sati nalazili smo se na ulazu u tjesnac Le Maire. Snijeg je prestao, vjetar je ojačao, a plima nas je počela goniti baš u onom smjeru, kojim smo i željeli da plovimo. Kapetan West nije nimalo oklijevao. Brzo je i mirno izdao naređenje g. Pikeu. Čovjek za kormilom promijenio je pravac plovidbe, a obadvije su se straže popele da bi digle vršna i gornja jedra. Bio sam sasvim siguran da kapetan West pozna veoma dobro opasnost, koja ga čeka, ako uđe u tu grobnicu brodova. Ušli smo punim jedrima u uzak tjesnac. Dohvatilo nas je odmah strahovito udaranje valova, i vrletno je kopno Ognjene Zemlje jurilo kraj nas nevjerojatnom brzinom. Bili smo sasvim blizu kopna, a bijasmo i blizu ispresijecane obale otoka Staten na drugoj strani. Prošli smo kraj neke divlje uvale, između dva crna strma grebena, na kojima se čak ni snijeg nije mogao zadržati. Kapetan West je uzeo dalekozor i počeo da uporno promatra to mjesto. I ja sam dalekozorom uhvatio taj predio i idućeg se trena sav naježio. Iz vode su stršila četiri jarbola nekog velikog broda. Kakav je to bio brod, nisam znao, ali sam vidio da je velik kao i naš »Elsinore«. Nastradao je tek nedavno. »Neki njemački brod, koji je prevozio salitru«, rekao je g. Pike. Kapetan West je kimnuo glavom. Promatrao je i dalje unesrećeni brod pa onda rekao:

132 »Čini se da ondje više nikog nema. Dajte vi, g. Pike, pošaljite nekoliko mornara na križeve, i neka dobro pripaze. Uzmite one, koji imaju najoštrije oči. Možda nam koji preživjeli brodolomac daje s kopna znakove.« Mi smo, međutim, otplovili dalje, a da nikakav znak nismo vidjeli. G. Pike je sav sretan. Šeće gore i dolje, tare ruke i nešto mrmlja u pola glasa. Pričao mi je, da još od 1888. nije plovio kroz tjesnac Le Maire. Dodao je još i to, kako on poznaje komandante, koji su četrdeset puta oplovili Horn a ni jedan jedini put nisu imali sreće da prođu kroz tjesnac. Brodovi obično prolaze mnogo istočnije, oko otoka Staten, a to znači sporije hvatanje zapada. Ovdje na kraju svijeta, gdje strašni zapadnjak puše oko uskog pojasa zemlje, a da ga nikakvo kopno ne smeta pomorci se moraju boriti milju za miljom da bi hvatali zapad. Upute za jedrenje ovako savjetuju kapetanima, koji prolaze oko Horna: »Hvataj se zapada! Što god radiš, plovi u zapadnom smjeru.« U ranim popodnevnim satima izišli smo iz tjesnaca. Jednoličan povjetarac i dalje je puhao, a voda je u zavjetrini Ognjene Zemlje, koja se prostire jugozapadno prema Hornu, bila sasvim mirna. Plovili smo brzinom od osam uzlova. G. Pike je bio ushićen. Nije htio da silazi s palube čak ni onda, kad je prošlo vrijeme njegove straže. Pričao je sam sa sobom, trljao ruke i neprestano pjevuckao odlomke iz Dvanaeste Mise. Bio je, jednom riječju, odlično raspoložen. »Sutra ujutro bit će nam već Horn iza leđa. Obići ćemo ga brzinom od dvanaest ili petnaest milja. Mi ćemo se naprosto prošuljati. Nikad još nisam bio takve sreće, a nisam se tome mogao ni nadati. Ej, stari moj »Elsinore«, ne valja ti kaštel, ali zato ti bog sjedi na pramcu.« G. Pike je razgovarao sam sa sobom. Činilo se kao da moli. »Samo da nam ono opet ne zapuši«, neprestano je ponavljao. »Samo da nam opet ne zapuši.« G. Mellaire je mislio sasvim drukčije. »To se nikad ne dešava. Nijedan još brod nije bio takve sreće. Samo pričekajte! Vidjet ćete, da će ono doći. Nevrijeme uvijek dolazi s jugozapada. S jugozapada se pojavi dim, i pripovijest počinje.« »Dobro, može li se koji brod prikrasti oko Horna?« pitao sam. »Čovjek to teško može vjerovati, gospodine«, odgovorio je. »Sad ću vam odmah reći. Eto, kladim se za funtu duhana, da neće proći dvadeset i četiri sata, a mi ćemo hvatati vjetar samo gornjim vršnim jedrima. Kladim se za deset funti, a vi da date samo pet, da će proći sedam ili osam dana, a mi još nećemo obići Horn. Kako se prolaz oko rta računa od pedesete do pedesete paralele, ja se kladim za dvadeset funti protiv pet, da nećemo biti na pedesetom usporedniku s one strane još ni za četrnaest dana.« Opasnosti tjesnaca su prešle, i kapetan je West sjedio pod palubom. Noge je u papučama ispružio i pušio cigaru. On nije govorio baš ništa, ali Margaret i ja bijasmo dobre volje, pa smo čak za vrijeme čitave večernje straže pjevali u dvopjevu.

133 Jutros je more još uvijek bilo mirno, a duhao je lagan vjetrić. Rt Horn je bio nekih šest milja sjeverno, i mi smo plovili punim jedrima i čvrsto se hvatali zapada. »Kakva je jutros cijena duhanu?« draškao sam g. Mellairea. »Raste, gospodine«, odgovorio je. »Sklopio bih ja još tisuću onakvih oklada.« Pogledao sam more i nebo pa po pjeni iza krma ocijenio brzinu, kojom smo plovili. Nikako nisam mogao opaziti, što on to vidi, kad to govori. Vrijeme je bilo sjajno, pa je čak domaćin, vjerujući da će tako i ostati, pokušavao da s pomoću svinute igle i komada špage hvata golubove, koji su dolijetali s rta. Na krmi sam sreo g. Pikea. Bio je to susret i po. G. Pike nije odzdravio već nešto promrmljao. »Odlično plovimo«, rekao sam živahno. Nije odgovorio, već se okrenuo i zapiljilo prema jugoistoku. Sve je u tom smjeru bilo sivo, i na licu se prvog časnika vidio izraz kiseliji negoli ikada prije. Promrmljao je nešto nerazumljivo, a kad sam ga zamolio da ponovi, rekao je: »Dolazi nevrijeme, zar ne vidite?« Skresao sam glavom. Prvi časnik je zarežao: »A šta mislite, zašto skidamo krpe?« Pogledao sam u vis. Vršna su jedra već bila smotana, a mornari su sada spuštali i gornja. Spuštali su i gornje križeve i jedra omatali vezama. A ipak je povjetarac sa sjevera puhao ugodno i jednolično. »Bogami, ja ne vidim nikakvo nevrijeme«, rekao sam. »Onda siđite i pogledajte barometar«, rekao je g. Pike, pa se okrenuo na peti i otišao svojim putem. U zapovjedničkoj sobi našao sam kapetana Westa. Obuvao je svoje dugačke mornarske čizme. Već po tome sam mogao vidjeti, što se sprema, ali barometar je zaista rječito govorio. Još prošle noći stajao je na 30.10, a sada je pao na 28.64. Čak ni za vrijeme pampera nije bio tako nisko. »Redovan program na Hornu«, rekao je kapetan West. Nasmiješio se i onda uspravio, da bi dohvatio svoj dugački voštani kaput. Ja još uvijek nisam mogao vjerovati. »Je li oluja još daleko«, pitao sam. Stresao je glavom, a onda mi dao rukom znak, da šutim i da osluhnem. »Elsinore« se teško valjao. Odjednom je odozgo doprla tiha i prazna grmljavina jedara, koja su udarala o jarbole i konope. Razgovarali smo još svega pet minuta, a onda je kapetan West ponovo dignuo glavu. »Elsinore« se lagano nagnuo. I dalje je plovio nagnut, a snažan je vjetar počeo da zviždi u konopima. »Počelo je da se pravi«, rekao je u starinskom anglosaksonskom pomorskom jeziku. Odmah sam poslije toga čuo, kako g. Pike izvikuje zapovijedi. U srcu mi se budilo sve veće štovanje prema rtu Horn, Đavoljem rtu, kako ga zovu mornari.

134 Sat kasnije okrenuli smo se sasvim ulijevo. Razvijeno je bilo samo gornje vršno i veliko prednje jedro. Vjetar je došao s jugozapada, i mi smo našom zavjetrinom plovili prema kopnu. Kapetan West je naredio drugom časniku da priskoči u pomoć i da pomogne okretati brod. Obadvije su straže pograbile konope i obadvije su izvele manevar. Čovjek se mora čuditi, kako se more u tom kratkom vremenu tako snažno uzbibalo. Duhala je strahovita oluja. Udarci su njeni bivali sve jači i sipala je sve većom žestinom. Stotinjak se yarda daleko već ništa nije vidjelo. Dan je postao tamno siv. U kabinama su gorjele svjetiljke. Veličanstven je bio pogled s krme duž našeg velikog broda. »Elsinore« se strašno mučio. Mora su se i opet prebacivala i propinjala preko brodske ograde. Kroz izljeve i otvore šiktali su silni mlazovi, ali paluba je uvijek bila napola pod vodom. Čitava posada broda nalazila se na palubi. Svi su bili obučeni u voštane kapute, a stajali su u skupinama kraj pramnice i kućice na sredini broda. Na pramcu je vršio službu g. Mellaire, a g. Pike je nadzirao sredinu broda i krmu. Kapetan West je šetao amo-tamo; sve je vidio, ali nije govorio ni riječi. Čitava se ta stvar ticala samo časnika. G. Pike je naredio da se oštro zakrene, a onda je okrenuo i križeve na trećem jarbolu, pa zatim dijelom okrenuo i križeve glavnog jarbola. Na taj način olakšao je pritisak na krmu. Da bi pramac prihvatio vjetar, nije okrenuo prednje jedro ni prednja gornja vršna jedra. Za sve je to trebalo vremena. Ljudi su bili polagani i slabi, a nisu baš radili s oduševljenjem. Kako su vukli i potezali, sve su više ličili na tupave volove. Oluja je čitavo to vrijeme postajala sve jačom, pa je sada upravo paklenski zviždala. Skupinu na vršku pramca mogao sam vidjeti tek s vremena na vrijeme. Udarci vjetra bili su tako strašni, da neko vrijeme »Elsinore« uopće nije slušao. Vjetar ga je šibao i brisao, i brod se sasvim nagnuo. Pramac nije hvatao vjetar, i mi smo i dalje tjerali prema onoj gorkoj, željeznoj obali. Sav je svijet bio crno-siv, žestok, hladan, a raspršena bi se pjena kod svakog mlaza pretvarala u ledeno zrnje. Čekali smo. I skupine su mornara čekale sagnute glave. G. Pike je bio nemiran i ljut, a i plave su mu oči bile gnjevne i hladne. Vikao je tako da je nadvikao čak i prirodu s kojom se borio. A i on je čekao. Čekao je i samuraj, miran, nehajan dalek. A s našeg boka pod vjetrom čekao je Đavolji rt na nas, na kosti naše i kosti našeg broda. Ali sad je odjednom pramac »Elsinora« prihvatio vjetar. Kut, pod kojim je oluja udarala, promijenio se i mi smo strahovitom brzinom poletjeli s vjetrom ravno prema hridima koje nismo mogli vidjeti. Ali, sada više nije bilo nikakve sumnje! Uspjeh manevra bio je siguran. Glasnik, što ga je poslao g. Pike, dotrčao je mostom do g. Mellairea, i on je okrenuo križeve prednjeg jarbola. G. Pike je upirao oči na krmilara i davao mu znakove rukom, da bi kotač okrenuo još jače ulijevo, i tako spriječio da »Elsinore« pođe s vjetrom kad se nagne na desno. Sve je bilo u pokretu. Okrenuli su križeve i na glavnom i zadnjem jarbolu, i »Elsinore« je zaplovio s tisućama milja Južnog oceana u zavjetrini. Čitav je taj manevar

135 izvršen u vrijeme najgore oluje, ovdje na kraju svijeta.Izvršila ga je šačica bijednih slabića tjerana od dvojice snažnih časnika, kojima je upravljala samurajeva volja. Trebalo je ipak pola sata da se okrene brod. Vidio sam sada, kako i najbolji kapetani mogu izgubiti brod, a da im čovjek ne može ništa prigovoriti. Šta bi bilo da je »Elsinore« i dalje odbijao da prihvati vjetar? Ili recimo da je vjetar kakvo jedro odnio? Ali to je dužnost g. Pikea. Njegov je zadatak pripaziti, da svaki konop, svaki križ i još tisuće drugih sitnica u širokim i zamršenim brodskim uređajima budu tako jaki, da ih oluja ne može odnijeti. Starješine našeg roda morale su uvijek imati pri ruci ovakve krvnike, kao što je g. Pike, a čini se, da ih se u našoj pasmini dosta rađalo. Baš kad sam se spremio da siđem s palube, čuo sam kako kapetan West govori prvom časniku da bi trebalo prednje jedro učvrstiti podvezom, prije negoli ga smotaju. Trebalo je to učiniti još dok su obadvije straže bile na palubi. Kako je glavno i letno jedro bilo smotano, to sam mogao vidjeti ljude na prednjim križevima. Stajao sam još nekih pola sata i promatrao ih. Činilo mi se, da posao na podvezivanju nikako ne napreduje. Kraj njih je stajao g. Mellaire. Njegova je dužnost bila da nadzire taj posao, a g. Pike je promatrao s krme, režao, mumljao i psovao bez kraja i konca. »Što se to dešava?« pitao sam. »Dvije straže na jednom jedinom križu, pa ne mogu da podvežu ovakav džepni rupčić!« zarežao je. »Šta će biti ako ovdje zapnemo čitav mjesec?« »Čitav mjesec!« zajauknuo sam. »Nije mjesec dana ništa na Đavoljem rtu«, rekao je ljutito. »Mučio sam se ja ovdje jedanput ni manje ni više nego sedam tjedana, a onda smo okrenuli vjetru leđa i odjedrili drugim pravcem.« »Oko svijeta?« prošaptao sam. »Drukčije se nismo mogli dokopati Frisca«, odgovorio je. »Horn je Horn, i ne možeš ovdje naći pristojnog mora, pa da se dereš kao jarac.« Moji su prsti već bili smrznuti i sasvim ukočeni. Pogledao sam još jednom prema onim bijednicima na prednjem jarbolu, a onda sišao s palube da bih se malo ugrijao. Nešto kasnije, baš kad sam pošao k stolu, pogledao sam načas kroz prozor kabine prema prednjem jarbolu. Između mlazova mora vidio sam kako se mornari još uvijek muče na smrznutom križu. Za stolom nas je bilo samo četvoro. Iako se »Elsinore« nemilo ljuljao, bilo je udobne ugodno. Prostorija je bila dobro ugrijana, podlošci na stolu držali su čvrsto tanjure. Domaćin je posluživao bez muke, i koliko se moglo vidjeti, sigurno, ali ja sam opazio, da bi on ipak, pokoji put pogledao s tjeskobom u očima na tanjur, koji bi slučajno spustio baš u času, kad bi se brod srušio ih dignuo neobično divljački. Ja sam još više puta pomislio na one jadne đavole duž smrznutog križa Istinabog, oni su tamo bili po pravu i pravici, baš kao što smo se mi po pravu i pravici nalazili u ovoj toploj oazi. Pogledao sam g. Pikea, i bio bih se okladio, da bi šestorica takvih ljudi kao što je on, svladala ono tvrdoglavo prednje jedro. A što

136 se tiče samuraja ja mislim, da se on nije morao ni micati sa stolice. Mirnim naporom volje on bi tu stvar već svršio. Zapaljene su se brodske svjetiljke ljuljale i trzale, a njihove su sjene u sivoj kabini plesale neki čudni ples. Drvene su stijene praskale i pucketale. Kroz kabinu je odjekivao stražnji jarbol. To je veliki valjak od šuplja čelika koji prolazi kroz našu prostoriju kroz pod ispod nas i palubu iznad nas. Sada je upravo nakazno pjevao zajedno s olujom. U visinama su napeti konopi udarali oda nj tako snažno, da je odzvanjao kao kakva kotlarnica. More je neprestance padalo na palubu i grmjelo bez prestanka, a voda se mrskala o prednju stijenu krme. Desetak tisuća konopa i prečaka u visinama škripjelo je i cviljelo u zubima oluje. Ali sve je to bilo izvan naše kabine. Mi smo sjedili za lijepo postavljenim stolom, a u kabini se nije osjećao propuh ni dašak vjetra. Pjena nije prskala, mlaz nije do nas prodirao. Sred središta strašne oluje mi smo sjedili i ručali u miru, bili smo u srcu mira usred središta strašne oluje. Margaret je bila odlično raspoložena, i njezin se smijeh natjecao sa zveketanjem stražnjeg jarbola. G. Pike bješe tmuran, ali ja sam ga već i odviše dobro poznavao i znao sam da on nije zle volje zbog nevremena, već zbog onih nespretnjakovića, što se uzalud muče na prednjem jarbolu. Pogledao sam oko sebe na četvoro ljudi za stolom. Svi su odreda bili plavooki, sivooki, svijetle kože kraljevski plave kose. Meni se činilo, da sam sve to već mnogo puta preživio, i da su sa mnom svi moji preci. Činilo mi se da u meni žive i traju svi njihovi životi i njihove uspomene, a sva ova muka i naprezanje našega broda da je nešto starodrevno, što se meni već tisuću puta desilo.

137 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Jedva smo ustali od stola, a Margaret me zapitala: »Hoćete li da se popnemo na jarbol?« Stajala je na mojim vratima odjevena u voštani kaput, kapu za oluju i mornarske čizme. Gledala me malko podrugljivo i izazovno. »Za čitavo vrijeme puta nisam vas još vidjela više od pet stopa iznad palube. Ne trpite li možda od vrtoglavice?« Zabilježio sam u knjizi mjesto gdje sam stao, izvukao se s ležaja i iz ograda oko ležaja pljesnuo rukama. Htio sam dozvati Wadu. »Hoćete li sa mnom?« pitala je još jednom radoznalo. Odgovorio sam neodređeno: »Hoću, ako pustite da vas ja vodim, i ako mi obećate da ćete se držati čvrsto uz mene. Na koji ćemo se jarbol popeti?« »Na vršak stražnjeg jarbola. To je najlakše A što se tiče pitanja, tko će koga voditi, nemojte zaboraviti, da sam se ja već mnogo puta penjala. Strahujem samo zbog vas.« »Eh, pa lijepo«, odgovorio sam, »onda vi vodite. Ja ću se čvrsto držati uz vas.« »Već je mnogi kopneni štakor odbio poziv za penjanje na jarbol. Na vršku nema šeprtlja gdje da se sakrije.« »Pa, možda ću i ja odbiti vaš poziv! Nikad se još nisam u životu penjao, a budući da šeprtljama na vršku nije lako...« Margaret me oštro pogledala. Nije znala da li bi vjerovala mome priznanju. Ja sam pružio ruke, da bi Wada mogao na me navući voštano odijelo. Na krmi je bilo i veličanstveno i strašno i tmurno. Svemir je bio neposredno iznad nas. Odmah nas je zavio u olujni vjetar i u sivu prašastu slanu. Glavnom se palubom nije moglo prolaziti, i smjene su na kormilo odlazile mostom. Bila su dva sata poslije podne, a oni su smrznuti bijednici još uvijek ležali na križevima prednjeg jarbola. Motali su se ondje, slabi i jadni, i bez volje i bez nade. Kapetan West je izišao iz zapovjedničke kućice pa iz zavjetrine promatrao nekoliko časaka. »Pustite vi tu podvezu«, rekao je g. Pikeu. »Jednostavno svežite jedro. Bit će bolje da stavite dvostruke veze.« Prvi časnik je pošao mostom prema kaštelu. Vukao je noge za sobom, a od vremena bi do vremena zastao i pustio da se pjena s vrška valova prebaci iza njega. Čitavim je putem psovao i prezirno vikao na dvije straže velikog brda, koje obadvije zajedno nisu mogle podvezati prednje jedro. Istina je. Mornari to nisu mogli učiniti usprkos tome, što su željeli da to učine. Jedno sam naučio, posada pokazuje najjasnije, da je slaba, onda kad joj zapovjede da skrati jedro. Mora da se oni ipak boje. Nemaju ni željezne volje g. Pikea ni

138 mudrosti i željezne volje kapetana Westa. Iako se živo daju na posao, nikako ne mogu završiti zapovijed da skrate jedro. A zbog toga, što nemaju u sebi željeza, oni moraju biti na pramcu u onom bijednom svinjcu. Sada vam pak mogu reći samo jedno: časak sam se kolebao, da li da odbijem poziv na penjanje kao što su to činili kopneni štakori, o kojima je govorila Margaret. Vidio sam onda taj bijedni prizor i ta bijedna stvorenja bez kičme na križu i predomislio sam se. Zar da ja pred tim slabićima odbijem poziv — ja koji živim na krmi s ljudima, što vode brod? Margaret je prihvatila moju ruku i uz moju se pomoć popela na ogradu ispod prvih konopa stražnjeg jarbola. Učinila je to više iz uljudnosti, jer je već narednog časa izvukla svoju ruku iz moje, smiono se vinula van palube i dohvatila konopac. Zahvaćena olujom počela se penjati. Iza nje sam se penjao ja. Nisam gotovo ni opažao da je ta stvar za početnika prilično opasna. Ponio me naprosto njen primjer i moj prezir prema onim slabićima na pramcu. Ono, što pravi čovjek može načiniti, mogu načiniti i ja; onamo, kamo pravi čovjek može stići, mogu stići i ja. Neće nikakva samurajeva kćerka biti bolja od mene! Penjanje je išlo veoma polagano. Kad bi se brod nagnuo protiv olujnih naleta bio si naprosto prilijepljen na konope kao kakav leptir. U tim je časovima pritisak bio tako snažan da čovjek nije mogao dići ni ruku ni nogu. Nismo se uopće morali držati. Vjetar bi nas naprosto zabio u konope. Kroz rojeve snježnih pahuljica promatrao sam palubu ispod sebe. Bivala je sve manja i na kraju postala sasvim mala. Ako padnem, slomit ću leđa, pa ostati mrtav ili pasti u more, gdje me čeka sigurna smrt u hladnim valovima. A Margaret se i dalje penjala. Popela se bez stanke sve do koša ispod vrha. Podigla je ruke da bi dohvatila konope koji su bili pričvršćeni o vršak. Vinula se onda oko njih, lako i nehajno pričekala dok se brod zgodno nagne, onda zdrava i čila stala na kos. I sve sam to radio za njom. Časak sam bio okrenut leđima nad palubu, ali nisam se ni molio, a nije mi se ni vrtjelo u glavi. Ispružio sam se ispod koša i tražio rukama konope, koje nisam mogao vidjeti. Bio sam u nekom čudnom ushićenju. Sve bih se u taj čas usudio. Da je Margaret skočila u zrak, ispružila ruke pa odlepršala na udarcima oluje, ja bih je slijedio bez oklijevanja. Moja je glava na kraju provirila ispod koša, i ja sam opet mogao vidjeti Margaret. Gledala me, a njene su oči bile sjajne od oluje. Vinuo sam se oko konopa s lakoćom i stao kraj nje. U njenim je očima bio smiješak odobravanja. »Oh pa vi ste se sigurno već i prije penjali«, prigovorila mi je. Da bih je čuo vikala je glasno, a njene su usne bile sasvim blizu mog uha. Odmahnuo sam glavom i njene su se oči opet zaiskrile. Klimnula je i nasmiješila se, a onda sjela. S ruba koša spustila je noge i zaljuljala njima u prostor pun snježnih pahuljica. Sio sam kraj nje. Pogledao sam u snježnu vijavicu, koja nam je skrivala palubu, pa se činilo da smo mnogo više nego što smo zapravo bili. Bili smo sasvim sami, kao dvije olujne ptice, koje su se u letu uhvatile za željezni križ, što se pred njima iznenada u mećavi pojavio. Došli smo na kraj svijeta a u taj čas nestalo je čak i toga kraja Ali, ipak nismo bili sami. Odjedanput

139 je, nošen vjetrom, doletio iz vijavice golem albatros. Klizio je sigurno osamdeset ili devedeset milja na sat. Od jednog vrška krila do drugog imao je najmanje petnaest stopa. Primijetio je opasnost još prije nego smo ga mi vidjeli, pa se vinuo da bi izbjegao udarac a onda se bezbrižno okrenuo. Glava njegova i vrat bili su pokriveni mrazom starosti ili zime a njegovo nas je vedro, oštro oko opazilo dok je prolazio i u velikom krugu odlijetao u snijeg u pravcu vjetra. Margaret je dohvatila moju ruku. »Već samo zbog toga vrijedilo se popeti!« viknula je. A onda se »Elsinore« silno nagnuo, i Margaret je ispustila moju ruku, da bi se bolje uhvatila. Iz sakrivenih dubina ispod nas čuo se silan prasak i grmljavina zapadnjaka, koji je udarao o paluba našeg broda. Snježne vijavice odjednom je nestalo, s istom onom brzinom s kojom je i došla, i mi smo u tren oka mogli vidjeti čitav brod ispod nas. Vitka, i duga paluba bila je puna uzavrela mora. Vršak kaštela nismo mogli vidjeti jer se val za valom nad njim lomio. Izvidnica na pramnici povukla se malo unazad i stajala je sagnute glave prema udaranju oceana. Okomito pod nama vidjeli smo g. Mellairea sa šačicom ljudi. Mučili su se da bi razmrsili konope na kormilu. U taj je čas samuraj izišao iz zapovjedničke kućice i stao u zavjetrini. Pogledao je nehajno i sigurno duž palube, nad kojom se more ludo prolamalo i onda nešto rekao g. Pikeu. Davao mu je sigurno neka naređenja. Svijet, što smo ga oko sebe mogli vidjeti, proširio se sada na nekoliko stotina yarda. Mogli smo razabrati moćno nadimanje mora. Sive rutave ptičurine, šezdeset stopa dugačke od pandža do krijeste, bacale su se nošene sivim vjetrom i u beskrajnoj povorci sipale na »Elsinore« Časak bi sasvim sakrile njegov vitki struk, a onda idući čas tresnule nekoliko stotina tona vode o njegovu palubu. Dignule bi brod nebu pod oblake, a onda se prebacile, zapjenile i izgubile iz vida u prvoj zavjetrini broda. Veliki albatrosi kružili su, okretali se iznad nas i zagrizali u grku, divlju oluju, a onda bi poletjeli mnogo brže od vjetra i gubili nam se s očiju u daljini. Margaret me pogledala s pogledom rječitim i punim pitanja. Iako sam imao debele kožne rukavice, moji su prsti bili sasvim ukočeni. Dignuo sam štitnik za uši s njene kape i viknuo: »Nije to za me ništa novo! Bio sam ja već ovdje mnogo puta. Bio sam ovdje u životima svih mojih pređa. Obrazi su mi smrznuti, sol mi grize nosnice, vjetar mi pjeva u ušima, ali to se već mnogo puta desilo. Sada znadem, da su moji pređi bili Vikinzi. U onim danima bio sam njihovo sjeme. S njima sam gusario engleskim obalama, prolazio kraj Herkulovih stupova, ulazio u Sredozemno more. Sjedio sam pritom na zapovjedničkom mostu i zapovijedao narodima iz toplih krajeva. Ja sam Hengist i Horsa: potomak sam prastarih junaka. Borio sam se sa studenim morima, a davno još prije ledenog doba uranjao sam rame u sobovu krv, vijao mastodonta i spiljskog medvjeda i urezivao spomen na svoja djela u zidove dubokih spilja. Hranio sam mlade vučiće zajedno sa svojim mladima, i zato još i sad imam njihove pandže.«

140 Margaret se slatko nasmijala. Snijeg je opet zavijao oko nas i sjekao nam obraze »Elsinore« se dignuo i nagnuo kao da se nikad više neće osoviti. Mi smo se držali čvrsto i zrakom opisali golem, ludi luk. Margaret se nije prestajala smijati. Onda je pustila jednom rukom konop pa digla štitnik na mojoj kapi. »Ne znam ja o tome baš ništa!« viknula je. »Zvuči kao pjesma. Ali ja u to vjerujem. To je bilo i moralo je biti. I ja sam to slušala u davna vremena kad su se ljudi u sirovim krznima skupljali oko ognja, da bi se obranili od zime i noći.« Spremili smo se na silazak. Ona je zapitala zlobno: »A šta je s knjigama?« »Neka idu do vraga! A do vraga neka idu i svi luckasti pisci bolesni od bajronovštine«. odgovorio sam. Ona se i opet slatko nasmijala. Vjetar je odnio zvuk njena glasa, a ona se uprla čvrsto o ruke i vinula van koša pa počela tražiti uporište ispod sebe. Čas kasnije sakrio ju je rub koša, i ja je više nisam mogao vidjeti.

141 TRIDESET I PETO POGLAVLJE »Pošto je jutros duhan?« pozdravio me g. Mellaire, kad sam izišao na palubu. Bio sam umoran i neispavan, a boljela me svaka kost i svaki mišić. Šezdeset smo se sati ljuljali kao ludi. Prema jutru je vjetar sasvim prestao, i »Elsinore« je plesao gore no ikada. Nekoliko razvijenih jedara praskalo je i grmjelo prazno. G. Mellaire je upro prstom na desnu stranu broda. Razabirao sam neku sivkastu zemlju i na njoj vrletni lanac bregova. »Istočni kraj otoka Staten«, rekao je g. Mellaire. Znao sam, da se sada nalazimo na onom položaju, s kojeg se brodovi spremaju da oplove otok Staten prije nego što kušaju sreću na Đavoljem rtu. A eto, prije četiri dana prošli smo kroz tjesnac Le Maire i prokrijumčarili se sve do Horna. Prije tri dana bili smo sasvim blizu Horna, pa čak nekoliko milja dalje. Ali šta ćeš, sad smo opet ovdje daleko na istok od onog mjesta s kojeg smo pošli. Moramo početi iznova. Ljudi su u jezovito bijednom stanju. Za vrijeme oluje kaštel je bio dvaput pod vodom. To znači, da je sve u kaštelu plivalo, i da će sva odjeća strunjače i ponjave ostati po tom strašnom vremenu vlažni sve dok ne oplovimo Horn. Bit će vlažni još i kasnije, kad stignemo na širine gdje vlada lijepo vrijeme. To isto dešava se i u kućici na sredini broda. Nema te prostorije, koja ne bi bila puna vode. Suha je jedino kuharova i užareva kabina, jer se ona otvara u grotlo broj dva. A ni u jednoj od tih vlažnih prostorija nema peći, da bi se stvari mogle osušiti. Provirio sam u kabinu Charles Davisa. Bilo je to strašno. On se iscerio i klimnuo glavom. »Znate, gospodine, O’Sullivan može biti sretan, što ga nema. Na svom donjem ležaj u on bi se i onako udavio. Prije nego što sam se popeo na gornji ležaj morao sam plivati. Slana voda izgriza moje čireve. Po ovakvu vremenu, kao što je na rtu Horn, ne bi me smjeli ostaviti u ovakvoj rupi. Pogledajte samo ovaj led tu na podu. Temperatura je u mojoj sobi ispod ledišta, ponjave su mokre, a ja sam bolestan. Pa tko god ima oči u glavi može vidjeti da sam bolestan.« »Da ste bili pristojni prema svom časniku, i on bi s vama pristojno postupao«, rekao sam. »Još nešto!« nacerio se on. »Vi valjda mislite da ću se ja pokajati. Kraj svega toga ja ću se još udebljati. Dragi gospodine, kad se sjetim na sud u Seattleu, ja naprosto ne mogu umrijeti. Poslušajte vi mene pa se okladite s domaćinom! Vi ste još donekle pristojan momak i zato vam dajem taj savjet. Vi naprosto ne možete izgubiti, a svaki koji se bude kladio, da ću ja preko palube, sasvim je sigurno izgubio!« »Ma kako ste se vi uopće usudili na putovanje u takvom stanju?« pitao sam.

142 On me pogledao nevino, iako se vidjelo da to hini. »U mom stanju? Pa zato sam se baš i ukrcao. Bio sam ja sjajna zdravlja, kad smo krenuli. Sve se to meni desilo kasnije. I vi se sjećate da ste me vidjeli, kako se verem po križevima i ronim u vodu sve do vrata. A morao sam pored toga i da prevrćem ugljen. Bolestan čovjek to nikad ne bi mogao raditi. Nemojte zaboraviti, gospodine, vi ćete morati svjedočiti, kako sam ja radio svoj posao na početku putovanja!« »Ako mislite, da ću ja umrijeti, kladite se sa mnom!« viknuo je još za mnom. Na mornarima se već jasno vidi, da im život nije lak. Čovjek se mora čuditi kako su im lica u tom kratkom vremenu smršavjela, naborala se i izbrazdala. Svoje rublje moraju sušiti toplinom vlastitog tijela. Gornja odjeća, voštana odjela — sve je to prožeto vlagom, a začudo svi kao da su se u tijelu udebljali, a samo u licu omršavjeli i otegli. Gegaju se pri hodu kao da su im svima tijela debela i tučna. To je zbog odjeće što je imaju na sebi. Danas sam primijetio da Larry ima na sebi dvije pletene majice, dva kaputa, jedan ogrtač i još pored toga voštani kaput. Po čitavom svom liku nalik su na slonove, jer su pored svega toga noge iznad mornarskih čizama omotali debelim vrećama. Silno je hladno, iako je toplomjer na palubi pokazivao danas o podne trideset i tri stupnja. Rekao sam Wadi da izmjeri težinu odijela što ga ja oblačim kad idem na palubu. I bez voštane odjeće i cipela ono je teško osamnaest funti A sa svim tim meni nikako nije toplo kad vjetar puše. Ja naprosto ne mogu razumjeti kako se oni mornari, koji su već jednom plovili oko Horna mogu ponovo javiti za taj isti put. Baš zbog toga sam se još i više uvjerio o njihovoj gluposti. Žao mi je Henryja, brodskog kadeta. On nekako pripada našemu soju, i jednog će dana biti krvnik s krme i časnik baš kao i g. Pike. Ali sve dotle mora zajedno sa Buckwheatom, drugim kadetom, s kojim stanuje u kućici na sredini broda, proći iste patnje kao i ostala posada. Plave je kose i svijetle kože. Danas poslije podne potezao je praće i ja sam opazio, da su mu rukavi voštanog kaputa ogulili nadlanice tako, da su sasvim ogrubjele, pa krvare i pune su prišteva od slane vode G. Mellaire mi je rekao, da će za nedjelju dana svi ljudi na pramcu imati ruke pune takvih prišteva. »Šta mislite, kad ćemo se opet dočepati Horna?« pitao sam g. Pikea s najnevinijim izrazom lica. Okrenuo se prema meni pogledao me mjesno kao da sam mu ne znam kakvu uvredu sasuo u lice. Okrenuo se onda, a da me nije počastio odgovorom. Očito je da se on sa stvarima, koji se tiču mora ne voli šaliti. Zbog toga je sigurno i tako odličan pomorac. Prolaze dani. Zapravo se onaj sivi i tmurni razmak vremena između mrkle noćne tame i ne može nazvati danom. Sedmicama već nismo vidjeli sunca. Ta strašna oluja i uzbibano more bacaju naš brod od nemila do nedraga. Jednom smo izračunali naslijepo da smo nekako stotinjak milja južno od Horna, a onda je još jednom zašibala oluja s jugoistoka, otrgla nam prednje vršno i još jedno sasvim novo letno jedro s konopa i bacila nas nekuda na istok od otoka Staten.

143 Eh sada sam na kraju upoznao taj strahoviti zapadnjak, koji nikad ne prestaje da puše oko svijeta južno od pedeset i pete paralele. Sada znam, zašto su to onako iskoristili crtači pomorskih karata a razumio sam sada i što znači velika zapadna zračna struja. Shvaćam sada, zašto upute za jedrenjake neprestance savjetuju: »Što god bilo, hvataj se zapada! Hvataj se zapada!« Ali, što ćete, kad taj zapadnjak i udarci zapadnog vjetra jednostavno ne dopuštaju da se »Elsinore« probije na zapad. Oluja bjesni za olujom uvijek sa zapada i mi plovimo na istok. Strahovito je hladno, a prije svake oluje zavije poštena snježna mećava. U kabini gore svjetiljke čitavog dana. G. Pike ne navija više gramofon a otkad smo stigli u vode Horna. Margaret se nije ni jednom dotakla klavira. Tuži se da je umorna i neispavana. Prilikom ljuljanja broda udario sam o stijenu kabine, tako da imam iščašeno rame. Wada i domaćin šepaju. Zaista, jedini odmor mogu još naći na svom ležaju. Taj je tako pun kutija jastuka i da me ni najgora vratolomija broda ne može izbaciti. Čitav dan ležim na ležaju i čitam po osamnaest ili devetnaest sati. Izlazim samo da bih ručao i večerao, a tek se pokatkad popnem na palubu da udahnem svježi zrak. Ipak, taj vječiti tjelesni napor veoma je teško podnijeti. Ne mogu naprosto da zamislim, kako je onim bijednim vragovima na pramcu. U kaštel je nekoliko puta ušlo more, i sve se cijedi od vlage. Momci su pored toga silno oslabili i redovno moraju dvije straže obaviti ono, za što bi jedna jedina morala biti dovoljna. Uprave toliko vremena moraju provesti u morskom vrtlogu na palubi i na smrznutim križevima, koliko ja provodim na svom toplom i suhom ležaju. Wada mi priča, da se nikad ne presvlače, već se vraćaju na svoje vlažne ležaje u voštanim kaputima, teškim čizmama i vlažnom rublju. Čovjeku mora da pozli kad ih gleda, kako se vuku palubom ili konopima. Zaista su bijedni, mršavi su kao kostur, koža im je sablasno siva, a oči okružene velikim tamnim kolutima. G. Mellaire je točno prorekao da će se svi razboljeti od morskih čireva. Ruke njihove, napose članci i nadlanice strašnog su izgleda. Svaki dan poneki od njih pada u nesvijest ili zbog toga što ga je more umlatilo ili od opće slabosti, pa mora provesti dan-dva na ležaju. Za druge mornare to znači još više posla, pa posada nikako ne trpi bolesnike i čovjek mora zaista biti bolestan, da ga drugovi ne izvuku iz kabine i ne otjeraju na palubu. Ne mogu naprosto da se nadivim Andyju Fayju i Mulliganu Jacobsu. Stari su i slabi, pa naprosto ne mogu shvatiti kako sve to podnose. Uostalom, ja ne razumijem, zašto oni zapravo rade. Ne shvaćam, zašto slušaju naređenja i zašto se pokoravaju u tom ledenom paklu oko Đavoljeg rta. Možda zbog toga, što bismo svi mi — pa i oni — našli smrt, čim bi posada prestala da radi? A možda i zbog toga, što su ropske životinje i imaju ropsku dušu i čitavog su ih života gospodari gonili na posao, pa sada ne mogu zamisliti da postanu neposlušni. A poslije svega toga neće oni u Seattleu provesti ni nedjelje dana, i opet će se javiti na druge brodove, koji će obilaziti Horn baš kao ovaj naš. Margaret kaže, da je to zbog toga, što mornari brzo zaboravljaju. G. Pike se s njome slaže. »Pustite ih«, kaže on, »da nedjelju dana provedu pod jugoistočnim pasatom na Pacifiku, i oni će zaboraviti da su bilo kad plovili oko Horna!« Ja se ipak tome čudim. Zar su zaista tako glupi? Zar patnje ne ostavljaju nikakvih uspomena? Zar se oni boje

144 samo onoga, što se upravo sada dešava? Zar njihovo obzorje nije šire od jednog jedinog dana? Ako je zaista tako, onda i pripadaju onamo gdje se nalaze. Ipak su sve to kukavice. Jutros oko dva sata razabrao sam to sasvim jasno. Nikad još nisam vidio ljude u tako užasnom, glupom i životinjskom strahu. Stražu je imao g. Mellaire. Ja sam pukim slučajem čitao Boasovu knjigu »Način mišljenja primitivnog čovjeka«. Odjednom sam čuo topot nogu iznad glave. »Elsinore« je baš u to vrijeme oštro skretao u lijevo, a tek je malo jedara bilo razvijeno. Razmišljao sam, kakva je to ljuta nevolja dotjerala čitavu stražu na krmu, kadli se, časak kasnije, začuje nov topot. Stigla je dakle i druga straža. Nisam čuo nikakvo potezanje ni namatan je konopa i glavom mi je bljesnula misao, nisu li se mornari možda pobunili. Ništa se međutim, nije dešavalo. Postao sam radoznao pa sam obukao teške cipele, kožuh i voštani kaput, navukao kapu za oluju i rukavice, te se popeo na krmu. G. Pike je već om potpuno obučen i penjao se preda mnom, kapetan West za vrijeme lošeg vremena uvijek spava u zapovjedničkoj kabini i sada je stajao na vratima, u zavjetrini kućice. Kroz vrata je sjalo svijetlo i osvjetljavalo prestrašena lica posade. Momci iz kućice na sredini broda nisu bili ovdje, ali u kaštelu su ostali samo Andy Fay i Mulligan Jacobs. Svi ostali su dotrčali na krmu. Andy Fay, koji je pripadao straži što se baš odmarala, ostao je na svom ležaju, a Mulligan Jacobs je iskoristio priliku, pa se odšuljao u kaštel da napuni lulu. Sve sam to dakako tek kasnije saznao. »Šta se to dešava, g. Pike?« pitao je kapetan West. Prvi časnik još nije odgovorio, već je Bert Rhine procijedio: »Đavo je došao na brod, gospodine.« Bert Rhine se iscerio, htio je očito pokazati da se ne boji, ali po svemu se vidjelo upravo obratno. Kad mislim na tu zgodu, ja se moram čuditi, kako su se tako smioni i drski ljudi, kao ta trojica gangstera, mogli prestrašiti onoga što se zbilo. Sva su trojica bila tako smetena jezom da su zaboravili i na ležaj i na dragocjeni odmor između dvije straže. Larry je bio silno ustrašen. Pentao je od užasa i mucao, a lice mu je bilo izobličeno kao u kakvog majmuna. Gurao se laktima i borio, da bi se iz tame probio do traka svijetla, koji je dopirao iz zapovjedničke kućice. I onaj je Grk Tony bio isto tako smeten. Neprestance je nešto mumljao i bez prestanka pravio znak križa. Križala su se s njime u zboru još i dvojica Talijana. Guido Bombini i Mike Cipriani. Arthur Deacon samo što se nije onesvijestio. On i onaj Židov Chantz stiskali su se od straha jedan uz drugoga, bez ikakva stida i srama. Debeli mladi klipan Bob jecao je, a drugi je mladić, Bony, drhtao i cvokotao zubima. Čak i dva najbolja mornara u pramnici, Tom Spink i Maltežanin Kokni, stajala su u pozadini i leđa su okrenuli u tamu, a lica izdužili prema svijetlu. Nema te stvari na ovom svijetu, koju bih ja toliko mrzio i prezirao kao histeriju u žene, a strah i kukavičluk kod muškarca. Histerična me žena pretvara naprosto u led. Ne mogu da se s histerijom pomirim. Kukavičluk i strah kod muškarca strašno mi se gadi i preokreće želudac. I to mi se prestrašeno mnoštvo ljudi na

145 našoj krmi naprosto zgadilo. Da sam u taj čas bio nekakvim bogom, ja bih njih sve zajedno uništio. Smilovao bih se jednom jedinom od njih, Faunu. Njegove svijetle, bolne i grozničave oči gledale su čas jednom čas drugom mornaru u lice, ne bi li štogod od čitave te stvari razumjele. Faun je bio gluh kao top, pa nije znao, što se dešava. Kad su obadvije straže dotrčale na krmu, on je mislio, da su ih pozvali zbog neke prijeke nužde. Pogledao sam g. Mellairea. Možda se on boji g. Pikea, a pored toga je i ubojica. Ali bilo kako bilo, on se vrhunaravnih stvari ne boji. Kako je sada bilo vrijeme njegove straže, dva su čovjeka na brodu bila viša po časti i on nije morao donijeti nikakvu odluku. Ljuljao se amo i tamo, da bi održao ravnotežu sa žestokim pokretima »Elsinora«, a iz ciničkoga mu se pogleda vidjelo, da se odlično zabavlja. »Reci ti meni, čovječe, kakva je izgleda taj đavao?« pitao je kapetan West. Bert Rhine se glupavo iscerio. »Odgovaraj, kad te kapetan pita!« zagrmio je g. Pike. Bert Rhine je načas pogledao prvog časnika, i vidjelo se da bi ga najradije ubio. Onda je tek odgovorio kapetanu Westu: »Nisam čekao, da ga razgledam, gospodine! Znam samo, da je taj đavo velik kao kit!« »Velik je kao slon«, umiješao se Bill Quigley. »Ja sam ga gledao licem u lice, gospodine! Umalo me nije uhvatio, kad sam trčao iz kaštela.« »Zaboga, gospodine«, zastenjao je Larry, »da vi znate, kako je lupao po kaštelu! Kao da vas zovu na posljednji sud.« »Tvoja je teologija malko smušena, dragi moj«, nasmiješio se kapetan West. Bio je miran, ali ja sam ipak dobro vidio, da mu je lice umorno, da su umorne njegove divne samurajske oči. Okrenuo se k prvom časniku: »Dajte vi, g. Pike, otiđite na pramac, pa malko porazgovarajte s tim đavolom! Uhvatite ga i zavežite, a ja ću sutra izjutra doći da ga razgledam.« »Dobro, gospodine«, rekao je prvi časnik. Sjetio sam se Kiplingova stiha: žene, muškarca, boga ili đavola — ima li nešto, čeg se mi bojimo? G. Pike, g. Mellaire i ja krenuli smo smrznutim i uskim mostom, preko kojeg se prebacivalo more. Pošli smo neprozirnom tamom na pramac Nijedan se mornar nije usudio da nas prati. I drugi stihovi »Robijaša na galiji« došli su mi na um: U utrobi broda pamuk, križevi, suho zlato, nosimo zlatan tovar: crnih robova jato... a zatim: