Jack London - Pobuna na brodu Elsinore

146 Žig na ramenu peče, željezo ruke mi siječe, bičevi paraju brazde, što nikada zarasti neće… i na kraju: Zvekeću nizovi negvi, prolaze godine sive... U mislima sam predočio g. Pikea. Bilo je to veliko, sjajno priviđenje toga robijaša naše rase, toga goniča po zapovijedi jačih. On je odani krvnik, vješt mornar izbijen, izranjen, žigosan i poslan na galiju, da služi onima koji su bičem u rukama osvajali mora. Ja ga dobro poznajem. Više on mene ne može uvrijediti. Sve sam mu oprostio i onaj smrad po viskiju kad se popeo u Baltimoru na brod, i to što je zlovoljan kad more ili vjetar nisu povoljni. Oprostio sam mu i to što s posadom divljački postupa, što reži i što se ceri. Na vršku sredine broda oblio nas je mlaz, da me još sada spopada jeza, kad se na to sjetim. Previše sam se žurno oblačio, pa voštani kaput nisam dobro stegnuo oko vrata Bio sam sada mokar kao miš. Prešli smo još jedan dio mosta pod mlazovima zapjenjene vode i na kraju se dočepali vrška pramnice. U taj čas neka je stvar strahovitom snagom udarila o stijenu kaštela. G. Pike se mučio ne bi li pronašao, što se to pokreće palubom pa je osvjetljavao prostor između kaštela i ograde svojom sigurnosnom svjetiljkom. Nastojao je da pronađe, gdje se ta stvar nalazi. »Ne znam što je to, ali svakako igra ulogu vraga!« zaviknuo mi je u uho. Trag svijetla je opet prelazio preko tamne vode i mi smo načas vidjeli, kako bijela pjena šikće duž palube. Evo ga!« viknuo je u taj čas g. Pike. »Elsinore« je zaronio kljunom, i sva je voda na palubi sunula prema pramcu. Svijetlo se ugasilo, a nas smo se trojica čvrsto uhvatili i čučnuli, da bi izbjegli udarac vala preko ograde. Kad smo opet izronili, čuli smo ispod kaštela strašno prevrtanje i lupanje. Opet se dignuo kljun broda, i ja sam u traku svijetla, koji se odmah izgubio, spazio neki čudni crni predmet. Taj se predmet kotrljao niz palubu na pramac, gdje u taj čas nije bilo vode. Kamo se otkotrljao, to nismo vidjeli. Oba časnika sišla su na palubu I opet je »Elsinore« uronio kljunom, i tovar je morske vode šiknuo prolazom između kaštela i ograde. Onaj se crni predmet dokotrljao sada ravno pred časnike. Oni su skočili u stranu, da bi izbjegli udarac; svijetlo se opet ugasilo, a nov se val ledene vode prolomio nad palubom. Načas nisam mogao vidjeti ni jednog ni drugog časnika. Onda se opet upalila svjetiljka, i ja sam naslutio da g. Pike hvata onaj crni predmet. Vidjelo se, da ga je i uhvatio kraj ograde ispod konopaca s desne strane broda, pa ga sada omata vrhom jednog užeta. Kad se brod nagnuo prema vjetru, započela je očigledno

147 nekakva borba. Sad je i drugi časnik priskočio u pomoć, i njima je dvojici, kako se činilo, uspjelo da svladaju onaj predmet. Sišao sam i ja s kaštela. Osvijetlili smo predmet svjetiljkom. Bila je to velika željezna bačva pokrivena ljušturama. »Ta mora da plovi već četrdeset godina«, ocijenio je g. Pike. »Pogledajte samo te korepnjake na njoj. Sva je, pored toga obrasla morskom travom!« »Ispunjena je nečim«, rekao je g. Mellaire. »Nadam se da nije vodom.« I ja sam pomogao, pa smo sva trojica počeli gurati bačvu prema pramcu. Iskorištavali smo ljuljanje broda, i tako je dogurali do vrha kaštela. Oštri rubovi svinu tih ploča razrezati su moje rukavice, pa su mi sve ruke bile izranjene. »To je nekakva tekućina, nema sumnje«, rekao je prvi časnik, ali ne smijemo otvoriti bačvu prije jutra. Bilo bi odviše opasno.« »Ma kako je to došlo na brod?« pitao sam ja. G. Pike je još jednom osvijetlio bačvu. »A eto, mora da ju je more prebacilo preko ograde na brod. Gledajte vi samo, mora da je bačva plovila duge i duge godine!« »Sadržaj je svakako dobro odležao«, primijetio je g. Mellaire. Pustio sam dvojicu časnika da bačvu pričvrste, a sam sam pošao palubom do ulaza u kaštel. Zavirio sam unutra. Mornari su pobjegli glavom bez obzira, pa su zaboravili zatvoriti vrata. Čitav je kaštel bio pod vodom. Prostorija je bila osvijetljena svijetlom iz male zadimljene brodske svjetiljke. Prizor je to bio užasan. Nijedan spiljski čovjek, koji bi ma i najmanje držao do svog ugleda, ne bi stanovao u takvoj rupi. Dok sam gledao, more je napunilo prolaz između kućice i ograde, i kroz vrata, na kojima sam stajao, šiktala je voda do pojasa. Morao sam se pridržati, da me ne bi unijelo u kaštel. Na jednom gornjem ležaju ležao je Andy Fay na boku i promatrao me uporno svojim grkim, plavim očima. Na stolu, opet od teških greda sjedio je Mulligan Jacobs i pušio lulu. Mlazovi vode ljuljali su mu noge amo i tamo. Kad me opazio, okrenuo se i pokazao prstom na stranice nekakvih knjiga, koje je voda nosila. »To je moja knjižnica otišla k vragu! Eno, ondje je moj Byron, A ondje plivaju Zola i Browning. Iza brazde plovi »Antikrist«. A eno ga, ondje u uglu, plovi svezak Carlyslea i još jedna Zolina knjiga!« U taj se čas »Elsinore« nagnuo nadesno i sva se voda u kaštelu izlila na moje noge i bokove. Moje vlažne rukavice skliznule su se na željezu, i voda me otplavila niz jedan izliv. Prebacio se uto iz privjetrine nov mlaz i kotrljao me čas-dva amo i tamo. Bio sam sav smušen, a i napio sam se čestito slane vode. Naposljetku sam se ipak nekako dočepao ljestava i popeo na vršak kaštela. Putem sam na mostu sreo posadu, koja se vraćala na pramac. G. Mellaire i g. Pike razgovarali su u zavjetrini zapovjedničke kućice, a u kabini je sjedio kapetan West i pušio cigaru. Dobro sam se otro, obukao suhu pidžamu i legao natrag na svoj ležaj. Jedva sam ponovo otvorio »Način mišljenja primitivnog čovjeka«, kadli se ponovio

148 topot nogu nad mojom glavom. Čekao sam da dotrči i druga straža. Zaista, došla je, i ja sam se ponovo obukao. Prizor na krmi bio je navlas jednak onom prijašnjem. Ljudi su čak bili još i gore uzrujani i ustrašeni. Pentali su i mucali da bog sačuva! Baš kad sam stigao do njih, zarežao je g. Pike: »Jezik za zube! Govorite redom i odgovarajte kad vas kapetan pita!« »Ovaj put nije bačva« gospodine«, rekao je Tom Spink. »To je živo. Možda nije vrag, ali je svakako duh nekog utopljenika. Vidio sam ga jasno kao dan. To je čovjek ili je bio čovjek.« »Ima ih dvojica, gospodine«, upleo se Richard Giller, jedan od »zidara«. »Meni se čini, da liči na Petra Marinkovića«, rekao je opet Tom Spink. »A onaj drugi, to je Jespersen. Ja sam ga vidio«, dodao je Giller. »Ima ih trojica, gospodine«, rekao je Nosko Murphy. »Onaj treći, to je O’Sullivan. To nisu nikakvi đavoli, gospodine. To su utopljenici. Došli su na brod preko kljuna, a šuljali su se polako baš kao utopljenici. Sorensen je vidio prvoga. On me uhvatio za ruku i pokazao mi ga. Onda sam ga i ja vidio. Bio je na vršku pramca. Vidio ga je i Olansen i Deacon i Hackey. Svi smo ga vidjeli gospodine, a i onog drugog. A kad su mornari pobjegli, ja sam zaostao i vidio trećega. Možda ih ima i više. Nisam čekao da to izvidim.« Nosko bi i dalje govorio, ali kapetan ga je West prekinuo. »G. Pike«, rekao je umorno, »dajte vi istražite tu glupost.« »Dobro, gospodine« odgovorio je g. Pike, a onda se okrenuo k mornarima. »Hajdete sa mnom, svi odreda! Ovaj put moramo zavezati trojicu vragova?« Ljudi su se trgnuli unazad. Nitko ga nije poslušao. »Ubio ih« čuo sam, kako g. Pike mumlja. Prvi se časnik okrenuo i pošao prema mostu. Krenuli smo istim redom kao i kod prvog pohoda. G. Mellaire je išao drugi, a ja pozadi kao zalaznica. I put je prošao slično, samo što nas je ovaj put mlaz mora oblio i na prvom dijelu mosta, a i iznad kućice na sredini broda. Zastali smo na vrhu kaštela. G. Pike je počeo osvjetljavati palubu. Sve je bilo uzalud. Niti smo što vidjeli niti što čuli, osim vrenja tamne vode pokrivene bijelom pjenom na našoj palubi i grmljavine oluje u konopima. More je i dalje tutnjilo, stresajući valove na brod. Pošli smo sasvim do kraja mosta, a onda smo jedan čas morali zastati kraj prednjeg jarbola, jer se golem val nad nama prevalio. Kad se voda slila, g. Pike je upalio svjetiljku. Čuo sam, da je nešto viknuo, a onda prišao do vrška kaštela. Za njim je krenuo i g. Mellaire, a ja sam pričekao kod prednjeg jarbola. Uhvatio sam se čvrsto, a još me jedan mlaz oblio. Kroz vodu, koja se slijevala piljio sam u trak svijetla. Časak bi se pojavio čas opet nestao. Nekoliko minuta kasnije stigla su dva časnika opet nazad do prednjeg jarbola. »Odnijelo nam je polovinu opreme na kljunu«, rekao je g. Pike. »Mora da smo se s nečim sudarili.« Ja sam osjetio nekakav udarac, baš kad ste vi posljednji put sišli«, rekao je g. Mellaire. »Samo, ja sam mislio da se to val prebacio.«

149 I ja sam to osjetio«, rekao je prvi časnik. »Baš sam izuvao čizme. Mislio sam da je more. Ali gdje su ona trojica đavola?« »Sigurno otvaraju bačvu«, našalio se drugi časnik. Došli smo do ruba kaštela, spustili se niz željezne ljestve i sišli na pramac. Gvozdena bačva bila je dobro zaklonjena od vjetra i mora i valjano pričvršćena. Zaista, ljušture na njoj bile su neobično velike, široke kao jabuka, a duboke nekoliko palaca. Kljun se broda uto iznenada spustio, i voda je navrla stopu visoko. Ponovo se pramac uspravio, voda se ocijedila prema krmi i pritom očešljala na bačvi pramove morske trave duge stopu i po. Pošli smo palubom. Vodio nas je g. Pike. Pazili smo da nas koji mlaz mora ne poklopi, i počeli pretraživati palubu između ograde i vrška kaštela. Nismo mogli pronaći nikakve đavole. Prvi časnik je ušao u trijem pred ulazom u kaštel, i njegova je džepna svjetiljka zasjekla poput bodeža kroz blijedo osvjetljenje iz začađene brodske svjetiljke. Vidjeli smo uto đavole. Nosko Murphy ipak, je dobro rekao. Bila su trojica. Hajde, da vam opišem prizor koji sam vidio! Bili smo u vlažnoj smrznutoj prostoriji. Stijene su joj od zarđalih željeznih ploča, s kojih je otpala boja. Krov kaštela bijaše nizak, a prostor sav ispunjen ležajima u dva reda, jedan iznad drugoga. Sva je prostorija bila puna prljavštine tridesetorice ljudi, i tu prljavštinu nije moglo isprati ni more, koje je ulazilo u kaštel. Na jednom gornjem ležaju ležao je u voštanom odijelu i teškim cipelama Andy Fay. Naslonio se na bok pa piljio preda se svojim plavim, ogorčenim očima. Na stolu, opet, usred kaštela sjedio je Mulligan Jacobs. Pušio je lulu, noge je spustio sa stola, i voda, koja je ulazila, ljuljala ih je strujeći amo i tamo.I Andy Fay i Mulligan Jacobs promatrali su nekim svečanim pogledom onu trojicu ljudi. Ta trojica su stajala jedan kraj drugoga. Bili su visoki, ali ne baš odviše vitki. Na nogama su imali mornarske čizme, a lice im je bilo krvavo. Složno su se ljuljali amo i tamo, već prema tome kako se »Elsinore« dizao i spuštao. Da, ali da ste vidjeli te ljude. Ja poznam dobro svoj New York; znam njegov East Side i Eeast End, i navikao sam na njuške svih rasa ovoga svijeta. Tu trojicu, međutim, nisam mogao odgonetnuti. Sredozemlje sigurno nikad nije othranilo takvu pasminu, a niti Skandinavija. Nisu bili plavokosi, a niti kestenjasti. Pravo da vam kažem, nisu bili ni smeđi ni crni ni žuti. Koža im je bila bijela i prevučena patinom od bure i oluje. Kosa im je bila sasvim mokra. Bile su to neke bezbojne vlasi; svijetložute kao pijesak. Oči su im bile neke neodređene boje, i tamne i svijetle u isti mah. Nisu bile ni plave, ni sive, ni zelene ni sivkaste. Nisu bile niti crne, već nekako topazove boje. Iskrile su se kao oči velikih mačaka u polusnu i prelijevale u boji svijetlog topaza. Ta su trojica vodenjaka svijetle kose i topazovih očiju pogledala na nas kao mjesečari. Nisu se niti poklonili niti nasmiješili. Nisu naprosto priznali, da mi postojimo, već su i dalje u nas gledali i bog te pitaj o čemu sanjali. Pozdravio nas je međutim Andy Fay. »Prokleta noć! Zbog svih ovih svinjarija nisam ni oka stisnuo!«

150 »Odakle su se samo ovi dovukli, da mi je znati? Koji ih je vjetar donio po takvoj noći?« ljutio se Mulligan Jacobs. »Pa imaš jezik u ustima«, zarežao je g. Pike. »Kog ih vraga nisi pitao?« »Tebe sam valjda morao čekati, da mi to kažeš, ti stara bukvo«, odrezao je Jacobs. Nije, međutim, bilo vremena za njihovu privatnu svađu. G. Pike se okrenuo prema došljacima, koji su još uvijek napola spavali. Obratio im se s nekoliko rastrganih rečenica onih dvanaestak govora, što ih svaki anglosaksonski svjetski putnik može naučiti, ako nema suviše tvrdu glavu ili krut jezik. Pridošlice ništa ne odgovoriše. Nisu čak ni kimnuli glavom. Lica su im ostala opuštena i mirna, nehajna i nasmiješena, kako su i bila, a oči su im zaplovile u još dublje sanje. Pa ipak su to bili ljudi. Krv s njihovih rana prljala im je kožu i kapala na odjeću. »Holandezi«, zarežao je g. Pike glasom, u kojem je zvučao prezir prema ostalim rasama ovoga svijeta. Mahnuo im je onda rukom, neka se smjeste na nekom ležaju. G. Pike ne poznaje baš mnogo etnologiju. Pored vlastite rase poznaje ih svega još tri: Crnce, Holandeze i pripadnike Dago-rase.23 Ponovo se vidjelo, da su naši gosti pravi pravcati ljudi. Odmah su razumjeli, na što ih prvi časnik poziva. Pogledali su najprije jedan u drugoga, pa se onda popeli na tri gornja ležaja i zaklopili oči. Kladio bih se na ne znam što, da su zaspali već za pola minute. Pošli smo nazad na krmu. Prvi se časnik okrenuo g. Mellaireu: »Morat ćemo dobro očistiti pramac, ili to neće dobro svršiti. Zovnite ljude, g. Mellaire, a s njima neka dođe i tesar.« 23 Dago — porugljiv naziv za talijanske i španjolske useljenike u Sjedinjene države. Op. prev.

151 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE I mi još uvijek nikako na zapad! Otkad su se oni noćni gosti popeli na naš brod, bacilo nas je još tri stupnja prema istoku. Ta su tri gosta uostalom još uvijek velika zagonetka. Margaret ih zove ciganima sa rta Horn, a g. Pike ih je prozvao Holandezima. Jedno je dotle sigurno: oni imaju svoj jezik i oni tim jezikom razgovaraju. Nitko, međutim, u čitavoj našoj zbrci narodnosti na krmi i pramcu nema ni pojma, kakav bi to mogao biti jezik ili narod. G. Mellaire je ustvrdio, da su to nekakvi Finci. Tu je tvrdnju naš nogati mladi tesar veoma uvrijeđeno oporekao. On se kune, da je sam Finac. Naš kuhar, Louis, priča, da je negdje na ovom širokom svijetu na nekakvom zaboravljenom putovanju sreo ljude toga soja; ne može se, međutim, sjetiti ni gdje je to bilo, a ni kakav je to bio soj ljudi. Azijci prihvaćaju prisutnost novajlija kao gotovu činjenicu. Posada je, međutim, praznovjerna, boji se pridošlica i neće da s njima imade bilo kakva posla. Izuzetak su u tome Andy Fay i Mulligan Jacobs. Margaret i ja razgovarasmo s Tomom Spinkom, koji je bio u službi za krmilom. Spink je grdno klimao glavom. »Nećemo mi od njih nikakva dobra doživjeti«. Margaretina ruka, uvučena u rukavicu, zastane začas na mojoj ruci. Upravo smo u svojoj dnevnoj šetnji učinili malu stanku i stajali kraj kormila ljuljajući se polako prema njihanju broda. Svakog dana sada šećemo između jedanaest i dvanaest sati, i tu šetnju nikada ne propuštamo — kao da se radi o vjerskom obredu ili članku ustava. »Zašto? Šta se to s njim dešava?« pitala je Margaret stisnuvši malko jače moju ruku Htjela me opomenuti da slušam kormilarov odgovor. »Zato, što to nisu ljudi, gospođice! Nisu oni pravi ljudi ono što mi zovemo ljudima. Oni nisu ispravni ljudi! Mislite valjda da njihov dolazak, način njihova dolaska na brod nije bio ispravan«, zagukala je Margaret. Tom Spink se razveselio, jer mu se činilo, da ga Margaret potpuno razumije. »Tako je gospođice!« uzviknuo je. »Odakle su same došli? Oni sami neće da kažu, a i sasvim je prirodno što neće da kažu, jer nisu ljudi. To su samo sablasti mornara koji su se već odavna potopili, baš kao i ona bačva, što ju je more doplavilo na naš brod s neke potopljene lađe.I ta je gospođice, bila u moru. Svatko to može vidjeti, tko samo malko pogleda one ljušture na bačvi.« »To vi tako mislite?« pitala je Margaret. »Svi mi tako mislimo, gospođice. Nismo se mi uzalud čitav svoj vijek vukli po moru. To samo ljudi s kopna ne vjeruju u ukletog Holandeza. Ali to su ljudi s

152 kopna i šta oni znaju? Nikad njih nije nikakav duh pograbio za nogu. A mene je bogami pograbio! Bilo je to prije trideset i pet godina na brodu »Kathleen«. Uhvatio me na dnu skladišta između bačava za vodu, i šta mislite — skinuo mi cipelu s noge! A dva dana kasnije pao sam u grotlo i smrvio rame.Istina, gospođice vidim ja pokazuju oni g. Pikeu nešto rukama kao da žele reći, kako smo se mi sudarili s njihovim brodom. Taj njihov brod je tobože išao u drugom pravcu nego naš. Ali neko u to netko drugi vjeruje! Kakav brod, nismo se mi sudarili ni s kakvim brodom!« »Ali, objasnite vi meni šta je ono nama odnijelo polovinu opreme s kljuna?« pitao sam ja. »Koješta bi trebalo objasniti, gospodine« odgovorio je Tom Spink »Objasnite vi meni zašto Finci prave kojekakve svinjarije s nevremenom i olujom? To je barem stvar, koju svatko znade. Pitam ja vas, zašto se mi sada mučimo i nikako da obiđemo Horn? Odgovorite vi meni na to, gospodine!« Odmahnuo sam glavom. »A ja ću vam reci kad vi ne znate. To je zbog ovog našeg tesara, gospodine. Sad smo tek pronašli, da je i on Finac. Recite vi meni, zašto je on to tajio! Šutio je o tome na čitavom putu kao riba!« »A zašto je on to sada rekao?« umiješala se Margaret. »Pa nije on to uopće rekao. Naime, rekao je tek onda, kad su se ova trojica ukrcala. Meni se sve čini, da on o njima zna mnogo više nego što to želi priznati. Gledajte samo, kakvo je vrijeme i koliko smo se mi već ovdje zadržali. A svaki mornar zna, da su Finci vrači i mutikaše.« Naćulio sam uši. »A gdje ste naučili tu riječ: mutikaša?« pitao sam. Tom Spink me pogledao začuđeno. »A šta ne valja na toj riječi, gospodine?« »Ne, sve je dobro. Samo, gdje ste je naučili?« »Nisam je ja naučio, gospodine; ja sam je oduvijek znao. Eto to su vam Finci — mutikaše«. »A ta trojica novajlija, jesu li to Finci?« pitala je Margaret. Stari je Englez svečano odmahnuo glavom. »Nisu gospođice. To su mornari, koji su se utopili pred mnogo, mnogo godina. Izvolite ih samo pogledati? A tesar bi mogao i nešto više o njima kazati, samo kad bi imao petlje.« Bilo kako mu drago, naši su nam zagonetni gosti dobro došli. Pojačali su našu slabu posadu. Gledao sam ih pri poslu. Snažni su i oni za rad. G. Pike ne razumije, doduše, njihovo narječje, ali kaže, da su pravi pravcati mornari. Njegova je teorija, da su iz neke male evropske zemlje. Njihov je brod krstario u obratnom pravcu od »Elsinora«, pa smo ga mi probili i potopili. Zaboravio sam vam reći da je ona željezna bačva pokrivena ljušturama bila gotovo do vrha puna nekog odličnog vina. Nismo mogli pogoditi, kakvo je to vino. Čim se oluja smirila, g. Pike je donio bačvu na krmu i otvorio. Domaćin i Wada su

153 sadržaj prelili u boce i prazne bocune. Vino je krasno odležano, a g. Pike tvrdi, da je to neka nečuveno blaga vrsta višnjevca. G. Mellaire mljacka jezikom, a kapetan West, Margaret i ja tvrdimo i dalje, da je to vino. Ljudi su sve bjedniji i bjedniji. Već od početka im ono navlačenje konopa nije baš išlo od ruke, ali sada moraju dohvatiti uže i dvojica i trojica, da bi načinili ono, što je prije mogao jedan jedini. Jedna ih stvar još spašava. Hrana im je priprosta i jednolična, ali ima je dovoljno. Jela imaju kolikogod im srce zaželi. Sve to, međutim, ne vrijedi ništa, kad je u kaštelu hladno i vlažno, pa ne mogu spavati, a na palubu moraju odviše često obadvije straže. I jedna je i druga tako slaba, da pri svakom težem poslu mora jedna drugoj priskakati u pomoć. Jednom smo na primjer, za vrijeme oluje skratili prednje jedro, ali morale su da zapnu obadvije straže. Svršile su to za dva sata, a g. Pike mi je rekao, da bi u njegovo doba baš pri takvom vremenu jedna jedina straža skratila prednje jedro za dvadeset minuta. Ja sam sada vidio jasno, kakve prednosti ima jedrenjak sa čeličnim trupom. Iako je brod teško natovaren, vrijeme veoma loše, a more nemirno, ipak se zakovice trupa ne natežu i ne nastaju otvori. »Elsinore« je suh kao barut. Kad smo izjedrili iz Baltimora, imali smo malu šupljinu na pramcu. Vodu, koja je ušla, izbacili smo vedricom. G. Pike mi je rekao, da bi drveni brod, velik kao »Elsinore«, puštao vodu poput sita, kad bi kroz sve te orkane vozio toliki tovar. G. Mellaire mi je pričao svoja iskustva s rta Horn, i ja sada Đavolji rt još i više poštujem. Drugi je časnik plovio još sasvim mlad na nekom brodu, koji je trebao osam nedjelja da prijeđe od pedesete u Atlantiku do pedesete u Tihom oceanu. Jednom drugom zgodom morao se brod dvaput vraćati na Falklandske otoke, da bi se začepile rupe. Još jednom zgodom morali su se na vrat na nos vraćati na Falklande. Brod im je bio drven, a na ulazu u Port Stanley pograbila ih je oluja i opet odnijela k vragu. »Mjesec dana smo se mučili oko Horna. E, da ste vi vidjeli stari moj »Lucy Powers«! Čovjek naprosto očima nije mogao vjerovati! Oluja je odnijela prednji jarbol i polovinu križeva. Jedan je križ pao komandantu na glavu i ubio ga. U prvog su časnika obje ruke bile slomljene, a i drugi je ležao bolestan. Mornari, koliko ih je god bilo čitavih i zdravih, radili su na crpaljkama dan i noć. Brodovlasnik se kasnije zauzeo i ponovo opremio brod, najmio novu posadu i poslao nas oko svijeta. Ipak smo sve do Hawaja morali da radimo na crpaljkama po dva sata na svakoj straži.« I pilići su nam prava bijeda! Rđavo su proračunali kad treba da izgube perje, pa su sada goli golcati. Uginulo ih je svega šestoro, i čovjek se mora čuditi, kako su preživjeli. Margaret pazi, da petrolejska peć neprestance gori. Kokoške su prestale nesti, ali Margaret je čvrsto uvjerena, da će one opet nositi. Imat ćemo po njenom jaja do mile volje, čim stignemo na Pacifik i vrijeme se proljepša. Nema smisla, da vam i dalje opisujem ovaj vječni i do zla boga jednolični zapadnjak. Jedna je oluja nalik na drugu, a čim se prva smiri, odmah druga počinje i more je neprestano uzbibano. Toliko smo se već naljuljali i naprevrtali, da ja sebi ne mogu više ni predočiti nešto ravna ili mirna, kao na primjer biljarski stol. Možda sam u svojim prijašnjim životima viđao stvari, koje se nisu kretale... ali to je bilo u prijašnjim životima.

154 Dvaput smo se u prošlih deset dana probili do stijena Diego Ramirez. Koliko je to moguće naslijepo proračunati, ovog se časa nalazimo dvije stotine milja istočnije. Prošle smo se sedmice dva puta nagnuli sve do otvora grotla. Šest debelih jedara, načinjenih iz najdebljeg platna, odvezalo nam se i otrglo s križeva, makar su bila smotana i dvostruko povezana. Momčad je ponekad tako slaba, da ih jedva polovina dolazi na poziv, da sve ruke iziđu na posao. Već na početku putovanja prebio je Lars Jacobsen nogu, a prije nekoliko dana more ga je srušilo, i noga mu je ponovo slomljena. Ditman Olansen, onaj Norvežanin luckastih očiju, pobjesnio je prošle noći za vrijeme druge straže i mirne duše izbacio čitavu svoju stražu iz kaštela. Wada mi je pričao, kako je to bilo. Morali su ga ščepati »zidari«, Fitzgibbon i Giller, zatim Maltežanin Kokni i na kraju onaj kravar Steve Roberts. Luđaka su na jedvite jade svladali. U straži g. Mellairea ta su četvorica jedini još čitavi ljudi! U straži g. Pikea pridružio se John Hackey gangsterima. To je onaj klipan iz San Francuska, koji se najprije protiv gangstera borio, ali je na kraju i on podlegao. A jutros je g. Pike našao Charlesa Davisa, kako onim tjednicima u kaštelu tumači pomorsko pravo. Pograbio ga je za ovratnik i izbacio napolje. Usput rečeno, g. Mellaire je i dalje bezobrazno prisan s gangsterskom klikom. Pa ipak se još ništa ozbiljna nije desilo. Charles Davis, uostalom, još uvijek živi, a kako mi se čini, čak se sada i malko udebljao. Nikad on ne propušta ni jedan obrok. Katkada ga promatram iz potkrovlja na rubu krme. More grmi i baca na palubu mlazove smrznute vode, a Charles Davis se krade iz svoje kabine. Nosi vrč i tanjur u ruci, i polazi u kuhinju na pramcu, da bi dignuo obrok hrane. Momak vanredno dobro poznaje pokrete broda, i još ga nijedanput nije tresnuo pošten mlaz.Istina, katkada ga more čestito poprska i smoči sve do koljena, ali, kad god se kakav brijeg prevali na palubu, Davis se svaki put u pravo vrijeme skloni.

155 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE Danas smo doživjeli nešto čudesno. O podnevu smo vidjeli sunce ravnih pet minuta. Ali, kakvo je to bilo sunce? Devet stupnjeva iznad obzorja pojavila se na podnevniku blijeda, hladna i mutna ploča. A dva sata kasnije morali smo spuštati jedra. Počela je s jugozapada nova oluja noseći snijeg i mećavu. »Bilo šta mu drago, hvatajte se zapada! Hvatajte se zapada!« To pravilo za moreplovce na Hornu kao da je urezano u kamen. Sada mogu razumjeti one kapetane koji čak i pri povoljnu vjetru nisu marili za mornare, što su pali u more. Pustili su ih da se udave, a nisu skretali ni spuštali čamac. Rt Horn je načinjen od željeza, pa ga samo željezni kapetani mogu oploviti od istoka prema zapadu. I tako mi i dalje plovimo na istok. Taj zapadnjak je vječit. Ne mogu vjerovati pričanjima dvojice časnika, da su u stara vremena na tim širinama puhali i istočni vjetrovi. To je naprosto nemoguće. Uvijek ovdje puše vjetar sa zapada, bez kraja i konca, i čim jedna oluja prestane, eto ti nove! Nisu uzalud na kartama nacrtali veliku zapadnu struju. I mi na krmi već smo umorni od neprestana prevrtanja. Naši su ljudi postali gnjecavi, otrcani — sjenke pokrivene rđom. Ni najmanje se neću začuditi, ako kapetan West okrene krmu prema vjetru i odjuri na istok oko svijeta. Margaret se, međutim, smiješi i klima glavom. Puna je pouzdanja da će se njen otac probiti oko Horna i stići do pedesetog usporednika na Pacifiku. Ne ide mi naprosto u glavu kako Charles Davis ne otegne papke u onoj smrznutoj kabini od zarđala željeza na sredini broda. Ne mogu ja zapravo ni to da shvatim kako ti bijedni mornari u tom bijednom kaštelu svi odreda ne polijegaju i ne pomru, ili kako barem ne ostanu ležati kad na palubu zovnu i drugu stražu. Prošla je još sedmica. Po mjerenjima mi smo danas nekih šezdeset milja južno od tjesnaca Le Maire. Barometar se spustio do dvadeset i osam stupnjeva pa čak i g. Pike priznaje, da nije na Hornu takav orkan doživio. U stara vremena moreplovci su obično odlazili sve do 64. ili 65. paralele. Plovili su među santama Antarktika nadajući se da će se uz dobar vjetar velikom brzinom probiti prema zapadu. To im je polazilo za rukom zbog toga, što je na tim širinama razmak između meridijana veoma malen. Kasnijih međutim godina kapetani obilaze Horn na drugi način. Oni plove sasvim blizu kopna, da tako reći, okrznu zemlju. Po svemu im se čini, da je to gotovo uvijek najbolja strategija, kojom se Đavolji rt može oploviti s istoka na zapad. Tako i kapetan West nastoji da okrzne zemlju. Skreće ulijevo i pušta da ga zanosi, sve dok mu zemlja ne dođe u opasnu blizinu. Onda praća jedra i okreće ponovo ulijevo, i tako se udaljuje od obale. Možda sam umoran od neprestanog prevrtanja našeg jadnog broda na tom ledenom moru. Ipak, ne marim ja baš ništa za to. U mozgu mi gori plamen, jer

156 sam nešto veliko otkrio, nešto veliko postigao. Pronašao sam ono zbog čega knjige titraju čarobnim svijetlom. Postigao sam ono, o čemu moja filozofija govori, da je to ono najviše, što čovjek može postići. Našao sam ljubav žene. Ne znam, mari li ona za mene, ali to nje ni važno. Važno je to, što sam se ja sam digao u najveće visine, do kojih se muškarac može uzdići. Znam ženu. Zove se Margaret. Žena je i vrijedna je da je čovjek poželi. Krv je moja crvena. Nisam ja više ono blijedo đače kao prije. Time sam se nekad ponosio, ali sad sam muškarac koji ljubi — ljubi usprkos svim knjigama. Što se tiče De Casseresa — čim se vratim u New York pobit ću ga s istom onom lakoćom, s kojom je on pobio sve filozofske škole. Nakupio sam dovoljno dokaza. Ljubav je krajna riječ, i ona jedina razumnom čovjeku daje sankciju za život. Ta je sankcija iznad razuma, iznad razloga. Ja sam bacio sva dijela nauke pod noge, popeo se na najviši vrhunac filozofije i ušao u svoje vlastito nebo. Načinio sam to baš kao Bergson sa svojim nebom intuicije, koje pokriva ovaj svijet, ili kao netko, tko se okupao u vatri plamenih jezika i vidio novi Jerusalem. Građa, iz koje sam načinjen, takva je, da svoje najviše ostvarenje nalazi u ljubavi žene. Ljubav je opravdanje življenja. Ona je i plaća za bivstvovanje i potpuna naknada za krhkost i prolaznost mesa i duha. A ipak je Margaret samo žena, žena kao i svaka druga, a ako itko, ja žene dobro poznam. Znam da je i Margaret žensko i ništa drugo negoli žensko, a ipak sam u dnu svoje zaljubljene duše siguran, da je ona nekako drukčija. Ima drukčija svojstva i odlike negoli ostale žene, a čitav njen značaj meni je neobično drag. Na kraju krajeva, ja mislim da ću i ja postati graditelj gnijezda, jer građenje je gnijezda svakako jedna od njenih lijepih odlika, a sam bog znade, šta više vrijedi: napisati čitavo čudo knjiga ili sagraditi jedno jedino gnijezdo... Vuku se jednolični dani, blijedi i sivi i drzovito hladni. Još prije mjesec dana počeli smo obilaziti Horn, a danas nismo ni ondje, gdje smo bih prije mjesec dana. Sad smo nekih stotinu milja južno od tjesnaca Le Maire. A i taj je proračun načinjen odoka. Izračunali smo to naslijepo na temelju zanošenja pri krstarenju čas u ovom čas u onom pravcu pod udarcima velikog zapadnog strujanja. Prije četiri dana izvršili smo posljednja mjerenja po suncu. Olujni ocean je postao napučenim. Brodovi se ne mogu probiti oko Horna i svakog ih dana ima oko nas sve više. Ne prođe ni jedan dan, a da mi ne vidimo bar desetak lađa, kako krstare protiv vjetra. Kapetan West misli, da u tim vodama Horna imade sada najmanje dvije stotine jedara. Ako je kormilo okrenuto i pričvršćeno sigurnosnom napravom, onda se brodom ne može manevrirati, i mi svake noći idemo ususret opasnosti, da se s kojim brodom sudarimo. Pokatkad, međutim, piljimo kroz gustu mećavu, pa promatramo i psujemo brodove, koji plove kraj nas prema istoku. Čitava im ta velika zapadna struja puše u krmu. Čovjek bi naprosto podivljao, kad g. Pike i g. Mellaire počnu pripovijedati, kako su oni na Hornu doživjeli oluja od istoka na zapad, i kako su pod udarcima istočnjaka brodovi obilazili Đavolji rt poput munje. Prošla je najmanje godina dana otkad se »Elsinore« pomolio ispod zavjetrine Ognjene Zemlje i turio nos u ovo šmrcanje sa zapada. A prošlo je debelo stoljeće otkad smo izjedrili iz Baltimora.

157 Ja, međutim, za sve to ne dajem ni pišljiva boba. Ni najmanje me ne muči ni bijes oluje ni zadimljeno more na ovom šiljku zemlje. Rekao sam Margareti da je volim. Prošle večeri stajali smo pod potkrovljem na rubu krme, stisnuti jedno uz drugo. Ondje sam joj eto ispričao tu priču. A pričali smo je kasnije i ponavljali jedno drugome i u jasno osvijetljenoj zapovjedničkoj kućici nakon izmjene straža u osam sati. Margaretino je lice bilo zažareno od oluje držala se veoma gordo, samo su joj oči bile tople i vlažne, a trepavice lepršale ženstveno i djevičanski. Bio je to velik čas — naš veliki čas! Siromah čovjek najsretniji je kad voli i kad je voljen. Zaista je bijedna sudbina nesretnog zaljubljenika. Ja eto sebi samom čestitam zbog svoje sreće, zbog svoje velike sreće. Jer uzmimo, na primjer, da je Margaret drukčija žena, da je ona... od onog dražesnog, ljepuškastog soja — od onih što se privinu uz čovjeka i traže utočiše u snažnim muškaračkim rukama, e, pa vidite, onda njena ljubav ne bi bila ništa naročito ili vanredno. Ali Margaret je Margaret, snažna, puna samopouzdanja, samosvjesna i ozbiljna, žena koja zna što hoće. I u tome je čudo; čudo, što je takva žena postala slabom i u mene se zaljubila. Čovjek to naprosto ne može vjerovati. Ja se svaki čas došuljam do nje, da bih joj zavirio u dugoljaste, hladne, sive oči i vidio, kako se sve više raznježuju i razblažuju. Hvala bogu, ona nije Julija, a dobro je, što i ja nisam nikakav Romeo. A ipak se sada češće sam samcat penjem na zaleđenu krmu i u po glasa govorim razbješnjenoj oluji i sivim ptičurinama što grme o brod da sam zaljubljen, da volim. Pozdravljam daleke albatrose što se u tami preokreću, pa im govorim da volim. Promatram i one bijedne mornare kako puzaju u pjeni i u šiktanju mlazova duž mosta. Znam da oni u deset tisuća svojih bijednih života ne mogu doživjeti ovakvu ljubav, kakvu ja sada proživljujem pa se čudim, čemu su oni zapravo i došli na ovaj svijet. »Jednu sam stvar odmah u početku čvrsto odlučila«. Priznala mi je Margaret jutros u kabini, kad sam je pustio iz svoga zagrljaja »Odlučila sam da ti ne dopustim, da mi udvaraš.« »Prava si Herodijadina kćerka« rugao sam joj se veselo. »Eto, kamo su se tvoje misli vrzle već na početku putovanja. Već onda si na me gledala proračunatim ženskim očima.« Ponosno se nasmijala ali nije odgovorila. »A šta te uopće dovelo na misao da bih ja tebi mogao udvarati?« »Pa to već tako rade mladi muškarci na dugim putovanjima.« »A tako, i drugi to rade?« »Uvijek oni tako rade«, uvjeravala me ona ozbiljno. U taj sam čas osjetio prvi smiješni žalac ljubomore. Nasmijao sam se, međutim i odgovorio: »Bio je neki stari kineski filozof, za kojega kažu, da je prvi izrekao ono, o čemu su sigurno već i spiljski ljudi naklapali. Rekao je da žene progone muškarca lepršajući pred njim.« »Glupost!« viknula je ona »Nikad ja nisam lepršala! Kad sam ja lepršala?« »O tome nije zgodno pričati«, počeo sam polako, kao da duboko razmišljam. »Reci, kad sam ja lepršala?« pitala je opet.

158 Upotrebio sam jednu od Schopenhauerovih varki i promijenio predmet razgovora. »Već od prvog časa ti si sve vidjela što žensko oko mora vidjeti« navaljivao sam. »Kladio bih se, da si ti od prvog časa znala, kad sam te počeo voljeti.« Ona je izbjegla odgovor. »Ja sam u početku znala samo to, da me ti mrziš.« »Znam, znam, to je bilo, kad sam te vidio i kad sam saznao, da i ti s nama putuješ. Ali pazi, pitam te nešto drugo. Čim sam te počeo voljeti, odmah si ti to znala.« Njene su oči bile lijepe, silno mirne, sigurne i samosvjesne. Časak je pritisnula svoju ruku o moju i rekla tiho i mirno. »Da, ja... ja mislim da znam. Bilo je to onog jutra kad je s Plate duhao pampero, pa te bacilo kroz vrata u očevu kabinu. Čitala sam to u tvojim očima. Onoga časa sve sam znala.« Klimnuo sam glavom i privinuo Margaret uza se. Ona je podignula oči, uprla ih u moje i dodala; »Bio si veoma smiješan. Sjedio si tu na ovom krevetu, držao si se jednom rukom, a drugu si pritisnuo uz pazuho. Zurio si u me, sav smeten i začuđen, kao da si sišao s uma. A onda... ne znam kako... ali onog sam časa sve znala...« »I onog si se časa zamrznula«, rekao sam drsko. »Pa baš zbog toga«, priznala je otvoreno. Ruke je zadržala čas na mojim ramenima, malko se povukla unazad, a usne su joj se otvorile nad lijepim bijelim zubima. Nasmijala se slatko, od svega srca. A vjerujte mi, kad vam ja, John Pathurst, kažem, kad se ona smije onako od srca, to je najdivniji smijeh, koji sam ikada čuo.

159 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE Ne mogu da se dosta načudim. Samuraj mora da je napravio nekakvu glupost. A možda mu je i tama samrtnih časova zamračila i zamrznula um hladan kao zvijezde i narugala se čitavoj njegovoj mudrosti. Ne znam, i nikad to neću znati, jer nitko od nas i ne sanja da to spomene a kamoli da o tome raspravlja. Ali da počnem iz početka. Bilo je to jučer poslije podne. Jučer poslije podne prošlo je točno pet sedmica od onoga dana kao izvirili iz tjesnaca Le Maire i uplovili u sivi olujni ocean. A jučer poslije podne opet smo se našli ravno u pravcu Horna. U četiri sata popodne, kod izmjene straže naredio je kapetan West g. Pikeu, da okrene jedra. Mi smo u taj čas krstarili udesno, tako da nas je zanosilo od obale. Zbog manevra mi smo zaokrenuti ulijevo, pa nas je sad počelo zanositi prema obali, i to sigurno pod oštrim kutom. Barem se meni tako činilo. U zapovjedničkoj sobi ja sam radoznalo pogledao zemljovid. Proračunao sam okom razmak i ocijenio, da smo nekih petnaest milja od Horna. »Ako nas bude ovako nosilo, mi ćemo oko jutra biti kraj obale?« usudio sam se da zapitam. »Da« klimnuo je kapetan West. »Da nema ove struje zapadnog vjetra i da se zemlja ne vuče prema sjeveroistoku, mi bismo bili kraj obale pred jutro. Ovako ćemo stići onamo tek po danu. Provući ćemo se nekako, ako se vrijeme promijeni, a okrenut ćemo jedra, ako se vrijeme ne promijeni.« Nije mi došlo na um, da ispitujem njegov sud. Onako kako je rekao, tako je moralo biti. Je li on samuraj ili nije? Pa ipak, časak kasnije, kad je kapetan West sišao, ušao je u zapovjedničku kabinu g. Pike. Ja sam malko prošetao krmom, pogledao kako Nancy i još nekoliko ljudi prebacuju potkrovlje iz zavjetrine u privjetrinu, a onda sam došetao iza zapovjedničke kućice. Neki me đavo tjerao, i ja sam zavirio kroz okrugli prozor. U kabini je stajao g. Pike. Skinuo je kapu za oluju, a s voštane su mu odjeće curili potoci morske vode na pod. U ruci je držao šestar i ravnalo i naginjao se nad zemljovidnu kartu. Silno me začudio izgled njegova lica. Sasvim je nestalo onog njegovog kiselog izraza. Jasno sam vidio, da je pun tjeskobe i bojazni, a lice mu je bilo staro, staračko. Nikad mi se još nije činio tako starim. U taj sam čas jasno zapažao pustoš i umor, koju je na njemu ostavilo šezdesetak godina borbe s morem i nevremenom. Otišao sam od prozora i odšetao opet do ruba krme. Uperio sam pogled kroz maglu i pjenu u onom pravcu, kamo nas je zanosio vjetar. Znao sam da su ondje na sjeveroistoku ili istoku vrletni željezni žali, o koje grme sive oceanske ptičurine. A ovdje u zapovjedničkoj sobi jedan je strašni mornar naginjao glavu nad zemljovid i pun tjeskobe mjerio i proračunavao naš položaj i snagu vjetra, što nas zanosi.

160 Ali ja sam znao da je to nemoguće. Nije se samuraj prevario, već je ovaj naš krvnik slab i pogrešno je mislio. Starost se na kraju ipak pokazala. A kako bi i moglo biti drukčije? Pa od deset tisuća ljudi jedva se jedan tako uspješno odupirao starosti kao on. Nasmijao sam se samome sebi i svojoj slabosti. Kako sam mogao i posumnjati, da bi kapetan West pogriješio. Sišao sam pod palubu, sretan što ću opet vidjeti svoju ljubav i što se mogu pouzdati u mudrost njezina oca. Ma naravska stvar, kako bi on pogriješio! Na ovom je putovanju i odviše često dokazao, da zna što treba raditi. Za ručkom je g. Pike bio silno rastresen. Nije se upletao u razgovor, i kao da je čitavo vrijeme osluškivao, što se na palubi događa. A s palube je dopirao neugodan zvek napetih konopa i odjekivao u šupljini stražnjeg jarbola. U križevima je orkan potmulo grmio, a more je treskalo i praskalo o palubu željezne ploče trupa. Zamjećivao sam jasno, da je prvi časnik pun tjeskobe. Ipak, ni sada ni kasnije nisam smogao srca da ga pitam, šta to njega zapravo muči. U osam sati on se opet popeo na palubu da preuzme stražu do ponoći. Ja sam otišao spavati. Zaboravio sam na sve brige. Prije spavanja još sam razmišljao, koliko će putovanja moći prvi časnik da prođe poslije toga nenadanog napadaja starosti. Brzo sam usnuo. Probudio sam se oko ponoći i vidio, da svjetiljka u kabini još gori. Na prsima mi je ležala Conradova knjiga »Razina mora«. Ispala mi je iz ruku kad sam zaspao. Na palubi su se mijenjale straže i ja sam se opet prihvatio čitanja. Bio sam budan kao riba, kad se g. Pike spustio kroz otvor na krmi i prošao trijemom kraj mojih otvorenih vrata. Išao je u svoju kabinu. Časak je vladala tišina, i ja sam znao da prvi časnik svija cigaretu. Čuo sam onda, kako kašlje, već po svom običaju: upalio je cigaretu i potegnuo prvi dim u pluća. Bilo je dvanaest sati i petnaest minuta, i ja sam baš dočitao nekako do polovice divno Conradovo poglavlje »Težak je teret«. Čuo sam uto, kako je g. Pike ponovo prolazio trijemom. Kriomice sam virnuo preko knjige i vidio ga kako odlazi obučen u voštanu odjeću, s kapom za oluju i čizmama. Sada se zapravo njegova straža odmarala, ali on po tom užasnom vremenu nije mogao spavati, pa se vraćao na palubu. U čitanju je prošao još jedan sat. Prvi se časnik nije vraćao i meni je bilo jasno, da on negdje na palubi stoji i pilji u tamu. Obukao sam i ja svu svoju odjeću za oluju, uzeh i čizme i kapu, i ovčji kožuh i voštani kaput. Prolazeći trijemom opazio sam, da kod Margarete još gori svijetlo. Zbog zračenja ona uvijek ostavlja vrata otvorena, pa sam privirio unutra. Margaret je čitala. »Eto tako, ne mogu spavati«, uvjeravala me. Ni ja baš nisam vjerovao da se ona zbog nečega brine. Siguran sam čak da nije znala, kako se samuraj zatrčao. Nije naprosto mogla zaspati, ali — valjda je briga g. Pikea nekim tajanstvenim putovima prešla i na Margaret, a da to ona ni sama nije znala. Popeo sam se uza stube i prošao uskim prolazom, da bih izašao iz zapovjedničke kućice. Zavirio sam ipak načas u zapovjedničku kabinu. Na ležaju

161 je spavao kapetan West. Ležao je na leđima, glava mu je bila odviše visoko. Prostorija je bila dobro ugrijana jer se iz kabina na krmi dizao topli zrak. Zbog toga je kapetan ležao nepokriven. Bio je potpuno obučen, samo bez voštanog kaputa i obuće. Disao je lako i mirno, a na mršavo mu asketsko lice padahu blage sjene zamračene svjetiljke. Pogled na kapetana Westa umiri me i napunio vjerom u njegovu mudrost. Nasmijao sam se samom sebi, što sam bio tako lud pa iz kreveta pošao na tu ledenu palubu. Pod potkrovljem na rubu krme našao sam g. Mellairea. Bio je oran za pričanje i dobre volje. Očito mu još nije palo na um da razmišlja ili čak sumnja o onom okretanju broda od jučer poslije podne. »Prestaje oluja« rekao mi je i pokazao rukom na dio neba, gdje su kroz rijetke oblake prosijavale zvijezde. Ali gdje je bio g. Pike? Zar drugi časnik zaista nije znao, da se prvi časnik nalazi na palubi? Pošli smo krmom, koja se žestoko ljuljala, prema krmilu, i ja sam nastavio da ispipavam g. Mellairea. Pričali smo o tome, kako je teško spavati po nevremenu. Rekao sam da sam se zbog žestoka ljuljanja broda razbolio od nesanice. Pitao sam ga onda, ne smeta li rđavo vrijeme časnicima. »Vidio sam baš sada u zapovjedničkoj kućici kapetana Westa. Spava kao malo dijete«, rekao sam konačno. Naslonili smo se u zavjetrini zapovjedničke kućice i začas zastali. Drugi se časnik od srca nasmijao. »Vjerujte, g. Pathurst, da i mi slatko spavamo. Što je vrijeme gore, to moramo teže raditi, pa to i bolje spavamo. Ja zaspem kao klada, čim mi glava padne na jastuk. G. Pike zaspe malo kasnije, jer obično, kad siđe s palube, popuši još cigaretu. Ali eto, on puši i u isti mah se svlači, pa tako ni on ne izgubi više od jedne minute dok usne. Kladio bih se, da od deset minuta poslije ponoći spava kao top!« Pa zar drugi časnik zaista nije ni sanjao, da se g. Pike nalazi na palubi? Spustio sam se dolje, da bih još jednom provjerio. U sobi g. Pikea gorjela je mala brodska svjetiljka, ali na ležaju nije bilo nikoga. Stao sam načas kraj velike peći u blagovaonici, malko se ugrijao, pa onda opet izišao na palubu. Nisam namjerice otišao do potkrovlja na rubu krme. Znao sam, da je ondje g. Mellaire, pa sam izišao na obratnu stranu na zavjetrinu krme, i mostom krenuo prema pramcu. Nije mi se baš žurilo, pa sam nekoliko puta prekinuo tu hladnu i vlažnu šetnju. Oluja je zaista prestajala, i kroz sve rjeđe oblake sve češće provirivahu zvijezde. Ni na sredini broda nije bilo g. Pikea. Prešao sam preko kućice, pa počeo kroz ledene mlazove pažljivo gledati u pravcu kaštela. Znao sam da po rđavu vremenu na vrhu kaštela uvijek stoji izvidnica. Zvjezdano se nebo opet malko razvedrilo, pokazale se i druge zvijezde, i ja sam na vršku kaštela opazio mornara na straži, a odmah do njega g. Pikea. Stajali su jedan kraj drugoga. Bili su od mene svega dvadeset stopa daleko, ali ja im se nisam javio. Dugo sam ih promatrao. Znao sam da oči starog časnika šibaju poput bodeža kroz vjetar i tamu, što je dijelila »Elsinore« od obale. Čulo se kako o tu obalu grmi more. Vratio sam se nazad na krmu. Kad me g. Mellaire vidio, veoma se začudio.

162 »A ja sam mislio, da vi spavate, gospodine.« »Ne mogu se nikako smiriti«, objasnio sam. »Spavao sam, sve dok mi se oči nisu zamorile. Sada nastojim da dobro promrznem. Ugrijat ću se u krevetu i odmah zaspati!« »Od srca vam zavidim, gospodine«, rekao je Mellaire. »Pomislite samo! Vi ne možete spavati! Eh, ako bude sreće, i ja ću jednog dana ploviti kao putnik. Sve ove straže provest ću pod palubom. Promislite malko! Sve ove proklete straže! Povest ću sa sobom japanskog slugu baš kao i vi sada, i on će me morati probuditi kod svake smjene. Tako ću bar znati, da cijenim dobru sreću, što mogu ostati u krevetu i ne moram na palubu.« Nasmijali smo se i jedan drugom zaželjeli laku noć. Zavirio sam ponovo u zapovjedničku kabinu i vidio, da kapetan West još uvijek spava. Iako se njegovo tijelo ljuljalo, kako se već brod njihao i prevrtao, on je i dalje spavao u istom položaju. U potpalublju je još uvijek gorjela Margaretina svjetiljka. Provirio sam kroz vrata i vidio, da je Margaret zaspala. Knjiga joj je ispala iz ruke — baš onako, kako se to i meni dešava. A ja sam se naprosto čudom čudio! Pola je ljudi na brodu spavalo. Spavao je i samuraj. Prvi časnik, međutim, nije spavao, iako je imao na to pravo, već je stražu stražio na vršku pramnice. Ali, da li je njegova briga opravdana? Je li on u pravu, ili ga možda spopada slaboća zbog starosti? Da li nas zaista vjetar zanosi u propast? Bio sam i suviše čio, a da bih mogao i pomisliti na spavanje. Uzeo sam »Razinu mora« i sjeo kraj stola u blagovaonici. Odjeću za oluju ostavio sam na sebi, skinuo sam samo kožne rukavice. Objesio sam ih kraj peći, da se suše. Zvono je izbilo četiri puta, odbilo je i šest sati a g. Pike se još uvijek nije vratio. U osam će se straže opet mijenjati. Ala će ta noć biti teška za prvog časnika! Od osam sati pa sve do ponoći bila je njegova straža. To je prošlo, četiri je sata držao stražu drugi časnik, a tada je opet počela straža g. Pikea i trajat će sve do osam ujutro. Punih dvanaest sati provest će na palubi u oluji Đavoljeg rta na hladnoći, gdje se i živa smrzava. Malo sam zadrijemao i onda odjednom čuo poklike iznad glave. Mornari su duž krme ponavljali zov. Tek kasnije sam saznao, da to g. Pike zapovijeda da se pramac okrene oštro na vjetar. Prvi je časnik postavio ljude duž mosta, i oni su prenosili njegova naređenja. Probudio sam se kao da me netko polio hladnom vodom. Znao sam, da se na palubi nešto dešava. Navukao sam rukavice, koje su se sušile od pare, pa bržebolje potrčao uza stube. Čuo sam, kako mornari trče tamo-onamo. Sada najedanput nisu ni postajkivali ni posrtali. G. Pike je duž mosta poredao mornare i ja sam čuo kako viče s kaštela: »Stražnje praće! Povuci, proklet bio! Potrči i povuci, ajde, skoči malo! Malo življe, ako nećeš da plivaš! Povucite lijeve praće! Ne ispuštaj! Ako ispustiš to uže razbit ću ti tikvu! Življe! Življe! Zakreće li pramac? Koga vraga ne odgovarate?« Slušao sam časak i onda izišao na vrata u zavjetrini. Čudio sam se, što ne čujem samurajev glas. Vidio sam međutim kapetana Westa, dok sam prolazio kraj vrata zapovjedničke sobe. Sjedio je na ležaju. Lice mu je bilo bijelo kao kreda. U jednoj

163 ruci držao je čizme, i ja bih se zakleo da su mu se ruke tresle. Sve sam to osmotrio u tren oka i žurno izišao na palubu. Kako sam iskoračio iz svijetla u tamu, nisam u prvi čas vidio baš ništa. Čuo sam ljude kraj ograde i glas prvog časnika. Još uvijek je urlao iz glasa i izvikivao naređenja. Odmah sam znao, što se radi. Okretali su »Elsinore«. Nije to bogami lako. Posada slaba, vjetar prestaje, a brod zanosi prema obali po mrtvom moru i užasnim valovima! Čitavu smo bogovetnu noć plovili pod vršnim jedrima i skraćenim prednjim jedrom. G. Pike je sada najprije naredio, da se kormilo okrene, a onda postavio stražnje križeve u osovinu broda. Na taj se način smanjio pritisak vjetra u krmu, pa se kljun mogao lakše upraviti prema vjetru, a pritisak na prednja jedra okretao je pramac. Nije to međutim lagan posao — okretati brod po grdno uzbibanu moru, a samo je malo jedara razvijeno. Polako, veoma polako mijenjao se smjer vjetra, što sam ga osjećao na svom obrazu. Mjesec je ispočetka bio mutan, ali onda je jasno zasjao. Zalud sam očima tražio kopno. »Glavne praće! Sve ruke na posao! Skoči malo brže!« G. Pike je vikao, pa i sam trčao duž palube prema krmi. S njime je jurila čitava posada. Mjesecima ih već nisam vidio, da trče tako brzo i odlučno. Pošao sam prema krmilu, za kojim je baš bio u službi Tom Spink. On me nije opazio. Jednom je rukom držao kotač. Kako na krmilu u taj čas nije bilo baš nikakva pritiska, to se on naslonio i nekamo se zatravljeno zagledao. Pogledao sam i ja u tom smjeru, pa između zapovjedničke kućice i ostataka letnog jedra kliznuo pogledom preko gorostasnih valova, koji su treptali na mjesečini. I tada sam, bogami, spazio u što on to zuri. Kljun se »Elsinora« digao nebu pod oblake, a kad se spustio, vidio sam kako iznad hladnog oceana puca zemlja. Vidjelo se crno stijenje, vrletni proplanci i hridine pokrivene snijegom. »Elsinore« je sada plovio ravno u pravcu vjetra, a vjetar ga je zanosio prema toj strašnoj obali. Opet se sa sredine broda čulo urlanje prvog časnika i zov mornara. Vukli su praće na život i smrt. Idući se tren g. Pike zaletio krmom nevjerojatnom brzinom. Njegovo je vikanje, istina, bilo još brže od njega. »Popusti malo kotač! U kog si se đavla zapiljio? Oštri pravac, kad ti ja kažem!« Čuli su se povici i na pramcu. Znao sam da to g. Mellaire s vrška pramnice rukuje prednjim križevima. »Sada!« viknuo je opet g. Pike. »Još jednu ručicu! Oštrije, oštrije! Pazi, kad ti reknem da staneš!« Opet je počeo skakati krmom kao lud i vikati na ljude, da pograbe stražnje praće. Mornari su zaista dotrčali. Neki su od njih bili iz njegove straže, a drugi opet iz straže drugog časnika. Vidjelo se, da su se časak prije trgli iza sna. Nisu imali na sebi ni kaputa, ni kapa, ni obuće. Lica im bila blijeda i siva kao u sablasti, ali ipak su slušali zapovijedi, skakali i vukli kao da znaju, da se radi o životu ili smrti. Vidio sam čak i onog užara Jacudu; i on je čitavom rukom vukao i potezao. Potezao je i kuhar svojim finim rukama. Svi su morali zapeti, da bi se spasio brod, i svi su to znali. Sundry Buyers se smeo pa otrčao na krmu, umjesto da ostane sa

164 svojim vlastitim časnikom. I on je potezao kao mladić od dvadeset godina, a sasvim je zaboravio da naokolo prodaje zjake i rukama pritišće utrobu. Mjesec se opet sakrio i sada je u potpunoj tami, »Elsinore« zaokrenuo i dobio vjetar u desni bok. Bila su razvijena samo donja vršna jedra. Sve je to značilo, da je brod osam zraka od vjetra ili u pravom kutu prema vjetru, kako bi to rekli ljudi s kopna. G. Pike je bio divan. Bio je upravo božanstven! Dok se »Elsinore« okretao pod vjetrom a ljudi praćali križeve na pramcu, on je čitavo vrijeme pazio što mu brod radi i dovikivao Tomu Spinku za kormilom: »Još jednu ručicu? Ručicu ili dvije! Još jednu! Pritegni!« U isto je vrijeme zapovijedao ljudima na jarbolu, da popuste ili pritegnu konope: »Popusti! Drži čvršće! Drži to uže! Otpusti ga malko!« Pomislio sam da smo spašeni, čim je pošlo za rukom da se okrenemo. Razvili su, međutim, sva tri vršna jedra i to me uvjerilo u protivnom. Mjesec je i dalje bio iza oblaka, i sada se u pravcu vjetra nije mogla vidjeti nikakva zemlja. Kad su sva tri jedra bila razapeta »Elsinore« je još jače zaokrenuo. Iako je oluja prestajala ili već sasvim prestala, ja sam opazio da još uvijek ima dosta vjetra. Osjećao sam kako »Elsinore« reže more. G. Pike je sada poslao Maltežanina Koknija da pomogne Tomu Spinku za kormilom. On sam stao je kraj otvora na krmi. S toga je mjesta mogao promatrati čitavu palubu, gledati u zavjetrinu i paziti, što radi kormilar. »Kormilo na vjetar! Ne gubi vjetar! Nemoj pustiti da ti kljun skreće! Drži čvrsto!« U zavjetrini zapovjedničke kućice stajao je prvi časnik čitavu minutu kraj mene. Mogao mi je mirno reći koju riječ. Njegovo široko rame pritislo se o moju ruku, dok je sve u jednom dahu mahao kormilaru de čvrsto drži pravac i da pazi, da jedra ne gube vjetar. G. Pike se međutim pravio, kao da me ne vidi. U tom času nije mogao paziti da prema putniku bude uljudan. Šetao sam časak kraj zapovjedničke kućice. Opet se pokazao mjesec. Sjao je sve jasnije i ja sam opet vidio obalu. Ležala nam je u zavjetrini najviše trista yarda daleko. Krvav je to bio pogled! Hridine su se dizale posve okomito iznad mora, ispresijecane i nazupčane, a duž čitave obale grmjeli su golemi valovi i pjenili se udarajući o kamenje. Meni je sada bilo jasno kao sunce, u kakvom smo položaju! Morali smo umaknuti tom vršku kopna i otocima, na koje nas je zanijelo. Vjetar i more tjerali su nas na obalu, a jedino smo se mogli tako spasiti, da zasiječemo oštro protiv vjetra. Ta mi je misao sinula u glavi u onaj čas, kad sam vidio, kako g. Pike skače na rub krme. Doviknuo je g. Mellaireu da razapne glavno jedro. Očigledno se drugi časnik malko skanjivao. Vidjelo se to po narednoj zapovjedi, koju je g. Pike zaurlao: »Kakvo skraćeno jedro! Ti ćeš prvi u pakao! Puno glavno jedro! Sve ruke na posao!« Kad se veliko platno razvilo i prihvatilo vjetar, odmah se osjetila grdna razlika. »Elsinore« kao da je skočio i pojurio. Osjećao sam, kako brod reže u pravcu vjetra i pritom juri sve brže. Pod udarcima valova i trzajima oluje »Elsinore« se naginjao, tako da je čitava ograda pod vjetrom zaranjala, a zapjenjena razina dosezala

165 grotlo. G. Pike je promatrao brod jastrebovim okom, a u isti je mah mjerio i Maltežanina Koknija i Toma Spinka za kormilom. »Zemlja u zavjetrini pod pramcem!« viknula je izvidnica. Duž mosta ponovili su vijest sve do krme. Vidio sam, kako g. Pike gnjevno i sarkastično klima glavom. Zemlju je on već vidio s krme, a da je i nije vidio, on bi je bio naslutio. Stotinjak sam već puta te noći spazio, da na obrazima važe težinu vjetra i muči mozak ne bi li odgonetnuo kako će se brod ponašati. Znao sam ja dobro, o čemu on to razmišlja. Može li »Elsinore« da podnese taj pritisak? Može li podnijeti i još veći pritisak? Časovi su bili tako napregnuti, da sam sasvim zaboravio samuraja. Sjetio sam ga se tek onda, kad su se vrata zapovjedničke kućice otvorila. Uhvatio sam ga za ruku. Uspravio se i prošao kraj mene promatrajući stijenje, snijeg i zapjenjene valove, što su se rušili žalom. Zaista, strašna slika! »Zgrabi čitavu!« urlao je g. Pike. »Ako nećeš da slušaš, izvadit ću ti crijeva! Jesi li ti nekakvo seljačko pseto Tome Spink! Popusti! Popusti! Popusti sve do velike! Proklet bio! Nemoj da skrenemo s pravca! Drži čvrsto! Koja je tebe budala učila kormaniti! Pa jasno, među kravama to nisi mogao naučiti!« Prvi je časnik sada odskakao kraj nas prema rubu krme. Đipao je nevjerojatno velikim koracima. »Bilo bi dobro da stave stražnja vršna jedra«, propentao je kapetan West slabim, drhtavim glasom. »Gospodine Pathurst, dajte recite g. Pikeu da stavi stražnja vršna.« U taj čas zaorio je s ruba krme glas g. Pikea: »G. Mellaire! Stražnje vršno!« Glava se kapetana Westa spustila na njegove grudi. Govorio je sasvim tiho, i ja sam se morao nagnuti da bih ga čuo. »Veoma dobar časnik«, rekao je. »Sjajan časnik! Gospodine Pathurst, da li biste mi htjeli pomoći da uđem. Ja... nemam čizama na nogama.« Čovjek je morao nogom otvoriti teška željezna vrata i držati ih otvorenima, dok se brod ljuljao, dizao i spuštao. To sam načinio i pomogao kapetanu Westu preko visokog praga. Zahvalio mi je i mahnuo rukom, želeći time reći, da ništa više ne treba. Bio je miran, pa nisam znao da on to umire. Nikad još nijedan brod Blackwoodove kompanije nije jurio kao »Elsinore« idućeg pola sata. More se tako rušilo na prednji dio broda da čovjek očima nije mogao vjerovati. Polovina posade sa g. Mellaireom na čelu držala se grčevito na vršku sredine broda. Preostali mornari, koliko ih je bilo, stajali su s nama na krmi, gdje nije bilo tako opasno. Čak je Charles Davis stajao kraj mene. Drhtureći i cvokoćući držao se za mjedeni obruč na vratima zapovjedničke kućice. Strašno je to bilo jedrenje! Luda brzina i lud pokret! »Elsinore« je šibao kroz one ogromne sive valove koji su grmjeli o obalu. Provlačio se ispod njih a udarci vala i vjetra grunuli bi o brod u istom času, kad sam se mogao zakleti, da krajevi donjih križeva zaranjaju u more. Nije bilo gotovo nikakve nade, da ćemo se izvući. Izgledi su bili jedan prema deset. Svi su to znali i svi su znali da čovjek ne može ništa drugo doli čekati, kako

166 će sve to svršiti. A mi smo i čekali - šutjeli i čekali. Glasan je bio jedino prvi časnik koji je čas psovao čas opet prijetio i davao naređenja Tomu Spinku i Maltežaninu Kokniju za kormilom. Čitavo je vrijeme mjerio snagu udarca, pa onda dizao oči do gornjeg košnog nastavka. Skanjivao se ne bi li još jedno jedro razapeo. Već je deset puta otvorio usta da dade naredbu, ali se na kraju ipak nije usudio. Svi su ga gledali, a gledao sam ga i ja. Tvrd, opor, kiseo, uvijek sa psovkom u ustima, taj krvnik naše rase bio je gospodar toga časa. »E«, pomislio sam, »gdje je sada samuraj?« Jedan prema deset! Ja bih rekao, da su naši izgledi bili jedan prema sto u toj borbi da obiđemo posljednji zub strašnih hridina, koje su se pružale u more i oluju između nas i otvorena oceana! Plovili smo posve blizu obale, pa se meni činilo da će krajevi križeva na vršnim jedrima okrznuti o pećinu. Bili smo tik uza tu željeznu tvrđavu, i kad smo se pustili u posljednju veliku pukotinu između dvaju mora — kunem vam se, svaki je od nas držao dah i čekao, da »Elsinore« tresne o hrid! ...Iskopali smo se! I kao da je razjaren zbog toga što smo mu utekli, orkan nas je ščepao i tresnuo brodom kao nikada prije. Prvi je časnik osjetio, da dolazi gorostasan val, i još u pravi čas skočio prema krmilu. Pogledao sam na pramac, ali sve je ljude sakrilo brdo, što se sručilo na palubu. »Elsinore« se opet uspravio i dignuo palubu, na kojoj se od ograde do ograde miješala i pjenila voda. Naredni je udarac ščepao konope, nagnuo brod i istresao polovinu ogromnog tereta nazad u more. U taj se čas duž mosta čuo poklič: »Čovjek pao u more!« Pogledao sam prvog časnika. On je upravo prepustio kormilo kormilaru. Odmahnuo je glavom kao da ga ljuti ta sitnica. Odšetao je onda do ugla kormilarske kućice pa se zagledao u obalu kojoj smo upravo umakli. Na mjesečini se prelijevalo vrletno stijenje: bijelo, crno, ledeno. Došao je i g. Mellaire na krmu, i sad su obojica časnika stajala kraj mene, u zavjetrini zapovjedničke kućice. »Neka obadvije straže zapnu, g. Mellaire«. rekao je prvi časnik »i neka skinu glavno jedro. Poslije toga spustite i stražnje vršno.« »Razumijem, gospodine«, rekao je drugi časnik i okrenuo se da pođe. »A tko je te bio? « upitao je g. Pike. »Boney... nije baš puno vrijedio!« odgovorio je drugi časnik. I time je razgovor o tome svršio. Boney je otišao dođavola, a sve su se ruke prihvatile posla da spuste glavno jedro. Nisu ga međutim nikada spustili. U taj čas počeo ga je orkan čupati s veza, a za nekoliko je časaka zaostalo tek nešto istrgane, poderane krpe. »Stražnje vršno!« naredio je g. Pike. A onda je konačno opazio da ja postojim! »Dobro je, što smo se toga jedra riješili«, promumljao je. »I onako nije sjedilo kako treba. Čitavo su me vrijeme svrbjele ruke da užaru opalim jednu preko gubice!«

167 Pošao sam pod palubu i na prolazu zavirio u zapovjedničku kabinu. Razumio sam sada, zašto je samuraj pogriješio — ako je ono uopće bila pogreška. Ležao je na podu ispružen i kotrljao se amo i tamo, kakogod se njegov brod naginjao i spuštao.

168 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE Ima toliko stvari, o kojima moram odjednom pisati. Najprije da ispričam o kapetanu Westu. Njegova smrt nije došla baš sasvim neočekivano. Margaret mi priča, da se ona za nj bojala već od početka putovanja, pa čak još i prije. Baš zbog toga bila se onako iznenada predomislila pa pošla s ocem na put. Ne znamo što mu se zapravo desilo, ali svi se slažu u tome da je umro od srčanog napadaja. A ipak, zar nije on poslije napadaja izišao na palubu? Možda je poslije prvog udarca, kad sam mu ono pomogao da se vrati u kućicu slijedio drugi i taj ga je skončao? Bilo kako bilo, ja još nikada nisam čuo da bi čovjek prije srčanog napadaja izgubio pamet. Čini se da je bio još sasvim pri zdravoj pameti jučer poslije podne, kad je okrenuo »Elsinore« i kad je brod počelo zanositi prema obali. Mora da je bio pri zdravoj pameti, i onda je ono zaista pogreška. Samuraj je pogriješio, i srce mu je prepuklo, čim je opazio da je pogriješio. Margareti, međutim, nije ni na kraj pameti, da razmišlja o tome. Njoj se čini sasvim prirodnim, što je sve to bio svršetak njegove bolesti. A nitko je neće razočarati. Nitko od nas nikad ne spominje onaj manevar, koji samo što nas nije upropastio. Šutimo i g. Mellaire i ja, a g. Pike o tome uopće ne razgovara. Možda je na kraju, to bilo ipak nešto drugo a ne samo srčana bolest. Možda se srčanoj bolesti pridružilo još nešto, i to mu je onog popodneva potamnilo razum. I, eto nitko to ne zna, a ja čak ni potajno neću da u toj stvari budem sudac. Noćas smo izbjegli propasti na vršku Ognjene Zemlje, a čitavo se jutro sve do podneva »Elsinore« koprcao po mrtvom moru. Ljuljali smo se i poslije podne, i cijelo to vrijeme bila je obala tek nekoliko milja daleko. U četiri poslije podne sahranili smo kapetana Westa, a kad je odbilo osam preuzeo je g. Pike komandu na brodu. Upravio je nekoliko riječi obadvjema stražama. Izgovorio je to onako, što bi se reklo, ispod brka, ili — kako je on to sam rekao — kvrcnuo ih je malko prstom po tikvi. Kazao je mornarima još i to, da sada imaju drugoga gazdu, i da će morati povući kao nikada. Sve dosada prodavali su zjake u hotelu, ali dosad će se morati prihvatiti posla. »Samo da znate«, završavao je govoranciju, »odsada će na ovom sanduku biti kao u staro vrijeme, kad se skakalo prvi dan baš kao i posljednji. A onom, koji ne bude htio, neka bude bog u pomoći. To je sve, što sam ja vama htio reći. Otkači kotač i svatko na svoje mjesto!« A ljudi su još uvijek u užasnom stanju. Ne mogu sebi ni zamisliti, kako bi to oni mogli »skakati«. Prošla je još jedna sedmica u borbi protiv zapadnjaka. Tek pokatkad, i tada na kratko vrijeme, nastala bi tišina. Tako se eto sve u svemu, već šest sedmica motamo oko Horna. Ljudi su tako bijedni, kao da u sebi uopće

169 nemaju života. I oni gangsteri već su pravi mrtvaci. Silno se boje prvog časnika, i kad ih on tjera, oni zaista skaču kao ludi. A tjera ih bez prestanka. G. Mellaire klima glavom, Jučer popodne počeo je o tom pričati i, moram priznati, silno sam se začudio. »Pričekajte malko, samo da brod uđe u mirnije vode«, rekao je. »Pričekajte dok se mornari osuše, odmore i malo ispavaju. Čekajte da im se čirevi izliječe, da malko udebljaju... Kad im krv počne malko brže teći, neće oni pustiti, da ih ovako natjerava. G. Pike nikako da pojmi, da su se vremena promijenila. Znate, gospodine, promijenili su se i zakoni, i ljudi su se promijenili. On je već star čovjek, a vjerujte mi, da ja o tim stvarima nešto znadem!« »Vi želite reći, da ste slušali, što posada priča?« upitao sam ga oštro. Meni se želudac preokretao. Taj se g. Mellaire zaista ponaša, kako časniku ne dolikuje. Moje ga je pitanje očito grdno bocnulo. Što bi trepnuo okom, nestalo mu iz očiju onog blagog i prijatnog blijeska, a ona strašna stvar, koja neprestance vreba iz nutrine njegove lubanje, samo što nije skočila na me. Okrutni prorez usta stanjio se još i više i postao još okrutniji A u isto se vrijeme u mojoj duši pomaljala smiješno nakazna slika mozga, što divlje udara o tjeme i onu brazgotinu ispod časnikove kape. Časak kasnije g. Mellaire se opet svladao. Prorez usta se raširio, a blago i pristojno svijetlo opet mu zasjalo u očima. »Ja želim reći, gospodine«, rekao je prijazno, »da sve to govorim zbog toga, što imam iskustva s morem i s pomorcima. Vremena su se promijenila. Staro ono vrijeme, kad su mornara tjerali i mlatili, prošlo je zauvijek. Nadam se, gospodine Pathurst, da me nećete loše shvatiti, i vjerujem da ćete ono, što sam vam rekao, protumačiti kako valja!« Počeli smo poslije toga razgovarati o manje škakljivim predmetima. Na kraju krajeva, g. Mellaire nije mogao zanijekati, da je čuo, što momčad govori. Pa ipak, i g. Pike priznaje, sve protiv volje, da je drugi časnik dobar mornar, samo mu ne može oprostiti onu njegovu prisnost s ljudima u kaštelu. Čak i naši Kinezi, kuhar i domaćin, žale što je g. Mellaire išao sklopiti to prijateljstvo. To ni po njihovom nikako nije dostojno časnika, a i opasno je. Čak su i ovakvi ljudi, kao ona trojica gangstera, ubijeni teškim životom, pa ne mogu smoći srca, da se pobune. Preostala su samo još trojica rogobatnih. I ta su trojica baš najslabiji, a ipak nikako neće da umru. To su Andy Fay, Mulligan Jacobs i Charles Davis. Čovjek naprosto ne može da smisli, kakva ih to divljačka životna snaga održava. Charles Davis je prvi već odavna morao klizati s palube s vrećom ugljena oko nogu, Andy Fay i Mulligan Jacobs bijedni su i otrcani bogalji, kao što su to uvijek bili. Ipak su daleko jači od te trojice putovali s palube, a mnogo snažniji leže posve nemoćni na prljavim ležajima u kaštelu. Te dvije grke ljudske krhotine straže još uvijek sve svoje straže i uvijek dotrče, kad sve ruke moraju na posao. Da ne zaboravim — i pilići imaju neku sličnu životnu snagu. Iako u kokošinjcu uvijek gori petrolejka, oni su bez perja i napola smrznuti. Pokatkad se pokoji mlaz ledenog mora samom svojom težinom probije kroz platneni pokrov. Pa ipak, još ni jedno pile nije uginulo.

170 Je li to možda zbog odabiranja? Možda su među tom peradi, što preostade, samo oni očeličeni primjerci, koji su preživjeli sve neprilike od Baltimora do Horna, pa sada više nema toga, što oni ne bi preturili. Možda bi se sad mogli spasiti i predati De Vriesu, da iz njih odgoji najsnažniju pasminu pilića na našoj planeti. Poslije ovoga, što sada vidim, ja moram potpuno odbaciti onu valjda najstariju uzrečicu u našem jeziku: »Ima srce kao pile«. Što se tiče pilića na »Elsinoru«, grdno se prevario onaj, koji je to prvi rekao! A i naša trojica cigana s Horna, naša tri olujna gosta, s pospanim topazovim očima, puna su života. Posada je praznovjerna, pa ih se boji kao vrag tamjana. Pored toga ne znaju nikakav zajednički jezik, te ne mogu s njima ni riječi progovoriti. Pa ipak su ta trojica dobrih mornara, i uvijek su prvi, kad treba zapeti pri poslu ili pogibelji. Uključeni su u stražu g. Mellairea, a drže se sasvim po strani. Kad mornari imaju odmor ili čekaju na palubi bez posla, njih se trojica naslone rame o rame, pa se ljuljaju da bi održali ravnotežu. Po njihovim se blijedim topazovim očima vidi, da drijemaju i sanjaju o nekoj dalekoj zemlji, o majkama i kćerima, koje rađaju djecu s istim takvim tapazovim očima i s kosom žutom poput pijeska. A kako ostali momci posade? Eto, na primjer, taj Maltežanin Kokni! Suviše je uman momak, a i odviše tankoćutan a da bi mogao izdržati sav taj jad. Nije više ni sjena onoga, što je bio prije. Obrazi su me upali, a tamni bolni koluti zasjenili prostor ispod očiju. Pa te oči! Pečat latinske i britanske rase utisnut je u njima, a one su sasvim potonule u neku duboku šupljinu, iz koje plamti oštar grozničav plamen. Onaj žilavi Anglosaksonac Tom Spink dobar je mornar i uvijek se pokazao valjanim. Podnio je osim toga svakog vraga, a ipak je sada sasvim malodušan. Cvili i boji se nečega. Radi još istinabog svoj posao, ali je slomljen, pa nema ni ponosa ni srama. Kad sam mu nekog dana zaželio dobro jutro, dok je stajao za kormilom, on je odmah počeo da jadikuje. »Nikad ja više oko Horna, gospodine! Već sam se to jednom zakleo, ali ovaj put mislim ozbiljno. Nikad više, gospodine! Nikad više!« »Kad ste se to već zakleli?« pitao sam. »Bilo je to, gospodine na »Nahomi« prije četiri godine. Dvije stotine i trideset dana trebali smo od Liverpoola do Friska! Zamislite, dvjesta i trideset dana! Bili smo natovareni cementom i kreozotom, a sav kreozot je propao. Ovdje na Hornu sahranili smo kapetana. Svi odreda umalo što nismo pomrli od škorbuta. Sve su momke u Frisku vozili ravno u bolnicu. Pakao, gospodine, pravi pakao punih dvjesta i trideset dana!« »A eto vas sad i opet ovdje«, nasmijao sam se. »Ponovo ste se javili na brod, koji plovi oko Horna.« Ovog mi je jutra Tom Spink rekao u povjerenju. »Bar da smo izgubili tesara, a ne Boneyja!« Nisam ga u prvi čas razumio. Sjetio sam se onda, da je Finac-tesar onaj vilenjak i mutikaša, koji se igra vjetrovima, izvodi čarolije i jadno se poigrava s bijednim mornarima.

171 A na kraju — ja ću vam iskreno priznati, da je i meni toga vječnog ljuljanja na tom strašnom zapadnjaku već navrh glave! Još pri svemu tome nismo na tom očajnom oceanu sami. Nema dana, a da ne vidimo koje jedro. Čim se malo digne magla ili mećava popusti, promatramo brodove, koji plove prema zapadu kao i mi; krstare uz vjetar i nastoje iz petnih žila, ne bi li se bar malko dohvatili zapada. Pokatkad, kad se malko razbistri i digne magluština, vidimo i poneki sretni brod, što plovi prema istoku, pa sada juri s vjetrom u krmu i briše milju za miljom. Vidio sam jučer g. Pikea kako gnjevno steže šake i s mržnjom promatra lađu, koja je drsko projedrila kraj nas. Bila je možda svega četvrt milje daleko. Ljudi skaču kao ludi. Goni ih g. Pike onim svojim šapama glomaznim kao klade. Poznaje se to mnogim mornarima i na licu. Tako su slabi, a on strašan, i ja bih dao glavu, da bi on sam mogao čitavu jednu stražu premlatiti. Vidim dobro, da g. Mellaire neće da goni ljude. A ipak, znadem da je on vješt gonjenju i mlaćenju i da se ispočetka nije baš mnogo od toga branio. Sada međutim nastoji da se s posadom sprijatelji. Rado bih znao, što zapravo g. Pike o tome misli. Nije slijep, pa dobro vidi što se dešava. I ja, međutim, dobro znadem, što bi se desilo, da ga o tome pitam. Izgrdio bi me, odmjerio od glave do pete i onda tri dana srdito mrmljao i mumljao. Život je bijedan i jednoličan i za mene i za Margaret, pa čemu da još izazivam gnjev prvog časnika...

172 ČETRDESETO POGLAVLJE I sada je još jedino okrutno praznovjerje pobijedilo! Odsada će svi ti glupači na brodu vjerovati, da su Finci zaista vilenjaci. Nalazimo se već zapadno od stijena Diego de Ramirez, i stječemo prema zapadu sa dvanaest uzlova. Istočnjak nam praši u krmu, a tesara više nema. Vjetar je okrenuo upravo u isto vrijeme, kad je njega nestalo. Bilo je to jučer ujutro. Wada mi je pomagao da se obučem. Čudio sam se, kako je to u njega svečano lice. Žalostivo je stresao glavom i onda istresao novost. Tesara nema na brodu. Prevrnuli su čitav Elsinore« i tražili ga u svakom kutu, ali njega nema te nema. Šta misli o tome domaćin? Šta misle o tome Louis i Jacuda?« »Mornari ubiti tesar sigurno«, rekao je Wada. »Veoma rđav brod. Veoma rđavog srca, sve sam svinja, sve sam šugavi pas! Samo ubiti. Čitavo vrijeme ubiti. Jedan drugoga ubiti sve, vidjeti vi!« Stari je domaćin radio u svojoj smočnici. Kad sam ga pitao o tesaru, iscerio se. »Ja ih opomenuo neka sa mnom ne šale«, rekao je oštro. »Možda me i ubiti, ali ja skupo prodati svoju kožu!« Odvrnuo je svoj kaput i pokazao mi teški mesarski nož. Bio je u platnenim koricama, pričvršćen o lijevu stranu njegova tijela, tako da mu je uvijek pri ruci, a najmanje dvije stope dugačak. Domaćin je želio da pokaže, kako mu je nož oštar kao britva, pa je uzeo nekoliko novinskih listova i isjeckao ih na tračice. »Neka samo pokušaju«, zagrohotao je prezirno. »Ja kineski majmun i prokleta budala. Ali i njih đavo odnijeti! Rekao sam neka ne šale sa mnom!« Nema ipak ni najmanjeg dokaza, da je po srijedi neka svinjarija. Nitko ne zna, što se tesaru desilo. Nema nikakvih tragova, nikakvih znakova. Noć je bila mirna. Bila je mećava, ali more se nije prebacivalo na palubu. Nema sumnje, nogati je i glomazni mladi div bačen u more i udavio se. Čovjek je još jedino mogao pitati, da li je skočio u more sam ili su mu drugi pritom pomogli... U osam sati nastavio je g. Pike ispitivati obadvije straže. Stajao je na povišenu mjestu, na rubu krme. Naslonio se na ogradu, pa piljio na posadu skupljenu na glavnoj palubi. Ispitivao je sve odreda i svi su mu odreda govorili jedno te isto. Znaju o čitavoj toj pripovijesti upravo onoliko koliko i mi. To su bar tvrdili. »Sve mi se čini, da ćete na kraju krajeva mene okriviti, da sam ja toga klipana ovim mojim rukama bacio u more«, rugao se Mulligan Jacobs, kad je došao na njega red »A možda i jesam! Pa svi vide, da sam jak kao medvjed i nasrtljiv kao bik.«

173 Lice prvog časnika bilo je kiselo da već nije moglo biti kiselije. Nije zucnuo ni slova, već je počeo odmah ispitivati Johna Hacheyja, onu protuhu iz San Franciska. Nikad taj prizor neću zaboraviti. Prvi je časnik stajao visoko na krmi, a ispod njega na palubi skupila se posada. Ljudi su bili zlovoljni i šutljivi. Snijeg je blago lepršao zrakom, koji je bio gotovo sasvim miran. Nije bilo vjetra i jedra su prazno grmjela. »Elsinore« se ljuljao na visokim mirnim valovima, tako da je ocean u nekim dugim uzdasima čas punio čas praznio otvore i odlive na ogradi. Ljudi su se njihali obratno od broda da bi održali ravnotežu. Na rukama su imali kožne rukavice, a na nogama mornarske čizme omotane vrevama. Lica su im bila izmučena i bolna. One tri sanjalice s topazovim očima ljuljali su se naslonjeni jedan o drugog. Za ispitivanje i okoliš nisu se ni najmanje brinuli. I onda je došlo odjedanput! Malko, malko duhnuo vjetar s istoka! G. Pike je osjetio promjenu prvi. Trgnuo se i okrenuo obraz prema struji koja se gotovo nije ni osjećala. Onda sam je osjetio i ja. Prvi je časnik čekao još časak da bude siguran pa onda skočio na noge i počeo vikati kao lud. Izvikivao je naređenja i posadi i krmilarima. Zaboravio je mrtvog tesara, kao da ga nikad ni bilo nije... I posada je potrčala. Bili su slabi pa su se penjali polako i oprezno. Odriješili su vršna jedra, a poslije toga i gornja. Momci na palubi dizali su križeve. Dovršili su posao, okrenuli križeve i »Elsinore« je uperio kljun prema zapadu. Prvi put poslije mjesec i po dobio je povoljan vjetar i oštro zarezao. Laka struja pretvorila se u povjetarac. Snijeg je neprestance padao. Barometar je već bio na 28.20 i dalje se spuštao, a povjetarac je bivao sve jači. Tom Spink je prošao krmom kraj mene da bi pomogao da se sasvim zaokrenu stražnji križevi. Pogledao me slavodobitno. Praznovjerje je pobijedilo! To su sad bile činjenice, a ne praznovjerje. Čim je tesar otišao k vragu, došao je povoljan vjetar, a to znači da je mutikaša odnio sa sobom i svoju torbu sa čarolijama. I g. Pike je šetao krmom. Cerio se i razgovarao sam sa sobom. Trljao je gole ruke — nije mu bilo stalo da navlači rukavice. Pogledavao bi neprestance, da vidi, koliko su jedra izbečena, a pokoji put bi pogledao kroz mećavu preko krme, onamo odakle je dolazio povoljni vjetar. Stao je načas kraj mene, pa počeo pričati o francuskim gostionicama u San Franciscu. Ondje peku divlju patku na sjajan kalifornijski način. »Oni to naprosto provuku kroz vatru«, pjevuckao je. »Provuku kroz vatru i onda prže onako 15-16 minuta. Samo da ne obližeš tanjure!« Oko podne prestao je snijeg, povjetarac je ojačao i naprosto nas nosio pred sobom. Oko tri popodne rezali smo već s olujom u krmi. Ocean kao da je poludio! Sve viši valovi dolazili su s istoka, bacali se u veliku zapadnu struju, pa mrvili i prevrtali snažno nadimanje s jugozapada. A onaj veliki nasmiješeni finski klipan već je odavno postao hranom za ribe i ptice. Motao se negdje u ledenoj struji daleko iza naše krme! Hvataj se zapada! Rezali smo zaista snažno prema zapadu na tim suženim dužinskim stupnjevima, na južnom vršku naše planete, gdje jedna milja vrijedi dvije. G. Pike je piljio u trbuh vršnih jedara, pa se kleo da neće popustiti ni za

174 palac. Zaista, dao je razviti još i veliku zadnjaču, najveće od svih jedara, pa napao i boga i sotonu, neka samo pokušaju da je razderu. G. Pike naprosto nije imao srca da siđe s palube. U tako sjajnoj prilici on je zapovijedao i jednoj i drugoj straži, pa je čitavo vrijeme šetao krmom. Korak mu je bio lak kao u mladića. Baš smo Margaret i ja bili u zapovjedničkoj sobi, kad je došao da razgleda barometar. Kliktao je od veselja, videći da se barometar spustio na 28.55, te da i dalje pada. Stajali smo nas dvoje na krmi uz njega, kad je kraj nas prolazio neki brodić u pravcu istoka. Imao je razvijena gornja vršna i tako krstario protiv vjetra. Bio nam je sasvim blizu, i g. Pike je skočio na ogradu, uhvatio se za konope stražnjeg jarbola pa zaplesao neki ratnički ples. Mahao je slobodnom rukom i počeo dovikivati ljudima, koji su u voštanim odijelima stajali na krmi stranog broda. Dobacivao im je poruge, iz kojih se razabirao i prezir i radost, što su sada oni u neprilici. Nastavili smo da jurimo kroz noć crnu kao smola. Posada je bila grdno uplašena. Uzalud sam tražio za vrijeme obadviju večernjih straža Toma Spinka. Htio sam ga pitati, nije li možda ondje negdje iza naše krme finski tesar opet otvorio svoju čarobnjačku vreću, pa iz nje ispustio sve svoje čarolije. Prvi put za vrijeme našeg putovanja vidio sam, da se domaćin zabrinuo. Klimao je glavom zloslutno: »To odviše. To odviše jedra! Sve k vragu! Još malo i svi k vragu! Vidjeti vi!« »Oni tvrde da će me taj vjetar s istoka pokopati«, dobacio mi je g. Pike. Držali smo se čvrsto za krmenu ogradu da nas ne odnese i ne polomi nam rebra i vrat. »Recite vi njima lijepo, da ću ja taj zapadnjak pokopati! Recite im to, ako se nađe koji bezobraznik, pa vas zapita!« Bila je to prokleta, slavna noć. Spavati se nikako nije moglo — ja barem nisam mogao usnuti. A u našim kabinama bilo je hladno kao u ledenici. Nešto se pokvarilo u velikoj peći — valjda zbog prevrtanja broda, pa domaćin nije mogao održavati vatru. Sad bar znamo, kako je u kaštelu. Istina, naše su kabine suhe, nisu vlažne ili pod vodom kao kaštel. U velikoj kabini gorjela je petrolejska peć, širila je, međutim, toliki smrad, da sam ja radije trpio zimu. Razumijem, da klipan željan pustolovine može na nekoj lučkoj brodici dražiti živce jedreći s odviše razvijenog jedrilja. Jedriti, međutim, na taj način oko Horna na velikom brodu nevjerojatno je i strašno. Velika zapadna struja upoprečila se u raljama istočnjaka i dizala užasne morske brdine. Krmilari su se smjenjivali svako pola sata, uvijek po dvojica. Usprkos strašnoj zimi znoj ih je oblijevao još prije nego bi došla nova smjena. Grdno su se mučili za krmilom. G. Pike je očito od nekog višeg ljudskog soja. Izdržljiv je, da čovjeku pamet stane. Stražu za stražom stajao je na krmi. Prostajao je sve straže! O ponoći su počeli silni udarci vjetra, i mi smo čekali, neće li koji laki križ ili nastavak biti iščupan pa tresnuti na palubu. »Ja sam mislio da neću nikad više doživjeti ovako ludog jedrenja. I gle, opet sam to doživio! Opet sam to doživio! Bože moj dragi! Plovio sam kao treći časnik na onom malom »Vampiru« još prije nego što ste se vi rodili. Pedeset i šest ljudi posade, a i posljednji mornar pomorac od glave do pete. Imali srno osam dječaka

175 i palubare kao što bog zapovijeda. A bilo je i užara i tesara, domaćina, putnika — da napuniš palubu od ograde do ograde. Još nas trojica časnika, pravih goniča stoke, i nad nama kapetan Brown. Malen čovjek, ali živi vrag! Taj nas je gonio! Nije bio teži od sto funti, ali, tjerao nas je i učio kako se drugi gone. Odmah od početka morao sam ljude tući i vući i dijeliti udarce po gubici. Još i sad vam mogu pokazati oguljene zglobove. Otvorili smo mornarima sve mornarske torbe i naprtnjače i pobacali u more čitave hrpe viskija pa boksera, užadi lovačkih noževa i revolvera. A kad smo birali straže svaki je mornar morao položiti nož na glavno grotlo i tesar bi polomio sve šiljke. A mali »Vampir« imao je svega osam stotina tona »Elsinore« bi ga mogao nositi na svojoj palubi. Ali to je bio brod, brod da mu para nema. A bili su to i dani za prave ljude.« Margaret doduše ne može spavati, ali se ne ljuti na jurnjavu. G. Mellaire naprotiv priznaje da je zabrinut. »Pogodio me u najtanju žilicu«, priznao mi je. »Nije ispravno ovako tjerati teretni brod. To nije nikakva jahta osigurana olovima. To je teška ugljenara. I ja znam, što znači jurnjava. Ali to su bili drugi brodovi, koji su jurili. Naši križevi to neće izdržati. Ja vam kažem sasvim iskreno g. Pathurst, da je zločin, pravo pravcato umorstvo goniti »Elsinore« s razapetom zadnjačom. Pa vidite i sami, gospodine. Pa to je stražnje jedro! To jedro upravo goni brod da zabode pramac u val. A ako se desi da brod izgubi pravac, a krmilo ne bude slušalo samo dvije sekunde, onda smo...« »Onda smo šta?« pitao sam ili bolje reći viknuo: oluja je naime tolikom snagom zviždala, da smo čitav razgovor morali vikati jedan drugome u uho. G. Mellaire je slegnuo ramenima i nije rekao ni slovca. Izražaj njegova lica bijaše, međutim, dovoljno rječit. Jasno sam na njemu razabirao riječ »gotovi«. Oko osam sati toga jutra šetali smo Margaret i ja krmom. Neukrotivi je, čelični starac još uvijek stajao na svom mjestu. Čitave noći nije silazio s palube. Oči su mu sjale, a od zdravlja je naprosto pucao. Trljao je ruke i smijuckao se. Pozdravio nas i odmah počeo da reda uspomene. »Znate, gospođice West, »Leteći Oblak« je godine pedeset i prve u ovim vodama izmjerio trista sedamdeset i četiri milje u dvadeset i četiri sata. A razvio je samo vršna jedra. To je bilo jedrenje! Srušio je rekord i za jedrenjake i za parobrode!« Margaret je pogledom kliznula duž palube gdje je sad jedna, sad druga ograda uranjala u ocean. Svaki bi se put čitava paluba napunila vodom i u idućem bi zanjihaju opet nazad izlila. »A koliko mi poprečno srećemo?« zapitala je Margaret. »Od jučer poslije podne dobrih trinaest« pohvalio se g. Pike. »Kad vjetar snažnije udari prevalimo i punih šesnaest a to za »Elsinore« nije malenkost« »Da ja zapovijedam, skinula bih zadnje jedro«, pokudila se Margaret. »I ja bih, i ja bih, gospođice West«, odbrusio je g. Pike, »da se već šest tjedana ne motamo oko Horna.«

176 Margaret je pogledala uvis, razmotala je sve križeve, najprije one čelične, pa onda drvene, koji su se pod udarcima vjetra svijali, kao da neki nevidljivi strijelac napinje luk. »Odlično drvo«, pohvalila je Margaret. »I te kako gospođice West, i te kako«, priznao je prvi časnik. »Nisam naprosto vjerovao da će ovo izdržati. Ali pogledajte ih! Pogledajte ih!« Jutros posada nije mogla dobiti doručka. Tri je puta more poplavilo momčadsku kuhinju, i ljudi su u kaštelu, punom vode morali biti zadovoljni suhim dvopekom i hladnom slanom konjetinom. A na kraju je domaćin dvaput spržio prste prije negoli mu je uspjelo da upali petrolejku i skuha kavu. Oko podne smo dosegli neki manji brod pred nama koji je plovio u istom smjeru. Imao je razvijena gornja i donja vršna jedra. Od velikog jedrilja bilo je razvijeno samo prednje jedro. »Prava sramota, kako se taj komandant ponaša«, iscerio se g. Pike »Trebao bi biti malo pažljiviji i misliti na boga, brodovlasnike, dioničare i Ured rada!« Mi smo jurili takvom brzinom, da smo začas stigli i prestigli strani brod. G. Pike se ponašao kao dječak kad pobjegne iz škole. Promijenio nam je smjer tako da smo prošli na nekih sto yarda kraj stranca. Bio je to jedrenjak lijep naoko; mi smo, međutim, jurili velikom brzinom pa nam se činilo da brod kraj nas miruje. G. Pike je skočio na ogradu, pograbio najbliži konop i zamahnuo vrškom. Ponudio im, tobože, da ćemo ih tegliti! Margaret je klimala glavom i neprestance gledala, kako se gornji nastavci ludo svijaju. G. Pike je uhvatio te poglede pa doviknuo: »Ne bojte se, gospođice! Ako se polome, ostat će visjeti na konopima!« Sat kasnije sreo sam Toma Spinka. Njemu je baš svršila smjena za kormilom, pa je bio sasvim iscrpljen. »A šta vi sada mislite o tesaru i njegovoj čarobnjačkoj vreći?« pitao sam. »Pitajte vi to prvog časnika, gospodine!« odgovorio je Tom Spink. U pet sati popodne izmjerili smo trista i četrnaest milja za prošla dvadeset i četiri sata. To je značilo da smo čitavo to vrijeme prevaljivali poprečno trinaest uzlova. »Kad se samo sjetim kapetana Browna na malom »Vampiru«!« rekao mi je kroza smijeh g. Pike, još uvijek blažen i sretan zbog našeg jedrenja. »Taj nikad ne bi skidao jedrilje prije nego što bi mu križevi počeli padati na glavu. I kad bi najgore puhalo, on bi sišao da malo prodrijema a nama bi smrsio: »Zovnite me, kad se smiri!« Nikad neću zaboraviti onu noć, kad sam ga probudio pa mu rekao da je s vrška kuća more sve odnijelo, a dva su čamca smrvljena, pa drvo udara svom snagom o rub kabina. On je samo malko otvorio oči pa se okrenuo na drugu stranu. »Odlično, g. Pike! Čuvajte mi brod, g. Pike!« »Dobro, gospodine«, rekao sam. »I zovnite me, ako more otkotrlja vitlo na krmu!« Eto, na moju poštenu riječ, to je rekao i odmah zahrkao.« ...Sada je ponoć. Ja sam na svom ležaju. Vrlo sam se vješto omotao da ne ispadnem. Pokušavam pisati, ali mi olovka neprestance bježi i pada na jastuk.

177 Zakleo sam se na kraju da više neću pisati sve dotle, dok ta prokleta oluja ne prestane, ili mi svi zajedno ne odemo do vraga!

178 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE Prošlo je nekoliko dana, a ja sam zakletvu prekršio. Sjeo sam i opet počeo pisati. »Elsinore« reže zadimljenim, zaprašenim i veličanstvenim morem. Prekršio sam riječ s dvaju razloga. Prvo zbog toga, što smo danas promatrali zoru kako sviće. Pravu pravcatu zoru! Kroz sivu maglu nad morem probila se plava pukotina, a oblake je stvarno, pravo sunce zalilo rumenilom. Drugi je razlog onaj veći: obišli smo na kraju Đavolji rt! Sada smo sjeverno od pedesetog uporednika u Tihom oceanu. Nalazimo se na 80.49 zapadne dužine. Rt Pillar i Magellanova vrata već su jugoistočno od nas, a mi režemo u smjeru sjeversjeverozapad. Obišli smo Horn! Šta to znači, to može ocijeniti samo onaj, koji se lomio s vjetrom, probijajući se od istoka na zapad. Bilo šta mu drago, ništa nam se više ne može desiti. S pedesetog uporednika još nijedan brod nije otpuhalo nazad. Odsad je to samo obično jedrenje, i nama se čini da je Seattle već sasvim blizu. Svi su na brodu mnogo bolje volje. Margaret je jedina još uvijek malo utučena, iako se to na njoj ne vidi. U njenoj krepkoj životnoj filozofiji bog je uvijek na nebu. Malko je tek povučena, ali je blaga i srdačna. Od srca se raduje, kad sam s njom pažljiv i nježan. Plemenita je ona žena! Čezne za snagom, koju muškarac može dati, i ja se ponosim, što sam deset puta jači nego što sam bio na početku ovog putovanja. Jači sam, jer sam tisuću puta čovječniji, i to od onog časa, kad sam sve knjige poslao dođavola, pa počeo uživati u muškosti čovjeka, koji ljubi ženu i kojega ta žena ljubi. Ali, da se vratimo malko k posadi! Ljudi su opet digli glave. Obišli smo Horn. Vrijeme je sve ljepše, a posao, teškoće i opasnosti sve manje. Idemo prema tropima, gdje pušu blagi pasatni vjetrovi. Tako je toplo, da ljudi odbacuju suvišnu odjeću, a sa čizama su već skinuli vreće. Sinoć sam za vrijeme druge noćne straže čuo jednog mornara kako pjeva. Domaćin je spremio svoj ogromni mesarski nož pa se kadikad čak poigra i povija s Possumom. Wadino lice nije više onako svečano izduženo. Louisov je oksfordski naglasak sladak kao nikada prije. A Mulligan Jacobs i Andy Fay ostali su ona dva stara otrovna škorpiona. Tri gangstera i njihova klika učvrstili su svoju strahovladu i gazduju sada u kaštelu nad svim onim slabićima i kukavicama. Charles Davis je čvrsto odlučio da i dalje živi. G. Pike svakako dobro znade, šta ljudi mogu izdržati, pa se čak i on divi da je taj čovjek mogao u toj vlažnoj smrznutoj rupi preživjeti sve one strašne sedmice ispod Đavoljeg rta. Alaj bi Nietzsche uživao u g. Pikeu! Na prvog se časnika zaista mogla primijeniti njegova lozinka: »Budi tvrd! Budi tvrd!« Eh, da ne zaboravim. Larryju su izvadili zub! Nekoliko ga je dana užasno trgalo i na kraju je došao na krmu pa zamolio prvog časnika da mu pomogne. G. Pike

179 nije htio »da se pravi smiješnim« s onim krivim kliještama u ormaru za lijekove. Uzeo je čavao i čekić pa izvadio zub na starinski način. Kunem vam se da ne lažem! Gledao sam tu operaciju vlastitim očima. Jedan udarac čekića, i zub je izletio, a Larry se držao za čeljust i skakao kao mahnit. Čudo što mu čeljust nije bila slomljena. G. Pike tvrdi, međutim, da je izvadio na taj način stotinu zubi, a još nikom nije slomio čeljust. Pričao je usput kako se vozio s nekim kapetanom, koji se svake nedjelje brijao bez britve ili britvice. Kako tvrdi g. Pike, upotrebljavao je samo upaljenu svijeću i topli ručnik. Još jedan natjecatelj za Nietzscheove tvrde besmrtnike! G. Pike je zaista najveseliji i najkrepkiji čovjek na brodu. To što je brod morao juriti, djelovalo je na njega kao melem. Još uvijek trlja ruke pa se smijucka. »Pogledajte one tamo«, rekao mi je i pokazao na pramac. »Objasnio sam ja njima, kako se jedrilo u staro vrijeme! Ni jedan od njih neće zaboraviti ovaj sanduk — naime, ukoliko prije ne otputuje na dno s vrećom ugljena oko nogu!« »A šta mislite, da ćemo još koji sprovod doživjeti?« Okrenuo se prsima prema meni pa mi se zapiljio u oči. Gledao me dobrih deset sekunda. »A šta vi mislite«, odgovorio je. »Đavo će istom da zapleše na ovom sanduku!« On još uvijek drži straže prvog časnika. Smjenjuje se sa g. Mellaireom jer je čvrsto uvjeren, da u kaštelu nema nikoga tko bi mogao zamijeniti drugog časnika. Pored toga stanuje, gdje je i dosad stanovao. To je možda iz obzira prema Margareti: Čuo sam naime, da je ustaljen običaj da prvi časnik useli u kapetanovu kabinu, ako ovaj umre. Tako g. Mellaire i dalje ruča u velikoj prostoriji na krmi samo sada sam, jer tesara više nema. Spava s Nancyjem u kućici na sredini broda.

180 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE G. Mellaire, je pravo govorio. Čim »Elsinore« stigne u blaže vode, posada se više ne će miriti s time, da je onako gone. A i g. Pike je pravo govorio: Đavao još nije otvorio ples! Otvorio ga je međutim sada, i ljudi padaju s palube čak i bez vreće ugljena oko nogu. Iako je sve bilo zrelo i momčad nije skrivila metež. Skrivio ga je g. Mellaire. A možda ga je skrivio i Ditman Olansen, onaj Norvežanin mutnih očiju. Možda ga je skrivio i Possum. Bilo kako mu drago, sve je to zapravo bio slučaj ili ako hoćete, nezgoda, u kojoj su sudjelovali od reda svi oni, što sam ih spomenuo. Sudjelovao je čak i Possum. Ali da počnemo od početka. Prošle su dvije sedmice otkako smo presjekli 50- ti uporednik i sad smo na 37-om. To je širina na kojoj se nalazi San Francisco ili drugim riječima, mi smo sada baš toliko južno od ekvatora koliko je San Francisco sjeverno. Komešanje je nastalo jučer izjutra, nekako oko 9 sati, i Possum je zakotrljao događaje koji su se kasnije pretvorili u pravu pravcatu pobunu. Bila je baš straža g. Mellairea i on je stajao na mostu kraj trećeg jarbola. Dovikivao je nekakve zapovijedi Sundry Buyersu, koji je s Arturom Deaconom i Maltežaninom Koknijem radio nešto na konopima na vrhu. Htio bih da vi sebi predočite tu sliku i zgodu, koja je zapravo bila veoma smiješna. G. Pike se baš vraćao s pramca. Mjerio je toplinu ugljena u pramčanom skladištu, pa je u ruci nosio toplomjer. Ditman Olansen se baš spremao da se počne penjati na jarbol. Preko ramena mu je visjelo nekoliko svežanja užadi, a na vršku jednog konopa bio je prilično težak uteg, od valjda nekih 10 funta. Possum je skakao i poigravao se oko kokošinjca na vrške kućice. Pilići su bili doduše bez perja, ali radosni zbog blagog vremena, pa su živo zobali gorušicu i žito, što im ga je domaćin stavio na otvor za hranu. Već nekoliko dana nisu kokošinjac pokrivali voštanim pokrovcem. Pazite sada dobro! Ja sam na rubu krme. Naslonio sam se na ogradu i promatram Ditmana Olansena, kako se sa svojim teretom uzvija u konope, da bi se popeo na jarbol. G. Pike, na svom putu prema krmi, prošao je već pored g. Mellairea. Possum zbog užasnog vremena na Hornu i pokrova na kokošinjcu nije viđao piliće već nekoliko sedmica, pa je sada obnovio poznanstvo i turao među njih svoj bezobrazni nosić. Jedno je pile bilo valjda isto tako bezobrazno, pa ga je zviznulo kljunom po nosu. A Possumov nosić nije samo drzak, već i silno osjetljiv! Kad o svemu tome dobro razmislim, onda dolazim do zaključka, da je zapravo to pile započelo bunu na brodu. Istinabog, g. Pike je mornare gonio kao volove iz kupusa, i oni su bili zreli za bunu, ali Possum i ono pile otkačiše vlak. Possum se prevalio na leđa i počeo da od boli i srdžbe zavija kao mahnit. Njegovo urlanje privuklo je pažnju Ditmana Olansena. Malo je zaostao i sagnuo se, da vidi što se to dešava. U tom je času uteg, što ga je nosio, spuznuo zajedno sa

181 dva-tri svežnja konopa s njegovih ramena. Obojica su časnika skočila u stranu, da im uteg ne padne na glavu. Konop, koji je bio privezan o uteg, zavrtio se zrakom kao kakva zmijurina. Uteg je pao podalje od g. Mellairea, konop ga je, međutim, udario i tresnuo mu kapu s glave. G. Pike je upravo htio da Olansenu nešto sočna opsuje, ali u taj čas opazi onu strašnu brazgotinu na glavi g. Mellairea. Na toj glavi pročitao je čitavu tajnu, od početka do kraja, a ta se tajna sigurno mogla pročitati i u očima drugog časnika. Ona siromašna pregršt sijede kose nikako mu nije skrivala golu lubanju i strašnu brazgotinu preko nje. Počinjala je u onoj čupi iznad ušiju i onda se svijetlila, gola golcata, preko cijelog tjemena. Sve one psovke, namijenjene Ditmanu Olansenu zapele su prvom časniku u grlu. Zapiljio se kao skamenjen u golemu sjekotinu sred prosijede kose drugog časnika. Kao u nekom polusnu ili omamljenosti, nesvjesno je stiskao i grčio svoje goleme šake i dalje promatrao taj jasni znak, po kojem se kleo da će utvrditi ubojicu kapetana Somersa. Sjetio sam se u taj čas, da je prvi časnik još onda svečano izjavio, da će jednog dana sve svoje prste zabosti u taj znak. Kao u polusnu polako, polagano pošao je prema g. Mellaireu. Desnicu je ispružio, a prste grčevito svinuo kao pandže. Bilo je očigledno da zaista namjerava zabiti prste u onu pukotinu i zadaviti život, koji je kucao ispod nje! Drugi je časnik zateturao načas duž mosta. G. Pike kao da se malo osvijestio; spustio je ispruženu ruku i malko zastao. »Ja vas poznam«, rekao je čudnim tuđim glasom, u kojem je drhtala starost i mržnja. »Prije osamnaest godina bili ste na brodu »Cyrus Thomson«. Oluja je s broda odnijela jarbole, a vi ste se potopili. Ostali ste u čamcu, koji se jedini spasio. Prije jedanaest godina ubio je drugi časnik na »Jason Harrisonu« u San Franciscu kapetana Somersa. Taj drugi časnik onaj je jedini preživjeli sa »Cyrus Thomsona«. Tom drugom časniku neki je ludi brodski kuhar raskolio lubanju. Vaša je lubanja raskoljena! Taj drugi časnik zvao se Sydney Waltham. Evo moje glave...« U taj čas g. Mellaire, ili ako hoćete Sydney Waltham, iako je imao već 50 godina, učini ono što bi svaki pravi mornar uradio. Prebacio se preko ograde mosta, pograbio konop, što se spuštao s jarbola, i vinuo se sve do grotla broj 3. Ondje nije stao; spustio se u grotlo, a odanle kroz vrata prema svojoj kabini na sredini broda. Užasna mržnja morala je prožimati prvog časnika. Još uvijek je piljio preda se kao mjesečar, trljao ruku o ruku i tek tada kao da se počeo buditi. Drugi časnik međutim, nije bježao da se sakrije. Čas kasnije opet je izronio. U ruci je nosio revolver Smith-Wesson kalibra 0.32. Čim je izronio na palubu, odmah je počeo pucati. Sad se g. Pike sasvim pribrao. Vidio sam da je načas zastao i razmišljao, na koju bi se stranu odlučio. Nije znao bi li se i on prebacio preko ograde i skočio prvom časniku na glavu, ili da radije uzmakne. Uzmaknuo je. Počeo je velikim skokovima juriti prema krmi.

182 Tada je počela pobuna. Na gornjem križu trećeg jarbola našao se Artur Deacon i bacio čelični bodež na prvog časnika. Nož je blisnuo na suncu i pao na tlo. Promašio je g. Pikea za nekih dvadesetak stopa, i umalo što nije pogodio Possuma koji se prestrašio metaka, divljački zacvilio, pa i sam pobjegao prema krmi. Oštrica bodeža zabila se u drveni pod mosta i prebila drvo silnom snagom. Kad se nož zaustavio, ona je žestoko treperila još deset, petnaest sekunda. Priznat ću vam, da nemam ni pojma, što se narednih nekoliko časaka događalo. Kad sam kasnije o tom razmišljao, vidio sam da mi je nepoznato štošta što se tada desilo. Znam da su ljudi s jarbola sišli na palubu, ali ja ih nisam vidio kako silaze. Znam da je drugi časnik ispucao sve svoje metke, ali ja ga uopće nisam čuo kako puca. Znam da je Lars Johnson pobjegao s krmila. Imao je slomljenu nogu koju je tek malko zaliječio, a ipak je odšepesao preko krme, spustio se niz ljestve i pobjegao na pramac. Mora da je grdno šepao i skakutao, a i ja sam to morao vidjeti, ali kunem vam se, da se toga nikako ne mogu sjetiti. Znam da sam čuo kako posada trči palubom. Znam isto tako da sam vidio g. Pikea kako se sakrio iza čeličnog zadnjeg jarbola. Drugi se časnik premjestio na lijevu stranu da bi s otvora broj 3 odapeo svoj posljednji metak, pa se sjećam da sam vidio g. Pikea, kako se sklonio iza ugla zapovjedničke kućice. Htio se domoći pomoćnog otvora na krmi i spustiti u kabine. Čuo sam i taj posljednji pucanj, a čuo sam još, kako se metak odbio od čeličnih ploča zapovjedničke kućice. Ja sam uopće se nisam maknuo s mjesta. Suviše me zanimalo da vidim, što se dešava. Možda još nisam bio snalažljiv, a nisam baš bio vičan da sudjelujem negdje, gdje bi trebalo da se čovjek brzo odluči. Sad sasvim svejedno, tek — ja sam ostao gdje sam i bio i dalje piljio preda se. Osim mene nije bilo nikoga na krmi, kad su buntovnici provalili. Vodio ih je drugi časnik i gangsteri. Vidio sam kako se penju ljestvama, ali mi ni načas nije palo na um da im se oduprem. To je bilo uostalom i sasvim svejedno, jer ja ih nisam mogao zaustaviti. Bili bi me odmah ubili. Momci su bili prilično smeteni. Nisu našli nikakvog neprijatelja! Kad je Bert Rhine prolazio kraj mene, malko se zaustavio. U desnici je nosio oštar nož, pa se činilo da me namjerava probosti. Znam da sam u taj čas sasvim točno ocijenio, što on o meni misli. Nije mislio baš laskavo. No smatrao me nevažnim, pa je otrčao dalje za svojim društvom. U taj sam čas jasno vidio, da ni buntovnici ne znaju što da počnu. Brodska se posada tako iznenada, pobunila, da je bila još uvijek sva smetena. Evo, na primjer: i noću i danju, čitavo vrijeme od Baltimora pa sve dovle, uvijek je netko stajao za krmilom. Ljudi su bili na to toliko naučeni, da su se zaprepastili, kad su vidjeli, da za kotačem nema nikoga. Stajali su i zurili čas-dva u prazno krmilo. Onda je Bert Rhine nešto viknuo i mahnuo rukom, pa poslao onog Talijana, Guida Bombinija, da obiđe krmilarsku kuću. Talijan se vratio s druge strane, jer iza kućice nije nikoga bilo. I opet moram reći, da se sve to veoma brzo dešavalo, i ja baš nisam mnogo toga vidio. Znam da se sve više i više buntovnika popelo na krmu, ali ja baš nisam za njih mario. Promatrao sam onu pomahnitalu skupinu oko krmilarske kućice.

183 Opazio sam veoma važnu stvar: zapovijedao je Bert Rhine, gangsterski vođa, i njega su slušali, a ne drugog časnika. Bert se okrenuo k onom Židovu, Isaac Chantzu, i Isaac je poveo ljude do vrata, što iz zapovjedničke kućice vode na desnu stranu broda. Taj je Židov Chantz bio na početku puta ranjen: ranio ga je O’Sullivan. Dok su momci kretali prema zapovjedničkoj kućici, Bert Rhine je prišao pomoćnom otvoru na krmi, pa počeo oprezno promatrati prostoriju ambulante. Sve to zajedno trajalo je tek neki djelić sekunde. Isaac Chantz je otvorio vrata i širom ih raširio. Sve se ovo sada desilo da ne može brže. Dok je otvarao vrata, bljesnuo je odjednom iznutra mesarski nož dugačak barem dvije stope. Držala ga je žuta, staračka ruka. Nož je bljesnuo i odmah zviznuo po Chantzu; promašio mu je glavu i vrat, ali ga je zahvatio po lijevom ramenu. Svi su ustuknuli. Židov je skoknuo nazad k ogradi i desnicom pritisnuo ranu. Vidio sam, kako mu se među prstima crni krv. Bert Rhine je uto prestao gledati kroz pomoćni otvor, pa zajedno s drugim časnikom navalio na vrata kućice. Drugi je časnik još uvijek nosio prazni Smith Wesson. Stari Kinez bijaše međutim lukav kao lisica. Nije izvirio kroz vrata. Vrata su udarala amo i tamo, već kako se »Elsinore« ljuljao, i svi su znali jedino to, da negdje iznutra čeka domaćin s uzdignutim teškim mesarskim nožem. Buntovnici su časak oklijevali i promatrali vrata, koja bi se čas zatvorila čas opet otvorila. U taj tren jedan je čovjek promolio glavu iz pomoćnog otvora, koji se nalazi između zapovjedničke kućice i kormila. Bio je to g. Pike. U ruci je držao svoj veliki Colt, kalibra 0.44. Pucao je prvi časnik, a pucali su i drugi. Vladala je strašna zbrka i pometenost Čuo sam mnogo hitaca a kroz tu pucnjavu neprestano je odzvanjao jednolični, oštri prasak Colta 0.44. Mike Cipriani je prvi dobio svoje. Divljački se zgrabio za utrobu i polako spustio na palubu. Onaj japanski mješanac, Patuljak, skakao je komedijaški i cerio se nastojeći da bude što dalje od meteža. Iscerio se na kraju krajeva, histerički skočio, pa počeo prvi bježati niz krmu i niz krmene ljestve. Još nikad u životu nisam vidio tako tipičan primjer masovne psihoze. Nije bilo sumnje, da je Patuljak najkolebljiviji od čitave skupine, ali ta je njegova kolebljivost natjerala sve ostale na uzmak. Svi su mu se pridružili. Čim je on počeo da bježi pred pucnjevima iz Pikeovog automatskog revolvera, odmah su svi buntovnici stali da bježe s njime. Tako je njegova kolebljivost prešla na ostale. Chantz, sav u krvi, prvi je bio Patuljku za petama. Nosko Murphy je malo zastao, pa onda bacio nož na g. Pikea. Oštrica je šišnula daleko, pogodila mjedeni držak jedne ručice na kormilu, pa onda pala na palubu. Kraj mene je protrčao i drugi časnik sa svojim praznim revolverom i Bert Rhine, koji je još uvijek u ruci držao nož. Sad je g. Pike izronio iz otvora. Pucajući naslijepo pogodo je Billa Quigleya, jednoga od »zidara«. Bill se skotrljao do mojih nogu. Posljednji je zaostao na krmi Maltežanin Kokni. Na vršku ljestava još se okrenuo, da vidi što radi g. Pike. Prvi

184 je časnik držao svoj automatski revolver obim rukama i pažljivo nišanio. Maltežanin Kokni odmah je ispustio ljestve i skočio ravno na glavnu palubu. Revolver je, međutim, samo škljocnuo. Posljednjim je metkom prvi časnik bio povalio Billa Quigleya. Tako je krma bila u našim rukama. Događaji su se još uvijek toliko gomilali, da ja mnogo toga nisam vidio. Vidio sam, kako je domaćin oprezno izvirio iz zapovjedničke kućice i podigao svoj dugački nož, da bi odmah mogao udariti. Bio je očigledno oran za borbu. Iza njega je izišla Margaret, a iza nje Wada s mojom automatskom puškom. Kako mi je Wada kasnije pripovijedao, on je moju vinčesterku donio, jer mu je tako Margaret naredila. G. Pike je brzo pogledao svoj Colt da vidi je li prazan ili se samo začepio. Margaret ga je uto upitala kakav treba dati pravac. »Na vjetar«, doviknuo joj je g. Pike. »Okrenite oštro na vjetar ili će nas sve potjerati nazad!« Margaret je mahnula rukom Wadi da se meni pridruži, a sama otrčala na kormilo. G. Pike je obišao ugao zapovjedničke kućice. Sa sredine broda čula se buka, a meci su zvektali o željezne ploče zapovjedničke kućice. Vidio sam čovjeka, koji je pucao. Bio je to onaj »kravar« Steve Roberts. Prvi se časnik sklonio iza stražnjeg jarbola, pa lijevom rukom segnuo u džep svog kaputa. Izvadio je novi magazin pun naboja. Stari je magazin pao na palubu, revolver je škljocnuo i prihvatio novi. Tako je prvi časnik mogao ponovo ispaliti osam metaka. Wada mi je predao malu automatsku pušku. Ja sam stajao još uvijek ispod pokrova na rubu krme. »Sve je spremno«, rekao je Wada »Vi samo otvoriti osigurač.« »Pucajte u Robertsa!« doviknuo mi je g. Pike. »On je najbolji strijelac na pramcu. Ako ga ne možete pogoditi utjerajte mu barem strah u kosti!« Bilo mi je to prvi put u životu, da nišanim na čovjeka. Moram vam reći, da, sudeći po svemu, ne trpim od premijerske groznice! Roberts je bio nekih stotinjak stopa preda mnom u prolazu između desne ograde i vrata u Davisovu kabinu. Premještao se s noge na nogu i gađao g. Pikea. Prvi sam put Robertsa promašio, ali čini se jedva za dlačicu. Idući tren on me spazio, pa okrenuo revolver prema meni. Nije imao sreće. Moja je vinčesterka odapinjala. Čim bi kokot dotaknuo kažiprstom Robertsov prvi metak debelo je promašio. Očito zbog toga, što sam ja već pogodio cilj. »Kravar« se zaljuljao i stropoštao na leđa, ali meci su iz moje vinčesterke prskali kao voda iz štrcaljke. Još ni danas ne znam, koliko sam ga puta pogodio, ali mislim, da je dobio još barem tri pogotka, prije nego što se svalio na palubu. Još dok je padao i borio se sa smrću, uspjelo mu je da onako slijepo i nesvjesno dva puta odapne. Pao je onda i nije se više micao. Sigurno je još u zraku umro. Držao sam pušku u ruci i gledao na palubu, koja je bila sasvim prazna. Uto je Wada dotaknuo moju ruku. Pogledao sam. Nosio je još dvanaestak magazina punih bezdimnih naboja za vinčesterku. Htio je, da ponovo nabijem pušku.

185 Zatvorio sam osigurač, otvorio magazin i rastvorio pušku, tako da su novi naboji mogli klizati na svoje mjesto. »Donesi još!« rekao sam. Jedva je Wada otišao, kadli se Bili Quigley koji je ležao još uvijek do mojih nogu, dao na posao. Osjetio sam odjednom kako su njegove šape stegnule moje članke. Zubima me dohvatio za stegno. Skočio sam silno iznenađen i prestrašen, i divlje sam zavikao. U pomoć mi je došao g. Pike. Sad razumijem onu uzrečicu »skače kao mačak«. Prvi časnik kao da se uopće nije doticao palube. Meni se činilo, da on lebdi zrakom. Odjednom se našao kraj mene i u isti čas silno zamahnuo nožurdom. Bill Quigley se trgnuo unazad, ali idućeg je časa već letio s palube u more. Bio je to udarac divan i čist kao sunce. Quigley nije dotaknuo ograde. Sad se počeo kretati i Mike Cipriani. Ispuzao je iz zakloništa u kojem je dotada ležao. Da li se želio spasiti ili je htio napasti Margaret za krmilom — to mi nikad nećemo saznati jer Talijan uopće nije imao vremena da pokaže što smjera. G. Pike je i opet prerezao palubu svojim divovskim skokovima i začas se Talijan koprcao zrakom i pošao za Billom Quigleyjem. Prvi se časnik vratio na krmu. Njegovim orlovskim očima nije moglo ništa izbjeći. Glavna je paluba bila potpuno prazna, pa čak ni izvidnica nije stajala na vršku kaštela Margaret je krmilarila, i »Elsinore« je plovio mirnim morem, jedva neka dva uzla na sat. G. Pike se još uvijek bojao, da ne bi tkogod iz zasjede zapucao. Još je nekoliko minuta gledao svuda oko sebe a onda stavio revolver u džep, pa iza glasa viknuo na pramac: »Iziđite iz svojih rupa, prokleti štakori! Pokažite ta vaša nakazna lica. Htio bih da s vama malko razgovaram.« Prvi se pokazao Guido Bombini. Očito ga je slao Bert Rhine. Mahao je rukama, da vidimo, kako on ima miroljubive namjere. G. Pike nije pucao, i sad su se i ostali izmigoljili. Izišli su svi na palubu osim kuhara, dvojice užara i drugog časnika. Posljednji je došao Tom Spink, pa brodski dječak Buckwheat i Herman Lunkenheimer onaj dobroćudni i priglupi Nijemac. Ta su trojica izašla tek onda, kad ih je Bert Rhine pošteno izgrdio. Zapovijedala su još uvijek trojica gangstera Bert Rhine, Nosko Murphy i Kid Twist. Za njima se vukao Guido Bombini kao neko poslušno štene. Posada se sakupila s lijeve i desne strane grotla broj 3. »Dobro — tu sada lijepo ostanite!« zapovjedio je g. Pike. Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti! Pobuna na debelom moru! Tu sam rečenicu još u djetinjstvu toliko puta pročitao u knjigama Marryata i Coopera i sada je ona opet bljesnula u mome mozgu. Zaista, bila je to pobuna na debelom moru, i to sada godine devet stotina i trinaeste. A i ja sam u svemu sudjelovao — ja izgubljeni izdanak plave naše rase! Čak sam i ubio već jednog čovjeka! Visoko na rubu krme stajao je g. Pike, star ali neukrotiv. Naslonio se na ogradu pa polako očima prešao buntovnike. Kladio bih se da se nikad više takve bundžije neće okupiti! Vodila su ih ona trojica gangstera bivših robijaša. Nisu bili nikakvi

186 pomorci, ali su ipak držali u rukama tu stvar, koja je bila stvar mora i mornara. Uz njih je stajao onaj talijanski pas Bombini a onda redom čudan ljudski izbor: Anton Sorensen, Lars Jacobsen, Franc Fitzgibbon i Richard Giller. Bio je s njima i trgovac bijelim robljem Arthur Deacon, pa ona protuha iz San Francisca John Hackey, zatim Maltežanin Kokni i grčki samoubica Tony. Okrenuo sam se i pogledao Margaret. Ona je mirno krmilarila, Nasmiješila mi se i ljubav je zasjala u njenim očima. »Gdje je Sidney Waltham?« Zaurlao je prvi časnik »Hoću da ga vidim.Izvucite ga napolje, a onda vi, smradovi, najzad na posao! Inače, neka vam se bog dragi smiluje!« Ljudi su se uzvrpoljili i počeli tapkati s noge na nogu. «Sidney Waltham! Iziđite, ja vas želim vidjeti!« Doviknuo je g. Pike preko glava mornara. Dozivao je ubojicu kapetana, pod kojim je jedanput plovio. Grdne li junačine! Ni časka on nije pomislio, da bi ljudi mogli biti i neposlušni. U glavi mu se vrzla jedna misao i jedna želja: da se osveti ubojici svog starog zapovjednika! »Ti stara bukvo!« doviknuo je Mulligan Jacobs prvom časniku. »Jezik za zube. Mulligane!« zapovjedio je Bert Rhine! Bogalj ga je u znak hvale pogledao otrovnim pogledom. »Gle, gle, srce drago«, zarežao je g. Pike prema gangsteru »Pozabavit ću se ja i tvojim slučajem, ništa se ti ne boj. A dotle, i to sada smjesta, istjeraj napolje toga psa!« Poslije tih riječi sasvim je zaboravio na vođu buntovnika pa počeo vikati: »Walthame, ti šugavo pseto, hajde iziđi! Iziđi, ti bitango prokleta! Iziđi!« Meni je glavom bljesnula misao: »Još jedna luda! Još jedna luda i rob jedne jedine utvare! Zaboravlja i pobunu i vjernost brodu, a sve zbog svoje osobne žeđi za osvetom!« Ali, zar je zaista zaboravio vjernost brodu? Čak i sada, dok je iza glasa dozivao drugog časnika, da bi utažio žudnju svoga srca, i sad je sve onako nesvjesno, mehanički, prelazio očima konopce, križeve i jedra. »E pa lijepo«, doviknuo je g. Pike Bertu Rhineu. »Hajdete sada na pramac da vas ne popljujem. Prokleti izrodi! Dajem vam, vama i ostaloj gamadi, dvije minute vremena! U tom se vremenu morate vratiti na posao!« I vođa i ostala dvojica gangstera nasmijali su se onim svojim čudnim, šutljivim smijehom. »Čuj ti lijepo najprije, što ćemo mi tebi reći, ti stara kljusino!« odrezao je Bert Rhine. »Hajde, Davis, pokaži sada što znaš! Pazi da ti se noge ne ohlade! Izbljuj to što imaš, pa neka stari lisac znade, što je napravio!« »Ti prokleti fiškal«, zaurlao je g. Pike baš kad je Davis zinuo da progovori. Bert Rhine je slegnuo ramenima, pa se okrenuo na peti kao da će poći. Rekao je onda mirno: »E pa lijepo, ako nećete da razgovaramo...« G. Pike je za trunak popustio.

187 »Hajde zbori!« viknuo je. »Rigaj to svoje prljavo pravo Davis, ali upamti dobro, platit ćeš ti meni za to! Skupo ćeš ti to platiti. Rigaj!« Stručnjak za pomorsko pravo nakašljao se malko da očisti grlo i tek onda počeo: »Prvo i prvo ja u ovoj stvari uopće ne sudjelujem. Ja sam bolestan i morao bih ležati. Nisam sposoban da stojim i da se krećem. Tražili su od mene da ih poučim o zakonu i ja sam ih poučio.« »A kakav ti je taj tvoj zakon?« upao je g. Pike. Davis se nije dao smesti. Ovako kaže zakon: »Ako su časnici nesposobni, onda posada može bez nasilja preuzeti brod i dovesti ga u luku. Tako kaže zakon i to sve stoji u zapisnicima. Tako je bilo na »Abesiniji« godine osam stotina devedeset i druge. Zapovjednik je umro od groznice, a časnici su bili pijanice ...« »Nastavi!« požurio je g. Pike. »Ne trebam tvojih primjera. Šta vi zapravo hoćete? Izrigaj to već jedanput!« »Eto, ja govorim nepristrano. Bolestan sam čovjek, van službe, a zamolili su me da govorim. Evo o čemu se radi! Naš je zapovjednik bio dobar, ali, eto, umro je. Prvi je časnik žestok i radi drugom časniku o glavi. To se nas ništa ne tiče. Mi želimo da dođemo u luku živi i zdravi. A naš je život u pogibelji. Mi nismo nikog dirali. Čitavo ste to krvoproliće vi skrivili. Vi ste pucali i ubijali i dvojicu ljudi bacili u more. To će sve svjedoci pred sudom potvrditi. Roberts je mrtav, žderu ga sada negdje morski psi, a zbog čega? Zbog toga što je branio svoj život, branio se da ne bude ubijen. Svaki će to posvjedočiti — svaki onaj koji bude govorio istinu, pravu svetu istinu i samo istinu tako mu bog pomogao! Nisam li pravo govorio momci?« Posada je smeteno odobravala. »Vi biste htjeli da me istjerate s moga mjesta?« iscerio se g. Pike. »A šta ćete sa mnom uraditi?« »Vi ćete biti u zatvoru sve dok ne uđemo u luku i dok vas ne predamo zakonskim vlastima«, odgovorio je Davis bez oklijevanja. »Vjerojatno ćete se moći braniti ludilom, pa ćete dosta dobro proći!« U taj sam čas osjetio, kako se netko dotakao mog ramena. Bila je to Margaret. U ruci je držala velik domaćinov nož. Mjesto nje je sada krmilario domaćin. »Meni se čini, da će to sasvim drukčije proći«, rekao je g. Pike. »Nemam više s tobom razgovora, Davis. Sad ću da malo porazgovaram s momcima. Ostavio sam vam dvije minute, da se odlučite, a sad ću vam reći, na što se možete odlučiti. Imate samo dvije mogućnosti. Možete uraditi samo dvije stvari. Predat ćete drugog časnika meni, i vratiti se na posao. Inače, lijepo ćete na robiju u prugastim majama, i to ne na jednu ili dvije godine! Imate dvije minute. Ona braća, koja žele u tamnicu, neka ostanu gdje jesu. Oni ostali, koji to ne žele, već pristaju da pošteno rade, neka dođu ovamo k meni na krmu. Dvije minute, a dotle jezik za zube i dobro promislite što ćete uraditi!« Okrenuo se onda prema meni i rekao tiho: »Spremite vi tu svoju štrcaljku za svaki slučaj! Nemojte oklijevati! Raspalite im po trbuhu! Samo najgora svinja može pristati, da tako s nama postupaju.«

188 Najprije se maknuo brodski dječak Buckwheat. Ma koliko je to bilo zamamno, on je samo ispružio nogu i trgnuo ramenom. Onda je stao. Ta njegova kretnja pokrenula je Hermana Lunkenheimera. Nijemac se dignuo na noge i počeo mirno koračati prema krmi. Kid Twist je skočio i stigao ga u jednom času; odozdo je dlanom stisnuo Nijemčev vrat, pritisnuo mu koljena o leđa i svinuo ga unazad. Upravo u času kad sam prislonio pušku o rame, onaj je pas Bombini povukao nožem ispod Twistova dlana i jednim potezom prerezao Nijemcu grkljan. U taj čas sam čuo Pikeov krik: »Pali!« Povukao sam. Nažalost, metak je promašio i dohvatio Fauna. Taj je zateturao, sjeo na otvor grotla i počeo kašljati. Još dok je kašljao, upinjao se da čitavu tu stvar shvati. Vidjelo mu se to iz bolnih očiju. Nitko se više nije maknuo. Kid Twist je ispustio Hermana i Nijemac se skotrljao na palubu. Ja nisam drugi put odapeo. Twist se ponovo postavio kraj Berta Rhinea, a i Guido Bombini im se primakao bliže. Bert Rhine se smješkao. »Ne želi li možda još tkogod odšetati na krmu?« pitao je baršunasto mekim glasom. »Dvije minute su prošle!« izjavio je g. Pike. »A šta ćeš ti sada raditi, starkeljo?« iscerio se Bert Rhine. Prvi je časnik u tren oka izvadio veliki Colt pa počeo pucati i odapinjati kolikogod je mogao brže. Momčad se sva razbježala i posakrivala. Kao što mi je pričao, nije on bio nikakav strijelac, i zaista se mogao služiti oružjem samo na blizinu. Zurili smo u palubu. Bila je sasvim prazna, jedino je Roberts ležao na leđima, a Faun je još uvijek sjedio na otvoru i kašljao. U taj je čas hrpa ljudi dojurila na prednji rub kućice na sredini broda. »Pucaj!« vrisnula je Margaret. »Ne!« zaurlao je g. Pike. Već sam imao pušku o ramenu. Spustio sam je. Prema nama je bježala skupina, koju je vodio kuhar Louis. Trčali su preko vrška kućice duž mosta. Iza kuhara su jurila dvojica japanskih užara, brodski kadet Henry i brodski dječak Buckwheat. Za njima je trčao Tom Spink. Kad se pojavio na ljestvama kućice, netko ga je otraga dohvatio pa ga pokušao povući nazad. Vidjeli smo mu tek polovinu tijela, i očito se borio i udarao nogom. Najedanput se oslobodio, skočio na vršak kuće, pa divlje pojurio mostom. Dostigao je druge i sudario se s dječakom, koji je vrisnuo. Uplašio se da ga to neki buntovnik nije uhvatio.

189 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE Upravo sam sada proračunao snagu zaraćenih stranki na našem brodu. Mi na krmi opsjedani, brojem smo ipak jači nego što sam to dosada i sanjao. Dakako, mene, g. Pikea i Margaret ne smije se bojati. Mi jedini predstavljamo vladajuću klasu. Uza sebe imamo poslušne ljude, što na nas gledaju kao na vođe, koji će im spasiti život. Ja točno znam što govorim. Tom Spink i Buckwheat robovi su i ništa više. Brodski kadet Henry ima zaseban položaj. On pripada našem soju, ali zasada je negdje na najnižoj ljestvici. Nema sumnje, jednog će se dana i on popeti, postati časnik na brodu ili kapetan, ali sve dotle mora još pričekati. On je natjecatelj, koji se iz razreda poslušnih robova penje u naš razred. Pored toga još je mladić pa čelik, što ga je baštinio, nije iskušan i prekaljen. Wada, Louis i domaćin spadaju u poslugu, a azijske su rase. Slično je i s dvojicom japanskih užara — nisu sluge, nisu robovi, već nešto po srijedi između toga. Svih zajedno ima nas jedanaest u našoj tvrđavi. Naši sljedbenici, međutim, imaju suviše slugansku dušu, a da bi bili borbeni i spremni za napadaj. Oni će nam pomoći, da branimo krmu protiv svih juriša; nisu, međutim, sposobni da nam se pridruže i da zajedno s nama osvoje drugi kraj broda. Borit će se kao štakori stjerani u ugao da spase živote, ali nemaju snage da se na neprijatelja bace poput tigra. Tom Spink je vjeran, ali kolebljiv. Buckwheat je strahovito glup. Henryju još uvijek nije ponaraslo perje. Preostajemo prema tome Margaret, g. Pike i ja. Ostali će braniti krmu na život i smrt. Ne smijemo, međutim na njih računati, ako želimo prirediti nekakav prepad. Na drugom kraju broda nalaze se redom: drugi časnik Mellaire ili Waltham, snažan čovjek ali izdajica vlastitog soja ljudi, te trojica gangstera, ubojice i hulje da gorih nema. Bert Rhine, Nosko Murphy i Kid Twist. Ondje su nadalje: Maltežanin Kokni, luckasti Grk Tony i dvojica preživjelih »zidara«. Frank Fitzgibbon i Richard Giller. Nabrajam dalje. Na pramcu su još Anton Sorensen. Lars Jacobsen — to je onaj glupi skandinavski mornar — bjesomučni berserker. Ditman Olansen, zatim John Hackey i Arthur Deacon, i jedan i drugi grdne protuhe i trgovci bijelim robljem. Među njima su nadalje mješanac i komedijaš Patuljak, onaj talijanski prasac Guido Bombini, zatim dvojica ogorčenih. Andy Fay i Mulligan Jacobs. Na pramcu se nalaze i trojica spavača s topazovim očima: zapravo i ne znam, kamo da njih strpam. Ondje je još i ranjeni Židov Isaac Chantz. Zatim onaj Klipan Bob, slaboumni Faun. Koji je dobio metak u pluća, dvojica nespretnih i bespomoćnih palubara, Nancy i Sundry Buyers, i na kraju stručnjak za pomorsko pravo. Charles Davis. Tako su njih dvadeset i sedmorica, a nas ima svega jedanaest, ima među njima ljudi, koji su okorjeli u grijehu i zločinu. Imaju i oni svoje robove i svoje junačine.

190 Junačine su nema sumnje Guido Bombini i Isaac Chantz. Slabići kao što su Sorensen, Jacobsen i Bob i ne mogu biti drugo doli robovi gangsterske bande. Zaboravio sam da vam ispričam, što se jučer desilo nakon što je g. Pike ispraznio svoj revolver i očistio palubu. Krma je u našim rukama a buntovnici ne mogu da na nas jurišaju po bijelu danu. Margaret i Wada su se spustili pod palubu, da vide jesu li osigurana vrata s desne i lijeve strane broda, koja vode iz kabina ravno na glavnu palubu. Ta su vrata još uvijek zazidana i pričvršćena iznutra, baš kao što su bila onda kad smo počeli obilaziti Horn. G. Pike je na kormilo poslao jednog užara, i domaćin je sada ostao bez posla. Pošao je na lijevu stranu broda, gdje je bila pričvršćena mehanička plavčica. Bila je privezana na užetu i plutala je morem iza broda. Margaret je domaćinu vratila njegov nož, i on ga sad neprestano nosi u ruci. Odjednom je i to na svu sreću pogledao iza krme. Mike Ciprianiju i Bill Quigleyju uspjelo je da se dohvate konopa, o koji je bila pričvršćena plavčica, pa su se njime počeli penjati. »Elsinore« se kretao dovoljno brzo, tako da su njih dvojica plovila na površini i nisu zaranjali. Iznad glava kružili su im znatiželjni i gladni albatrosi i galebovi. Upravo kad sam pogledao, što se to dešava, jedna se velika ptičurina, široka najmanje deset stopa s kljunom dugim bar deset palaca, spustila na Talijana. Taj je ispustio konop jednom rukom i nožem udario pticu. Perje je poletjelo na sve strane, i albatros je bućnuo u vodu. Momak ga je dobro pogodio. Domaćin je pritisnuo uže plavčice o ogradu pa ga počeo rezati nožem. Radio je metodički, kao da mu je to svakodnevni posao. Kako sad više onu dvojicu ranjenika nije vukao »Elsinore« brzinom od dva uzla, oni su počeli da plivaju i da se praćakaju. Jata velikih morskih ptica odmah su im se spustila na glave, i mesožderski su ih ptičji kljunovi počeli udarati po lubanjama, ramenima i rukama. Ptičurine su se naskoro počele i međusobno boriti za živo ljudsko meso, i odozdo se čulo strašno kriještanje i cviljenje. Moram priznati, da me to nije odviše dirnulo. Vidio sam tu dvojicu ljudi, kako morskom psu vade crijeva, kako ga bacaju u more i klikću od radosti gledajući gdje ga njegova subraća razdiru. Igrali su okrutnu, žestoku igru sa živim stvorenjem, a sad su se živi stvorovi igrali s njima isto tako okrutno i žestoko. Onaj koji se mača laća, od mača i pogiba, pa su tako i ta dvojica živjela krvavo i umrla krvavo. »Eh, pa lijepo«, komentirao je g. Pike. »Spasili smo dvije vreće našeg odličnog ugljena!« Dakako, naš bi se položaj mogao i pogoršati. Kuhamo na peći na ugljen i na našim petrolejkama. Imamo ljude koji će nam skuhati hranu i koji će nam je donijeti. A najvažnije je od svega, što držimo sav živež na »Elsinoru«. G. Pike se ne zatrčava. Videći da s našom momčadi ne može jurišati na pramac, prihvatio je opsadu. Ta je opsada, kaže on, sasvim naročita, jer opsjednuti drže sve zalihe hrane a oni koji opsjedaju, samo što ne počnu umirati od gladi. »Treba te psine izgladnjeti« reži g. Pike »Treba ih izgladnjeti i kad počnu da krepavaju od gladi dopuzat će i lizati naše cipele. Mislite možda, da je taj običaj, da se hrana sprema na krmi nešto slučajno? Nije to ništa slučajno. To je propis, koji je vrijedio i davno prije nego što smo se vi ili ja rodili, i toga se drže kao svetog pisma. Znali su stari gazde, što to znači kad držiš hranu na krmi!«

191 Louis kaže da je u brodskoj kuhinji na pramcu ostavio hrane za tri dana. Bačvica s dvopekom brzo će biti prazna. Prošle noći ukrali su naše piliće sa sredine broda, ali to je hrane za svega još jedan dan. Jednom riječju, ako se sve zbroji, buntovnici će sigurno nakon sedmice dana poželjeti da pregovaraju o predaji. O jedrenju ni traga. Prošle noći bespomoćno smo slušali kroz tamu, kako pobunjenici spuštaju križeve na konopima. Po zapovijedi g. Pikea opalio sam više puta, ali bijaše mrak, pa nikog nisam pogodio. Istina, nekoliko je metaka s njihove strane udarilo o stijene zapovjedničke kućice. Zbog toga danas više nismo ni postavljali kormilara. More je mirno, i »Elsinore« pluta po tom mirnom moru. Mi redovito postavljamo straže iza zapovjedničke kućice i stražnjih jarbola. G. Pike kaže, da na čitavom putu nije toliko ljenčario. Ja se smjenjujem na straži sa g. Pikeom. Istina, i kad čovjek drži stražu, posla baš nema mnogo. Po danu stojim s puškom u ruci iza stražnjeg jarbola, a noću zurim iza ruba krme. Iza zapovjedničke kućice stoji moja straža, spremna da odbije napadaj. To su Tom Spink, Wada, Buckwheat i Louis. U straži g. Pikea su Henry, dvojica japanskih užara i stari domaćin. G. Pike je zapovjedio, da se nikom od pobunjenika ne smije dopustiti da pomoli glavu. Danas se pojavio drugi časnik iza ugla kućice na sredini broda. Moj je metak udario o željeznu stijenu stopu od njegove glave, i on je đipio i sakrio se. Charles Davis je pokušao to isto, ali sam i njega na sličan način potjerao. Kad se smračilo g. Pike je dogurao različite predmete na sredinu mosta. Na krmi je izdignuo most i spustio ga Isto je tako utvrdio ljestve, koje s krme vode na glavnu palubu. Tako će se naši protivnici morati malko penjati, ako budu htjeli da osvoje krmu na juriš. Ovo pišem, kad nisam na straži. Moja je dužnost prestala u osam izjutra, a o podne ću opet poći na palubu i ostati ondje do četiri popodne. Wada klima glavom i kaže, da će nam Blackwoodova kompanija morati platiti odštetu. Platili smo unaprijed prijevoz prvog razreda, kad tamo, moramo raditi za vrijeme puta! Margaret smatra tu pustolovinu nekom šalom. Ona još nije doživjela bunu na debelom moru, ali mornar je od glave do pete, pa se vlada, kao da je to već mnogo puta proživjela. Palubu je prepustila prvom časniku i meni. Priznaje g. Pikea vođom gore na palubi, ali u potpalublju se ona za sve brine. Brine se za kuhanje, uredila je, kako će tko spavati. Mi smo ostali u našim starim kabinama, a Margaret je novajlije smjestila u veliku prostoriju na krmi i opskrbila ih ponjavama i pokrivačima iz spremnice. S pogledom na njenu dobru volju i raspoloženje i nije joj se nešto bolje moglo desiti! Buna joj je misli skrenula na druge putove, a njeno je vrijeme ispunila poslom. Margaret sada više ne misli na očevu smrt. Dok sam ovo dopodne stajao kraj pomoćnog otvora, čuo sam je kako se smije kao onda davno kad smo silazili niz Atlantik. Dok radi pjevucka pjesmice. Sinoć za vrijeme druge večernje straže stajali smo na palubi. G. Pike je baš povečerao i došao k nama na krmu. Margaret mu je rekla neka opet navine svoj gramofon ili će ona zasvirati na klaviru. Objasnila je svoju želju govoreći da će se sviranje silno dojmiti polugladnih buntovnika.

192 Dani prolaze, a ništa se u ovaj čas ne događa. Brod se okreće na mjestu. Jedra nam prazno mlate a »Elsinore« se ljulja i pluta, kao muha bez glave. Više puta okrene pramac prema vjetru, a drugi put nas, opet, vjetar tjera pred sobom. Čitavo vrijeme kružimo sad amo, sad tamo, pa čak kao da se brod uvijek vraća baš na isto mjesto. Evo, da vam ispričam što se jutros zorom desilo. Brod je okrenuo kljun oštro na vjetar kao da želi početi neko krstarenje. Pola sata kasnije stao se okretati i vrtio se sve dotle dok nije vjetar dobio u krmu. Još daljih pola sata i »Elsinore« je ponovo zaplovio uz vjetar. Sve do večeri plovio je tako, i na kraju dobio vjetar u lijevi bok. Onda se odmah okrenuo, potpuno obrnuo i sat kasnije počeo svoje jutrošnje manevre, ne bi li opet zaplovio uz vjetar. Nama eto, ne preostaje nego da branimo krmu od svih napadaja. A nitko nas ne napada! G. Pike još uvijek vrši mjerenja i utvrđuje položaj »Elsinora«. Mislim, da to radi samo iz običaja. Danas o podne bili smo svega nekih osam milja na istek od našeg jučerašnjeg položaja, a danas, smo najviše jednu milju duž usporednika od onog mjesta, gdje smo bili pred ravno četiri dana. Brod preplovi na dan možda i sedam ili osam milja, ali sve to izgubi, jer plovi sad ovamo, sad onamo, pa tako ostajemo gdje smo i bili. Uz jarbole ne smijemo ni pogledati. Užasna zbrka i nered! Jedra su razmotana i vise s križeva da čovjeka hvata očaj, a poderani se rubovi njišu amo i tamo. Sva je sreća što nema vjetra ni valova, jer da samo malo zapuše, začas bi čelične motke počele treskati buntovnicima o glave. Ima nešto, što naprosto ne možemo razumjeti. Prošla je nedjelja dana, a nema nikakva znaka da posada gladuje. G. Pike je nekoliko puta ispitivao ljude, koji su s nama na krmi. Sve je uzalud. Počevši od kuhara pa do brodskog dječaka svi se odreda zaklinju, kako nemaju ni pojma, da bi na pramcu moglo biti bilo kakve hrane. U brodskoj kuhinji ima neka mala zaliha, a u kaštelu bačvica dvopeka. To je dakako odviše malo i to su već davno morali pojesti, ali, svima nam je bilo jasno, da buntovnici ne gladuju. Iz dimnjaka se na brodskoj kuhinji puši, pa mora da nešto kuhaju. Bert Rhine je dvaput pokušao da sklopi primirje. Jedva se, međutim, pojavio s bijelom zastavicom iznad ruba kućice na sredini broda, a već je g. Pike počeo da puca. Posljednji je Rhineov pokušaj bio prije dva dana. G. Pike želi, da ih potpuno izgladni i tako natjera na predaju. Ipak, i on je zabrinut zbog tih tajanstvenih zaliha živeža. Pri svemu tome meni se čini da g. Pike nije sasvim pri zdravoj pameti. Znam posve sigurno, da je opsjednut osvetom na drugom časniku. Nekoliko sam puta iznenada prišao k njemu i našao ga, kako sam sa sobom razgovara. Lice mu je bilo izobličeno od bijesa, škrgutao je zubima i grčevito stiskao goleme šake. Čitavo vrijeme započinje razgovor o tome, kako bismo mogli noću napasti protivnike. Neprestance ispituje Toma Spinka i Louisa gdje spavaju ljudi na pramcu. Ja, međutim, znam dobro, što mu se glavom mota! Htio je on da sazna gdje po prilici spava drugi časnik. Jučer me poslije podne potpuno uvjerio, da je zaista opsjednut. Bilo je to u četiri poslije podne. Započinjala je baš prva večernja straža, i on je došao da me smjeni. Mi se osjećamo tako sigurnima, da u po bijela dana stojimo na rubu krme. Nitko na nas ne puca, a pokatkad Patuljak izdigne glavu iznad pramnice pa se ceri i krevelji. G. Pike onda grabi dalekozor, pa proučava crte

193 Patuljkova lica. Prvi časnik želi utvrditi, da li je Patuljak gladan. Priznao je na kraju, da se čovječuljak posljednjih dana još i udebljao. Ali, da se vratimo na ono o čem smo malo prije govorili. Jučer me poslije podne g. Pike upravo smijenio, kadli se drugi časnik popeo na vršak kaštela. Stao je gdje obično straži brodska izvidnica, pa se zagledao nekamo na pučinu. »Potprašite mu malko!« rekao je g. Pike. Dugo sam i veoma pažljivo nišanio. Uto me prvi časnik uhvati za ruku. »Ne, nemojte!« Spustio sam vinčesterku i pogledao ga radoznalo. »Vi biste ga možda pogodili«, rekao je. »Ja bih želio da s njime sam obračunam!« U životu se uvijek dešava drukčije nego što čovjek očekuje. Čitavim putem, sve od Baltimora pa do Horna i oko Horna, nisu na brodu prestajala nasilja i ubijanja. A sada, kad se sve to pretvorilo u otvorenu bunu, nema ni nasilja, a niti tko gine. Mi se držimo krme, a pobunjenici se drže pramca. Nema više one dernjave na brodu nitko ne urla, nitko ne izvikuje zapovijedi. Vrijeme je lijepo, i meni se čini, da je počela opća pučka svečanost. Na krmi g. Pike i Margaret smjenjuju jedno drugo; sad on navija gramofon, a sad ona svira na klaviru. Mi ne vidimo, što se na pramcu dešava, ali, sastavili su neki jezoviti orkestar i taj sada svira dan i noć, pa nam je već dozlogrdilo. Guido Bombini svira na nekoj piskutljivoj harmonici, o kojoj Tom Spink priča, da je nekoć bila vlasništvo Mika Ciprianija. Harmonika daje takt, a čini se da je Bombini još i dirigent. Uz njega sviraju još dvojica na nekim šupljim, promuklim usnim harmonikama. Treći, opet, svira na citri. Napravili su pored toga nekakve pištaljke, sviraljke i bubnjeve, pokrili su češljeve papirom, pa pušu u njih iz petnih žila. Imaju i zvučne trokute, koje su načinili iz žica i šipki, a upotrebljavaju i rebra soljene konjetine, onako kako je to običaj kod crnačkih pjevača. Čini se, da čitava posada sudjeluje u orkestru. Uživaju u sirovom ritmu kao hrpa majmuna. Takt daju udarajući o petrolejske limenke, kuhinjsko posuđe, a uzeli su i druge predmete od kovine; glavno da dobro zvoni! Neki se domišljanko sjetio pa privezao uže o brodsko zvonce na vršku kaštela. Kad orkestar sasvim pomahnita, onda taj mudrac stane zvoniti da se čovjeku koža ježi. Istinabog, čuli smo, kako ga je Bombini nekoliko puta ispsovao. Vrhunac je svega truba za oluju: u najđavolskijim časovima nekome dolazi na um, da s pomoću te trube oponaša kontrabas. I to ti je nekakva buna na dalekom moru! Dok sam na straži, moram neprestance slušati tu paklensku galamu. Već sam sasvim sišao s uma, pa sam se složio sa g. Pikeom, da treba noću napasti i natjerati te robove bez sluha na posao. A ipak, ne mogu baš reći, da su sasvim bez sluha. Guido Bombini ima krasan tenor; istina, nije školovan, ali smo se svi začudili kad je otpjevao nekoliko lijepih melodija, i to ne samo Verdijevih, već i Wagnerovih i Massenetovih. Bert Rhine i njegovi kao da ipak vole siroviju muziku, a jedan ih je pripjev sve redom zarazio. Od jutra do mraka urlaju kao za okladu: »Evo medvjeda!« »Evo medvjeda!« Jutros je Nancy žalostivo otpjevao pjesmu o »letećem oblaku«. A sinoć — da ne

194 zaboravim — za druge večernje straže, ona su trojica sanjalica topazovih očiju pjevala neku svoju tužnu pjesmu. Bila je to čudesno slatka i sjetna popijevka. I to mi je nekakva buna. Dok ovo pišem, ja u to ne mogu pravo da vjerujem. A ipak, znadem da g. Pike drži stražu gore nad mojom glavom. Čujem, kako se domaćin i Louis kreštavo smiju nekoj staroj kineskoj dosjetci. Wada i užari pričaju bez kraja i konca u smočnici, a ja dobro znadem, da bistre japansku politiku. Duž trijema, što vodi pokraj kabina, dopire Margaretino blago pjevuckanje; to ona svaki put malo zapjeva prije nego što legne u krevet. Posada se, međutim, zaista pobunila, ali ja to čestito osjetim tek onda, kad odbije osam. Tada odlazim na palubu da zamijenim g. Pikea. On čitavo vrijeme razmišlja kako bi bilo, da ih malo bocnemo. Tako on to naime zove. »Znate«, govori mi u povjerenju, »nas bi dvojica mogli da cijelu tu bandu pomlatimo. To bi bilo veoma jednostavno. Odšuljali bismo se na pramac i raspalili! Znate, čim bismo počeli pucati polovica bi od njih pobjegla na krmu. Kliznuli bi odmah račići kao što su Nancy, pa Sundry Buyers, Jacobsen, Bob, Patuljak i, na primjer, ona trojica vodenjaka. I dok svi oni pobjegnu na krmu, posakrivaju se, dotle nas dvojica možemo još nekog na pramcu udesiti. Što vi o tome mislite?« Oklijevao sam. Mislio sam na Margaret. »Ma recite samo«, navaljivao je on dalje, »ja bih đipio u kaštel pa onda, onako iz blizine, bim-bam-bum, bim-bam-bum! Raspalio bih što brže mogu i povalio onu trojicu gangstera, pa Bombinija i Židova i Deacona, Koknija, Mulligana Jacobsa i... i Walthama!« Nasmiješio sam se. »Pa to ih je devetorica... a vi imate samo osam metaka u svome Coltu!« G. Pike je malo promislio, pa onda promijenio popis. »Dobro, pustit ću Jacobsa, neka ga đavo nosi! Šta vi kažete na to! Hoćemo li?« Ja sam još malko oklijevao, ali prije no što sam progovorio, on je ponovo postao vjeran brodu: »Ne, ne ide to, gospodine Pathurst. Ako bismo kojom nesrećom obojica poginuli... Ne, ne, moramo ostati na krmi i sjediti sve dok ne crknu od gladi. Samo da mi je znati odakle im žderaćina. Mi smo pristojan brod, a sprijeda nema ni oglodane kosti. Ta pogledajte ih samo! Debljaju se kao svinje! Po pravu, već prije nedjelju dana nisu smjeli imati ni mrvice hrane!«

195 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE To je, međutim, ipak prava pravcata buna. Jutros je padala kiša kao iz kabla i brodski je dječak Buckwheat skupljao vodu s izljeva na zapovjedničkoj kućici. Bio je nezaklonjen pa je netko na njega odapeo 12 revolvera. Pucač je bio više sretan negoli spretan, i pogodio ga na tu daljinu u rame. Istina, metak je bio sitnog kalibra, a i zaustavio se već poprilično, tako da je brodski dječak samo lako ranjen Držao se, međutim, kao da će smjesta ispustiti dušu, i g. Pike ga je morao dobro potegnuti za uši prije negoli je prestao jaukati. Priznajem iskreno, ne bih baš želio, da me g. Pike operira. On je svojem malim prstom pokušao da napipa metak. Prst je ipak bio predebeo da bi mogao ući u otvor rane. Ništa to prvog časnika nije smetalo. Malim je prstom istisnuo olovno tane, i u isto je vrijeme drugom rukom i dalje vukao dječaka za uho. Onda ga je poslao pod palubu. U potpalublju je Margaret uzela Buckwheata pod svoje okrilje, i sad ga liječi sredstvima za umirenje i raskuživanje. Rijetko se sada nas dvoje viđamo. Ako nam posreći da ostanemo pola sata zajedno, onda to smatramo pravom pustolovinom. Ona je marljivo na poslu od jutra do mraka, samo da bi svoje kućište održala u redu. Dok ovo pišem, čujem kroz otvorena vrata kabine kako ona u velikoj prostoriji na krmi očitava ljudima bukvicu. Margaret je iz spremnice izvadila rublje i razdijelila ga ljudima, pa im naredili, da se u kišnici okupaju. Kako im pravo ne vjeruje, to je zapovjedila Louisu i domaćina da nadziru to kupanje. Zabranila je pored toga momcima, da pod krmom dime iz lule. Što je najljepše, natjerala ih je da otešu stijene i podove, jednom riječju sve, i sutra će početi da premazuju bojom. Zbog svega toga ja gotovo vjerujem da bune uopće nema i da je sve to samo plod moje mašte. Ali, ipak, neće biti. Čujem kako dječak cvokoće zubima i pita kako će se on oprati, kad je ranjen. Čekam da čujem, što će Margaret presuditi. Moram priznati, da se nisam razočarao. Naredila je Tomu Spinku i Henryju da se oni tog posla prihvate, i tako će njih dvojica oprati ranjenog Buckwheata. Pobunjenici nisu gladni. Danas su lovili albatrose. Ulovili su jednu pticu i nekoliko minuta kasnije bacili njen trup u more. G. Pike je promatrao taj lov na dalekozor. Uvjerio se da nisu bacili samo perje i kožu već čitav trup pa je zaškrgutao zubima. Uzeli su samo kosti iz krila da bi pravili drške za lulu. Zaključak je bio jasan: gladan se čovjek ne bi tako razbacivao mesom. Ali odakle im hrana! To je svakako neka brodska tajna! Ja baš ne bih zbog toga trošio glavu, ali g. Pike samo što nije pomahnitao! »Znate, g. Pathurst, ja vam mozgam, mozgam i samo što nisam poludio. Naprosto ne mogu da to razumijem. Znam svaki kutić na »Elsinoru«, znam da na pramcu nema nikakva spremišta za hranu. A ipak oni jedu. Prevrnuo sam cijelu