Jack London - Pobuna na brodu Elsinore

46 zaključio da i onaj pečat rada i snage i čitava njegova vitka, aristokratska gipkost nemaju zapravo nikakve stvarne podloge. U drugu opet ruku nemam nikakva razloga da odbacim onaj prvi dojam. On, istina, nije pokazao nikakvu snagu, ali isto tako nije pokazao ni bilo kakvu slabost. Više puta razmišljam, što zapravo počiva iza onih njegovih svijetloplavih očiju. Nije mi uspjelo da uspostavim bilo kakav intelektualni dodir. Najprije sam pokušao s knjigom Williama Jamesa »Raznolikosti vjerskog iskustva«. Prevrnuo je nekoliko stranica pa mi knjigu vratio i rekao iskreno, da ga to ni najmanje ne zanima. On uopće nema nikakvih svojih knjiga. Očito nikakve knjige i ne čita. Pa kakav je on zapravo čovjek? Usudio sam se čak i to, da ga ispipam u politici. On je pristojno slušao, rekao katkada »da« katkada »ne«, a kad sam sasvim obeshrabren prestao, on nije rekao ni bijelo ni crno. Kolikogod su dvojica časnika daleko od posade, kapetan West je još i dalje od svojih oficira. Nijednom još nisam čuo, da bi g. Mellaireu, kad se sastanu na krmi, rekao nešto drugo doli »dobro jutro«. G. Pike jede s njime tri puta na dan, ali ni oni ne razgovaraju mnogo više. Zbog toga sam baš i začuđen, otkud ono izvanredno poštivanje, koje g. Pike pokazuje prema svome komandantu. I onda, još jedna stvar. Kakvu zapravo dužnost ima kapetan West? Sve dosada nije radio baš ništa, osim što je jeo tri puta na dan, popušio čitavo čudo cigareta i prošetao dnevno jednu milju okolo krme. Mornari rade svoj posao, koji baš nije lagan, četiri sata su na palubi, a četiri ispod palube, i to ide bez prestanka, i danju i noću. Gledam ja kapetana Westa, i moram se čuditi. Zavali se u kabini pa sate i sate pilji preda se, tako da se jedva mogu suzdržati da ga zapitam, a na što to zapravo misli. Više puta mi se čini, da on uopće ništa ne misli. Odustao sam na kraju da ga odgonetam. Tako je prošao taj turobni dan, pun kiše i mora, koje je teklo preko palube. Vidim sada jasno da je jedrenje brodom koji nosi pet tisuća tona ugljena oko Horna, mnogo ozbiljnija stvar negoli sam ja to mislio. »Elsinore« je zaronjen tako duboko, da ima izgled uronjene plavčice9. Njegova šest stopa visoka ograda od čelika ne može spriječiti, da se more prelijeva preko palube. Nema taj jedrenjak one plovidbene sposobnosti, na koju smo navikli kod brodova. Baš naprotiv, sasvim je uronjen i umrtvljen, tako da se čovjek mora snebiti pri pomisli, koliko se hiljada tona Sjevernog Atlantika prebacilo na njegovu palubu i izlilo kroz zvektave okrugle otvore za odljev. Zaista tužan dan. Dvojica su časnika smjenjivali jedan drugoga na palubi i na odmaranju. Kapetan West je drijemao na divanu u kabini ili je čitao bibliju. Gospođica West ima još uvijek morsku bolest. Ja sam se sasvim izmorio čitanjem i sad me pomućena pamet i neispavan mozak dovode do melankolije. Čak ni Wada ne pruža baš nimalo vedar prizor kad ispuza iz svoga ležišta; on to naime čini u izvjesnim razmacima vremena, da bi svojim bolesnim i staklenastim očima vidio, da li ja štogod trebam. Na kraju sam i sam poželio da dobijem morsku bolest. Ni na kraj pameti mi nije nikad bilo, da je plovidba morem tako ubitačna stvar. 9 Plavčica — sprava za mjerenje brzine broda. — Op. prev.

47 DVANAESTO POGLAVLJE Još jedno jutro pod nebom prepunim oblaka, na olovno sivom moru... na »Elsinoru« s napola razapetim jedrima. Svi su otvori na palubi zvektali i škripali, izbacivali vodu iz lijevaka. Brod je jurio prema istoku u srce Atlantika. Nisam sigurno spavao više od pola sata čitave noći. Ako to tako potraje, ja ću naskoro potrošiti sav umak a la tartare na brodu. Ovakvu koprivnjaku nikad u životu nisam imao. Ja to naprosto ne mogu da razumijem. Sve dok svjetiljka gori, nemam nikakvih smetnji. Čim ugasim svijetlo, i fitilj prestane gorjeti, započinje svrbež i na mojoj se koži razvijaju kvrge. Gospođica West ima još uvijek morsku bolest, ali bit će da joj nije odveć loše, jer počešće k meni šalje domaćina s umakom a la tartare. Danas sam načinio pravo otkriće. Otkrio sam kapetana Westa. On je pravi samuraj.10 Vi se sjećate onoga samuraja, kojega je Wells opisao u svojoj knjizi »Moderna utopija«. To je nadmoćan soj ljudi, koji poznaje budućnost i vlada životom svojih bližnjih; vlada s nadljudskom dobrohotnošću i mudrošću. Eto, takav je samuraj kapetan West. Hajde da vam pričam. Danas se iznenada promijenio vjetar. Baš kad je orkan s jugozapada najjače parao, smjer se vjetra iznenada okrenuo, i to za osam točaka ili drugim riječima za četvrtinu kruga. Zamislite vi to sebi! Predočite sebi orkan, koji bjesni s jugozapada, i sada pokušajte da predočite, kako vas je sa sjeverozapada iznenada zahvatio još teži i snažniji udarac orkana.. Još prije no što se to desilo, priznao mi je kapetan West, da jedrimo kroz ciklon i da možemo računati s time, da će nam snaga vjetra izbaciti magnetsku iglu. Obuven u mornarske čizme, u odjeći od voštanog platna, s pomorskom kapom na glavi ja sam neko vrijeme stajao ovješen o ogradu na rubu krme i gledao uzbuđen mornare. Bijedni đavoli! Svaki su čas bili do brade u vodi ili bi potonuli sasvim, a začas bi ih opet neki val pomeo kao slamku. Čitavo su to vrijeme vukli i potezali konope po zapovijedima g. Pikea. Radili su besmisleno i slijepo, a bili su očito još i silno prestrašeni. G. Pike bijaše čitavo vrijeme s njima; tjerao ih je na posao i sam s njima radio. I on je bio baš u istoj opasnosti kao oni, ali bi ipak uvijek nekako izbjegao, da ga val zbaci s nogu, iako bih ga pokatkad sasvim izgubio s oka. Nije to bila samo sreća. Dva puta sam ga vidio, kako stoji na čelu jedne skupine, koja se poredala uz konop. On je bio najbliži ogradi. U tom eto položaju dvaput se Sjeverni Atlantik prebacio preko ograde i srušio na te ljude. Svaki bi put g. Pike jedini ostao na nogama, i još bi mu uspjelo da u ruci zadrži vršak konopa zavezan za stup ograde. Ostatak mornara val bi odvaljao palubom, kud kojega. 10 Samuraj — japanski feudalac, poput europskog viteza. — Op. prev.

48 Dok sam tako promatrao njihove vratolomije, činilo mi se to pokatkad kao neka uspjela šala. Bilo je kao da sam u nekom cirkusu. Shvatio sam, da je stvar veoma ozbiljna tek onda, kad je vjetar udario snažnije nego ikada prije, a zapjenjeno se more takvim bijesom svalilo na palubu, da su dvojica ljudi ostala ležati. Jednoga od njih odnijeli su u kaštel s polomljenom nogom. Bio je to Jare Jacobsen, neki Skandinavac spore pameti. Drugi je bio Kid Twist. Odnijeli su ga onesviještena i raskrvavljene lubanje. Baš kad je došao najsnažniji udarac, i ja sam se na svom mjestu, na kojem se more nije prebacivalo, morao i te kako čvrsto uhvatiti za ogradu, da me vjetar ne odnese. Lice me boljelo od slane, kojom me vjetar šibao. Osjetio sam da će taj vjetar brzo rastjerati sav metež iz moga od besanice izmučena mozga. Čitavo se to vrijeme kapetan West šetao gore-dolje. Onako vitak, aristokratskog lika i skladan u voštanoj odjeći, koja mu se čvrsto priljubila uz tijelo, hodao je prividno bezbrižno. Nije davao nikakva naređenja i bez napora je prilagođivao tijelo silnom valjanju »Elsinora«. Baš na tom razvojnom stupnju orkana kapetan West je postao neobično prijazan, pa me izvijestio da prolazimo kroz ciklon, i da snaga vjetra izbacuje magnetsku iglu. Opazio sam da uporno promatra nebo pokriveno oblacima, koji su jurili, amo-tamo. Na kraju krajeva, baš kad se činilo da vjetar ne može jače puhati, on je na nebištu našao ono što je tražio. I tada sam prvi put čuo njegov glas. Bio je to glas pravog pomorca jasan kao zvono, razgovijetan kao srebro, neizrecivo ugodan, a prodoran, da ni Gabrijelova truba nije mogla biti prodornija. Bez napora, taj je glas zavladao brodom. Silovita prijetnja oluje, koja se jasno razabirala po otporu »Elsinora«, orila se kroz križeve, spuštala se niz glavne konope, bubnjala napetom užadi o čelične jarbole, a one hiljade tankih konopčića visoko u zraku zapištale su i zakreštale neki đavolji zbor. I eto, kroz tu paklensku galamu prolazio je glas kapetana Westa kao da govori neki div odijeljen od ljudi, bestrastan, koji je na ovaj svijet došao tek u pohode; bio je pri svemu tome taj glas sladak kao muzika i moćan kao poziv arhanđela na posljednji sud. A glas je taj donosio razumijevanje zapovijedi i čovjeku, koji je stajao za kormilom, i g. Pikeu, kojega je udarac vala ispod nas zahvaćao sve do pojasa. Čovjek za kormilom se pokoravao, i g. Pike se pokoravao i dovikivao te zapovijedi onim bijednicima koji su se valjali palubom; časak bi se valjali, a časak bi ga opet slušali. A baš kao glas, bilo je kapetanovo lice. Takvo lice nisam ja nikad prije vidio. Bilo je to lice diva, puno mudrosti, obasjano snagom i mirnoćom. Možda me se baš ta mirnoća doimala više od svega drugoga. Bila je to mirnoća bića, koje se probilo kroz kaos, da bi jadnim, bijednim pomorcima donijelo riječ utjehe i vijest da je sve kako valja. Nije to bilo lice borca; mojoj razigranoj mašti. Činilo se, da to lice pripada nekome, koji prebiva izvan borbe elemenata i izvan nečistih strasti ljudske krvi. Među nas je došao samuraj, na munjama i gromovima, na krilima oluje, da upravlja golemim izmučenim »Elsinorom« i njegovom isprepletenom masom, te da podloži volju smrtnika svojoj volji i svojoj mudrosti. A onda je taj divni Gabrijel načas zašutio, dok su njegova stvorenja izvršavala njegovu volju. Bezbrižno, ravnodušno prema svemu i onako kao usput uhvatio me

49 kapetan West za rame i pokazao na pramac u pravcu izložene strane naše nastambe. Nikad mi se nije činio tako vitak i aristokratskog izgleda u svojoj priljubljenoj voštanoj odjeći kao u taj časak. Pogledao sam ali vidio sam tek silno zadimljeno more, zapjenjeni zrak i oblačine, koje je dah oceana razdirao nebištem. I u taj čas prestao je orkan s jugozapada. Nije prestao samo orkan, već je nastala prava tišma — odnikale se nije osjećao ni dašak vjetra. »Što je to sad?« prošaptao sam. Iznenadni prestanak vjetra sasvim me izbacio iz ravnoteže. »Promjena«, rekao je. »Eno, odanle će doći!« I zaista, došao je nov udarac vjetra sa sjeverozapada. Atmosferski pritisak bijaše tako snažan, da me sasvim smeo, zbunio i čitava me pritisnuo o ogradu. Svi su se konopi i užad uzbunili. Osjećao sam se kao perce na vjetru. Kad sam okrenuo lice prema tom iznenadnom udarcu orkana, zrak je ušao u moja pluća tolikom snagom, da sam se počeo gušiti. Morao sam okrenuti glavu, da bih uhvatio daha u zavjetrini struje. Čovjek na krmi opet je slušao glas Gabrijela, slušao ga je i g. Pike na palubi podno nas; slušao ga je i ponavljao volju toga glasa. A kapetan West, vitak i žilav, okrenuo je lice u vjetar i polako šetao palubom. Bilo je to nešto divno. Sada sam prvi put upoznao more i ljude, koji morem vladaju. Kapetan West ušao je u borbu i održao se. Baš kad je orkan bio na vrhuncu, on je preuzeo vodstvo »Elsinora«, a g. Pike je postao ono, što je zapravo bio čitavo vrijeme: predvodnik skupine, koja mora slušati, baš kao i on, i pokoravati se čovjeku iznad sebe — samuraju. Časak-dva kapetan West se još šetao palubom. Upirao je s lakoćom lice u taj novi strašni udarac orkana ili bi se opet leđima upro o vjetar. A onda se spustio niz palubu. Jedan je još časak zastao na vratima zapovjedničke kućice. Uhvatio je rukom kvaku, pa još posljednji pogled bacio na zapjenjeno more i od bijesa tamno nebo, koje je svladao. Desetak časaka kasnije prolazio sam i ja kraj otvorenih vrata kabine. Pogledao sam unutra i vidio kapetana. Izuo je već mornarske čizme i svukao odjeću za oluju. Noge obuvene u baršunaste papuče stavio je na jastučić, a sam se naslonio u prostrani kožni naslonjač i pušio u polusnu. Oči su mu bile širom otvorene i zamišljene, a možda uopće nisu ništa vidjele ili su vidjele nešto mnogo dalje nego stijene kabine, nešto izvan mog vidokruga. Prije sam kapetana Westa veoma slabo poznavao, a sada ga poznajem još manje. Ipak, osjećam prema njemu beskrajno poštovanje.

50 TRINAESTO POGLAVLJE Nije nikakvo čudo, što gospođica West ima morsku bolest. Ocean se pretvorio u neku golemu tvornicu, gdje se proizvode zapjenjeni i vratolomni valovi i najveći izbor različitih vrsta vodenih brda. Čovjek se mora čuditi putu, kroz koji »Elsinore« juri roneći, gnjureći, valjajući se, dršćući i tresući se ispod svih svojih križeva i jarbola i sa pet tisuća tona brodskog tovara u utrobi. Meni se taj tovar pričinja promašenom stvari da ne može biti gora, ali mi je g. Pike prilikom šetnja na krmi rekao, da je ugljen veoma dobar tovar, i da je krcanje na »Elsinore« provedeno vrlo pravilno, jer je on to sam nadgledao. Usred svog beskrajnog šetanja g. Pike bi znao odjednom zastati. Počeo bi promatrati brod i njegove mahnite vratolomije. Njemu se taj prizor očigledno sviđao, jer bi mu oči sjale, a lagani bi mu se blijesak odrazio i na licu i prešao u neku vrstu ushićenja. Siguran sam da on silno voli »Elsinore«. Neprestance tvrdi, da se brod divno ponaša, i svaki bi put tom prilikom ponovio, da je on sam nadgledavao krčanje. Zaista je zanimljivo, kako se taj čovjek dugim življenjem na moru priviknuo na valjanje broda. U tom strašnom metežu valova koji udaraju i prebacuju se, ima neki ritam. I ja osjećam taj ritam, iako ga ne mogu odgonetnuti. Gospodin Pike međutim, poznaje taj ritam. Dok smo onog popodneva šetali palubom gore-dolje, meni se sto puta činilo, da nam ne prijeti baš nikakva vratolomija broda. Idući tren bi se »Elsinore« survao bokom u dno vala i počeo prebacivati orijaškim njihanjem, koji nikako nije svršavao. Taj bi pokret svršio iznenadnim šumom nalik na pucanje biča i brod bi se počeo valjati na protivnu stranu, u pravcu vjetra. G. Pike bi me uvijek u ovakvoj prilici uhvatio za ruku, i to baš u času, kad sam se počeo rušiti. Uzalud sam se mučio da naučim, kako g. Pike predskazuje te vratolomije, i na kraju sam počeo vjerovati, da ih on uopće ne predskazuje svjesno. On ih osjeća; on ih jednostavno znade, i te vratolomije i more; sve se to u njemu naprosto ukorijenilo. Na kraju naše šetnje načinio sam pogrešku. Nestrpljivo sam stresao glomaznu šapu prvog časnika, kad me iznenada uhvatila. Čitav sat prije toga »Elsinore« je mnogo više gimnasticirao negoli u taj čas — bar se meni tako činilo — i zbog toga sam stresao sa sebe stisak, koji me htio poduprijeti. Narednog časa »Elsinore« se sunovratio u dubinu i zagnjurio u more stotinjak stopa ograde s desne strane broda. Ja sam tresnuo niz palubu koliko sam dug i širok i udario svom snagom o stijenu zapovjedničke kućice. Ostao sam ležati bez daha. Od toga pada još me i danas bole sva rebra i jedno rame. Ali kako je samo on to mogao znati? On nikad ne posrne i naprosto nikad nije u opasnosti, da ga val smota. Baš naprotiv njemu ostaje toliki višak ravnoteže, da ga s vremena na vrijeme može još i meni uzajmiti. I eto, ja osjećam sve više poštovanja, ne prema moru, već prema pomorcima, ne prema onoj bijedi i jadu na našoj palubi, već prema pravim

51 pomorcima — prema kapetanu Westu, G. Pikeu, pa čak i prema g. Mellaireu premda njega suviše ne volim. Oko tri sata poslije podne vjetar je i opet počeo puhati s jugozapada. Još uvijek je imao orkansku snagu. Stražu je vršio baš g. Mellaire i on je sišao s palube i obavijestio kapetana Westa o promjeni. Okretat ćemo jedra u četiri sata, gospodine Pathurst«, rekao mi je drugi časnik kad se vratio na palubu. »To je veoma zanimljiv manevar, i vama će se to sigurno sviđati.« »Ali, zašto čekamo do četiri?« pitao sam. »Kapetan je tako naredio, gospodine. Straže će se u to vrijeme mijenjati, i mi ćemo moći da radimo s obadvije skupine. Nećemo na taj način morati da tjeramo stražu iz potpalublja na palubu, na vanredan rad.« Kad su obadvije straže bile na palubi, izišao je kapetan West iz zapovjedničke kućice Bio je opet u odjeći od voštanog platna. G. Pike je stajao na mostu i zapovijedao brojnom skupinom koja je na srednjoj palubi i na krmi rukovala stražnjim praćama. 11 G. Mellaire je zajedno sa svojom stražom pošao na pramac, da bi radio s pramčanim i glavnim praćama. Bio je to veoma lijep manevar, igra koloturnika, s pomoću koje su olakšali pritisak vjetra na krmu »Elsinora«, a bolje iskoristili pritisak na prednji dio broda. Kapetan West nije davao nikakve zapovijedi i sudeći po svemu, nije ni mario baš nizašto. Promatrao je što se radi kao neki povlašteni putnik, koji je radi zdravlja izišao na šetnju. A ipak sam znao da oba časnika i te kako osjećaju njegovu prisutnost, i da ih ona tjera da pokažu svu svoju vještinu. Znao sam ja već tada položaj kapetana Westa na brodu. On je mozak »Elsinora« On je majstor strategije. Mnogo je teža zadaća upravljati brodom na oceanu negoli stajati na straži i tjerati ljude da vuku i potežu. Posada su pijurci, a dvojica oficira figure, kojima kapetan West igra igru protiv vjetra, zime i nemirna oceana. On tu igru poznaje, a oficiri su samo jezik, koji njegovo znanje pretvaraju u glasove. Rđava noć — i za mene i za »Elsinore«. Sjeverno-atlantska zima udarala je čitave noći snažno po našem brodu. Umoran od besanih noći rano sam zaspao, ali sam se već jedan sat kasnije probudio. Koža me tako svrbjela i pekla, da mi je bilo da poludim. Jeo sam još više umoka a la tartare i dalje čitao i upinjao se da zaspim. Nekoliko časaka prije pet donio mi je domaćin kavu, i ja sam se umotao u kućni kaput pa se ušuljao u kabinu. Zavalio sam se u kožni naslonjač i zadrijemao, ali čas kasnije me snažan udarac broda bacio na pod. Pokušao sam da se smjestim na divan. I opet sam odmah zaspao, ali s isto takvom brzinom sam se i opet našao na podu. Uvjeren sam, da kapetan West samo napola spava, kad leži na divanu. Otkud bi inače mogao da se u tom kolebljivom položaju održi? Jedino, ako se i u njemu nisu ukorijenili more i njegovo gibanje...! Prešao sam u blagovaonicu, sjeo na stolicu pričvršćenu o pod, stavio ruke na stol, a glavu položio na ruke. U sedam i tri četvrta došao je domaćin, pa me stresao i probudio. On je morao postavljati stol. 11 Praće — konopi, kojima se križevi broda pomiču vodoravno. — Op. prev.

52 Bio sam mamuran od kratka i duboka sna, pa sam se obukao i popeo na krmu nadajući se, da će mi vjetar razbistriti mozak. G. Pike je baš držao stražu i svojim sigurnim staračkim korakom šetao palubom. Taj čovjek je pravo čudo — ima šezdeset i devet godina, proživio je život pun tegoba, ali je još uvijek pravi lav. Samo te prošle noći on je držao stražu: od četiri do šest poslije podne bio je na palubi; od osam do dvanaest bio je na palubi, a od četiri do osam izjutra bio je i opet na palubi. Za nekoliko časaka će mu doći smjena, ali o podne će opet biti na palubi. Naslonio sam se na ogradu krme i okom prešao svu onu strašnu pustoš na brodu. Svaki otvor i lijevak radio je da olakša težinu Sjevernog Atlantika, koji se neprestance rušio na palubu. Između slapova, koji su se slijevali, posvuda su se pokazivali obrisi rđe. More je ponijelo nekakav drveni stup palubom od ograde na desnom boku sve do stražnjih konopa, i nastao je strašan metež užadi i uređaja. Nancy i još petorica ljudi radili su s vremena na vrijeme ne bi li taj metež pročistili. Vidjelo se pritom da se boje za svoj goli život. Na Nancyjevu licu jasno se vidjelo, da je dugo trpio od bolesti i loše hrane. Čim bi koji vodeni zid zagrmio iznad ograde »Elsinora«, da bi se kasnije čak i prebacio, Nancy bi svaki put prvi skočio prema sigurnosnom konopu, koji je bio napet na krmi i pramcu čitavom širinom palube. Ostatak posade je isto tako brzo napuštao posao i skakao u stranu da se spasi — ako se to moglo spasom nazivati! Hvatali su konop obim rukama, dok su im noge bile zametene valom, i na kraju su padali kolikogod su dugi i široki na uzavrelu površinu ledene vodurine. Nije zbog toga bilo nikakvo čudo, što je izgled mornara bio upravo bijedan. Još onda kad su ti ljudi došli na brod u Baltimoru, bili su u veoma rđavu stanju, ali sada, nakon ovo nekoliko dana močenja i smrzavanja, to se stanje još mnogo, mnogo pogoršalo. Pokoji put, kad bi došao do kraja krme, pa se baš spremio da korača nazad, g. Pike bi zastao, pogledao niz palubu na one bijedne đavole, osmotrio šta se s njima dešava i pakosno zagrohotao. Taj čovjek uopće nema srca. Sav je od čelika, pa sve to može izdržati, a sam nema ni strpljenja ni samilosti s bijednicima, koji nisu na isto brdo tkani kao on. Opazio sam nekog zgrbljenog momka, gluhog kao top, čije je lice bilo nalik na lice kakvog ispremlaćenog i slaboumnog fauna. Njegove široke, vodenaste i bolne oči bile su sada bolnije nego ikada, a njegova lice još mršavije i izobličeni je od patnje. Tek na tom licu vidjela se i suviše velika živčana napregnutost, osjećajnost i upravo bolesna želja čovjeka da radi i da se svidi. Usprkos tome, što mu je nedostajalo jedno osjetilo, a tijelo mu bilo tijelo bijedna bogalja, moralo mi je pasti u oči da je on najveći dio posla obavljao, da je uvijek posljednji od skupine skakao na sigurnosni konop, a uvijek je prvi taj konop ispuštao, skakao do koljena ili pojasa u zapjenjeni vrtlog, pa se prihvaćao čišćenja one strašne, tužne zbrke konopa i uređaja. Rekao sam g. Pikeu, da mi se ti ljudi pričinjaju još mršavijima i slabijima nego što su bili, kad su došli na brod. Prvi se časnik najprije malko zamislio, pa onda pogledao niz palubu onim svojim pogledom trgovca blagom.

53 »Nema sumnje«, rekao je s gađenjem. »Bijedni soj — nema na čemu do se gradi, nemaju nikakve snage. I najmanja stvar ih odmah prevrne. Dok sam ja bio u tim godinama, mi bismo pri ovakvom poslu još i udebljali — naime, nismo se udebljali, jer smo tako teško radili, da nije bilo mogućnost za debljanje. Mi naprosto nismo prestajali da se borimo za ispravan pravac. A što se tiče ove ljudske bijede, — da, sjećate li se, gospodine Pathurst, onog čovjeka, s kojim sam govorio prvi dan, a koji je rekao da se zove Charles Davis?« »Onaj, za koga ste rekli da s njime nije nešto u redu. .« »Da, a i nije s njime sve u redu. On je sada u sredim broda s Grkom. Taj na čitavom putovanju neće ni prstom maknuti. Ako itko spada u bolnicu, onda je to on. Ima taj rupe u tijelu da bi šaka kroz njih prošla. Ja ne znam, da li su to otvoreni čirevi ili rak rane od topovskih metaka ili nešto drugo — đavo bi ga znao šta. I još je tako bezobrazan pa kaže, da su se te rane otvorile tek kad je došao na brod.« »A imao ih je čitavo vrijeme...?« »Čitavo vrijeme! Dajem vam poštenu riječ, gospodine Pathurst, da ih taj čovjek vuče godinama! Da ti pamet stane! Promatrao sam ga prvih dana, slao ga na jarbole, tjerao u spremište da prevrće ugljen, i nikad nije ni okom trepnuo. Sada je nekoliko dana stajao u vodi do vrata, i to ga je na kraju povalilo. Javili su sada, da ne može raditi, a tako će to ostati za čitava puta. Za čitavo to vrijeme dobivat će plaću, noću će lijepo spavati i čitavo vrijeme neće ni prstom maknuti. To je još jedan mudrac, koji nas je skuhao, a »Elsinore ima još jednog čovjeka manje.« »Još jednog«, viknuo sam. »Pa zar će Grk umrijeti?« »Nema straha! Još nekoliko dana, i taj će stajati za krmilom. Mislio sam na te bogalje. Da iz njih deset napraviš jednoga, ni taj ne bi valjao! Ne govorim ja to, da bih vas plašio jer nema razloga da se plašite, ali ovog ćemo se puta čestito namučiti.« Stao je načas pa zamišljeno pogledao svoje prebite članke, kao da želi procijeniti, koliko je u njima još ostalo snage, a onda je uzdahnuo i zaključio. »A za mene će biti posla na pretek...« Nema nikakva smisla izražavati saučešće g. Pikeu; jedini će uspjeh biti, da se još više smrkne. Pokušao sam ipak, ali on je odmah odrezao: »Treba vi da vidite onog grbavog klipana u straži g. Mellairea. Pravi je luđak, a k tome još i kopnena budala. Ima mu oko pedeset godina, a nije teži od sto funti. Grbav je, ali je dobar pomorac, mislim naime za »Elsinore«. Prljav je, mizeran, pakostan kao zmija. A nikoga se ne boji, jer zna da ga čovjek neće udariti, sve iz straha da ga ne osakati. Ako se netko dokliže pred vas stražnjim konopom, samo mu mirne duše recite, da je najljepši biser svih oceana. A da biste ga svakako mogli upoznati, reći ću vam i ime. Zove se Mulligan Jacobs.« Poslije doručka bio sam opet na palubi. Stražu je imao g. Mellaire. Tako sam otkrio još jednog valjanog člana posade. Bio je to neki maleni, plećati i mišićavi čovjek od kakvih četrdeset i pet godina; crne kose, prosjede oko sljepoočice. Imao je široko lice s orlovskim nosom. Bio je tamnoput, a crne su mu oči gledale prodorno i oštro.

54 G. Mellaire je potvrdio moj sud i rekao, da je taj čovjek najbolji mornar njegove straže, pravi pomorac. Pitao sam zašto tog čovjeka zove Maltežaninom Koknijem, 12 a on mi je odgovorio: »Ponajprije, jer je zaista Maltežanin a pored toga govori kokni, kao da se rodio u predgrađu Londona. A možete mi vjerovati, da je čuo Big Ben13 prije negoli je progovorio.« »A je li O’Sullivan kupio čizme Andy Fayja?« pitao sam dalje. Baš u taj čas pojavila se na krmi gospođica West. Bila je ružičasta i puna života kao uvijek, a nitko na njoj nije mogao vidjeti, da je preboljela morsku bolest. Prišla je k meni da me pozdravi, i opet sam, hoćeš-nećeš, morao opaziti, kako joj je hod pokretljiv i gibak, a put lica nježna i čvrsta. Imala je na sebi mornarsku košulju i bijelu vunenu majicu otvorenu oko vrata, a taj se vrat mojim neispavanim, izmučenim očima činio strašno snažnim. Na glavi je imala bijelu platnenu kapu, a kosa je bila glatka, sjajna i lijepo počešljana, zapravo, čitava njena vanjština davala je dojam veoma dotjerane osobe — stvar koju čovjek nikad ne bi očekivao od kćerke pomorskog kapetana, a još manje od djevojke koja je imala morsku bolest. Život! To je ključ njenog bivstva, njena osnovna nota — život i zdravlje! Kladio bih se da toj praktičnoj, uravnoteženoj i pametnoj glavi još nikad nije došla na um bilo kakva bolesna misao. »A kako ste vi?« pitala je, i onda dalje brbljala prepuna obijesti. »Ja sam se noćas divno naspavala. Zapravo sam ja već jučer ozdravila, ali sam jučerašnji dan iskoristila da se ispavam. Spavala sam najmanje deset sati — kako se to vama čini?« »I ja bih bio sretan, da to mogu o sebi reći«, odgovorio sam s doličnom tugom u glasu. Ona je očito namjeravala da šeće palubom, pa sam i ja zakoraknuo kraj nje. »Pa zar ste i vi imali morsku bolest?« »Bar da sam je imao«, odgovorio sam tmurno. »Nisam spavao ni pet sati, otkad sam na ovom brodu. Ova prokleta koprivnjača...« Dignuo sam nadlanicu u vis da bi Miss West mogla vidjeti moj osip. Ona je pogledala i naglo stala. Polako se njihala, da bi održala ravnotežu s ljuljanjem broda, a onda uhvatila moju ruku obim rukama, pa je počela pomno razgledavati. »Hvala!« viknula je, i onda se stala od srca smijati. Nisam znao, što da mislim. Njen smijeh bio je ugodan za uho, jer je bio pun zdravlja i iskrenosti. I sladak je bio. U drugu opet ruku bio sam očajan, što se ona možda snuje mojoj nesreći. Vjerojatno mi se zbunjenost čitala na licu. Miss West se malko prestala smijati, ali me onda nešto mirnije pogleda, pa opet prasnula u još slađi smijeh. »Vi siroto dijete«, progukala je na kraju. »A kad se samo sjetim, s koliko sam vas umoka nahranila!« 12 Kokni (Cockney) — govor londonskih predgrađa. — Op. Prev. 13 Big Ben — zvono na londonskom parlamentu. — Op. prev.

55 Bilo je zapravo drsko, što me naziva sirotim djetetom, i ja sam odmah odlučio da iskoristim podatke koje imam, da bih točno utvrdio koliko je godina mlađa od mene. Rekla mi je da je imala dvanaest godina kad se »Dixie« sukobila s riječnim parobrodom u zatonu San Franciska. Trebalo je samo da utvrdim, kad se ta nesreća desila, i imao sam je u šakama. Ali sve dotle ona se smijala — nada mnom i nad mojom koprivnjačom. »Kako se meni čini — ovaj — to je ipak malo komično«, rekao sam malo ukočeno, ali sam lako mogao opaziti, da se s tom ukočenosti kod gospođice West ništa ne može postići. Ona se počela još jače smijati. Sad je već naprosto grcala. »Vi zapravo trebate vanjsko liječenje...« »Da ne bi... da nemam možda vodene kozice ili svrab?« »Ma ne«, ona je žestoko mahala glavom i neprestano se pritom smijala. »Vi trpite od teške navale...« Namjerno je stala i pogledala me ravno u oči. »Stjenica«, zaključila je. A onda je dodala sasvim ozbiljno i praktično: »Ali ne bojte se, mi ćemo to začas urediti. Ja ću prevrnuti sve kabine na krmi »Elsinora«, iako znadem da u mojim i očevim prostorijama nema stjenica. Sa g. Pikeom se prvi put vozim, ali znam, da je on suviše zagrižen pomorac (ne mislim izgrižen, nego baš zagrižen!), pa zna, kad mu je soba čista. Vaša soba... (poplašio sam se u taj čas, da ona ne rekne da sam ja donio stjenice na brod). U vašu su sobu one vjerojatno došle s pramca. Na pramcu ih uvijek ima.« »A sada, gospodine Pathurst, ja idem dolje, da se pobrinem za vas. I vi biste mogli otići i reći Wadi da pripravi za vas privremeni ležaj. Nekoliko noći morat ćete provesti u kabini ili zapovjedničkoj kućici. Neka Wada iznese sav srebrni i metalni pribor iz vaših prostorija. Morat ćemo ispaljivati i tesati drvenu građu i pregrađivati. Vjerujte mi, ja poznam tu gamad!«

56 ČETRNAESTO POGLAVLJE Alaj se čistilo i prevrtalo! Dvije sam noći prespavao u zapovjedničkoj kućici i na divanu u kabini. Upijao sam u sebe san, tako da sam sada gotovo otupavio od suvišna spavanja. Kako se čini, zemlja je beskrajno daleko. Kao da sam opsjednut čarima: imam osjećaj, da su prošle sedmice i mjeseci, otkad sam onoga mraznog ožujskog jutra napustio Baltimore. Bilo je to 28. ožujka, a sad je tek prva sedmica mjeseca travnja. Nisam ništa pogriješio u svom prvom sudu o gospođici West. Ona je najsposobnija i najsnalažljivija žena, koju sam ikada sreo. Ne znam, što se ona dogovorila sa g. Pikeom. Svakako, ona je čvrsto uvjerena, da će on stvar čestito urediti. Nekim čudom, moje su dvije prostorije jedine, u koje je gamad ušla. Po uputama gospođice West rastavili su i iznijeli ležaje, ormare police i svu drvenariju. Ona je natjerala brodskog tesara, da radi od jutra do mraka. Preko noći su ostavili prostorije pune dima, a onda su dvojica mornara terpentinom i rastopljenim olovom završavala čišćenje. Tesar sada ponovno uređuje moje sobe. One će poslije toga biti obojene, pa se nadam da ću za dva do tri dana opet seliti u svoju nastambu. Bilo ih je četvorica, koja su radila s terpentinom i olovom. Dvojicu od njih brzo je otjerala gospođica West, jer nisu bili sposobni za taj posao. Prvi od njih rekao mi je da se zove Steve Roberts. To je zanimljiv momak. Malko sam s njime razgovarao, sve dok ga gospođica West nije poslala do vraga i g. Pikeu rekla da ona želi pravog pomorca. Steve Roberts prije ovog putovanja nije uopće vidio more. Kako se to desilo, da je on s jedne zapadne stočarske farme došao u New York, to mi nije objasnio a pogotovo nije rastumačio, kako je dospio na »Elsinore«. I eto ga sada ovdje; nije on mornar na konju, već kravar na moru... Malen je rastom, ali vanredno snažan. Širokih je ramena mišići mu upravo bujaju pod košuljom, pa ipak je vitak u struku, mršavih ruku i nogu i veoma šupljih obraza. Nije on međutim mršav u licu, što bi bio bolestan ili slaba zdravlja. Mora doduše nikako ne pozna, ali je smion i pametna glavica. Samo, velik je prevejanac! Dok razgovara, gleda čovjeka ravno u oči, iskreno i otvoreno, ali baš sam u tim trenucima osjetio da je prevejanac. Svakako, ako do čega dođe, o njemu će se morati voditi računa. Nekako mi se čini, da je u prijateljstvu s onom trojicom koju je odmah u prvom početku g. Pike onako napao — s Kidom Twistom, Noskom Murphyjem i Bertom Rhineom. Za vrijeme noćnih straža ja sam opazio, da Steve Roberts šuruje s tim trojstvom. Drugog je mornara Miss West nekoliko časova promatrala što radi, a onda ga poslala nazad na njegov posao. Bio je to Mulligan Jacobs, potpuni bogalj i grbavac. Prije nego što mu je rekla, da se gubi, desile su se neke stvari, koje su i sa mnom

57 u vezi. Baš sam bio u sobi, kad je Mulligan Jacobs došao na posao, i nije mi izbjegao onaj začuđeni i požudni pogled, kojim je mornar pogledavao moje velike police s knjigama. Prišuljao se baš onako, kako bi se razbojnik šuljao prema zakopanom blagu ili bi neki bijednik zgrtao novac. Počeo je onda čitati naslove. A te oči! Sva gorčina i otrov, koji su prema pričanju g. Pikea bili u tom čovjeku, zrcalili su se u njegovim očima. Bile su to sićušne, blijedoplave oči sa prodornim, grozničavim zjenicama. Vjeđe su mu bile upaljene, pa je to još silnije zakrvarilo gorku i ledenu napregnutost zjenica. Taj je čovjek po svojoj prirodi bio mrzilac, i ubrzo sam prozreo da mrzi sve osim knjiga. »Da li biste željeli pročitati neke od tih knjiga?« pitao sam prijazno. Iz njegovih je očiju nestala svaka ljubav prema knjigama. Okrenuo je glavu prema meni, ali još prije negoli je progovorio, znao sam da mrzi i mene. »Zar nije to svinjarija? Vi imate snažno tijelo, a još i sluge da za vas nose ovoliko knjiga Ja imam grbavu hrptenjaču a užarene mi igle bodu mozak!« Kako bih učinio neškodljivim taj strašni otrov, s kojim je izrekao te riječi? Znam, da je g. Pike idući niz trijem prošao kraj mojih otvorenih vrata, to me ispunjalo osjećajem sigurnosti. Biti sam u sobi s tim čovjekom činilo mi se gotovo isto što i boravak u kavezu s tigricom. Kunem vam se, da sam se bojao, i to ne iz proračunata opreza ili plašljivosti. Bio je to baš onaj slijepi, panični, besmisleni strah. Pakost tog stvora morala je svakome uzbuditi krv, pa čak nije bilo potrebno da on nešto govori, jer je pakost curila iz njega, iz njegovih krvavo obrubljenih grozničavih očiju, iz njegova sasušena, izobličena lica, iz njegovih iskrivljenih nadlanica s izlomljenim noktima. I baš u taj čas kad me najjače zahvatilo nagonsko uzbuđenje i odvratnost, pala mi je na um misao, da bih mogao jednom rukom pograbiti vrat tog jadnoga bogalja i istjerati iz njega čitav taj njegov bijedni život. Ta me misao nije međutim mnogo ohrabrila. Bilo mi je kao nekom čovjeku, koji se nalazi u podrumu punom štakora ili u rupi punoj stonoga. Gazio ih koliko mu drago, oni će ipak najprije svoj otrov na njega izrigati. Tako je baš bilo i s tim Mulliganom Jocobson. Ja sam ga se bojao i zbog toga, što sam se plašio, da me ne zarazi svojim otrovom. Nikako nisam mogao skinuti s njega pogled. Vidio sam načas njegove crne, izlomljene zube pa u mislima osjetio kako njegova usta tonu u moje meso, prljaju me, proždiru i razaraju svojom kiselinom. Jedno je bilo sasvim jasno. Taj se stvor nije ništa bojao, baš ništa; on uopće nije znao, što je to strah. On uopće nije poznavao ono ljigavo blato, koje čovjek osjeća kad mu se noću o korake lijepi mora. Gospode, pa sve je to i bila mora! »Boli li vas često?« Hotimice sam mu govorio s mnogo saučešća u glasu. Nastojao sam se na taj način nekako smiriti. »Iglice imam u mozgu, užarene iglice, i one me bodu, bodu bez prestanka. Ali otkud vama to prokleto pravo, da imate sve te knjige i da imate vremena da ih čitate. Čitave ih noći možete čitati i u sebe upijati, a dotle moj mozak gori, i moram stajati na straži, a bolesna mi hrptenica ne da, da ponesem sto funti knjiga?« »Još jedan luđak«, pomislio sam na kraju, ali sam brzo morao da to mišljenje promijenim. Palo mi je na um da malo prodrmam mozak, pa sam ga pitao, kakva

58 je to stotina funti knjiga, koju je on želio ponijeti, i koje pisce najvoli. Pričao mi je, da u svojoj knjižnici ima različitih knjiga, ali prije svega drugoga sva Byronova izdanja. Pored toga ima kompletnog Shakespearea i sva djela Browninga u jednom svesku. U kaštelu je imao pet-šest Renanovih svezaka, izabrana djela Leckyja, Winwood Readeovo »Mučeništvo čovjeka«, neka Carlyleova djela i osam ili deset Zolinih svezaka. Na Zolu se kleo, iako je najviše volio Anatola Francea. Sad sam promijenio svoj sud o njemu. Možda je i lud, mislio sam, ali svakako se sasvim razlikuje od bilo kojeg luđaka, što sam ga dosada sreo. Razgovarao sam s njime o knjigama i piscima. Imao je i veliko opće znanje, a i pojedine je pisce odlično poznavao. Volio je O. Henryja, dok je George Moore bio po njegovu mišljenju hulja i prljavac. »Anatomija negacije« Edgara Saltusa dublja je negoli Kant. Maeterlinck je mističan brbljavac, a Emerson obična varalica. Ibsenove su »Sablasti« vrijedna stvar, iako je Ibsen obična buržujska ulizica. Heine stvarno vrijedi. Po njegovu mišljenju Flauibert je bolji od Maupassanta, a Turgenjev od Tolstoja, ali od svih Rusa najbolji je Gorki John Masefield zna što piše, ali Joseph Conrad živi kao bubreg u loju, pa ne zna što da načini iz građe, koju je nagomilao. Čovjek je tako nastavljao. Bio je to čudesno gladak komentar o literaturi. Počeo sam se zanimati, pa sam ga ispitivao o sociologiji. Zaista, bio je crven, i poznavao je svoga Kropotkina, ali nije bio anarhist. U drugu ruku, po njegovu mišljenju, politička je akcija slijepi kolosijek, koji vodi u reformizam i kvijetizam. Politički se socijalizam pokvario, dok je industrijski sindikalizam logički vrhunac marksizma. On nije bio prijatelj izravne akcije, prava je mjera masovni štrajk, a oružje je sabotaža, i to ne samo kao sredstvo za kvarenje uspješnosti u radu, već kao sredstvo za suzbijanje politike profita. Naravska stvar, vjerovao je on u propagandu aktivnosti, ali svatko je glupan tko o tome govori. Dužnost je čovjeka da to izvrši i da drži jezik za zubima, a stvar treba tako izvršiti, da nema nikakvih dokaza. Dakako, on je mogao govoriti, jer to nije bilo ni od kakve važnosti. Bio je on bolestan na hrptenici Nije mario da dobije svoju porciju, ali jao si ga onome, tko bi mu tu porciju dao. A dok smo razgovarali, mrzio je i mene. Činilo se da mrzi stvari, o kojima je govorio i koje je objašnjavao. Držao sam, da je porijeklom Irac, a bilo je jasno, da je samouk. Pitao sam ga, kako je dospio na more, a on mi je odgovorio, da one iglice u njegovu mozgu nisu svuda jednako vruće. Udostojao se čak da mi ispripovijeda, da je kao mladić bio atletičar, profesionalni trkač u Istočnoj Kanadi. Nakon što se razbolio, bio je četvrt stoljeća obični bosjak i skitnica, i osobno je upoznao više gradskih i okružnih zatvora negoli bilo tko drugi. Baš dok mi je to pričao, pomolio je g. Pike glavu kroz vrata. Meni nije ništa rekao, ali me strahovito kiselo pogledao. Držao se ukočeno kao kamen. Na licu mu je ostao samo kiseo izražaj, svega je drugog nestalo. Kad g. Pike želi da dobije kiseo izražaj, to njemu veoma lako polazi za rukom. Njegovo tvrdo, žilavo lice upravo prelijeva od kiseloće. Očito me osuđivao, što Mulliganu Jacobsu oduzimam dragocjeno vrijeme. Na Mulligana Jacobsa je zarežao već po svom običaju: »Ti hajde na posao! Brbljaj kad ne budeš na straži!« A sada sam mogao zaviriti u dušu Mulligan Jacobsa. Otrov i mržnja, koju sam prije toga vidio na njegovu licu, nisu bili ništa prema onome, što se tada pokazalo.

59 Baš kao da gladiš mačku po hladnoći: meni se činilo, da bi vrcale iskre, da sam mu dotaknuo lice. »Hajde dođavola, ti stara bukvo!« rekao je Mulligan Jacobs. Ne znam, jesam li ikada prije vidio u očima čovjeka žudnju da nekoga ubije, ali tada sam je vidio jasno u očima prvog časnika. Pružio je ruku na udarac i jurnuo u sobu. Šaka mu nije bila otvorena već stisnuta. Jedan udarac tog medvjeda i otrovni bi se plamen Mulligana Jacobsa pretvorio u vječnu tamu. Ali Mulligan Jacobs se nije bojao. Stajao je pred razbjesnjelim orijašem, podrugljiv se smješkao i režao. Bio je nalik na štakora, kojega su stjerali u ugao, ili na čegrtušu sred staze. Štoviše, ispružio je svoj iskrivljeni vrat, kao da baš želi podmetnuti lice. Bilo je to odviše za g. Pikea. Toga bijednog, zakržljalog, odvratnog bogalja bilo je naprosto nemoguće udariti. »Ja sam te sada nazvao bukvom«, rekao je Mulligan Jacobs. »Ja nisam Larry. Dođi i udari! Šta me ne udariš?« G. Pike se međutim i suviše snebio, a da bi ga mogao udariti. Čitava je njegova pomorska karijera bila nalik na karijeru goniča na klaonicu, pa ipak nije mogao udariti tu ljudsku krhotinu. Kunem vam se, da se on stvarno borio sam sa sobom, ne bi ti ga udario. Vidio sam to jasno. Ali eto naprosto nije mogao! »Hajde na posao!« naredio je. »Putovanje je tek počelo, ali upamti, Mulligane! Još ćeš ti prije kraja puta postati manji od makova zrna!« Lice Mulligana Jacobsa primaknulo se još koji palac bliže na njegovu iskrivljenu vratu. Činilo se, da će zgusnuti bijes njegov svaki čas provaliti. Gorčina, koja ga je obuzimala, bila je tako beskrajna i strašna, da nije mogao naći riječi, u koje bi je zaodjeo. Nakostrušio se samo još jače i iz dna grla nešto progunđao. Ne bi me bilo ni najmanje začudilo, da je ispljunuo otrova u časnikovo lice. G. Pike se okrenuo na peti pa otišao iz sobe. Bio je pobijeđen, potpuno pobijeđen. Nikako to ne mogu zaboraviti. Još i sad ispod mojih vjeđa stoji slika časnika i bogalja, kako se unose jedan u drugoga. Ta je slika sasvim različita od onog, što ja znam iz knjiga i što znam o životu. To je pravo otkriće. Život je duboko čudesna stvar. Kakav je to gorki plamen, koji nadahnjuje Mulligana Jacobsa? Kako se samo usuđuje, niti je junak, niti vođa neke izgubljene nade, nema nikakva izgleda za neki profit; nije niti neki božji mučenik, već samo prljav pakosni štakor. I kako se samo usuđuje da tako prkosi smrti! To ja pitam sama sebe. Prizor, koji sam vidio, natjerao me da sumnjam u sve škole metafizike i realizma. Ni jedna filozofija ne može stajati na čvrstim nogama, ako mi ne objasni Mulligana Jacobsa. Sve ono ponoćno ulje, koje sam spalio da bih razumio filozofiju, nije me osposobilo, da bih tog čovjeka shvatio... osim ako ipak nije luđak. A o tome baš nisam sasvim načisto. Sada recite, ima li gdje takav tovar ljudskih duša, kao ovaj, što se sakupio na »Elsinoru«! A dolje na poslu u mojim prostorijama još je jedna takva duša. Sada radi usijanim olovom i terpentinom. Saznao sam njegovo ime. Zove se Arthur Deacon. To je neki blijedi čovjek plašljivih očiju. Opazio sam ga već prvog dana, kad su one

60 ljude tjerali iz kaštela da rade na vitlu. Već onda sam pomislio da uzima droge. Takav mu je izgled o tom nema sumnje. Pitao sam g. Pikea, što on misli o tom čovjeku. »Trgovac bijelim robljem, odgovorio je. »Morao je bježati iz New Yorka da spasi kožu. Pouzdano znam, da će se stizati s onom trojicom razbojnika.« »A šta o njima mislite?« »Kladio bih se za mjesečnu plaću ili funtu duhana, da njih upravo sada traži kakav okružni tužilac ili policijski ured u New Yorku. Htio bih imati novce, koje je netko u New Yorku platio, da ih pošalje na ovaj put. Poznam ja tu bagru!« »Gangsteri?« pitao sam. »Nego šta! Ali ja će ih već urediti! Gospodine Pathurst, ovo putovanje zapravo nije ni počelo, a stara bukva neće još tako brzo crći! Natrčat će se još oni za svoj novac. Vidjet ćete. Sahranio sam ja i bolje od njih na ovome brodu a sahranit ću i neke, koji još uvijek misle da sam stara bukva.« Zastao je, a onda me dobre pola minute svečano promatrao. »Gospodine Pathurst, čuo sam, da se bavite pisanjem. Kad sam od agenata saznao, da ćete s nama, odlučio sam da odem i pogledam vaš komad. O komadu vam neću ništa reći, ni da je dobar, ni da je rđav. Htio bih vam samo kazati, da ćete kao pisac imati dosta gradiva na ovom putovanju. Bit će svakakvih svinjarija, vjerujte mi, a baš sada pred vama stoji stara bukva, koja će prilično svinjarija načiniti. Znat će oni, tko je stara bukva!«

61 PETNAESTO POGLAVLJE Alaj sam se naspavao! Olakšanje, koje mi je dao redovni san, pravi je užitak. A sve to zahvaljujem gospođici West. Zašto, na primjer, nisu kapetan West i g. Pike razabrali, što je zapravo sa mnom, iako su obadvojica iskusni ljudi. A bila je to i Wadina dužnost. I eto, morala se umiješati baš Miss West. I opet sam počeo razmišljati o pitanju žene. Zgoda sa stjenicama upravo je takav događaj između milijuna drugih, koji tjeraju mislioca da upre oči u ženu. One su prave matere i čuvarice roda! Rugao se ja koliko mu drago punokrvnoj ljubavi gospođice West prema životu, ipak se pred njom moram duboko pokloniti. Praktična je, tvrdoglava, ali ima osjećaja i zna stvarati ugodnost i gnijezdo.Ima, istinabog, sva ona žalosna svojstva slijepo nagonske rodilje, ali ipak moram priznati, da sam sretan, što je s nama krenula na put. Da je nema ovdje na »Elsinoru«, ja bih već zbog nespavanja bio sasvim izbačen iz ravnoteže. Grizao bih vlastite žile i urlikao — spadao bih jednom riječju među luđake, kojih ima prilično na ovom brodu. A eto vidite, i opet se vraćamo na ono staro; na vječno otajstvo žene. Ljudi, moguće, ne mogu s njima, ali očigledno je već od najstarijih vremena, da ne mogu ni bez njih. Razmišljajući o gospođici West, nadam se od svega srca jednome: da nije sufražetkinja. 14 To bi ipak bilo malo odviše. Možda je kapetan West samuraj, ali ipak ima u sebi čovječnosti. Na svoj suzdržljivi, mirni način pokazao mi je ovog jutra, kad je požalio, što sam imao neprilika s gamadi, koja se ugnijezdila u mojim sobama da se zaista ljuti. Čini se, da on dobro osjeća, da sam njegov gost na »Elsinoru«, pa ne zaboravlja na moju udobnost... iako zaboravlja na postojanje posade. Po njegovih nekoliko izraza žaljenja zaključio sam da ne može samom sebi oprostiti, što je nehajno prihvatio pogrešnu dijagnozu moje bolesti. Zaista, kapetan West je stvarno čovječan. I zar nije, na kraju krajeva, otac te djevojke nježnog lica i čvrstoga tijela? Sreo sam gospođicu West tog jutra na krmi i ispričao joj kako sam divno spavao. »Hvala bogu, što smo to uredili!« uzviknula je. I kad je tako ta teška zgoda bila praktično zauvijek riješena, ona je rekla: »Dođite da vidite moje piliće.« Pratio sam je duž brodskog mosta sve do vrška kućice na sredini broda. Odanle smo mogli vidjeti brodski kokošinjac i u njemu četiri tuceta debelih kokošaka. 14 Sufražetkinja — pristaša ženskog pokreta i žena-borac za žensko pravo glasa. — Op. prev.

62 Otpratio sam je. Išla je preda mnom, i moje su oči uživale u njenu živahnu hodu. Morao sam se sjetiti, kako mi je na teglacu kojim smo se dovezli iz Baltimora, obećala da mi neće dosađivati niti od mene tražit da je zabavljam. »Dođite da vidite piliće!« Koliko li je samo pravog ženskog osjećaja posjeda bilo u tom jednostavnom pozivu? Nema te stvari, koja bi s pogledom na drskost tog osjećaja posjeda mogla biti bezobraznija od tog ženskog i tog ženski čovječnog pravljenja gnijezda i napučivanja planeta. »Dođite da vidite piliće!« Eh, draga moja, možda su ovi pomorci na pramcu prekaljeni, ali ja te uvjeravam, da i ovdje na krmi ima jedan muški putnik, koji se još nije ženio, i nikad se i neće ženiti, a koji je isto tako prekaljen pustolov na moru, što ga zovu brakom. Prelazim ja u mislima popis i sjećam se nekolicine žena, koje su sve nadvisivale gospođicu West: čarale su i one pjesmom svoga spola, pa ipak im nije uspjelo da me nasuču. Pročitao sam ono što sam napisao, i pada mi u oči, kako se pomorski nazivi uvlače u rad moga mozga. Sve protiv svoje volje ja mislim pojmovima mora. Ima još jedna stvar, koju sam opazio: suvišna upotreba superlativa. Šta ćete, ovdje na brodu »Elsinore« — sve je u superlativu. Neprestano raščešljavam svoj rječnik, ne bih li našao ispravne i prikladne nazive. Vidim ipak dobro, da mi to ne polazi za rukom. Eto na pr. ni sve riječi svih rječnika na ovom svijetu ne bi mogle čak ni izdaleka opisati, koliko jeze širi onaj Mulligan Jacobs. Ali, vratimo se k pilićima. Iako su na njih pomno pazili, bilo je očito da su posljednjih dana oluje i nemirna mora preživjeli teško vrijeme. Isto je tako bilo očigledno, da ih Miss West nije zanemarivala čak ni onda, kad je imala morsku bolest. Po njenoj uputi domaćin je u velikom kokošinjcu smjestio malu pećicu na ulje. Domaćin je baš išao na pramac u kuhinju i ona mu je mahnula da se popne k njoj na sredinu broda. Htjela je da ga pouči, kako treba piliće hraniti. Gdje je krupica? Pilići trebaju krupice. Domaćin nije znao. Vreća s krupicom se izgubila među različitom robom i g. Pike je obećao, da će poslije podne poslati nekoliko mornara da prevrnu bolnicu. »Treba im dati mnogo pepela«, rekla je domaćinu. »Upamtite to dobro! I odmah mi javite, ako koji mornar ne očisti kokošinjac. Treba pilićima davati čistu hranu, a ne kojekakve ostatke. Koliko je jučer bilo jaja?« Domaćinove su oči oduševljeno zasjale. Rekao je da je dan prije dobio devet, a da će ih danas dobiti bar dvanaest. »Bijedne moje kokice«, rekla je Miss West. »Nemate pojma, koliko one manje nesu, kad je loše vrijeme.« Okrenula se onda prema domaćinu. »Pazite dobro, morate iznaći, koje kokoške ne nesu. Te treba prve zaklati. Ali prije nego koju zakoljete, morate uvijek pitati mene.« Dok je Miss West razgovarala o pilićima s bivšim kineskim krijumčarom, ja sam ostao nekako osamljen. Imao sam međutim prilike da je promatram. Upornost njena pogleda još jače odskače zbog dubljine njenih očiju — od pomoći je dakako pritom i tamna boja obrva i trepavica. I opet sam vidio kako su joj oči sive i tople. Počeo sam je nato točnije određivati. Ona je tjelesno najbolji tip ženskog svijeta iz starinske Nove Engleske. Nije kržljava niti mršava, dobre rase i uopće snažna, iako se ne može nazvati, ikako to neki kažu, krupnom. Nisam imao

63 pravo, kad sam joj rekao, da je velika i jaka. Moram se vratiti k jednom drugom izrazu, kod kojega ću i ostati: gospođica West ima tijelo puno života. Taj je izraz najtočniji. Vratili smo se na krmu, i gospođica West je sišla pod palubu. Počeo sam da se i opet po svom običaju žalim sa g. Mellaireom. »Pa je li O’Sullivan kupio mornarske čizme Andy Fayja?« »Još nije, gospodine Pathurst«, odgovorio je. »Samo ovog jutra umalo što ga nisu dopale šaka. Dođite sa mnom, gospodine, ja ću vam pokazati!« Drugi mi časnik nije htio dati nikakva dalja obavještenja, već me duž mosta poveo iznad sredine broda sve do kaštela. S ruba pramca pogledao sam niz otvor broj jedan. Vidio sam dva Japanca kako velikim iglama i konopčićima zašivaju platneni omot, u kojem se očito nalazio tijelo nekog čovjeka. »O’Sullivan je upotrijebio britvu«, rekao je g. Mellaire. »Je li to Andy Fay?« kriknuo sam. »Ne, gospodine, to nije Andy. To je neki Nizozemac. U popisu je ubilježen kao Christian Jespersen. Baš je bio O’Sullivanu na putu, kad je pošao tražiti čizme. Eto to je spasilo Andyja. Andy je bio spretniji. Jespersen se nije znao maknuti ni samom sebi s puta, a kamo li O’Sullivanu. Eno, Andy sjedi ondje prijeko.« Slijedio sam pogled g. Mellairea i vidio opaljenog; starog, sitnog Škotlanđanina, kako čuči na nekoj pomoćnoj prečki i dimi iz lule. Jedna mu je ruka bila u povezu, a i glava mu je bila sva povezana. Kraj njega je čučao Mulligan Jacobs. Baš su se našla dvojica jednakih. Obadvojica su imala plave, a pritom i veoma pakosne oči. A bili su jednako otrcani. Na prvi se pogled moglo vidjeti, da su odmah na početku putovanja otkrili svoje bratstvo u gorčini. Znao sam da Andy Fay ima šezdeset i tri godine, iako ih je naizgled imao stotinu. Mulligan Jacobs je imao svega pedeset, ali je nadoknađivao razliku onom usijanom mržnjom, koja mu je gorjela u licu. Pitao sam se, ne sjedi li on kraj tog ogorčenog i uvrijeđenog čovjeka zbog nekog, saučešća ili je samo došao da bulji preda se. Iza ugla sredine broda došetao je Patuljak. Pozdravio me sa svojim neizbježivim lakrdijaškim smiješkom. Jedna mu je ruka bila u povojima. »Mora da su zadali posla g. Pikeu«, rekao sam g. Mellaireu. »Šivao je ranjenike za čitave svoje straže, od četiri do osam.« »Šta kažete«, upitao sam, »zar ih ima više?« »Ima još jedan, neki Židov. Nisam prije znao kako se zove, ali mu je ime saznao g. Pike. To je Isac B. Chantz. Nikad u svom životu nisam vidio toliko Židova na brodu, koliko ih sad imade na »Elsinoru«. Inače ih ne uzimaju na more. Mi ih svakako imamo i odviše. Chantz nije teško ranjen, ali cvili kao lud.« »Gdje je O’Sullivan?« raspitivao sam se. »On je u kućici na sredini broda sa Davisom. G. Pike se umiješao u tučnjavu i uspavao ga udarcem u bradu. I eto, sada leži i govori u besvjestici. Davis ga se boji kao vraga. Sjedi na svom ležaju s velikim užarskim nožem i prijeti se O’Sullivanu, da će mu razbiti glavu, ako opet poludi. Tuži se da se tako ne smije voditi bolnica. On bi htio da imamo obložene ćelije, luđačke košulje, noćne i dnevne bolničarke i

64 snažne sluge. Sve mi se čini, da bi htio imati na krmi, neku elegantnu vilu kao oporavilište.« G. Mellaire je uzdahnuo pa nastavio: »Eh bože dragi, ovo ti je najluđe putovanje i najluđa posada kolu sam ikada vidio. Neće to dobro svršiti. To može vidjeti svaki ćoravac. Na Hornu nas čeka jezovita zima, a tko će raditi na brodu, kad mu je kaštel pun luđaka i bogalja. Pogledajte samo ovog jednoga. Luckast je kao muha bez glave. Možeš se nadati da će svakog časa skočiti preko palube.« Opet sam slijedio njegov pogled, i vidio onog Grka, Tonyja, koji je prvi dan putovanja skočio u more. Upravo se pojavio iza ugla kućice. Istina, jednu je ruku nosio u povezu, ali je inače naizgled bio dobra zdravlja. Hodao je lakim i čvrstim korakom — najbolji dokaz da je g. Pike izvrstan kirurg. Vratio sam se pogledom opet prema tijelu Christiana Jaspersena zamotanom u platno i ponovo promatrao ona dva Japanca, koja su njegovu mrtvačku ponjavu šivala konopčićima za jedra. Jedan od tih Japanaca nosio je desnicu u široku povezu od pamuka i povoja. »Je li i on ranjen?« pitao sam. »Ne, gospodine. To je užar. Njih su obadvojica užari. I on je dobar užar. Zove se Jacuda. Imao je otrovanje krvi, pa je osamnaest mjeseci ležao u bolnici u New Yorku. Nije dao da mu odrežu ruku. Sada je zdrav, samo mu je ruka mrtva, i to sva osim palca i kažiprsta. Sada on uči šivati lijevom rukom. Teško ćete na moru naći spretnijeg užara.« »Strašna je stvar kad se poveže luđak i britva«, primijetio sam. »To je izbacilo petoricu ljudi s posla«, uzdahnuo je g. Mellaire. »Tu je najprije O’Sullivan, zatim Christian Jespersen, pa onda Andy Fay, Patuljak i na kraju onaj Židov. A putovanje još uopće nije počelo. Lars je slomio nogu, a Davis leži bolestan. Vidite, gospodine, da ćemo još ove sedmice trebati obadvije straže da podignemo jedno jedino jedro.« Iako sam sasvim suho o svim tim činjenicama razgovarao sa g. Mellaireom, bio sam i sam ispunjen jezom. Nije me se doimalo, što je smrt bila s nama na brodu. Suviše sam se dugo mlatio s filozofijom, a da bi me se doimala smrt ili ubojstvo, potreslo me, međutim, ono krajnje glupo zvjerstvo pri tom događaju. Mogu razumjeti umorstvo ako ima nekakvu svrhu. Razumijem, da ljudi mogu ubijati jedan drugoga iz ljubavne strasti, iz mržnje, rodoljublja, vjerskog zanosa. Ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Ovdje se ubijalo bez ikakve svrhe. Bila je to orgija slijepog divljaštva, stvar nakazno besmislena. Kasnije sam šetao s Possumom glavnom palubom. Kad sam prolazio kraj otvorenih vrata ambulante, čuo sam pentavo pjevuckanje O’Sullivana. Provirio sam glavom unutra. O’Sullivan je ležao čvrsto povezan po leđima na donjem ležaju. Prevrtao je očima i bjesnio. Na gornjem ležaju iznad njega ležao je Charles Davis i mirno pušio lulu. Tražio sam pogledom užarski nož. Doista je bio na uzglavlju kraj njega, da mu odmah bude pri ruci. Davis me pozdravio. »Zar to nije svinjarija, gospodine. A kako ću ja samo da spavam s tim brbljavim majmunom. Nikako ne prestaje, neprestano tjera to svoje mljackanje,

65 a kad spava, još i gore. A tek kad počne da škrguće zubima — naprosto da poludiš. Recite i sami, gospodine, zar je to pravo, da stavljaju bolesnika zajedno s luđakom? A ipak, ja sam bolestan!« Dok je Davis tako govorio, pojavio se malo podalje glomazni, lik g. Pikea. Stao je malo podalje, tako da ga Davis ne može vidjeti. »Po pravu«, nastavio je Davis dalje, »meni su morali dati donji ležaj. Nikako ne mogu da se penjem ovamo gore. Nečovječno je to. Ja vam kažem, da zakon bolje zaštićuje pomorce, negoli zapravo s njima postupaju. Ja ću vas pozvati pred sud za svjedoka, kad stignemo u Seattle.« G. Pike je stupio na prag. »Čuj ti... prokleti fiškalu«, zarežao je. »Zar nisi već bio sasvim dovoljno bezobrazan, kad si u takvom stanju došao na brod. Ali... pokazat... pokazat...« G. Pike je bio tako bijesan, da nije mogao prijetnju izreći do kraja. Mucao je neko vrijeme, a onda pokušao iznova. »Ti... ti... imam te već navrh glave, na vrh glave...!« »Poznam ja zakon, gospodine«, odgovorio je Davis bez razmišljanja. »Ja sam radio ispočetka kao najbolji mornar. Svi to mogu potvrditi. Penjao sam se na jarbole. Jest, gospodine dragi, i u slanoj sam vodi bio sve do vrata, i danju i noću. A slali ste me i da prevrćem ugljen. Vršio sam ja svoju dužnost dobro, sve dok se nisam razbolio...« »Bio si ti gnjilež davno prije nego što si vidio ovaj brod«, prekinuo ga je g. Pike. Davis se nije dao smesti. »O tome će sud reći svoje, gospodine.« »A ti zaveži gubicu prokleti fiškalu«, nastavljao je g. Pike. »Izbit ću ja to tebi iz glave! Pokazat ću ja tebi kako se radi!« »I natjerati brodovlasnika, da plati odštetu kad pristanemo«, zagrohotao je Davis. »Neće valaj plaćati, ako te prije toga sahranim«, odbrusio je g. Pike zajedljivo. »A treba da znadeš da ti nisi prvi fiškal, kojeg sam bacio s palube s vrećom ugljena oko nogu.« G. Pike je još jedanput zarežao »prokleti fiškal«, a onda se okrenuo i pošao palubom. Išao sam za njim, sve dok odjednom nije stao. »Gospodine Pathurst!« Ovo mi je rekao onako, kako bi časnik govorio putniku. Kazao je to zapovjednički, i ja sam prignuo glavu. »Gospodine Pathurst! Odsada gledajte, da što manje vidite na ovom brodu! Samo toliko!« Okrenuo se na peti i otišao.

66 ŠESNAESTO POGLAVLJE More nikako nije mjesto za nježne duše. Mora da taj surovi život sav raj svijet na moru čini tako surovim. Pa naravski, kapetan West uopće ne zna da na brodu postoji i posada, a g. Pike i g. Mellaire nikad ne govore s ljudima, osim da bi im dali naređenja. Miss West, koja je putnik kao i ja, mornare uopće ne poznaje. Kad dođe na palubu, ne kaže čak ni kormilaru dobro jutro. Ali, što se mene tiče, ja ću se s njima pozdravljati, barem s čovjekom na krmilu. Jesam u ja putnik ili nisam? Podsjeća me to, međutim, da ja formalno i nisam putnik. »Elsinore« nema dozvole da vozi putnike, i ja sam upisan u brodske isprave kao treći časnik, koji tobože prima trideset i pet dolara na mjesec. Wada je upisan kao konobar, iako sam dobro platio, da bih ga mogao povesti kao svog slugu. Na moru ne gube baš mnogo vremena da bi se riješili nekog mrtvaca. Nije još bilo prošlo ni pola sata, otkad sam ono promatrao užare kako zašivaju mrtvačku ponjavu, i Christiana Jespersena su već bacili u more. Otpremili su ga s nogama naprijed i sa vrećom ugljena oko nogu. Vrijeme je bilo lijepo i mirno, i »Elsinore« je plovio brzinom od najviše dva uzla, a zbog sahrane uopće nije usporavao vožnje. U posljednji čas došao je na pramac kapetan West s molitvenikom u ruci. Pročitao je kratak obred i odmah se vratio na krmu. Nikad ga prije toga nisam vidio na pramcu. Neću vas gnjaviti s opisom sahrane. Reći ću samo jedno: baš kao što mu je bio bijedan život, baš tako mu je i smrt bila jadna. A Miss West je u to vrijeme lijepo sjedila na krmi i radila nekakav ručni rad. Kad je Christian Jespersen tresnuo sa svojom vrećom ugljena u more, posada se odmah razišla — straža koja nije bila u službi na svoje ležaje, a straža u službi na palubu na svoj posao. Nije još prošla ni cijela minuta, a već je g. Mellaire davao zapovijedi, i ljudi su vukli konope. Ja sam se vratio na krmu, gdje je bila gospođica West. Neugodno me se dojmio njen nehajni smiješak. »E pa lijepo... sahranismo ga«, primijetio sam. »Da«, rekla je poluglasno bez ikakva zanimanja i dalje je mirno radila. Morala je, međutim, opaziti moje raspoloženje, pa je jedan čas prestala šivati. Pogledala me: »Vi ste prvi put vidjeli sahranu na moru, gospodine Pathurst?« »Čini se, da se vas smrt na moru ne doima baš jako?« izlanuo sam. Gospođica West je slegnula ramenima: »Baš toliko i na kopnu. Znate, mnogo ljudi umire, a ako ih ne poznajete... Pa šta biste vi radili na kopnu, kad biste saznali, da je u tvornici kraj koje obično prolazite poginulo nekoliko radnika. Tako je i na moru.« Razmislio sam malko.

67 »Zlo je, što sad imamo jednog radnika manje«, rekao sam. Ni to nije upalilo. I ona je malko razmišljala, pa onda rekla: »Zaista... I još k tome već na početku putovanja.« Pogledala me, a kad sam joj klimnuo, nasmiješila se. »Eh... znam ja, gospodine Pathurst, da vi mene držite stvorenjem bez srca. Ali nisam ja takva... krivo je tome more, bar se meni tako čini. Gledajte, pa ja tog čovjeka uopće nisam poznavala. Na početku putovanja ja jedva mogu upamtiti pola tuceta mornara, i to samo iz viđenja. I zašto da se onda gnjavim mislima o tom glupom strancu, kojega je neki drugi glupi stranac ubio? Upravo bi tako mogao netko plakati čitajući u novinama o raznim ubojstvima...« »Čini mi se, da je ovo ipak drukčije.« »Oh, već ćete se vi i na to naučiti« veselo me uvjeravala pa se onda opet prihvatila ručnog rada. Zapitao sam je, da li je čitala Moodyjev15 »Brod duša«. Nije čitala. Ispitivao sam je dalje. Sviđao joj se Browning, a naročito je voljela djelo »Prsten i knjiga«. Po tome sam je mogao upoznati. Ona je voljela samo zdravu književnost, onu koja razotkriva osnovne laži života. Spomenuo sam joj Schopenhauera, i ona je prasnula u smijeh. Njoj su svi pesimistički filozofi bili smiješni. Njena joj crvena krv ulje dopuštala, da ih ozbiljno shvati. Pričao sam joj o razgovoru, koji sam vodio sa De Casseresom, baš prije odlaska iz New Yorka. De Casseres je porijeklo de Gaultierove filozofije našao u Schopenhaueru i Nietzscheu, i zaključio da je Gaultier iz njihove dvije formule načinio još jednu, i to mnogo dublju. Po svemu su »Volja za životom« jednoga i »Volja za vlašću« drugoga samo dio konačnog de Gaultierovog uopćavanja, njegove »Volje za iluzijom«. Umišljam, da bi čak i De Casseres bio razdragan načinom, na koji sam ja ponovio njegova izlaganja. Jedva sam svršio, već me gospođica West zapitala, nisu li realisti zaluđeni od svojih vlastitih izreka, baš kao što su obične smrtne bijednike zaludile osnovne laži, o kojima nikad nisu razmišljali. Dakle tako...! Ta sasvim obična mlada žena, koja svoj mozak nikad nije mučila temeljnim pitanjima života, sluša te stvari prvi put i odmah im se smije i odbacuje ih. Siguran sam, da bi se De Casseres s njome složio. »Vjerujete li u boga?« zapitao sam je iznenada. Spustila je ručni rad u torbicu i pogledala me zamišljeno. Podigla je onda oči prema blistavom moru i na kraju k tamnomodrom nebištu. Odgovorila je na pravi ženski način izbjegavajući odgovor. »Moj otac vjeruje.« »A vi?« pitao sam je ponovo. »Ja zapravo ne znam. Ne mučim ja svoj mozak tim pitanjima. Vjerovala sam kao djevojčica. Ali... dakako... vjerujem i ja u boga. Katkada, kad o tome uopće ne 15 Moody William — američki pjesnik i dramatik (1860— 1910). Odlikuje se finim lirskim osjećajem. — Op. prev.

68 razmišljam moja je vjera jaka kao i vjera vašeg židovskog prijatelja u riječi filozofa. To je zapravo o čemu se i radi — o vjeri... Ali šta da čovjek time tare glavu?« »Eh, sada sam vas prozreo, gospođice West«, viknuo sam. »Vi ste prava pravcata Herodijadina kćerka!« Gospođica West naškubi usne. »To baš ne zvuči odviše ljubazno!« »Pa i nije«, rekao sam pobjedonosno. »Ali, ništa zato ipak ste vi Herodijadina kćerka To je prema pjesmi Arthura Symonsa16.... Jednog ću vam je dana čitati, a vi ćete mi odgovoriti. Znam, da ćete mi reći da ste i vi gledali u zvijezde...« Prešli smo zatim na glazbu. O tome ona zna veoma mnogo. Rekla mi je da joj se Debussy i njegova škola baš naročito ne sviđaju. U taj čas počeo je Possum strašno cviliti. Psić se odskitao mostom sve do sredine broda, pa sigurno pošao istraživati, što rade pilići u kokošinjcu, i ondje ga je snašla nezgoda. Tako je prodorno cvilio, da smo obadvoje ustali. Jurio je mostom prema nama kao lud, zarežao bi kod svakog skoka. Putem se neprestano ogledavao. Zovnuo sam psetance i pružio ruke prema njemu. Ono je, međutim, umjesto zahvale zarežalo i zaškrgutalo zubima. Još uvijek se ogledavalo i na kraju potrčalo krmom. Međutim, još prije nego sam shvatio opasnost, već su g. Pike i gospođica West potrčali za njim. Prvi je časnik bio bliži i sjajnim je skokom stigao i objeručke dohvatio Possuma, koji je trčao naslijepo, tako da bi se čas kasnije strmoglavio s ruba palube. G. Pike je udario pseto rukom kao nekakvom lopatom, tako da se otkotrljalo duž krme. Possum je zarežao i zacvilio još jače, uspravio se, pa onda odjurio k ogradi na drugoj strani. »Nemojte ga se dotaknuti«, viknuo je g. Pike, kad je gospođica West pokušavala da rukama pograbi poludjelu životinjicu. »Ne dirajte ga! Ono je žuravo!« Ona se međutim nije prestrašila. Uhvatila je Possuma baš ispod ograde i držala ga onda rukom ispruženom preda se. Possum je lajao, režao i grebao oko sebe. »Žuravo je«, rekao je g. Pike. Pseto se svalilo na tlo i trzalo se u grčevima. »Možda ga je kljucnulo koje pile«, rekla je gospođica West. »Najbolje bi bilo da ga polijete vodom.« »Pustio ga meni«, ponudio sam se. Bio sam bespomoćan, jer nisam ništa znao, što u takvim slučajevima treba raditi. »Pustite«, rekla je Miss West. »Ja ću se za nj brinuti. Possum sada treba hladne vode. Došao je previše blizu kokošinjca, pa je od udarca po nosu dobio žuravost.« »To je prvi put, što čujem da pas može postati žurav od toga«, primijetio je g. Pike. On je prema uputama gospođice West polijevao Possuma. »To je prava pravcata žuravost. Svi psi dobiju to na moru.« 16 Simons Arthur — engleski pjesnik i kritičar, rođen god. 1865. Poema, o kojoj govori London, objavljena je god. 1901. — Op. prev.

69 »Ja mislim, da se on poplašio jedara«, primijetio sam. »Ja sam već opazio, da ih se on strašno boji. Kad se ona zatresu, on čučne pa počne bježati. Vidjeli ste, kako se neprestance okreće, dok bježi.« G. Pike se počeo prepirati. »Vidio sam ja pse, koji su dobili žuravost, a da ih baš ništa nije prestrašilo.« »To je žuravost, svejedno je zbog čega...« rekla je na kraju gospođica West. »To znači, da ga nisu pravilno hranili. Odsad ću ga ja hraniti. Recite vi to svome momku, gospodine Pathurst! Nitko ne smije Possuma hraniti bez moje dozvole!« Baš u taj čas došao je Wada noseći Possumov sandučić za spavanje. Spremili su se da ga odnesu dolje. Ja sam otvorio vrata zapovjedničke kućice, da gospođica West može proći. »Sjajno ste se ponijeli gospođice West«, rekao sam. To je sve teklo tako brzo, da se nisam mogao ni zahvaliti. »Znate šta, uzmite ga vi... On je odsada vaš pas.« Nasmijala se i odmahnula glavom... »Neću... ali ja ću ga njegovati za vas! Ne morate vi s nama dolje... To je moj posao, i vi biste samo smetali. Wada će mi pomoći!« Pošao sam k svojoj stolici i sjeo. Dojmilo me se, kako me ta sitna zgoda dira. Bio sam uzbuđen, i moje je bilo kucalo ubrzano. Naslonio sam se i pripalio cigaretu. Odjednom sam jasno spoznao, kako je to putovanje zapravo veoma neobično... Gospođica West i ja razgovaramo o filozofiji, a srebrno je more oko nas. Kapetan West sanja o svojoj dalekoj kući, a g. Pike i g. Mellaire stoje na straži pa iza glasa izvikuju zapovijedi. Roblje na palubi vuče konope; Possum dobiva napadaje, a Andy Fay i Mulligan Jacobs izgaraju u užasnoj mržnji. Kineski mješanac kuha svojim sitnim rukama hranu za sve nas, Sundry Buyers pritišće svoju utrobu, O’Sullivan bjesni u čeličnoj ćeliji sredine broda, dok Davis leži iznad njega i u ruci drži užarski nož. Christian Jespersen je već mnogo milja daleko na dnu dubokog oceana, s vrećom ugljena oko nogu.

70 SEDAMNAESTO POGLAVLJE Prošle su od tog dana dvije sedmice. More je bilo mirno, nebo pokriveno oblacima. Brod je s lakoćom prelazio osam uzlova. Puhao je laki istočnjak, a kapetan West je rekao, da je gotovo uvjeren, da to puše sjeveroistočni pasat. Saznao sam još i to, da se »Elsinore« mora najprije probiti sve do afričke obale, jer bi ga inače bacilo na rt San Roque na žalovima Brazilije. Katkada brodovi tom prilikom dodiruju Kapverdske otoke. Nije, dakle, nikakvo čudo, što je put iz Baltimora u Seattle dug oko osamnaest tisuća milja. Kad sam jutros izišao na palubu našao sam za kormilom Tonyja, onog grčkog samoubojicu. Činilo se, da je sasvim razborit. « kad sam mu rekao »dobro jutro« lijepo je skinuo šešir sa glave. Bolesnici se dobro oporavljaju, i u tome su jedina iznimka Charles Davis i O’Sullivan. Posljednji je još uvijek privezan uz svoj ležaj, i g. Pike je natjerao Davisa, da ga njeguje. Davis se zbog toga sasvim slobodno šeće palubom, donosi iz kuhinje u kaštel vodu i hranu i svoje tužaljke pjeva pred svakim članom posade, Ovog mi je jutra Wada ispričao čudnu stvar. Kako se meni čini, Wada se svake večeri u kuharovoj prostoriji sastaje sa domaćinom i dvojicom užara. Svi su oni Azijci, pa ondje prepričavaju brodske brbljarije. Ništa njima ne može izbjeći, a sve to kasnije Wada meni donosi. Danas mi je pričao o čudnom ponašanju g. Mellairea. Oni su o njemu raspravljali, i ne mogu odobriti njegovo prisno prijateljstvo s trojicom gangstera u kaštelu. »Ali, Wada«, rekao sam, »pa on ne pripada tim ljudima. Veoma je tvrd i surov sa svima mornarima. Postupa s njima kao sa psima, znaš to i sam!« »Dakako«, priznao je »S drugim mornarima on tako postupati. Ali ta tri zla ljudi on činiti veliko prijateljstvo. Louis reći drugi časnik spada krma kao i prvi časnik i kapetan. Ne dobro prijateljstvo drugi časnik sa mornari. Ne dobro za brod. Biti zlo. Vidite, Louis reći, g. Mellaire lud to činiti«. Nisam imao nikakva razloga da u to posumnjam, pa sam počeo istraživati. Po svemu sudeći, ta su trojica gangstera, Kid Twist, Nosko Murphy i Bert Rhine zagospodarili kaštelom. Drže čvrsto jedan s drugim, i tako su zaveli neku vrstu strahovlade, pa sada vladaju posadom. Mnogo im je kod toga pomogla vježba, koju su imali otprije, kad su mijesili zlikovce iz newyorških podzemlja i slabiće u vlastitoj bandi. Koliko sam mogao saznati iz Wadina pričanja, najprije su počeli s ona dva Talijana u svojoj straži, sa Guidom Bombinijem i Mikom Ciprijanijem. Kakva su sredstva upotrebili, ja ne znam, tek eto, ta su dvojica bijednika sada njihovo poslušno roblje. Priča se da je jedne noći Bert Rhine istjerao Bombinija iz kreveta i poslao ga po čašu vode. I Isaac Chantz ih također sluša, ali s njime ipak pristojnije postupaju. Hermann Lunkenheimer je neki dobroćudni i priglupi Nijemac, njega su ona

71 trojica čestito izmlatila, jer nije htio da opere nekoliko komada prljava rublja Noska Murphyja. Dva palubara boje se zbog te trojice za svoj život a klika je pored toga svakog dana sve veća, jer su sada primili i onog bivšeg kravara, Steva Robertsa, a i Arthura Deacona. Jedini sam ja na brodu, koji o tome nešto znade, a da vam pravo kažem, ne znam sam što da s tim obavještenjima započnem. Znam, da bi mi g. Pike rekao da se ne prtljam u tuđe stvari. G. Mellaireu nema smisla o tome govoriti. Kapetan West, opet, ne zna uopće, da posada postoji, a gospođica West bi me ismijala zbog mojih briga. Pored toga jasno je, da svaki kaštel ima svog ovna predvodnika ili skupinu ovnova, i to se sve prema tome tiče samo kaštela, a nikako krme. Glavno je, da svaki radi svoj posao. Sve što bih mogao postići da o tome pričam, bilo bi u tome, što bi se još i povećali jadi mornara, koji moraju sagibati šiju pred tiranijom na pramcu. Wada mi je pričao još jednu stvar. Gangsterska banda ima povlasticu da za obroka prva uzima soljeno meso. Ostali mornari dobiju ono što im gangsteri ostave. Moram ovom prilikom reći, da je kaštel »Elsinora« dobro opskrbljen. Obratno od onog što sam očekivao, posada ne oskudijeva ni na čemu. Za jelo imaju koliko im god srce zaželi. Bačvica dvopeka stoji uvijek otvorena, a tri puta sedmično peče Louis za mornare svježi hljeb. Hrana je raznolika i odlična. Vode za piće dobiva posada kolikogod želi. Vrijeme je lijepo, i izgled se ljudi popravlja iz dana u dan. Possum je jako bolestan. Svakog dana biva sve mršaviji. Više nije nalik ni na pokretni kostur, jer je preslab da hoda. Kako je vrijeme prekrasno, to ga Wada, prema uputama gospođice West, donosi svakog dana u njegovu sandučiću na palubu i stavlja ga u zavjetrinu pod zaštitnim platnom na krmi. Miss West je potpuno preuzela svu brigu za psića, a noću Possum spava u njezinoj sobi. Jučer sam je našao u zapovjedničkoj kućici, kako čita knjige o medicini. Kasnije je opet prevrnula ormar s lijekovima. U svojoj srži, ona je ženka, koja svojoj vrsti daje i čuva život. Sve što ona radi, bilo za se ili za druge, sve teži za životom. Pa ipak, Miss West se ni najmanje ne zanima za bolesnike i ranjenike na pramcu. To je tako neobično, da o tome češće moram razmišljati. Za nju je sve to stoka, pa čak i gore od stoke. Kad je već davalac i čuvar života, onda bi morala biti neka velika milosrdnica, koja bi stalno trčkarala u onu sablasnu bolnicu željeznih zidova u sredini broda, te dijelila pšeničnu krupicu, donosila svjetlost i toplinu, pa čak i letke. Ali baš obratno, za nju ne postoje ti bijednici — baš kao ni za njezina oca. A vidite, kad se domaćinu zabila neka trješčica pod nokat, ona se i te kako uzvrpoljila, dohvatila škare i izvukla trješčicu. Zbog toga me »Elsinore« sjeća na neku plantažu s robovima prije rata17. Gospođica West je gospodarica plantaži i ona se zanima samo za kućno roblje. Robovi, koji rade na poljima, nje se baš ništa ne tiču, a mornari na »Elsinoru« upravo su takvi poljski robovi. Eto, na primjer, prije nekoliko dana trpio je Wada od jake glavobolje, i ona se čak uzbudila i liječila 17 Prije tzv. Secesijskog rata između Sjevera i Juga, koji se vodio za ukinuće ropstva u USA (1861—1965). — Op. prev.

72 ga aspirinom. Ja zapravo mislim, da je tome kriv njen odgoj na moru. Ona je odgojena tvrdo. Dok traje ovo lijepo vrijeme mi svake druge večeri, za druge popodnevne straže, slušamo glazbu. Ostalih večeri drži stražu g. Pike. U dane, kad provodi veče pod palubom, za ručkom pokazuje da jedva čeka da počne muziciranje i sa zebnjom čeka, da ga zapitamo, hoće li nas i opet počastiti glazbom. Tada se njegovo surovo lice razvedri: crte lica mu, istina, ostaju tvrde kao uvijek, pa se njegovo oduševljenje ne može razabrati. Promrmlja zatim zlovoljno i onako kao usput, da će nam odsvirati nekoliko ploča, ako baš želimo.Itako mi svake druge večeri promatramo toga razbijača i goniča, kako svojim oguljenim člancima i gorilinim šapama gladi i miluje drage svoje ploče, sav razdragan glazbom koju sadrže. Kako mi je već rekao prije, na početku putovanja, on u takvim časovima vjeruje u boga. Čudan je doživljaj taj život na »Elsinoru«. Iako mi se čini da sam ovdje već duge mjesece, iako poznam već svaku pojedinost sredine, koja me okružuje, ja se ipak ne mogu pravo snaći. Moje se misli neprestance kolebaju između stvari, koje se ne mogu shvatiti, i stvari, koje se ne mogu razumjeti. Časak pomislim na našeg samuraja, čiji sam divni arhanđeoski glas čuo svega jednom u grmljavini gromova i oluje, pa se onda opet sjetim onog poniženog slaboumnog fauna sa širokim, vodenastim ispaćenim očima. Mislim katkada i na ona tri gangstera, koja vladaju kaštelom i zavode drugog časnika, i na vječito mljackalo O’Sullivana u onoj željeznoj rupi, i na cendravog Davisa, koji s užarskim nožem u ruci leži na gornjem ležaju. Mislim i na Christiana Jespersena, koga s vrećom ugljena oko nogu negdje na dnu beskrajna oceana vuče morska struja. U takvim je časovima život na »Elsinoru« upravo toliko nestvaran, koliko samo život može biti nestvaran za svakog filozofa. A kako sam ja filozof, to je taj život za mene nestvaran. Ali, da li je taj život nestvaran i za gospodu Pikea i Mellairea? Da li je nestvaran i za one luđake i idiote? A za ostale iz onog glupog stada? Uvijek mi dolazi na um jedna primjedba De Casseresa. Rekao je to pri čaši vina u Mouquinovu restoranu. Evo što je rekao: »Najdublji je nagon u čovjeku borba protiv istine, to jest protiv stvarnosti. Već se od svojih djetinjih dana čovjek plaši činjenica. Njegov je život, neprestano izbjegavanje stvarnosti. Čudesa, tlapnje i sutrašnjica drže ga na životu. On živi od priviđenja i bajki. Laž ga čini slobodnim. Životinje jedine imaju pravo da dignu Izidin zastor; ljudi se to ne usuđuju. Životinja u budnom stanju nikad ne bježi iz stvarnog u prividno, jer nema mašte. Čovjek je na javi neprestano tjeran, da traži utočište u Nadi. Vjeri, Bajci, Umjetnosti, Bogu, Socijalizmu, Besmrtnosti, Alkoholu i Ljubavi. Iz Meduzine istine on bježi u Mayinu laž«. Ben će mi priznati, da sam njegove riječi točno citirao. Meni zbog toga dolazi na um, da je za sve te robove na »Elsinoru« stvarno samo zato stvarno, jer oni u svojim priviđenjima od toga bježe. Svi su oni odreda opsjednuti mišlju, da su slobodni činioci. Za mene je Stvarnost nestvarna zbog toga, jer sam odbacio sve koprene priviđenja i bajke. Moje prijašnje prividno bježanje iz Stvarnosti, koje je iz mene i učinilo filozofa, potpuno me privezalo za kotač Stvarnosti. Ja, realista nad realistima, jedini sam od svih na »Elsinoru« nestvaran, i zbog toga, ma da

73 sam u tu čitavu pojavu života na našem brodu najdublje pronikao, gledam taj život isključivo kao tlapnju. Znam, što ćete reći. Sve su to paradoksi... Pa neka bude! Svi duboki mislioci dave se u moru protivština. Ali eto, svi ostali na »Elsinoru«, sve sami plivači površinom, lijepo plivaju u tom moru, i to samo zbog toga, što nikad i nisu sanjali, kako je ono duboko. Mogu lako zamisliti, kakav bi bio praktični i tvrdoglavi sud gospođice West o tim mojim umovanjima. Na kraju krajeva, riječi su samo zamke. Ja ne znam ono što znam, a ne mislim ono što mislim. Ali ovo znam: da se ne mogu snaći. Ja sam svakako najluđi na čitavom brodu, i ničiju dušu nije more tako omamilo. Uzmimo kao primjer gospođicu West! Počinjem da joj se divim. Zašto joj se divim, to zaista ne znam; možda zbog toga, što je tako odvratno zdrava. A vidite, to njeno zdravlje, taj potpuni nedostatak bilo kakve natruhe duševne izrođenosti, baš to je sprečava da bude velikom... na primjer u glazbi. Nekoliko sam puta preko dana došao da slušam kako svira. Klavir je dobar, a imala je očito izvrsne učitelje. Začudio sam se, kad mi je rekla, da ima diplomu Bryn Mawra, i da je njen otac svršio akademiju u Bowdoinu — istina malko poodavna. A ipak njeno sviranje nije bez pogrešaka. Ne bih mogao reći da je njena svirka bez temperamenta, ali joj nedostaje osjećaj, nema vatre. Istina, udarac prstiju je izvanredan. Ne udara oštro, ne nabada, a ipak ima čvrstinu i težinu ruke, kao u kakva muškarca. Ima ona snage i sigurnosti, koja je tako rijetka kod žena, a tek poneka žena znade, da joj baš to nedostaje. Kad vježba koji prijelaz, ona se nimalo ne štedi; svira sve dotle dok poteškoću ne svlada. A svladava takve stvari obično veoma brzo. Chopina ona svira sigurno i čisto. Majstorski svladava Chopinovu tehniku, ali gdje Chopin doseže vrhunac, tamo ona zaostaje. Nekako ne može da dokuči svu puninu njegove muzike. Sviđalo mi se, kako svira Brahmsa, i na moj je savjet mnogo puta presvirala »Tri rapsodije«. Najbolje joj je odgovarao treći intermezzo, a svirala ga je zaista dobro. »Govorili ste o Debussyju«, primijetila je. »Imam ovdje neke njegove stvari. Ali neću se u to upuštati. Ja to ne razumijem, pa nema nikakva smisla ni da pokušavam. Sve to zajedno meni se ne čini muzikom. To me se ne doimlje, a i ne mogu to shvatiti«. Pokušao sam je izazvati. »A ipak, vi volite Mac Dowella?« »Da...a«, priznala je nekako nerado. »Volim njegove idile iz Nove Engleske i »Priče s ognjišta«. A volim i stvari onog Finca Sibeliusa, iako mi se to čini previše mekanim, suviše bogato mekanim i lijepim, ako ste me pravo razumjeli. Nekako mi je to previše sladunjavo.« Kakve li štete, što ta djevojka s tim divnim muškaračkim udarcem ne može shvatiti dubinu muzike. Jednog ću dana nastojati da iz nje izvučem, što misli o Beethovenu i Chopinu. Nije čitala Shawovog »Savršenog wagnerijanca«, a nije čula ni za Nietzscheov »Slučaj Wagnera«. Voli Mozarta, starog Boccherinija i Lea

74 Leonarda. Isto se tako oduševljava za Schumana, napose za njegove »Šumske prizore«. Odigrala je njegove »Leptire« zaista sjajno. Kad sam zatvorio oči, bio bih se mirne duše zakleo, da tipkama prelaze prsti nekog muškarca. A na kraju krajeva, svejedno moram priznati, da mi njeno sviranje ipak počinje umarati živce. Nikako ne mogu dočekati ono što iščekujem. Uvijek mi se čini da će doseći veliku, najveću stvar, i uvijek je promaši za dlaku. Baš onda kad očekuje veliki blijesak i sjaj, onda se mjesto toga pojavi još savršenija tehnika. Ona je hladna... Nema zbora, ona mora da je hladna... Pored toga, ona je i suviše zdrava! O utjecaju tog posljednjeg vrijedi još razmišljati. Odlučio sam, da joj svakako čitam »Herodijadine kćeri«.

75 OSAMNAESTO POGLAVLJE Je li ikad bilo takvog putovanja? Kad sam se ovog jutra popeo na palubu, vidio sam, da za krmilom nema nikoga. Zaista neobičan prizor — golem; »Elsinore« klizi mirnim morem pod slabim pasatom, jedra visoka kao Alpe; sva, počevši od vršnih pa sve do krmenih i zadnjače, razapeta, a za krmilom ni žive duše! Ni na krmi nije bilo nikoga. Stražu je imao baš g. Pike, i ja sam prošetao mostom do pramca da ga nađem. Bio je baš na grotlu broj 1 i davao neke upute užarima. Pričekao sam da me spazi. Pozdravio me. »Dobro jutro«. odgovorio sam. »Recite: tko sada vrši službu za kormilom?« »Onaj luckasti Grk, Tony«, odgovorio je. »Kladim se za mjesečnu plaću ili funtu duhana, da nije tako!« G. Pike me oštro promjerio. »Tko je za krmilom?« »Nitko!« G. Pike se strahovito uzvrpoljio. Staračkog krzmanja sasvim je nestalo, i glomazni je prvi časnik počeo skakati duž palube brzinom da ga nitko na brodu ne bi mogao preteći, a ja sumnjam, da bi ga bilo tko sustigao. Popeo se ljestvama na krmi grabeći tri prečke najedanput, i začas ga je nestalo u pravcu krmila iza zapovjedničke kućice. Nekoliko časaka sasipale su se njegove zapovijedi niz palubu, i čitava je straža potezala krmene praće prema pramcu, a pramčane prema krmi. Taj sam manevar već poznavao. G. Pike je okretao brod. Kad sam se mostom vratio krmi, izniknuli su iz vrata, koja vode iz kabina g. Mellaire i tesar. Baš su ih omeli kod doručka; to se vidjelo po tome, što su još brisali usta. G. Pike je došao do ruba krme i doviknuo drugom časniku upute. G. Mellaire je nato otišao sve do pramca i rekao tesaru da prihvati kormilo. Kad se »Elsinore« potpuno okrenuo, g. Pike je brod poveo brazdom, kojom je upravo prošao, samo sada u obratnom pravcu. Prvi časnik spustio je dalekozor, kojim je motrio površinu mora, i pokazao otvor, što vodi u veliku prostoriju na krmi. Iz otvora je nestalo ljestava. I kapetan West je izišao iz zapovjedničke kućice. Zaželio nam je »dobro jutro« na svoj obični način; meni prijazno, a hladno prvome časniku. Pošao je onda dalje krmom sve do kormila i tu je stao i pogledao na dalekozor. Okrenuo se onda i polako otišao do nas na rubu krme. Prošla su dva-tri časa, a onda je tek progovorio. »Što se desilo, gospodine Pike? Čovjek je pao u more?« »Da, gospodine«, glasio je odgovor. »A uzeo je i bolničke ljestve sa sobom?« pitao je kapetan West dalje.

76 »Da, gospodine... Onaj Grk, koji je skakao u more još u Baltimoru.« Očigledno čitava ta priča još uvijek nije bila dovoljno ozbiljna, da bi kapetan West morao postati samuraj. Zapalio je cigaretu i nastavio šetnju. A ipak, ništa mu nije izbjeglo, pa čak ni to, da su nestale ljestve. G. Pike je poslao izvidnice na sve križeve vršnih jedara. »Elsinore« je i dalje klizio mirnim morem. Došla je i Miss West. Stajala je pokraj mene i počela prostim okom pretraživati ocean. Ispripovijedao sam joj ono što sam znao. Ona se baš nije odviše uzrujala, a umirila je i mene. Protumačila mi je, kako je teško da propadne samoubojica Tonijeve vrste. »Kako se čini, oni polude samo, kad je lijepo vrijeme i kad je sigurno da će biti spašeni«, nasmiješila se. »Skaču samo onda, kad se može čamac spustiti ili kad je teglac u blizini. A više puta uzimlju sa sobom kakvu stvar, da se lakše spase, kao i ovaj put...!« G. Pike je vodio brod obratnim pravcem oko jednog sata, i sad se »Elsinore« morao nekako nalaziti na mjestu, gdje je Grk skočio s palube. Kapetan West je i dalje šetao i pušio, a gospođica je West načas skočila u potpalublje, da bi Wadu podsjetila na upute, što treba raditi s Possumom. Andyja Fayja su poslali na kormilo, a tesar se vratio da dovrši doručak. Sve mi se to činilo prilično bešćutnim. Nitko baš nije mario za čovjeka, koji je pao u more i sada luta tim beskrajnim oceanom. Pa ipak moram priznati, da su učinili što su god mogli da bi ga spasili. Razgovarao sam malko sa g. Pikeom, i kako mi se činilo, njega je taj skok u more silno naljutio. Nikako nije volio da se redovni posao prekida na taj način. G. Mellaire je govorio sasvim drukčije. »I onako imamo premalo ruku«, rekao je, čim je došao k nama na krmu. »Ne možemo ga napustiti, pa makar je lud. Veći dio vremena on je dobar mornar.« U taj čas netko je poviknuo s krmenog vršnog križa. Maltežanin Kokni je prvi spazio Grka i dojavio to s jarbola. Prvi je časnik pogledao u pravcu vjetra, a onda naglo spustio dalekozor, začuđeno protrljao oči, i zatim opet pogledao. Miss West, koja je gledala na drugi dalekozor, začuđeno je viknula, a onda se počela smijati. »Šta vi kažete na to?« pitao je prvi časnik. »Pa on uopće nije u vodi! On stoji!« G. Pike je klimnuo glavom. »On stoji na ljestvama. Sasvim sam to smetnuo s uma, pa sam se u prvi čas zbunio. Nisam to naprosto mogao razumjeti.« G. Pike se okrenuo k drugom časniku. »Vi, gospodine Mellaire, spustite čamac za spašavanje, a nekoliko mornara neka sjedne unutra. Izaberite ljude, koji znaju veslati.« »Hajdete i vi s njima«, rekla je Miss West. »Imat ćete bar prilike, da izađete iz broda i da ga vidite pod punim jedrima.« G. Pike je klimnuo glavom u znak pristanka, pa sam i ja sišao. Sio sam kraj prvog časnika na krmilarsko sjedište. On je kormanio, a nekih dvanaestak ruku je veslalo prema samoubojici, koji je onako neobično stajao na površini mora.

77 Maltežanin Kokni je davao zaveslaje. Među ostalom petoricom bio je jedan, čije sam ime saznao tek nedavno. Bio je Norvežanin, a zvao se Ditman Olansen. Nalazio se u straži g. Mellairea. »Dobar mornar«, rekao mi je g. Mellaire o njemu, »samo ima hirovite oči.« Zatražio sam objašnjenje i g. Mellaire mi je rekao da, ljudi kao taj Norvežanin planu odjedanput strašnim gnjevom, i čovjek nikad ne zna, što ih može tako strašno razbjesniti. Prema tome, Ditman Olansen je imao berserkersku18 ćud. Zaista, dok sam ga promatrao kako po ovom mirnom i lijepom vremenu vesla, njegove su mi se velike svijetloplave oči činile gotovo volovskima i nikako ne bih mogao pomisliti, da taj čovjek ima berserkersku ćud. Čim smo se približila Grku, on je počeo da viče, da se prijeti i da maše velikim mornarskim nožem. Sada je njegova težina pritisnula ljestve, sve dok mu voda nije došla do koljena; na toj uronjenoj podršci on se prebacivao s noge na nogu, divlje vriskao i mahao rukama. Lice mu se kreveljilo poput majmunskog. Nije to baš bio bogzna kako lijep prizor. I dalje se prijetio nožem, pa sam se zabrinuo, kako ćemo momka spasiti. Ipak, mogao sam se pouzdati u g. Pikea. On je dignuo jednu daščicu ispod nogu Maltežanina Koknija i stavio je kraj sebe na kormilarsko sjedište. Naredao je ljudima da okrenu čamac i da se krmom približe Grku. Počeo je onda da izmiče udarcima Grkova noža, čekajući da nadošli val uzdigne krmu čamca u vis, a Tonyja spusti. To je bio pravi čas! I opet sam imao prilike da vidim onu munjevitu brzinu, kojom je taj starac mogao da vlada svojim tijelom. Točno je proračunao udarac. Snažno, strelovitom brzinom spustila se daska na Tonyjevu glavu. Nož je iz njegovih ruku pao u more, a Grk se bez svijesti spustio za njim. G. Pike ga je bez po muke izvukao i bacio na dno čamca, baš do mojih nogu. Idućeg su se trena ljudi već nagnuli nad vesla, a prvi je časnik upravio čamac prema »Elsinoru.« G. Pike je dobro udario daskom. Tanak mlaz krvi curio je vlažnom i slijepljenom Tonyjevom kosom iz ranjene kože na glavi. Promatrao sam tu hrpu onesviještena mesa, iz koje je tekla morska voda. Čovjek, još časak prije pun pokreta i života, kao da se ruga čitavom svemiru, a tren oka kasnije već sasvim nepokretan, zamagljene svijesti i samrtno blijeda lica, uvijek je zamaman predmet, da se filozofi u nj zadube. A stvar je ovom zgodom postignuta tako jednostavno s pomoću komada drveta, koje se iznenada srušilo nekome na glavu. Dok sam tako razmišljao, slučajno sam dignuo pogled. Zapanjio me divan izgled »Elsinora«. Bio sam tako dugo na tom brodu i u njemu, da sam sasvim zaboravio, da je bijelo obojen. Trup broda je tako duboko gazio, bio je tako tanak i nježan, jarboli i križevi do neba visoki, razvijena jedra tako čudno, nevjerojatno velika, da se činilo kao da brod drsko izaziva silu teže. Čovjek je morao napregnuti mozak, da bi shvatio, da se ispod tog tanašnog trupa pod razinom mora nalazi još pet tisuća tona ugljena. I opet sam pomislio, kako je to zapravo čudno, što su ljudski mravi zamislili i sačinili tu divnu, veličanstvenu građevinu, taj prkos elementima! A ti su ljudski mravi većinom baš takvi bijednici kao ovaj Grk do mojih nogu, i svakog ih časa može udarac komadom drveta po glavi stropoštati u besvijest i tamu. 18 Berserkeri - divlji ratnici iz skandinavske mitologije - Op. prev.

78 Tony se oglasio nekim borbenim, grlenim mumljanjem, a onda se nakašljao i zastenjao. Vraćao se očito iz neke daleke zemlje. Opazio sam, kako ga je g. Pike oštro pogledao, kao da se boji da će momak opet poludjeti i trebati nov udarac daskom. Tony je, međutim, samo zatreptao svojim velikim crnim očima, zapiljio se u mene časak-dva nehajno i začuđeno a onda ih opet zatvorio. »Šta ćete s njime?« pitao sam prvog časnika. »Poslat ću ga natrag na posao. Za drugo i nije, a uopće nije ranjen. Netko mora protjerati brod oko Horna.« Kad smo čamac podigli na palubu, vidio sam da je gospođica West sišla dolje. U zapovjedničkoj kućici kapetan West navijao je kronometre. G. Mellaire je sišao da bi uhvatio sat-dva, i da još malko odspava prije no započne u podne njegova straža. Usput rečeno, zaboravio sam kazati, da g. Mellaire uopće ne spava na krmi. On stanuje zajedno s Nancyjem iz straže g. Pikea u jednoj kabini u sredini broda. Nitko baš nije žalio nesretnog Grka. Bacili su ga u grotlo broj 2 kao kakvu strvinu i ostavili ondje bez njege, sve dok opet ne pribere svijest. Na kraju krajeva i ja sam već sasvim otupio. Priznajem, da ga ni ja nisam žalio. Oči su mi još uvijek bile zatravljene ljepotom »Elsinora«. Čovjek zaista otvrdne na moru.

79 DEVETNAESTO POGLAVLJE Ljudi se baš ne srde na pasatne vjetrove. Mi sada već danima imamo sjeveroistočni pasat, i milje se samo gube iza nas. Mehanička plavčica se okreće i poskakuje na krmenoj ogradi. Jučer je mjerenje i opažanje pokazalo, da smo prošli nekih dvjesta pedeset i dvije milje. Dan prije toga prošli smo dvjesta i četrdeset milja, a prije toga sto šezdeset i jednu. A pri tom svemu čovjek uopće ne osjeća snagu vjetra. Vjetar je nalik na neko atmosferske vino; ugodan je i čovjeka razvedrava. Uživam kad su mi sva pluća i sve pore otvorene. A nije nimalo hladno. Svake noći, kad mi je kabina u zavjetrini, prekidam čitanje i penjem se na krmu. Radim to u svako vrijeme noći, a odjeven sam u najtanju tropsku pidžamu. Nikad prije ja nisam znao, što je to pasat, a sad sam njime naprosto opijen. Čitav sat šećem palubom gore-dolje i pravim društvo časniku, koji je u službi. G. Mellaire je uvijek potpuno obučen, a g. Pike za ovih prekrasnih noći vrši svoju prvu stražu poslije ponoći u pidžami. Prvi je časnik strašno mišićav čovjek. Nitko ne bi rekao, da ima šezdeset i devet godina, kad vidi kako mu je laka rubenina pritisnuta uza stas i ispupčena od teških kosti i golemih mišića. Kao da je iz gore izvaljan. Kakav je tek morao biti u punoj svojoj mladosti, prije četrdesetak godina ili još koju više! Dani su ispunjeni redovitim poslom i prolaze kao san. Na brodu, gdje se vrijeme točno mjeri i dijeli promjenom straža, gdje svaki sat i svako pola sata biva dozivano čovjeku u pamet udaranjem brodskog zvonca na pramcu i na krmi, vrijeme naprosto prestaje. Dani se međusobno stapaju u jedno, sedmice se isprepleću, i ja na primjer nikad ne znam, koji je dan u sedmici ili koja sedmica u mjesecu. Na »Elsinoru« nikad svi ne spavaju. I danju i noću stoje ljudi na straži, na pramcu je uvijek izvidnica, krmilar stoji za krmilom, a časnik šeće palubom. Ja ležim na svom ležaju i čitam, a za vrijeme dugih noćnih sati odjekuju iznad moje glave snažni koraci jednog od časnika. Kad koraci zastanu, ja znam, da je časnik došao do ruba krme i da gleda prema pramcu ili promatra na svoj dalekozor, da svojim obrazima ispituje i važe težinu i smjer vjetra, a možda gleda i na oblačje na nebištu ili opet kroz oblake promatra zvijezde i mjesec. »Elsinore« nije ni časka bez budnih očiju. Bilo je to prošle noći ili, bolje rečeno, ovog jutra, oko dva sata. Štampana slova mutno su lebdjela pred mojim očima, kadli me odjednom s ležaja digla iznenadna vika. Koliko sam ja mogao ocijeniti, to je g. Pike grmio s ruba krme. Vikao je na Larryja, koji se nalazio, po svemu sudeći, na glavnoj palubi ispod njega. Šta se desilo, saznao sam tek, kad mi je Wada donio doručak. Taj je Larry, sa svojim smiješnim tupavim nosom, čudnovato blesavim i izobličenim licem, svadljivim, cendravim, majmunskim očima došao odjednom

80 na nesretnu misao, da pod zaštitom tame na glavnoj palubi nešto bezobrazno primijeti. G. Pike je stajao odozgo na rubu krme, ali je ipak točno razabrao, tko je taj drznik. Tako je došlo do strašne galame. Larry je doduše bezobrazno magare, a i pravo pravcato dijete; nesretnik je postao odjednom tvrdoglav i odgovorio još bezobraznije. Prvi časnik se spustio na njega poput orkana i okovao ga na stražnju poprečnu ogradu. Pogađate valjda, da g. Pike nije pritom nišanio na Larryja. Čitavo je to okivanje bilo upereno protiv Kida Twista, Noska Murphyja i Berta Rhinea. Nemojte možda misliti, da se prvi časnik bojao tih gangstera! Ja mislim, da se on nikad nije ničega bojao. Strah jednostavno ne spada među njegova svojstva! U drugu ruku, vjerujem, da se on boji, da ti ljudi ne naprave neprilika, i zbog njih je zapravo uzeo Larryja kao primjer. Larry je izdržao svega jedan sat u okovima. Za to vrijeme njegov je glupi bezobrazluk svladao strah, i on je doviknuo na krmu, neka prvi časnik siđe dolje i odveže ga, da bi se mogli pobiti kao ljudi. Odmah je g. Pike dohvatio ključ za ručne okove i sišao. Larry, dakako, nije imao baš nikakva izgleda u okršaju s tim strašnim starcem. Ispripovjedio mi je Wada da je Larry pored svega ostaloga izgubio nekoliko sjekutića i da čitav dan mora ostati na ležaju. Nekako poslije osam sati izjutra sreo sam g. Pikea na palubi. Pogledao sam njegove članke. Vidjelo se, da je Wadina pripovijest istinita. Što ja mogu, ali mene takve sitne zgode, kao ova o kojoj sam pripovijedao, veoma zanimaju. Nije nestalo samo vremena, već je nestalo svijeta! Čisto mi je čudno pri duši kad pomislim, da već nekoliko tjedana nisam dobio ni jedno pismo, da me nitko nije pozvao na telefon, da nisam dobio nikakve brzojavke i da me nitko nije posjetio. Ne idem u kazalište i ne čitam novine. Što se mene tiče, i ne treba mi kazališta ni novina. Sve su te stvari nestale, baš kao što je i sav svijet nestao. Postoji samo »Elsinore« sa svojim čudnovatim tovarom ljudi i ugljena, i oko njega krug oceana s obzorjem dvanaestak milja daleko. Sjeća me to na kapetana Scotta, koji se smrznuo na svom pustolovnom putovanju na Južni pol. Još potpunih deset mjeseci poslije njegove smrti svijet je mislio, da je on živ. I zaista, on je za sav svijet bio živ, dok ljudi nisu saznali o njegovoj smrti. Po istom tom računu, zar on nije i bio živ? A po istom računu, nije li za nas na »Elsinoru« kopneni svijet prestao? Zar nije zjenica nekog čovjeka ne samo središte svijeta, već i svijet sam? Zaista, moglo bi se dokazati da svijet postoji samo u svijesti. »Svijet je samo moja ideja«, rekao je Schopenhauer. Jules de Gaultier je opet rekao: »Svijet je moj izum«. Njegova je dogma, da je mašta stvorila stvarnost. A ja dobro znadem, da bi praktična gospođica West proglasila moju metafiziku žalostivom i nezdravom vježbom moga mozga. Danas sam na našim brodskim naslonjačima na krmi čitao gospođici West »Kćeri Herodijadine« Dojam je bio zaista vanredan; baš onakav kakav sam očekivao. Dok sam čitao, ona je vezla fini bijeli rupčić za svog oca. Nikad ona ne miruje, i pravi je stvaralac gnijezda, čuvar rase i proizvođač udobnosti. Za svog oca već je izvezla čitavo čudo džepnih rubaca. Kako da vam to kažem... Smiješila se nevjerojatno ushićeno, a u njenim se toplim, dugoljastim, sivim očima čitala sigurna mudrost svih ženskih pokoljenja:

81 A one se nevino smiju i plešu dalje. I jedna im je misao jasna kao dan: »Zar nisam lijepa, zar neću voljena biti?« Budite strpljivi, jer one vas neće razumjeti, i do kraja će svoga vijeka plesti korake tihe oko muških srdaca... »Pa i dobro je, da je svijet takav«, bio je njezin jedini komentar. Zaista Symons je poznavao žene! To je priznala i ona sama, kad sam pročitao ovaj veličanstveni odjeljak: A one drže, da na ovom svijetu, između sunca i trave ne raste ništa, što bi čovjek mogao poželjeti, osim žene... I misle da su brze muške oči samo ogledala, da te oči nisu stvorene da gledaju daleke, opasne, nedohvatne stvari... Jer, kažu one, zar nismo mi cilj konačni? Zašto da gledate dalje od nas? Gledajte samo u noć, ništa vi nećete naći! Ta i mi smo često gledale u zvijezde... Zastao sam načas da vidim, kako se nje dojmila, ta misao. »Istina je«, rekla je gospođica West. »I mi smo često gledale u zvijezde.« Pa upravo to sam joj i rekao u lice! Rekao sam da će ona baš tako kazati. »Ma stojte!« viknuo sam. »Dajte, da vam još dalje pročitam!« ...Od svih lijepih stvari jedine mi smo stvarne: sve drugo su snovi... Zar ćete bježati za maglenim snovima, a mi, vas čekamo. Ta o drugome ni ne možete sanjati a i snovima morate dati oblik samo po našem liku! »Istina je istina je!« promrmljala je, a oči su joj sasvim nesvjesno bljesnule od ponosa i snage. »Divna pjesma«, priznala je ili, bolje reći, izjavila kad sam završio čitanje. »Ali, zar vi ne vidite...?« počeo sam ja obuzet žarom da joj rastumačim, ali onda sam od toga odustao. Ta kako bi mogla kao žena da vidi »one daleke, opasne,

82 nedohvatne stvari«, kad je i ona tako često gledala u zvijezde? Pa i sama je to priznala! Ona? Šta je mogla vidjeti pored onog, što sve žene vide: da je jedino ona stvarna, a sve ostalo da su samo snovi? »Ja se ponosim time što sam kćerka Herodijadina«, rekla je Miss West. »E pa lijepo«, rekao sam malodušno. »Slažemo se. Vi se sjećate, da sam vam ja to i prorekao...« »Hvala na komplimentu!« rekla je na kraju, a u njenim se dugoljastim, sivim očima odražavala i ogledala i sigurnost u samu sebe i samodopadnost i osjećaj moći — sva ona svojstva, koja sačinjavaju dobar dio zavodljivog otajstva i nadmoći, što je žene posjeduju.

83 DVADESETO POGLAVLJE Nebesa! Koliko li sam čitao po tom krasnom vremenu! Malo se krećem, pa baš ne osjećam velike potrebe da spavam. Pored toga, nitko me ne prekida u čitanju onako kako me prekidaju na kopnu, i već sam od čitanja gotovo sasvim otupavio. Mirne duše možete preporučiti putovanje morem svakom, tko je u svojem čitanju zaostao. Ja sam sada nadoknadio godine i godine čitanja. To već zapravo i nije čitanje već prava orgija, a siguran sam, da me ovi luckasti mornari smatraju najluckastijim stvorenjem na brodu. S vremena na vrijeme toliko sam od čitanja smušen, da se svakoj zabavi obradujem. Kad prolazimo tišinama, koje leže između sjeveroistočnih i jugoistočnih pasatnih vjetrova, ja ću narediti Wadi da uredi moju automatsku puškicu od 22 mm. Pokušat ću opet pucati. Pucao sam, dok sam još bio malen dječak, a i sada se sjećam da sam prilikom šetnji planinama uvijek nosio pušku sa sobom. Imao sam pored toga i zračnu pušku, kojom bih pokatkad zatukao kojeg češljugara. Dok je krma prilično prostrana, tako da čovjek može lijepo šetati, prostor određen za brodske naslonjače ograničen je na onaj uski prolaz sa svake strane zapovjedničke kućice. Taj prolaz iste je širine kao i sama kućica, dok opet taj prostor sužava s jedne i druge strane doseg jutarnjeg i popodnevnog sunca, a i struja vjetra. Zbog toga gospođica West i ja ležimo na našim naslonjačima ponajčešće jedno kraj drugoga. I kapetan West ima svoj naslonjač, ali ga gotovo nikad nema u njemu. Ne zadržava se baš ni u zapovjedničkoj kućici jer nema mnogo posla na brodu, a redovna opažanja i njihovu obradbu vrši on veoma brzo. Svoje vrijeme provodi kapetan West u glavnoj kabini. Ne čita, a ne radi ni bilo što drugo, već sanjari široko otvorenih očiju okrenutih prema struji vjetra, koja dolazi s velikih krmenih jedara i zadnjače kroz otvorena vrata i prozore. Gospođica West nikada nije dokona. U velikoj prostoriji na krmi uredila je vlastitu praonicu. Domaćinu uopće ne da da dirne u fino rublje njezina oca. U glavnoj opet kabini smjestila je šivaću mašinu. Plete, veze, ručni rad radi na palubi, u naslonjaču pokraj mene. Priznala je, da voli more i morski život, ali je ipak sa sobom ponijela stvari od kuće, pa čak i svoje lijepo kinesko srebro za popodnevni čaj. U dnu svog bivstva ona je žena i graditelj gnijezda. Rođeni je kuhar. Domaćin i Louis pripravljaju vanredno raskošna jela za kapetanski stol, ali Miss West je kadra da u času shvati, kako će ta jela popraviti. Nikad ona ne da, da koje jelo dođe na stol, a da ga ne provjeri i ne okuša. Oštro rasuđuje, ima nepogrešiv ukus, a pritom je i vanredno odlučna. Meni se čini, da je njoj dovoljno da pogleda na pladanj s jelom: bio kuhar tko mu drago, ona odmah pogodi, čega ima odviše ili premalo, i odmah propiše što treba učiniti, da jelo postane sasvim drukčije i daleko ukusnije. Ali zato i jedem ovdje na brodu! Sasvim sam smeten, koliko

84 imam proždrljiv tek. Čini mi se, na kraju krajeva, da je dobro, što je gospođica West pošla s nama na put. Gospođica West je projedrila čitav Istok — kako to ona voli malko neobično kazati — i zbog toga poznaje golem jelovnik ukusnih i dobro začinjenih jela. Louis je majstor u kuhanju riže, ali što se tiče pržolice uz rižu, on je bijedni početnik u usporedbi sa gospođicom West. Uopće, što se tiče pečenki, ona je pravi pravcati genije. Ovdje na brodu čovjek mnogo misli na jelo. Dok traju ovi pasatni vjetrovi, ja sam često s gospođicom West. Čitavo vrijeme čitam, a dobrim dijelom čitam naglas dijelove neke knjige, pa čak i čitavu knjigu, za koju bih htio pobuditi njeno zanimanje. Poslije toga, naravski, čitanje nas potiče na rasprave, ali ona dosad još nije rekla ni ciglog slovca, koje bi moglo izmijeniti moj prvotni sud o njoj. Ona je prava Herodijadina kćerka. A pri tome svemu ne bi se moglo reći, da je naivna djevojka. Nije ona djevojka, već zrela žena, svježa kao mlada djevojka. Ponaša se, drži i nastupa kao žena, ali pri svemu tome nikako nema onog dostojanstvenog držanja žene. Ona je plemenita, privržena i osjećajna, pa čak i osjetljiva, a njena uzavrela živahnost — ona živahnost, koja joj daje divan hod — skida s nje svu zrelost. Više puta mi se čini, da joj je punih trideset godina, a katkada opet, kad je nestašna i duhovita da joj nema više od trinaest. Ima tome već dugo, otkako sam odlučio da pitam kapetana Westa, kad se ono »Dixie« srazio s riječnim parobrodom u zatonu San Francisca. Jednom riječju, ona je najnormalnija, najzdravija i najprirodnija žena, koju sam ikad poznavao. Ona je ipak i ženstvena — ne samo zbog toga, što pažljivo češlja i uređuje svoju kosu; njena je kosa sjajna i njegovana baš kao ona čitava U drugu ruku, njenu njegovanu vanjštinu olakšava ona sloboda u oblačenju, koju ona sebi dopušta. Ona je uvijek žena. Nikad nije bez privlačivosti svoga spola. Možda ona ima visoke ovratnike, ali ja je na brodu nikad nisam vidio s visokim ovratnikom. Njene bluze uvijek su otvorene oko vrata i pokažu hi tako jednu od njenih najistaknutijih prednosti: mišićavi, krasno izvajani vrat s fino satkanom kožom. Često sama sebe uhvatim, kako kriomice gledam na njen goli vrat i na ono malo delikatne i čvrste kože leđa, koja se vidi niže vrata. Posjet pilićima postao je redovan posao. Najmanje jednom preko dana odlazimo mostom prema pramcu sve do vrška kućice na sredini broda Possum se oporavlja i on nas prati. Domaćin nastoji da bude prisutan, da primi upute i izvijesti, koliko su naše mnogobrojne kokoške snijele jaja i izlegle pilića. Sada imamo oko četrdeset kokoši, a nesu oko dvadesetak jaja na dan. Tim se rekordom gospođica West veoma ponosi. Mnogim kokoškama već je dala ime. Pijetao se, naravska stvar, zove Petar. Neka veoma cijenjena kokoška zove se Doly Varden19. Nježnu kokicu, koja je Petru neprestance za petama nazvala je Kleopatrom. Koka opet, koja ima najmedeniji glas od sviju, dobila je ime Bernhardt. Ovo mi je palo u oči: kad god ona i domaćin osude na smrt neku kokošku koja ne nese jaja (to se događa redovno jednom na sedmicu), ona nikad ne jede meso pa čak ni onda kad je pretvoreno u slasnu 19 Dolly Varden — glumica poznata zbog napadna oblačenja. — Op. prev.

85 pečenku. U takvim slučajevima Miss West za se priredi piliće ili jastoga iz konzerve. E, da ne zaboravim! Saznao sam da se ona nije počela zanimati za putovanje brodom zbog nekog muškarca (mene na primjer). Pošla je na put zbog svog oca. Nešto s kapetanom Westom nije u redu. Pokatkad je uhvatim, kako oca promatra s brigom i tjeskobom. Jučer sam o podne pričao kod stola neku zabavnu priču, i odjednom mi je pogled, sasvim slučajno, pao na gospođicu West. Ona nije slušala, što ja pričam. Viljuška s hranom, koju je baš podigla, ostala je čas-dva u zraku, a gospođica West se upiljila u svog oca. Silno se uplašila. Primijetila je, da je ja promatram, pa se odmah svladala, te polako i prirodno spustila viljušku na tanjur. Zadržala ju je u ruci, ali pogled joj je ostao na očevu licu. Tek, ja sam sve to vidio. Zapravo, vidio sam još i više! Vidio sam kako je lice kapetana Westa postalo prozračno blijedo, kako su mu se vjeđe spustile, a usne počele da se nečujno miču. Onda su se njegove vjeđe opet dignule, usne se ponovo umirile, a boja mu se vratila na lice. Bilo je kao da se vratio odnekale, gdje bi časakdva proveo. To je, međutim, bilo dovoljno, da ja vidim i otkrijem tajnu gospođice West. Pa ipak, isti taj kapetan West uvrijedio je sedam sati kasnije gordu pomorsku dušu g. Pikea. Bilo je za druge večernje straže. Noć je bila tamna, a straža je na glavnoj palubi potezala konope. Baš sam bio izišao iz zapovjedničke kućice. Kraj mene je koracao kapetan West s rukama u džepovima, okrenut prema rubu krme. Odjednom je od zadnjeg jarbola došao šum, kao da se nešto potrgalo. U isti čas su ljudi pali na leđa i počeli se kud koji, kotrljati palubom. Časak je vladala tišina, a onda je kapetan West viknuo. »Što je to puknulo, gospodine Pike?« »Pomoćni konopi, gospodine!« odgovorio je g. Pike iz tame. Opet je načas zavladala tišina, a onda se kapetan West oglasio: »Idući put pripazite najprije na konope u svojoj glavi!« Mora se priznati da je g. Pike sjajan pomorac. Ovog puta, međutim nije bio u pravu. Ja sam ga upoznao do u dno duše, i mogu zamisliti kako je njegov ponos bio povrijeđen. Pored toga njegov je značaj silno osjetljiv i primitivan. On je doduše odgovorio pun poštovanja, »da, gospodine«, ali ja sam bio sasvim siguran, da će bijednici u njegovoj straži, sada i za vrijeme noćne službe osjetiti kako je ta uvreda teška. A, bogami, i osjetili su je! Jutros sam opazio, da onaj klipan iz San Francisca, John Hackey, ima na oku strašnu modricu, a Guido Bombini grdno natečenu bradu od očigledno svježeg udarca. Pitao sam o tome Wadu, i on mi je uskoro donio izvještaj. Dok smo mi na krmi mirno snivali, na prostoru između sredine broda i pramca mlatilo se sve u šesnaest. G. Pike se danas čitavog dana vuče naokolo otečen i zlovoljan, viče na posadu daleko više nego inače, a čak je i prema meni i gospođici West samo hladno uljudan. Kad ga nešto zapitamo, daje nam sasvim kratke odgovore, a lice mu je kiselo kao krastavac. Gospođica West ne zna, što se dogodilo, pa se samo smije i

86 naziva to »mornarskom histerijom«. Ona tvrdi, da je na tu bolest često naišla za vrijeme svojih putovanja. Ja međutim bolje poznam g. Pikea — toga tvrdoglavog, divnog, ostarjelog morskog vuka. Proći će najmanje tri dana, dok se on ne pribere. Silno je ponosan na to, što je valjan pomorac, a ovaj put ga strašno vrijeđa svijest, da je on kriv za onu glupu griješku.

87 DVADESET I PRVO POGLAVLJE Sa današnjim danom već smo dvadeset i osam dana na putu. Sjeveroistočni pasat još uvijek drži. Jutros baš dok sam pio kavu, prošli smo ekvator. I eto, Charles Davis je na svoj način najavio taj događaj: ubio je O’Sullivana. Vijest o tome donio nam je Boney, kržljavi i sićušni mladac u straži g. Mellairea. Drugi časnik i ja baš smo ušli u ambulantu, kad se pojavio i g. Pike. Tako su prošle sve O’Sullivanove nevolje. Čovjek na gornjem ležaju prekinuo je užarskim nožem ludu i tužnu nit njegova života. Ja toga Charlesa Davisa uopće ne mogu razumjeti. Sjedio je i dalje mirno na svom ležaju, mirno dimio iz lule i isto tako mirno odgovarao g. Mellaireu. Pritom on sasvim sigurno nije lud a ipak je hladnokrvno umorio onog bespomoćnog čovjeka. »Zašto si to napravo?« pitao je g. Mellaire. »Zato, gospodine«, rekao je Charles Davis i ponovno zadimio iz svoje lule, »zato« — i opet je zadimio — »što mi je smetao kod spavanja«. Opazio je u taj čas, kako g. Pike u njega pilji. »Zato« — i opet je zadimio, »što mi je dosađivao. Idući se put« — i opet je zadimio— »nadam da ćete malko bolje pripaziti kakvog čovjeka stavljate u istu kabinu sa mnom. Osim toga« — i opet je pustio jedan čestiti dim — »ovaj gornji ležaj nije pravo mjesto za mene. Mene vrijeđa, što moram ovdje spavati. Sići ću dolje, čim vi O’Sullivana izbacite napolje«. »Ali zašto si to napravio?« zagrmio je sada g. Pike. »Pa već sam rekao, gospodine! Zato, što mi je dosađivao Bilo mi je toga svega već na vrh glave, i ovog jutra sam ga naprosto zbavio bijede. A šta biste vi zapravo htjeli? Čovjek je mrtav, a ja sam ga ubio u samoobrani. Poznam ja dobro zakon! Kakvo vi imate pravo da stavljate u istu kabinu sa mnom bjesomučna luđaka? Ja sam slab i bolestan!« »Bogami, Davis«, opet je zagrmio prvi časnik, »nikada ti svoje plaće nećeš dobiti u Seattleu! Pokazat ću ja tebi, kako se ubija luđaka, zavezana i sasvim bezopasna. I ti ćeš, srce drago, za njim preko palube.« »Ja ću preko palube a vi ćete na vješala«, odgovorio je Davis. Pogledao je sada svojim hladnim očima na mene. »A na vas ću se pozvati, gospodine, da posvjedočite, kako mi se prijetio. Vi ćete to i posvjedočiti na sudu, i on će visjeti, ako mene bace u more. Poznam ja dobro njegovu prošlost. Taj se boji suda kao đavo tamjana! I previše je puta već morao odgovarati zbog ubojstva i nasilja na debelom moru. Čovjek bi mogao živjeti kao bubreg u loju od kamata na sve one globe, što ih je platio bilo on sam bilo brodovlasnici za njega!« »Zaveži gubicu ili ću ti izbiti sve zube«, zaurlao je g. Pike i skočio prema njemu stisnutih šaka.

88 Davis se nehotice trgnuo unazad. Njegovo je tijelo bilo slabo, ali zato duh jak. Odmah se svladao i ponovo odrezao. »Vi mene možete umlatiti, gospodine«, zagrohotao je makar se činilo, da će svaki čas dobiti po glavi. »Ne drhćem ja za svoj život. Čovjek umire samo jedanput, a i taj jedanput nije to baš tako teško. O’Sullivan je otegnuo tako lako, da se moraš čuditi! Međutim, ja neću odapeti prije nego što svrši ovo putovanje i prije nego što tužim brodovlasnike. Načinit ću to, čim siđem u Seattleu. Poznam ja i svoje pravo, a i zakone. Imam pored toga i svjedoke!« Ruku na srce ja nisam znao da li da se divim hrabrosti tog bijednog mornara, ili da žalim g. Pikea, kojega je taj bolesni čovjek toliko smeo, da se nikako nije mogao odlučiti da ga udari. Na kraju je ipak skočio na mornara, ali s dobro proračunatim bijesom. Pograbio ga je obim svojim golemim šapama za ramena i donji dio vrata, pa ga žestoko, strahovito žestoko, tresao čas ili dva. Pravo čudo, što se Davisov vrat nije iskrenuo! »Vi ćete mi biti svjedok, gospodine«, rekao mi je Davis, čim se oslobodio. Nakašljao se, opipao vrat i počeo rukom tražiti, ima li kakvih tragova povrede. Čim se malo pribrao i uhvatio daha, promrmljao je sasvim zadovoljno: »Odmah ću početi, da naokolo pokazujem modrice«. To je ipak bilo odviše za g. Pikea. Okrenuo se i izišao; odlazeći kleo je i psovao neprestance dubokim grlenim glasovima. Čas kasnije izišao sam i ja Davis je nanovo punio lulu i govorio g. Mellaireu, da će se i na njega pozvati kao svjedoka, čim brod stigne u Seattle. I tako smo imali još jednu sahranu na moru. G. Pike se ljutio, što »Elsinore« plovi suviše brzo, a da bi se po pomorskoj tradiciji mogao obred održati kako treba. Istina, nekoliko smo minuta ipak izgubili, jer smo glavno jedro srednjeg jarbola okrenuli prema vjetru i na taj način smanjili brzinu, dok su molitve bile pročitane, a O’Sullivan bačen u more s neizbježivom vrećom ugljena oko nogu. »Nadam se, da neće nestati ugljena«, rekao mi je pet minuta kasnije g. Pike sa žalostivim prizvukom u glasu. Sjedili smo poslije toga na krmi. Domaćin nam je natakao popodnevni čaj, gospođica West je radila ručni rad. Dok se nekoliko stopa dalje odvijala tužna, gorka tragedija toga tužnog, izobličenog, surovog života na malom plovećem svijetu, nas dvoje smo razgovarali o filozofiji i umjetnosti. Kapetan West, nesmetan i sasvim odsutan duhom, sjedio je dremovan u polumračnoj kabini, u koju je dopirala struja vjetra potisnuta od donjih jedara kroz otvorene prozore. On nema niti briga niti sumnji. Kapetan West vjeruje u boga. Sve je razjašnjeno i jasno kao sunce i sve to jasnije, što je on bliži svom dalekom obitavalištu! Čovjek mu mora zavidjeti zbog te snažne njegove vedrine. Meni su, međutim, oči još uvijek zamračene prizorom, kad je život odlazio iz njegovih žila, usne mu posljednji put zacvokotale, trepavice se zatvorile, a njegovo lice problijedilo bijelim prozračnim samrtnim bljedilom. Htio bih znati, na kome je sad red da otputuje s vrećom ugljena oko nogu! Za prve straže šetao sam krmom sa g. Mellaireom.

89 »Nije to ništa, gospodine«, rekao je g. Mellaire prijazno i veselo. »Bio sam jednom na nekom skitničkom brodu sa četiri stotine Činka — oprostite, htio sam reći — Kineza. Bili su to sve sami kuliji najamni radnici, koji su se vraćali nakon što im je prošao rok« »Izbila je kolera. Bacili smo ih više od tri stotine preko palube. Otišla su i dvojica palubara, većina niže posade, kapetan prvi i treći časnik, prvi i treći strojar. Kad smo stigli u luku, ja sam jedini ostao od časnika na palubi, a ostao je živ i drugi strojar i jedan bijeli ložač. Natjerali su me, da se usidrim daleko izvan luke i da bacim mrtvace, koji su još preostali. Bacao sam ih, dakako, bez ponjave, bez ugljena ili željeza. Nitko mi pritom nije pomogao, a Kinezi nisu htjeli ni prstom da maknu.« »Morao sam silaziti dolje, povezati tjelesa konopima i onda ih vitlom vući na palubu. Svaki put, kad bih sišao, dobro bih potegnuo. Kad sam svršio, bio sam pijan kao majka zemlja!« »A vi se sami niste razboljeli?« G. Mellaire je dignuo svoju lijevu ruku. Već sam više puta bio opazio, da nema kažiprsta. »To je sve, što se meni desilo, gospodine. Kapetan je imao psića, jazavčara, kao što je ovaj vaš. Kad sam staroga bacao u more, pseto se na mene silno razbjesnilo. Upravo sam vukao posljednji tovar, i psić nije imao pametnijeg posla, nego da na mene skoči i da me ugrize. Okrenuo sam se da ga udarim, ali mi se u taj čas skliznula ruka u vitlo i — zbogom ode moj prst!« »Nebesa!« uskliknuo sam »Imali ste prokletu sreću, da u tim strašnim danima izgubite svega jedan jedini prst«. »To sam i ja mislio, gospodine«, priznao je g. Mellaire. »A što ste onda načinili?« »Dignuo sam ruku pogledao je i rekao »hvala bogu«! A onda sam opet čestito potegnuo!« »I zbog toga niste dobili koleru.« »Nisam, gospodine. Bio sam tako pun alkohola, da su klice pocrkale prije nego što su zašle u mene.« Razmišljao je još jedan čas, a onda nastavio. »Znate, gospodine Pathurst, ja vam baš puno ne vjerujem u tu teoriju o spasonosnom alkoholu. Kapetan i oba časnika otegnuli su pijani, a umro je i treći strojar pijan. Ali prvi je strojar bio trezvenjak, pa je ipak umro!« Nikad se više neću čuditi, zašto more ljude čini tvrdima. Ostavio sam drugog časnika i zagledao se u divne jarbole »Elsinora«. koji su na tamnom, zvjezdanom nebu crtali i ispisivali razne šarolike krivulje.

90 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE Nešto se desilo, ali nitko ni na pramcu ni na krmi o tome ništa ne zna. Znaju jedino oni koji su sudjelovali, ali ti šute kao riba. Na brodu se, međutim, priča koješta. Ovoliko znam ja: g. Pikea je netko strašno udario po glavi. Jučer sam o podne došao kasnije na ručak; prolazeći iza stolice prvog časnika vidio sam na njegovoj glavi golemu kvrgu. Sjeo sam mu nasuprot i opazio, da su mu oči mutne, a pored toga, po očima mu se vidjelo, da ga nešto boli. U razgovoru nije uopće sudjelovao, jeo je sasvim bez volje, a pokatkad se sasvim glupo ponašao. Bilo je jasno kao dan, da se upravo željeznom voljom svladava. Nitko se nije usudio da ga zapita, što se desilo. Ja sam putnik i povlaštena osoba, pa se ni ja ne usuđujem da ga pitam. Ta strašna stara pomorska ruševina ulijeva mi toliko strahopoštovanja, da se ne usuđujem pitati; nešto, jer se bojim, a nešto, jer ga poštujem. G. Pike se vlada, kao da je dobio potres mozga. Da ga boli, to mu se vidi ne samo po očima i izražaju lica, već i po njegovom ponašanju, kad misli da ga nitko ne promatra. Prošle sam noći izišao na palubu. Htio sam uhvatiti malo zraka i časak-dva promatrati zvijezde. Izišao sam na vrata koja vode u kabine, i stajao na glavnoj palubi baš ispod ruba krme. Netko je iznad moje glave tiho, ali uporno stenjao. Bio sam radoznao pa sam se vratio u kabinu, popeo se onda na krmu kroz zapovjedničku kućicu i tiho se, u papučama došuljao na krmu. Bio je to g. Pike. Naslonio se sasvim skršeno na ogradu i glavu obuhvatio rukama. Kad bi ga zaboljelo, jauknuo bi tiho, a već dvanaestak stopa dalje nije ga se čulo. Sasvim kraj njegovih leđa mogao sam razabrati njegovo uporno stenjanje nalik na pjevuckanje. U pravilnim bi vremenskim razmacima propentao: »Jao, jao, jao, jao, jao.« Svaki bi put tu riječ ponovio pet puta, a onda opet dalje stenjao. Odšuljao sam se isto onako tiho, kao što sam se bio došuljao. G. Pike, međutim, i dalje vrši svoje straže i uopće sve dužnosti glavnog časnika. Da ne zaboravim: gospođica West se usudila da ga draška. On je odgovorio da ga boli zub, i da će ga izvaditi, ako bol ne prestane. Wada nije mogao saznati, što se desilo. Nema nikakvih očevidaca. Pričao mi je, da su Azijci raspravljali o toj stvari u kuharovoj sobi i da misle da su to načinila ona tri gangstera. Bert Rhine ima iščašeno rame, Nosko Murphy šepa kao da ga je netko udario u slabine, a Kid Twist je tako ispremlaćen, da će još dva dana morati ostati na svojem ležaju. To je sve što Azijci znaju, a gangsteri šute isto onako kao i g. Pike. Azijci misle, da su gangsteri pokušali da prvog časnika umore, i da ga je sigurno spasila samo njegova tvrda tikva.

91 Sinoć sam za druge popodnevne straže još jednom spoznao, da kapetan West zna više o onome, što se događa na »Elsinoru«, nego što bi to čovjek mislio. Pošao sam prema pramcu duž mosta sve do velikog jarbola i naslonio se u sjeni jedara. S glavne palube, iz prolaza između sredine broda i ograde dopirali su glasovi Berta Rhinea, Noska Murphyja i g. Mellairea. Nije se radilo o poslu, već su razgovarali prijazno i prijateljski, a pokatkad bi se koji od njih nasmijao. Nekoliko su puta prasnuli u smijeh svi odjedanput. Sjetio sam se Wadina pričanja, kako je prvi časnik, sasvim protivno pomorskim tradicijama, u prisnu prijateljstvu s gangsterima. Pokušao sam odgonetnuti o čemu razgovaraju. Gangsteri su međutim pričali tihim glasom, i mogao sam razabrati samo to, da govore prijateljski i dobrodušnim prizvukom. Odjedanput se s krme čuo glas kapetana Westa. Nije to bio glas samuraja, koji svladava oluju, već samuraja mirnog i hladnog. Bio je to glas jasan, mekan i zvučan kao najzvučnije zvono, što su ga ikad izlili istočnjački umjetnici, da bi vjernike pozivalo na molitvu. Mene je od toga glasa spopala jeza. Bio je to glas bez strasti, kao kad po cičoj zimi čelični kolut padne na led. Znao sam, da je one ljude ispod mene naprosto ošinuo kao munjom. Osjetio sam, da su se ukočili i sledili baš kao i ja. A kapetan West je rekao samo dvije riječi: »Gospodine Mellaire!« Slijedio je časak napregnute šutnje. »Da, gospodine«, odgovorio je g. Mellaire. Čuo sam, kako drugi časnik koraca palubom ispod mene sve do podnožja krmenih ljestava. »Vaše je mjesto na krmi, gospodine Mellaire«, rekao je onaj hladni bestrasni glas. »Dođite ovamo!« čuo se opet glas kapetana Westa. »Da, gospodine«, odgovorio je drugi časnik. I to je bilo sve. Ni riječi više nisu progovorili. Kapetan West je nastavio sa šetnjom na vjetru izloženoj strani krme, a g. Mellaire se popeo ljestvama, pa počeo šetati zavjetrinom. Pošao sam mostom sve do kraja kaštela i namjerice ostao ondje oko pola sata. Tek onda sam se vratio u kabinu preko glavne palube. Nisam razmišljao, ali mi je samom bilo jasno, zašto sam to učinio. Želio sam, da nitko ne sazna, da sam prisluškivao tom razgovoru.

92 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE Čim je prestao sjeverozapadni, odmah je počeo jugoistočni pasat, a poslije toga nekoliko dana smo se valjali i koprcali u mrtvom moru. Za tih nekoliko dana otkrio sam, da sam neobično obdaren za gađanje iz puške. G. Pike se kleo, da sam morao veoma dugo vježbati, a i sam priznajem, da se čudim kako mi ta stvar lako polazi za rukom. To je dakako samo vještina, ali čovjek mora imati talenta, da vještinu stekne. Ja bar tako mislim. Stajao sam na palubi, koja se nemilo ljuljala, i pucao na boce, koje su plovile na nemirnim valovima. Poslije pola sata ja sam utvrdio, da sam sve boce odreda razbio već prvim hicem. Uskoro je praznih boca sasvim nestalo, ali se g. Pike počeo silno zanimati za moje gađanje, pa je naredio tesaru, da mi izreže iz tvrda drvceta mnogo malih četverouglastih komada. Drvo je bolje odgovaralo. Dobro nišanjen hitac izbacio bi četvorine iz mora i zavrtio ih u zraku, a ja sam mogao pucati na jedno jedino drvo, sve dok ga ne bih izgubio s oka. Pucajući brzo i na malo rastojanje, mogao sam isprazniti na jedan jedini komad magazin i pogoditi ga devet puta. Pokatkad bih ga od jedanaest hitaca pogodio s ravno deset. Ne bih ja bio svoju spretnost smatrao ničim neobičnim, da nisam nagovorio i gospođicu West i Wadu, da i oni pokušaju. Ni Miss West ni Wada nisu tako dobro gađali kao ja. Nagovorio sam na kraju i g. Pikea. On je najprije otišao iza kormilarske kućice, da ga nitko od posade ne može vidjeti, ako bi slabo gađao. Ni jedan jedini put nije pogodio cilj, a koji put bi upravo smiješno promašio. »Nikad mi se nije naročito sviđalo gađanje iz puške«, izjavio je zlovoljno. »Ali onda, kad dođe do okršaja na blizinu ja znadem, kako treba rukovati pištoljem. Sve mi se čini, da ću potražiti svoj pištolj i malo ga iskušati.« Sišao je pod palubu i vratio se s velikim automatskim pištoljem od 0.44 cm i s pregršću naboja. »Upravo je čudno, gospodine Pathurst, što možete uraditi s tim oružjem na daljinu od deset do dvanaest stopa, ako pucate u trbuh. U tučnjavi uopće ne možete upotrebiti pušku. Jednom sam se prekobacivao s nekom bandom, koja mi je podmetnula nogu. Sve sam ih poslao na tlo, kolikogod su dugi i široki! Jedan me od njih udario preko lica, i tek tada sam dohvatio pištolj i počeo odapinjati. Tane mu je ušlo u koljeno, smrskalo gnjat, pa onda izišlo i na kraju mu još rasporilo jedno uho. Zato vam ja kažem: »Dajte mi dobar pištolj, i ja se ne bojim ni vraga!« »Zar se ne bojite, da ćete potrošiti sve vaše naboje?« pitao me uplašeno pola sata kasnije, kad je vidio, da ja nikako ne prestajem pucati iz svoje nove igračke. Umirio se, kad sam mu rekao, da je Wada ponio pedeset tisuća magazina. Dok smo tako pucali, doplivala su dva morska psa. Bili su golemi, i g. Pike je rekao da imaju najmanje 15 stopa dužine. Bilo je to baš jedne nedjelje ujutro, tako

93 da je posada bila slobodna, morala je obavljati jedino baš najnužniji posao. Tesar je donio uže sa golemom željeznom udicom i komadom usoljene svinjetine, velikim kao moja glava. Na tu je udicu uhvatio redom obadvije nakaze. Izvukli su ih na glavnu palubu. Poslije toga promatrao sam prizor, koji me uvjerio, da su ljudi na moru zaista okrutni. Čitava se posada sakupila oko morskih pasa s velikim kamama, sjekiricama i mesarskim noževima pozajmljenim iz kuhinje. Neću vam opisivati pojedinosti. Mornari su piljili u morske pse, grohotali i uživali u okrutnosti koju su počinjali. Prvu su ribu na kraju krajeva bacili nazad u ocean; između gornje i donje čeljusti zabili su joj šiljati štap, tako da usta nije mogla zatvoriti. Nije joj prema tome, drugo preostalo, nego da ugine od gladi. Sad su se spremili da obrađuju drugog morskog psa. »Ja ću vam pokazati kako se to radi!« urlao je Andy Fay. Kod onog prvog morskog psa pokazao se Maltežanin Kokni kao najspretniji obredni meštar. Ovom drugom morskom psu izvadili su sav drob i bez utrobe ga vukli palubom. Nesretnoj ribi preostao je samo mesni oklop, pa ipak nikako nije htjela uginuti. Bilo je pravo čudo, gdje se život zadržava, kad je nestalo svih životnih organa. Još veće čudo doživio sam međutim časak kasnije. Mulligan Jacobs je stajao nad morskim psom s košuljom zavrnutom do lakta kao kakav mesar. Doviknuo je »izvolite« pa mi iznenada dobacio velik komad mesa. Ja sam zaprepašten skočio unazad i komadina mesa je pala na palubu, a četrdesetak se ljudi grohotom nasmijalo. Htio, ne htio, ja sam se postidio. Ti me neotesanci nisu nimalo poštivali, a ljudska je priroda čudna stvar, tako da ni filozof baš ne voli, da ga preziru neotesanci njegove vlastite vrste. Pogledao sam na komad mesa, koji je pao na palubu. Bilo je to srce morskog psa. Gledao sam dalje i vidio kako ono, na toj od sunca sprženoj palubi, kojom je tekla rastopljena smola, i dalje kuca kao živo. A ipak sam smogao hrabrosti. Nisam htio tim prascima pustiti da se smiju mojoj gadljivosti. Sagnuo sam se i dignuo ribino srce. Zatomio sam mučninu, koja me spopala, i držao ga u ruci. Ono je i dalje kucalo. Bilo kako mu drago ja sam ipak malko pobijedio Mulligana Jacobsa. Nije se više sa mnom bavio, već je počeo mučiti morskog psa, koji nikako nije htio umrijeti. Ta nova zabava kao da mu je činila mnogo veće veselje. Morski pas je nekoliko minuta ležao sasvim miran, a onda ga je Mulligan Jacobs udario preko nosa tupim krajem sjekirice. Ribu kao da je udarila električna struja. Ponovno je oživjela i počela se bacati palubom. Otrovni čovječuljak stade oduševljeno podcikivati: »Iglice su joj u glavi! Iglice su joj u glavi! Žare i pale!« Vriskao je i piskao obuzet upravo đavolskim, užitkom, a kad se morski pas ponovno smirio, on ga je još jedanput udario po gubici i natjerao da skače. Bilo mi je toga već odviše, pa sam se odlučio na uzmak. Dakako, pravio sam se, kao da mi je dosadno ili da me ta stvar više ne zanima, a sasvim onako, kao usput, nosio sam u ruci srce, koje je još uvijek kucalo.

94 Kad sam došao na krmu, vidio sam kako iz zapovjedničke kućice izlazi gospođica West. U ruci je iznosila košaricu s ručnim radom. Izlazila je baš ka onu stranu, gdje su bili naslonjači, pa sam se odšuljao na lijevu stranu zapovjedničke kućice, da bih mogao neopazice baciti u more taj strašni komad mesa, što sam ga nosio u ruci. Srce se međutim, na površini osušilo od tropske žege, iako je iznutra još uvijek kucalo. Prilijepilo mi se za ruku, tako da ga nisam dobro bacio. Umjesto da preleti preko ograde, ono je udarilo u stup i palo natrag u njegovu sjenu. Kad sam otvorio vrata, da siđem u potpalublje i operem ruke, pogledao sam ga još jedanput. Ono je još uvijek kucalo. Kucalo je još uvijek, i kad sam se vratio, čuo sam, međutim, kako je nešto bućnulo u more. Znao sam da su to s palube bacili ribino tijelo. Nisam odmah obišao zapovjedničku kućicu i pridružio se gospođici West, već sam još neko vrijeme, sav zatravljen, promatrao ono srce, kako kuca na tropskoj vrućini. Sada je opet moju pažnju privuklo oduševljeno vikanje mornara. Svi odreda popeli su se na vršak uzdužne ograde, pa promatrali neku stvar u moru kraj broda. Pogledao sam i ja istim pravcem i vidio nešto zaista sasvim neobično. Onom drugom morskom psu povadili su čitavu utrobu, ali on nije bio mrtav. Kretao se i bacao, plivao amo i tamo, pa čak pokušao da umakne s površine oceana. Pokoji put bi i ronio pedeset ili čak stotinu stopa, a onda bi ga more opet izbacilo na površinu. Svaki put kad bi izišao iz dubine, dočekao ga je grohot mornara. Čudio sam se, čemu se oni zapravo smiju. Stvar je bila užasna i strašna, ali nikako smiješna. Prosudite to i sami! Zar se čovjek mogao smijati videći tu ribu, razdiranu od boli, kako se bespomoćno valja na površini mora i izlaže suncu svoj prazni trbuh. Htio sam, da se okrenem i odem, ali opet sam čuo vikanje. Pogledao sam na more i vidio desetak morskih pasa. Bili su manji od morskog psa bez utrobe, svega devet ili deset stopa dugački. Odmah su napali svog bespomoćnog druga. Razdirali su ga u komade na kraju ga proždrli. Vidio sam kako je u proždrljivim raljama sasvim nestao. Nestao je raskomadan i ukopan u živa tijela vlastite vrste. Čas kasnije već se nalazio u procesu probave, a na krmi broda, u sjeni stupa ograde, još uvijek je kucalo ono nevjerojatno, nakazno srce.

95 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE Naše je putovanje osuđeno na propast i smrt. Ja sada već dobro poznajem g. Pikea. Ako on bilo kada otkrije, tko je g. Mellaire, zatući će ga kao psa. G. Mellaire uopće nije g. Mellaire. Nije on uopće iz Georgije. On je iz Virginije i zove se Waltham — Sidney Waltham. Pripada obitelji virginijskih Walthama; crna je istinabog ovca, ali je ipak Waltham. U to sam posve siguran, upravo tako kao što sam siguran, da će ga g. Pike ubiti, čim sazna tko je. A sad da vam ispričam, kako sam ja to otkrio. Noćas, nekako prije ponoći, izišao sam na krmu, da bih uživao u jugoistočnom pasatu. Valjali smo se i ljuljali po tom vjetru i krstarili, samo da bismo izbjegli rt sv. Roka. G. Pike je baš bio na straži, i ja sam koračao usporedo s njime. Pričao mi je svoje doživljaje. Uvijek je o tome razgovarao, kad bi bio dobro raspoložen, a često je spominjao s ponosom i poštovanjem kapetana, s kojim je jedrio pet godina. »Kapetan Somers«, pričao mi je »bio je najfiniji, najodlučniji najplemenitiji čovjek, koji mi je ikada bio zapovjednik.« A noćas smo nekako počeli da razgovaramo o žalostivim stvarima. G. Pike je doduše zao pakostan starac, ali se sada raspričao o zloći i pakosti svijeta, napose o zloći čovjeka, koji je umorio kapetana Somersa. »Bio je kapetan Somers već star čovjek. Imao je više od sedamdeset godina. Nisam ga bio vidio nekoliko godina, a pričali su mi da mu je pala kap. Ja sam morao pobjeći čim smo došli na obalu, jer je na brodu bilo neprilika. Kapetan Somers je ležao ukočen na svom krevetu. Drugi časnik ga je napao tako bolesna kasno noću : umlatio ga. Bilo je to nešto strašno. Pričali su mi o tome. Dogodilo se u San Francisku prije jedanaest godina, a brod se zvao »Jason Harrison«. »I sada, znate šta su napravili? Prvo i prvo, osudili su ubojicu na doživotnu robiju umjesto da ga objese. Branio se da je lud, jer da mu je davno prije toga neki luckasti brodski kuhar i raskolio glavu. Pošto je odsjedio sedam godina, guverner ga je pomilovao. Nije bio nevin, ali je pripadao moćnoj virginijskoj obitelji Walthama. Sigurno ste već o njima čuli. Njegovi su rođaci poduzeli sve, što je bilo moguće, da ga izvuku. Zove se on Sidney Waltham.« U taj čas udarilo je jedanput zvonce za uzbunu. Taj udarac zvonca značio je, da za petnaest minuta dolazi izmjena straže. Udaralo je zvonce na kormilu, a ponovila je zvonjenje izvidnica na vršku pramca. G. Pike se silno rastužio, prestao šetati i stao na rubu krme. Slučajno je g. Mellaire izišao već četvrt sata prije, negoli je počinjala njegova straža, pa se popeo krmenim ljestvama i došao k nama, baš kad je prvi časnik dovršio svoju priču. »Mene to nije ljutilo«, nastavljao je g. Pike, »sve dok je on bio osuđen na doživotnu robiju i sjedio u tamnici. Ali onda, kad su ga poslije sedam godina pomilovali, ja sam se zakleo, da ću ga umlatiti. A vidjet ćete, i hoću, bogami. Ne