Jack London - Pobuna na brodu Elsinore

196 ambulantu. Koliko sam mogao utvrditi, sve je na svom mjestu. Ma odakle su samo došli do hrane? To bih ja htio da znadem odakle im jelo?« Jutros se prvi časnik nije micao iz ambulante na krmi. Zajedno s domaćinom i kuharem sve je pregledao i usporedio s popisom što su ga ispostavili agenti još u Baltimoru. Sva su trojica izmigoljila iz ambulante znojni i zapuhani. Domaćin je tvrdio da je valjda preostala neka zaliha od pređašnjeg puta ili još otprije, a te zalihe mora da su pokradene noću, dok je g. Pike bio pod palubom. Bilo kako bilo, prvog časnika muči tajna te hrane baš toliko, koliko ga muči to, što Sidney Waltham još uvijek živi; a k tome ovdje, u njegovu susjedstvu. Sada i ja znadem, što to znači stražiti straže. Prvo i prvo, provodim sada na palubi dvanaest sati i još nešto malo više od toga na svaka dvadeset i četiri sata. Preostaje mi prema tome još dvanaest sati. Taj ostatak provodim za ručkom i večerom, oblačim se i svlačim, a nešto vremena provedemo Margaret i ja zajedno. Zbog toga ne osjećam potrebe, da bih još i više spavao. Sada, međutim, gotovo uopće ne čitam. Čim mi glava padne na jastuk, ja usnem. Spavam kao malo dijete jedem za trojicu, a već se godinama nisam tako dobro osjećao. Prošle sam noći pokušao da čitam Georgesa Moorea, ali mi je to bilo strašno dosadno. Možda je Moore realistički pisac, ali ja svečano tvrdim, da ne zna, kakav je život na ovom uskom i sitnom našem otočiću. Da se on samo jedanput probijao oko Horna, dvaput bi mu više vrijedilo pisanje. G. Pike je starac od šezdeset i devet godina, a ipak je držao stražu za stražom. More se prolamalo nad njim, ali on je stražio. To je čovjek iz željeza! Ne dao bog, da se s njime potučem; zakrenuo bi mi vratom kao piletu. Šta ćemo, čudo od čovjeka! Ako o svemu razmislim, moram reći, da je sasvim nesuvremena pojava. Iako sam ga na nesreću pogodio iz puške, Faun nije mrtav. Henry je već jučer tvrdio, da ga je vidio, a danas sam ga vidio i ja. Došao je do ruba kućice na sredini mosta, pa se zapiljio u krmu. Još uvijek se upinje da shvati, što se to zapravo dešava. I Possum često baš tako u mene gleda. Čudo je zapravo, što su osmorica naših Azijci, a samo smo trojica naše rase. Čitav me položaj podsjeća na Indiju, na Clivea i Hastingsa.24 Ako ostane lijepo, onda će još dugo potrajati, dok pobunjenici pojedu svoju tajanstvenu hranu, pa ogladne i vrate se na posao. Mi bismo zapravo već morali biti zapadno od Valparaisa i nekih hiljadu milja na zapad od obala Južne Amerike. Laki sjeverac, koji smjenjuje čas vjetar sa sjeveroistoka, a sad opet zapadnjak, već bi nas doveo u Valparaiso, samo da su nam jedra razapeta. To kaže g. Pike. A ovako bez jedara brod pluta ovamo-onamo i svaki dan preplovi tek neku malu malenkost prema sjeveru. G. Pike je zaista sasvim sišao s uma! Prošla smo dva dana još jasnije vidjeli da je sve to više opsjednut mišlju o osveti na drugom časniku. Ma da ne zna šta bi uradio, buna mu ne smeta, ali se užasno ljuti na to što je ubojica njegovog starog, obožavanog zapovjednika, kapetana Somersa, još uvijek živ. 24 Clive je engleski general, osvajač Indije, a Hastings britanski guverner te zemlje (XVIII. stoljeće) — Op. prev.

197 Prvi časnik grohoće. Kad govori o buni, nazivlje je glupošću i veselo priča o plaćama, koje će primiti za ovo proljenčareno vrijeme. Žao mu je što nije na kopnu pa da može špekulirati s osiguranjem. Sve ga to baš ne uzrujava, ali se silno ražalosti, kad god opazi Sidneyja Walthama kako s vrška kaštela mirno gleda na pučinu i nebište ili kako na kljunu peca morske pse. Kad je jučer došao da me smijeni, posudio sam mu svoju pušku. On je onako odoka osuo paljbu na drugog časnika. Waltham je najprije lijepo spremio udicu i tek se onda povukao. Istina, bila je veoma mala vjerojatnost, da bi ga g. Pike mogao pogoditi — Sidney Waltham nije međutim želio da se izloži bilo kakvoj opasnosti. Vidite, zaista je ova buna sasvim drukčija. Mislim time reći da se razlikuje od svih onih običnih pobuna na brodu, o kojima sam kao dječak toliko čitao, a koje su postale klasičnom građom pomorske književnosti. Nema juriša prsa o prsa, ne pucaju topovi, jatagani ne blistaju, mornari ne piju grog i nitko ne baca žigicu u spremište baruta. Sto mu gromova — pa na našem brodu nitko i nema jatagana a nema na njemu ni spremišta za barut. Što se tiče groga — otkad smo isplovili iz Baltimora, nijedan se član posade još nije opio. A ipak je to pobuna! Neću da o tome više razmišljam. Može netko reći, da je ova pobuna došla malo kasno godine 1913., da je izbila na teretnom jedrenjaku i da su pobunjenici slabići, glupani i zločinci. Pobuna je to ipak barem što se tiče broja mrtvih. Po broju poginulih ona zaista sjeća na starinska dane. Otkad sam posljednji put zapisivao u brodski dnevnik desilo se zaista štošta i koješta, da znate sada vodim službeni dnevnik »Elsinora«, a Margaret mi pri tom pomaže. Zapravo sam već mogao slutiti, da će se to dogoditi. Jučer oko četiri izjutra smijenio sam g. Pikea. Kad sam po mrkloj noći došao na rub krme, morao sam ga dvaput osloviti pa da tek onda opazi da netko kraj njega stoji. Ali i tada je samo nešto progunđao. Bio je sasvim smeten i rastresen. Naredni se tren odjednom nečemu obradovao. Bio je u taj tren sasvim sabran. Nečim se mučio. To sam osjećao; silno sam se međutim zabezeknuo zbog onog što se sada desilo. G. Pike je prebacio nogu preko poprečne ograde na i rekao: »Odmah ću se vratiti!« Lako se i brzo spustio na tamnu palubu. A šta sam ja mogao napraviti! Zar sam mogao vikati ili pokušati da ga urazumim? Pa time bih samo uzbunio pobunjenike! Čuo sam njegove korake na palubi. Pošao je na pramac. Nije pritom baš bio oprezan. Mogao bih se zakleti, da sam sve do kućice na sredini broda čuo njegov lomni starački hod. Onda je šum koraka prestao, i to je bilo sve. Ponavljam, to je bilo sve! S pramca se te noći nije čuo ni najslabiji šum . Stražio sam sve dok nije svanulo, i dok nije Margaret došla na palubu. Pozdravila me radosno: »Kako je prošla noć, hrabri mornaru?« Držao sam i narednu stražu sve do podne. Tu stražu morao je zapravo imati prvi časnik. Zajutrak sam i ručak pojeo u zaklonu stražnjeg jarbola. Stražio sam i čitavo poslijepodne i obadvije večernje straže. I večeru su mi donijeli na palubu.

198 I to je bilo sve! Ništa se nije desilo. Iz dimnjaka kuhinje na pramcu tri puta se zadimilo. Skuhali su dakle tri obroka. Patuljak je već iz običaja, pokazivao iskreveljeno lice iznad ruba kaštela. Maltežanin Kokni uhvatio je albatrosa. Pobunjenici su se malo uskomešali, kad je Grk Tony ulovio na udicu golemog morskog psa. Bio je tako velik, da su dvanaestorica prihvatila konop, a ipak im nije pošlo za rukom da ga izvuku. Nisam međutim, vidio ni g. Pikea, a ni izdajicu Sidneyja Walthama. Jednom riječju, dan je bio sunčan, miran i kao stvoren za ljenčarenje. Duhao je blag lahor. A od nikud nikakva znaka šta se desilo prvom časniku! Nisu li ga možda zarobili? Možda su ga već bacili u more? Od nikud nisam čuo kakvo pucanje. On je ponio svoj veliki Colt, pa čovjek ne može zamisliti, da ne bi bar jedanput opalio. Margaret i ja smo čitav dan o tome raspravljali. Umorili smo se, a ničemu se nismo mogli domisliti. Ona je prava kćerka svog soja. Na kraju druge večernje straže zahtijevala je od mene, da ona drži prvu noćnu stražu.Imala je očev revolver. Drukčije nismo mogli ni uraditi pa smo se na kraju složili, da će Wada meni pripraviti postelju ispred stražnjeg jarbola. To je mjesto zaštićeno štitnikom otvora za svijetlo. Henryja smo, dvojicu užara i domaćina postavili duž ruba krme. Imali su kako koji, bilo nož bilo kijaču. A sada da malo kritiziram suvremenu pobunu! Na brodovima, kao što je »Elsinore«, moralo bi biti više oružja. Jedino vatreno oruđe, koje mi ovdje na krmi imamo, Colt je kapetan Westa, kalibra 0.38, i moja automatska Vinčesterka od 0.22. Stari domaćin ima dugi nož i mesarsku sjekiru. On i onako voli rezati i sjeckati. Henry ima svoj lovački nož, a pored toga nekakvu željeznu šipku. Louis nosi sa sobom jezovitu zbirku strašno krvoločnih mesarskih noževa i veliki žarač; najviše se ipak pouzdaje u vrelu vodu. Što se toga tiče, baš je pravi kuhar! I danju i noću stoje dva kotlića na kabinskoj peći i njima vrela voda. Buckwheat je dobio dopuštenje, da zbog svoje rane ostane nekoliko noći pod palubom. On najvoli sjekiricu. Preostale naše pristaše imaju noževe i batine. Jacuda prvi užar nosi ručnu sjekiru, a drugi se užar, ni u snu ni na javi ne rastaje od svog francuskog ključa. Tom Spink je oboružan harpunom. Wada, međutim, pravi je pravcati genij. On je po noći u kabini ražario lim, načinio oštricu i tu oštricu nabio na dugi štap. Sutra će još nekoliko takvih kopalja načiniti i za druge na krmi. Čovjeka, međutim, mora spopasti jeza, kad pomisli na onu strašnu zbirku oruđa za sjedenje, bodenje, mlaćenje i rezanje u tesarovoj radionici. Tim su se oruđem buntovnici sigurno naoružali. Ako ikada poduzmu juriš, onda će preživjeli na krmi morati da liječe veoma raznolike rane. Vi znate, da ja zaista odlično gađam, i prema tome nema toga koji bi se u po bijela dana domogao krme. Oni će zato jurišati noću — ako uopće i budu jurišali. Noću moja puška neće ništa koristiti. Bit će to borba prsa o prsa, a pobijedit će oni, koji budu imali jače šape i šake! Ali ipak, ne damo se mi! Ja sam se nečemu domislio. Pripremit ćemo se mi na noćni juriš! Pokazat ću ja njima, šta je to suvremeno ratovanje, pa neka znaju, zašto mi vrijedimo više od njih! Moja je misao veoma jednostavna. Radi se o

199 noćnoj rasvjeti. Dok ovo pišem, dobro sam već promislio šta ću uraditi. Uzet ću nešto petroleja, gruda kudelje, zatim upaljača i malko baruta iz čahura, plavih, crvenih i zelenih bakalja i fitilja, te plitkih posuda od kovine. U te ću posude staviti raspršljive i upaljive tvari. Na vršku užeta smjestit ću napravu nalik na odapinjač puške. Kad potegnemo uže upaljači će se rasprsnuti. Prasnut će barut te planuti kudelja i fitilj natopljen petrolejom i rasplamsati vatru... Mozak i mišići protiv mišića bez mozga...! ...Čitav sam dan radio kao crv. Moja je misao sada ostvarena. Margaret mi je pomagala savjetima, a dotle je Tom Spink spremio konope i križeve. Nad našim se slavama spuštaju sa stražnjeg jarbola sve do ruba krme pa preko palube sve do trećeg jarbola željezni križevi, koji nose letna jedra. Preko svakog od tih križeva prevukli smo lagan konop i omotali ga nekoliko puta tako, da je nastao čvrst čvor. Pričekali smo dok se smračilo a onda se Tom Spink popeo uvis i pričvrstio oko križeva pomične prstene od žice, i to upravo ispod onih čvorova. Na dizalici je pored toga svinuo šipke i načinio čvrste spone za pomične prstenove. Između prstenova i tih spona povukao je pedesetak stopa laganog konopa. Evo naše zamisli: svake ćemo večeri, kad padne tama, naše tri posude, pune upaljive tvari, objesiti na križeve. Tako ćemo to urediti, da se na prvi znak, približava se juriš, može povući onaj odapinjač na vrhu užeta. Upalit će se barut, a kad povučemo konop, prsteni će se skliznuti niz čelične križeve i naša će rasvjetna tijela klizati onih pedesetak stopa niz križeve, a zaustavit će se sama od sebe na kraju konopa. Tako će čitava paluba između krme i trećeg jarbola biti rasvijetljena, a mi ćemo ostati u tami. Jasna stvar, svakog ćemo jutra, prije nego što zora svane spustiti taj naš uređaj na palubu. Na taj način ljudi na pramcu neće imati ni pojma, čime mi to raspolažemo. I ono malo naprava, koje smo im pri radu morali pokazati silno ih je zanimalo. Svaki bi se čas nečija glava digla iznad ruba kaštela. Zurili su i zvjerali, ne bi li odgonetnuli, šta mi to zapravo spremamo. Priznat ću vam nešto — jedva čekam, da na nas navale, pa da vidim, kako taj uređaj radi...

200 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE Još uvijek je duboka tajna, šta se desilo g. Pikeu. Zapravo, ne znamo mi ni šta se dogodilo drugom časniku. U ova smo posljednja tri dana vlastitim očima vidjeli sve buntovnike odreda. Svakog smo od njih opazili osim g. Mellairea ili Sidneyja Walthama — da mu ime ispravno kažem. Nema ga i ne pojavljuje se a mi možemo samo slutiti i nagađati. Inače se u ova posljednja tri dana svašta događalo. Straže držimo naizmjence Margaret i ja, kako već na koga dođe red. Na palubi smo i danju i noću, jer se u nikog od naših pristaša ne možemo toliko pouzdati, da bismo mu povjerili vodstvo straže. Iako pobuna traje i dalje a nas eto opsjedaju na krmi, vrijeme je blago, a naši ljudi nemaju gotovo nikakvih dužnosti pa su se sasvim zalijenili. Kad im je vrijeme straži, oni spavaju iza zapovjedničke kućice. Ništa se ne dešava i ljudi su odebljali i postali tromi, baš kao da su pravi mornari. Jednom su čak i Louis, naš domaćin a i Wada prekršili pa zadrijemali za vrijeme straže. Jedino još brodski kadet Henry nijednom nije prekršio propis. Da ne zaboravim — jučer sam Toma Spinka pošteno udario preko njuške. Otkad je prvi časnik nestao, on je sve drzovitiji i neće da sluša. U mene se baš mnogo ne pouzdaje. To smo Margaret i ja opazili pa smo se o tome i porazgovarali. Bilo je to još prije tri dana. »Dobar je mornar, ali slab čovjek«, rekla je Margaret. »Ako mu pustiš da radi što hoće, zarazit će i druge.« »Eh pa lijepo, pritegnut ću ga ja malko«, najavio sam hrabro. »I morat ćeš! Šta ti drugo preostaje? Moraš biti tvrd! Moraš biti tvrd, druge nema!« Oni koji zapovijedaju, moraju biti tvrdi. Ja to znam, ali spoznao sam, da nije lako biti tvrd. Za mene nije bilo baš teško, da povalim Steva Robertsa. Pucao sam na nj, dok je na mene nišanio. Mnogo je teže biti tvrd prema tvrdoglavom pristaši, pogotovo ako te on nikad baš sasvim ne izazove. A Tom Spink ostaje uvijek za dlačicu pristojan. Dvadeset i četiri sata poslije onog razgovora s Margaret bio sam na mukama, šta da s njime uradim. Bilo mi je teško, i meni bi bilo milije da su pobunjenici jurišali na krmu. Početnik ne može u jedan dan naučiti da onako od srca urla kao g. Pike a niti da zapovijeda onako dostojanstveno, u pola glasa, kao kapetan West. Zaista, nisam znao što da počnem. Nisam imao vježbe, te nisam umio s ljudima postupati! Tom Spink je to vidio, pa postao još tvrdoglaviji. Pored toga, g. Pike se nije vraćao, i Spink je baš zbog te svoje tvrde glave izgubio svu hrabrost. Plašio se istinabog prvog časnika kao vraga, ali smatrao je da mu jedino on može sačuvati kožu i spasiti život. U mene nije imao baš nikakvo povjerenje Pa kakve je izglede

201 mogao imati neki gospodski putnik i kapetanova kćerka u borbi protiv bande na pramcu? Mora da je o tome razmišljao i zbog toga zapao u očaj. Otkad mi je ono Margaret rekla, da moram biti tvrd, ja sam Toma Spinka promatrao kao kobac pile. Mora da je i on to osjetio. Dobro je pazio da ne prijeđe granicu, ali čitavo vrijeme samo što je nije prešao. Bilo je pored toga, jasno, da Buckwheat samo čeka, kako će svršiti ta prikrivena neposlušnost. Usput rečeno — i naši Azijci imaju oštre oči, pa su dobro vidjeli šta se dešava. Primijetio sam da je Louis nekoliko puta već zinuo da mi da savjet ali je osjećao, da bi to bila uvreda. Znao je ipak, što smije, a što ne smije, pa je držao jezik za zubima. Jučer dok sam držao stražu, zgriješio je na kraju Tom Spink očigledno. Ispljunuo je gvalu duhana na palubu. Morate znati da je po običajima na moru to prekršaj kao što je svetogrđe u crkvi. Ja sam stajao kod stražnjeg jarbola pa ga nisam vidio. Margaret je, međutim, došla k meni i ispripovjedila što se desilo. Dao sam joj pušku, a sam sam pošao prema krmilu da to uredim. Gvala duhana ležala je na palubi, a Tom Spink je već žvakao drugu. »Hej, čovječe, donesi krpu i obriši tu svinjariju!« zapovjedio sam, što sam grublje mogao. Tom Spink je jezikom prevrnuo gvalu, pa mi se bezbrižno nasmijao u brk. Onom, što se sada desilo, začudio se on ali moram priznati, začudio sam se i ja. Moja je šaka poletjela kao strelica s napetog luka. Tom Spink je zateturao, udario o rub zvučnika za maglu i na kraju se srušio na palubu. Htio je da se tuče, ali ja sam odmah skočio za njim. Nisam mu dopustio, da se sabere i oporavi od prvog udarca. Moram vam reći, da sam posljednji put nekog udario golom šakom još dok sam bio dječak, a ipak sam uživao prašeći po jednom Spinku. Dok smo se motali po palubi, pogledao sam ispod oka na Margaret. Ona je izišla iz zaklona pred jarbol, stala iza ugla zapovjedničke kućice pa nas promatrala. Samo da znate: gledala nas je i mjerila vrlo hladno, sve čekajući što će se desiti. Nemojte misliti, da ja nisam bio svjestan, kako je to komično. Šta ćemo i buna je u godini 1813. komična! Nisu se to borili vitezovi za milost neke uzvišene gospođe, već je jedan bijedni mornar dobio po njušci, jer je pljunuo na palubu teretnog broda! A ipak, moja je dama promatrala, i ja sam se baš zbog toga još više raspalio; moji su udarci postali brži i teži, i nesretni je mornar dobio još pet-šest čestitih pljusaka. Svakako je čovjek veoma čudno biće. Kad o svemu tome razborito promislim meni se čini, da me isti duh prožimao jučer dok sam lupao po Tomu Spinku, i u ono vrijeme kad sam uživao u duševnom nadmetanju i perom tukao lukave protivnike. Onda sam dokazao da imam bolju pamet, a sada to, da imam bolje mišiće. Whistler i Wilde bili su intelektualni jarci, a ja sam jučer izjutra, kad sam Toma Spinka povalio na palubu, bio pravi pravcati fizički jarac! A sad su mi članci na ruci natečeni i bole me. Svaki čas prestanem pisati pa ih promatram. Valjda neće zauvijek ostati ovako odebljali. Tom Spink je međutim uzeo k srcu nauk i obećao, da će biti dobar i poslušan. »Gospodine!« zagrmio sam, da ni g. Pike ne bi krvoločnije.

202 »Gospodine!« promrmljao je Tom Spink i obrisao krvavu usnu. »Da, gospodine, odmah ću tu pljuvačku obrisati! Da gospodine!» Ja samo što nisam prasnuo u smijeh. Sve mi je to bilo silno smiješno. Ipak dok sam nadzirao čišćenje palube, držao sam se grdno oholo i ozbiljno. Da pukneš od smijeha — mora da sam odmah prvim udarcem stjerao Spinku gvalu duhana u grlo jer je kašljao i štucao dok je god pljuvačku s palube brisao. Atmosfera se sada na krmi divno pročistila. Tom Spink skače na svaki moj mig a za njim ništa ne zaostaje ni Buckwheat. Pokazao sam što znam, pa i onih pet Azijaca mnogo čvršće uza me drže. Ja to dobro osjećam. Udario sam jednog čovjeka po bradi, i kao da sam time našu snagu udvostručio. Po ostalima sad više ne moram lupati. Azijci su hrabri i poslušni. Henry pravi mladić našeg soja, a Buckwheat će poslušati sve, što mu kaže Tom Spink. Spink je pak pravi pravcati anglosaksonski seljak. Dobio je po nosu i sad će voditi dječaka kao što bog zapovijeda! Prošla su još dva dana i dvije su se stvari desile, koje vrijedi zapisati. Prvo i prvo čini se da su one tajanstvene živežne namirnice već pri kraju! Imali smo pored toga naše prvo primirje. Gledao sam na dalekozor i opazio da sad više ne bacaju albatrose i galebove u more. Očito su ih počeli jesti makar to meso ništa ne valja. Dakako, to još uvijek ne znači da su sve svoje zalihe iscrpli. Margaret je pogledala barometar, vidjela da pada, a onda promotrila i nebo. Kao pravi mornar vidjela je odmah da se »pravi« oluja, pa me upozorila da će se naskoro dići gadan vjetar. »Čim se more uzburka«, rekla je, »odmah će se križevi otkinuti i početi da se redom ruše na palubu!« Uvidio sam to i sam Dignuo sam bijelu zastavicu i pozvao protivnike na razgovor. Nato su Bert Rhine i Charles Davis došli do ruba kućice na sredini broda. Dok smo razgovarali, mnogo se radoznalih lica pokazalo nad rubom pramnice, a mnogi su se ljudi pojavili s jedne i druge strane. Bert Rhine je drsko pozdravio. »Lijepo lijepo, jeste li se umorili? Šta izvoljevate, ako smijem pitati?« Odmah ću vam reći. Vi možete glavu spasiti samo ako se vratite na posao prije nego što bude prekasno!« »Ako nam budete prijetili«, počeo je Charles Davis... Gangster ga je odmjerio od glave do pete, i on je zamuknuo. »Šta želite time reći?« rekao je Bert Rhine. »Napolje s time!« »Radi se o vašoj koži«, odgovorio sam. »Jedra su razmotana i ako počne oluja, svi će vam križevi popadati na glavu. Nama se na krmi ništa neće desiti. Vi ćete jedini stradati. Zbog toga vi lijepo potjerajte svoje ljude na jarbole! Neka smotaju i povežu jedra.« »A ako to ne napravimo?« cerio se gangster. »Stradat ćete vi, a ne mi!« rekao sam nehajno. »Ja sam vas samo htio opomenuti. Ako samo jedan od tih čeličnih križeva tresne na palubu, probit će krov kaštela kao da je ljuska od jajeta«.

203 Bert Rhine je pogledao Charlesa Davisa. Davis je klimnuo glavom. »Najprije ćemo se o tome dogovoriti«, najavio je gangster. »Dajem vam deset minuta vremena«, odgovorio sam. »Ako poslije deset minuta ne počnete spuštati jedra, bit će sve već prekasno. Čim se netko popne na jarbol, dobit će olovnu kuglu!« »U redu! Dogovorit ćemo se!« Oni su se okrenuli i pošli, ali ja sam ih još jednom zovnuo. »Samo čas!« Stali su i okrenuli su se. »Šta ste učinili g. Pikeu?« pitao sam. Čak ni hladnokrvni Bert Rhine nije mogao sakriti da je silno iznenađen. »A šta ste vi napravili g. Mellaireu?« odbrusio je. »Najprije vi nama recite, onda ćemo mi vama!« Vjerujem, da se iskreno začudio. Buntovnici su očito držali da smo mi krivi što je nestalo drugog časnika a mi smo opet mislili da je nestanak g. Pikea njihovo maslo. Mnogo sam o tome razmišljao, pa mi se sve čini da se desilo isto što i kilkenijskim mačkama; jedan je časnik drugoga naprosto uništio. »Još nešto« rekao sam brzo »Odakle vam hrana?« Bert Rhine se nasmiješio šuteći onako kako se on zna smijati. Charles Davis se nakrevelji tajanstveno i svisoka, a Patuljak je skočio iza ugla kućice i počeo plesati neki pobjednički ples. Izvadio sam sat. »Ne zaboravite«, rekao sam, »za deset minuta morate početi!« Okrenuli su se i pošli na pramac. Nije prosio ni deset minuta i svi su pobunjenici bili na jarbolima. Spuštali su jedra. Vjetar sa sjeverozapada puhao je sve jače. Nakon duljeg vremena opet smo čuli one akorde harfe koje je oluja svirala sve češće po konopima. Ljudi su bili van vježbe, pa su strašno sporo radili. Bilo bi dobro da dignu i gornja i donja vršna jedra«, predložila je Margaret. »Onda bismo mogli okrenuti brod. Brod će držati bolje pravac, a mi ćemo lakše krmilariti.« Ja sam to odmah prihvatio i doviknuo gangsteru, koji je s vrška sredine broda zapovijedao: »Bit će dobro da dignete vršna jedra, tako da možemo okrenuti brod!« Bert Rhine se držao kao da je on časnik. Razmislio je malko o tome i onda naredio da se vršna jedra razviju. Izvršili su zapovijed. Maltežanin Kokni, Nancy i Sundry Buyers. Poslao sam Toma Spinka na kormilo i dao mu smjer. Naredio mu da kljun broda uperi ravno prema istoku. Nakon dugog vremena kormilo je proradilo! Dobili smo vjetar u lijevi bok i »Elsinore« je počeo da reže. Vjetar je bio dobar. Hiljadu milja na istok bila je obala Južne Amerike i luka Valparaiso. Pravo je čudo, što se ni jedan od naših protivnika nije bunio. Kad se smračilo, počela nas je nositi prava pravcata oluja i ja sam svoje ljude poslao na vršak

204 zapovjedničke kućice da skinu veze sa sošnog jedra. To je bilo jedino jedro koje možemo okretati kako mi hoćemo. Istinabog, stražnje su praće vezane o krmu još odonda otkad smo počeli obilaziti Horn. Mi zbog toga možemo okretati križeve na trećem jarbolu, ali samo ih posada na pramcu može dizati i spuštati. Margaret je stajala kraj mene na rubu krme. Bila je tama i naše su dvije malobrojne straže dizale letno jedro. Zadržavali smo dah ne bismo li osjetili, da li se »Elsinore« počeo brže kretati. Margaret mi je čvrsto stisnula ruku: »Nikad nisam željela da se udam za mornara«, rekla je »Mislila sam da će biti mnogo sigurnija u rukama kopnenog čovjeka, kao što si ti. A sada, gle najedanput — ti imaš čitavo čudo mornarske krvi u sebi i vodiš brod na istok u luku. Mislim, da ću te za nekoliko dana vidjeti s kutomjerom, kako mjeriš položaj sunca ili kako promatraš zvijezde.« Prošla su još četiri dana. Oluja se na kraju smirila, a mi smo sada svega 350 milja od Valparaisa. Hvala meni i mojoj tvrdoglavosti. »Elsinore« se ljulja, ali ipak plovi naprijed. Puše sasvim lagan povjetarac i svakog nas sata malko ponese. Tri je dana i tri noći bješnjela oluja, a kad je bila najjača mi smo mjerili osam, pa i devet uzlova. Zbog jedne sam se stvari brinuo: buntovnici kao da su sasvim pristali na moj plan.I oni poznaju zemljopis, a svi dobro znaju, što ja namjeravam. Jedra su u njihovim rukama, a ipak su mi dopustili da se dobrano približim južnoameričkoj obali. Nije čak ostalo samo na tome. Kad se trećeg dana ujutro vjetar smirio, buntovnici su se popeli na jarbole, razvili gornja i donja vršna jedra i okrenuli križeve tako da jedra potpuno prihvate vjetar. To je bilo odviše za tvrdoglavog Saksonca kao što sam ja. Odmah sam okrenuo »Elsinore« prema vjetru. Nastojao sam da zadržim taj pravac, a krmilo sam učvrstio. Margaret i ja smo se složili, da bi buntovnici željeli ploviti prema obali, sve dok ona ne bude blizu. Onda bi jednostavno spustili čamce u more i pobjegli. »Mi nećemo da oni pobjegnu«, svečano izjavljuje Margaret, a oči joj pritom blistaju. »Naš je cilj Seattle. Oni se moraju vratiti na posao! Vratit će se oni uskoro jer su već gladni!« »Ovdje se na krmi nitko ne razumije u navigaciju«, prigovorio sam. Pogledala me prezirno. »Ti si načitan čovjek, a imaš i mornarske krvi u sebi. Svladat ćeš ti teoriju navigacije u tren oka. Pored toga nemoj zaboraviti, da sam i ja mornar. Svaki glupavi seljak može svršiti pomorski tečaj za šest mjeseci i položiti ispite u bilo kojoj nautičkoj školi! Ti ćeš to naučiti za šest sati. Još i prije! Kad ti kažem, jedan sat čitanja i malo vježbe s kutomjerom i ti ćeš moći da premjeravaš brodski položaj. Ako ti to ne budeš mogao, vidjet ćeš, da ću ja to napraviti!« »Pa zar ti znaš mjeriti?« Odmahnula je glavom. »Ma ne znam, ali ono malo što znadem dovoljno je, da utvrdim meridijan i da izradim položaj. Hoću time reći, da bih to mogla naučiti za dva sata.«

205 Desila se sada malko čudna stvar. Oluja je najprije sasvim popustila i prešla u blag povjetarac, a sad je, poput neke zalaznice opet ojačala. Jedra nisu bila okrenuta kako treba pa su prazno mlatila, a možete sebi predočiti kako je oprema zbog toga pucala, kidala se i trgala Na pramcu su se silno uskomešali. Bert Rhine je najprije vijećao sa Charlesom Davisom i Maltežaninom Koknijem, a onda došao na glavnu palubu ispod ruba krme da čuje, šta mi o tome mislimo. »Okrenite jedra ispravno!« doviknuo sam. »Okrenite vi na stari pravac pa mi nećemo morati ispravljati!« odrezao je gangster. »Na kopno biste vi, zar ne?« zagrohotao sam. »Svira vam u želucu, je li? Nećete na kopno ni za hiljadu godina, pa makar vam svi jarboli na glavu popadali! Zaboravio sam reći da se to dešavalo jučer o podne. »Šta ćete vi načiniti ako mi okrenemo jedra?« umiješao se Charles Davis. »Odmaknut ćemo se od obale«, odgovorio sam. »Vozat ćemo vas po debelom moru, sve dok ne ogladnite pa se ne javite nazad na posao.« »Mi ćemo smotati jedra a vi onda kormanite kako znate!« zaprijetio je gangster. Zatresao sam glavom i dignuo pušku. »Da biste smotali jedra, morate se najprije popeti na jarbole. A čim se netko pokaže, dobit će ovim!« »Onda neka brod ode k vragu! Baš me briga!« rekao je Rhine bijesno. U taj se čas otkinuo gornji križ na prednjem jarbolu. Bila je još sva sreća, što je kljun broda baš bio zaronjen u dubok val. Križ je padao polako kroz konope čas amo, čas tamo. Razbio je ogradu na obadvije strane i most između prednjeg jarbola i vrška kaštela. Mi smo s ruba krme mogli jasno vidjeti, šta se desilo. Bert Rhine je bio ispod nas, pa je samo čuo, ali ništa nije vidio. Pogledao me izazovno i rekao podrugljivo: »Vi biste htjeli, da još nešto tresne!« I tresnulo je — baš u pravi čas! Popucale su najprije lijeve, a odmah zatim i desne praće na donjem križu trećeg jarbola. To je na trećem jarbolu najveći i najniži križ, i taj se sada počeo divljački njihati amo i tamo. Gangster i njegova dvojica pratilaca najprije su se okrenuli da vide šta se događa, a odmah zatim čučnuli. Oluja je sada počela trgati i spojnice na donjem križu. Čas kasnije puknule su i zatege na nižim vršnim jedrima a kako se brod baš u taj čas snažno zaljuljao, i gornji se križ otrgnuo i pao na palubu. Tresnuo je baš na grotlo broj 3 i razbio pritom onaj dio mosta. Gangster nije bio vičan na takve stvari, a i meni je to bilo nešto sasvim novo. Charles Davis i Maltežanin Kokni odmah su shvatih šta se dešava. »Maknite se otale!« zagrohotao sam cinički. Gangster i dvojica njegovih drugova ponovo su čučnuli zvjerajući pritom uvis. Čekali su koji će im križ opet zagrmjeti nad glavom. Kako je donji križ na trećem jarbolu pri padu pokidao zatege donjeg vršnog jedra, to su sada rubne spone tog jedra počele da pucaju i da se razdiru prema zavjetrini. Dizale su tako silan šum,

206 da su trojica buntovnika poda mnom sigurno pomislila, da će opet neki križ pasti na palubu. Moram priznati, da sam i ja to čekao. Ta je propast krasne naše opreme bila za me sasvim neshvatljiva. Gangsterski vođa nije bio mornar. Plovio je, međutim već nekoliko mjeseci morem a bio je i dovoljno bistar i čvrstih živaca pa je točno procijenio opasnost. Okrenuo se polako i zapiljio u me. Moram priznati nehajno je zastao pa me gledao, dok su nad njime križevi i konopi pucali, praskali, grmjeli. »Sve mi se čini, da ćemo ipak okrenuti križeve«, kapitulirao je. Bilo bi bolje da skinu gornja i vršna jedra«, prišapnula mi je Margaret. Usput vi lijepo smotajte gornja i vršna jedra!« doviknuo sam! I samo ih čvrsto smotajte i zavežite!« Charles Davis i Maltežanin Kokni čuli su moje riječi. Vidjelo se da im je kamen spao sa srca. Bert Rhine je klimnuo glavom i oni su odmah otrčali na pramac da izvrše naređenje. Za čitavog puta nije naša posada ovako živo i dobro radila. A i moralo se čvrsto potegnuti, da se spasi oprema. Užarskim su noževima izrezali ostatke nižeg vršnog jedra na trećem jarbolu, a vršno su jedro na glavnom jarbolu odriješili sa spojnica. Pokušali da u jednom prekrše naš sporazum. Počeli su smotavati niže vršno jedro na glavnom jarbolu. Kako je palo donje jedro na trećem jarbolu, a oluja nam poderala njegovo niže vršno jedro, to sam mogao vidjeti, šta oni rade, a i dobro nišaniti. Olovne su kuglice počele sipati kroz jedra i lupati o čelični križ. Ljudi su zastali i brzo prestali da stavljaju veze. Mahnuo sam rukom i tako javio Bertu Rhineu, šta želim. On mi je klimnuo glavom i naredio da jedro opet dignu i križ okrenu kako valja. »A kakva nam zapravo korist od toga, što se udaljujemo od obale?« rekao sam Margareti, kad su sva jedra skinuli, a križeve okrenuli na vjetar. »Sasvim je svejedno, jesmo li trista i pedeset milja od obale ili tri i po hiljade! Njihovom je želucu to sasvim svejedno!« I zbog toga, eto, ipak nismo zaplovili prema debelom moru. Okrenuo sam kormilo tako, da smo vjetar dobili u desni bok, pa nas je lagano zanosilo prema jugozapadu.

207 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE Noćas su, međutim, naši hrabri buntovnici ipak proveli svoju volju. Kad se smrklo, popeli su se na jarbole, spustili križeve i jedra smotali i povezali. Opalio sam nekoliko hitaca naslijepo, čuo sam, međutim i dalje, kako konopi u mraku škripe i praskaju, a kraj uha mi je zazujalo nekoliko revolverskih metaka. Položaj je zaista zanimljiv. Mi ovdje na krmi imamo u ruci kormilo, a ljudi na pramcu gospodare snagom koja pokreće brod. Sošno je jedro jedino, kojim mi gospodarimo. Buntovnici imaju u rukama sva jedra na pramcu i na sredini broda, a isto je tako u njihovim rukama sva oprema, svi konopi, križevi, te lijeve i desne praće. Istina, praće su trećeg jarbola donjim krajem privezane na krmi, ali oni gospodare jedrima. Usput rečeno, ni ja ni Margaret ne razumijemo, zašto se oni noću ne popnu na jarbol, pa te praće ne prerežu na krajevima križeva. Mislimo, da to nisu uradili samo iz lijenosti. Oni bi ih mogli prerezati, ali onda bi morali povući i urediti nove praće koje bi svršavale na pramcu. Ako bi samo praće prerezali, a nove ne bi učvrstili, onda bi se potrgali svi križevi na trećem jarbolu. Ipak je ta naša pobuna i glupa i smiješna! Takve pobune nikad još nije bilo. Mislim da u povijesti pobuna na moru nema ovakva primjera. Za starih bi klasičnih buna u davna vremena pobunjenici navalili na krmu, pa nas pobili ili sami izginuli. Zbog toga se podsmjehujem našim hrabrim pobunjenicima i preporučujem im da potraže odgojiteljice, koje će se za njih brinuti. Oponašam malko g. Pikea. Margaret međutim klima glavom i tvrdi, da ljudska narav uvijek ostaje ista, i da se u sličnim prilikama uvijek jednako i vlada. Jednom riječju, ona neprestance spominje, koliko je već ljudi poginulo, pa tvrdi da će buntovnici prije ili kasnije ipak jurišati na krmu. Treba samo pričekati, dok pošteno ogladne. Moramo držati oči i uši dobro otvorene, ali inače je sve to tek lijepa i dražesna pustolovina nalik na stranicu neke romantične knjige sa sretnim završetkom. Pa priznajte, zar to nije romantično: mlad čovjek i djevojka vole jedno drago i smjenjuju se na dnevnim i noćnim stražama. A svaka smjena je nezaboravan ljubavni sastanak. Zar je ikad bilo takvog čudesnog udvaranja? Zaljubljene se riječi gube u vjetru i oluji, a tama i noć sakrivaju tihe, uzbuđene savjete, nježne poljupce u nadlanicu ruke i žarko milovanje. Zapravo, otkad je počelo ovo putovanje, ja sam sve knjige poslao dođavola. A ipak su knjige okvir, osnovica ljudi moga soja. Ja sam još uvijek ono isto, što je bilo deset tisuća pokoljenja prije mene. To je sasvim sigurno. A i moja knjiška filozofija pokazuje, kakve sam krvi. Izabrao sam svoje knjige iz tih deset tisuća pokoljenja koja su bila prije mene. Ubio sam čovjeka — Steva Robertsa. Nepismen plavokosi izdanak naše rase učinio bi to bez kolebanja. A ja, koji znadem abecedu,

208 a u mozgu sam skupio filozofiju svih filozofa, toga bih istog čovjeka ubio i opet bez kolebanja. Kultura me nije učinila mekoputnim. Još sam netaknut. Bio je to redovit posao, a svi su moji predšasnici uvijek radili svoj redoviti posao. Radili su sa svagdje i na svakom mjestu — i u najvratolomnijim pustolovinama i pri najdosadnijoj raboti. Nikad neću poželjeti, da se kotač vremena ili događaja okrene nazad. I opet bih ubio Steva Robertsa — jasna stvar ako bi prilike bile iste. Jedno, međutim, nije istina. Pogriješio sam malko kad sam rekao da sam ostao netaknut. Jednu stvar ipak zahvaljujem kulturi to što znadem trijezno procijeniti, šta dovodi do uspjeha. Učinio sam nešto što se mora učiniti i nešto što bi svaki čovjek učinio na svojem redovitom poslu.

209 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE Margaret je imala pravo. Pobuna na našem brodu baš je kao i sve ostale. Sada imamo i danju i noću pune ruke posla. Wada je ubio Ditmana Olansena — onog berserkera s luckastim očima. Henryja, našeg brodskog kadeta jedinog mladića našeg soja, bacili su u more s posmrtnom vrećom ugljena oko nogu. Pobunjenici su jurišali na krmu Moja su se rasvjetna tijela sjajno iskazala. Na pramcu su već sasvim izgladnjeli a mi još uvijek držimo krmu. Da vam najprije pripovijedam o jurišu na krmu! Bilo je to za Margaretine straže, pretprošlu noć. Ne, najprije ću vam pričati o još jednom uređaju, što sam ga pronašao. Pomagao mi je stari domaćin, koji se kao pravi Kinez dobro razumije u vatromet. Materijal smo izvadili iz naših signalnih raketa i raketnih cijevi. Načinili smo desetak bombi. Ne mislim da su baš smrtonosne, a fitilji, što smo ih mi načinili, sporije djeluju nego što naš brod sada plovi. Ipak, svoju su svrhu postigle. To ćete vidjeti, kad vam sve ispripovijedam. A sada, da vam pričam o jurišu na krmu. Navalili su za vrijeme Margaretine straže, između ponoći i četiri sata ujutro. Ja sam spavao na palubi kraj štitnika za svijetlo pa smo bili jedno kraj drugoga. Odjednom je Margaretin revolver opalio, a ona je i dalije pucala što je brže mogla. Skočio sam odmah prema konopima, na kojima su visjela moja rasvjetna tijela. I paljenje i klizanje niz konope izvrsno je funkcioniralo. Povukao sam dva odapinjača i dva su se upaljača odmah rasprsnula. Prasnula su žestoko uz snažan blijesak. Rasvjetna su se tijela sama počela klizati niz križ stražnjeg jarbola i zaustavila se tek na kraju konopa. Planulo je žarko i sjajno svijetlo. Henry, dvojica užara i domaćin odmah su dotrčali na rub krme. Uvjeren sam da su barem trojica od njih spavali kao klade. Naš je položaj bio mnogo bolji jer smo bili u tami. Protivnici su se mogli jasno vidjeti, jer im je paluba iza leđa bila jarko osvijetljena. Bilo je to zaista žarko svijetlo! Barut je praskao i bljeskao, a petrolej, kojim su bile napunjene grude kudelje, upalio se i u plamenu kapao na glavnu palubu. Materijal, što smo ga izvadili iz signalnih raketa, bacao je na sve strane crveno, plavo i zeleno svijetlo. Pobunjenici su se silno uplašili, pa borbe uopće nije bilo. Margaret je pucala kud je stigla, a ja sam držao pušku da odmah srušim svakog, koji bi se domogao krme. Juriš je nenadano došao i nenadano prošao. Neki se čovjek s lijeve strane broda popeo na krmu, i Margaret je opalila na njega iz revolvera. Odjednom je Wada skočio kao razjaren bivol i udario ga svojim kopljem u grudi. Čovjek se prevalio nazad na palubu. Ito je bilo sve. Preostali su se pobunjenici povukli na pramac što su brže mogli. Tri letna jedra, smotana na svojim križevima sasvim blizu trećeg jarbola upalila

210 su se od petroleja, koji je neprestance kapao, pa potpuno izgorjela. Ipak se brod nije upalio. Zaista, velika je prednost, što brod ima čelične jarbole i križeve. Na palubi ispod nas ležao je čovjek što ga je Wada probo. Sav se zgrbio, zgrčio i lice mu je, međutim, bilo sakriveno, pa nismo vidjeli tko je. Bilo je nešto u toj pustolovini, čemu sam se zaista čudio. Nikad još u knjigama nisam nešto slično pročitao. Radi se ukratko o tome, što sam bio nehajan, a i lijen — ili, ako vam je milije, bio sam lijen i u isto vrijeme nehajan. Potrošio sam dva rasvjetna tijela, pa mi je samo jedno ostalo. Bio sam uvjeren, da će pobunjenici ponovo jurišati, pa sam sat kasnije upalio i treće. Pobunjenici su se zaista, baš spremali da jurišaju, ali svijetlo ih je i opet potjeralo nazad na pramac. Da li su htjeli navaliti zato da vide, imam li ja još rasvjetnih tijela ih sam ih već potrošio, ili su željeli osloboditi Ditmana Olansena, to mi nikada nećemo saznati. Bilo šta mu drago, na krmu nisu stigli. Moja ih je rasvjeta i drugi put potjerala nazad. Bilo je to moje posljednje rasvjetno tijelo. A ipak nisam se dao na posao, pa načinio novu rasvjet. Bio sam nehajan a bio sam i lijen! Stavio sam na kocku život svih nas. Pouzdao sam se valjda, da naši pobunjenici misle, kako mi imamo neiscrpivu zalihu rasvjetljivača. Preostalo smo vrijeme Margaretine straže stražili zajedno. Ništa se više nije desilo. U četiri sam sata od nje tražio da ode pod palubu, pa se malko odmori. Ona nije htjela. Složili smo se na kraju, i ona je legla u moj krevet iza štitnika za svijetlo. Tek kad je svanulo, mogli smo vidjeti tko je poginuo. Mrtvi je pobunjenik ležao još uvijek na istom mjestu. U sedam sati, baš prije zajutraka poslao sam Henryja i Buckwheata na palubu, da vide, tko je taj mrtvac. Ja sam stajao iznad njih kraj ograde krme s puškom u ruci. S pramca međutim nismo čuli ni glasa. Momci su preokrenuli mrtvo tijelo i mi smo prepoznali onog Norvežanina s luckastim očima. Dovukli su ga do ograde i gurnuli u more. Wada ga je kopljem probo kroz njega. Nisu međutim prošla ni dvadeset i četiri sata, i pobunjenici su opet izjednačili račun. Postigli su još i više, jer nas na krmi ima tako malo, da ne smijemo nikog izgubiti. Da počnem ispočetka! Margaret i ja baš smo doručkovali iza stražnjeg jarbola, kadli se nekoliko pobunjenika došuljalo i otrčalo pod natkriti prostor ispod ruba krme. Buckwheat je opazio, kako dolaze, i povikao na uzbunu. Bilo je međutim prekasno. Na izravan ih način više nismo mogli otjerati. Znao sam da se ne smijem nagnuti preko ograde, jer bi odmah na mene otvorili vatru. Prednost je bila na njihovoj strani. Oni su bih sakriveni, a ja bih se morao izložiti. Ispod ruba krme dvoja su čelična vrata, koja iz kabina vode na glavnu palubu. Čvrsto su pričvršćena i zazidana još odonda, otkad smo počeli obilaziti Horn. Pobunjenici su napali na ta vrata kovačkim čekićima. Preostali su pobunjenici čekali iza kućice na sredini broda, da bi priskočili u pomoć, čim vrata budu slomljena. Iza jednih je vrata čekao domaćin sa svojim mesarskim nožem, a druga je čuvao Wada s kopljem. Ja sam ih poslao na vrata, a sam sam se grozničavo dao na drugi posao. Zapalio sam iza stražnjeg jarbola fitilj jedne bombe što sam je sam napravio. Kad se fitilj dobro razgorio otrčao sam do ruba krme i bacio bombu na palubu ispod nas. Upro sam sve sile, ne bih li pogodio ljude ispod ruba krme. Nije mi to pošlo za rukom, jer su pobunjenici na sredini broda osuli na me vatru. Kad

211 revolverski meci počnu zviždati oko ušiju onda čovjek baš nema mnogo vremena. Zbog toga se moja bomba otkotrljala podalje, na glavnu palubu. A ipak, pobunjenici se silno plaše moje rasvjete. Nisu mogli podnijeti ni ono praskanje i pucanje fitilja pa su odmah pobjegli kao poplašeni kunići. Da nisam bio zabavljen fitiljem druge bombe, pogodio bih iz puške barem petoricu. Margaret je triput odapela iz revolvera, a s pramca su joj odgovorili divljom revolverskom paljbom. Fitilj je gorio ravnih pet minuta, a onda se bomba rasprsnula. Razočarala nas je. Mislim, da sam na njoj sjedio samo bih se malko prestrašio i ništa više. Postigla je međutim svrhu jer je pobunjenike zaplašila. Nijednom se više nisu usudili dotrčati pod strehu na rubu krme. Sada već svako dijete može vidjeti, da pobunjenici nemaju hrane. »Elsinore« je postao igračkom valova i vjetra. I jutros ga je nosilo amo-tamo. Pobunjenici su htjeli loviti albatrose i polarne burnike, pa su s palube pustili mnogo udica. Ja sam pucao iz puške i smetao te gladne ribare. Tko god se pokazao, odmah je osjetio, kako o željezne ploče kraj njega praše meci. Ipak su nekoliko ptica uhvatili. Istina, izložili su pritom život opasnosti, a i mnoge su se uhvaćene ptice otkinule zbog moga pucanja. Evo, kako su oni lovili. Pripravili su udice i lagano ih iz zaklona prebacivali preko ograde. »Elsinore« je plovio sasvim polako, toliko koliko su ga goli križevi i konopi pod vjetrom zanosili. Kad bi koja ptica zagrizla, oni bi iz zaklona povukli udicu i privukli lovinu brodu uz bok. Sad bi nastupio kritičan čas. Udice su sami načinili; nisu to bile prave udice, već su bakrene šipke svinuli pod oštrim kutom i zašiljili. Na kraju je konopa visio komad drveta. Ptica bi zagrizla krivim svojim kljunom udicu. Konop je morao ostati nategnut, jer čim bi se opustio, ptica bi se otkinula. Dok je, prema tome, lovina visjela, trebalo bi je neprestance potezati uz bok broda, i nisu smjeli lovinom udarati o brod, a niti popuštati konop. Iz sigurna se zaklona to nije moglo raditi, jer bi odmah izgubili pticu. Pobunjenici su onda izmislili stalnu metodu. Čim bi se koja ptica uhvatila, odmah bi nekoliko njih počelo pucati na me. Jedan bi, opet, čvrsto potegao konop, skočio na ogradu, dignuo pticu uza stranu broda i potegnuo je na palubu. Pobunjenici su pucali iz velike daljine, a ipak su mi ti meci smetali. Hoćeš-nećeš, svatko se boji za svoj život, pa skače u stranu čim osjeti da komadići olova udaraju o ogradu kraj njega ili mu praše o jarbol iznad glave. Ipak mi je polazilo za rukom, da smetam svakome, koji bi s ograde vukao konop. Gubili su barem polovinu ptica. Loviti su mogli samo po danu, a za dvadeset i šest ljudi treba prilično velika količina mesa. Do prije večeri znatno sam popravio svoju taktiku smetanja. Kad bi »Elsinore« dobio vjetar u krmu pa rezao kljunom, ja bih okrenuo kormilo oštro na vjetar, bilo nalijevo ili nadesno. Kljun bi sada počeo snažno okretati sve dok ne bi primili vjetar pod pravim kutom. Ja bih tada zavrtio kormilo na drugu stranu i okretao brod, dok vjetar ne bi i opet puhao u krmu. Kako su udice pobunjenika plutale na komadima drveta, to bi ih brod pri okretanju počeo vući za sobom. Znali smo, da će se to desiti, pa smo se dobro pripravili. Sami smo pustili udice na našim konopima, pa izvukli i pokidali desetak njihovih udica. To nam, međutim, idući put nije više uspjelo. Brod je velik, pa se polako kreće, i

212 pobunjenici su odmah izvukli sve svoje udice, koje mi na krmi nismo više mogli uhvatiti. Ja sam našu metodu još i dalje popravljao. Dogod je »Elsinore« plovio s vjetrom u krmu, oni nisu mogli loviti. Pokušavali smo da im lov uopće onemogućimo. Razapeli smo sošno jedro, vrlo smo strpljivo i oprezno krmilarili pa smo mogli taj položaj broda i zadržati. Da bi tu prednost sačuvali naši su se ljudi smjenjivali za kormilom svakog sata. Pobunjenici su na kraju krajeva prestali da love. Margaret je držala prvu večernju stražu između četiri i šest. Za kormilom je bio Henry. Wada i Louis bijahu pod palubom. Na velikoj peći na ugljen i malim grijalicama na ulje kuhali su večeru. Ja sam baš izišao na palubu i stajao kraj zvučnika za maglu. Bio sam pet-šest stopa daleko od kormila, za kojim je stajao Henry. Mora da je neki tajanstveni šum iz cijevi za provjetravanje privukao moju pažnju, jer baš kad se to desilo, ja sam se zapiljio u rešetku na otvoru. O toj vam cijevi moram reći nekoliko riječi. Željezna je, a vodi iz spremišta za ugljen kroz ambulantu na krmi i završava u stražnjem zidu zapovjedničke kućice. Cijev zapravo prolazi između dviju stijena tog stražnjeg zida. Otvor se nalazi u visini čovjeka, a zatvoren je željeznom rešetkom, kroz koju ne može proći ni odrastao štakor. Iz otvora se vidi ravno na kormilo na drugoj strani pomoćnog ulaza na krmi. Krmilo je svega petnaest stopa daleko. Neki se pobunjenik došuljao između naslagana ugljena i stropa, popeo se uz cijev pa nanišanio kroz rešetku. Ja sam u isti čas vidio dim i čuo prasak. Henry je zastenjao i odmah sam se okrenuo prema njemu. Vidio sam kako se ruši na ručice i pada na palubu. Kotač se napola zavrtio. Pobunjenik, koji je pucao, imao je sreću: mladić je dobio metak ravno u srce ili možda sasvim kraj srca. Na »Elsinoru« nema vremena za razudbu mrtvog tijela... Tom Spink i drugi užar Učino, odmah su priskočili Henryju u pomoć. Revolver je međutim, i dalje odapinjao kroz otvor, i meci su udarali po stijeni kormilarske kućice. Nisu nasreću nikog pogodili, a njih su se dvojica odmah uklonili iz dometa. Mladić je malko zahroptao i onda se smirio. Tako je još jedan od našeg soja poginuo na svom redovitom poslu. Poginuo je kraj zapadne obale Južne Amerike za kormilom »Elsinora« koji iz Baltimora u Seattle prevozi tovar ugljena.

213 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE Položaj je postao sasvim besmislen. Mi na krmi imamo u rukama sve zalihe hrane, ali su pobunjenici osvojili sada i krmilo. Točno rečeno, oni su ga osvojili, ali ga nisu zaposjeli. Krmilariti ne mogu ni oni, a ne možemo ni mi. Krma, to zapovjedničko mjesto broda, pripada nama. Krmilo je na krmi, ali mi ne možemo dirnuti kotač. Pobunjenici mogu kroz onaj otvor cijevi za provjetravanje ustrijeliti svakoga koji bi se približio kormilu. Iz željezne nam se šupljine u zapovjedničkoj kućici smiju kao iz kakvog oklopljenog tornja. Ja sam smislio dobar plan, ali izvršit ćemo ga tek onda, kad nas nužda na to natjera. Po mrkloj noći neće nam biti teško da napravu za krmilarenje izvadimo sa drška na rubu krmila. Preuredit ćemo sigurnosni uređaj, pa onda možemo kormilariti bilo slijeva ili zdesna stojeći izvan dometa cijevi za provjetravanje. Vrijeme je lijepo i »Elsinore« zanosi koliko ga već nose goli jarboli i bibanje mora. A neka ga samo zanosi! Pobunjenici će već izgladnjeti. Prazni će ih želudac uskoro dozvati k pameti. A zašto čovjek ima pamet, ako ne zbog toga da je upotrebljava? Slomio sam gladna srca pobunjenika. Stvar je zapravo smiješna. Polarni su burnici i albatrosi slijedili »Elsinore« izvan širina, u kojima te ptice žive. Takav im je već običaj. To dakle znači da ih oko broda ima određen broj i da im se novi ne pridružuju. Iz toga možemo načiniti prvu pretpostavku, da pobunjenicima stoji na raspolaganju određena količina mesa. Druga je pretpostavka da je ptičje meso jedina hrana što je buntovnici sada jedu. Zaključak je vrlo jednostavan: ako uništimo ptice oko »Elsinora«, pobunjenici će morati da se vrate na posao. Ja sam po toj logici i postupao. Najprije sam pokusa radi narezao masnu svinjetinu na tanke komadiće, pa je zajedno s tvrdim kruhom bacio u more. Čim su se ptice spustile po hranu, odmah sam ih počeo ubijati. Svako mrtvo tijelo, zaostalo na površini mora značilo je, da su buntovnici baš toliko mesa izgubili. Poslije sam popravio svoj postupak. Prevrnuo sam jučer naš ormarić s lijekovima, pa sam komadiće svinjetine i kruha natopio sadržinom različitih bočica na kojima sam vidio kosti i lubanju. Po savjetu domaćina posuo sam hranu još i otrovom za štakore, tako da mješavina postane što smrtonosnija. Uspjeh je bio kudikamo veći nego što smo očekivali. Ni jedna ptica više ne leti iznad broda. Dok sam jučer bacao otrovanu hranu, pobunjenici su upecali još nekoliko ptica. Sve su ostale međutim odletjele, pa će im ta večerašnja lovina biti posljednja hrana prije nego što se vrate na posao. Zaista stvar je glupavo smiješna. Sve je to kao neka dječja igra. Čovjek pomišlja na različite knjige iz pomorskog života. A ipak, vodi se borba na život i smrt. Baš sam sada prešao popis svih, koji su na ovom putu izgubili život.

214 Prvi je stradao Christian Jespersen. Ubio ga je O’Sullivan kad je išao da u more baci mornarske čizme Andyja Fayja. Sad je došao na red i sam Sullivan; nije dao Charlesu Davisu da spava, pa mu je taj gentleman probio glavu užarskim nožem. Treći je na popisu Petro Marinković. Njega je sasvim sigurno, ubila gangsterska klika. Kad smo počeli obilaziti rt Horn zaklali su ga noževima i ostavili na palubi, gdje smo ga mi našli i sahranili. Samuraj, kapetan West, umro je naprasnom ali prirodnom smrću usred strašne elementarne nepogode, kad je ono g. Pike spasio »Elsinore« da ga vjetar ne baci na Đavolji rt. Tom prilikom, baš kad smo izmakli hridima na južnom vršku kopna uperenom u olujni Antarktik, odnijelo je more Boneyja. Nogatog su i zdepastog stolara Finca bacili u more drugi mornari, jer su čvrsto vjerovali da Finci mogu čarati. Ostali su stradali kod pobune. Mike Cipriani i Bill Quigley, jedan iz Rima, a drugi iz Irske, bili su ranjeni na krmi, pa ih je g. Pike bacio u more. Ostali su, međutim, na životu pa su se počeli penjati uz konopac, na kojem je visjela plavčica za mjerenje brzine broda. Domaćin je prerezao konop, i njih su žive pojeli kljunati albatrosi i polarni burnici. Ja sam ustrijelio Steva Robertsa, bivšeg kravara na farmi, i to baš u času, kad je on pokušao da mene ustrijeli. Hermanu Lukenheimeru su prerezali vrat, i to na očigled sviju nas. Uradio je to onaj pas Bombini, a Kid Twist je prišao Nijemcu s leđa pa mu nategnuo vrat. Dvojica časnika, g. Pike i g. Mellaire, uništili su jedan drugoga u nekakvoj epskoj borbi bez svjedoka. Ditman Olansen je stradao, kad je na čelu pobunjenika jurišao na krmu. Probo ga je Wada svojim kopljem. Posljednji je poginuo Henry, mladić našeg soja... Ustrijelili su ga kroz otvor cijevi za provjetravanje, dok je stajao za krmilom i radio svoj redovan posao. Zaista, kad sam prešao popis mrtvih, vidio sam da to nikako nije dječja igra. Izgubili smo jednu trećinu posade, a jedna se trećina ne gubi ni u najkrvavijim bitkama. Tako bar kaže povijest. Četrnaestorica su stradala, a tko zna koliko će toga još biti do kraja putovanja. Bilo što mu drago, mi smo još uvijek gospodari položaja. Mi pustolovi u ovom mikroorganskom svijetu, snabdjeveni ljudskom mudrošću svih vjekova, ne damo se svladati. Ali ako stvari zađemo na dno, kao što bi to rekao g. Pike, ipak smo samo primitivna zvjerad, koja se bori zvjerski i krvoločno i jedna drugu kolje tražeći hranu i vodu i zrak za pluća. Borimo se za taj komadić suhog prostora iznad oceanskih dubina. Henry je kao četrnaesti po redu otputovao u tamno more gdje će ga morska sol rastočiti. Sada smo se u jednom jedinom danu pristojno osvetili. Dvojica su pobunjenika otputovala za njim. Mene je upozorio domaćin. Povukao me za ruku pa smo obojica gledali na pramac i vidjeli kako pobunjenici bacaju dva leša s palube. Oko nogu su im objesili vreću ugljena. Nismo mogli vidjeti, tko je. »Potukli su se«, rekao sam. »Dobro je, neka se samo tuku!« Stari je Kinez, međutim, samo razvukao usta i odmahnuo glavom. »Vi ne mislite, da su se među sobom tukli?« pitao sam. »Nije bilo borba«, rekao je. »Oni jesti burnike i albatrosa ptice jesti svinjetina. Dvojica mrtav, a mnogo jako bolestan. Ja jako veseo. Neka!«

215 Mislim da domaćin ima pravo. Dok sam ja hranio ptice otrovom pobunjenici su ih hvatali. Mora da su pojeli pticu koja je prije toga progutala otrov. Dvojicu su otrovanih bacili jučer s palube. Odonda smo neprestano promatrali pobunjenike da bismo utvrdili, tko je stradao. Dvojica se nisu pojavila. Bili su to onaj debeli i suviše izrasli klipan Bob i onaj bijedni Faun. Mora da mi je sudbina dosudila da uništim Fauna, tog bijednog siromaška, koji bi uvijek čovjeka najspremnije poslušao i čitavo je vrijeme nastojao da stekne našu naklonost. Baš je to luda kob! Zašto nisu ta dva mrtvaca Charles Davis ili Grk Tony, zašto nisu stradali Bert Rhine, Kid Twist, Bombini ili Andy Fay. Iz dna duše sam žalio, što nije poginuo Isaac Chantz, Arthur Deacon, Nancy, Sundry Buyers ili barem Patuljak ili Lary. Domaćin je prišao k meni, da mi dade dobar savjet. »Kad opet mi bacati s paluba, mjesto ugljen zavezati staro željezo!« »Nema više ugljena?« pitao sam. Domaćin je klimnuo glavom. Pri kuhanju smo potrošili veoma mnogo ugljena. Ako nam se zalihe iscrpe, morat ćemo probiti otvor u grotlu, da bismo došli do brodskog tovara.

216 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE Položaj je sve uzbudljiviji. Nema više morskih ptica, i pobunjenici umiru od gladi. Jučer sam razgovarao s Bertom Rhineom. Danas smo i opet razgovarali i tvrdo vjerujem, da nikad neće zaboraviti naš jutrošnji razgovorčić. Da počnem od početka! Sinoć oko pet sati čuo sam njegov glas. Dopirao je kroz rešetke na otvoru cijevi za provjetravanje. Ja sam stajao iza ugla zapovjedničke kućice pa me nije mogao dohvatiti revolverom. »Zavijaju vam crijeva!« rugao sam se. »Hajde da vam pričam, šta mi imamo za ručak! Baš sam sada bio dolje pa vidio šta spremaju. Dakle, čujte! Najprije imamo juhu s jajetom i oštrigama, zatim jastoga u umaku, a onda janjetinu iz limenki s francuskim graškom. Znate, to je onaj grašak što se rastapa u ustima... Poslije toga imamo kalifornijsku špargu s majonezom. Da, zaboravio sam da spomenem i pržene krumpire, hladnu svinjetinu i tortu od bresaka. A poslije toga dolazi kava, prava kava u zrnu, naravski! Recite, prijane, ne čeznete li malko za Istočnom Četvrti? Sada baš donose ručak u onih hiljadu restorana starog dobrog New Yorka.« Govorio sam istinu. Zaista sva su ta jela spremali za ručak. Istina bila su većinom iz boca i limenki. »Dosta!« Odrezao je gangster. »Došao sam da s vama govorim poslovno!« »Tako, tako«, rugao sam se, »pravo u jezgru! Eh, pa lijepo, kad ćete vi i vaši štakori nazad na posao?« »Dosta«, viknuo je gangster. »Imam vas sada u šakama! Samo, da znate — neću vam reći kako smo to postigli, ali imam vas pod palcem kao buhu. Treba da samo malko pritisnem, i ispast će vam drob!« »U paklu ima mnogo takvih umišljenih štakora kao što ste vi«, odgovorio sam. Nisam međutim ni slutio, kako će se on brzo grčiti u naročitom paklu što su mu ga već spremili. »Šalu na stranu«, odgovorio je gangster. »Imam vas u šakama. Došao sam samo da vas opomenem.« »Oprostite«, odgovorio sam, »ali ja sam rodom iz Missourija! Morate mi najprije dokazati, da me držite u šakama!« Za vrijeme razgovora opazio sam odjedanput da govorim rečenicama iz gangsterova rječnika. Radio sam to kao nešto sasvim prirodno, osjećajući da me on inače ne bi razumio. Položaj je bio užasan: šesnaest je ljudi s broda već otišlo na drugi svijet. Riječi što sam ih ja na silu upotrebljavao, bile su neki zvjerski pojmovi. Mislio sam pritom, kako su me eto natjerali da sasvim zaboravim na sanje i priviđenja pjesnička, na misli kraljevskih mislilaca. Šta ćemo, zapleo sam se u raspravu s tom zrelom voćkom iz najdubljeg newyorškog podzemlja. Nije bilo

217 druge, morao sam s njime govoriti rječnikom borbe na život i smrt, krvavo i okrutno. »Sad znate šta je, pa birajte!« nastavio je gangster »Napustite borbu i nikog od vas nećemo dirati.« Pokušao sam da iz njega izmamim šta on to sprema: »A ako ne napustimo borbu?« »Onda ćete požaliti, što ste se uopće rodili. Vi baš niste sasvim glup čovjek, a imate i djevojku, koja se u vas grdno zacopala. Treba da i na nju mislite. Rekao sam vam, pa sad znate, a ako imate malo mozga, razumjet ćete me!« Bogami, razumio sam ga. U mislima mi se javilo priviđenje opsade poslanstava u Pekingu. Čitao sam i slušao o tome mnogo, pa sam znao, šta su bijelci namjeravali da naprave sa svojim ženskama, ako žuti čopori probiju posljednje obrambene linije. Razumio ga je i stari domaćin. Vidio sam kako mu se crne oči krvnički iskre ispod dugačkih, uskih vjeđa. I on je znao dobro kuda to gangster smjera. I sad me spopao gnjev. Nije to bio običan gnjev, već ledeno hladan. Vidio sam u mislima ljude moga soja, muškarce i žene, kako su opkoljeni u brdskim tvrđavama ili okruženi u samotnoj džungli, kako gube nadu i čine posljednje napore da se oslobode. Vidio sam ih kako su do posljednjeg posječeni na palubi brodova što su se nasukali. A ipak smo mi i naše žene uvijek na kraju svladali zvjerad. Možda moramo umrijeti, ali dok smo živi, pobijedit ćemo! Strašno sam se razbjesnio. Taj posljednji štakor iz najočajnijeg ljudskog podzemlja došuljao se kroz utrobu broda pa sada prijeti meni i mojima. Zaklonio se u rupu kao pravi štakor pa pravi i šum, kao što ga štakori prave. Odgovorio sam gangsteru njegovim rječnikom: »Znate kad ću ja s vama razgovarati? Istom onda, kad budete u po bijela dana puzali na trbuhu preko palube. Razgovarat ćemo istom onda, kad vas natjeram na posluh kao žuto pseto i kad pokažete, da ste zaista spremni i voljni slušati!« Narednih je desetak minuta dovikivao kroz rešetku otvora najgore pogrde, kojima se časte u newyorškoj gangsterskoj četvrti. Nisam odgovarao ništa, samo sam ga hladnokrvno slušao. Jutros sam, međutim, vidio domaćina kako se muči s velikom posudom od nekih dvadesetak litara. Bila je puna sumporne kiseline. Nisam slutio, šta on to sprema. Ja sam dotle razmišljao, kako da uklonimo onu smrtonosnu opasnost u otvoru na stražnjoj stijeni zapovjedničke kućice. Rješenje je bilo tako jednostavno da sam se zaista morao stidjeti, što se odmah nismo dosjetili. Rešetkasti je otvor veoma malen. Spustit ćemo s ruba zapovjedničke kućice dvije vreće brašna u drvenom okviru. Te će vreće sasvim sakriti otvor i spriječiti gađanje iz revolvera. Smišljeno, učinjeno! Popeo sam se s Tomom Spinkom i Louisom na vrh zapovjedničke kućice. Baš smo se spremali da spustimo vreće, kad je odjednom iz cijevi dopro neki glas. »Tko je?« pitao sam »Govori!« »Dajem vam posljednju priliku«, odgovorio je Bert Rhine.

218 Baš je u taj čas iskoračio domaćin iza ugla kućice. U ruci je nosio veliku metalnu vedricu, i ja sam načas pomislio da je čovjek pošao po kišnicu što se skupila u bačvama. Jedva sam to pomislio, kadli se on malko okrenuo, dignuo vedricu i istresao sadržaj u otvor cijevi za provjetravanje. Još dok je tekućina prskala, ja sam se dosjetio šta on to sipa: nerazrijeđenu sumpornu kiselinu. Izlio je bar desetak litara koje je donio iz spremnice. Gangstera mora da je ta tekuća vatra polila po licu i očima. Užasno ga je zaboljelo jer se više nije mogao držati. Pao je na ugljen na dnu cijevi. Strašno je počeo vikati i urlikati. Sjetio sam se onih izgladnjelih štakora za prvih mjeseci našeg puta. Ugibali su baš u toj istoj cijevi. Čovjeka je od tih krikova morala spopasti mučnina. Kad se već ubija, bolje da se ubija čisto i pristojno. Gangstera je zaista moralo užasno boljeti. Domaćin je imao ruke gole do lakata, pa ga je poprskala kiselina, što se sliva s rešetaka otvora. Počelo ga gristi i on je žurno potrčao do bačvice s vodom na uglu kućice. No njega je grizlo po čvrstoj, običnoj koži. A Berta Rhinea tog šutljivog čovjeka koji se smijao nijemim smijehom, grizla je kiselina za oči. Nije nikakvo čudo što je dolje na ugljenu tako očajnički jaukao. Mi smo pokrili otvor na zapovjedničkoj kućici našim brašnom. Zapomaganje ispod nas je prestalo; očigledno su gangstera njegovi drugovi odvukli preko ugljena na pramac. Moram priznati, da mi je bilo teško pri duši. Carlysle je rekao: »Smrt je lagana, jer svi moramo umrijeti«. To je istina, ali druga je stvar kada ti netko tresne desetak litara nerazrijeđene sumporne kiseline u lice. To je mnogo užasnije nego sama smrt. Margaret je na svu sreću bila u to vrijeme pod palubom. Kad sam se poslije nekoliko minuta pribrao, otrčao sam od čovjeka do čovjeka i zamolio sve naše od reda, da joj ništa ne pripovijedaju. Pošteno su nam se osvetili! Jučer, čitavo poslijepodne nakon one tragedije u cijevi za provjetravanje. Čuli smo ispod poda u kabinama i palube nekakve šumove. Bili su čas jači čas slabiji. Slušali smo ih ispod blagovaonice i smočnice te ispod Margaretine kabine. Paluba je pokrivena drvom, ali je ispod drveta željezo ili, točnije rečeno, čelik — onakav iz kakvog je čitav »Elsinore« građen. Pošao sam s Margaretom na različita mjesta, ispod kojih su se čuli šumovi. S nama su bili i Louis, Wada i domaćin. Nije bilo sumnje — oni su šilima udarali po željeznim stijenama. Udarci kao da su dolazili odasvud. Mi smo, međutim, pažljivo osluškivali pa smo došli do zaključka, da ne probijaju rupu zato da se neki čovjek provuče. Na takvom bi mjestu moralo udarati mnogo šila, pa bi šum bio svakako mnogo jači, i mi bismo čuli gdje to probijaju. »Pa čak i ako probiju otvor na stijeni«, rekla je Margaret »morat će ići glavom naprijed. Ne vidim kakve bi izglede pritom imali...« Ja sam oslobodio Buckwheata od dužnosti na palubi. Poslao sam ga da straži nad podom kabine, a u Margaretinoj ga je straži imao zamijeniti domaćin. Sve do kasno poslije podne trajalo je to silno nabijanje čekićem i zveckanje s različitih mjesta. Onda su odjedanput svi šumovi prestali. Nisu se nastavili ni za prve ili druge večernje straže a isto je tako za vrijeme prve noćne straže vladala potpuna tišina. Ja sam preuzeo stražu o ponoći, a Buckwheat je zamijenio

219 domaćina, koji je sve dotle stražio nad kabinama. Naslonio sam se na ogradu na rubu krme, i moja su četiri sata počela polako prolaziti. Nikako nisam očekivao, da bi iz kabino mogla doći kakva opasnost. Da i naprave otvor u podu, tko će se usuditi da prvi turi glavu, kad je već gangsterski vođa onako strašno stradao? Pobunjenici će možda jurišati na krmu; možda će pokušati da se preko trećeg jarbola popnu na stražnji pa nam se spuste na glavu. Nisam međutim, nikako mogao smisliti, kako bi mogli navaliti kroz pod kabina. A ipak su navalili. Moderan je brod veoma zamršena stvar, i zbog toga nikako nisam mogao naslutiti kako to oni misle uraditi. Bila su dva sata izjutra. Vidio sam, kako se sa stražnjeg dijela kućice na pramcu diže dim. Čudom sam se čudio, zašto su pobunjenici u te jutarnje sate podgrijavali paru u stroju za vitlo. Na čitavom putu taj stroj nije radio ni jedan jedini put. Upravo su udarala četiri sata. Ja sam još uvijek bio naslonjen na ogradi krme, kadli najednom začujem silno kašljanje. Bilo je kao da se neki čovjek guši. Odjednom je Wada dotrčao do mene. »Buckwheat velika nevolja«, doviknuo mi je sav zadihan »Vi brzo ići!« Dodao sam mu pušku i ostavio ga na straži, a sam sam potrčao oko zapovjedničke kućice. Tom Spink je zapalio žigicu, i ta mi je pokazala smjer između pomoćnog otvora na krmi i kormila sjedio je Buckwheat. Naginjao se amo-tamo, grčio šake i mahao rukama, a iz očiju su mu u smrtnoj muci curile suze. Najprije sam pomislio da je dječak načinio neku glupost, pa su i njemu istresli kiselinu u oči. Strašno je, međutim, kašljao i gušio se, pa bih se ja sigurno brzo dosjetio, šta mu se desilo. Louis se uto nagnuo nad otvor u krmi i zavikao. Bio je silno zaprepašten. Skočio sam k njemu pa udahnuo načas zrak koji je dolazio odozdo. Odmah sam zadržao dah i sav se zacrvenio. Udahnuo sam sumpor! U taj sam čas zaboravio i »Elsinore« i pobunjenike i sve na ovom svijetu — sve osim jednog jedinog. Kao pomahnitao spustio sam se niz ljestve, pa luđački pojurio kroz veliku prostoriju na krmi. Sumporni mi je dim grizao pluća i gušio me. Kroz blijedo svijetlo brodske svjetiljke vidio sam, kako se stari domaćin upro o ruke i koljena, pa trese prvog užara Jacudu, ne bi li ga nekako probudio. Sav se zgrčio u strašnome kašlju. Drugi užar, Učino, gušio se u snu. Sijevnulo mi je mozgom, da je zrak sasvim nisko iznad poda bolji. Spustio sam se i ja na ruke i koljena. Zaista, bilo mi je lakše. Brzo sam dohvatio ponjavu, na kojoj je Učino spavao, omotao je oko glave, lica i usta i pojurio kroz trijem. Nekoliko sam puta lupio o drvene stijene kabina, onda sam se opet spustio na pod i razmaknuo malko ponjavu, da mogu gledati u tamu. Usta sam, međutim, ostavio pokrivena. Sumporni mi je dim zadavao silnu bol, ali to još nije bilo ono najgore. Neprestano me hvatala omaglica. Zatrčao sam se u smočnicu, pa izišao opet napolje. Nisam nikako mogao naći mjesto, gdje se sastaju hodnici, pa sam kroz vrata s lijeve strane ušao u dugi trijem. Onda sam odjednom o nešto žestoko udario i čas kasnije razabrao, da je to stol u blagovaonici.

220 Ali sad sam ipak našao pravi smjer. Pipajući obišao sam stol, izdahnuo otrovni dah u okruglu peć, pa onda izišao na sredinu trijema. Prošao sam kraj stepenica što vode u zapovjedničku kućicu, i došao na kraju do hodnika, koji vodi nalijevo. Sada sam već bio sasvim iscrpljen i na kraju snaga, pa nisam mario da se s nekim sudarim. Skakao sam kao luđak. Margaretina su vrata bila otvorena. Utrčao sam u njenu kabinu. Skinuo sam načas ponjavu s očiju i sad sam osjetio, šta je Bert Rhine morao propatiti. Sumpor me užasno grizao za pluća, nosnice, oči, grizao me za mozak! U kabini nije gorjelo nikakvo svijetlo. Jedva sam se nekako spustio na koljena i dovukao do Margaretina kreveta, a onda klonuo. Nje nije bilo! Pipao sam po krevetu i osjetio toplu udubinu, koju je ostavila u posteljini. Toplina njena tijela koja je zaostala u krevetu, bila mi je draga čak i u toj smrtnoj muci i bespomoćnosti. Omotan ponjavama gušio sam se jer nije bilo kisika u mojim plućima: sumpor me strašno štipao, a mozak mi je spopadala samrtna vrtoglavica. Ipak sam osjećao, da bi bilo lijepo umrijeti na tom toplom platnu, kojim je moja ruka prelazila. Možda bi zaista i izdahnuo ali uto sam čuo kako u trijemu netko strašno kašlje. To mi je dalo novi život. Spustio sam ruke s kreveta na pod, onda se nekako uspravio pa izišao na trijem. U trijemu sam opet pao. Puzao sam onda na rukama i koljenima sve do podnožja stepenica. Dohvatio sam se ograde, pa se malko uspravio i osluhnuo. Kraj mene se nešto micalo i gušilo. Pao sam preko i od jednom osjetio u svojim rukama toplo Margaretino tijelo. Kako da vam opišem onu borbu, dok smo se penjali prema palubi? Bilo mi je kao da me razapinju na krst, kao da sam se vjekove borio s najstrašnijom smrću. Bilo je časova kad me ostavljala svijest, pa sam dolazio u napast da napustim svaki napor i pustim se u propast i tamu. Borim sam se korak po korak. Margaret je bila u dubokoj nesvjestici. Dizao sam njeno tijelo stepenicu po stepenicu. Pokoji put bih je povukao i dvije-tri stube, a onda bismo se skotrljali nazad i izgubili ono što sam tako krvavo osvojio. Jednoga se ipak sjećam. Živo sam osjećao, da mi je to njeno topio tijelo najmilije na svijetu; mnogo milije nego ona lijepa zemlja koje sam se sjećao kao u nekoj velikoj daljini, milije negoli sve knjige koje sam čitao, svi ljudi koje sam poznavao; draže negoli onaj čisti zrak, što gore na palubi struji pod sjajnim zvjezdanim nebom. Kada sad pomislim na sve to, jedno vam ipak mogu reći. Ni jednog jedinog časka nije mi došlo na um da nju pustim i spasim sebe. Moje je mjesto bilo samo kraj nje. Dakako, sada, kad to pišem, možda je to i besmisleno, pa i malko hvalisavo. Za vrijeme onih dugih, beskrajno dugih časova na stepenicama prema zapovjedničkoj kućici nije to nikako bilo ni besmisleno ni hvalisavo. Čovjek mora okusiti te vjekove samrtne borbe, pa da može napisati koju hvalisavu stranicu. Dok sam se u samrtnom grču borio sa svojim tijelom i sa svojim zamagljenim mozgom molio sam boga samo jedno: da vrata, što vode iz zapovjedničke kućice na krmu, ne budu zatvorena! O tome je ovisio naš život. Da li će itko od onih stvorova na palubi imati toliko zdrave pameti da otvori ta vrata? Zaželio sam da

221 se na krmi nađe bar jedan jedini čovjek, kao što je g. Pike, pa makar bio onakav iskusni krvnik. Šta ćemo — svi su naši ljudi, osim Toma Spinka i Buckwheata, bili Azijci. Dovukao sam se napokon do vrška stepenica. Nisam međutim mogao dići noge, a nisam se mogao ni podići na koljena. Puzao sam kao kakva četveronožna životinja, ili još bolje, kao zmija koja se želi domoći palube. Do praga na vratima zapovjedničke kućice bilo je još samo nekoliko stopa. U tih nekoliko stopi umro sam nekoliko puta, ali uvijek, kad bi me užasna bol opet probudila, ja bih povukao Margaret za sobom. Poneki je put nisam mogao maknuti, ma da sam vukao iz petnih žila, i onda smo zajedno ležali i kašljali i gušili se sve dok me nov rez boli ne bi ponovo probudio. Vrata su bila otvorena! Bila su otvorena vrata i na lijevu i na desnu stranu. »Elsinore« se ljuljao i kroz sobu je strujao propuh. Moja su se pluća napunila hladnim, čistim zrakom. Dok sam se previjao preko visokog praga i vukao Margaret za sobom, čuo sam izdaleka viku i pucnjavu iz puške i revolvera. Zapiljio sam se na onu stranu. Bol je bila tako strašna, da je gotovo više nisam ni osjećao. Gledao sam kao kroz maglu na krmenu ogradu i vidio kako se ljudska tijela motaju i bore. Podalje, ispod trećeg jarbola, gorjela je naša rasvjeta žarkim svijetlom Časak sam to motrio kao kroz neki daleki san, a onda mi je svijest utonula u duboku tamu. I vidite, pobunjenici ipak nisu osvojili krmu! Mojih pet Azijaca i dvojica bijelaca održali su tvrđavu, dok smo Margaret i ja ležali jedno kraj drugoga u nesvjestici. Čitava je ta noćašnja afera veoma jednostavna. Suvremena pomorska higijena zahtijeva, da brodovi ne nose sa sobom uzročnike različitih bolesti. Zbog toga je u strojarnici za vitlo, sprijeda na pramnici, smješten stroj za raskuživanje. Pobunjenici su morali položiti cijevi preko ugljena, pa izdupsti rupu u dvostrukom podu od čelika i drva ispod kabina. Povezali su onda cijevi jednu s drugom i stavili u pogon crpaljku. Buckwheat je spavao, a probudio se tek kad ga je sumporni dim počeo gušiti. Nas su na krmi htjeli ugušiti dimom, baš kao da smo štakori. Wada je otvorio jedna vrata zapovjedničke kućice, a druga je vrata otvorio stari domaćin Zajednički su pokušali sići niz stepenice, ali ih je sumporni dim potjerao nazad. Odmah zatim počela je borba, jer su pobunjenici navalili na krmu. Ako se čovjek suviše nadiše sumpornog dima, pluća ga silno bole. To dobro znamo i Margaret i ja. Tek sada se, poslije dvanaestak sati možemo nas dvoje pošteno nadisati. A ipak moja pluća nisu toliko bolesna, a da joj ne bih mogao reći, što ona za mene znači. To sam ove noći spoznao. Ona je jedina žena na svijetu. Tako sam joj bar rekao. Ima na svijetu, istina, najmanje sedam stotina i pedeset milijuna dvonožnih, dugokosih ženki, blagoga glasa i nježnoga tijela, i ona se zapravo gubi u tom golemome mnoštvu stvorova svog spola i vrste. Ali ja sam joj rekao još nešto. Kazao sam joj, da je ona ipak jedna jedina. Jedna jedina je meni i za mene. Ja to znadem i u to čvrsto vjerujem. Posljednji djelić moga tijela to osjeća i iskazuje. Divna je stvar ljubav. To je čudesan doživljaj, koji uvijek traje i nikad ne prestaje. Vjerujte mi, ja poznam onu krutu znanstvenu metodu kojom važu,

222 proračunavaju i razvrstavaju ljude. Za filozofa — a i za futuristu — ljubav je najveća ludost i obična kozmička varka i obmana. Ali kad čovjek smetne s uma te intelektualne strojeve iz kosti i mesa pa postane čovječniji i muškiji — ako drugim riječima postane ljubavnik, onda može još jedino da se prepusti zanosu života, da obim rukama obuhvati ljubav i pritisne je tješnje uz grudi i srce. To je vrhunac čovječjeg života, vrhunac života jednog muškarca. Nitko se ne može uspeti iznad toga. Filozofi se motaju i bore na vršcima koji su kudikamo niži. Tko nije ljubio, taj nije okusio onu najveću slast življenja. Ja to znadem. Ja volim Margaret. Ona je žena vrijedna da je čovjek poželi.

223 PEDESETO POGLAVLJE Za posljednjih dvadeset i četiri sata mnogo se toga desilo. Sinoć, za druge večernje straže, umalo što nismo izgubili domaćina. Kroz rešetku cijevi za provjetravanje netko je bacio nož u vreću brašna i razrezao je odozgo do dolje. Brašno se isulo na palubu, a kako je bio mrak, mi to nismo opazili. Dakako, čovjek iza vreće nije mogao vidjeti kroz zastor od praznih vreća. Domaćin je, međutim, prolazio klopkajući petama svojih papuča i čovjek je s rešetke odapeo naslijepo. Nije nasreću pogodio, ali kugla je prošla tik kraj domaćina, pa su mu čak i obrazi i vrat bili oprženi od komadića baruta. Kad je zvono zazvonilo šest puta, doživjeli smo novo iznenađenje. Ja sam stražio na prednjem dijelu krme, i odjednom je došao Tom Spink. Glas mu je drhtao, dok je govorio. »Zaboga, gospodine, oni su došli«, rekao je. »Tko to?« oštro sam ga zapitao. »Oni«, promrmljao je. »Ona trojica, što su došli na brod ispod Horna. Ona trojica utopljenika... Ondje su, gospodine na krmi. Stoje kraj krmila.« »Pa kako su mogli ovamo?« »Pa to su vukodlaci gospodine! Oni mogu letjeti! Recite, jeste li ih vi, gospodine, vidjeli kako prolaze kraj vas?« »Nisam«, priznao sam. »Kraj mene nisu prošli.« Jadni je Tom Spink sav drhtao od straha. »Pa ima konopaca između trećeg jarbola i stražnjeg po kojima su se mogli popeti«, dodao sam. »Pošaljite Wadu k meni!« Wada me zamijenio i ja sam pošao na krmu. Ondje su jedan kraj drugoga stajala ona trojica žutokosih vodenjaka s topazovim očima. Louis je držao u ruci veliku svjetiljku, i u njenom su se svijetlu njihove oči iskrile kao oči velikih mačaka. I, vjerovali vi ili ne, oni su čak i preli. Iz grla su im izlazili nekakvi nesuvisli šumovi, nalik na predenje. Jedno je bilo sigurno — da ti šumovi znače prijateljstvo. Ruke su pored toga dizali uvis s dlanovima okrenutim naprijed, a to je svakako znak miroljubivosti. Sva su trojica redom skinula kape i moju ruku časkom pritisnula na svoje čelo. Nije bilo sumnje da su time htjeli pokazati kako su odani i kako me prihvaćaju za zapovjednika. Klimnuo sam glavom. S ljudima, koji predu kao mačke, nisam mogao razgovarati, a pod svijetlom brodske svjetiljke teško se bilo sporazumijevati znakovima. Rekao sam Louisu, da ih odvede pod palubu i dade im ponjave. Tom Spink je pritom mrmljao zlovoljno. Dao sam im onda znak, da pođu spavati. Kimnuli su zahvalno, ali su onda jedan čas oklijevali, pa pokazali na svoja usta i rukom počeli trljati trbuh.

224 Nasmijao sam se. »Utopljenici ne jedu«, rekao sam Tomu Spinku. »Hajde pođite dolje pa pripazite na njih! A vi im, Louis, dajte da jedu kolikogod žele. To je dobar znak. Na pramcu nema hrane!« Poslije poldrug sata vratio se Tom Spink opet na palubu. »Pa lijepo, jesu li jeli?« draškao sam ga. Nisam ga, međutim, mogao razuvjeriti. Oni su pojeli strašno mnogo, i to je njemu bilo sumnjivo. Čuo je pored toga o nekim sablastima, koje žderu mrtvace po grobnicama. Iz toga je zaključivao da netko može biti sablast iako jede. Najnoviji se međutim događaj desio jutros oko sedam. Pobunjenici su zamolili za primirje, i malo kasnije stajali su Nosko Murphy, Maltežanin Kokni i neizbježivi Charles Davis na glavnoj palubi ispod ruba krme. Lica su im bila mršava i izmučena. Glad je veliki moj saveznik. Stajao sam na rubu krme zajedno s Margaretom i promatrao te gladne bijednike. Osjećao sam se veoma jakim. Pored toga, brojem smo bili gotovo jednaki. Nas je bilo devet, a sada su k nama prešla još trojica bjegunaca, pa nas ima dvanaest. Pobunjenici su izgubili Ditmana Olansena, Boba i Fauna, pa ih nema mnogo više. Bert Rhine mora da je u veoma rđavom stanju, a ima među njima i mnogo slabića, kao što su Sundry Buyers. Nancy, Larry i Lars Jacobsen. »Pa lijepo, šta vi želite?« pitao sam »Nemam baš mnogo vremena. Doručak već čeka na mene.« Charles Davis je baš zinuo da progovori, ali ja sam ga prekinuo. »S vama nemam baš ništa da razgovaram, bar ne sada! Čitavim ste se putem hvalili kako ćete dignuti tužbu pred sudom pa još malko pričekajte! Nemojte samo zaboraviti, da ću onda i ja nekoliko riječi prozboriti!« Opet je počeo da govori, ali ovaj ga je put prekinuo Nosko Murphy. »Jezik za zube, Davis«, zarežao je gangster, »ili ću ti ja razbiti njušku!« Murphy je poslije toga pogledao uvis prema meni: »Mi bismo htjeli na posao. To je sve, što vam imam reći!« »To nije način, kojim vi to možete reći«, odgovorio sam. »Gospodine«, dodao je Murphy žurno. Klimnuo sam glavom. »Tako je bolje.« »Za ime božje, gospodine nemojte ih pustiti na krmu!« propentao je Tom Spink žurno u moje uho. »Propali smo svi. Vama možda neće ništa da naprave, ali mene će tresnuti u more, čim se smrkne. Nikada mi oni neće oprostiti što sam se k vama pridružio.« Pravio sam se kao da ništa ne čujem, pa sam i dalje govorio gangsteru. »Nije to nikakav dokaz, da želite na posao. To što ste sada tako navalili nije još ništa. Kako bi bilo da se malo popnete na jarbole i pokažete svoju dobru volju?« »Mi bismo željeli da se najprije najedemo, gospodine!« progovorio je gangster.

225 »A ja bih želio, da vi najprije dignete jedra«, odgovorio sam. »I samo da znate: na ovom brodu ima da odsada bude ono što ja želim.« (Umalo što nisam rekao »na ovom sanduku«.) Nosko Murphy je malko oklijevao i pogledavao Maltežanina Koknija. Čekao je dobar savjet. Kokni je pogledao uvis pa se činilo kao da uspoređuje svoju slabost s poslom što ga gore čeka. Na kraju je ipak klimnuo glavom. »Dobro, gospodine«, progovorio je sada gangster. »Mi ćemo to napraviti... ali kako bi bilo da nam nešto date... da nam skuhaju, dok budemo radili na jarbolima?« Stresao sam glavom. »To mi nije ni na kraj pameti! Kako sam rekao, tako mora biti! Dobit ćete dobar obrok, ali istom onda kad sva jedra razapnete, sve križeve ispravno okrenete, a ovu užasnu zbrku konopa i užadi raščistite. Za sošno se jedro i stražnje praće ne trebate brinuti. To će vam posao znatno olakšati.« Krenuli su. Zaista, bili su užasno slabi. Neki se među njima uopće nisu mogli penjati. Siromah Sundry Buyers neprestance je pritiskao utrobu i vrtio se oko ručnog vitla na palubi. Nancy je poslušao zapovijed Maltežanina Koknija. Popeo se na stražnje jarbole, pa stao spuštati vršno jedro. Lice je pritom razvlačio kao da će svaki čas izdahnuti. Usput vam moram ispripovjediti divnu zgodu, kojoj smo svi bili očevici. Dizali su s pomoću ručnog brodskog vitla gornji križ na stražnjem jarbolu. Okrenuli su pritom stroj da bi lakše išlo, a ipak su se mučili kao vragovi. Lars Jacobsen je skakutao na svojoj dva puta slomljenoj nozi, a s njime su vukli Sundry Buyers, Tony Bombini i Mulligan Jacobs. Nosko Murphy je držao uže. Malko su zastali od umora i u taj čas Murphyjev pogled sasvim slučajno pade na Charlesa Davisa. Taj čovjek nije radio otkad je počelo putovanje, pa nije radio ni sada. »Povuci i ti malko, Davis«, doviknuo mu je gangster. Margaretin je smijeh zaguknuo u mojim ušima. Shvatila je o čemu se radi. Stručnjak za pomorsko pravo pogledao je Noska silno začuđeno, pa onda odgovorio: »Zar ja?« Nosko je klimnuo Sundry Buyersu da prihvati uže, onda se uspravio i prišao Davisu. Rekao je veoma mirno: »Da, ti!« I to je bilo sve! Časak-dva šutjela su obojica. Kako se činilo Davis je stvar razmatrao s pravne strane. Ljudi za vitlom ostali su i gledali u gangstera i Davisa, a Bombini je prešao preko palube i stao iza Murphyjevih leđa. Prilike su bile takve, da je Charles Davis ispravno odlučio, iako je još i sada nastojao da baš sasvim ne popusti. »Ja ću držati uže«, ponudio se. »Ti ćeš okretati ručku na vitlu«, rekao je Murphy.

226 Stručnjak za pomorsko pravo nije pogriješio. Znao je sasvim sigurno da bira između života i smrti, pa je potrčao do vitla i stao na prazno mjesto. Počeli su ponovo okretati, pa je i on skakutao u uskome krugu. Margaret se glasno nasmijala od zadovoljstva, a i ja s njome. Nismo se ni najmanje stidjeli. Svi su se naši ljudi nagurali na rub krme da vide, kako Charles Davis radi. Nosko Murphy je držao uže i omotavao ga, a pritom kritički promatrao Davisa. Sviđalo mu se očigledno, što se mi smijemo, pa je oštro za viknuo: »Malo življe, Davis!« Davis se malko trgnuo, pa onda jače upro. To je za moje momke bilo već i odviše. I Azijci i svi ostali prasnuli su u smijeh i počeli da plješću. A zar da im ja to branim? Bio je to svečan dan, i naši su vjerni imali pravo da se malko zabavljaju. Tako sam ja zaboravio na to kršenje discipline i brodske etikete, pa odšetao s Margaretom prema krmilarskoj kućici. Za krmilom je stajao jedan od naših vodenjaka. Naredio sam mu da usmjeri ravno na istok prema Valparaisu. Poslao sam onda domaćina pod palubu da donese pobunjenicima hrane koliko treba za dobar obrok. Domaćin je dodao hranu s ruba krme na palubu. »A kad ćemo dobiti narednu porciju, gospodine?« pitao je Nosko Murphy. »O podne« odgovorio sam »I tako dugo, dok budete vi i vaša banda dobri, dobit ćete jelo tri puta na dan. Možete birati straže, kako vas je volja. Ali, brodski se posao mora svršiti, i to pošteno. Ako opet počnete po starom, neće biti jela. Tako, to im je dovoljno. A sada, hajde na pramac!« »Još nešto, gospodine«, rekao je Nosko Murphy brzo. »Bertu Rhineu je užasno zlo. Ne može da vidi, gospodine. Kao da će mu čitavo lice izgorjeti... Ne može da spava. Samo stenje«. Danas smo mnogo radili. Iz našeg sam ljekarničkog ormarića izabrao lijekove za ranjenog gangstera. Murphy zna kako se daju injekcije, pa sam mu dao i jednu štrcaljku. Poslije toga radio sam s kutomjerom. Uhvatio sam sunce o podne, pa kako mi se čini, ispravno sam izvršio opažanja. Mjerio sam širinu, a to je razmjerno lako. Dužinu je teže odrediti, ali ja ću to brzo naučiti. U popodnevnim je satima dunuo dobar sjeverac, i »Elsinore« je zaplovio s pet uzlova. Rezali smo ravno na istok — prema zemlji, prema ljudskim nastambama, gdje vlada zakon i red što ga ljudi uvode gdje god zajedno stanuju. Kad stignemo u Valparaiso pozvat ćemo znakovima policiju, i obalne će vlasti preuzeti naše pobunjenike. Još sam nešto uredio. Rasporedio sam straže tako, da naši vodenjaci nisu zajedno. Margaret je jadnog uzela u svoju stražu; s njom su još dvojica užara, Tom Spink i Louis. Louis je napola bijelac, a potpuno je pouzdan. Zadao sam mu dužnost da čitavo vrijeme i na palubi i pod palubom pripazi na vodenjaka u njihovoj straži. U mojoj su straži domaćin, Buckwheat, Wada i još ostala dvojica topazookih. Jednog od njih dodijelio sam Wadi, a drugoga domaćinu. Ne smijemo se izložiti nikakvoj opasnosti. I danju i noću, i na straži i na odmoru, uvijek netko mora paziti na naše vodenjake. A sinoć sam ih svu trojicu iskušao. Posavjetovao sam se

227 najprije s Margaretom. Ona je bila uvjerena, da ljudi na pramcu neće samo onako pustiti, da ih otjeramo u zatvor u Valparaisu. Ja sam se s njome složio. Zaključili smo, da su oni skovali plan da čamcima pobjegnu s »Elsinora« čim se približimo obali. Kako pak tamo ima i mahnitih zanešenjaka, to bi oni tom prilikom lako mogli da probiju željezni trup broda i da u nj puste vodu prije nego što sjednu u čamce. Stara je pobunjenička praksa potopiti brod i pobjeći; o tom nema nikakve sumnje. I zbog toga sam oko jedan sat izjutra iskušao naše vodenjake. Pozvao sam dvojicu od njih, da zajedno navalimo na čamce za spašavanje. Margaret je stražila dotle na krmi i ja sam jednog od vodenjaka ostavio kraj nje. S druge je strane stajao domaćin sa svojim velikim nožem. Ja sam vodenjaku znakovima razjasnio da će odmah biti ubijen, čim pokuša da nas izda. To isto objasnio sam i onoj dvojici, koji su pošli sa mnom na pramac. S Margaretom sam ostavio još Buckwheata i Toma Spinka. Wadu, dvojicu užara, Louisa i dvojicu topazookih poveo sam sa sobom. Imali smo oružje za borbu, a pored toga još i sjekire. Prošli smo preko glavne palube, a da nas nitko nije opazio, popeli se na kućicu u sredini broda, pa s nje na most. Mostom smo onda došli na vršak pramca. Tu su bili prvi čamci, i mi smo se odmah dali na posao. Pogledao sam, je li tko na straži, pa stražaru doviknuo, da dođe bliže. Stražio je Mulligan Jacobs. Popeo se prema nama preko razbijenog dijela mosta, na kojem je još uvijek ležao križ prednjeg jarbola. Mulligan se približio bez straha, nepomirljiv i ogorčen kao uvijek. »Jacobs«, prišapnuo sam mu, »vi ćete stajati tu kraj mene, sve dok ne svršimo posao. Razbit ćemo čamce. Jeste li razumjeli?« On je odgovorio malko suviše glasno: »A šta vi mislite da ćete me time uplašiti. Samo vi porazbijajte čamce, baš mene briga! Ja znam, šta vi hoćete, a znam i to šta želi ova paklena gamad u kaštelu. Oni bi htjeli da na čamcima pobjegnu, a vi ćete im porazbijati čamce i poslati ih iza brave. Je li tako?« »Pst... pst...« pokušavao sam uzalud da ga umirim. »Pa šta onda?« nastavio je Mulligan glasno kao i prije. »Naždrli su se pa spavaju kao klade. Noću straži samo izvidnica. Čak i Bert Rhine spava. Dobio je nekoliko injekcija, pa na kraju ipak prestao da jauče. Samo vi lijepo nastavite! Razbijte sve čamce! Baš mene briga. Meni je moja grba na leđima milija negoli obješenjački vratovi ove žgadije ispod nas!« »Pa dobro«, pitao sam, »ako ste tako misliti, što niste došli k nama?« »Nisam došao, jer ni vas ne volim. Mrzim vas još i više negoli ove ovdje dolje. Ovi su ovdje isto što su bili njihovi očevi. A koji su vrag bili vaši očevi? Pljačkali su ono, što je pošten svijet privredio! Ne ljubim ja ni vas ni vaše očeve. Ja volim sebe i svoja grbava leđa. Moja su leđa najbolji dokaz da nema boga, i da Browning laže kao pas!« »Pa hajte sada k nama!« pozvao sam ga nastojeći da iskoristim njegovu dobru volju »Pomoći ćete tako najbolje toj svojoj grbi na leđima.«

228 »Hajte vi k vragu!«, odgovorio je Mulligan »Razbijte te čamce! Možda ćete neke od ovih ljudi odvesti na vješala, ali mene bogami nećete! Ja sam bogalj, i svi vide da nikome ne mogu ništa. Jadna krpa, kojom se razbacuju ljudi, što imaju zdrava leđa i usput šuplje tikve...« »Kako vam drago«, rekao sam. »A tko pita, šta je meni drago«, odbrusio je Mulligan. »I onako sam na ovom svijetu samo zato da preživim taj kratki čas između dvije noći — to što ljudi zovu životom. Pitam se i sam, zašto nisam radije leptir ili debela svinja u dobrom svinjcu. Ili da sam barem obični smrtnik ravnih leđa, kojeg bi neka žena mogla da zavoli! Hajte samo pa razbijte čamce! Tjerajte mak na konac, kad ste već započeli! I vi ćete svršiti u tami kao i ja. A vaša tama bit će isto tako mračna kao i moja.« »Najeli ste se, pa sad opet filozofirate!« narugao sam se. »Prazan je želudac još jače razjario moju mržnju. Hajde samo, pa razbijte čamce!« »Tko je došao na ono sa sumpornim dimom?« pitao sam. »Neću vam reći, tko je to bio, ali ja sam mu se divio sve dotle, dok nismo vidjeli da je i to bila glupost. Nego, recite vi meni, tko se ono sjetio da Bertu Rhineu baci kiselinu u oči? Sasvim će mu izgorjeti lice!« Ni ja vama neću reći. Reći ću vam samo jedno: drago mi je što to nije meni na um došlo!« »Šta ćemo«, promrmljao je Mulligan, »razni brodovi razni običaji. Tako bar kaže vaš kuhar.« Ta mi je rečenica zujala u ušima čitavo vrijeme dok smo razbijali čamce, i sve dok se nismo vratili na krmu. Da nije grbavac i da nema grbava leđa, Mulligan Jacobs bi možda bio umjetnik ili pjesnik filozof. Čamce smo sasvim porazbijali. Najmarljiviji su pri tom poslu bili naši vodenjaci. Imali smo sjekire i čekiće pa je išlo lakše, nego što smo mislili. Vratili smo se na krmu, a da nije nitko ni metka ispalio. Ljudi u kaštelu su se probudili i dakako izvirili da vide, šta mi to radimo. Nisu pokušali da nam smetaju. Sada moram zabilježiti još jedan prigovor onima, što pišu romane iz pomorskog života. Hrpa očajnika u kaštelu s očajničkim djelima na leđima, koja je plovila u zatvor i pod vješala, svakako se morala boriti. Pa ipak, razorili smo im posljednju mogućnost bijega, a oni baš ništa nisu uradili. »Ali odakle im hrana za toliko vremena?« pitao me domaćin kasnije. Moram reći, da me domaćin pitao to isto još od onda, otkad je g. Pike počeo da time lomi mozak. Žao mi je, što nisam pitao Mulligana Jacobsa. Bogzna, da li bi mi rekao. Odgovorit će nam na to pitanje pred sudom u Valparaisu. A sve dotle, mene će domaćin o tome svaki dan pitati, i šta mogu! Jutros su došli pobunjenici korporativno da se potuže zbog toga, što smo im razorili čamce. Pitali su me, što namjeravam. »To je ubijanje i pobuna na debelom moru«, rekao sam. Bert Rhine je stajao na palubi ispod krme. Glava i lice bili su mu povijeni. Prema njemu sam osjećao neko poštovanje. U onom je svom podzemnom getu on

229 vladao nad svojim štakorima. Nosko Murphy i Kid Twist stajali su rame uz rame do svog ranjenog vođe. Bert Rhine je želio, da se što prije iskrcamo, kako bi mogao liječiti svoju strašnu ranu. Volio je, da ide pred sud no da izgubi život ili očni vid. Posada se razdijelila na dvije stranke. Pobunu protiv gangstera vodio je Isaac Chantz, onaj Židov s ranjenim ramenom. Dobro je znao, da će zbog te rane izgubiti bitku pred svakim sudom na svijetu. Kraj njega su se gurali Maltežanin Kokni, Andy Fay, Arthur Deacon, Frank Fitzgibbon, Richard Giller i John Hackey. Ostali su još uvijek držali s gangsterima. Među njima su bili Patuljak, Sorensen, Lars Jacobsen i Larry. Charles Davis je pristajao uz tu skupinu dušom i tijelom. Treća je skupina bila, štono riječ, neutralna. To su bili Sundry Buyers. Nancy i onaj Grk Tony. A podalje od sviju, sam samcat, stajao je Mulligan Jacobs. Činilo se kao da osluškuje jeku pradavnih nepravda, a u glavi su mu bez svake sumnje žarile užarene iglice. Očekivali smo da će gangster voditi razgovor, Isaac Chantz nije se, međutim, na to osvrtao. »A šta ćete s nama, gospodine?« pitao je. Bert Rhine se okrenuo bijesno na onu stranu, otkud je dopirao Chantzov glas. Chantzovi su pristaše prišli bliže k svome vođi. »Šta ću s vama? Strpat ću vas u zatvor! I gledat ću, da vam skuham što vruću poparu!« »Možda baš i neće biti tako vrela«, odgovorio je Židov. »Jezik za zube, Chantz!« zapovjedio je Bert Rhine. »A i ti ćeš dobiti svoje«, narugao se Chantz. »Ni tebe neće ostaviti za sjeme!« Čini mi se da ipak nisam onako brz na djelu, kao što sam zamišljao. Promatrao sam odozgo s ruba krme tu brzopletu dramu ispod nas pa sam sasvim zaboravio da sve to mora tragično svršiti. »Bombini!« viknuo je Bert Rhine. Rekao je to zapovjedničkim glasom. Bilo je to naređenje gospodara psu što mu puže kraj nogu. Bombini je poslušao. Izvadio je nož i krenuo prema Židovu. Iz grla se međutim, ljudi što su se gurali oko Chantza, čuo šum nalik na neko životinjsko rezanje. Bombini je malko oklijevao, pa je preko ramena pogledao svoga vođu. Nije mu mogao vidjeti lice, jer su ga skrivali povoji, a znao je dobro da Rhine ne može vidjeti. »Samo naprijed — šta čekaš, Bombini!« huškao je Talijana Charles Davis. »Jezik za zube, Davis!« Čulo se ispod Rhineovih povoja. Kid Twist je potegnuo revolver. Najprije je cijevlju gurnuo Bombinija u bok, a onda nanišanio na ljude oko Židova. Da vam pravo kažem, bilo mi je u taj čas žao Talijanca. Raskrečili su ga između dva mlinska kamena. »Udri Židova Bombini!« zapovjedio je Bert Rhine. Talijan je krenuo još korak naprijed, a s njime i Kid Twist i Nosko Murphy. Svaki ga je pratio s jedne strane.

230 »Ne mogu ga vidjeti«, rekao je Bert Rhine, »ali, tako mi boga, vidjet ću ga!« Dok je tako govorio jednim je snažnim, muškim pokretom trgnuo povoje s lica. Mora da ga je užasno, jezovito zaboljelo. Lice mu je bilo strašno, i u engleskom jeziku nema izraza, da to opišem. Margaret je stajala naslonjena na moje rame, i ja sam osjetio, kako se stresla i zadrhtala. »Bombini! Udri ga!« ponovio je gangster. »I udri svakog tko otvori gubicu. A ti, Murphy, pazi da Bombini posluša, što sam rekao!« Murphy je izvadio nož i položio ga Bombiniju na leđa. Kid Twist je držao revolverom Chantzovu skupinu u šahu. Sva su trojica išla korak po korak naprijed. U tom sam se času naglo sabrao i trgnuo iz sanjarenja. »Bombini!« rekao sam oštro. Zastao je i pogledao uvis. »Nitko neka se ne miče s mjesta!« naredio sam. »Ja ću ustrijeliti svakog, tko vam se odupre. Deacon, Chantz, nemoj praviti gluposti! Rhine zapovijeda na pramcu. Ti imaš da slušaš... sve dok ne stignemo u Valparaiso, a onda neka se svaki brani kako zna! A dotle moraš raditi ono, što Rhine naređuje! Jesi li razumio? Ja ću pomagati Rhinea, sve dok policija ne dođe na brod. Bombini! I ti treba da slušaš Rhinea. Ja ću ustrijeliti svakog, tko vam se odupre. Deacon! Makni se dalje od Chantza! Hajde na drugu stranu oprečne ograde!« Svi su znali, što znači rijeka olova iz moje automatske puške. Znao je to i Arthur Deacon. Malko je oklijevao, a onda poslušao. »Fitzgibbon! Giller! Hackey!« zvao sam ih redom, i svi su poslušali. Fayja sam morao dvaput pozvati prije nego što je odgovorio. Isaac Chantz je sada stajao sasvim sam i Bombini je čekao, što ćemo narediti. »Šta misliš, Chantz«, rekao sam, »neće li biti pametnije da se i ti umiriš i odeš na drugu stranu poprečne ograde!« On je malko razmišljao, a onda metnuo nož natrag u korice i poslušao. »Rhine!« zovnuo sam gangsterskog vođu. Okrenuo je svoje užasno nagrđeno lice prema meni i zatreptao očima. Upinjao se da vidi. »Sve dok vas Chantz bude slušao, pustite ga s mirom! Mi sada trebamo svakog čovjeka na brodu. Šta se vas tiče, pošaljite Murphyja za pola sata na krmu, i ja ću mu dati najbolje lijekove što ih imamo. Toliko za danas a sada svi hajte na pramac!« Oteturali su pobijeđeni i bez volje. Sad se Margaret okrenula prema meni. »Ali dobro, taj čovjek, šta mu se to desilo?« Žalosno je kad ljubav prestaje lažima. Još je gore kad lažju počne. Htio sam tu jednu jedinu stvar sakriti od Margarete i nisam mogao. Mogao sam možda i dalje lagati, ali volio sam joj reći istinu. Pričao sam joj, kako je domaćin polio gangsterovo lice sumpornom kiselinom. Stari je domaćin poznavao bijelce i znao, kako se oni ponašaju. Pripovijest o putovanju »Elsinora« je dovršena. S bunom je svršeno. Posada je zavađena, a zapovijedaju njome gangsteri. Njima je isto toliko stalo da svog

231 vođu dopreme u luku, kao što je meni stalo, da ih sve zajedno strpam u zatvor. Uskoro će »Elsinore« završiti prvi dio puta. Ako vjetar bude držao, mi smo najkasnije za dva dana u Valparaisu. Iz tog će mjesta »Elsinore« isploviti prema Seattleu, i to će biti drugi dio puta. Nešto još ipak moram da ispripovijedam, da ova čudna priča o tom čudnom krstarenju bude sasvim zaokružena. Desilo se to prošle noći. Ja sam još sasvim pun svježih dojmova, a izgledi me u budućnost duboko uzbuđuju. Margaret i ja proveli smo posljednji sat večernje straže kraj ograde na rubu krme. Uživali smo osjećajući pritisak vjetra na velika jedra »Elsinora«, osjećali smo, kako brod opet kliže i juri glatkim i mirnim morem. Zagrljeni, sakriveni u tami, razgovarali smo o ljubavi i kovali planove. Ne stidim se ni najmanje priznati kako sam čeznuo da stvar odmah okončamo. Kad stignemo u Valparaiso, ukrcat ćemo na »Elsinore« nove časnike i posadu i poslati brod s tom novom posadom u Seattle. A nas će dvoje parobrodi i brzi vlakovi žurno odvesti kući. Pored toga, u Valparaisu možemo dobiti sve isprave, a i službenici su pri ruci, pa se možemo vjenčati još prije nego što se ukrcamo na parobrod. Margaret je, međutim, bila tvrdoglava. Ljudi iz obitelji West uvijek su ostajali na svojim brodovima. Oni su uvijek doveli brod nazad u luku ili su s njime potonuli. »Elsinore« je isplovio iz Baltimora, da bi doplovio u Seattle, a zapovijedao je njime član obitelji West. »Elsinore« će i sada stići u Seattle noseći člana Westove obitelji. »Ali pomisli, draga moja«, prigovarao sam. »Pa taj će put trajati još mjesecima. Sjeti se onoga, što kaže Henley: »Svaki poljubac, što ga primamo ili dajemo, ostavlja nam manje vremena da preživimo«. Margaret je pritisnula svoje usne na moje. »Pa mi dajemo i primamo poljupce«, rekla je. Ja je međutim nisam razumio. »Ali sjeti se, Margaret, onih dugih, dosadnih mjeseci!« »Ti dragi moj, mali glupane«, zagukala je. »Pa zar ti ništa ne razumiješ?« »Ja razumijem samo to, da od Valparaisa do Seattlea ima nekoliko tisuća milja.« »Ti nećeš da razumiješ!« »Ja sam lud« priznao sam. »Ja znam da želim samo jedno: tebe, Margaret.« »Ti si jako mio i drag momak, ali veoma teško shvaćaš«, rekla je i onda me uhvatila za ruku i pritisnula moj dlan o svoj obraz. »Šta sada osjećaš?« pitala je. »Pa osjećam tvoj obraz, Margaret! Tvoj vreli obraz...« »On je vreo, jer se stidim što sve to moram ja reći — i to zbog toga što ti tako teško shvaćaš... Pa ti si rekao, da se u Valparaisu mogu dobiti isprave i da se tamo može obaviti... e pa lijepo...« »A ti... ti... tako misliš?« »Baš tako«, potvrdila je. »Medeni ćemo mjesec dakle provesti na »Elsinoru«

232 »Između Valparaisa i Seattlea?« »Medeni mjesec...? Duge dosadne mjesece...« rugala se ona oponašajući moj glas, sve dok joj usne nisam zatvorio poljupcem. Kraj

233 BILJEŠKA O PISCU Slavni američki pisac Jack London (pravim imenom John Griffith London) rodio se god. 1876. u San Francisku. Bio je, kažu, nezakoniti sin nekog putujućeg astrologa. Veoma je rano morao sam zarađivati svagdašnji kruh, pa se uglavnom skitao obalom Oaklanda živeći iz dana u dan. Kao dječak od petnaest godina skupio je gusarsku družinu, koja je pljačkala ležišta oštriga u zalivu San Franciska. God. 1893. ukrcao se na neki jedrenjak i neko vrijeme kao mornar plovio Pacifikom, a onda se opet iskrcao i narednih godina kao skitnica proputovao Sjedinjene Države i Kanadu. God. 1896., sada već mladić od dvadeset godina, vratio se ponovo u rodni kraj, malko se smirio, pa se čak počeo baviti sociologijom, upisao se u socijalističku stranku, a neko je vrijeme pohađao i predavanja na kalifornijskom sveučilištu. Od tog vremena zavolio je Darwina i Marxa. Godinu dana kasnije, 1897., već mu se pričinilo, da je odviše dugo mirovao, pa se s jednom grupom ljudi željnih dobitka ukrcao na brod za Aljasku, gdje su u to vrijeme otkrili velika nalazišta zlata. Mnogi su se ondje zaista obogatili — Jack London nije, međutim, bio među njima. Razbolio se od skorbuta, pa za kratko vrijeme izgubio sve zube i teško se razočaran vratio kući. Na Aljaski je upoznao one uporne, tvrde karaktere, koji su mu kasnije pronijeli slavu i dali naročit pečat njegovu stvaranju. Kod kuće se prihvatio pera i napisao nekoliko priča o ljudima koje je na dalekom Sjeveru sreo, i o zgodama koje je doživio. God. 1900. London objavljuje zbirku pripovijedaka pod imenom »Sin Vučice«. Snažnim, svježim načinom, kojim crta opori i tvrdi život u prirodi, stekao je od prve ime u američkom književnom svijetu. London je nastavio da piše u tom stilu objavljujući upravo začudan broj romana i novela. Već kao poznati pisac došao je god. 1902. u London i tamo pomno proučavao ljude i prilike u londonskom podzemlju, da bi sve to opisao u svojim »Ljudima s ponora«, koje je objavio god. 1903. Ostatak svog kratkog života proveo je kao najpopularniji i najbolji američki pisac u razdoblju između kraja stoljeća i Prvog svjetskog rata. Bio je reporter u rusko-japanskom ratu, jedrio je različitim morima, bio je i dopisnik novina iz Meksika, a dobar je dio života proveo i na svom dobru u Kaliforniji. Posljednjih se godina života odao piću, a i smrt mu je obavijena tajnom. Umro je god. 1916. nakon što je uzeo smrtonosnu količinu nekog sredstva za umirenje, pa se ni danas ne zna, radi li se o nesretnom slučaju ili samoubojstvu. Bio je bez sumnje velik pisac, koji je unio mnogo nova u svjetsku literaturu. Malo je koji književnik tako živo i neposredno opisao divlju i neumoljivu prirodu — čitajući njegova djela kao da oko sebe osjećamo silovit zvižduk sjevernih vjetrova, lomljavu leda na Yukonu, i eto u našem romanu, koji je sada prvi put preveden na hrvatski, one grozne, nemilosrdne orkane, koji bjesne oko najjužnijeg rta američkog kopna. »Pobuna na brodu Elsinore« jedan je od Londonovih posljednjih romana. Radnja se događa u vrijeme, kad je para već zadala smrtni udarac jedrima, i

234 nijedan se čestiti mornar nije htio ukrcati na jedrenjak. Tako se na »Elsinoru« skupilo veoma šareno društvo, a njegov sukob s tipičnim londonovskim morskim vukom, starim prvim časnikom, morao je logično dovesti do pobune na brodu. Jack London, individualist i ničeanac u literaturi, a socijalist po političkom gledanju, s jednakim je žarom i s jednakom ljubavlju opisao i nadčovjeka Pikea i borbenog radnika Mulligana Jacobsa, koji u onom elementarnom srazu ostaje neutralan i nepobijeđen. Veličanstveni prirodni okvir romana — bure i oluje na Đavoljem rtu — i nježni ljubavni roman mladog Pathursta, književnika, u kojemu London opisuje sama sebe za prvih godina svoje slave, i vedre, hrabre Margaret West — tjeraju svakog čitaoca da knjigu pročita u jednom dahu. Dr. J. R.

235 JACK LONDON • POBUNA NA BRODU »ELSINORE« IZDALO NOVINSKO IZDAVAČKO PODUZEĆE »NARODNI LIST«, ZAGREB, MASARYKOVA 28 • ZA IZDAVAČA DRAGO BOBIĆ • NACRT ZA OPREMU IVAN KROLO • KOREKTOR MILENA TOPALOVIĆ Štamparija »Vjesnik« NFH u Zagrebu