Daj mi da počivam mirno u prijatnom staništu barem. 1 Vergilije, Enejida Kako pripovedam o prilikama što dovedoše do moga zatvaranja u ovo pribežište s uma sišavših, svestan sam da će takvo moje sadašnje stanje prirodno pobuditi sumnje po pitanju istinitosti moje pripovesti. Jest nesrećna činjenica da je većinsko čovečanstvo isuviše ograničenih sposobnosti umnoga vida da strpljivo i razumom proceni takve izdvojene fenomene kakve vide i osećaju samo malobrojni psihološki tankoćutni, fenomene kakvi leže izvan uobičajenog iskustva. Ljudi veće umstvene širokogrudosti znaju da nema jasne razlike između stvarnog i nestvarnog; da se sve stvari ukazuju kao takve samo zahvaljujući delikatnim individualnim fizičkim i umnim sredstvima putem kojih ih osvešćujemo; no prozaični materijalizam rulje kao ludilo osuđuje munjevite prodore nadnaravnog vida kroz prostački veo očiglednog empirizma. Zovem se Džervas Dadli i bio sam sanjar i vizionar od najranijeg detinjstva. Imućan toliko da mi zaposlenje ne beše nužno a i zaslugom ćudi nepodoban za kakve formalne studije ili društvene razonode mojih poznanika, oduvek sam obitavao u carstvima s one strane vidljivoga sveta; mladost i mladićstvo provodeći u starostavnim i slabo znanim knjigama, pohodeći polja i lugove oblasti u blizini doma mojih predaka. Ne mislim da je ono što sam u tim knjigama pročitao i u tim poljima i lugovima video sasvim istovetno sa onime što su drugi dečaci čitali i videli onde; no o tom moram u malo reči, jer bi više o tome samo potvrdilo one surove klevete na moj intelekt kakve povremeno načujem kroz šapate tihih služitelja oko mene. Dovoljno mi je da ispripovedam događaje bez ispitivanja njihovih uzroka. Spomenuo sam da sam obitavao izvan vidljivog sveta, ali ne da sam obitavao onde sam. Nijedan ljudski stvor to ne bi mogao; jer bi se bez društva živih on neumitno povukao u društvo svega onog što nije živo, ili što više nije živo. Blizu moga doma nalazi se osamljena dolina sa malo drveća, u sumraku čijih dubina sam provodio većinu svoga vremena; čitajući, razmišljajući i sanjajući. Na njenim sam
mahovinastim padinama poveo svoje prve detinje korake, a oko njenih groteskno čvornovatih hrastova ispleo svoje prve dečačke sanjarije. Ta, već sam i dobro upoznao drijade koje obitavaju u tome drveću i tako često promatrao njihovo divlje plesanje kroz tanke zrake meseca u opadanju, no o tome ne smem da govorim. Kazivaču samo o osamljenoj grobnici u najmračnijem čestaru na obronku; napuštenoj grobnici stare i uzvišene porodice Hajd, čiji je poslednji direktni potomak položen u crnu udubinu groba mnogo decenija pre moga rođenja. Kripta o kojoj govorim od starog je granita, izjedena vremenom, boje usahle od magle i vlage pokolenja. Ukopana u obronak, od građevine je vidljiv samo ulaz. Vrata - teška i preteča kamena ploča - vise pričvršćena sa zarđalih gvozdenih šarki i odškrinuta na čudnovato zloslutan način putem teških gvozdenih lanaca i katanaca, prema jezovitim ćudima što u modi behu pre pola stoleća. Obitavalište roda čiji izdanci ovde počivaju gizdalo je nekada padinu koja sada gosti grobnicu, no davno je palo u plamenu od udara munje. O toj ponoćnoj oluji koja je uništila sumornu rezidenciju, stariji pokatkad govore potmula glasa i puni nelagode; ciljajući na ono što zovu „božanskim gnevom” na takav način koji je u potonjim godinama nejasno pojačavao već budnu opčinjenost kakvu sam osećao prema toj šumom zatamnjenoj grobnici. Samo je jedan čovek stradao u požaru. Kada je poslednji Hajd položen na ovo mesto seni i tišine, urna pepela pristigla je izdaleka, iz mesta u koje se porodica sklonila kada je izgorela rezidencija. Nikoga ne preostade da položi cveće pred granitnom portom, a malo ko bi se osmelio otisnuti među sumorne senke, koje kao da čudnovato ophode oko vodom izjedenog kamenja grobnice. Nikada neću zaboraviti poslepodne kada sam prvi put nabasao na poluskriveno obitavalište smrti. Bese to sred leta, kada alhemičarpriroda preobražava šumski predeo u jednu živu i gotovo homogenu materiju zelenila; kada su čuvstva gotovo do iskapa opijena pučinom vlažnoga zelenila i suptilno nedokučivim dahom zemljišta i rastinja. U takvome okruženju perspektiva se gubi iz pameti; vreme i prostor postaju trivijalni i nestvarni, jeka zaboravljene praistorijske prošlosti koja uporno odzvanja omamljenom svesti. Celi dan sam lutao kroz tajanstvene lugove doline; pomišljajući na ono o čemu ne treba govoriti i u razgovoru sa onime što ne treba imenovati. Kao dete od deset godina video sam i čuo brojna čudesa kakva rulja ne pozna; i u mnogome pogledu bio sam čudnovato odrastao. Kada sam, probijajući
se između dva divlja trnovita žbuna, iznenada nabasao na ulaz u kriptu, nisam imao saznanja šta sam otkrio. Tamni blokovi granita, vrata zatvorena na tako čudnovat način, zaupokojeni duborezi iznad luka nisu u meni pobuđivali tužne ili stravične predstave. Znao sam i zamišljao podosta o grobovima i grobnicama, no poradi moje osobene ćudi držan sam podalje da ne dođem u lični kontakt sa crkvenim dvorištima i grobljima. Ova čudna kamena kuća na obroncima šume beše za mene samo izvor zanimanja i promišljanja; a njena hladna, vlažna unutrašnjost, koju sam bez uspeha pokušao da nazrem kroz taj tako razdražujući otvor, nije za mene sadržala ni traga smrti i truleži. Ali istoga trena radoznalost je rodila luđački nerazumnu želju koja me je bacila u ovu paklenu tamnicu. Potaknut glasom koji mora da je dolazio iz rugobne duše šume, odlučio sam se da prodrem u tamu koja me je dozivala, uprkos glomaznim lancima koji su mi sprečavali prolaz. Dok je dnevno svetlo jenjavalo pokušavao sam naizmenično da protresem zarđale prepreke ne bih li odškrinuo prostrana kamena vrata i isprobao da provučem svoje tanano obličje kroz već postojeći otvor; no nijedno od ovoga nije uspelo. Najpre radoznao, sada sam već postao mahnit; i kada sam se po sve gušćem sumraku vratio domu, zakleo sam stotine šumskih božanstava da ću po svaku cenu jednom provaliti u crne, hladne dubine koje kao da me dozivahu. Doktor gvozdeno sive brade koji mi svaki dan navraća u sobu rekao je jednom prilikom posetiocu da je ta moja odluka označila početak jadne monomanije; ali ću prepustiti čitaocima da sami prosude kada sve doznaju. Mesece koji su usledili mome otkriću proveo sam u jalovim nastojanjima da na silu olabavim komplikovani katanac odškrinute kripte, te pažljivom dokučivanju prirode i povesti građevine. Uobičajeno načuljenim ušima dečaka doznao sam mnogo; a tajnovitost, kojoj sam bio sklon, nije mi dopustila da ikome otkrijem ono što znam, niti svoj naum. Možda vredi pomenuti da nisam bio niti iznenađen niti užasnut kada sam otkrio namenu kripte. Moja prilično osobena poimanja o životu i smrti učinila su da na nejasan način povežem hladnu ilovaču sa telom koje diše; i osećao sam da kameni prostor koji sam želeo da istražim na nekakav način predstavlja silnu i zlokobnu porodicu kojoj je pripadala izgorela kuća. Promrmljane pripovesti o čudnovatim običajima i bezbožnim mahnitanjima pređašnjih vremena u prastaroj dvorani pobuđivale su mi novo i snažno zanimanje za grobnicu, pred čijim sam vratima satima sedeo
svakoga dana. Jednom sam proturio sveću kroz gotovo zatvoreni ulaz, no nisam video ništa izuzev memljivih kamenih stepenica koje vode naniže. Zadah mesta me je istovremeno odbijao i opčinjavao. Kao da sam ga znao nekada, u vremenu s one strane sećanja; čak i izvan nastambe tela koje sada posedujem. Godinu nakon što sam prvi put ugledao grobnicu, na tavanu svoga doma punom knjiga nabasao sam na crvotočinom izjeden prevod Plutarhovih Usporednih životopisa. Silan utisak ostavio je na mene dok sam čitao životopis Tezeje, onaj deo gde se pripoveda o velikoj steni ispod koje će dečačić heroj pronaći znamenja svoje sudbine, kada dovoljno stasa da ga teškog podigne. Legenda je odagnala moje revnosno nestrpljenje da prodrem u grobnicu, pošto je učinila da osetim da još uvek nisam sazreo. Docnije ću već, kazao sam sebi, steći snagu i bistrinu koje će mi omogućiti da s lakoćom otključam teško zabravljena vrata; no dotle će mi biti bolje da se povinujem onome što mi se činilo kao ćud Sudbe. Shodno tome su moja bdenja pred memljivim ulazom postala manje uporna, a više sam vremena provodio baveći se drugim, jednako čudnim zanimanjima. Nekad bih se noću pridigao i vrlo tiho iskradao da šetam crkvenim dvorištima i grobljima od kojih su me čuvali moji roditelji. Šta sam tamo činio ne mogu reći sa izvesnošću, jer nisam siguran koliko su neka dešavanja bila stvarna; ali znam da bih dan nakon tih noćnih lutanja često zapanjio one oko mene svojim saznanjima o stvarima skoro zaboravljenim već pokolenjima. Posle jedne takve noći zaprepastio sam okruženje nastranom zamisli po pitanju počivališta bogatog i štovanog vlastelina Brustera, lokalne istorijske ličnosti, položene u zemlju 1711. čiji se nadgrobni spomenik od škriljca, sa urezanom lobanjom i kostima, polako krunio u prah. Ponesen dečjom uobraziljom, zakleo sam se ne samo da je grobar, Gudmen Simpson, ukrao srebrne kopče sa cipela, svilene čarape i satensko rublje pokojnika pred ukop, već i da se sam vlastelin, u ne sasvim beživotnom stanju, dva puta okrenuo u svome sanduku pod humkom, dan posle polaganja. Ali ideja da uđem u grobnicu nikada me nije napustila; štaviše, samo se pojačala neočekivanim geneološkim otkrićem da sam preko majčinih predaka bio izdaleka povezan sa navodno ugašenom porodicom Hajdovih. Ja, poslednji potomak sa očeve strane, po svoj prilici sam bio i poslednji izdanak ove još starije i tajanstvenije loze. Osetio sam da grobnica pripada meni i unapred se radovao
ustreptalom žudnjom trenu kada ću proći kamena vrata, klizavim stepenicama u tamu. Sada sam uobičajio da vrlo pozorno slušam slabo odškrinuta vrata, birajući za ovo čudnovato bdenje svoje omiljene sate ponoćne tišine. Do časa mog punoletstva već bejah načinio malu čistinu u čestaru pred memljivim pročeljem obronka, dopuštajući obližnjem rastinju da okruži i nadvisi prostor poput zidova i krova šumske senice. Ova senica beše moj hram, odškrinuta vrata moj oltar, a tu bih ležao raširenih udova na mahovinastom tlu, pomišljajući čudnovate misli i sanjajući čudnovate snove. Noć kada me je zadesilo prvo otkrovenje beše sparna. Zaspao sam sigurno od ošamućenosti, jer sam sa jasnim osećanjem buđenja začuo glasove. Uzmičem da govorim o tim glasovima i zvucima; neću govoriti o njihovoj prirodi; ali mogu da kažem da su ispoljavali izvesnu začudnu različnost u rečniku, izgovoru i kadenci. Sve nijanse dijalekta Nove Engleske, počevši od neotesanih slogova puritanskih kolonizatora, do precizne retorike od pre pedeset godina, činilo se, behu prisutne u tome senovitom sobesedovanju, no to sam primetio tek docnije. U tome trenu moja pažnja odista beše okrenuta od ovoga jednom drugom fenomenu; jednom fenomenu tako nestalne prirode da ni sam nisam u strogom uverenju po pitanju njegove stvarnosti. Jedva da sam se probudio iz sna kada se hitro ugasilo svetlo koje je dopiralo iz utonule grobnice. Ne bih rekao da sam bio niti zapanjen, niti uspaničen, ali znam da sam te noći bio silno i trajno izmenjen. Kada sam se vratio domu otišao sam pravo do trule škrinje na tavanu gde sam pronašao ključ kojim sam sledećeg dana s lakoćom otključao reze, na koje sam godinama zaludu navirao. U mekom sjaju kasnog poslepodneva prvi sam put kročio u kriptu na napuštenom obronku. Bejah očaran i srce mi je poskočilo sa takvom ushićenošću kakvu bih teško kako valja opisao. Zatvorivši vrata iza sebe i spuštajući se vlažnim stepeništem, dok mi je put osvetljavala samo samotna sveća, izgledalo je kao da znam kuda idem; i mada je sveća tinjala od zagušljivog zadaha mesta, osetio sam se vanredno, kao kod kuće, u tom plesnjivom vazduhu kosturnice. Osvrćući se ugledao sam brojne mermerne ploče kovčega, ili ostatke samih kovčega. Neki od ovih behu zapečaćeni i netaknuti, drugi gotovo iščezli, ostavljajući iza sebe samo srebrne ručke i ploče, izdvojene među izvesnim čudnovatim gomilicama beličastog praha. Na jednoj sam ploči pročitao ime ser Džefrija Hajda, koji je došao iz Saseksa 1640. i umro ovde nekoliko godina potom. U skrovitoj niši nalazio se jedan dobro očuvan
i prazan kovčeg sa imenom od koga sam se istovremeno nasmejao i stresao. Čudnovat podstrek me je naterao da se uspnem na prostranu ploču, ugasim sveću i legnem u prazan sanduk. U jutarnjem sam sivilu posrćući izašao iz kripte i zaključao lanac na vratima. Više nisam bio mlad, premda je svega dvadeset i jedna zima okrzla moju telesnu građu. Ranoranioci u selu koji su me zatekli kako se vraćam domu podozrivo me zagledaše, čudeći se onome što su protumačili kao raspusno bančenje jednoga čoveka poznatog po svome trezvenom i osamljenom životu. Tek nakon dugog i okrepljujućeg sna pojavio sam se pred roditeljima. Posle ovoga sam opsedao grobnicu svake noći; gledajući, slušajući i čineći stvari kojih ne smem da se prisećam. Moj govor, svagda prijemčiv na uticaje iz okruženja beše prva stvar koja je odrazila promene; brzo je opažena njegova iznenadna arhaizovanost. Kasnije su izopačena smelost i nemar ovladali mojim ophođenjem, sve dok nesvesno nisam poprimio držanje svetskog čoveka, uprkos moje dotadašnje celoživotne osamljenosti. Pređašnje ćutljiv, razvezao sam jezik govorljivo i pun spontanih draži kao da sam Česterfild, ili sa bezbožnom ciničnošću jednog Ročestera. 2 Ispoljavao sam čudnovatu erudiciju, sasvim suprotnu fantastičnim, kaluđerskim znanjima kakva sam usvajao u mladosti; ispunio sam prazne listove knjiga lakim impromptu epigramima koji su podsećali na Geja, Prajora i najrazdraganije od avgustanskih 3 dovitljivaca i stihoklepala. Jednoga jutra, za doručkom, gotovo da me je zadesila katastrofa kada sam očevidno razvratnim tonom recitovao jedan izliv bahanalske radosti, džordžijanske razigranosti do tada nikada zabeležene u knjigama, koja je išla otprilike ovako: Hodite žgadijo s krčazima, pivopije, Nazdrav’te sadašnjosti, pre no što prelije; Goveđim brdom ispun’te pladnje, Jer krkancija i piće donose olakšanje: Ispuni čašu, pij i požuri, Jer život će proći, život iscuri, Mrtav ne nazdravlja ni kralju, ni curi! Anakreont beše pijanac, tako se bar veli; Al’ šta mari za crven nos dokle god se veseli? Bokca mi! Radije sam rumen i živ
Nego po’ godine mrtav, kô ljiljan siv! Stoga Betice, moja šiparice Poljupčić mi daj, u nos i u lice; Ta, ni u paklu nema ovakve krčmarice! Mlad Hari na nogama dok može je osto, Al’ ostaće bez vlasulje i pasti pod sto; Pehare razdel’te i uzmite piti, Pod stolom je bolje, no pod zemljom biti! Bančite i Smehu izigravajte korifeje, Nategnite ispičuture, nek pivo vas greje: Šest stopa pod zemljom niko se ne smeje! Dušman me školi, ne mogu da gredim, Ni da se uspravim, ni da probesedim! Gazda! Nek’ prinese Beti hoklicu za mene; Probaću malo kući, gde nema mi žene! Ruku mi pruži, Noga me ne služi, Ali veseljak ću biti dok me zemlja na se drži! U to vreme sam stekao svoj trenutni strah od vatre i grmljavine. Premda sam ranije bio ravnodušan prema takvim pojavama, sada me je pred njima obuzimao neizrecivi užas, te bih se povukao u najskrovitije delove kuće kada god bi nebesa zapretila pražnjenjem elektriciteta. Omiljeno leglo preko dana postao je ruinirani podrum izgorele rezidencije i u uobrazilji bih zamišljao građevinu kakva beše u svome vrhuncu. Jednom prilikom sam prepao seljanina kada sam ga suvereno poveo u plitak lagum ispod podruma, čije mi je postojanje bilo poznato, premda je dotle već pokolenjima bio neposećen i zaboravljen. Naposletku se desilo ono čega sam se pribojavao. Moji roditelji, uzbunjeni izmenjenim ponašanjem i izgledom svoga jedinca prepustili su dušebrižnim nadziračima da prate moje kretnje, što je pretilo da se završi katastrofom. Nikome nisam otkrio da posećujem grobnicu, revnosno tajeći svoju zamisao još od detinjstva; no, sada sam bio primoran da budem pozorniji kako obilazim šumovite lavirinte doline, ne bih li time zabunio mogućeg nezvanog pratioca. Ključ od kripte sam privezao oko vrata kanapom i samo sam ja znao za nj. Iz grobnice
nisam iznosio ništa od predmeta na koje sam nailazio među njenim zidinama. Jednoga jutra, dok sam izlazio iz vlažne grobnice i zabravljao lanac vratnica osobitom jačinom, ugledao sam u obližnjem čestaru grozno lice promatrača. Kraj je dakako bio blizu; moja senica je otkrivena, svrha mojih noćnih putešestvija. Čovek mi se nije obratio, te sam pohitao domu u nastojanju da iz prikrajka čujem šta će on preneti mome brigom izjedenom ocu. Hoće li moj boravak s one strane lancima okovanih vrata biti obznanjen svetu? Možete zamisliti moju ugodnu zaprepaštenost kada sam načuo da je uhoda podozrivim šapatom obavestio moje roditelje da sam zanoćio u senici ispred grobnice; očiju zanesenih snom, uprtih spram pukotine u kojoj su stajala odškrinuta zabravljena vrata! Kakvim je čudom moj posmatrač bio prevaren? Bejah ubeđen da me je zaštitila nekakva nadnaravna sila. Ohrabren ovakvom ex machina povoljnom okolnošću, nastavio sam u potpunoj otvorenosti da posećujem kriptu, pouzdano verujući da niko neće posvedočiti moj silazak. Nedelju dana sam u celosti uživao u gostoljubivosti kosturnice, zadovoljstva kakva ne smem ni da pomenem, kada se stvar desila, nakon čega su me odvukli u ova zakleta nedra čemera i monotonije. Nije trebalo da se drznem da izađem te noći; jer su oblaci bili zatamnjeni grmljavinom, a paklena fosforescencija pridizala se iz kužne močvare na dnu doline. Zov mrtvih beše isto tako drukčiji. Namesto grobnice na brežuljku, zaputio sam se u ugljenisani podrum na vrhu padine, čiji me je demonski domaćin dozvao svojim nevidljivim prstima. Dok sam izbijao iz šumarka na čistinu ispred ruševina, ugledao sam pri maglovitoj mesečini nešto što sam oduvek nejasno iščekivao. Rezidencija, koje nije bilo već čitavo stoleće, ponovo se izdizala u svoj svojoj silini pred zanesenim posmatračem; svaki prozor osvetljen plamenom svetlošću mnoštva sveća. Prostranim putem obrtale su se kočije bostonske gospode, a pešice su pristizali brojni napuderisani dostojanstvenici iz obližnjih zdanja. Probijao sam se među njima, mada sam znao da pripadam domaćinima a ne gostima. U dvorani je odzvanjala muzika, smeh i vino u svačijoj ruci. Neka od lica sam prepoznao; mada bih ih bolje poznao da su bila smežurana, ili izjedena smrću i truleži. U živahnoj i nesmotrenoj gomili ja sam bio najpomamniji i najraspušteniji. Ushićeno huljenje teklo je u bujicama sa mojih usta u zapanjujućim izlivima, pri kojima nisam znao za boga, niti prirodu. Iznebuha je provala groma, nadglašavajući čak i
besramno bančenje, zatutnjala preko krova i nagnala veselo društvo u zastrašenu ćutnju. Crveni plameni jezičci i vreli vihor preplavili su kuću; a veseljaci, presečeni užasom nastupajuće propasti, koja je izgleda premašivala međe prirode, uz vriske pobegoše u noć. Ostadoh sam, prikovan za sedište od gamižućeg straha kakav nikada ranije nisam osetio. Na to je još jedan strah zaposeo moj duh. Ako li živ sagorim u pepeo a moj prah raznesu vetrovi, nikada me neće položiti u grobnicu Hajdovih! Nije li moj kovčeg pripremljen za mene? Zar nisam imao pravo da večno počivam među potomcima ser Džefrija Hajda? Ali ne! Položiću pravo na svoje nasleđe smrti koja mi pripada, čak i ako mi duša vekovima bude tragala za nekakvom drugom telesnom nastambom koja bi mogla da je predstavi na onoj praznoj niši u kripti. Džervas Hajd ne treba da deli tužnu sudbu Palinura! 4 Dok je prikaza kuće u plamenu čilela, obreo sam se vrišteći i divlje se otimajući u rukama dvojice ljudi, od kojih je jedan bio moj uhoda do grobnice. Kiša je pljuštala u slapovima a na južnom horizontu sevale su munje, lako nam prelazeći iznad glava. Otac, lika izboranog od tuge, stajaše sa strane - dok sam uzvikivao kako zahtevam da budem položen u grobnicu - često nalažući mojim porobljivačima da sa mnom postupaju što mogu blaže. Zacrnjena kružnica na tlu ruiniranog podruma ukazivala je na silan udar s nebesa; i na tome mestu grupa radoznalih seljana sa fenjerima vrzmala se oko kutijice starinske izrade, koju je na svetlost iznela grmljavina. Zastao sam sa svojim jalovim i sada besciljnim zavijanjem i motrio kako posmatrači gledaju škrinju sa blagom; beše mi dozvoljeno da im se pridružim u otkriću. Kutija, čije su kopče spale od udara groma koji je razotkrio, sadržavala je mnoštvo dokumenata i dragocenosti, ali meni je za oko zapao samo jedan predmet. Beše to porcelanska minijaturica mladića sa gizdavom perikom na kojoj su stajali inicijali „Dž. H.” Lik u koji sam zurio beše takav kao da posmatram sebe u ogledalu. Sledećeg dana su me doveli na ovo mesto sa zakovanim prozorima, no o pojedinostima me je izveštavao postariji prostosrdačan služitelj, sa kojime sam se zbližio još u detinjstvu i koji je kao i ja voleo crkvena dvorišta. Ono što sam se usudio da podelim o dešavanjima u kripti naišlo je na sažaljiv podsmeh. Otac, koji me često posećuje, tvrdi da ja niti u jednom trenutku nisam prošao zabravljeni portal i kune se da je zarđali katanac stajao netaknut već pedeset godina, kada ga je ispitao. Čak tvrdi da su svi seljani znali za moje posete grobnici i da su me često posmatrali dok sam spavao u senici ispred turobne građevine,
poluotvorenih očiju prikovanih snom, kako posmatram otvor koji vodi u njenu unutrašnjost. Nemam da ponudim nikakav opipljiv dokaz protivu ovih tvrdnji, budući da sam u otimanju one užasne noći izgubio ključ od katanca. Čudnovate pojedinosti iz prošlosti koje sam doznao prilikom tih noćnih susreta sa mrtvima on odbacuje kao plodove mog života provedenog u svaštarenju među drevnim knjigama porodične biblioteke. Da nije bilo moga starog sluge Hajrama, već bih do sada i sam bio uveren u svoje ludilo. Ali Hajram, koji mi je privržen, do kraja mi veruje i nagnao me je da obznanim makar delić svoje pripovesti. Pre nedelju dana je razvalio katanac koji drži vrata grobnice vazda odškrinutim i spustio se sa svetiljkom u njene tamne dubine. Na ploči u niši pronašao je stari ali prazan kovčeg, na čijoj izbledeloj ploči stoji samo jedna jedina reč: Džervas. U tome su mi kovčegu u kripti obećali da će me sahraniti.
Često sam se pitao da li većina čovečanstva ikada zastane da pomisli na povremeno titanski značaj snova i tajnovit svet kome su ti snovi pripadni. Mada veći broj naših noćnih priviđanja nije ništa više od blede i fantastične slike budnih dešavanja - nasuprot Frojdu i njegovim detinjastim simbolikama - ipak ima izvesnih koji preostaju, čija se nadzemaljska i etarska priroda ne može tumačiti na uobičajen način, a čiji neodređeno uzbuđujući i onespokojavajući dojam ostavlja mogućnost sićušnih provirivanja u sfere umnog bivstvovanja, koje su ništa manje značajne od fizičkog života, no odvojene od tog života gotovo neprobojnim međama. Moje iskustvo je pokazalo kako nema sumnje da kada čovek isklizne iz zemaljske svesti odistinski obitava u drukčijem i bestelesnom životu, po prirodi značajno različitom od onakvog života koji poznamo, od koga po buđenju preostaje samo jedva razaznatljiv spomen. Iz takvih mutnih i fragmentovanih uspomena može se mnogo izvesti a ipak malo dokazati. Možemo naslutiti da u snovima život, materija i životnost u onom obliku kakve ih poznaje zemaljsko bivstvovanje, nisu nužno postojane prirode; da vreme i prostor ne postoje na onaj način na koji ih poimaju naša budna obličja. Nekada verujem da taj submaterijalni život predstavlja naše istinskije življenje, a da je naše tašto prisustvo na zemaljskoj kugli ono koje je sekundaran, ili tek prividan fenomen. Upravo iz mladalačke sanjarije ispunjene promišljanjima takvog sadržaja bio sam otrgnut jednog poslepodneva u zimu 1900-1. kada su u državnu psihijatrijsku ustanovu u kojoj sam stažirao doveli čoveka čiji me slučaj od tada neprestano proganja. Zvao se, kako je stajalo zapisano u dokumentima, Džo Slejter, ili Slader, i izgledao kao tipičan stanovnik planina Ketskil; jedan od onakvih čudnih, odurnih izdanaka primitivnog kolonijalnog seljaštva, čija je gotovo trovekovna izolacija u brdskoj utvrđenosti slabo posećenih sela dovela do toga da skliznu u svojevrsnu varvarsku degeneraciju, namesto da napreduju zajedno sa svojom srećnijom braćom u gušće naseljenim oblastima. Među takvim čudnim svetom, koji u celosti odgovara onom južnjačkom pojmu „belo smeće” zakon i moral su nepostojeći; i njihovo uopšteno umno stanje je verovatno čak ispod bilo kakvog nivoa američkih urođenika. Džo Slejter, koji je u instituciju pristigao u revnosnoj pratnji četiri državna
policajca, opisan kao izrazito opasan karakter, ni na koji način nije pokazivao takva svojstva kada sam ga prvi put osmotrio. Iako visok znatno iznad proseka i stamene građe, apsurdan izgled bezazlene tuposti davala mu je svetla, snena plavet njegovih sitnih vodnjikavih očiju, slaba, zapuštena i neodržavana žuta brada i mlitavo oklembešena teška donja usna. Beše nepoznate starosti, budući da takav svet ne beleži ove podatke, niti među njima ima trajnih porodičnih veza; no na osnovu gubitka kose spreda i istrošenih zuba, neurohirurg ga je zaveo kao čoveka od četrdesetak godina. Na osnovu medicinske i sudske dokumentacije doznali smo samo ovo o njegovom slučaju: ovoga čoveka, lutalicu, lopova i lovca na krznene životinje njegova primitivna zajednica oduvek je posmatrala kao čudaka. Uglavnom je po noći spavao prekovremeno, a kada bi se probudio, često bi govorio o nepoznatim stvarima na tako bizaran način da je to pobuđivalo strah čak i u srcima tih nemaštovitih ljudi. Nije njegov način govora bio neuobičajen - a nije govorio drukčije do primitivnim žargonom njegovog kraja; već su ton i kadenca onog izrečenog bili tako tajanstveno razuzdani, da se to i nije moglo slušati bez zebnje. Sam je bio jednako zastrašen i zbunjen kao i njegovi slušaoci i dok bi prošao sat od buđenja, zaboravljao bi sve što je izrekao, ili makar sve ono što ga je gonilo da govori takve stvari, vraćajući se u stanje tupe i prostodušne normalnosti poput drugih sličnih brđana. Kako je Slejter stario činilo se da su njegove jutarnje nastranosti bivale sve češće i silovitije, sve dok se mesec dana uoči njegovog pristizanja u ustanovu nije desila šokantna tragedija, zbog koje su ga vlasti i uhapsile. Jednom prilikom, skoro u podne, posle dubokog sna koji je otpočeo kao teško pijanstvo od viskija u pet poslepodne prethodnog dana, čovek se iznebuha uzbudio i tako stravično i nadnaravno zavijao da je nekoliko suseda došlo u njegovu baraku - jednu štrokavu štalu gde je obitavao sa porodicom jednako nedostojnom opisa kao i on sam. Uskočivši napolje u sneg, mahao je rukama naviše i otpočeo da skače tačno u pravcu neba, sve vreme uzvikujući kako je rešen da dosegne neku „veliku, veliku baraku sa svetlošću na tavanici i zidovima i podu i glasnom čudnom muzikom iz daljine”. Dok su dvojica muškaraca osrednje građe pokušavala da ga zauzdaju, on se opirao manijakalnom silom i jarošću, uzvikujući kako želi i treba da pronađe i ubije nekakvo „stvorenje što šija i trese se i smeje”. Posle duže vremena, nakon što je iznenadnim udarcem odbio
jednog od ljudi što su ga smirivali, baci se na drugog sa demonski krvožednim zanosom, neprijateljski uzvikujući kako će „skočiti visoko u zrak i progoreti svoj put kroz sve što ga bude sprečavalo”. Porodica i susedi na ovo su se uspaničeno razbežali, a kada se najhrabriji od njih vratio, Slejter je nestao, za sobom ostavljajući nerazaznatljivu gnjecavu masu, koja samo sat pre toga beše živi čovek. Niko se od brđana nije usudio da ga goni i po svoj prilici bi se obradovali njegovoj smrti od smrzavanja, ali kada su neko jutro potom začuli njegove urlike iz udaljene gudure, shvatili su da je nekako uspeo da preživi i da je bilo nužno ukloniti ga na bilo kakav način. Oformili su naoružanu grupu da ga pronađu, koja je (ma šta da im je bila prvobitna namera) ubrzo postala šerifova trupa, nakon što je jedan od onih, retko kad popularnih, državnih konjaničkih policajaca slučajno primetio tu rulju, ispitao ih, a zatim se pridružio tragačima. Trećeg dana Slejtera su pronašli bez svesti u šupljem stablu i odveli ga u obližnji zatvor, gde su ga ispitivali istražni psihijatri iz Albanija, čim mu se povratio razum. Dao im je jednostavan iskaz. Rekao je da je jednog poslepodneva nakon zalaska sunca zaspao od previše pića. Kada se probudio, zatekao se krvavih ruku u snegu ispred svoje barake, sa raskomadanim truplom njegova suseda Pitera Sladera pred nogama. Užasnut, pobegao je u šumu u nejasnom nastojanju da izbegne sa mesta očigledno njegovog zločina. Izgledalo je kao da osim toga ne zna ni za šta drugo, niti je istražitelj koji je saslušavao njegove ispitivače uspeo da izvuče ikakvu drugu činjenicu. Slejter je te noći mirno spavao, a sledećeg jutra probudio se bez ičeg osobenog, izuzev izvesne promene u izrazu. Doktor Barnard, koji je posmatrao pacijenta, pomislio je da je u svetlim plavim očima primetio sjaj osobene kakvoće, a na opuštenim usnama gotovo neprimetan stisak, koji kao da ukazuje na nekakvu promišljenu odlučnost. No, kada su ga ispitali, Slejter se vratio u svoje uobičajeno stanje tupog brđanina i samo ponovio ono što je izrekao prethodnog dana. Trećeg jutra desio se prvi u nizu njegovih napada sumanutosti. Nakon izvesnih znakova nelagode tokom sna, on se prenuo u mahnitost takvog intenziteta da su četiri muškarca bila potrebna da bi ga svezali u luđačku košulju. Psihijatri su sa mnogo zanimanja slušali šta je govorio, jer je njihovu znatiželju pobudilo u velikoj meri sugestivno, ali protivurečno i nekoherentno pričanje o njegovoj porodici i susedima. Slejter je mahnitao petnaest minuta, blebećući
svojim nazadnim dijalektom o zelenim građevinama svetlosti, svemirskim okeanima, čudnoj muzici, senovitim planinama i dolovima. Ali najviše od svega govorio je o nekakvom tajanstvenom, usijanom stvoru koji se tresao i smejao i izrugivao. Ova krupna, neodređena ličnost izgleda da mu je nanela nekakvu silnu nepravdu, a da ga ubije u trijumfu osvete beše njegova najveća želja. Kako bi ga dosegao, reče, morao bi da uzleti kroz ambise praznine, sagorevajući svaku prepreku koja bi mu se našla na putu. Tako je tekao njegov govor, sve dok se krajnje naglo nije zaustavio. Plamen ludila zgasnuo je u njegovim očima i u tupome čudu je posmatrao svoje ispitivače i pitao se zašto je svezan. Dr Barnard je otkopčao kožne remene i nije ih svezao sve do noći, kada je uspeo da ubedi Slejtera da sam to učini, jer je to za njegovo dobro. Tek tada je čovek priznao da povremeno govori čudne stvari, mada nije znao zbog čega. U toku nedelje usledila su još dva napada, ali su i tada doktori malo šta doznali. Naširoko su promišljali o uzroku Slejterovih vizija, s obzirom na to da nije znao da čita i piše, a nikada nije počuo niti jednu legendu ili bajku, te je stoga njegova vanredna uobrazilja bila sasvim neobjašnjiva. Da to nije moglo poteći ni od kakva mita ili romana bilo je posebno očito, jer se nesrećni luđak izražavao na svoj prosti način. Mahnitao je oko stvari koje nije razumeo i koje nije mogao rastumačiti, stvari koje je prema svojoj tvrdnji doživeo, ali koje nije mogao naučiti kroz nekakvu smislenu ili povezanu priču. Psihijatri su se ubrzo složili da su osnov njegovih tegoba abnormalni snovi; snovi čija je živost povremeno u celosti obuzimala budno stanje ovog, suštinski inferiornog čoveka. Iz puke formalnosti Slejteru je suđeno za ubistvo, pomilovan je zbog ludila i smešten u ustanovu u kojoj sam ja vršio svoju skromnu dužnost. Već sam pomenuo kako stalo promišljam o životu snova i na osnovu ovoga na vama je da prosudite sa kakvom sam se gorljivošću posvetio proučavanju ovoga novog pacijenta čim sam u celosti ustvrdio činjenice o njegovom slučaju. Delovalo je da oseća kako sam prijateljski nastrojen, za šta je uzrok bez sumnje bilo zanimanje koje nisam mogao da skrijem i ljubazan način na koji sam ga ispitivao. Ne bi me naravno prepoznao tokom svojih napada, kada sam zastajao bez daha od njegovih haotičnih, ali kosmičkih predstava; no, poznao bi me u svojim časovima mira, kada bi sedeo pored pustog prozora, pletući korpe od pruća i vrbovine, možda čeznući za svojom planinskom slobodom koju više nikada neće moći da uživa. Porodica nikada nije
pitala za njega; verovatno je pronašla još jednu privremenu glavu, već prema ćudima tih izopačenih brđana. Postepeno sam počinjao da osećam sveprožimajuće čuđenje prema sumanutim i fantastičnim tvorevinama Džoa Slejtera. Sam čovek beše žalosno inferioran i po umu i u jeziku, ali su njegove blistave, titanske vizije, mada iskazane varvarskim i nepovezanim žargonom, bile tvorevina kakvu bi mogao da osmisli samo superioran, ili čak izvanredan um. Kako je, često bih se zapitao, tupava uobrazilja katskilskog degenerika mogla da zazove takve prizore, čije samo prisustvo ukazuje na pritajenu iskru genija? Kako je jedan gorski tupan mogao steći ikakvu predstavu o takvim bleštavim svetovima nadnaravne blistavosti i prostora kakvima se Slejter divljaše u svojim mahnitim delirijumima? Sve sam se više priklanjao uverenju da se u ovom žalosnom stvoru koji je gamizao preda mnom krilo neuređeno jezgro nečega sasvim izvan mog razumevanja, nečega beskrajno izvan razumevanja mojih iskusnijih i manje maštovitih medicinskih i naučnih kolega. A opet - nisam mogao da izvučem išta pouzdano iz ovoga čoveka. Sve što sam uspeo da saberem iz ispitivanja beše da u nekakvom polutelesnom stanju nalik snoviđenju Slejter luta, ili lebdi kroz blistave i čudesne doline, livade, vrtove, gradove i palate svetlosti, u neomeđenome svetu sasvim nepoznatom ljudima, u kome on ne beše seljak, niti izopačenik, već stvorenje značaja i živopisnog bivstvovanja, što se kreće ponosito i odlučno, koga uznemirava samo nekakav smrtni neprijatelj, naizgled vidljivog, ali etarskog sastava, koji nije u ljudskom obličju, budući da ga Slejter nikada nije oslovljavao kao čoveka, niti kao bilo šta određenije osim stvora. Taj je stvor Slejteru učinio nekakvu neimenovanu gadost, za koju manijak (ako ovaj beše manijak) žudi da se osveti. Iz načina na koji je Slejter ukazivao na njihov odnos, prosudio sam da on i sjajni stvor stoje ravnopravno, da je u svome snoviđenom bivstvovanju čovek bio i sam sjajni stvor od istoga roda kao i njegov neprijatelj. Takav utisak na mene je ostavljalo njegovo često spominjanje kako leti kroz prostor i sagoreva sve prepreke na svome napredovanju. Takve zamisli behu iskazane kroz proste reči, sasvim nepodobne da ih prenesu, što me je dovelo do zaključka da ukoliko je taj snoviđeni svet odista postojao, govor ne beše sredstvo kojim su se misli saopštavale. Može li biti da se sanovita duša koja je nastanjivala ovo inferiorno telo očajnički mučila da iskaže stvari koje prost i tup jezik glupaka nije mogao izreći? Može li biti da sam se našao licem u
lice sa umstvenim emanacijama koje bi mogle da razjasne misteriju, samo kada bih uspeo da ih razaznam i pročitam? Nisam govorio starijim lekarima o ovome, jer su srednje godine skeptične, cinične i nenaklonjene prihvatanju novih ideja. Osim toga, lice na čelu ustanove me je upozorilo, na svoj očinski način, da sam se preopteretio radom, da je mome umu potreban odmor. Dugo sam bio uveren da se ljudski um sastojao u svojoj biti od atoma ili molekula u kretnji, koji se mogu preobraziti u etarske talase ili zrake, energiju poput toplote, svetlosti ili elektriciteta. Takvo uverenje ranije me je dovodilo u razmatranja o mogućnosti telepatije, ih mentalnog sporazumevanja putem odgovarajućeg aparata, a u svojim sam studijskim danima sastavio komplet instrumenata za odašiljanje i primanje signala, donekle sličnih nezgrapnim spravama upotrebljavanim kod bežičnog telegrafa u onome prostom periodu pre radija. Isprobao sam ove instrumente sa kolegom, ali ne postigavši nikakav rezultat ubrzo sam ih sklonio, zajedno sa drugim naučnim izumima koje ću moći koristiti u budućnosti. Sada sam ih, potaknut željom da ih isprobam u snoviđenjima Džoa Slejtera, ponovo potražio i proveo nekoliko dana opravljajući ih za upotrebu. Čim sam završio, nisam propustio priliku da ih isprobam. U svakom napadu Slejterovog nasilja, smestio bih odašiljač na njegovo čelo a prijemnik na svoje, sve vreme ih fino podešavajući prema raznim hipotetičkim talasnim dužinama umne energije. Imao sam slabe predstave na koji će način umni nadražaji, ukoliko se uspešno iskažu, izazvati razuman odgovor u mome umu, ali sam osećao sa sigurnošću da ću ih opaziti i rastumačiti. U skladu sa time sam nastavio sa svojim opitima, ne obaveštavajući bilo koga o njihovoj prirodi. Dvadeset i prvog februara 1901. se desilo. Kada se osvrnem na te godine shvatam kako nestvarno to izgleda, a ponekada se zapitam nije li stari doktor Fenton bio u pravu kada ih je pripisao mojoj prenadraženoj uobrazilji. Sećam se da me je slušao sa puno ljubaznosti i strpljenja, no posle toga mi dao prašak za smirenje živaca i uredio da odem na odmor od pola godine, na koji ću biti upućen sledeće sedmice. Te sudbonosne noći bio sam pomalo uzrujan i uznemiren, jer je i pored sjajne nege koja mu je pružena Džo Slejter nesumnjivo umirao. Možda zbog planinske slobode koja mu je nedostajala, a možda zbog potresa u njegovom mozgu koji su postajali previše snažni za njegov krajnje trom organizam; u svakom slučaju, plamen života polako je gasnuo u telu koje je propadalo. Beše pospan pred kraj i kako se
smrkavalo utonuo je u tegoban san. Nisam mu privezao luđačku košulju dok je spavao kako je to bio običaj, jer sam uvideo da je previše slab da bi predstavljao opasnost, čak ukoliko bi se probudio u stanju mentalnog rastrojstva još jednom pre smrti. Ali sam stavio na njegovu i svoju glavu oba kraja mog kosmičkog „radija”, uzdajući se protivno svakoj nadi kako će do mene stići prva i poslednja poruka iz sveta sna u to malo vremena što je preostalo. U sobici sa nama bio je jedan negovatelj koji nije razumeo svrhu aparata, niti je pomišljao da me za njega ispita. Kako su sati promicali, primetio sam da mu glava nespretno pada u san, ali nisam ga uznemiravao. I sam uspavan ritmičnim disanjem zdravog i umirućeg čoveka mora da sam malo kasnije zadremao. Zvuci čudnovate lirske melodije uznemirili su me. Sazvučja, treperenje i harmonične ekstaze odzvanjale su strasno na svakome koraku, dok je moj zapanjeni pogled iznenadila provala čudesnog prizora vrhunske lepote. Zidine, stubovi, arhitravi živog ognja bleštavo su plamteli oko mesta na kome sam, izgleda lebdeo u zraku, uspravljajući se naviše ka beskrajno visokom svodu neopisivog veličanstva. Sa ovim prizorom palatne veličanstvenosti mešali su se, ili bolje rečeno, smenjivali ga povremeno u kaleidoskopskim kruženjima, prizori prostranih ravnica i ljupkih dolina, visokih gora i zamamnih pećina, sa svakojakim milim svojstvima predela koje su moje oduševljene oči mogle da zamisle, ipak celovito uobličeni od nekakve bleštave, etarske, gipke tvari, koja je u jednakoj meri bila i od duha i od materije. Posmatrajući shvatio sam da moj sopstveni um poseduje ključ za ova opčinjavajuća premetnuća; svaki vidik koji mi se ukazivao, beše baš onaj koji je moj gibajući um želeo najviše da ugleda. U ovim jelisejskim oblastima nisam obitavao kao stranac, jer mi svaki prizor i zvuk behu poznati, isto kako su to bili nebrojenih eona večnosti pre, isto kako će biti u večnostima koje će nastupiti. Zatim mi se približio bleštavi nimb moga brata u svetlosti i sa mnom sabesedio, duša duši, u tihoj ali savršenoj razmeni misli. Beše čas nastupajućeg trijumfa; jer, nije li ovo meni srodno biće konačno odbegavalo od svojih unižavajućih privremenih okova, zauvek ih napuštalo i spremalo se da sledi svoga mrskog tlačitelja do najviših etarskih poljana, ne bi li tako pobralo svoju užarenu kosmičku osvetu koja bi potresla sfere? Ovako smo lelujali neko vreme, kada sam osetio kako se stvari oko nas neznatno zamućuju i kopne, kao da me nekakva sila zove nazad na Zemlju - poslednje gde sam želeo otići. Obličje u
mojoj blizini je isto tako osetilo promenu, postepeno privodeći svoj govor kraju, i samo se pripremajući da napusti predeo, čileći mi pred očima nešto manjom brzinom od ostaloga oko mene. Razmenilo se još malo misli i znao sam da smo onaj sjajni i ja pozivani u svoje okove, mada moj brat u svetlosti po poslednji put. Pošto mu je čemerna zemna ljuštura bila gotovo u celosti istrošena, moj će sadrug za manje od sat vremena biti oslobođen da goni svoga tlačitelja niz Mlečni put, mimo zvezda, sve do poslednjih granica beskraja. Jasan šok razgraničio je moj poslednji utisak o prizoru svetlosti koja zamiče od mog iznenadnog i donekle posramljenog buđenja i uspravljanja u stolici pošto sam primetio da se čovek na kauču kolebljivo trza. Džo Slejter se zaista budio, mada verovatno poslednji put. Kada sam pažljivije osmotrio, primetio sam da su se na upalim obrazima pojavile obojene mrlje, kakvih dotle nije bilo. I usne su mu delovale neuobičajeno, budući čvrsno stisnute, kao silom karaktera jačeg od Slejterovog. Lice mu se sve više napinjalo, glava zatvorenih očiju nemirno se okretala. Nisam uzbunio uspavanog negovatelja, već sam podesio povez mog telepatskog „radija” koji se bio malo poremetio, s namerom da uhvatim bilo kakvu oproštajnu poruku koju je snevač možda imao izreći. Iznenada se glava odsečno okrenula u mome pravcu, oči otvorile uzrokujući da u čistom čudu zurim u ono što sam uvideo. Čovek koji beše Džo Slejter, degenerik iz Ketskila posmatrao me je sjajnim očima čiji se pogled širio, a plavet suptilno produbila. U tome pogledu nije bilo ni manije, ni propadanja i bio sam bez sumnje uveren da posmatram lice iza koga je počivao živ um višeg reda. U tome trenutku sam umom osvestio postojani spoljni upliv koji je svime upravljao. Zatvorio sam oči kako bih dublje fokusirao svoje misli i obradovalo me je pozitivno saznanje da je moja dugo očekivana mentalna poruka konačno pristigla. Sve odaslate ideje brzo su se oblikovale u mome umu i premda bez upotrebe jezika, moje uobičajeno povezivanje pojmova i izraza beše tako veliko da mi se činilo kao da primam poruku na najobičnijem engleskom. „Džo Slejter je mrtav”, začuo se okamenjujući glas sile onostran zidina sna. Otvorenim očima sam čudnovato užasnut nastojao da razaznam grimasu bola, no plave oči su još uvek mirno posmatrale, a lik beše još uvek razumno pokretan. „Bolje mu je mrtvom, jer nije bio podoban da podnese aktivni um kosmičkog bića. Njegovo prosto telo nije moglo da se uskladi na nužan način između etarskog i zemnog
života. Bio je previše životinja, premalo čovek; no, baš zbog te slabosti si me ti otkrio, jer nije prikladno da se kosmička i zemna duša ikada susretnu. Mučio sam ga i držao zatočenog u svakodnevnom zatvoru četrdeset i dve vaše zemaljske godine. „Ja sam isto onakvo biće kakvo ti sam postaješ u slobodi odmora bez snova. Tvoj sam brat u svetlosti i sa tobom sam lelujao iznad bleštavih dolina. Nije mi dato da otkrijem tvome zemnom i budnom sopstvu o tvojoj istinskoj suštini, ali svi smo mi lutalice po širokome prostoru svemira i putnici mnoštva vekova. Sledeće godine ću možda obitavati u Egiptu, koji je za vas stari, ili u surovome carstvu Can Čan koje će nastupiti za tri hiljade godina. Ti i ja smo poneseni u svetove oko crvenog Arktura i upali smo u tela filozofa-insekata koji ponosito gamižu po četvrtom Jupiterovom mesecu. Kako slabo zemno sopstvo poznaje život i sav njegov opseg! I kako malo, zaista malo, treba da zna, radi svoga sopstvenoga duševnog mira! „Ne mogu ti govoriti o tlačitelju. Svi ste vi na zemlji nesvesno osetili njegovo udaljeno prisustvo - vi, koji ste bez neophodnog saznanja tašto dali sjajnome lučonoši ime Algola, dajmonske zvezde. Eonima sam bezuspešno nastojao da susretnem i pobedim tiranina, priprečen teretom telesnosti. Večeras ishodim kao Nemeza, donoseći pravednu i plamteću kataklizmičnu osvetu. Samo me pogledaj na nebu u blizini Dajmonske zvezde. „Ne mogu više da govorim, jer se telo Džona Slejtera hladi i koči, a primitivan mozak prestaje da treperi na onaj način kako mi je volja. Ti si mi bio jedini prijatelj na ovoj planeti - jedina duša koja me je predosetila i potražila u ovome odurnom obličju koje počiva na kauču. Ponovo ćemo se susresti - možda u sjajnim maglinama Orionovog mača, možda na sumornom platou praistorijske Azije, možda u snovima bez spomena ove noći, možda u nekakvom drukčijem obličju u sledećem eonu, kada će sunčev sistem nestati.” Ovde su misaoni talasi iznenadno utihnuli, svetle oči sanjača - ili da kažem pokojnika? - riboliko zasjale. U polustuporu sam se doteturao do kauča i ispipao mu zglavak, no beše hladan, ukočen i bez pulsa. Utonuli obrazi ponovo su izbledeli, a pune usne opuštene pale, pokazujući odvratno istrulele zube propalog Džoa Slejtera. Stresao sam se, pa prekrio stravično lice pokojnika ćebetom i probudio negovatelja. Zatim sam napustio sobičak i ćutke otišao u svoju sobu. Smesta me je obuzela neobjašnjiva žudnja za odmorom, u kome se neću sećati snova. A rasplet? Može li se ijedna naučna povest pohvaliti takvom
retorskom figurom? Ja sam samo ocrtao pojedinosti koje držim za činjenične, a vama ću dopustiti da ih protumačite po svojoj volji. Kako sam već priznao, moj nadređeni, stari doktor Fenton, odriče mi istinitost ovoga što sam ispripovedao. On me uverava da sam se slomio od nervnog opterećenja i u krajnjoj nuždi za dugim odmorom, u celosti isplaćenim, kako me je vrlo velikodušno darivao. Uverava me, uz svu svoju profesionalnu čast, da Džo Slejter nije bio ništa do zaostali paranoik, čije su fantazmagorije zasigurno došle od primitivnih narodnih kazivanja koja se prenose s kolena na koleno, čak i među najzabitijim zajednicama. Tako mi on kaže - a ja ipak ne mogu da zaboravim šta sam video na nebu one noći kada je Slejter umro. Kako ne biste pomislili da sam nekakav pristrasan svedok, pridružiću ovome poslednje svedočanstvo iz tuđeg pera, koje bi moglo da pruži rasplet kakav očekujete. Navešću sledeće svedočanstvo o zvezdi Nova Persei, od reči do reči, kako ga prenosi eminentni autoritet u astronomiji, profesor Garet P. Servis: „Dvadeset i drugog februara 1901. godine doktor Anderson iz Edinburga je otkrio čudesnu novu zvezdu, nedaleko od Algola. Do sada tu nije bila vidljiva nikakava zvezda. Za dvadeset i četiri časa, ova nova je tako jasno zasijala da je nadjačala svetlost Kapele. Kroz nedelju-dve vidno je izbledela a kroz nekoliko meseci jedva da se mogla nazreti golim okom.”
Čim sam se približio bezimenome gradu, znao sam da je proklet. Putovao sam kroz ogoljenu i strašnu dolinu pod mesečinom i ugledah ga kako se sablasno ističe nad peskom, kao što delovi leša proviruju iz loše načinjenog groba. Zastrašujuće beše starodrevno kamenje ovog prastarog grada koji je nadživeo potop, prapretka najstarostavnijih piramida; a nevidljiva aura me je odvraćala, zapovedajući mi da se povučem od davnašnjih i zlokobnih tajni koje nijedno ljudsko biće ne treba da vidi i koje se niko do sada nije ni drznuo da vidi. Bezimeni grad, oronuo i nem, počiva u udaljenim pustinjama Arabije, donjih bedema skrivenih u pesku nepreglednog vremena. Tako beše i pre no što su položeni prvi kamenovi Memfisa, pre prvih ćerpiča Vavilona. Nema pradrevne legende koja pamti njegovo ime ili čuva spomen da je grad ikada živeo; ali se o njemu šapatom pripoveda oko pustinjskih vatri, ili o njemu tiho mrmljaju staramajke u šatorima šeika, te ga sva pustinjska plemena izbegavaju, a da u celosti ni ne znaju zbog čega. Ovaj je grad ludi pesnik Abdul al Hazred sanjao u noći pre nego što je ispevao svoj neobjašnjivi distih: Nije mrtvo ono što zauvek bdije, U eonima čudnim nismrt mrtva nije. Trebalo je da znam da Arapi izbegavaju bezimeni grad sa dobrim razlogom, grad o kome se kazivalo u čudnim pričama, ali koga živ čovek još nije video; ipak sam im se usprotivio i zaputio se na svojoj kamili kroz neprohodne ruševine. Samo sam ga ja video i zato ničije lice nije izbrazdano tako gadnim borama od straha kao moje; zato nijedan drugi čovek tako zastrašeno ne zadrhti kada noćni vetar udara o prozore. Pogledao me je taj grad kada sam mu pristupio, utonulom u avetinjsku tišinu beskonačnog sna, leden od zraka hladne mesečine usred pustinjske žege. I dok sam mu uzvraćao pogled, zaboravih na trijumf što sam ga pronašao, te zastadoh na kamili da dočekam svitanje. Čekao sam satima, sve dok na istoku nije zasivelo, zvezde zamakle, a sivilo se zatim premetnulo u rozikasto svetlo okrznuto zlatnim. Začuo sam huktanje i ugledao pustinjsku oluju kako se komeša među
drevnim kamenjem, premda je nebo bilo vedro, a pustinjska prostranstva mirna. Zatim se sa najudaljenijeg oboda pustinje, kroz sitnu pustinjsku oluju koja se stišavala, probio žarki luk sunca, dok sam ja u svom grozničavom stanju zamišljao kako se iz nekakve pradubine čuje metalni udar muzičkog instrumenta da pozdravi plameni disk, isto kao što ga i Memnon pozdravlja na obalama Nila. Zvonilo mi je u ušima, a uobrazilja mi je ključala dok sam polako vodio kamilu preko peska ka tom muklom mestu; mestu koje sam samo ja od živih ljudi video. Lutao sam kroz obezobličene temelje kuća i trgova, ne našavši niti jedan urez ili natpis koji bi mi kazao nešto o tim ljudima - ako to uopšte behu ljudi - koji podigoše ovaj grad i koji u njemu obitavahu tako davno. Starodrevnost mesta beše zlokobna i žudeo sam da otkrijem bilo kakav znak, ili predmet koji bi mi pokazao da su grad zbilja podigli ljudi. Ruševine su bile izvesnih proporcija i dimenzija koje mi nisu godile. Sa sobom sam doneo brojne alatke i dosta kopao unutar zidina urušenih građevina; no sporo sam napredovao i ništa značajno nisam otkrio. Kada je pala noć i mesečina izbila, osetio sam ledeni vetar koji mi je naneo nove strahove, stoga se nisam usudio da ostanem u gradu. I dok sam napuštao drevne zidine kako bih otišao da spavam, omanja pustinjska oluja komešala se iza mene udarajući preko sivog kamenja, iako je mesečina jasno sijala, a pustinja mahom bila mirna. Probudio sam se tačno pred svitanje iz košmarnih prikazanja, dok mi je zvonilo u ušima od nekakvog metalnog brujanja. Ugledao sam kako se sunce crveni kroz poslednje vihore pustinjske oluje koja se nadvijala nad bezimenim gradom, ističući tišinu u ostatku krajolika. Još jednom sam se upustio među te sumorne ruševine, koje su se isticale ispod peska kao bauk ispod prekrivača, ponovo zaludu kopajući za dragocenim ostacima zaboravljenog roda. U podne sam odmarao, a poslepodne sam proveo prateći trase zidova i pređašnjih ulica, obrise skoro iščezlih građevina. Uočio sam da je grad odista bio silan i pitao se šta je bio uzrok te silnosti. Zamišljao sam sjaj doba tako davnog da ga se ni Mesopotamci ne bi mogli setiti i pomislio na Sarnat Prokleti u zemlji Mnar, u ono doba kada ljudski rod još uvek beše mlad, i pomislio na Ib, klesan od sivog kamena pre nego što je čovečanstvo i postojalo. Odjednom sam nabasao na mesto gde kameno tlo snažno izbija kroz pesak formirajući nisku liticu; i tamo sam radosno našao, kako izgleda, još tragova prepotopskih ljudi. Grubo usečene u liticu behu bez sumnje fasade nekoliko omanjih, nezgrapnih kamenih kuća ili
hramova, u čijim se unutrašnjostima možda čuvaju tajne doba isuviše dalekog da bi se izračunalo, iako su pustinjske oluje verovatno odavno bez traga izbrisale bilo kakve ureze spolja. Vrlo nisko i prepunjeni peskom behu mračni otvori tih građevina, no očistio sam jedan od njih ašovom i provukao se, noseći sa sobom baklju ne bih li time rasvetlio tajne koje se unutra nalaze. Kada sam ušao, uverio sam se da je pećina odista bila hram i sučelio se sa jednostavnim znakovima prisustva ljudi koji življahu i bogoštovahu pre nego što je pustinja postala pustinja. Primitivnih oltara, stubova i niša, čudnovato nisko postavljenih, nije manjkalo; i mada nisam nabasao ni na kakve skulpture niti freske, naišao sam na mnoštvo pojedinačnih kamenova, jasno ljudskom rukom uobličenih u nekakve simbole. Niske dimenzije ove isklesane dvorane behu zbilja vrlo čudnovate, jer sam se jedva mogao uspraviti na kolenima, no površinom beše toliko prostrana da sam joj bakljom mogao osvetliti samo deo po deo. Čudno sam se stresao u nekim udaljenim uglovima; budući da su pojedini oltari i kamenje ukazivali na zaboravljene obrede užasavajuće, odbojne i neobjašnjive prirode, koji su me naveli da promislim kakvi su ljudi načinili i posećivali ovaj hram. Kada sam dobro osmotrio šta se nalazilo unutra ispuzao sam napolje žudeći da vidim šta se nalazi u drugim hramovima. Noć se primicala, no predmeti koje sam video više su potakli moju radoznalost nego strah, te nisam pobegao od dugih senki na mesečini, kakve su me zaplašile kada sam prvi put ugledao bezimeni grad. U polutami sumraka očistio sam još jedan otvor i sa novom bakljom upuzao unutra, gde sam pronašao još neodređenih kamenova i simbola, ali ništa konkretnije od predmeta u prethodnom hramu. Prostorija je bila jednako niska, ali daleko manje prostrana, završavala se uskim prolazom načičkanim nejasnim i tajanstvenim oltarima. Šunjao sam se oko ovih oltara kada su se kroz tišinu probili zvuci vetra i moje kamile i izveli me napolje da proverim šta je uplašilo životinju. Mesec je živo obasjavao primitivne ruševine, osvetljavajući gust oblak peska koji je nosio nekakav snažan ali utihnjujući vetar odnekud sa litice ispred mene. Znao sam da je kamilu zastrašio ovaj hladni, peščani vetar i tek što sam pošao da je odvedem u bolji zaklon kada pridigoh pogled i videh da na vrhu litice nije bilo nikakvog vetra. Ovo me je zapanjilo i iznova zastrašilo, ali sam se brzo setio iznenadnih lokalnih vetrova kakve sam pre video i čuo u zoru i sumrak i procenio da je to uobičajena stvar. Po svoj prilici je došao iz neke kamene
pukotine koja je vodila u pećinu i pogledao sam za tim uznemirenim vetrom ne bih li mu pronikao ishodište, ubrzo shvativši da dolazi iz tamne šupljine hrama sasvim južno od mene, gotovo izvan mog vidokruga. Usprotivivši se ovom zagušujućem peščanom oblaku, uz poteškoće sam krenuo u pravcu hrama koji se, kako sam mu se približavao, ukazivao većim od ostalih, dok mu ulaz beše daleko manje zaprečen peskom. Ušao bih da mi strahotno silan ledeni vetar nije gotovo ugasio baklju. Divljački je obasipalo iz mračnog ulaza, sablasno hukteći dok je razbacivalo pesak i širilo se po čudnovatim ruševinama. Zatim se sve više stišavalo, pesak se smirivao, dok ponovo sve nije utihnulo; no među avetinjskim kamenjem grada kao da je vrebalo nekakvo prisustvo, a kada sam osmotrio mesec izgledalo je kao da podrhtava viđen kroz nemirnu vodu. Bio sam daleko uplašeniji nego što sam mogao da objasnim, ali ne toliko da ne nastavim da istražujem; zato sam, čim se vetar smirio, stupio u mračnu odaju iz koje je dopirao. Ovaj je hram, baš kako sam spolja zamišljao, bio veći od onih koje sam prethodno posetio; i po svoj prilici beše prirodna pećina, budući da su se unutra komešali vetrovi iz regije ispod. Ovde sam mogao sasvim da se uspravim, ali sam primetio da su kamenje i oltari jednako nisko postavljeni kao i u drugim hramovima. Na zidovima i tavanici prvi put sam ugledao nekakve tragove likovnih predstava drevnog roda, čudnovate izuvijane linije boje, koja je gotovo izbledela, ili se nakrunila; a na dva oltara sam sa ushićenošću ugledao splet umešno izrađenih krivolinijskih ureza. Dok sam držao baklju ispod tavanice, učinilo mi se da je isuviše pravilnog oblika da bi bila delo prirode, te sam se zapitao kako su je ovi praistorijski kamenoresci izradili. Njihova građevinska veština mora da je bila izvanredna. Zatim mi je jasna svetlost mog fantastičnog plamena pokazala obličje koje sam tražio, ulaz u one niže bezdane iz kojih je duvao iznenadni vetar; ošamućen sam primetio da su to mala vrata jednostavne izrade, klesana od žive stene. Proturio sam baklju unutra i ugledao taman tunel sa tavanicom koja se nisko nadvijala nad grubo izrađenim i veoma malim, ali mnogobrojnim stepenicima naniže. Uvek ću videti to stepenište u snovima, jer shvatio sam šta ono predstavlja. Tada jedva da sam znao treba li uopšte da ih nazovem stepeništem, ili samo nekakvim podupiračem za stope koji se spušta u bezdan. Razuzdane pomisli komešale su mi se u umu zajedno sa rečima i upozorenjima arapskih proroka, koja su mi doletala preko pustinje iz sveta koji čovek poznaje u grad koji se nijedan čovek ne usuđuje da
spozna. Ipak, oklevao sam svega jedan tren, pre nego što sam nastavio kroz ulaz i oprezno otpočeo svoj silazak niz strmo stepenište, kročeći prvo stopama naniže, kao po lestvama. Samo u užasnim fantazmagorijama od opijata, ili u delirijumu, može se čovek spustiti kako sam se ja spuštao. Uski prolaz vodio je beskrajno naniže, poput nekakvog ukletog bunara, a baklja koju sam držao iznad glave nije mogla dovoljno da osvetli nepoznate dubine kroz koje sam se provlačio. Zaboravio sam na vreme i da pogledam na časovnik, mada sam se uplašio kada sam pomislio na razdaljinu koju sam prešao. Pravac i strmost prostora kojim sam hodio menjali su se; u jednome sam trenu dospeo u dug, nizak prolaz gde sam najpre morao da migoljim stopama po kamenom podu, držeći baklju nadohvat ruke iznad glave. Prostor nije bio dovoljno visok čak ni da klečim. Posle toga usledilo je još strmih stepenica i još uvek sam se spuštao bez cilja kada mi se baklja ugasila. Nagon za čudnovatim i nepoznatim sasvim me je poremetio, isti onaj nagon zbog koga sam postao potukač po zemljinom prostranstvu i lovac na udaljena, drevna i zabranjena mesta. U tami su mi se u umu kovitlali fragmenti iz moje čuvane riznice demonskih znanja; rečenice ludog Arapina Al Hazreda, pasusi iz Damaskijevih 5 košmarnih apokrifa, kao i ozloglašeni stihovi iz delirične Image du Monde Gotjea iz Meča. 6 Ponavljao sam sebi čudnovate izvode i mrmljao o Afrasijabu 7 i zlodusima što su sa njime plovili niz reku Oks; 8 zatim sam ponavljao jednu od fraza iz pripovetke Lorda Dansenija „neodjekujuća tama bezdana”. Kada je teren postao isuviše strm recitovao sam pesmu Tomasa Mura 9, sve dok nisam bio previše zastrašen da s time nastavim: Kladenac tmine, crni, Kô veštičiji kotli, puni u vrenju Droga o pomračenju Meseca; Nagnuv’se da vidim stopa dal ide Niz bezdan koju videh ispod sebe onu, Dokle god pogled seže, Niz katran-crne staklaste bride, Koje kao da tek premazane leže Tmastom smolom što Smrti na tronu Sluzavim se obalama sleže.
Vreme je prestalo da postoji kada su mi stope konačno ponovo dodirnule tlo i kada sam se zadesio u prostoru nešto višem od prostorija u dva manja hrama, sada daleko iznad moje glave. Nisam mogao sasvim da se uspravim, ali mogao sam da klečim na kolenima, te sam u mraku posrtao i puzao tamo-amo, bez cilja. Uskoro sam otkrio da sam u uskom prolazu uz čije su zidove bili naredani drveni sanduci sa zastakljenim vratima. Zadrhtao sam od činjenice da sam u tom bezdanom mestu iz paleozoika naišao na polirano drvo i staklo i šta bi to moglo da znači. Sanduci su sa obe strane prolaza očigledno bili nanizani u pravilnim razmacima, poduži i horizontalni, grozno nalik mrtvačkim kovčezima i po obliku i po veličini. Kada sam pokušao da pomaknem nekoliko njih kako bih ih pobliže ispitao, shvatio sam da su pričvršćeni. Video sam da je prolaz dug, te sam krenuo unapred koprcajući se i gamižući žurno, na način koji bi se sigurno doimao groznim onome ko bi me ugledao u tami; povremeno prelazeći sa jedne strane na drugu kako bih ispitao okruženje i uverio se da se oko mene još uvek protežu zidovi i nizovi sanduka. Čovek je u tolikoj meri priviknut da razmišlja u predstavama, da sam gotovo zaboravio tamu oko sebe i umesto toga zamišljao beskrajno dug hodnik od drveta i stakla sa monotonom niskom tavanicom, kao da sve to jasno vidim. A zatim sam u trenu, u neopisivom emotivnom stanju, zaista sve video. Kada se tačno moja uobrazilja stopila sa stvarnim prizorom ne umem reći; ali postepeno je ispred mene bivalo osvetljenije i postao sam svestan da primećujem obrise hodnika i kovčega, zahvaljujući nekakvoj nepoznatoj podzemnoj fosforescenciji. Neko vreme sve beše baš onako kako sam zamišljao, budući da je svetlost bila vrlo prigušena; ali kako sam mehanički nastavio da napredujem u snažnije osvetljenje, shvatio sam da sam imao samo slabu predstavu. Ova dvorana ne beše nekakav nezgrapni ostatak prošlosti, poput hramova u gradu iznad, već spomenik najveličanstvenije i najegzotičnije umetnosti. Bogato, živopisno i smelo fantastično osmišljene predstave nastavljale su se u neprekinutoj shemi murala, čije su konture i boje bile mimo svakog opisa. Kovčezi su bili od čudnog pozlaćenog drveta sa vratima od vrsnog stakla i sadržavali su mumije stvorenja koja su po svojoj grotesknosti nadilazila najhaotičnije snove. Preneti ideju o izgledu ovih čudovišta čini se nemogućim. To behu reptili sa telesnim obrisima koji su ponegde ukazivali na krokodile, negde na foke, a najčešće ne behu nalik bilo čemu za šta su prirodnjak
ili paleontolog ikada čuli. Visine omanjeg čoveka, njihove prednje noge bile su oblikovane u delikatne i primetne udove, koji su čudnovato podsećali na ljudske šake i prste. Ali najčudnovatije od svega behu njihove glave, kontura koje se suprotstavljaju svim poznatim biološkim principima. Ni sa čime se ti stvorovi ne mogu usporediti - na jednome licu mi se činilo da sam video istovremeno mačji lik, žabu, mitološkog satira i ljudsko biće. Ni sam Jupiter nije imao tako kolosalno veliko i ispupčeno čelo, a rogovi, nedostatak nosa i čeljusti aligatora izmeštali su ove stvorove iznad svake vaspostavljene kategorije. Neko vreme sam se premišljao oko verodostojnosti ovih mumija, napola pomišljajući da su to fabrikovane predstave božanstava; ali brzo sam se opredelio da su to zbilja nekakve paleontološke vrste koje su živele dok je bezimeni grad opstojao. Kao vrhunac grotesknosti, veliki broj njih beše luksuzno odeven u najskuplje materijale, raskošno urešen ukrasima od zlata, draguljima i nepoznatim bleštavim metalima. Važnost ovih gmizavaca mora da je bila velika, čim behu istaknuti među divljim prizorima fresaka po zidovima i tavanici. Nepoznati ih je umetnik prikazao sa besprekornom veštinom u njihovome svetu, gde gradovi i vrtovi odgovarahu dimenzijama njihovih tela; nisam mogao da ne pomislim da je ova slikana povest možda kakva alegorija, koja iskazuje napredak roda što ih je obožavao. Ovi stvorovi behu, rekoh sebi, ljudima bezimenog grada ono što vučica beše Rimljanima, ili nekakva totemska životinja plemenu Indijanaca. Ovako promišljajući, uspevao sam ugrubo da pratim divotni ep o bezimenome gradu; povest o moćnome velegradu na obali mora, koji je vladao pre nego što se Afrika rodila iz valova, o gladnim godinama dok se more povlačilo, a pustinja osvajala plodnu dolinu gde se grad nalazio. Video sam ratove i osvajanja, nevolje i poraze, a potom i njihovu užasnu bitku sa pustinjom, kada je hiljade njegovih stanovnika - ovde predstavljenih alegorijski, kao groteskni reptili - moralo na neki čudesan način da iskleše sebi put kroz stenje, u drugi svet o kojem su im njihovi proroci kazivali. Sve to beše tako živopisno čudnovato i realistično, a njegova povezanost sa mojim silnim silaskom beše nesumnjiva. Čak sam i prepoznao delove prolaza. Dok sam gamizao niz prolaz ka jasnijem osvetljenju, ugledao sam poslednje faze slikanog epa - odlazak roda koji je živeo u bezimenom gradu i dolini oko deset miliona godina; roda čije su se duše razbolele zato što su njihova tela morala da napuste prizore sveta u kome su se nastanili kao nomadi za zemljine mladosti, usecajući u devičanskom
stenju one prvobitne oltare, koje nikada nisu prestali da štuju. Sada sam u jasnijem osvetljenju mogao da proučim prizore i setivši se da čudni gmizavci mora da predstavljaju nepoznati rod, promišljao o običajima u bezimenom gradu. Mnogo šta je bilo osobito i neobjašnjivo. Civilizacija koja se služila alfabetom pojavila se na daleko višem stupnju od mnogo docnijih civilizacija Egipta i Mesopotamije, ali neke stvari su čudnovato odsustvovale. Nisam, na primer, mogao pronaći prikaze smrti, posmrtnih rituala, mimo onih vezanih za rat, nasilje i pošasti; i zapitao sam se nad tim izbegavanjem prikaza prirodne smrti. Kao da se ideal besmrtnosti negovao poput ohrabrujuće iluzije. Bliže kraju hodnika behu oslikane scene neverovatne živopisnosti i ekstravagancije: prizori bezimenog grada, napuštenog i u propadanju, sučeljeni sa čudnovatim rajskim svetom u koji je ta rasa dospela, usecajući put kroz stenje. Na ovim prizorima, grad i dolina su uvek prikazivani na mesečini, sa zlatnim nimbusom koji obleće iznad porušenih zidina, dopola otkrivajući veličanstveno savršenstvo pređašnjih vremena, koje je umetnik naslikao neuhvatljivo, poput prikaze. I rajski prizori behu gotovo isuviše ekstravagantni da bi se u njih moglo poverovati, sa prikazima skrivenog sveta večitog dana, ispunjenog sjajnim gradovima, etarskim brdima i dolinama. Na samom kraju čini se da sam ugledao znake umetničkog antiklimaksa. Prikazi behu manje umešni, a još bizarniji i razuzdaniji od pređašnjih. Čini se da su beležili postepeno opadanje drevne rase, zajedno sa sve većom krvožednošću prema spoljnom svetu, od koga ih je odvojila pustinja. Ljudska obličja - uvek u vidu svetih gmizavaca - postepeno su kopnila, mada je njihov duh, prikazan kako obleće ruševine po mesečini bivao sve veći. Omršaveli sveštenici, prikazani kao gmizavci u raskošnoj odeći proklinjali su gornji zrak i sve one koji su ga udisali; a grozomorna poslednja scena prikazivala je primitivno uobličenog čoveka, možda prvog stanovnika drevnoga Irema, Grada stubova 10, rastrgnutog od ovog starijeg roda. Setio sam se kako Arapi strahuju od bezimenog grada i bi mi drago što izvan ovog mesta zidovi behu sivi, a tavanice gole. Dok sam posmatrao povesne prikaze u muralu, približio sam se kraju niske dvorane i ugledao kapiju kroz koju je dopirala svetlost fosforescencije. Došunjavši se do nje, uskliknuo sam ponesen uzvišenim oduševljenjem nad onime što ležaše sa druge strane; jer umesto druge i svetlije odaje, tamo bejaše samo bezgranična praznina
jednoobrazne svetlosti, kakva se može videti dok se gleda naniže sa vrha Mont Everesta na more izmaglice kroz koju se probijaju sunčevi zraci. Iza mene beše prolaz tako zbijen da se u njemu nisam mogao uspraviti; ispred mene beskraj podzemnog sjaja. Nagnuvši se iz prolaza u ambis, video sam početak stepeništa - brojnih i malih stepenika, nalik onim tamnim koje sam već prošao - no posle nekoliko stopa svetleće su izmaglice skrivale ostatak. Širom otvorena na levom zidu prolaza behu teška mesingana vrata, neverovatno debela i nagizdana fantastičnim bareljefima, koja bi, zatvorena, mogla da zaklone od kripte i kamenog prolaza čitav ovaj donji svet svetlosti. Osvrnuo sam se ka stepenicama i na trenutak oklevao da im pristupim. Dodirnuo sam otvorena mesingana vrata, no nisu se dala pomaći. Zatim propadoh ničice na kameni pod, uma opaljenog čudnovatim mislima kakve ni samrtni umor nije mogao odagnati. Dok sam ležao nepomičan i zatvorenih očiju, mnoštvo detalja koje sam samo ovlaš uočio na freskama vratilo mi se, noseći novo i stravično značenje - prizori bezimenog grada u njegovom vrhuncu - zelenilo doline oko njega, kao i udaljene zemlje sa kojima se trgovalo. Zbunjivala me je sveopšta istaknutost alegorije gmizavaca i to što se ona mogla pratiti u onoj važnoj oslikanoj povesti. Na freskama je bezimeni grad prikazan proporcionalno gmizavcima. Zapitao sam se kakve mu behu istinske dimenzije i sjaj i na trenutak porazmislih o izvesnim neobičnostima koje sam uočio među ruševinama. Mislio sam na čudnovatu nisku postavljenost prvih hramova i podzemnog prolaza, tako isklesanih bez sumnje iz poštovanja prema božanstvimagmizavcima, koja su se onde štovala; no takve dimenzije su verovatno primoravale bogoštovatelje da puze. Možda su i rituali na ovome mestu uključivali gmizanje u oponašanju tih stvorova. Nikakva teorija o prirodi religije međutim nije mogla olako da objasni zašto su i prolazi na onom silnom spustu bili niski poput hramova - ili čak niži, budući da se u njima nije moglo čak ni klečati. Dok sam mislio na gmizavce, čije su mumije počivale u mojoj neposrednoj blizini, osetih novi nalet straha. Princip asocijacija je čudnovat i stresao sam se od pomisli da je jedino ljudsko obličje među ostacima i simbolima prvobitnog života, izuzev rastrgnutog primitivnog nesrećnika na poslednjem prikazu, upravo ovo moje. Ali, kao i uvek tokom mog čudnog i lutalačkog života, zapitanost je uskoro odagnala strah; jer su svetleći bezdan i ono što možda sadrži
predstavljali zagonetku vrednu najvrsnijeg istraživača. Nisam ni sumnjao da se sa druge strane malenih stepenika nalazi čudni i tajnoviti svet, a onde sam se nadao da ću pronaći spomen na ljude koji nisu prikazani na oslikanom hodniku. Freske su prikazivale neverovatne gradove i doline u ovim donjim svetovima, a te bogate i silne ruševine koje su me čekale potakoše moju uobrazilju. Moji strahovi se odista ticahu prošlosti, ne budućnosti. Čak ni telesni užas mog položaja u tome prolazu punom mrtvih gmizavaca i prepotopskih fresaka, miljama ispod meni poznatog sveta, ili suočavanje sa još jednim svetom avetinjske svetlosti i izmaglice nisu mogli da se mere sa samrtnim strahom koji sam osetio zbog bezdane starodrevnosti prizora i njegove suštine. Starost takvog opsega da za nju nema mere urokljivo je promatrala sa drevnog stenja i kamenih klesanih hramova bezimenog grada, a mape na poslednjim zaprepašćujućim freskama prikazivale su okeane i kontinente na koje je čovek sasvim zaboravio, od kojih je samo ponegde ostao nejasan obris. O onome što se možda dogodilo tokom geoloških epoha, od kako su freske zamuknule, a rod koji mrzi smrt u mrskom opiranju podlegao propadanju, niko ništa ne može reći. Ove su špilje i svet svetlosti sa druge strane nekada vrveli od života; sada sam bio sam sa živopisnim ostacima i zadrhtah od pomisli na bezbrojne vekove tokom kojih su ti ostaci probdeli svoje osamljeno tihovanje. Zatim je usledila još jedna provala onog oštrog straha koji me je na mahove obuzimao od kako sam prvi put ugledao užasnu dolinu i bezimeni grad na hladnoj mesečini, te sam uprkos svojoj izmoždenosti pomamno nastojao da se uspravim i osvrnem za mračnim hodnikom, ka tunelima što su vodili spoljnom svetu. Osetih iste osećaje kakvi su me nagonili da po noći izbegavam bezimeni grad, osećaje koji behu jednako neobjašnjivi, koliko i snažni. U sledećem trenu me je međutim dodatno zapanjio zvuk - prvi koji se prolomio kroz tišinu ovih grobnih dubina. To beše duboko, nisko jecanje, kao udaljeno jato prokletih duša i dolazilo je iz pravca u kome sam gledao. Jačina mu je postepeno rasla, sve dok konačno nije stravično odzvanjalo kroz niski prolaz, a ubrzo sam postao svestan sve jačeg udara hladnog vazduha, koji je jednako strujao kroz tunele i iz grada iznad mene. Udar ovog vazduha me je povratio, jer sam se smesta setio iznenadnih naleta koji su se pridizali na obodima bezdana svakog sumraka i svitanja, zahvaljujući jednome od kojih sam otkrio ove tajanstvene tunele. Pogledao sam u časovnik i video da se približava svitanje, te sam se spremio za odolevanje vihoru
koji se vraća svome pećinskom domu, istom onom silinom kojom je nosio prethodne večeri. Strah mi je ponovo splasnuo, budući da prirodni fenomeni gone u promišljanja o nepoznatim uzrocima. Hučeći, jecajući noćni vetar sve se bezumnije svaljivao u ponor unutrašnjosti zemlje. Iznova sam poklekao ničice, zaludu se držeći za pod, plašeći se da će me vihor oduvati kroz otvorena vrata u bezdan. Nisam očekivao tako jarostan udar i osećajući kako klizim ka bezdanu, pohodilo me je hiljade novih užasa strepnje i uobrazilje. Zloćudnost vihora pobudila je u meni strašne maštarije; ponovo sam se drhteći poredio sa jedinim prikazom čoveka u tome užasnom prolazu, čovekom koji je rastrgnut od bezimenog roda, jer mi se činilo kako u neprijateljskim naletima snažnih vazdušnih struja ima osvetničkog gneva, tim pre jačeg, jer beše velikim delom nemoćan. Čini mi se da sam konačno divlje vrisnuo - gotovo izludeo - no, čak i ako jesam, moji krici behu nečujni od paklenog blebetanja jaučućih snopova stihije. Nastojao sam da puzim nasuprot ubistvene nevidljive vazdušne struje, no nisam uspeo da se održim, polako i neumoljivo gonjen ka nepoznatom bezdanu. Konačno je razum popustio, jer sam počeo uporno da ponavljam onaj neobjašnjivi distih ludog Arapina Al Hazreda, koji je sanjao bezimeni grad: Nije mrtvo ono što zauvek bdije, U eonima čudnim nismrt mrtva nije. Samo sumorna božanstva pustinje znaju šta se zbilja desilo - kakve sam neopisive borbe i metež izdržao, ili kakav me je Abadon 11 odveo natrag u život u kome ću se večno sećati i drhtati na noćnom vetru sve dok me zaborav - ili nešto još gore - ne odnese. Čudovišna, neprirodna, ogromna bejaše ta stvar - sasvim izvan zamisli bilo kog čoveka, osim u onim tihim, užasnim jutarnjim časovima kada je čovek bez sna. Spomenuo sam da je jarost vetrovite stihije bila paklena - kakodajmonska 12 - i da su zvuci koje je proizvodila bili gnusobni od zlobe nagomilane kroz pustoš večnosti. Premda su se ovi zvuci haotično komešali ispred mene, mom pulsirajućem umu učinilo se kako se uobličavaju i iza mene; a dole, u grobnici bezbrojnih godina i eonima mrtve drevnosti, miljama ispod sveta ljudi koji osvetljava zora, začuo sam jezovite kletve i siktanje neprijatelja na čudnovatom jeziku. Okrenuvši se video sam, naspram svetlucavog etra bezdana, obrise
košmarne horde vragova u naletu, koja nije mogla da se vidi spram tame prolaza; izobličeni od mržnje, groteskno naoružani, poluprozirni vragovi što pripadaju rodu - u to nema sumnje - gmizavaca bezimenog grada. I dok je vetar zamirao, ja sam se našao u tami preplavljenoj zlodusima, u utrobi zemlje; iza poslednjeg od ovih stvorova zalupila su se mesingana vrata zaglušujućim udarom metalne muzike čije se odzvanjanje širilo naviše, ka udaljenom gornjem svetu, da pozdravi izlazeće sunce, isto kao što ga i Memnon pozdravlja na obalama Nila.
U neke daleke i strahovite krajeve, ko zna koje, otišao je Denis Bari. Bejah sa njime poslednje noći koju je proživeo među ljudima i začuh njegove vriske kada ga je ono zadesilo; ali svi seljaci i policija okruga Mid nikada ga nisu mogli pronaći, niti njega, niti druge, iako su tragali dugo i temeljno. A ja sada drhtim kada čujem kreketanje žaba u močvari ili ugledam mesec na osamljenim mestima. Dobro sam poznavao Denisa Barija u Americi, gde se obogatio, i čestitao mu kada je otkupio nazad stari zamak na rubu močvare u uspavanom Kilderiju. Njegov je otac došao iz Kilderija, a on je baš tamo, u predačkim krajolicima, želeo da uživa svoje bogatstvo. Njegova je krv vladala nekada Kilderijem, sagradila zamak i boravila u njemu, ali su ta vremena prohujala tako davno da je zamak, pokolenjima prazan, propadao. Kada se vratio u Irsku, Bari mi je često pisao i govorio kako se pod njegovim staranjem, kulu po kulu, sivi zamak vraćao u svoj pređašnji drevni sjaj; kako se bršljan postepeno obavijao oko novopodignutog bedema, isto onako kao pre više stoleća i kako su mu seljaci blagodarili što im je povratio pređašnje dane svojim prekomorskim zlatom. Zatim su nastupile nedaće i seljaci su prestali da mu zahvaljuju, bežeći namesto toga, kao od propasti. Potom mi je poslao pismo i zamolio da mu dođem u posetu u zamak, u kom je bio usamljen, bez ikakvih sagovornika mimo nove posluge i radnika dovedenih sa severa. Izvor svih tih nedaća beše močvara, kako mi je Bari saopštio te večeri kada sam pristigao u zamak. Pristigao sam u Kilderi u letnjem sumraku, dok je zlatna svetlost osvetljavala zelenilo bregova i lugova i plavet močvare, na čijoj su udaljenoj adi avetinjski svetlucale čudnovate starostavne ruševine. Sumrak beše prekrasan, ali su me seljaci u Balilou upozorili na njega i kazali mi da je Kilderi proklet, zbog čega sam se gotovo stresao kada sam ugledao visoke kule zamka, pozlaćene plamenim sjajem. Barijevo me je vozilo susrelo na stanici u Balilou, jer Kilderi nije bio povezan železnicom. Seljani su ignorisali vozilo i vozača sa severa, ali su mi šaputali bledih likova kada su videli da idem za Kilderi. Te noći, po našem okupljanju, Bari mi je rekao zbog čega. Seljani su napustili Kilderi jer je Denis Bari nameravao da isuši
veliku močvaru. Premda je voleo Irsku, Amerika ga nije ostavila neizmenjenog i mrzeo je da vidi neiskorišćen prostor na kome bi moglo da se ogoli tresetište i iskoristi zemljište. Legende i sujeverje Kilderija nisu uticali na njega i najpre se smejao kada su seljaci odbili da mu pomognu, a zatim ga prokleli i otišli za Balibou, noseći sa sobom nešto malo stvari, shvativši da je odlučan u svojoj nameri. Umesto njih je unajmio radnike sa severa, a kada ga je napustila posluga, učinio je isto. No, beše mu samotno među strancima, te mi je Bari zatražio da dođem. Kada sam počuo kakvi su strahovi oterali narod iz Kilderija, smejao sam se jednako glasno kao i moj prijatelj, jer su ti strahovi bili najneodređenije, najrazuzdanije i najapsurdnije prirode. Stajali su u vezi sa nekakvom starom i besmislenom legendom o močvari i njenom strašnom duhu čuvaru što je obitavao u starim ruševinama na udaljenoj adi koju sam primetio u sumraku. Kolale su legende o svetlosti koja igra na mesečini i hladnim vetrovima što duvaju i kada je noć topla; o priviđenjima u belom koja lebde iznad voda i izmaštanom gradu duboko ispod površine močvare. Ali glavna među tim čudnim maštarijama i najosobitija u svojoj potpunoj jednoobraznosti beše da će se kletva obrušiti na onoga ko se usudi da takne ili isuši prostrano crvenkasto blatište. Ima tajni, govorili su seljaci, koje ne smeju da se otkriju; tajni koje su počivale skrivene još od vremena kada je kuga došla po decu Partolana 13 u onim vekovima koji prethode sećanju. U Knjizi osvajanja 14 pripoveda se da su svi ovi sinovi Helena pokriveni zemljom u Talatu, izuzev zaštitnice-boginje meseca, ali starci u Kilderiju su kazivali da je jedan grad preskočen; te da ga je pokrio šumoviti breg, kada su Nemedovi potomci 15 došli iz Skitije na svojih trideset brodova. Takve behu dokone priče zbog kojih su seljani napustili Kilderi i kada sam ih čuo nije me čudilo što je Denis Bari odbijao da ih sluša. On se, međutim, silno interesovao za starine; i predložio mi je da detaljno ispitamo močvaru kada se isuši. Često je posećivao bele ruševine na adi, no iako su bile velike starine, a njihovi obrisi nalik svim ostalim takvim sličnim ruševinama u Irskoj, behu isuviše propale da bi otkrile nešto o svojoj slavnoj prošlosti. Isušivanje je sada bilo spremno da otpočne, a radnici sa severa trebalo je uskoro da oduzmu zabranjenoj močvari njene zelene mahovine i crveni vres, da isuše potočiće sa školjkama i mirne plave bare obrasle trstikama. Kada mi je Bari sve to ispričao, bio sam sasvim pospan, jer su
celodnevna putovanja iznurujuća, a moj je domaćin pripovedao do kasno u noć. Jedan poslužitelj me je otpravio u sobu u udaljenom tornju koji je nadgledao selo i čistinu na obodu močvare, kao i samu močvaru; tako sam sa svoga prozora video na mesečini tihe krovove kuća koje su seljaci napustili, a u kojima su sada boravili radnici sa severa, lokalnu parohijsku crkvu sa njenim drevnim zvonikom i preko prostrane močvare udaljene drevne ruševine na adi, kako se sijahu bele i avetinjske. Dok sam tonuo u san, pričinilo mi se da čujem potmule zvuke izdaleka; zvuke koji behu razuzdani i gotovo muzikalni, koji su mi pobudili čudnovat ushit i obojili mi snove. No kada sam se probudio sledećeg jutra, izgledalo mi je kao da sve to beše samo san, jer su prizori kakve sam video bili mnogo divotniji od divlje trske koja se povija po noći. Potaknut legendama koje mi je Bari ispričao, moj um je u snu pohodio velelepni grad u zelenoj dolini, čije su mermerne ulice i statue, vile i hramovi, reljefi i natpisi kazivali o slavi Grčke. Kada sam mu ispričao san, obojica smo se nasmejali; ja nešto glasnije, jer je on bio začuđen svojim radnicima sa severa. Šesti put su se oni uspavali, teško se bauljali i ponašali kao da nisu trenuli, iako je znao da su na spavanje otišli rano prethodne večeri. Tog sam jutra i poslepodneva lutao sam kroz osunčano selo i povremeno razgovarao sa dokonim radnicima, pošto je Bari bio zauzet poslednjim planovima kojima je trebalo da otpočne isušivanje. Radnici nisu bili naročito zadovoljni, većina njih je bila uznemirena nekakvim snom koji su usnili i koga su uzaludno pokušavali da se prisete. Ispričao sam im svoj san i nisu delovali zainteresovano, sve dok nisam spomenuo čudnovate zvuke koje sam pomislio da sam čuo. Zatim su me začuđeno pogledali i kazali da im se čini kako se i oni sećaju nekakvih čudnovatih zvukova. Predveče smo Bari i ja večerali kada mi je najavio da će otpočeti sa isušivanjem kroz dva dana. Beše mi drago, jer iako nisam želeo da vidim kako mahovina, vres i potočići nestaju, žarko sam priželjkivao da proniknem u drevne tajne kakve je to duboko tresetište moglo da skriva. A te noći se moj san o sviralama i mermernim peristilima završio na iznenadan i uznemirujuć način; jer video sam kako se na grad u dolini spušta pošast, a zatim stravična lavina šumovitih obronaka koji su pokrili mrtve na ulicama, lavina koja nije prekrila jedino hram Artemide na vrhu, u kojoj je ostarela sveštenica meseca, Kleida, počivala hladna i nema, krunisana dijademom od slonovače na sedoj glavi.
Spomenuo sam da sam se probudio iznenada i uzbuđen. Neko vreme nisam mogao da procenim da li sam budan ili u snu, jer sam u ušima još uvek čuo piskave zvuke svirala; no kada sam na podu ugledao ledene snopove mesečine i obrise rešetkastih gotičkih prozora, pomislio sam da sam budan i u zamku u Kilderiju. Potom sam začuo sat kako izdaleka, tamo dole, otkucava dva sata izjutra i znao sam da sam budan. No daleki i jednolični zvuci svirale još uvek su dopirali izdaleka; divlje i čudnovate pesme što su me podsećale na satirske igre u udaljenom Menalu. 16 Nisu mi dopuštali da zaspim i nestrpljivo sam poskočio i pohitao preko poda. Slučajno sam otišao do severnog prozora i pogledao preko uspavanog sela i čistine na obodu močvare. Nisam nameravao da osmatram, jer sam želeo da spavam; ali su me svirale mučile i morao sam nešto da učinim ili da pogledam kroz prozor. Kako sam mogao i naslutiti šta ću videti? Na mesečini koja je plavila čitavu prostranu dolinu ugledao sam prizor kakav nijedan smrtnik koji bi ga ugledao nikada ne bi mogao da zaboravi. Praćena zvucima trščanih svirala koji su odzvanjali preko močvare, u tišini i sablasno, povijajući se, klizila su izmešana obličja, zanoseći se uz takvu terevenku, uz kakvu su u čast boginje Demetre mogli da plešu Sikilijanci, u one stare dane i pod uštapom na obalama Kijane. 17 Prostrana čistina, zlatna mesečina, senovita obličja u pokretu i iznad svega piskavo i jednolično sviranje ostavili su na mene gotovo parališući utisak; no, ipak sam čak i zaplašen primetio da polovina ovih neumornih, mehaničkih plesača behu radnici, za koje sam mislio da spavaju, a druga polovina nekakva čudnovata lahorasta stvorenja u belom, prirode dopola neodredive, ali po svoj prilici blede, sumorne najade iz zaposednutih močvarnih izvora. Ne znam koliko sam dugo posmatrao ovaj prizor sa prozora svoje osamljene kule, pre nego što sam utonuo u nesvesticu bez snova, iz koje me je prenulo visoko jutarnje sunce. Prvi nagon kada sam se probudio beše da ispričam svoje strahove i ono što sam video Denisu Bariju, no dok sam gledao kako se sunčeva svetlost probija kroz mrežasti istočni prozor, postadoh uveren da ono što sam video ne beše stvarno. Obuzele su me čudnovate prikaze, ali nisam toliko oslabio da u njih poverujem; zato sam se ovom prilikom zadovoljio ispitivanjem radnika, koji su okasnili i nisu se sećali bilo čega od prethodne noći, mimo maglovitih snoviđenja i piskavih zvukova. Ova sablasna svirka silno me je uznemiravala i zapitao sam se jesu li jesenji cvrčci poranili da ove godine dosađuju po noći i pohode
snove ljudi. Kasnije sam u toku dana posmatrao Barija nadvijenog u biblioteci nad svojim planovima, jer je veliki posao trebalo da otpočne sutradan, a ja sam po prvi put osetio istu vrstu straha koja je oterala seljake. Iz nekog nepoznatog razloga uznemiravala me je pomisao o remećenju drevne močvare i njenih tajni skrivenih od sunčeve svetlosti; zamislio sam užasne prizore kako vrebaju ispod nepreglednih dubina starostavnog tresetišta. Izneti te tajne na svetlost dana delovalo mi je nerazumno i počeo sam da tražim razlog za napuštanje zamka i sela. Otišao sam toliko daleko da o tome neobavezno porazgovaram sa Barijem, no nisam se usudio da nastavim pošto se grohotom nasmejao. Zato sam zaćutao dok je sunce blešteći zamicalo iza udaljenih brda, a Kilderi plamteo crveno i zlatno, vatrama koje su delovale kao kobno znamenje. Jesu li događaji od prethodne noći bili stvarnost ili pričina nikada neću utvrditi sa sigurnošću. Oni svakako nadilaze sve što se u prirodi i svemiru može sanjati; no, ja ne mogu na uobičajen način objasniti nestanke za koje su svi znali, kada se sve završilo. Otišao sam na odmor rano i pun strave i dugo nisam mogao da zaspim u sablasnoj tišini kule. Bese veoma mračno, jer iako je nebo bilo vedro, mesec beše u opadanju i ne bi se pojavio na noćnom nebu do ranih jutarnjih časova. Dok sam ležao, mislio sam na Denisa Barija i to šta će zadesiti močvaru kada svane, a zatim me je skoro izbezumio nagon da istrčim u noć, uzmem Barijev automobil i divljački brzo se odvezem do Baliloua, van ovih pretećih krajeva. No, zaspao sam pre nego što su moji strahovi uspeli da se uobliče, a u snu sam ponovo gledao grad u dolini, hladan i mrtav pod plaštom užasavajuće senke. Verovatno me je probudila piskava svirka, no ona ne beše prvo što sam primetio kada sam otvorio oči. Spavao sam leđima okrenut istočnom prozoru koji gleda na močvaru, gde je trebalo da se uzdigne mesec i stoga očekivao svetlost na suprotnome zidu, pravo ispred mene; ali nisam očekivao takav prizor kakav sam tada ugledao. Svetlost je zbilja sijala po drvenim oplatama na zidovima, ali to ne beše obična mesečeva svetlost. Užasni i prodorni behu snopovi crvenkastog svetla koje je padalo kroz gotički prozor, a cela soba beše prepuna svetlosti, intenzivne i nezemaljske. Ono što sam prvo učinio u takvoj situaciji beše neobično, ali čovek samo u pričama čini dramatične i nepredvidive postupke. Umesto da pogledam preko močvare u pravcu izvora ove nove svetlosti, odvratio sam pogled od prozora u paničnome strahu i nespretno se obukao, ponesen ošamućenom
idejom o begu. Sećam se da sam zgrabio revolver i šešir, no pre nego što je sve bilo gotovo izgubio sam oba, a da nisam ispalio hitac iz prvog, niti stavio na glavu drugo. Naposletku je opčinjenost crvenim svetlom svladala moje strahove, a ja se dovukao do istočnog prozora i pogledao, dok je izluđujuće, stalno sviranje zvečalo i odzvanjalo kroz zamak i selo. Nad močvarom se nadvijao potop sjajne svetlosti, skerletne i zlokobne, koji je isticao iz čudnovatih drevnih ruševina na udaljenoj adi. Ne mogu da opišem izgled ruševina - mora da sam poludeo, jer mi se činilo kao da se uzdižu - veličanstvene, a ne propale, sjajne i sa silnim kolonadama, mermerom na trabeacijama koji je reflektovao plamenu svetlost, svetlost koja se zarivala u nebo poput najvišeg dela hrama na planinskom vrhu. Svirale su pištale, bubnjevi odzvanjali, dok sam posmatrajući u strahopoštovanju i užasu mislio kako vidim groteskne obrise figura koje poskakuju nasuprot prizoru mermera i plamena. Utisak beše titanski - sasvim nezamisliv - i mislim da bih netremice zurio da svirka sleva nije postala prodornija. Dršćući od užasa pomešanog sa ushitom, prošao sam kružnu sobu do severnog prozora sa koga sam mogao da vidim selo i čistinu na obodu močvare. Tu su mi se oči iznova razrogačile od divljeg čuđenja, tako silnog, kao da upravo nisam prisustvovao prizoru sa one strane međa prirode, jer je na strahotnoj, crveno osvetljenoj čistini promicala procesija stvorova, na onakav način kakav se vidi samo u košmarima. Napola klizeći, napola lebdeći u vazduhu, u belo odevene prikaze iz močvare polako su se povlačile u pravcu voda i ruševina na adi u fantastičnim pokretima, koji su ukazivali na nekakav starodrevni i svečarski obredni ples. Njihovi gipki, prozračni udovi, koje je vodila odurna svirka nevidljivih svirala, davali su znak u sablasnom ritmu gomili radnika, koji su se teturali i pratili ih poput pasa, slepim korakom i koprcanjem, lišeni razuma, kao da ih nagoni nekakva nespretna, ali nemirna volja dajmona. Kako su se najade približavale močvari, ne menjajući svoj cilj, nova grupa ljudi je posrtala, u cik-cak pokretima, opijeno iz pravca zamka kroz vrata ispod moga prozora, slepo se teturajući preko dvorišta, nastavljajući u selo i pridružila se posrćućoj gomili radnika na čistini. I pored udaljenosti smesta sam primetio da su to sluge dovedene sa severa, jer sam prepoznao ružno i nezgrapno obličje kuvara, čija je apsurdnost u ovim okolnostima postala neizrecivo tragična. Svirale su grozomorno pištale i ponovo sam začuo bubnjanje iz pravca ruševina na adi. Najade su tada tiho i