ljupko dosegnule vodu i jedna za drugom se rastočile u drevnu močvaru; a njihovi su pratioci, ne menjajući brzinu, pljuskali nespretno za njima, sve dok nisu nestali u malom vrtlogu nadnaravnih mehurića, koje sam jedva nazirao u skerletnoj svetlosti. I dok je poslednji otužni posrtač, debeli kuvar, nestajao s lica zemlje u toj sumornoj vodi, svirale i bubnjevi utihnuše, a zaslepljujući crveni snopovi iz ruševina iznenada se ugasiše, ostavljajući iza sebe to ukleto selo, osamljeno i opustošeno pod slabim zracima svetlosti mladog meseca. Tada sam zapao u stanje neopisivog haosa. Ne znajući jesam li lud ili priseban, u snu ili budan, spasila me je samo milostiva obamrlost. Čini mi se da sam činio ludosti i molio se Artemidi, Latoni, Demetri, Persefoni i Plutonu. Sve čega sam se sećao od svoga klasičnog obrazovanja u mladosti prešlo mi je preko usana, dok su užasi čitavog prizora potvrđivali moje najdublje praznoverice. Prisustvovao sam uništenju celog sela i ostao sam sam u zamku sa Denisom Barijem, čija je gorda smelost donela propast. Dok sam mislio na njega, novi užasi su me zgrčili i pao sam na pod; ne u nesvestici, već fizički svladan. Zatim sam osetio ledeno strujanje vetra kako se pridiže sa istočnog prozora na kome je sijala mesečina i začuo vriske u zamku ispod mene. Uskoro je vrištanje zadobilo razmere o kojima se ne može pisati i od kojih osetim slabost kada god ga se setim. Znam samo da je došlo od nečega što sam dotad poznavao kao prijatelja. U nekom trenutku tokom ovih zapanjujućih dešavanja, hladni vetar i vrištanje mora da su me prenuli, jer sledeće čega se sećam jeste kako divljački jurim kroz tamne prostorije i hodnike, napolju preko dvorišta u gnusobnu noć. Pronašli su me u praskozorje kako nesvesno lutam blizu Balilua, no ono što me je izludelo ne beše bilo kakav prizor kome sam prethodno prisustvovao, ili koji sam čuo. Ono što sam promrmljao, dok sam polako izlazio iz senki, beše nekoliko fantastičnih događaja koji su me zadesili u toku bega; incidenti bez mnogo značaja, ali koji me opsedaju bez prestanka kada sam sam u određenim močvarnim oblastima, ili na mesečini. Dok sam bežao iz tog prokletog zamka uz obode močvare začuo sam drugi zvuk; običan, ali ni nalik ičemu što sam čuo pre toga u Kilderiju. Ustajale vode, u kojima doskora nije bilo životinja, sada su bile krcate sluzavim i ogromnim žabama, koje su piskavo kreketale, proizvodeći zvuke nesrazmerne njihovoj veličini. Sijale su i nadimale se zelene na mesečini i naizgled posmatrale izvor svetlosti. Pratio sam pogled jedne od tih krajnje glomaznih i ružnih žaba i ugledao nešto što
me je izbezumilo od straha. Promatrajući čitav krajolik od čudnovatih starih ruševina na udaljenoj adi do meseca u zamicanju, uočio sam zrak slabašne, titrave svetlosti, koji nije imao odraza u vodama močvare. I uz taj bledi put, moja grozničava uobrazilja videla je kako gamiže tanana senka; neodređeno izobličena senka, koja posrče kao da je vuku nevidljivi zlodusi. Izluđen, uočio sam da je ta grozna senka čudovišno poznata - mučna, neverovatna karikatura - bogohulno obličje onoga koji beše Denis Bari.
S. L.-u „Apropo sna, te zlokobne avanture na koju se odlazisvake večeri, može se reći da ljudi svakodnevno zaspivaju smelošću koja bise činila nepojmljivom - da ne znamo da ona ishodi iz neznanja o opasnosti.” - Šarl Bodler, Privatni dnevnici Neka me milostivi bogovi - ako takvih ima - sačuvaju tokom onih časova u kojima nikakva moć volje, ili utuk za koje zna ljudska dovitljivost ne pomažu protiv bezdana sna! Smrt je milostiva, jer iz nje nema povratka, ali za onoga koji je izašao iz najdubljih odaja noći, čemeran i sa saznanjem, više nema počinka. Kako tašt bejah što sam se tako neobuzdanom jarošću upustio u misterije koje nijedan čovek nije smeo da pronikne; a kako nerazuman, ili božanski beše on - moj jedini prijatelj, koji me je poveo i predvodio i naposletku porinuo u užase koji meni možda tek slede. Sreli smo se, sećam se, na železničkoj stanici, gde se nalazio u centru pažnje radoznalih prostaka. Beše bez svesti, u svojevrsnom grču koji je njegovom vižljastom, u crno odevenom telu, pridavao čudnovatu krutost. Čini mi se da je tada imao približno četrdeset godina, budući da mu je lice bilo duboko izbrazdano, bledo i upalih obraza ali istinski lepo; i opervažen ponekom sedom vlasi u gustoj, talasastoj kosi i maloj, punoj bradi, koja je nekada bila zagasito gavran-crna. Obrve su mu bile bele kao pentelijski mermer, a beše visok i veličinom nalik božanstvu. Rekao sam sebi žarom jednog kipara kako ovaj čovek beše nalik statui fauna iz stare Helade, iskopan u ruševinama hrama i nekako oživljen u ovo naše zagušljivo doba, samo kako bi mogao da oseti devastirajuću hladnoću i pritisak starenja. A kada je otvorio svoje duboke, utonule, divlje, sjajne crne oči znao sam da će mi od toga trena postati jedini prijatelj - jedini prijatelj onoga koji nikada dotle nije imao prijatelja - jer sam video da su takve oči zasigurno u celosti sagledale veličanstvenost i užas svetova izvan uobičajene svesti i stvarnosti; svetova koje sam zamišljao, ali zalud za njima tragao. Zato sam
rasterao svetinu i kazao mu da mora da pođe sa mnom i postane mi učitelj i vođ u nedokučivim misterijama, sa čime se složio bez reči. Nakon toga sam otkrio da njegov glas beše muzika - prodornih viola i kristalnih sfera. Često smo razgovarali i po noći i po danu, dok sam mu klesao poprsja i malene glave od belokosti ne bih li tako ovekovečio njegove različite izraze. Nije mi moguće govoriti o našim izučavanjima, jer imaju tako malo veze sa bilo čime od ovoga sveta, kako ga zamišljaju živi. Ona poticahu iz onog prostranijeg i privlačnijeg univerzuma sačinjenog od maglovite tvari i svesti, sveta koji počiva dublje od materije, vremena i prostora i čije postojanje naziremo samo u pojedinim vidovima snova - onim retkim snovima druge vrste, koji nikada ne dolaze običnim ljudima, a svega par puta u životu onim maštovitim. Svet naše budne svesti rađa se iz tog univerzuma kao mehur iz duvaljke lude i dotiče ga se onako kako taj isti mehur dotiče svoga podsmešljivog roditelja, kada ga po sopstvenom nahođenju šaljivdžija ponovo usisa. Učeni ljudi ga pomalo naziru, a uglavnom ignorišu. Mudraci su snove tumačili, a bogovi su se smejali. Jedan čovek istočnjačkih očiju reče da su vreme i prostor relativni i ljudi su mu se smejali. Ali čak je i taj čovek istočnjačkih očiju to samo pretpostavljao. Ja sam želeo i nastojao da učinim više od pretpostavljanja, moj je prijatelj pokušao i delimično uspeo. Zatim smo obojica zajedno pokušali i uz pomoć egzotičnih opijata sanjali stravične i zabranjene snove u potkrovlju kule starog kaštela u drevnome Kentu. Od svih agonija u danima koji bi nakon toga usledili najgore je mučenje bila - neartikulisanost. Ono što bih doznao i video u tim časovima bezbožnih istraživanja ne može se iskazati - jer nijedan jezik ne poseduje potreban znak, niti ukazatelj. Ovo napominjem jer su se naša otkrića, od prvog do poslednjeg, ticala samo prirode opažaja; opažaja koji nemaju veze sa bilo kakvim utiskom koji može da proizvede nervni sistem običnog ljudskog bića. To behu opažaj i, ali oni su u sebi sadržavali neverovatne elemente vremena i prostora - pojmova koji u svojoj biti zapravo nemaju nekakvo posebno i određeno bivstvovanje. Ljudski govor najbolje iskazuje opštu prirodu naših iskustava nazivima poniranje i uzletanje; jer se u svakom periodu otkrovenja pojedini deo naših umova smelo odvajao od svega što je stvarno i trenutno, hitajući kroz vazduh preko zapanjujućih, neosvetljenih i strahovitih ambisa, povremeno presecajući neke istaknute i tipične prepreke, koje se mogu opisati samo kao viskozni,
neobični oblaci ili para. U takvim crnim i bestelesnim obletanjima nekada smo promicali sami, nekada zajedno. Kada smo bili zajedno, prijatelj je uvek bio daleko ispred mene; razumeo sam njegovo prisustvo, uprkos nemanju obličja, nekom vrstom slikovnog sećanja u kome mi se njegovo lice, osvetljeno čudnovatim svetlom, prikazivalo zlatnim i strahotnim od svoje divlje lepote, neuobičajeno mladalačkih obraza, plamtećih očiju, obrva Olimpljana i senovite kose i brade. Nismo vodili računa o protoku vremena, jer nam je vreme postalo najobičnija pričina. Znam da se radilo o nečemu naročitom, budući da smo se čudili kako nismo ostarili. Naši razgovori bili su bezbožni i uvek čudovišno gordi - nikakav bog, niti dajmon ne bi se usudili na otkrića i osvajanja kakva smo mi šapućući planirali. Drhtim dok o njima govorim i ne usuđujem se da budem otvoren; premda ću reći da mi je prijatelj jedanput napisao želju kakvu se nije usudio da prozbori, zbog koje sam morao da spalim hartiju i zastrašeno pogledam kroz prozor u zvezdano noćno nebo. Samo ću nagovestiti da je želeo da vlada vidljivim svemirom i još više od toga; imao je zamisao da se Zemlja i zvezde pomeraju prema njegovom naređenju, a da sudbine svih živih bića pripadaju njemu. Tvrdim - kunem se - da ja nisam delio takve ambicije. Ako je moj prijatelj rekao ili zapisao bilo šta suprotno tome, grešio je, jer ja nisam takve snage da rizikujem da izazovem rat kakav se ne srne spomenuti u sferama koje se ne smeju spomenuti, putem kojih se jedino može postići uspeh. Ponekim bi nas noćima vetrovi sa nepoznatih prostora zakovitlali, bez ikakve mogućnosti opiranja, u bezgranične praznine izvan svake misli i bivstva. Opažaj i bezumno neiskazivih vrsta svalili bi se na nas; opažaji večnosti koji bi nas povremeno zgrčili od radosti, spomen na koje mi je sada delimično izgubljen, a koji su delimično nepredočivi čulima drugoga. U hitrom susledovanju prevazilazile su se opake prepreke, dok konačno ne bih osetio da smo poneseni u svetove izmeštene više nego bilo koji do tada. Moj prijatelj beše u silnoj prednosti u ovim našim poniranjima u okeane devičanskog etra i primećivao sam zlokobni ushit na tome lebdećem, sjajnom, isuviše mladolikom licu-spomenu. Iznebuha je lice izbledelo i hitro nestade, kada sam se projektovao u prepreci kroz koju nisam mogao da prodrem. Bese poput drugih prepreka, ali daleko gušća; lepljiva, smolasta masa - ako se takva određenja mogu primeniti u nematerijalnoj sferi. Osetih da me je zadržala prepreka koju je moj prijatelj i vođ
uspešno prošao. Iznova se trudeći, priveo sam san potaknut opijatom kraju i otvorio svoje telesne oči ne bih li se suočio sa stvarnošću ateljea u kuli, u čijem je suprotnom uglu počivalo bledo i još uvek nesvesno obličje moga sadruga u sanjarijama, čudnovato uznemireno i divlje lepo, dok je mesečina bacala svoje zlatasto-zelenkasto svetlo po njegovim mramornim crtama lika. Posle kratke stanke, obličje u uglu se pomaklo; i neka milostiva nebesa nikada više pred moj vid ili sluh ne prinesu prizor kakvom sam tada prisustvovao. Ne mogu vam predočiti kako je vrisnuo, ili kakvi su prizori neizrecivog pakla na nekoliko sekundi zasjali pred njegovim crnim očima izludelim od straha. Reći ću samo da sam se onesvestio i nisam se povratio sve dok me on sam i svestan nije grozničavo prodrmao, ne bi li nekako uspeo da odagna od sebe užas i samoću. Ovo je bio svršetak naših voljnih potraga po špiljama snova. Zastrašen, uzdrman i preteći, moj prijatelj koji je poznao i drugu stranu međe upozorio me je da nikada više ne smemo da se odmetnemo u te svetove. Nije se usudio da mi kaže šta je video; ali iz svoje duboke mudrosti saopštio mi je da treba što manje da spavamo, čak i ako ustreba opijata da nas održavaju budnima. Bio je u pravu, što sam ubrzo shvatio iz velikog straha koji me je obuzimao svaki put sa odlaskom svesnosti. Izgledalo je kao da se budim sve stariji iz svakog od kratkih ali nužnih odmora, a moj prijatelj je stario takvom brzinom da to beše zapanjujuće. Gnusno je pred svojim očima videti kako se neko nabora i sedi. Način života nam se sada sasvim izmenio. Ranije pustinjak - makar kako sam ja shvatao, budući da nikada nije ni pomenuo svoje pravo ime i poreklo - moj prijatelj je sada razvio grozničav strah od samoće. Po noći nije mogao da ostane sam, niti je društvo malo ljudi više moglo da ga umiri. Jedino olakšanje bila mu je zabava najopštije i najbučnije vrste; zato smo često posećivali zborove mladih i veselih. Naš izgled i godine u najvećem broju slučajeva pobuđivali su porugu, kakvu sam temeljito prezirao, no moj ju je prijatelj smatrao manjim zlom od samoće. Posebno se plašio da bude sam napolju, pod otvorenim nebom i sjajem zvezda, te ako bi se našao u tim uslovima potajno bi se okretao ka nebesima, kao da ga odatle progoni nekakvo čudovišno stvorenje. Nije uvek posmatrao isto mesto na nebu - već različita mesta u drugo vreme. S prolećnih večeri, severoistočni horizont. Leti, gotovo iznad naših glava. Jeseni je gledao u pravcu severozapada. Zimi, ka istoku, ali uglavnom u ranim jutarnjim časovima. Večeri sredinom zime su ga najmanje zastrašivale. Tek sam
posle dve godine povezao ovaj njegov strah sa nečim određenim; tada sam primetio da zuri u posebno mesto na nebeskoj kupoli i da položaj toga mesta odgovara njegovom pogledu - ugrubo, položaj sazvežđa Korone Borealis. Sada smo posedovali stan u Londonu, nikada se nismo odvajali jedan od drugog, ali nismo nikada ni govorili o onome vremenu kada smo želeli da premerimo misterije nestvarnog sveta. Ostarili smo i oslabili od opijata, raspusnog života i nervne preopterećenosti, a sve tanja kosa i brada moga prijatelja sasvim su pobelele. Iznenađujuća beše naša lišenost dugog sna, jer smo se retko prepuštali na više od sat, ili dva ovoj seni sve strašnijeg lika. Potom je nastupio jedan magloviti i kišoviti januar, kada je ponestalo novca, a opijate je bilo teško pribaviti. Rasprodate su sve moje statue i belokosti, nisam imao sredstava da kupim nove materijale, niti snage da ih obradim, čak iako bih ih pribavio. Strašno smo patili, a pojedinih noći moj bi prijatelj utonuo u tako dubok san iz koga ne bih mogao da ga povratim. Još uvek se sećam tog prizora - osamljeni, mračan stan sa nadstrešnicom i kiša koja pljušti; otkucavanje jednog sata; zamišljeno tiktakanje naših ručnih satova na kredencu; udarci kakvog kapka koji se klati u udaljenom delu kuće; daleki zvuci grada, prigušeni maglom i daljinom; i najgore od svega beše duboko, pravilno, zlokobno disanje moga prijatelja koji ležaše na kauču - ritmično disanje koje kao da je odmeravalo nadnaravni strah i agoniju njegovog duha što je lutao u zabranjenim, nezamislivim sferama, strahovito daleko. Napetost moga bdenja postade mučna i kroz moj gotovo sumanuti um navirao je čitav niz trivijalnih utisaka i asocijacija. Začuh kako negde otkucava sat - ne naš, jer naš nije imao klatno - a moja morbidna uobrazilja u ovome je pronalazila nova polazišta za dokone sanjarije. Satovi - vreme - prostor - beskraj - zatim bi se moja mašta vraćala sadašnjosti i sada se toga prisećam, preko krova i magle, kiše i atmosfere. Korona Borealis uzdizala se na severoistoku. Korona Borealis, koje se moj prijatelj užasavao i čiji svetlucavi polukrug zvezda i sada sjaji nevidljivim sjajem kroz nepregledne ambise etra. Iznenada su moje grozničavo preosetljive uši začule novu i osobeniju komponentu u mešavini opijatima pojačanih zvukova, koje je proizvodio moj prijatelj u snu - dubok i užasavajuće uporan jauk iz velike daljine; potmulo, bučno, rugajuće dozivanje sa severoistoka. Ali nije me taj udaljeni jauk lišio životne snage i utisnuo u moju dušu pečat takva užasa da se neće otkloniti čitav život; niti ono što je
izazvalo vriske i potaklo udare, zbog kojih su susedi i policija razvalili vrata. Ne ono što sam začuo, već ono što sam video; jer mi se u toj mračnoj, zabravljenoj, zatvorenoj prostoriji sa zastorima, iz najseveroistočnijeg ugla ukazao snop užasavajuće crveno-zlatne svetlosti - snop koji nije za sobom ostavljao svetlo da razbije tamu, već se slivao samo na glavu mog uspavanog prijatelja, stravično udvajajući onaj sjajni spomen na čudnovato mladi lik, kakav sam video u snoviđenjima u svemirskim ambisima, izvan vremena, kada se moj prijatelj probio iza međe onih tajanstvenih, najdubljih i zabranjenih špilja košmara. Video sam kako se glava pridiže, crne, staklaste, u dubok san utonule oči otvaraju u užasu, a tanke, zatamnjene usne razdvajaju u urlik isuviše strašan da se ispusti. U tome užasnom i gipkom licu koje je stajalo bestelesno, svetleće i podmlađeno u tami, nazreo sam više snažnog, silnog, izluđujućeg straha nego što su mi nebesa i zemlja ikada do tada otkrili. Ni reč nije izgovorena dok se udaljeni zvuk sve više približavao, već sam pratio pogled spomen-lica u pravcu užasavajućeg snopa svetlosti - odakle je i dolazio jauk; ugledah na trenutak ono što je i to lice videlo i padoh, dok mi je zvonilo u ušima, u napadu vrištanja i epilepsije, koji je dozvao susede i policiju. Ne bih nikada mogao da odredim, čak i kada bih pokušao, šta sam tačno video; niti bi mogao moj prijatelj; jer, premda je video više od mene, on nikada više neće progovoriti. Ali ću se uvek čuvati od podrugljivog i nezasitog Hipnosa, gospodara snova, čuvati se noćnog neba i sumanutih ambicija saznanja i filozofije. Šta se tačno zbilo ostaće nepoznanica, jer ne samo što je moj um pomutio onaj čudan i stravičan stvor, već su i drugi oko mene utonuli u zaborav, koji ne znači ništa drugo nego ludilo. Kazali su mi - ne znam zbog čega - da moj prijatelj nikada nije ni postojao, već da su umetnosti, filozofija i ludilo ispunili čitav moj tragični život. Susedi i policija su me one noći umirili, doktor je prepisao nešto što me je utišalo, a niko nije posvedočio košmar koji se desio. Jadi moga prijatelja nisu ih dirnuli, već su mi odali počast zbog onoga što su zatekli na kauču u stanu, počast koja me je zgranula, a zatim i slavu koja me je bacila u očajanje, dok sada satima sedim, oćelavio, osedele brade, usahnuo, oduzet, izludeo od opijata, slomljen, dok obožavam i molim se predmetu koji su pronašli. Jer oni mi odriču da sam prodao i svoju poslednju statuu i upiru prstom na stvar koju je snop svetlosti ostavio, hladnu, okamenjenu i
nemu. Ona je sve što je preostalo od moga prijatelja; prijatelja koji me je odveo u ludilo i propast; božanska mermerna glava kakvu bi samo stara Helada mogla da stvori, mladolika, onakve mladosti koja je izvan vremena, prekrasni bradati lik, punih, nasmešenih usana, olimpljanskih veđa i gustih uvojaka, ovenčan makom. Govore kako je taj potresni spomen izrađen prema mome sopstvenom liku kakav sam imao sa dvadeset i pet godina, ali na mramornom postamentu stoji jedno jedino ime pisano atičkim pismenima - “ΥΠΝΟΣ.
Video sam ga jedne besane noći dok sam hodajući očajnički pokušavao da spasim svoju dušu i svoju viziju. Moj dolazak u Njujork bio je greška, jer dok sam ja tražio uzvišena čuda i inspiraciju u krcatim lavirintima drevnih ulica koji su se beskrajno uvrtali, od zaboravljenih bašti i trgova i obala do podjednako zaboravljenih bašti i trgova i obala, u kiklopskim modernim kulama i vrhovima koji su se mračno i vavilonski uzdizali podno meseca u opadanju, pronašao sam samo osećaj užasa i jarma koji su pretili da me paralizuju, obuzmu i razore. Razočaranost je dolazila postepeno. Kada sam prvi put prilazio gradu, video sam ga okupanog zalaskom sunca sa mosta, veličanstvenog nad njegovim vodama, njegovim neverovatnim vrhovima i piramidama, kako se uzdiže delikatan i poput pupoljka iz lokvi ljubičaste izmaglice da bi se poigrao sa vatreno zlatnim oblacima i prvim zvezdama večeri. Onda se osvetlio, prozor po prozor, iznad talasa koji su se presijavali, dok su se fenjeri klimali i klizali, a duboke trube treštale neobičnim harmonijama, i sam postao zvezdani svod sna što odiše vilinskom muzikom, i stopio se sa čudima Karkasona i Samarkanda i El Dorada i svim slavnim i polubajnim gradovima. 18 Ubrzo nakon toga, krenuo sam kroz te starinske puteve toliko drage mojoj mašti - uske, zakrivljene sokake i prolaze gde su nizovi crvenih cigli iz vremena kralja Džordža treptali prozorima zajedničkih soba, sa malim oknima iznad prolaza oivičenim stubovima, sa kojih je pogled padao na pozlaćene nosiljke i obložene kočije - i u prvom naletu upijanja ovih stvari koje sam davno poželeo pomislio sam da sam uistinu dostigao takva blaga kakva će vremenom od mene načiniti pesnika. Ali uspeh i sreća nisu mi bili suđeni. Drečava svetlost dana razotkrila je jedino siromaštvo i otuđenost i otrovnu elefantijazu penjajućeg, širećeg kamena tamo gde je mesec sugerisao ljupkost i drevnu magiju; a buljuci ljudi, koji su se tiskali kroz ulice nalik žlebovima, bili su zdepasti, crnomanjasti stranci otvrdlih lica i kosih očiju, prefrigani stranci lišeni snova i lišeni srodstva sa prizorima koji su ih okruživali, koji nikada ne bi mogli išta da znače plavookom čoveku starog naroda, koji je u svom srcu gajio ljubav prema lepim zelenim stazama i belim zvonicima Nove Engleske.
Dakle, umesto pesama kojima sam se nadao, stigla je samo jeziva praznina i neopisiva usamljenost; i video sam konačno strahotnu istinu koju se nikada ranije niko nije usudio da izusti - tajnu nad tajnama koju nije moguće ni prošaputati - činjenicu da ovaj grad od zidova i zagušenja nije duhovni produžetak starog Njujorka kao što je London starog Londona i Pariz starog Pariza, već je zapravo prilično mrtav, nesavršeno balzamovanog tela zaposednutog bizarnim živim stvarima koje nemaju nikakve veze sa time kakav je bio dok je bio u životu. Nakon ovog otkrića, prestao sam da spokojno spavam; premda mi se nešto od pomirljivog spokoja vratilo dok sam postepeno razvijao naviku da se klonim ulica po danu i izlazim samo noću, kada tama priziva ono malo od prošlosti što još uvek tu utvarno lebdi, i stara bela vrata se sećaju odlučnih obrisa koji su nekad kroz njih prolazili. U ovom stanju olakšanja čak sam i napisao par pesama, i dalje se uzdržavajući od odlaska kući svojima kako bih izbegao utisak nečasnog povratka uzrokovanog porazom. Onda, prilikom šetnje jedne besane noći, sreo sam tog čoveka. Bilo je to u grotesknom, skrivenom dvorištu oblasti Grinič, jer tu sam se u svom neznanju nastanio, čuvši za to mesto da je prirodni dom pesnika i umetnika. Arhaične staze i kuće i neočekivani parčići trgova i ulica u meni uistinu jesu izazvali ushićenje, a kada sam zaključio da su pesnici i umetnici bili samo izveštačene galamdžije čija je nastranost samo šuplji ukras i čiji su životi poricanje sve one čiste lepote koju poezija i umetnost znače, ostao sam iz ljubavi prema tim časnim stvarima. Zamišljao sam ih kao da su na svom vrhuncu, kada je Grinič bio mirno seoce koje grad još uvek nije progutao; i u časima uoči zore, kada bi svi veseljaci odlepršali, šetao bih sam među zagonetnim vijugavim stazama i, zadubljen u misli, promišljao neobične tajne koje su zasigurno generacije ovde polagale. To je održalo moju dušu u životu, i pružilo mi par takvih snova i vizija za kakvim je pesnik sakriven duboko u meni vapio. Taj čovek me je presreo otprilike oko dva časa jednog maglovitog avgustovskog jutra, dok sam se probijao kroz niz razdvojenih dvorišta, koja su sada bila dostupna jedino putem neosvetljenih hodnika zgrada koje su ih presecale, ali koja su nekada davno tvorila delove rasprostranjene mreže pitoresknih sokaka. Čuo sam za njih preko neodređenih glasina, i shvatio da se ona ne bi mogla nalaziti ni na jednoj mapi današnjice, ali ta činjenica da su bila zaboravljena meni ih je činila samo dražim, te sam ih tražio uz dvostruku meru mog
uobičajenog žara. Sada, kada sam ih pronašao, moj žar bio je još jednom udvostručen, jer nešto u njihovom rasporedu suptilno je sugerisalo da bi ona mogla da budu samo nekolicina od brojnih njima sličnih, sa mračnim, tupim pandanima tajno uglavljenim između visokih praznih zidova i napuštenih dvorišnih zgrada, ili da vrebaju neosvetljena iza lukova, čije tajne skrivaju oni što govore tuđinskim jezicima ili ih štite tajnoviti i nekomunikativni umetnici čije delatnosti ne prizivaju javnost niti svetlost dana. Obratio mi se nepozvan, napravio opasku u pogledu mog raspoloženja i pogleda dok sam proučavao određene vratnice sa zvekirima iznad stepeništa sa ogradama od kovanog gvožđa, dok je bledi sjaj kitnjastih nadvratnih prozorčića slabašno osvetljavao moje lice. Njegovo, pak, lice bilo je u senci, i nosio je šešir sa širokim obodom koji se nekako savršeno slagao sa zastarelim plaštom koji je imao na sebi, ali ja sam bio suptilno uznemiren čak i pre nego što mi se obratio. Njegov stas bio je veoma vitak, mršav gotovo poput leša, a za njegov glas ispostavilo se da je zapanjujuće mekan i šupalj, premda ne naročito dubok. On me je, kako je sam rekao, primetio nekoliko puta tokom mojih lutanja; insinuirao je da sam ga podsetio na njega u pogledu ljubavi prema reliktima prošlih vremena. Zar ne bih želeo vodstvo nekoga već dugo upućenog u ova istraživanja, punog lokalnih informacija suštinski dubljih od bilo kojih kakve bi očigledni novopridošlica mogao da stekne? Dok je govorio, spazio sam na trenutak njegovo lice osvetljeno žutim zrakom sa usamljenog tavanskog prozora. Bilo je ono otmenog, čak i lepog, ostarelog izgleda; nosilo je crte plemenite krvi i prefinjenosti neobične za ovo vreme i mesto. Ipak, nešto u vezi s njim uznemirilo me je gotovo podjednako koliko su mi se njegove crte lica činile prijatnim - možda je bilo previše belo, ili previše lišeno izraza, ili previše neusklađeno sa ovim mestom, da bi moglo učiniti da se osećam lagodno i smireno. Uprkos tome, krenuo sam za njim, jer u tim turobnim danima moja potraga za starinskom lepotom i misterijom bila je jedino što je moju dušu održavalo u životu, i smatrao sam retkom uslugom sudbine to što mi je omogućila da susretnem nekoga čiji srodni pohod je, kako se činilo, prodro toliko dublje od mojeg. Nešto u noći navelo je čoveka u plaštu da utihne, i dugo me je vremena vodio napred bez suvišnih reči, praveći samo najkraće opaske u pogledu drevnih imena i datuma i nastalih promena, usmeravajući moje dalje korake pretežno putem gestova dok smo se provlačili kroz
međuprostore, na vrhovima prstiju prolazili kroz hodnike, pentrali se po zidovima od cigle, i u jednom trenutku na rukama i nogama puzali kroz niski, lučni prolaz od kamena čija su enormna dužina i mučna vijugavost naposletku iz mog uma obrisali svaki trag geografske lokacije koji sam mogao uspeti da sačuvam. Stvari koje smo videli bile su veoma stare i veličanstvene, ili je makar tako delovalo pod tih par zaostalih zraka svetlosti pod kojim sam ih video, i nikada neću zaboraviti trošne jonske stubove i izbrazdane pilastre i gvozdene stubove za ogradu sa urnama na vrhu i prozore od obasjanih greda i dekorativne nadvratke koji su postajali sve čudniji i neobičniji što smo dublje zalazili u ovaj neiscrpni lavirint neznane starine. Nismo sreli živu dušu, i dok je vreme prolazilo, obasjanih prozora bilo je sve manje i manje. Ulična svetla koja smo susretali na početku bila su uljana, pravljena po drevnoj romboidnoj mustri. Kasnije sam primetio neka sa svećama; i najzad, nakon što sam prešao zastrašujuću neosvetljenu uličicu, kroz koju je moj vodič morao da me vodi svojom rukom u rukavici kroz potpunu tamu do uske drvene kapije u visokom zidu, došli smo do delića sokaka osvetljenog isključivo fenjerima ispred svake sedme kuće - neverovatno kolonijalnih limenih fenjera sa kupastim vrhovima i rupama probušenim sa strana. Ovaj sokak vodio je strmo nagore - strmije nego što mi se činilo mogućim u ovom delu Njujorka - a gornji kraj bio je jasno blokiran zidom privatnog poseda prekrivenim bršljanom, iza kojeg sam mogao da vidim bledu kupolu, i vrhove drveća kako se njišu naspram neodređene svetline neba. Na ovom zidu bila je mala, niskolučna kapija od crnog hrasta prikovana ekserima, koju je čovek ubrzo otključao teškim ključem. Dok me je uvodio, usmeravao nas je ka potpunoj tami nad nečim što je delovalo kao šljunkovita staza, i na kraju uz kamene stepenice do vrata kuće, koja je otključao i otvorio ih da bih mogao da uđem. Ušli smo, i kako smo to učinili, pozlilo mi je od zadaha beskrajne vlage što nam je pokuljala u susret a mora da je bila plod poganih vekova truljenja. Činilo se da moj domaćin ovo ne primećuje, i iz učtivosti nisam ništa rekao dok me je upravljao uz zakrivljene stepenice, kroz hodnik, i ka sobi čija vrata sam čuo da je zaključao iza nas. Onda sam ga video kako navlači zavese preko tri prozora sa malim simsom koji su se jedva isticali naspram neba što je bivalo svetlije; nakon toga je prešao na drugi kraj sobe i stao pokraj kamina, udario kremenom o čelik, zapalio dve sveće kandelabra od dvanaest svećnjaka i pokretima ruku sugerisao da treba tiho da govorim.
Pod tim slabašnim isijavanjem video sam da smo u prostranoj, dobro nameštenoj biblioteci zidova popločanih drvetom, koja je datirala iz prve četvrtine osamnaestog veka, sa predivnim nadvracima, zasenjujućim dorskim krovnim vencima i veličanstveno izrezbarenim okvirom kamina sa svitkom i urnom na vrhu. Iznad punih polica sa knjigama, na određenim razmacima stajali su dobro izrađeni porodični portreti; svi oni bili su vremenom zatamnjeni do tačke enigmatične maglovitosti i posedovali su nepogrešivu sličnost sa čovekom koji mi je sada pokretom ukazivao na stolicu pored gracioznog stola u čipendejl stilu. Pre nego što je seo za sto preko puta mene, moj domaćin se zaustavio na trenutak kao da ga je nečega bilo sramota; zatim, prekasno skidajući rukavice, šešir sa širokim obodom i plašt, stao je teatralno, otkriven u potpunom srednjedžordžijanskom kostimu, počev od kose upletene u rep i rebrastog okovratnika, do dokolenica, svilenih čarapa i cipela sa kopčom koje do tada nisam primetio. Sada, dok je polako tonuo u stolicu sa naslonom u obliku lire, započeo je da me intenzivno posmatra. Bez šešira, dolazio je do izražaja element njegove krajnje starosti koji je ranije bio slabo vidljiv, i zapitao sam se da li je taj neprimećeni beleg jedinstvene dugovečnosti bio jedan od izvora mojeg početnog nemira. Kada je govorio nadugo i naširoko, njegov meki, šuplji i pažljivo prigušeni glas neretko je podrhtavao i s vremena na vreme imao sam velike poteškoće da ga pratim dok sam slušao s drhtajem zadivljenosti i polususpregnutim osećajem strepnje koji je rastao svake sekunde. „Vi pred sobom vidite, gospodine”, počeo je moj domaćin, „čoveka veoma ekscentričnih navika, za čiju odeždu nekome vaših sklonosti i visprenosti nikakvo izvinjenje ne treba biti upućeno. Dok razmišljah o vremenima boljim, nisam se ustručavao dokučiti običaje njihove i preuzeti njihov stil odevanja i manire; udovoljenje koje ne vređa nikoga ako li se bez razmetanja upražnjava. Imađah sreće da zadržim ruralno sedište predaka mojih, uprkos tome što ga progutaše dva grada, prvo Grinič, koji se ovde izgradi nakon 1800-te, a zatim Njujork, koji mu se pridruži oko 1830-te. Postojaše mnogo razloga zašto je ovo mesto u krugu porodice zadržano, i ja se nisam olako odnosio prema takvim obavezama. Plemić što nasledi ovaj posed 1768. proučavaše određene veštine i steče određena saznanja, što sve povezano bejaše sa uticajima koji su obitavali na ovom konkretnom imanju, a koji su u izrazitoj meri zavređivali da se od njih snažno brani. Neke začudne
posledice tih veština i saznanja sada imam nameru da vam pokažem, pod tajnošću najvećom; verujem da se dovoljno mogu osloniti na svoju procenu ljudskih kvaliteta, te da nema razloga ne verovati bilo u vaše interesovanje, bilo u vašu pouzdanost.” Zastao je, ali mogao sam jedino da klimnem glavom. Rekoh da sam uznemiren, ali da za moju dušu nema ničeg smrtonosnijeg od opipljive njujorške svetlosti dana, i bilo da je ovaj čovek bezopasni ekscentrik ili majstor opasnih veština nisam imao drugog izbora nego da ga pratim i utažim svoju žeđ za tim čudesnim, šta god to bilo, što je on imao da mi pruži. I tako sam slušao. „Mojem - ovaj, pretku...”, tiho je nastavio, „činjaše se da u ljudskoj volji ležahu određena svojstva veoma vredna pažnje, svojstva što posedovahu moć za koju se nije ni slutilo, ne samo nad delima sebe samog, kao i drugih ljudi, već i nad svim ostalim sortama sile i supstance u Prirodi, i nad mnogim elementima i dimenzijama za koje se smatra da su univerzalnije i od Prirode same. Ako bih mogao tako kazati, on je prkosio svetosti stvari tako velikih kao što su prostor i vreme, i na čudan je način upotrebio obrede određenih polutanskih crvenih Indijanaca što nekada imađahu svoj logor na ovome brdu. Ti su Indijanci pokazivali znake bezobzirnog ponašanja kada je ovo mesto bilo izgrađeno i bejahu kao pošast uporni u naporima da posete ovaj posed za punoga meseca. Godinama su krišom prelazili preko zida svakog meseca i svakom prilikom, i kriomice izvršavali određena dela... Zatim, šeset osme, novi plemić uhvatio ih je na delu i zaledio se u mestu od onoga što je video. Nakon toga pogađao se sa njima i trampio slobodan pristup svom posedu za jasno predočenu suštinu onoga što su tu radili; on saznade da su njihovi praoci nasledili deo svojih običaja od crvenih predaka, a drugi deo od starog Holanđanina iz doba Holandske Skupštine. 19 I, kuga ga odnela, plašim se da plemić mora da ih je poslužio čudovišno lošim rumom - slučajno ili namerno - jer samo nedelju dana nakon što saznade strašnu tajnu on bejaše jedini živi čovek u njenom posedu. Vi, gospodine, prvi ste stranac kojem je saopšteno da nekakva tajna postoji, i nek sam proklet ako bih rizikovao da se toliko petljam sa njima - tim moćima - da se niste bili tolko navrzli na prohujale stvari.” Stresao sam se dok je čovek počinjao da govori sve kolokvijalnije - i to poznatim govorom iz nekih drugih vremena. Nastavio je. „Ali, vi morate znati, gospodine, da ono što je - taj plemić - saznao od tih divljih mešanaca beše samo mali deo učenja što ga on kasnije
steče. Nije on džaba bio na Oksfordu, niti uludo pričo sa drevnim alhemičarem i astrologom u Parizu. Bio je on, na kraju, upućen u to da je sav svet samo dimna zavesa našeg intelekta, izvan kapaciteta poimanja vulgarne rulje, ali na raspolaganju mudrima da bude izdahnut i udahnut kao i bilo koji oblak vrhunskog duvana iz Virdžinije. Ono što želimo, možemo načiniti oko nas; ono što ne želimo, možemo da oteramo kao metlom. Neću reći da je sve ovo začelo istinito naživo, telesno, ali je istinito dovoljno da nam može prirediti veoma lep prizor s vremena na vreme. Vi, koliko mi se čini, bili biste ushićeni boljim pogledom na određena vremena drugačija od ovog koje se vašoj mašti nudi; stoga, zamoljavam da se uzdržite od svakog straha pred onim što reših da vam pokažem. Priđite prozoru i budite tihi.” Moj domaćin me je onda uzeo za ruku ne bi li me privukao jednom od dva prozora sa duže strane sobe neprijatnog mirisa, i na prvi dodir prstiju njegove ruke bez rukavica sledio sam se. Njegovo telo, premda suvo i kruto, bilo je nalik ledu, gotovo da sam se opirao njegovom povlačenju. Ali ponovo sam pomislio na prazninu i užas stvarnosti, i smelo se pripremio da idem tamo gde god me bude vodio. Kada smo stigli do prozora, čovek je razgrnuo zavese od žute svile i usmerio moj pogled ka tami napolju. Na trenutak nisam video ništa osim pregršti sićušnih svetlašaca koja su poigravala daleko, daleko ispred mene. Onda, kao da se radilo o odgovoru na pritajeni pokret ruke mog domaćina, bljesak munje prekrio je taj prizor, i ja sam mogao da vidim more raskošnih krošnji - nezagađenih krošnji, a ne more krovova koje bi svaki normalan um očekivao. Sa moje desne strane Hadson se zlokobno presijavao, a u daljini preda mnom video sam pogano svetlucanje prostrane slane močvare nad kojom je lebdelo sazvežđe nervoznih svitaca. Blesak je zamro, a zli osmeh osvetlio je uvošteno lice ostarelog nekromanta. „Bilo je to pre mog vremena - pre vremena novog plemića. Molim vas, probajmo ponovo.” Osetih se na rubu nesvestice, slabosti još jače nego one koju mi je mrska modernost ovog grada izazivala. „Blagi bože!” prošaputao sam, „zar to možete da uradite za bilo koje vreme?” I dok je on klimao glavom, i ogoljavao crne patrljke onoga što su nekada bili žuti očnjaci, grčevito sam se držao za zavese da ne bih pao. Ali on me je zadržao tom užasnom, ledenom kandžom, i još jednom načinio taj podmukli pokret ruke. Munja je ponovo blesnula - ali ovoga puta obasjala je ne toliko
neobičan prizor. Bio je to Grinič, Grinič kakav je nekada bio, sa tu i tamo ponekim krovom ili redom kuća kakve vidimo i sada, pa ipak sa ljupkim zelenim stazama i poljima i delovima travnatih parkova. Močvara se i dalje presijavala u daljini, ali još dalje video sam zvonike onoga što je nekada bio čitav Njujork; Triniti i Sent Pol i Crkva od cigle, dominirali su nad svojim sestrama, i blaga izmaglica dima od naloženih drva lebdela je nad svime. Udahnuo sam duboko, ne toliko zbog samog prizora, koliko zbog svih mogućnosti koje je moja mašta prestravljeno zamislila. „Možeš li - da li se usuđuješ - da ideš daleko?” govorio sam sa strahopoštovanjem, koje mislim da je i on na trenutak delio, ali zli osmeh se vratio. „Daleko? Sve ono što sam video toliko bi te razorilo da bi od tebe ostala samo poludela statua od kamena! Nazad, nazad - napred, napred - pogledaj, ti cmizdravi praznoglavče!” I dok je ispod glasa režao tu frazu, ponovo je načinio gest rukom, stvorivši na nebu blesak još više zaslepljujuć od bilo kojeg do tada. Tokom pune tri sekunde mogao sam da vidim taj pandemonski prizor, i tokom tih sekundi video sam prizor koji će me za vek vekova progoniti u snovima. Video sam nebesa preplavljena čudnim letećim pošastima, a ispod njih pakleni crni grad nepreglednih nizova kamenih građevina sa piramidama koje se bezbožno izdižu ka mesecu, i sa đavolskim svetlima koja su gorela sa nebrojivih prozora. A kako se gnusno roje na vazdušnim galerijama video sam žute, kosooke ljude tog grada, nakazno odevene u narandžasto i crveno, dok bezumno plešu uz grozničavi ritam udaranja u timpan, uz graju opscenih kastanjeta, i manijakalno stenjanje prigušenih truba čija se beskrajna žalopojka dizala i opadala valovito poput površine nečastivog okeana bitumena. Video sam taj pejzaž, kažem, i kao da sam uhom svoga uma čuo bogohulni odjek kakofonije koji ga je pratio. Bilo je to urličuće ispunjenje svih užasa koje je taj grad-lešina ikada uzburkao u mojoj duši, i zaboravljajući svaku naredbu za tišinu, vrištao sam i vrištao i vrištao dok su moji nervi popuštali a zidovi drhtali oko mene. Onda, kada je blesak uminuo, video sam da i moj domaćin drhti; izraz šoka i straha upola je zaklonio sa njegovog lica zmijsku izobličenost gneva koji su moji vrisci pobudili. Teturao se, hvatao za zavese kao što sam ja učinio ranije, i divljački mlatarao glavom, poput progonjene životinje. Bog sveti zna da je imao povoda, jer dok su odjeci
mojih urlika zamirali, pojavio se još jedan zvuk toliko đavolski sugestivan da su me jedino moja otupela osećanja sprečila da izgubim pamet i svest. Bilo je to postojano, potajno škripanje stepenica iza zaključanih vrata, kakvo bi se čulo prilikom penjanja bosonoge ili poluobuvene horde; i naposletku, oprezno, marljivo zveketanje mesingane brave koja se presijavala po slabašnom svetlu sveće. Starac je grčio svoje kandže ka meni i pijuckao kroz memljivi vazduh, režeći iz sveg glasa dok se klatio zajedno sa žutom zavesom koju je grabio. „Pun mesec - proklet bio ti - ti... lajavo pseto - ti si ih prizvao, i došli su po mene! Stopala u mokasinama - mrtvi ljudi - Gospod vas ubio, vi đavoli crveni, al’ nisam vam ja nikaki rum otrovao - nesam li vam sačuval vašu od boginja istrulelu mađiju na bezbedno? - naroljali ste se preko svake mere, prokletinje, i sad oćete da krivite plemića - mante se,’vi! Dalje ruke od tog lokota - nem ja ovde ništa za vas ...” U tom trenutku tri spora i vrlo promišljena udarca uzdrmala su vrata, a bela pena javila se na ustima frenetičnog čarobnika. Njegov strah, koji se pretvarao u odlučni očaj, ostavio je prostora za ponovni nalet gneva prema meni; napravio je nesiguran korak prema stolu uz koji sam pokušavao da se održim na nogama. Zavese, još uvek zgužvane u njegovoj desnoj ruci dok je levom pretio u mom smeru, postajale su sve zategnutije i konačno su se srušile sa svojih luksuznih držača, propustivši unutra poplavu pune mesečine koju je sve svetlije nebo ranije najavilo. Pod tim zelenkastim zracima, sveće su postale bleđe i novi osećaj truljenja raširio se po sobi koja je zaudarala i njenoj crvotočnoj drvenariji, upalom podu, rashodovanom kaminu, rasklimatanom nameštaju i pohabanim draperijama. Raširio se i po starcu, takođe, bilo to iz istog izvora ili zbog njegovog straha i žestine, i ja sam ga video kako se smežurava i tamni dok je posrtao ka meni i stremio tome da me iskida svojim lešinarskim kandžama. Jedino su njegove oči ostale cele, a i one su besno zurile sve širim i snažnijim sjajem koji je narastao kako je lice koje ih je okruživalo postajalo sve čađavije i smežuranije. Udaranje se sada ponovilo sa još većom upornošću, i ovoga puta je sa sobom donosilo prizvuk metala. Crna stvar naspram mene postala je samo glava sa očima, koja je nemoćno pokušavala da se dovuče preko oronulog poda u mom smeru, i koja je povremeno ispuštala nemoćne male ispljuvke besmrtne zlobe. Sada su žustri i razorni udarci vršili atak na bolešljiva vrata, i video sam odsjaj tomahavka kako raseca razvaljeno drvo. Nisam se pomerao, jer nisam bio u stanju da to
učinim; ali sam gledao zapanjeno kako se vrata raspadaju u iverje ne bi li kroz sebe propustila kolosalni, bezoblični nalet tvari nalik mastilu koja je bila, poput nebeskog svoda, prošarana sjajnim, zlobnim očima. Tekla je gusto, kao poplava nafte koja je probila natrulu pregradu, prevrnula stolicu dok se širila, i najzad potekla niz sto prema drugoj strani sobe, ka mestu gde je pocrnela glava sa očima još uvek zurila u mene. Zatvorila se oko te glave, potpuno je gutajući, i sledećeg trenutka je počela da se povlači, odnoseći sa sobom svoj nevidljivi teret a da me nije ni dodirnula, tekući ponovo nazad kroz ta crna vrata i niz stepenice koje nisam video, koje su škripale kao i pre, premda obrnutim redosledom, odozgo naniže. Onda je pod konačno popustio, i ja sam uz uzdah iznenađenja skliznuo u zamračenu odaju ispod, gušeći se od mreža paukova i bezmalo padajući u nesvest od straha. Zeleni mesec, koji je sijao kroz polomljene prozore, pokazao mi je da su vrata od dvorane bila poluotvorena, i dok sam ustajao sa poda prekrivenog šutom i oslobađao se od propalog plafona, video sam kako pored njega promiče jeziva bujica crnila unutar koje je svetlucalo stotine pretećih očiju. Tražilo je vrata za podrum, i kada ih je pronašlo, tamo je iščezlo. Sada sam osećao kako pod ove niže sobe popušta isto kao što je i onaj u gornjoj odaji već učinio, i čuo sam zvuke rušenja gore koje je pratio pad mimo prozora sa zapadne strane, nečega što mora da je bila kupola. Sada, na trenutak oslobođen od krša i loma, pojurio sam kroz dvoranu do ulaznih vrata, i nalazeći da nisam u stanju da ih sam otvorim, zgrabio stolicu i slomio prozor, frenetično se popeo kroz njega i izašao napolje na neuredni travnjak na kojem je mesečeva svetlost plesala iznad korova i trave visine jednog jarda. Zid je bio visok, i sve kapije bile su zaključane, ali pomeranjem gomile kutija u ugao uspelo mi je da se dokopam vrha i čvrsto uhvatim za veliku kamenu urnu koja je tamo stajala. Oko sebe, u svojoj iscrpljenosti, mogao sam da vidim jedino nepoznate zidove i prozore i stare krovove nalik krovovima ambara. Strma ulica kojom smo prišli nije bila nikako vidljiva, i ono malo što jesam video podleglo je ubrzo izmaglici koja je dolazila sa reke uprkos blistavoj mesečini. Odjednom je urna za koju sam se grčevito držao počela da se klati, kao da je delila moju smrtonosnu vrtoglavicu, a već u sledećem trenutku moje telo padalo je dole, u nepoznatu sudbinu. Čovek koji me je pronašao rekao je da mora da sam dugo puzao uprkos slomljenim kostima, jer se trag krvi protezao u daljinu onoliko
daleko koliko se osmelio da pogleda. Kiša što se spremala uskoro je izbrisala ovu sponu sa scenom moje golgote, i izveštaji nisu mogli da istaknu ništa više nego da sam se pojavio na ulazu malog crnog sokaka pored Ulice Peri, došavši sa nepoznatog mesta. Nikada nisam ponovo tražio put koji bi me vratio u te mračne lavirinte, niti bih ijednog razumnog čoveka uputio tamo kad bih to mogao. O tome ko ili šta je bilo to drevno stvorenje, nemam predstavu, ali ponavljam da je ovaj grad mrtav i pun neočekivanih užasa. Da li je on nestao, to ne znam, ali ja sam otišao kući neokaljanim stazama Nove Engleske koje mirisni morski vetrovi svake noći metu.
Posvećeno Č. V. Smitu, iz čijeg predloga je preuzeta centralna situacija. 20 Ne postoji ništa apsurdnije, po mom mišljenju, od tog konvencionalnog povezivanja domaćeg sa dobrim koje naizgled prožima psihologiju mnoštva. Samo pomenite neki ruralni jenkijevski lokalitet, smotanog i zatupastog seoskog grobara i neoprezni peh u grobnici, i nijedan prosečan čitalac neće biti sposoban da očekuje išta više nego srdačnu, premda grotesknu, sortu komedije. Sam bog zna, doduše, da prozaična priča koju mi smrt Džordža Birča omogućava da ispripovedam sadrži elemente u poređenju sa kojima neke od naših najtežih tragedija deluju lagano. Birč je zadobio hendikep i promenio svoje zanimanje 1881, pa ipak nikada nije govorio o tom slučaju kada je to bilo moguće izbeći. Niti je to činio njegov stari lekar dr Dejvis, koji je umro pre mnogo godina. Uglavnom se isticalo da su ta nesreća i šok bili rezultat nesrećne omaške zahvaljujući kojoj se Birč zaključao na devet sati u prijemnoj grobnici groblja Pek Veli, odakle je utekao koristeći isključivo katastrofalno improvizovane mehaničke načine; ali dok je ovo bez ikakve sumnje odgovaralo istini, postojale su tu i druge, crnje stvari koje mi je dotični šaputao u svom pijanom delirijumu kad se približavao kraju. Poverio mi se zato što sam bio njegov doktor, i zato što je verovatno osećao potrebu da se nekome poveri nakon što je Dejvis umro. Bio je neženja, u potpunosti bez rodbine. Birč je, pre 1881, bio seoski grobar Pek Velija i to veoma kruta i primitivna jedinka te profesije, čak i u poređenju sa drugim sličnim jedinkama. Prakse za koje sam čuo da su mu pripisivane danas bi bile neverovatne, makar u gradovima, a čak bi i Pek Veli malo zadrhtao da je znao za laku etiku njihovog ukopnika u pogledu tako diskutabilnih pitanja kao što su vlasništvo skupe odeće „za izlaganje”, koja je bila nevidljiva ispod poklopca kovčega, i stepena dostojanstva koji bi trebalo održati u pogledu aranžiranja i prilagođavanja nevidljivih udova beživotnih stanara kovčezima koji nisu uvek bili proračunati sa najuzvišenijom preciznošću. Bilo je izvanredno jasno da je Birč bio ležeran, nemaran i profesionalno nepoželjan; pa ipak, i dalje smatram
da nije bio zao čovek. Prosto je bio neotesanog štofa i ponašanja - nepromišljen, neoprezan i sklon piću, kao što njegov nesrećni slučaj koji je bilo lako izbeći pokazuje, i lišen te mrve mašte koja prosečnog građanina zadržava u određenim okvirima propisanim dobrim ukusom. Teško mi je da se odlučim gde tačno da započnem Birčovu priču, budući da nisam vičan pripovedanju. Pretpostavljam da bih mogao započeti jednog hladnog decembra 1880, kada se tlo zaledilo a kopači raka zaključili da ne mogu iskopati više nijedan grob pre proleća. Na svu sreću, selo je bilo malo, a stopa smrtnosti niska, tako da je bilo moguće pružiti svim Birčovim neživim štićenicima privremeno utočište u jednoj prastaroj prijemnoj grobnici. Grobar je postajao još duplo letargičniji po pasjem vremenu, kada se činilo da nadmašuje i sam sebe po neopreznosti. Nikada nije sklepavao klimavije i nezgrapnije kovčege, niti nehajnije prkosio potrebama zarđale brave na vratima grobnice koja je krajnje nonšalantno uz tresak otvarao i zatvarao. Konačno je stiglo prolećno otapanje, i grobovi su mukotrpno pripremani za devet nemih žetvi mračnog kosača koje su čekale u grobnici. Birč je, mada mu je bila mrska gnjavaža uklanjanja i zakopavanja ostataka, jednog aprilskog jutra započeo svoj zadatak premeštanja, ali je prestao pre podneva zbog snažne kiše koja je, činilo se, iritirala njegovog konja, nakon što je položio tek jedno smrtničko prebivalište na njegov trajni počinak. Bio je to Darijus Pek, gotovo sto godina star, čiji grob nije bio daleko od grobnice. Birč je odlučio da sledećeg dana počne sa starim dobrim Metjuom Fenerom, čiji je grob takođe bio blizu, a zapravo je odložio to pitanje na tri dana, i nije prionuo na posao sve do Velikog petka, 15. u mesecu. Budući da nije bio sujeveran, uopšte se nije obazirao na taj datum, iako je zauvek nakon toga odbijao da bilo šta bitno radi na taj sudbonosni šesti dan u nedelji. Bez sumnje, događaji te večeri značajno su promenili Džordža Birča. Dakle, tog popodneva, petka 15. aprila, Birč je krenuo ka grobnici sa konjem i kolima, sa ciljem da prenese telo Metjua Fenera. To da nije bio potpuno trezan, na kraju je priznao; premda, tada još uvek nije krenuo da pije naveliko, čime je kasnije pokušao da zaboravi određene stvari. Bio je tačno toliko nehajan i tačno mu se toliko vrtelo u glavi da je uspeo da ozlovolji svog osetljivog konja, koji je, dok ga je vukao gore ka grobnici, njištao i kopitom kopao zemlju i zabacivao glavu isto kao i
onom drugom prilikom, kada ga je kiša uznemirila. Dan je bio vedar, ali pojavio se jak vetar; i Birču je bio drago što se dočepao zaklona od kiše dok je otključavao gvozdena vrata i ulazio u kriptu ukopanu u brdo. Neko drugi možda ne bi osetio ushićenje zbog toga što se nalazi u vlažnoj, smrdljivoj odaji sa osam nepažljivo raspoređenih kovčega, ali Birč je u to vreme bio nehajan i bilo mu je stalo jedino do toga da pravi kovčeg stigne do pravog groba. Nije zaboravio kritike koje je dobio kada su rođaci Hane Biksbi, želeći da transportuju njeno telo na groblje u gradu u koji su se selili, otkrili sanduk sudije Kapvela ispod njenog nadgrobnog spomenika. Svetlo beše slabo, ali Birčov vid bio je dobar i nije greškom uzeo kovčeg Asafa Sojera, iako je bio veoma sličan. On, uistinu, jeste napravio taj kovčeg za Metjua Fenera, ali ga je naposletku odbacio kao previše nezgrapan i klimav, u naletu začudne sentimentalnosti izazvane prisećanjem na to koliko je ljubazan i velikodušan taj sićušni starac bio prema njemu tokom njegovog perioda bankrota pre pet godina. Pružio je starom Metu najviši nivo veštine koji je mogao da izvede, ali je bio dovoljno štedljiv da sačuva odbačeni primerak, i iskoristi ga kada je Asaf Sojer umro od maligne groznice. Sojer nije bio čovek koga je bilo lako voleti, i mnoge priče su ispričane o njegovoj skoro nadljudskoj osvetoljubivosti i istrajnom pamćenju svih zala njemu načinjenih, bila ona stvarna ili izmišljena. Njemu se Birč nije libio da dodeli nemarno napravljeni kovčeg koji je sada gurnuo u stranu u svojoj potrazi za sandukom Fenera. Upravo u trenutku kada je prepoznao kovčeg starog Meta desilo se to da je vetar zalupio vrata, ostavljajući ga u sumraku još dubljem nego ranije. Uski prozor nadvratnik propuštao je samo najslabašnije od svih mogućih zraka svetlosti, a ventilacioni otvor na plafonu praktično nimalo, tako da mu je preostalo jedino da prostački mumla dok je bauljajući među dugačkim sanducima napredovao prema rezi na vratima. U tom pogrebnom sumraku drmao je zarđale ručke, gurao gvozdena vrata, i pitao se zašto je taj ogromni prolaz odjednom postao toliko neposlušan. U tom sumraku, takođe, počeo je da shvata istinu i glasno viče, kao da bi njegov konj napolju mogao da učini bilo šta drugo osim da nezainteresovano odgovori u vidu njištanja. Jer, davno zapostavljena reza bila je očigledno polomljena, čime je nehajni grobar ostao zatočen u kripti, kao žrtva svog sopstvenog previda. To mora da se desilo oko tri i trideset popodne. Birč, budući da je po temperamentu bio flegmatičan i praktičan, nije dugo vikao; ali je
ubrzo počeo da grabi oko sebe tražeći neki alat kojeg se setio da ga je primetio u ćošku grobnice. Veliko je pitanje da li su mu sav užas i izvrsna bizarnost njegovog položaja uopšte dopirali do svesti, ali gola činjenica njegovog zatočeništva toliko udaljenog od staza kojima kroče ljudi bila je dovoljna da ga temeljno izvede iz takta. Posao koji je sebi zacrtao za taj dan bio je nažalost prekinut, i osim ukoliko mu usud na put ne nanese neku zalutalu dušu, možda će morati da ovde ostane celu noć ili još duže. Kada je stigao do gomile alata, te odabrao čekić i dleto, Birč se preko kovčega vratio do vrata. Vazduh je postao izrazito pogan, ali ovom detalju nije pridavao veliku pažnju dok je dirinčio, upola po osećaju, na teškom i korodiranom metalu reze. Mnogo bi toga dao za fenjer ili parče svede, ali u nedostatku istih, naporno je radio poluslep najbolje što je mogao. Kada je shvatio da je reza beznadežno nepokorna, makar takvom skromnom alatu i pod takvim mračnim uslovima kao što su ovi bili, Birč je počeo da gleda okolo u potrazi za drugim mogućim tačkama bekstva. Kripta je bila ukopana u jednu stranu brda, tako da je uski ventilacioni otvor na plafonu prvo prolazio kroz nekoliko stopa zemlje, što je činilo taj smer potpuno beskorisnim za razmatranje. Iznad vrata, međutim, visoki prozor nadvratnik, oblika nalik prorezu na ciglenoj fasadi, marljivom radniku je obećavao mogućnost proširenja; stoga je baš na tom mestu njegov pogled dugo zastao dok je Birč preturao po mozgu tražeći načine kojima bi došao do njega. U grobnici nije bilo ničega nalik merdevinama, a udubljenja za kovčege sa strana i u dnu grobnice - koje se Birč retko potrudio da iskoristi - nisu omogućavala uspon do nadvratka. Jedino su sami kovčezi ostali kao potencijalni stepenici, i dok je to razmatrao, nagađao je koji bi bio najbolji način da ih rasporedi. Visina tri kovčega, smatrao je, dozvolila bi mu da dosegne prozor; bilo bi mu još bolje sa četiri. Sanduci su bili prilično ujednačeni, i bilo je moguće naslagati ih kao kocke, tako da je počeo da računa kako bi mogao da na najstabilniji način iskoristi tih osam da napravi četiri kovčega visoku platformu na koju bi bilo moguće popeti se. Dok je planirao, nije mogao a da ne poželi da su jedinice njegovog projektovanog stepeništa bile čvršće napravljene. Da li je imao dovoljno preostale mašte da poželi da su prazni, u to bi valjalo snažno sumnjati. Na koncu je odlučio da položi osnovu od tri kovčega paralelno sa zidom, da povrh toga postavi dva sloja od po dva, a navrh njih jedan sanduk koji bi služio kao platforma. Bilo bi moguće uspeti se uz ovako
raspoređene kovčege uz minimum neprijatnosti, a oni bi pružili željenu visinu. Ili, još bolje, iskoristio bi samo dva sanduka za osnovu da podrži superstrukturu, ostavljajući jednu slobodnom kako bi mogla da se postavi na vrh za slučaj da istinski podvig bekstva zahteva još veću visinu. I tako je zatočenik dirinčio u polumraku, nimalo ceremonijalno podižući nepokretne ostatke smrtnosti, dok je njegova minijaturna Vavilonska kula rasla sloj po sloj. Nekoliko kovčega počelo je da se raspada pod pritiskom nošenja, i planirao je da sačuva postojano napravljeni kovčeg omalenog Metjua Fenera za vrh, da bi stopala mogla da imaju što je moguće sigurnije uporište. U polumraku je najviše verovao dodiru prilikom odabira pravog kovčega, i uistinu došao je do njega skoro slučajno, pošto mu se sručio u ruke, kao nekom čudnom voljom, nakon što ga je postavio pored drugog kovčega na trećem sloju. Kada je kula nakon dugog rada bila završena, a njegove bolne ruke se odmorile na trenutak tokom kojeg je on sedeo na donjem stepeniku svoje mračne konstrukcije, Birč se oprezno i ponevši alat sa sobom uspeo i stajao naspram uskog prozora. Okvir nadvratka bio je u potpunosti od cigle, i nije bilo previše sumnje da bi brzo mogao dletom da odstrani dovoljno kako bi omogućio svom telu da prođe. Dok su udarci čekićem padali, konj napolju počeo je da njišti u tonu koji je mogao značiti ohrabrenje, ali i podrugivanje. U oba slučaja bi bio odgovarajući, jer neočekivana izdržljivost naizgled jednostavnog ciglenog zida zasigurno je bila crnohumorni komentar na taštinu nade smrtnika, i izvor zadatka čije obavljanje je zasluživalo svaki mogući podstrek. Sumrak je pao i zatekao Birča kako još uvek dirinči. Sad je već radio uglavnom po osećaju, pošto su utom nagomilani oblaci sakrili mesec i premda je napredak bio spor, osećao je ohrabrenje razmerom svog zadiranja u zid od gornje i donje strane otvora. Mogao je, u to je bio siguran, da izađe pre ponoći - iako je karakteristično za njega to što ova misao nije bila ni najmanje obojena sablasnim implikacijama. Neometen teškim mislima o vremenu, mestu, i društvom pod njegovim nogama, filozofski je klesao tvrdi zid od cigle, psovao kada bi ga delić udario u lice, i smejao se kada je jedan od njih pogodio sve uzbuđenijeg konja koji je kopitama rovao zemlju pod drvetom čempresa. Vremenom je rupa toliko porasla da se upuštao u povremene pokušaje da kroz nju provuče telo, pomerajući se tako da su se kovčezi pod njim ljuljali i škripali. Ne bi morao, to je shvatio, da
stavi još jedan na gomilu i nadogradi svoju platformu kako bi postigao odgovarajuću visinu; jer rupa je bila na tačno toj visini sa koje će moći da je iskoristi čim mu njena veličina to bude dozvolila. Mora da je bila makar ponoć kada je Birč odlučio da se može provući kroz prozor. Umoran i preznojen uprkos mnogim pauzama, spustio se na pod i neko vreme sedeo na donjem sanduku da bi skupio snagu za poslednje migoljenje i skok na tlo napolju. Gladni konj njištao je uporno i gotovo bezobrazno, a Birč je na neki način želeo da prestane da to radi. Bio je neobično ravnodušan prema svom predstojećem bekstvu, i gotovo mu je bio mrzak napor koji ga je čekao, jer njegovo telo je posedovalo indolentnu stamenost ranog srednjeg doba. Dok se ponovo peo uz popuštajuće kovčege osetio je svoju težinu na veoma dirljiv način, naročito kada je, nakon što je stigao do kovčega na vrhu, čuo sada već pojačano krckanje koje je bilo znak potpunog kolapsa drveta. On je, kako se činilo, uzaludno planirao kada je birao najpostojaniji kovčeg za platformu, jer već trenutak nakon što je njegova cela težina ponovo bila na kovčegu, raspali poklopac nije izdržao i propao je dve stope niže, do površine koju nije hteo ni da pokušava zamisliti. Pomahnitao od tog zvuka, ili od smrada koji je kuljao čak i napolje, na svež vazduh, konj koji je čekao ispustio je krik koji je bio previše frenetičan da bi se opisao kao njištanje, i divljački se otisnuo kroz noć, dok su kola bezumno zveketala za njim. Birč je, u svojoj jezivoj situaciji, sada bio previše nisko da bi se na lak način izmigoljio kroz prošireni prozor, ali skupio je snagu za odlučan pokušaj. Grčevito se držeći za ivice otvora, pokušavao je da se povuče nagore, kada je primetio začudno ometanje u obliku osetnog vučenja oba njegova članka nadole. U sledećem trenutku, po prvi put te noći poznao je strah, jer koliko god se borio, nije mogao da se oslobodi nepoznatog stiska koji je držao njegova stopala u nemilosrdnom zatočeništvu. Užasni bolovi, kao od divljačkih rana, prostrujali su kroz listove njegovih nogu; u njegovom umu pojavio se vrtlog straha izmešanog sa neutaživim materijalizmom koji je prizivao misli na ivere, počupane eksere, ili neke od drugih atributa slomljenog drvenog sanduka. Možda je vrisnuo. Bilo kako bilo, šutirao je i migoljio se frenetično i automatski dok mu je svest bila gotovo pomračena i delimično se gubila. U njegovom migoljenju kroz nadvratak vodio ga je instinkt, kao i u puzanju nakon kojeg je usledio šok tupog udara o vlažnu zemlju. Nije mogao da hoda, kako se činilo, i izlazeći mesec mora da je posvedočio
jezivom prizoru dok je vukao krvave članke prema grobljanskoj kućici; njegovi prsti grebali su crnu zemlju u bezumnoj strci, a telo mu je odgovorilo sa onom izluđujućom sporošću od koje pati svako koga jure prikaze iz košmara. Ipak, progonitelja očigledno nije bilo, jer on je i dalje bio sam i živ kada je Armington, čuvar groblja, odgovorio na njegovo slabašno grebanje na vrata. Armington je pomogao Birču da dođe do rezervnog kreveta i poslao svog sinčića Edvina po dr Dejvisa. Unesrećeni je bio potpuno svestan, ali nije govorio ništa od bilo kakve koristi; jedino je buncao rečenice poput „o, moji članci!”, „puštaj!” ili „zatvoren u grobnici”. Onda je doktor došao sa svojim medicinskim koferom, postavljao jasna pitanja i odstranio spoljnu odeću pacijenta, cipele i čarape. Rane - jer oba članka bila su strahotno rasečena u predelu ahilove tetive - kako se činilo, veoma su zbunile starog lekara i na kraju ga gotovo preplašile. Njegovo ispitivanje postalo je napetije nego uobičajena medicinska anamneza, a ruke su mu se tresle dok je previjao unakažene udove vezujući ih kao da je želeo da te rane što brže moguće skloni iz svog vidokruga. Za inače uzdržanog doktora, Dejvisova zloslutna i zapanjena unakrsna pitanja postala su uistinu veoma čudna dok je nastojao da iz zanemoćalog grobara iscedi svaki i najmanji detalj njegovog užasnog iskustva. Bio je neobično nestrpljiv da sazna da li je Birč bio siguran - apsolutno siguran - kome je pripadao kovčeg na vrhu gomile, kako ga je odabrao, kako je bio siguran da se radi o Fenerovom kovčegu u mraku, i po čemu ga je razaznao od inferiornog duplikata - kovčega zloćudnog Asafa Soj era. Da li bi se Fenerov čvrsti sanduk tako lako urušio? Dejvis, seoski lekar iz starih vremena, naravno da je već video obojicu na njihovim sahranama, budući da je obilazio i Fenera i Sojera na samom kraju njihovih muka. Čak se i pitao, na Sojerovoj sahrani, kako je osvetoljubivi farmer uspeo da bude položen pravo u sanduk toliko nalik onome onižeg Fenera. Nakon puna dva sata, dr Dejvis je otišao, savetujući Birču da uvek insistira na tome da su njegove rane bile u potpunosti izazvane razlabavljenim ekserima i iverima od drveta. Šta drugo bi se, dodao je, ikada i moglo dokazati ili osvedočiti? Ali, bilo bi dobro da govori što manje moguće, i da nikada ne dozvoli nijednom drugom doktoru da vida njegove rane. Birč se pridržavao ovih saveta celog svog života sve dok mi nije ispričao svoju priču, a kada sam video ožiljke - makar oni bili prastari i pobeleli - složio sam se da je bio mudar što je tako učinio.
Zauvek je ostao hrom, jer su mu velike tetive bile prekinute, ali mislim da je najveća hromost ostala u njegovoj duši. Njegovi misaoni tokovi, koji su nekada bilo toliko flegmatični i logični, postali su neizbrisivo unakaženi, i bilo je vredno sažaljenja primetiti njegove reakcije na određene nasumične aluzije kao što su „petak”, „grobnica”, „kovčeg” i reči manje očiglednih asocijacija. Njegov preplašeni konj otišao je kući, ali njegov preplašeni um to nikada nije učinio. Promenio je profesiju, ali nešto ga je uvek vrebalo iz prikrajka. Možda je to bio samo strah, možda je to bio strah pomešan sa neobičnom zakasnelom grižom savesti zbog prohujalih grubosti. Njegovo odavanje piću, naravno, samo je pogoršalo ono što je bilo naumljeno da olakša. Kada je dr Dejvis napustio Birča te večeri, uzeo je fenjer i otišao do stare prijemne grobnice. Mesec je sijao po razbacanim delićima cigle i naruženoj fasadi, a reza na velikim vratima spremno se otvorila pred spoljnim dodirom. Očvrsnut onim što je nekada davno istrpeo u sobama za disekcije, doktor je ušao i pogledao okolo, susprežući mučninu tela i uma koju je sve što se moglo opaziti ili omirisati izazivalo. Jednom je naglas ispustio krik, a malo kasnije ostao bez daha, što je bilo još užasnije od krika. Onda se brzo vratio do grobljanske kućice i prekršio sva pravila svog poziva kada je probudio i pretresao svog pacijenta, pa u njegovom smeru sasuo niz drhturavih šaputanja koja su se urezala u njegove zaprepašćene uši kao šištanje sumporne kiseline. „Bio je to Asafov kovčeg, Birče, kao što sam i mislio! Znao sam njegove zube, prednji su nedostajali na gornjoj vilici - nikada, za boga miloga, ne pokazuj te rane! Telo se poprilično raspalo, ali ukoliko sam ikada video osvetoljubivost na nečijem licu - ili bivšem licu... Ti i sam znaš koliko je bio opsednut osvetom - kako je uništio starog Rejmonda trideset godina nakon njihovog suđenja oko međe, i kako je zgazio psetance koje se brecnulo na njega prošle godine u avgustu... On je bio đavo glavom i bradom, Birče, i verujem da bi njegov gnev i vera u princip „oko za oko” mogli da pobede Oca Smrt lično. Gospode, kakav bes! Ne bih voleo da je uperen ka meni!” „Zašto si to uradio, Birče? On je bio probisvet, i ne krivim te što si mu dao škart kovčeg, ali jesi uvek išao predaleko! U redu je malo negde prišparati na neki način, ali znao si koliko je sitan čovek bio stari Fener.” „Nikada neću izbaciti tu sliku iz glave, dok sam živ. Jako si šutirao, jer je Asafov kovčeg bio na podu. Glava mu je bila ulubljena i sve je bilo
ispremetano. Video sam svašta u životu, ali ovde je postojala kap koja je prelila čašu. Oko za oko! Svetih mi nebesa, Birče, ali dobio si ono što si tražio. Od lobanje mi se prevrnula utroba, ali to drugo bilo je još gore - ti članci njegovih nogu precizno odsečeni da bi mogao da stane u škart kovčeg Meta Feneral”
Odaju u potkrovlju pokazao mi je turoban čovek inteligentna izgleda, neupadljive odeće i olovnosive brade, koji mi se obratio na sledeći način: „Da, on je živeo ovde - ali vam ne savetujem da išta učinite. Radoznao čovek postaje nemaran. Mi ovde nikada ne zalazimo po noći, a sve održavamo na ovakav način isključivo zbog njegove poslednje želje. Znate šta je on učinio. Ono gnusno društvo je naposletku uzelo stvari u svoje ruke i mi ne znamo gde je on sahranjen. Nema načina da ikakav zakon ili nešto slično dopre do tog društva. Nadam se da nećete zanoćiti. I preklinjem vas da na miru ostavite onu stvar na stolu - ono što izgleda kao kutija šibica. Mi ne znamo šta je to, ali pretpostavljamo da je imalo nekakve veze sa onime što je on činio. Čak izbegavamo isuviše direktno da pogledamo u to.” Posle nekog vremena čovek me je ostavio samog u potkrovlju. Sve beše krajnje pohabano i prašnjavo, uz samo najosnovnije pokućstvo, ali sasvim uredno - što je pokazivalo da nije pripadalo nekome poteklom iz straćara. Police behu ispunjene delima klasične književnosti i teologije, a jedna posebna sadržavala je knjige iz magije: Paracelzusa, Alberta Velikog, Hermesa Trismegista, Borela i još nekakve druge, ispisane čudnovatim pismenima, čije naslove nisam mogao da razaznam. Nameštaj je bio krajnje jednostavan. Jedna vrata vodila su samo u plakar. Jedini izlaz predstavljao je otvor u podu, odakle se spuštalo grubo izrađeno, strmo stepenište. Prozori behu tipa „volujsko oko” 21, a grede od crne hrastovine svedočile su o neverovatnoj starosti. Jednostavno rečeno, kuća je pripadala starom svetu. Mislim da sam tada znao gde se nalazim, ali sada se više ne sećam toga šta sam tada znao. Grad u kome sam bio svakako ne beše London. Moj je utisak da je reč o nekakvom lučkom gradiću. Maleni predmet na stolu silno me je fascinirao. Kao da sam znao šta sa njime da činim, jer sam mu prineo malu džepnu baterijsku lampu - ili nešto tome slično - i nekoliko puta nervozno isprobao da li svetli. Svetlelo je ljubičastom, ne belom svetlošću, manje je podsećalo na pravu svetlost, a više na nekakvo radioaktivno zračenje. Znam da je nisam doživeo kao običnu baterijsku lampu - štaviše, običnu lampu sam imao u drugome džepu.
Padao je mrak i prastari krovovi i dimnjaci napolju delovali su nastrano izobličeni posmatrani kroz „volujsko oko”. Konačno sam prikupio hrabrosti da maleni predmet uspravim uz knjigu na stolu, a zatim ga osvetlim čudnovatom ljubičastom svetlošću. Svetlost je više nalikovala kiši, ili gradu sitnih ljubičastih čestica, nego pravilnom, neprekinutom svetlosnom zraku. Kako su čestice padale po staklastoj površini u središtu čudnovate naprave, izgledalo je kao da pucketaju poput praskanja elektronske vakuumske cevi kada kroz nju protiču iskre elektriciteta. Tamna staklasta površina zasijala je ružičastim sjajem i neodređeno belo obličje naizgled se formiralo u njenom središtu. Tada sam primetio da nisam sam u prostoriji - i vratio sam projektor onih zraka natrag u džep. No, ovaj novopridošli nije progovarao - niti sam začuo ikakav zvuk u trenucima koji su usledili. Sve beše kao pozorište senki, kao da prizor posmatram sa velike daljine, kroz nekakvu izmaglicu koja se upliće - dok su sa druge strane ovaj novopridošli i svi ostali koji su za njime došli izgledali kao da se nadnose, veliki, i blizu, ali kao da su u isti mah i bliski i daleki, prema zakonitostima neke abnormalne geometrije. Novopridošli je bio mršav, mračan čovek srednje visine, odeven u svešteničku odeždu anglikanske crkve. Naizgled je imao tridesetak godina, žućkastog, maslinastozelenog tena, prilično stamenih crta lica, ali je imao čudovišno visoko čelo. Crna kosa mu beše brižljivo podšišana i začešljana, bio je glatko obrijan, a plavičasta senka na vilici ukazivala je na inače gustu bradu. Imao je naočari bez okvira, sa olovnim lukom preko nosa. Telesna građa i donji deo lica behu mu kao i kod ostalih sveštenika kakve sam video, a ipak imao je daleko više čelo, tamniji ten i promućurniji izgled - a svakako je delovao suptilnije i prikrivenije zlo. U tome trenutku - pošto je tek pripalio slab uljani fenjer - delovao je nervozno, a ubrzo je bacao svoje knjige o magiji u kamin koji dotle nisam bio uočio, na spoljnom zidu prostorije tu nagnutim pod oštrim uglom. Plamenovi su požudno gutali knjige - kovitlali su se čudesno obojeni, proizvodeći neopisivo oduran miris, dok su čudnovatim hijeroglifima ispisane stranice i crvotočne korice nestajale u razarajućem vatrenom elementu. Iznenada sam primetio da u prostoriji beše još ljudi - smrknutih ljudi u odeždi klira, od kojih je jedan nosio biskupske vrpce i podvezice. Premda ništa nisam čuo, video sam da donose nekakvu izrazito značajnu odluku koja se odnosi na ovog prvopridošlog. Delovalo je kao da ga mrze i da ga se boje u isti mah, a on je izgleda osećao isto. Izobličio je lice u sumoran izraz, ali
sam video da mu se desna ruka trese dok je pokušavao da dohvati naslon stolice. Biskup je pokazao u pravcu prazne škrinje i kamina gde su plamenovi zamirali ostavljajući iza sebe ugljenisanu, nepovezanu masu; bio je ispunjen osobitim prezirom. Prvopridošli se neugodno nasmejao i levom rukom posegnuo za malim predmetom na stolu. Svi su se u tome trenu trgli. Procesija klira jurnula je niz stepenište što vodi kroz vrata u podu, okrećući se iza sebe, čineći preteče gestove dok su izlazili. Biskup je poslednji otišao. Prvopridošli se tada zaputio ka kredencu u unutrašnjosti prostorije i izvadio klube konopca. Uspevši se na stolicu, privezao je jedan kraj kanapa na kuku izbočene velike grede od crne hrastovine i načinio omču na drugom kraju. Kada sam shvatio da će se obesiti, krenuo sam napred da ga odgovorim ili spasem. Primetio me je i zaustavio se sa pripremama, gledajući me nekako trijumfalno, što me je čudilo i uznemiravalo. Polako se spustio sa stolice i postepeno mi prilazio, sasvim vučjeg keza na svome tamnom licu i tankim usnama. Osetio sam se kao u smrtnoj opasnosti i izvukao čudnovati projektor zraka kao odbranu. Zašto sam mislio da će mi pomoći - ne znam. Uključio sam spravu i okrenuo ka njegovom licu: primetio sam kako mu bledi lik najpre šija ljubičastim, a zatim ružičastim svetlom. Izraz vučjeg oduševljenja postepeno je zamenio duboki strah - koji, međutim, nije u celosti potisnuo oduševljenje. Zaustavio se, a zatim divlje vitlajući rukama kroz vazduh krenuo da posrče unazad. Primetio sam da se približio otvorenim vratima u podu i pokušao da uzviknem kako bih ga upozorio, ali me nije čuo. U sledećem trenu propao je unazad kroz otvor i izgubio mi se iz vida. Beše mi teško da se približim vratima, ali kada sam došao do njih, nisam primetio nikakvo izlomljeno telo, dole, ispod mene. Umesto toga video sam grupu ljudi koji pristižu sa fenjerima, jer se čarolija fantazmatske tišine prekinula i ponovo sam začuo i video ljude u uobičajnim, trodimenzionalnim obličjima. Nešto ih je očito okupilo na tome mestu. Da li je bilo buke koju nisam čuo? Čim me je dvoje ljudi, naizgled običnih seljaka, na pročelju primetilo - zastali su oduzeti. Jedan od njih je glasno i rezonantno vrisnuo: „Aaaaa! Toj’e on, ne li? Opet?” Zatim su se okrenuli i uspaničeno utekli. Svi osim jednog. Kada se gužva raščistila primetio sam turobnog bradonju koji me je doveo ovde - kako stoji dole sa fenjerom, sam. Blenuo je u mene napeto i fascinirano, ali nije delovao zaplašeno. Zatim je krenuo uz stepenice i
pridružio mi se u potkrovlju. On reče: „Dakle niste ga pustili na miru! Žao mi je. Znam šta se desilo. Već se jednom desilo, ali taj se čovek toliko bio uplašio da se ustrelio. Nije trebalo da ga naterate da se vrati. Znate šta on želi. Ali ne smete da se uplašite kao onaj drugi čovek, koga se dočepao. Nešto čudno i užasno vam se desilo, ali ne toliko da bi vam pomerilo pamet i ličnost. Ukoliko se budete držali hladnokrvno i prihvatite da je nužno da unesete izvesne radikalne izmene u svoj život, možete nastaviti da uživate u svetu i plodovima vaše nauke. Ali ovde ne možete živeti - niti verujem da ćete želeti da se vratite u London. Savetujem vam Ameriku. Ne smete da pokušate više ništa sa... time. Više ništa ne može da se vrati kako je bilo. Samo bi pogoršalo stvari - ili bi dozvalo... nešto. Neće vam biti toliko loše kako bi moglo biti - ali morate smesta otići odavde i nikada se više ne smete vratiti. Zahvalite se nebesima što nije otišlo korak dalje... Otvoreno ću vas pripremiti. Vaš lik se donekle izmenio. On uvek to učini. Ali u novoj zemlji ćete se na to privići. U drugom delu prostorije je ogledalo i odvešću vas do njega. Šokiraćete se - ali nećete uočiti ništa odbojno.” Sada sam se tresao od samrtnog straha i bradati je morao skoro da me pridržava dok me je pratio preko prostorije do ogledala noseći u slobodnoj ruci slabi fenjer koji je dotle počivao na stolu. Ovo sam uočio u ogledalu: Mršavog, mračnog čoveka srednje visine, odevenog u odeždu sveštenika anglikanske crkve, starog oko trideset godina, sa naočarima bez okvira i olovnim lukom preko nosa, koje su se sijale ispod bledog, maslinastozelenog čela abnormalne visine. Bio je to onaj nemi prvopridošli, koji je spalio svoje knjige. A ja ću ostatak života, po svom spoljašnjem izgledu, biti taj čovek.
Mlaka ljubopitljivost beše ono što je najpre nagnalo Stivena Džounsa da poseti Rodžersov muzej. Neko mu je ispričao o bizarnom mestu pod zemljom u Ulici Sautvark, sa druge strane Temze, u kome izlažu voštane figure, užasnije od najstrašnijih iz Madam Tiso, te je on jednog dana tamo odšetao da proveri koliko će se razočarati. Začudu, nije se uopšte razočarao. Beše tu, ipak, ponečega drukčijeg i osobenijeg. Naravno, tu behu prisutna sva ona uobičajena krvava opšta mesta: Landri 22, dr Kripen 23, Madam Demer, Riđo 24, ledi Džejn Grej 25, brojne osakaćene žrtve ratova i revolucija, monstrumi poput Žila d’ Rea 26 i Markiza de Sada - ali i neki drugi stvorovi od kojih mu se ubrzao dah pa je ostao sve do zvona koje oglašava zatvaranje muzeja. Tvorac ove zbirke sigurno nije bio običan šarlatan. Sve je osmišljeno krajnje maštovito - čak je imalo izvesne izopačene genijalnosti. Kasnije je saznao ponešto o slučaju Džordža Rodžersa. Bio je on jedan od skulptora u Madam Tiso, ali se desila nekakva neprijatnost zbog koje je otpušten. Kolale su glasine na račun njegovog duševnog zdravlja i priče o potajnom luđačkom bogoštovlju - mada je uspeh njegove sopstvene podrumske zbirke u poslednje vreme otupeo oštricu jednih kritika, a zaoštrio lukavi vršak strelice drugih. Teratologija 27 i košmarna ikonografija behu mu hobiji, a imao je dovoljno mudrosti da neke od svojih najužasnijih figura prikazuje u izdvojenom izložbenom prostoru namenjenom samo za odrasle. I upravo je ovaj odeljak najviše zainteresovao Džounsa. Tu su se nalazili nekakvi glomazni hibridni stvorovi kakve je mogla da osmisli samo uobrazilja, oblikovani vraškom veštinom, obojeni tako da užasno nalikuju živim bićima. Neki od njih behu dobro poznati iz mitova: gorgone, himere, zmajevi, kiklopi i svi ostali njihovi zastrašujući srodnici. Ostali su predstavljali stvorove poznate samo iz daleko mračnijih i potajno šaputanih ciklusa podzemnih predanja - crni, bezoblični Tsatuga, Ktulu sa mnoštvom pipaka, surlasti Čognar Fon 28, kao i sva druga hulna obličja iz zabranjenih knjiga poput Nekronomikona, Knjige Eibonove, Bezimenih kultova Fon Juncta. No, najgori behu oni koje je Rodžers sam osmislio, obličja kakva se nijedna drevna povest nikada ne bi usudila
da nagovesti. Neki behu parodija dobro znanih zemaljskih organskih stvorova, drugi delovahu kao da su stvorenja iz grozničavih košmara sa nekih drugih planeta i galaksija. Fantazmagorična platna Klarka Eštona Smita možda su najavila poneke od njih - ali ništa odistinski ne bi moglo da nagovesti dejstvo potresnog, gnusobnog užasa kakav je izazivala njihova veličina, đavolska umešnost izrade i zlokobno domišljato osvetljenje pod kojim su izlagani. Budući da se iz dokolice bavio proučavanjem bizarne umetnosti Stiven Džouns je potražio Rodžersa u njegovoj memljivoj kancelariji i radionici iza zasvođene muzejske prostorije; beše to jedna zlokobna kripta prašnjavih prozora koji pružahu slabo osvetljenje, sasvim nalik horizontalno zasečenim pukotinama u zidu od opeke, na istom nivou sa prastarim pločnikom skrivenog unutrašnjeg dvorišta. Na tome mestu opravljane su voštane figure, a neke od njih i izrađivane. Voštani udovi, glave, torza groteskno počivahu po različitim klupama, na visokim policama nehajno behu rasejane umršene perike, zubi kao u grabljivica, staklaste iskolačene oči. Sa kuka su visili svakojaki kostimi, u jednoj niši nalazila se gomila velikih grudvi od voska boje mesa i polica puna kantica sa bojom i četkica svake moguće vrste. U središtu prostorije smeštena beše velika topionica za pripremu voska za oblikovanje. Na njoj se nalazila velika gvozdena posuda na šarkama sa levkom, kroz koji je zahvaljujući samo jednom dodiru prsta mogao da ističe istopljeni vosak. Ostale predmete u sumornoj kripti teže je opisati - delovi problematičnih stvorenja, koja sastavljena nalikovahu prikazama iz delirijuma. Najednom kraju prostorije nalazila su se masivna daščana vrata, pričvršćena neobično velikom rezom, iznad kojih beše naslikan izuzetno čudnovat simbol. Džouns, koji je jednom u rukama imao Nekronomikon, nevoljno se stresao kada ga je prepoznao. Ovaj zabavljač, pomisli, osoba je uznemirujuće široke naobrazbe iz mračnih i sumnjivih oblasti. Razgovor sa Rodžersom nije ga razočarao. To beše visok, mršav i prilično zapušten čovek, velikih tamnih očiju koje su plamtele iz bledog, neizbrijanog lica. Nije osudio Džounsov upad, već je pre delovalo kao da je spreman da porazgovara sa zainteresovanom osobom. Glas mu beše osobito dubok i prodoran, nešto potmuo, skoro grozničav. Džouns se nije začudio što mnogi smatrahu da je lud. Svaki sledeći put kada bi mu navratio - a navraćao je tokom nedelja sve češće - Džouns je primećivao da je Rodžers sve komunikativniji i
poverljiviji. Od početka je tu bilo nagoveštaja o čudnovatim verovanjima i ritualima sa zabavljačeve strane, a docnije su se ti nagoveštaji razgranali u pripovesti - nekada propraćene vrlo čudnim fotografijama - gotovo smešno preteranim. Jedne noći u junu, kada je Džouns doneo svome domaćinu bocu dobrog viskija i obratio mu se nešto slobodnije, prvi put je čuo poremećene priče. Pre toga mu je ovaj već pripovedao o fantastičnim i tajanstvenim putovanjima na Tibet, supsaharsku Afriku, Arabijsku pustinju, Amazoniju, Aljasku i izvesna manje poznata ostrva na Južnom Pacifiku, uz tvrdnje da je pročitao čudovišne i polubajkovite knjige poput praistorijskih Pnakotičkih fragmenata i Dolskih pesama, koje se pripisuju zloćudnom i neljudskom Lengu - no, ništa od ovoga ne beše tako nepogrešivo sumanuto kao ono što je pod dejstvom viskija ispričao te junske večeri. Jednostavno rečeno, Rodžers se nebulozno hvalio da je otkrio pojedine stvari u Prirodi kakve niko drugi pre njega nije, te da je sa sobom doneo opipljive dokaze takvih otkrića. Ako je verovati njegovim pijanim hvalisanjima, otisnuo se dalje od drugih u tumačenju tajanstvenih i drevnih knjiga koje je proučavao i koje su ga uputile na određena udaljena mesta, gde su preživele izuzetno čudnovate stvari - stvari koje su nadživele eone i životna razdoblja što prethode čovečanstvu, ponekad povezane sa drugim dimenzijama i svetovima sa kojima je komunikacija bila uobičajena tokom onih zaboravljenih dana pre ljudi. Džouns se divio uobrazilji koja je mogla da osmisli takve tvrdnje i pitao se od kakvog to ludila pati Rodžers. Da li je rad među morbidnim grotesknostima za „Madam Tiso” učinio da stekne ovakva uobraženja, ili je bio urođeno sklon tome, te je njegov izbor zanimanja bio samo jedan od načina ispoljavanja ludila? Kako bilo, ono što je izrađivao beše usko povezano sa onim u šta je verovao. Čak i sada nije bilo greške u pogledu najmračnijih naznaka sa košmarnim monstruoznostima u zaklonjenom izložbenom prostoru namenjenom „samo za odrasle”. Ne mareći za poruge, pokušavao je da ukaže kako nisu sve abnormalnosti onde bile umetne. Džounsova iskrena sumnjičavost i razonođenost ovim neodgovornim tvrdnjama narušile su njihove srdačne odnose. Beše sasvim jasno da je Rodžers sebe uzimao zaozbiljno; postade zlovoljan i jedak i trpeo je Džounsa isključivo iz uporne potrebe da razbije njegovu urbanu i samozadovoljnu nevericu. Fantazmagorične priče i naznake rituala i žrtava bezimenim starim božanstvima nastavile su se, a s vremena na vreme bi Rodžers poveo svoga gosta do neke od odurnih
bezbožnosti izlaganih u zaklonjenom izložbenom prostoru i ukazao na izvesno svojstvo kakvo je teško bilo prikazati i putem najfinije ljudske umešnosti. Džouns je nastavio sa svojim posetama iz puke fasciniranosti, mada je znao da je pao u očima svog domaćina. Povremeno bi pokušao da razveseli Rodžersa tako što bi se pravio da se slaže sa nekim suludim nagoveštajem ili tvrdnjom, no pronicljivog bi zabavljača retko kad zavarala takva taktika. Tenzija je dosegla tačku ključanja docnije u septembru. Džouns je jednog poslepodneva nenajavljeno navratio do muzeja, šetajući u polutami odaja čiji mu užasi sada već behu dobro poznati, kada je začuo čudnovate zvuke iz pravca Rodžersove radionice. I drugi su ih začuli i unervozili se dok su zvuci odzvanjali kroz prostranu zasvođenu podrumsku prostoriju. Tri čuvara razmeniše značajne poglede; jedan od njih, crnpurast, suzdržan momak stranog izgleda, koji je Rodžersu pomagao u popravkama i radio kao pomoćnik dizajna, nasmeja se na način koji je njegovim kolegama delovao zagonetno, a koji je na Džounsa ostavio izrazito nepovoljan utisak. To beše nekakvo cviljenje, ili urlik nalik psećem, kakav se može proizvesti samo pri mešavini krajnje zaplašenosti i agonije. Takva oštra, bolna pomama beše užasna da se čuje, a u ovome ambijentu groteskne abnormalnosti delovaše još dvostruko užasnije. Džouns se setio da psima nije dozvoljeno da uđu u muzej. Krenuo je da otvori vrata što vode u radnu sobu kada ga je tamnoputi čuvar zaustavio, rečju i delom. Gospodin Rodžers, rekao je čovek sa izvesnom primesom stranog naglaska, glasom mekim, istovremeno sažaljivim i neodređeno sarkastičnim, izašao je i izdato je strogo naređenje da se niko ne pušta u njegovu radionicu dok je odsutan. Što se tiče kevtanja, te zvuke je zasigurno proizvodila neka životinja u dvorištu iza muzeja. Kraj je pun lutalica i njihove tuče su nekada iznenađujuće glasne. Ni u jednom delu muzeja nema pasa. No, ukoliko gdin Džouns zaželi da poseti gospodina Rodžersa, može da navrati neposredno pred zatvaranje. Posle ovoga Džouns je kamenim stepeništem izašao na ulicu i iz ljubopitljivosti podrobno ispitao zapušteno susedstvo. Oronule, zakrivljene građevine - nekada nastambe, no sada mahom radnje i skladišta - behu odista veoma stare. Neke su imale zabat i behu očevidno iz elizabetinske epohe; slab vonj zaprljanosti okruživao je ceo kraj. Pored sumorne građevine u čijem se podrumu nalazio muzej, prostirao se nizak zasvođeni prolaz, presečen popločanim tamnim
sokakom; tuda se Džouns zaputio s nejasnom namerom da pronađe put do unutrašnjeg dvorišta iza radionice i utvrdi prirodu incidenta sa psom, ne bi li se primirio. Dvorište je u svetlosti kasnog poslepodneva bilo tamno, oivičeno zidovima koji izgledahu još ružnije i još više neopipljivo preteče od trošnih fasada zlokobnih starih kuća na ulici. Nije bilo nikakvog psa i Džouns se zapitao kako je bilo kakav znak tako divlje buke mogao sasvim iščeznuti tolikom brzinom. Uprkos izjavi pomoćnika da u muzeju nije bilo nikakvog psa, Džouns nervozno osmotri tri omanja prozora podrumske radionice - uske, horizontalne pravougaonike u nivou sa pločnikom zaraslim u travu, čađavih okana koja ga posmatrahu odbojno i tupo poput očiju mrtve ribe. Sa leve strane nalazilo se trošno stepenište koje je vodilo do tamnih i čvrsto zabravljenih vrata. Nekakav poriv nagnao ga je da klekne na vlažan, izlomljeni pločnik i proviri, pod uslovom da tamnozeleni zastori koji se zatvaraju konopcima nisu navučeni. Spoljna strana prozora beše prekrivena debelim slojem prljavštine; brišući je maramicom, uočio je da mu nikakve zavese ne zaklanjaju pogled. Podrum je iznutra bio toliko utonuo u senke da se ništa nije dalo nazreti, osim grotesknih alatki za rad koje bi povremeno avetinjski iskrsnule iz mraka, dok je Džouns prolazio od prozora do prozora. U prvi mah delovalo je kao da unutra nema nikoga; no, dok je gledao kroz prozor sasvim zdesna - onaj najbliži ulazu u sokak - spazio je svetlost u krajnjem delu prostorije zbog koje je zastao zabunjen. Nije bilo nikakvog razloga da išta tu svetli. To beše unutrašnjost prostorije i nije se mogao setiti nikakvog plinskog ili električnog svetla u blizini toga mesta. Kada je ponovo bolje zagledao, uočio je da je svetlo u vidu velikog vertikalnog pravougaonika i pala mu je na pamet jedna pomisao. Kada god bi pogledao u tom pravcu, ugledao bi masivna drvena vrata sa neuobičajeno velikom rezom - koja nikada ne behu otvorena i iznad kojih beše nezgrapno oslikan gnusni tajanstveni simbol, poznat iz fragmentovanih svedočanstava o zabranjenoj drevnoj magiji. Mora da su sada otvorena - a unutra je sijalo svetlo. Sva njegova nagađanja kuda ta vrata vode i šta se iza njih nalazi sada behu ojačana drhtavom nelagodom. Džouns je besciljno lutao kroz oronulo susedstvo skoro do šest, kada se vratio u muzej i odlučio da navrati Rodžersu. Nije shvatao zašto sada posebno želi da ga vidi, ali mora da je osećao neku podsvesnu bojazan u vezi sa pređašnjim užasnim i neodredivim
urlicima psa koje je čuo tog podneva, kao i svetlošću koja je sijala iza tih uznemirujućih vrata, najčešće zabravljenih teškom rezom. Čuvari su upravo odlazili kada je on stigao i učinilo mu se da ga je Orabona - tamnoputi pomoćnik stranog izgleda - pogledao kao da taji i suspreže izvesnu zabavljenost. Nije mu godio taj pogled - mada je dosta puta primetio kako na taj način posmatra svoga poslodavca. Zasvođeni izložbeni prostor beše sasvim sablasan tako napušten, ali je hitro promakao kroz njega i zakucao na vrata kabineta i radionice. Odgovor je dugo čekao, iako je začuo korake iznutra. Konačno, posle drugog kucanja, brava je zazvečala i prastara vrata podeljena na šest ploča nevoljno su zaškripala kako bi mu otkrila tromo obličje Džordža Rodžersa, grozničavog pogleda. Odmah se primetilo da zabavljač nije bio u uobičajenom raspoloženju. Njegov pozdrav bio je mešavina oklevanja i vidnog likovanja i smesta je krenuo da mu iznosi preteranosti najužasnije i najneverovatnije vrste. Drevni bogovi koji su preživeli - bezimena žrtvovanja - istinska priroda nekih od izloženih užasa - sva uobičajena hvalisanja, ali sada izrečena na osobeno samopouzdan način. Sirotanom je, pomislio je Džouns, njegovo ludilo sasvim ovladalo. Povremeno bi Rodžers bacao potajan pogled u pravcu teških, zabravljenih vrata na kraju prostorije, ili u pravcu komada grube jute na podu u blizini vrata, ispod kojeg je nešto ležalo. Kako su trenuci odmicali, Džouns se osećao sve nervoznije i poče da se koleba da li da pomene čudnovatosti od toga poslepodneva, premda je ranije bio sasvim uzbuđen da ih iznese. Rodžersov grobljanski prodoran glas gotovo da je pukao od uzbuđenja prilikom njegove grozničave isprekidane tirade. „Sećate li se”, uzviknuo je, „šta sam vam ispričao o uništenom gradu u Indokini gde su živeli Čo-Čo urođenici? 29 Videli ste fotografije i morate priznati da sam bio tamo, iako možda mislite da sam od voska načinio onog duguljastog vodenog stvora što pliva u tami. O, da ste ga samo videli kako se izvija u podzemnim lagunama kao što sam ga ja video...” „Ali ovo je još krupnije. Nisam vam još pričao o ovome jer sam želeo najpre da udesim ono što ide posle, pre ikakve tvrdnje. Kada vidite fotografije znaćete da se geografski to ne može izblefirati, a imam i druge načine kako da vam dokažem da To nije nikakva moja iščašena ludorija. Još ga niste videli, jer mi opiti ne dozvoljavaju da Ga držim na stalnoj postavci.” Zabavljač je nastrano pogledao u pravcu zabravljenih vrata.
„Sve to potiče od onog dugog rituala iz osmog Pnakotičkog fragmenta. Kada sam mu pronikao značenje, znao sam da to može biti samo jedno. Na severu su nekada postojali stvorovi, pre zemlje Lomar - pre nego što je postojalo čovečanstvo - i ovo je jedan od njih. Morali smo da odemo sve do Aljaske, pa uzvodno uz Noatak sa Fort Mortona, ali taj stvor beše tamo baš kao što smo znali da će biti. Ogromni ostaci kiklopske arhitekture svuda ispred nas. Očuvalo se manje nego što smo se nadali, ali šta se može očekivati posle tri miliona godina? I nisu li sva eskimska predanja odista bila ispravna? Niko od njih nije želeo da pođe s nama i morali smo da se vratimo na saonicama sve do Nouma da bismo videli Amerikance. Orabona je sasvim beskoristan na takvom podneblju - sumoran i mrzovoljan. „Kasnije ću vam ispričati kako smo Ga pronašli. Kada smo od leda oslobodili pilon centralnog kompleksa u ruševinama, naišli smo na stepenište koje smo i očekivali. Nešto reljefa se očuvalo i nije bilo teško sprečiti Jenkije da nas prate. Orabona se tresao kao list - što nikada ne biste pomislili od prokleto drskog načina na koji se šepuri ovuda. Poznavao je dovoljno Drevnog znanja da bi bio pošteno zastrašen. Večna svetlost beše zamakla, ali su nam baklje dovoljno osvetljavale put. Videsmo kosti drugih koji behu tu pre nas - pre više eona, kada je klima još uvek bila umerena. Neki od tih kostura pripadali su stvorovima kakve ne možete ni da zamislite. Kada smo se spustili, na trećem spratu naišli smo na presto od belokosti o kome su fragmenti toliko pisali - i mogu da vam kažem da ne beše pust. „Stvor koji je sedeo na prestolu nije se micao - i znali smo da Mu treba okrepljenje u vidu žrtve. Ali nismo želeli tada da Ga probudimo. Najbolje je bilo da Ga najpre odnesemo za London. Orabona i ja izašli smo na površinu da donesemo veliki sanduk, smestili Ga unutra, ali nismo mogli da Ga ponesemo uz tri sprata stepeništa. Jer one nisu bile načinjene za ljudska bića i smetala nam je Njegova veličina. Kako bilo, beše đavolski težak. Morali smo da dozovemo Amerikance da siđu ne bismo li Ga izneli. Nisu bili oduševljeni što su morali da se spuste, no ono najgore se već nalazilo u sanduku. Rekosmo im da su to intarzije od belokosti - arheološka artefakta, i pošto su ugledali presto sa reljefima, poverovaše nam. Pravo je čudo što nisu pomislili da ima nekakvog skrivenog blaga, te nam nisu tražili svoj deo. Docnije su u Noumu zasigurno pripovedali strašne priče, no sumnjam da su se ikada više vratili ruševinama, čak ni po presto od belokosti.” Rodžers je zastao, otvorio ladicu u svome stolu i izvukao kovertu sa