STAR WARS - Donald F. Glut - Imperij uzvraća udarac

Donald F. Glut

IMPERIJ
UZVRAĆA
UDARAC

Naslov izvornika: STAR WARS - THE EMPIRE STRIKES
BACK

Sadržaj:

I
II
III
IV
V
VI
VII
VIII
IX
X
XI
XII
XIII
XIV
KRAJ

I

To se zove zima! - razbio je tišinu glas Lukea
Skywalkera, po prvi put otkako je prije nekoliko sati krenuo
iz novoustanovljene pobunjeničke baze. Jahao je na
tauntaunu, jedinom drugom živom stvoru u čitavome kraju,
dokle je sezalo oko. Bio je umoran i sam, i prepao se
vlastitoga glasa.

Luke i drugovi iz Pobunjeničke alijanse naizmjence su
istraživali bijelu pustoš Hotha i skupljali informacije o svom
novom domu. I svi su se vraćali u bazu s pomiješanim
osjećajima olakšanja i usamljenosti. Nisu našli ništa što bi se
protivilo njihovim prvim nalazima, a prema kojima na tom
studenom planetu nije postojao nikakav oblik inteligentnog
života. Na tim je svojim samotnim ekspedicijama Luke vidio
samo gole bijele ravnice i lance plavi čistih planina što su se
gubili u izmaglicama dalekog obzora.

Luke se nasmiješio iza sive marame koja mu je poput
maske skrivala lice, štiteći ga od Hothova ledenog vjetra.
Zapiljio se kroz zaštitne naočale u ledenu pustoš, pa još
dublje na čelo natukao krznom podstavljenu kapu.

Pokušavao je zamisliti službene istraživače u službi
imperijalne vlade, pa mu se uvis kut usnice zavrnuo.

Galaksija je posijana nastambama kolonista kojima se
friga i za Imperij i za njegova protivnika, Pobunjeničku
alijansu, pomislio je. Ipak bi samo ludi doseljenik mogao
svoj ulog staviti na Hoth. Jer taj planet ne nudi baš ništa
nikome - osim nama.

Pobunjenička je alijansa na tom ledenom planetu

ustanovila svoju bazu prije tek nešto više od mjesec dana.
Luke je u toj bazi bio dobro poznat, i makar je imao jedvice
dvadeset tri godine, ipak su mu se drugi pobunjenički ratnici
obraćali sa zapovjedniče Skywalker. Zbog te se titule
osjećao pomalo nelagodno. Pa ipak se već bio našao u prilici
da izdaje naredbe družini prekaljenih vojnika. Njemu se već
toliko toga dogodilo u životu, i od toga se jako promijenio. I
sam je Luke teško mogao povjerovati da je prije samo tri
godine bio tek seoski deran na svom rodnom planetu
Tatooine, deran koji je u čitav svijet gledao kao tele u šarena
vrata.

Mlađahni je zapovjednik mamuznuo svoju ženku
tauntauna.

»Idemo, curo«, obodrio ju je.
Njezino sivkasto tijelo snježnog guštera bilo je
izolirano od studeni pokrovom od debeloga krzna.
Galopirala je na mišićavim stražnjim nogama, a troprsta su
joj stopala završavala velikim zavijenim pandžama koje su
dizale silnu perjanicu snijega. Dok je životinja trčala
snježnom uzbrdicom, glavu sličnu laminoj izbacila je
naprijed, dok joj se straga zavio zmijoliki rep. Zabacivala je
rogatu glavu sad lijevo sad desno, kao da udara vjetar koji je
napadao njezinu čupavu njušku.
Luke je požalio što obilazak još nije gotov. Tijelo mu
se već smrzlo usprkos debelo podstavljenoj pobunjeničkoj
odori. Ipak je znao da je to sam izabrao; dobrovoljno se
prijavio da pojaše preko ledenih polja i potraži druge oblike
života. Pogledao je dugu sjenu što su je na snijeg bacali on i
životinja, pa se stresao.
Vjetar jača, pomislio je. A ti ledeni vjetrovi po zalasku
sunca stvaraju na ravnici nesnosne temperature. Došao je u
napast da malo urani s povratkom u bazu, ali je znao koliko
je važno zasigurno utvrditi jesu li pobunjenici na Hothu

sami.
Tauntaun se naglo okrenuo desno, i zamalo Lukea

izbacio iz sedla. On još nije bio sasvim naučio jahati ta
nepredvidljiva stvorenja.

»Bez uvrede«, rekao je svom jahaćem grlu, »no u
pilotskoj se kabini svog starog, vjernog jurnika osjećam
mnogo ugodnije.« Ali za ovu je misiju na Hothu baš
tauntaun - unatoč svim svojim nedostacima - bio
najpraktičnije i najdjelotvornije transportno sredstvo.

Kad je životinja stigla na vrh još jedne ledene strmine,
Luke ju je zaustavio. Skinuo je zaštitne naočale zatamnjenih
stakala i na trenutak zažmirkao, taman koliko je očima
trebalo da se naviknu na zasljepljujući bljesak snijega.

Najednom mu je pažnju skrenula pojava predmeta koji
je zaparao nebo, ostavljajući u padu prema maglenom
nebosklonu trag dima. Lukeu je ruka munjevito krenula
prema pojasu s priborom i uhvatila elektrodvogled.
Najednom alarmiran, osjetio je studen koja se takmila s
hladnoćom Hothove atmosfere. To što je vidio moglo je biti i
nešto umjetnog porijekla, možda čak i nešto što je poslao
Imperij. Mladi zapovjednik, i dalje usredotočen na taj objekt,
slijedio je njegovu plamenu putanju i pažljivo ga pratio sve
dok nije udario o bijelo tlo gdje ga je proždro vlastiti
eksplozivni bljesak.

Kad je do njih dopro prasak eksplozije, Lukeov se
Tauntaun stresao. Iz njuške mu se izvilo uplašeno gunđanje i
nervozno je zakopao pandžama po snijegu. Luke ga je
pogladio po glavi i pokušao umiriti. Otkrio je da kroz
hujanje vjetra jedva čuje i vlastiti glas.

»Polako curo, to je samo još jedan meteorit«, viknuo
je. Životinja se umirila, a Luke ustima prinio komunikator.
»Eho Tri Ehu Sedam. Han, stari moj, da li me čuješ?«

Iz slušalice se začulo krčanje. A onda se kroz smetnje

probio poznati glas.
»Jesi to ti, mali? Što je bilo?«
Glas je zazvučao nešto starije i ponešto oštrije od

Lukeova. Luke se na trenutak s radošću u duši prisjetio
prvog susreta s korelijanskim svemirskim krijumčarem u
mračnoj kantini prenabijenoj izvanzemaljcima na
tatooinskom kozmodromu. A sad je on bio jedan od rijetkih
Lukeovih prijatelja koji nije član Pobunjeničke alijanse.

»Napravio sam svoj krug i na instrumentima nema
nikakvog traga života«, izgovorio je Luke u komunikator,
pritisnuvši usne sasvim do mikrofona.

»Na ovoj kocki leda nema života da se napuni
svemirska krstarica«, odgovorio je Han, boreći se da nadjača
zviždanje vjetra. »Postavio sam stražarske markere. Vraćam
se u bazu.«

»Do skorog viđenja«, odgovorio je Luke. Pogled mu je
još bio na vijugavom stupu crnoga dima što se dizao iz crne
točke u daljini. »Maločas je u blizini pao meteorit, pa bih
volio pogledati. Neće biti dugo.«

Luke je isključio komunikator, pa vratio pogled na
tauntauna. Gmazoliko je stvorenje hodalo korakom,
prebacujući težinu s noge na nogu. Onda je zatulilo iz dubine
grla, očito izražavajući strah.

»Ehej, curo!« rekao je i potapšao tauntauna po glavi.
»Što je bilo... Nešto si nanjušila? Nema tamo ničega.«

Ali se sad i Luke počeo osjećati nelagodno, po prvi put
otkako je krenuo iz skrivene pobunjeničke baze. Ako je o
tim snježnim gušterima znao išta, onda je to bilo da imaju
vrlo istančana osjetila. Životinja je i bez pitanja pokušavala
Lukeu reći da je u blizini nešto, nekakva opasnost.

Ne časeći časa, Luke je s pojasa skinuo mali predmet i
namjestio mu minijaturne komande. Ta je sprava bila tako
osjetljiva da je mogla registrirati i najsitnije tragove života,

tako što bi detektirala tjelesnu temperaturu i unutrašnje
životne sustave. Ali kad je Luke pošao pogledom preko
nalaza, shvatio je da nema potrebe - a ni vremena - da
nastavi.

Preko njega je prešla sjena, nadnijevši se nada njega za
dobranih metar i pol. Luke se naglo okrenuo, i najednom se
učinilo da je oživjelo i samo tlo. Na njega je divlje poletjela
golema masa bijeloga krzna, savršeno stopljena s pozadinom
beskrajnih snježnih humaka.

»O, sto mu...«
Lukeov ručni blaster nikad nije ni izišao iz korica.
Golema je šapa Vampe-ledenog stvora žestoko pljusnula, pa
ga zbacila s tauntauna u ledeno hladni snijeg.
Nesvjestica je došla brzo, tako brzo da nije čuo čak ni
bolne krikove tauntauna niti naglo nadošlu tišinu što je
uslijedila nakon što je prsnula šija. A nikad nije ni osjetio
kako ga je orijaški, dlakavi napadač divlje uhvatio za
gležanj, baš ni kako mu tijelo, kao beživotnu lutku, povlači
preko snijegom zametene ravnice.

***
Crni se dim još dizao iz udubine u obronku na mjestu
gdje je palo ono s neba. Dimljivi su se oblaci poprilično
prorijedili otkako je objekt tresnuo o tlo i stvorio zadimljeni
krater čija su isparavanja ravnicom raznosili ledeni vjetrovi
Hotha.
U krateru se nešto pomaklo.
Isprva je to bio samo zvuk, mehanički bruj što je
bubrio, kao da se nadglasava s urlanjem vjetra. A onda se to
nešto pomaknulo - nešto što je zasvjetlucalo u jarkom
popodnevnom svjetlu u času kad se počelo polako izdizati iz
kratera.
Činilo se da je taj objekt nekakav oblik
izvanzemaljskog organskog života. Glava mu je bila

mnogooka grozota, nalik na lubanju, a njezine oči tamnih
leća i nalik na plikove, uperile su svoj hladni pogled preko
još hladnijih divljih prostranstava. Pa ipak, kad se to nešto
još malo izdiglo iz kratera, njegov je oblik jasno pokazao da
je to nekakav stroj, kod kojeg je veliko valjkasto »tijelo« bilo
povezano s kružnom glavom, te opremljeno kamerama,
senzorima i metalnim dodacima, od kojih su neki završavali
račjim štipaljkama.

Stroj je lebdio iznad zadimljenog kratera i pružao
dodatke na sve strane. A onda je iz njegovih unutarnjih
mehaničkih sustava odaslan signal, i stroj je zalebdio preko
ledene ravnice.

Crni se droid-sonda uskoro izgubio iza dalekog obzora.
***

Preko padina Hotha, prema pobunjeničkoj operativnoj
bazi, jahao je još jedan čovjek, umotan u zimsko ruho i na
pjegavom sivom tauntaunu.

Čovjekove oči, nalik na šiljke hladnoga metala, zurile
su bez zanimanja u mirijade tamnosivih topovskih kupola i
kolosalne generatore energije, koji su jedini upućivali na
postojanje civiliziranog života na ovom svijetu. Han Solo je
pomalo usporio svog snježnog guštera, pa potegao uzde i
proveo ga kroz ulaz pregoleme ledene špilje.

Han je s radošću dočekao srazmjernu toplinu golemoga
špiljskoga kompleksa zagrijavanog pobunjeničkim
ogrjevnim jedinicama koje su dobivale energiju iz golemih
vanjskih generatora. Ta je podzemna baza istodobno bila i
prirodna ledena špilja i labirint četvrtastih tunela koje su u
punoj ledenoj planini izdubili pobunjenički laseri.
Korelijanac je već u životu bio i u pustijim vražjim rupama
galaksije, ali se u tom trenutku nije mogao sjetiti baš nijedne
gore.

Sjahao je s tauntauna pa zakružio pogledom i

promotrio aktivnost u mamutskoj špilji. Gdje god bi
pogledao, netko je nešto nosio, sastavljao, popravljao.
Pobunjenici u sivim odorama žurno su iskrcavali zalihe i
ugađali opremu. A bili su tu posvuda i roboti, većinom
jedinice R2 i pogonski droidi, koji su se vozili na kotačima i
hodali kroz ledene prolaze, marljivo izvršavajući svoje
bezbrojne zadaće.

Han se upitao jesu li ga godine smekšale. Njega
osobno čitava ta pobunjenička priča nije u početku baš
nimalo zanimala, niti je prema njima osjećao ikakvu
lojalnost. Njegova je upetljanost u sukob između Imperija i
Pobunjeničke alijanse započela kao čista poslovna
transakcija, kao prodaja usluge i posluge njegova broda,
Milenijskog sokola. Posao je bio prividno sasvim
jednostavan: naprosto prebaciti Bena Kenobija, a uza njega
još i mladog Lukea i dva droida, do sustava Alderaan. Kako
je Han u tom času mogao znati da će se od njega tražiti i da
spasi kraljevnu sa Zvijezde Smrti, najstrašnije bojne stanice
čitavog Imperija?

Kraljevnu Leiju Organu...
Što je Solo o njoj više razmišljao, sve je više shvaćao
koliko si je zapravo nevolje navalio na vrat prihvativši novac
Bena Kenobija. Han je spočetka želio samo dignuti svoju
plaću i odjezditi na raketnom mlazu da plati neke vrlo grdne
dugove koji su mu visjeli nad glavom kao meteor koji tek što
nije pao. Nikad mu nije bilo ni palo na um da postane
herojem.
Pa ipak, onda ga je nešto zadržalo, zadržalo i prisililo
da se pridruži Lukeu i njegovim šašavim pobunjenim
prijateljima u njihovu sad već legendarnom napadu na
Zvijezdu smrti. Nešto. Ali što je bilo to nešto, Han u tom
trenutku još nije mogao odrediti.
A sada, dugo nakon uništenja Zvijezde smrti, Han je

još bio s Pobunjeničkom alijansom, i ponudio joj pomoć pri
uspostavljanju te baze na Hothu, jamačno najsumornijem
planetu u galaksiji. Ali sad se sve to trebalo promijeniti,
rekao je samome sebi. Bar što se njega ticalo, kursevi Hana
Sola i pobunjenika razdvojit će se i postati divergentni.

Brzo je prošao preko poda podzemnog hangara gdje su
nekoliko pobunjeničkih lovaca servisirali ljudi u sivom uz
pomoć droida različite konstrukcije. Od svih je tih brodova
Hana najviše zanimao onaj sličan tanjuru, a koji je počivao
na novougrađenim sletnim nogarima. Taj brod, najveći u
hangaru, od trenutka kad se Han prvi put zakvačio za
Skywalkera i Kenobija, na svojoj je metalnoj ljusci zaradio
još pokoju ogrebotinu. Pa ipak je Milenijski sokol bio slavan
ne po svom vanjskom izgledu nego po svojoj brzini: taj je
naoružani brod do Kessela obavio najbrži let svih vremena, i
bio jedini koji je ikad uspio prestići imperijalni lovac TIE.

Većina se uspjeha tog broda mogla pripisati njegovu
održavanju, koje je sad bilo povjereno kosmatim rukama
dvometarske planine smeđih dlaka, planine čije se lice u tom
trenutku skrivalo iza varilačke maske.

Chewbacca, orijaški Vuki i kopilot Hana Sola, baš je
popravljao središnji podizač Milenijskog sokola, kad je
opazio da mu prilazi Solo. Vuki je prestao raditi pa podigao
štitnik za lice i tako izložio pogledu svoje krznate obraze. Iz
zubatih mu se usta izvilo gunđanje koje bi, osim drugih
Vukija, znala prevesti tek malobrojna bića u svemiru.

Han Solo je bio jedan od tih malobrojnih.
»Studen nije prava riječ za to vani«, odgovorio je
Korelijanac. »Uvijek bih radije izabrao dobru šoru umjesto
sveg tog skrivanja i smrzavanja!« Opazio je pramenje dima
što se dizalo s netom zavarenog komada metala. »Kako ide s
tim podizačima?«
Chewbacca je odgovorio tipičnim vukijevskim

brundanjem.
»U redu«, odgovorio je Han, sasvim suglasan s

prijateljevom željom da se vrati u svemir, na neki drugi
planet - bilo kuda, samo ne na Hoth. »Idem se javiti. Onda ti
dolazim pomoći. I čim sredimo te podizače, kupimo krpice.«

Vuki je nešto probrundao, nešto nalik na veselo
hripanje, pa se vratio svom poslu, a Han je produžio kroz
umjetnu ledenu špilju.

Zapovjedni je centar bio sav živ od elektronske opreme
i promatračkih sprava što su se dizale sve do ledenog stropa.
Baš kao i u hangaru, i ovdje je sve bilo puno pobunjenika.
Prostorija je bila puna kontrolora, boraca, mehaničara - baš
kao i droida raznih modela i veličina, i svi su se oni marljivo
trudili da prostoriju pretvore u djelatnu bazu, zamjenu za onu
na Yavinu.

Čovjek kojem je Han Solo došao u pohode sjedio je
obuzet poslom za velikim pultom, i sva mu je pažnja bila
prikovana za kompjuterski ekran na kojem su bljeskali
blistavo šareni podaci. Kad mu je Solo prišao, Rieekan je,
odjeven u odoru pobunjeničkog generala, uspravio čitav svoj
visoki stas i okrenuo se Solu.

»Generale, u čitavom području ne postoji ni slutnja
života«, izvijestio je Han. »Ali su zato postavljeni svi rubni
markeri, tako da ćemo odmah znati dolaze li nam gosti.«

General Rieekan se, kao i obično, nije ni nasmiješio
Solovoj prpošnosti. Pa ipak je visoko cijenio tog mladića
zato što se, makar i na tako neslužben način, pridružio
Pobuni. Solova je valjanost na njega ostavila takav dojam da
je ozbiljno razmišljao da mu dade makar samo počasni
časnički čin.

»Je li se zapovjednik Skywalker već javio?« upitao je
general.

»Otišao je pogledati što je s meteoritom koji je udario

nedaleko od njega«, odgovorio je Han. »Vraća se uskoro.«
Rieekan je hitro zirnuo na novopostavljeni radarski

ekran i na trenutak se zadubio u bljeskave sličice.
»S obzirom na meteorsku aktivnost u sustavu, bit će

vrlo teško opaziti približavanje broda.«
»Generale, ja...«, rekao je Han i zastao. »Čini mi se da

mi je došlo vrijeme da se selim.«
Hanovu je pozornost s generala Rieekana odvukla

prilika koja im se primicala sigurnim korakom. Taj je korak
bio i graciozan i odlučan, a ženstvene crte lica slabo su se
slagale s bijelom bojnom odorom. Čak i s tolike daljine Han
je mogao zaključiti da je kraljevnu Leiju nešto silno
uzbudilo.

»Bili ste dobar borac«, odgovorio je general Hanu, pa
dodao: »Ne bih volio ostati bez vas.«

»Hvala, generale. Ali je moja glava ucijenjena. Ako ne
isplatim Jabbu zvanog Cuza, onda sam živi mrtvac.«

»Nije lako živjeti sa smrtnim znakom na sebi...«,
otpočeo je časnik baš u trenutku kad se Han okrenuo
kraljevni Leiji. Solo nije bio sentimentalnoga kova, no ipak
mu je bilo sasvim jasno da je najednom postao jako
emotivan.

»I meni se čini, Vaša Visosti.« Zastao je, ne znajući
kakvom se odgovoru od kraljevne može nadati.

»Istina«, odgovorila je Leia hladno. Njezina je
uznositost hitro prerastala u istinski gnjev.

Han je odmahnuo glavom. On je već odavno zaključio
da ženke - sisavaca, gmizavaca pa i bioloških razreda koje
tek treba otkriti - daleko nadilaze njegovu slabašnu moć
shvaćanja. Njih je najbolje prepustiti misteriju, rekao si je
već bezbroj puta.

Pa ipak, Han je bar na trenutak povjerovao da u
čitavom svemiru postoji bar jedno žensko biće koje je počeo

razumijevati. Ipak se prisjetio da se i prije znao zabuniti.
»Mislim,« odgovorio je Han, »samo se nemojte

zamnom rasplakati. Zbogom, princezo.«
Han joj je naglo okrenuo leđa pa zakoračao prema

tihom prolazu povezanom sa zapovjednim centrom.
Odredište mu je bilo hangar, gdje su na njega čekali orijaški
Vuki i krijumčarski teretnjak - dva realiteta koja je razumio.
I nije kanio usporiti korak.

»Han!« Leia je poletjela za njim, pomalo bez daha.
On je zastao i hladno se okrenuo prema njoj.
»Da, Vaša Visosti?«
»Mislila sam da ste odlučili ostati.«
Prema Leijinu se glasu na trenutak učinilo da joj je do
toga zaista stalo, ali Han u to nije mogao biti siguran.
»Promijenio sam mišljenje nakon što smo na Ord
Mantellu naletjeli na onog lovca na glave.«
»Luke za to zna?« upitala je ona.
»Doznat će kad se vrati«, odgovorio je Han svadljivo.
Kraljevna je Leia priškiljila očima, a njezin ga je
pogled procijenio na toliko poznat način. Han se na trenutak
osjetio kao komadić leda kojim je bila pokrivena površina
planeta.
»Nemojte me tako gledati«, rekao je strogim glasom.
»Iz dana u dan traži me sve više lovaca na nagradu. I stoga
kanim isplatiti Jabbu prije nego što za mnom pošalje još
svojih produženih ruku, ubojica s Ganka i bogzna koga još
sve ne. Htio bih si skinuti tu nagradu s glave dok je još
imam.«
Na Leiju su njegove riječi ostavile očit dojam, i Hanu
je bilo jasno da se ona za njega brine, a možda pritom osjeća
i još nešto.
»Ali mi vas ipak trebamo«, rekla je.
»Mi?« upitao je on.

»Da.«
»Ali što je s vama?« Han je pažljivo naglasio zadnju
riječ, iako baš nije znao zašto. Možda je to bilo nešto što je
već poduže želio reći, samo što nije imao hrabrosti - ne,
ispravio se, nego gluposti - razotkriti svoje osjećaje. Na
trenutak se učinilo da i tako nema što izgubiti, i zato je bio
spreman na sve što bi ona mogla reći.
»Samnom?« odgovorila je ona bez okolišanja. »Ne
znam na što to mislite.«
Han Solo je u nevjerici zavrtio glavom.
»Ne, sigurno ne znate.«
»A što bih ja to trebala znati?« U glasu joj je rasla
ljutnja i to zato, pomislio je Han, što je napokon počela
shvaćati.
On se nasmiješio.
»Vi želite da ostanem zbog onog što osjećate prema
meni.«
Kraljevna se ponovno malo smekšala.
»Mislim, da, vi ste nam bili od velike pomoći«, rekla je
i zastala, i tek tada nastavila, »... svima nama. Vi ste rođeni
vođa...«
Ali joj Han nije dao da dovrši, i prekinuo ju je na pola
rečenice.
»Ne, vaše blagorođe. Nisam mislio na to.«
Najednom je Leia već zurila Hanu ravno u oči, a
pogled joj je, napokon, sve shvatio. Prasnula je u smijeh.
»Vi ste to sebi nešto umislili.«
»Ma jesam li? A ja sam pomislio da ste se uplašili da
bih mogao otići a da vas čak i ne...« Hanov se pogled
izoštrio na njezinim usnama. »... poljubim.«
Ona se sad nasmijala još gromče.
»Prije bih poljubila Vukija.«
»Mogu vam to srediti.« On joj se primakao, a ona je

izgledala blistavo čak i u hladnom svjetlu ledene komore.
»Vjerujte da bi vam jedan pošteni cjelov baš dobro došao.
Toliko ste obuzeti izdavanjem naredbi, da ste zaboravili da
ste žena. Da ste se toga samo na trenutak sjetili, mogao sam
vam pomoći. Ali sad je već za sve prekasno, ljubavi. Vaša
velika šansa samo što nije odlepršala.«

»Nadam se da ću preživjeti«, odgovorila je ona, očito
iziritirana.

»Sretno vam bilo!«
»Vas nije briga čak ni što...«
On je znao što ću mu reći, pa joj nije ni dopustio da
dovrši.
»Poštedite me, molim vas!« prekinuo ju je. »Samo bez
čitave te priče o pobuni, po tko zna koji put. To je jedino o
čemu vi uopće mislite. Hladni ste kao taj planet.«
»A vi mislite da ste baš vi trebali biti izvor topline?«
»Naravno, kad bih bio zainteresiran. Ali mi se baš ne
čini da bi tu bilo puno veselja.« Izrekavši to, Han se
otkoračio i još je jednom pogledao, a onda je premjerio
hladnim pogledom.
»Srest ćemo se mi i opet«, rekao je. »Možda se dotad
malo zagrijete.« Izraz se njezina lica još jednom promijenio.
Han je poznavao i ubojice umilnijeg pogleda.
»Kućni vam je odgoj kao u Banthe,« procijedila je ona
kroza zube, »ali otmjenosti ni ovoliko. Sretan vam put,
delijo!« Kraljevna se Leia hitro okrenula od Hana i žurno se
udaljila hodnikom.

II

Temperatura se na površini Hotha spustila. Pa ipak, i
unatoč ledenom zraku, imperijalni je droid-sonda nastavio
svoje ležerno plutanje iznad snijegom zametenih brežuljaka i
polja, a dugački su mu se senzori i dalje pružali na sve strane
u potrazi za nekakvim tragom života.

Robotovi termički senzori najednom su reagirali. U
blizini je pronašao izvor topline, a toplina je uvijek dobar
znak života. Glava mu se zakrenula na svojoj osi, a
mjehuraste oči pokazale su smjer toplinskog izvora.
Robotska je sonda tome smjesta prilagodila gibanje, pa
krenula maksimalnom brzinom preko ledenih pustopoljina.

Kukcoliki je stroj usporio tek kad se približio humku
snijega većem od samog droida-sonde. Robotovi su skaneri
pribilježili veličinu humka - skoro jedan cijelih osam metara
visok, i silnih šest metara dug. Ipak je kod tog humka
veličina bila tek od sekundarne važnosti. Zapanjujuća je bila
zapravo - ako se izviđački stroj uopće ičim mogao zapanjiti -
ona silna množina topline što je zračila iz tog humka.
Stvorenje ispod tog snježnog brežuljka zacijelo je bilo dobro
zaštićeno od zime.

Iz jednog od privjesaka robotske sonde sinula je tanka
plavičastobijela zraka svjetla, a njezina je silna jara
zasvrdlala u bijeli humak i na sve strane razbacala,
svjetlucave snježne mrljice.

Humak je zadrhtao, pa se zatresao. To što je bilo ispod
njega silno se rasrdilo na to robotovo pipanje laserskom
zrakom. S humka su počele otpadati pozamašne hrpe snijega,

a onda su se, na jednom kraju, kroz masu bjeline, pokazala
dva oka.

Goleme žute oči zurile su kao dva ognjena šiljka na
mehaničku kreaturu što je nastavljala ubadati svojim bolnim
zrakama. U tim je očima plamtjela praiskonska mržnja
prema tom nečem što im je poremetilo duboki san.

Humak se zatresao još jednom, što je bilo popraćeno
urlikom koji je skoro uništio slušne senzore droida-sonde.
Ovaj je hitro odskočio nekoliko metara da poveća razmak
između sebe i stvorenja. Droid se još nikad u životu nije sreo
s Vampom-ledenim stvorom, pa su ga njegovi kompjuteri
posavjetovali da s tom zvijeri završi po kratkom postupku.

Droid je unutrašnjim ugađanjem promijenio snagu
svoje laserske zrake. Nije prošao ni trenutak, i zraka je već
dosegla svoj maksimalni intenzitet. Stroj je usmjerio laser na
stvorenje, i umotao ga u silan oblak ognja i dima. Nekoliko
sekundi potom, tek nekoliko čestica, jedino što je ostalo od
Vampe, već je raznosio ledeni vjetar.

Dim se razišao, a iza njega - izuzmemo li veliko
udubljenje u snijegu - nije ostalo nikakvog spomena da je tu
ikad postojalo nekakvo ledeno stvorenje.

Njegovo je postojanje, međutim, ostalo primjereno
zabilježeno u pamćenju droida-sonde, koji je već nastavljao
svoju programiranu misiju.

***
Rika još jednog Vampe-ledenog stvora napokon je
probudila izubijanog mladog pobunjeničkog zapovjednika.
Lukeu se u glavi vrtjelo, glava ga je boljela i činilo mu
se da će eksplodirati. Silnim naporom volje uspio je izoštriti
pogled, pa razabrao da se našao u ledenom grotlu, od čijih se
nazubljenih stijenki odražavao zamirući sumrak.
Najednom je shvatio da visi naglavce, da mu se ruke
zibaju a prsti sežu tridesetak centimetara od snježnoga poda.

Gležnjevi su mu bili sasvim odrvenjeli. Izvio je vrat i opazio
da su mu stopala uleđena u strop s kojeg je visio, te da mu se
na nogama stvara led nalik na stalaktite. Na licu je osjećao
sledenu masku vlastite krvi, na mjestu gdje ga je Vampa-
ledeni stvor onako divljački zasjekao.

Luke je ponovno začuo zvjerske jauke, sad još i
glasnije, jer su odjekivali kroz duboke i uske prolaze u ledu.
Urlanje je čudovišta bilo upravo zaglušujuće. Upitao se što
će ga prije ubiti, studen ili zubi i pandže tog nečeg što je
stanovalo u špilji.

Moram se osloboditi, pomislio je, osloboditi se tog
leda. Snaga mu se još nije bila sasvim vratila, ali se
odlučnim naporom volje ipak uspio izviti prema gore i
dosegnuti ledene okove. Bio je, međutim, još preslab, i zato
se ponovno srušio u obješeni položaj, a ususret mu je poletio
bijeli pod.

»Opusti se«, promrmljao je sebi u bradu. »Opusti se.«
Ledeni su zidovi ječali od sve glasnijih urlika stvorenja
koje se približavalo. Noge su mu škripale po ledenom tlu,
zastrašujuće blizu i sve bliže. Neće proteći puno i ona će se
kosmata grozota vratiti i vjerojatno smrznutog mladog
ratnika zagrijati u mraku svoje utrobe.
Lukeove su oči poletjele po špilji i napokon opazile
hrpu opreme što ju je bio ponio sa sobom na misiju. Sad je
ležala beskorisno nabacana na podu. Oprema je bila skoro
čitav, nedostižan metar izvan njegova dohvata. A među njom
je bila i sprava koja mu je skoro sasvim zaokupila zanimanje
- bio je to debeo držak s parom malih sklopki, a na njega je
bio nasađen metalni disk. Taj je predmet nekoć pripadao
njegovu ocu, negdašnjem vitezu Jedija, kojeg je izdao i
umorio mladi Darth Vader. Ali sad je on bio Lukeov, jer mu
ga je predao Ben Kenobi, da ga časno podigne protiv tiranije
Imperija.

Luke je očajno pokušao izviti bolno tijelo, taman
koliko je potrebno da dohvati odbačeni svjetlomač. Ledena
hladnoća koja mu je kolala tijelom, usporila ga je, međutim,
i oslabila. Luke se već bio spremio prepustiti sudbini, kad je
začuo režanje Vampe-ledenog stvora, koji mu je prilazio sve
bliže. Kad je osjetio njegovu nazočnost, napustio ga je skoro
i zadnji osjećaj nade.

Ali špiljom nije dominirala prisutnost bijelog orijaša.
Bila je to, naprotiv, ona smirujuća duhovna prisutnost
koja bi Lukeu dolazila u trenucima duševne napetosti ili
opasnosti. Prisutnost koja se prvi put pojavila tek nakon što
je stari Ben, još jednom se vrativši u svoju jedijevsku ulogu
Obi-Wan Kenobija, iščezao u vlastitim smežuranim crnim
haljama nakon što ga je posjekao svjetlomač Dartha Vadera.
Ta je prisutnost ponekad sličila poznatom nekom glasu,
skoro nečujnom šaptu koji se obraćao izravno Lukeovim
mislima.
»Luke.« Šapat se ponovno pojavio, upravo kao da ga
opsjeda. »Pomisli da ti je svjetlomač u ruci.«
Od tih je riječi Lukeu u glavi, koja ga je već i otprije
boljela, upravo zabubnjalo. A onda je osjetio novu provalu
snage, osjećaj samopouzdanja koji ga je potakao da nastavi
borbu usprkos svom prividno bezizlaznom položaju. Oči su
mu se izoštrile na svjetlomaču. Bolno je ispružio ruku, a
sleđenost je u udovima već počela uzimati danak. Zatvorio je
oči i pokušao se sabrati. Oružje mu je, međutim, i dalje bilo
izvan dohvata. Znao je da će se, želi li doseći svoj
svjetlomač, u sve to morati umiješati i nešto jače od
napinjanja.
»Moraš se opustiti«, promrmljao je u bradu,
»opustiti...«
»Pusti, Luke, Silu da poteče.«
Kad je začuo riječi svog bestjelesnog zaštitnika, Luke