Karl Maj - Vinetuovi nasljednici _doc_

MAY KARL

Naslov originala

WINETOUS ERBEN

WINNETOUOVI NASLJEDNICI

UVOD

S njemačkoga prevela: JOZEFINA STRIČEVIĆ

Bilo je to jednog lijepog, toplog proljetnog jutra. Mili, blagi tračak sunca prokrao se kroz prozor poželjevši
mi — dobro jutro! — Tada dođe k meni ,Sf-dašce' iz svog prizemlja noseća mi prvu jutarnju poštu koju je
pismonoša upravo bio uručio. Kako je to obično tokom dana često činila, tako je i sada sjela prema meni i
stala otvarati pisma da mi ih čita. Prije no što če započeti čitanje, imao sam osjećaj kao da me netko pita: —
Tko je ,Srdašce'? Tako se u stvari' nitko ne zove Mora da je ime od milja.
Zaista, to je bilo ime od milja. Ono potječe iz prve knjige mojih .Priča sa sela'. U njoj se spominju ^zorno
brdašce', .uzorno seoce', .uzoran vrtić' i .uzorna kućica' u kojo.) živi .Srdašce' sa svojom majkom. Mada ime
.Srdašce' ne predstavlja neko fizičko oličenje moje supruge, ono predstavlja njeno duševno oličenje. Njezin
portret toliko sam bio zavolio da sam ga nazvan .Srdašce', py .je samo po sebi razumljivo što se to ime malo-
pomalo prenijelo i na original. Nije to bilo uvijek' Naime. k;ida se na nebu počinju navlačiti oblaci, a to se
uvijek događa mojom krivicom, kažem joj .Klara'. Počinju li se razilaziti, tada joj kažem ,Klanca Kada
potpuno iščeznu, kažem joj .Srdašce', i to zboč toga što ona lično nikada ne izaziva naoblaku
Dok oe moje uobe no.ia.fa UH Ratu, cijelim prizemljem raspolaže ona. U njemu gazduje neumorno i mar-

Ijivo kao svesrdna domaćica. Dočekuje posjete mojih sve brojnijih čitalaca i odgovara na mnoga pisma, jer
sam ne mogu da to obavljam. Uvijek mi pročita sva pisma. Naročito važna pisma obično odlaže na stranu
kako bi mi ih na kraju pročitala.
Tako je bilo i danas. Kada je sve ostalo bilo obavljeno, ostale su dvije stvari, koje su nam se već na prvi
pogled učinile neobičnim i zbog čega smo ih i bili odvojili. Bilo je to, naime, jedno pismo iz Amerike i
antropološki stručni list. U ovom posljednjem bio je naslov jednog dužeg članka podvučen olovkom. Naslov
je glasio: — Izumiranje indijanske rase u Americi i njihovo nasilno istiskivanje od strane Kavkazaca t
Kineza. — Odmah sam zamolio .Srdašce' da mi pročita taj članak, jer sam slučajno za to imao vremena.
Poslušala me. Pisac je bio dobro poznati, istaknuti profesor univerziteta. Pisao je s velikom toplinom o
Crvenokošcima i što god je govorio o njima bilo je ne samo blagonaklono već i pravedno. Za uzvrat bih mu
rado stegnuo ruku. Jednu je grešku, međutim, ipak učinio, koja je bila isto toliko općenita koliko i ne-
shvatljiva. Naime, on je miješao Indijance Sjedinjenih Država sa čitavom rasom širom Sjeverne i Južne
Amerike. Osim toga brkao je duševno odumiranje rase sa njenom fizičkom smrću. Dobio sam dojam da u
svome radu ide za tim da glavni zadatak ljudskog roda traži u razvoju podvojenosti naroda i pojedinaca, a ne
u sve više rasprostranjenom saznanju da se sva plemena, svi narodi, sve nacije i rase postepeno moraju
sjediniti predstavljajući jednog jedinog, velikog plemenitog čovjeka, uzvišenog nad svim što je živo-tinjsko.
Pismo iz Amerike bilo je vjerovatno predano na .Dalekom Zapadu', samo gdje, to se na zatvorenom omotu
nije moglo utvrditi, jer su obje strane bile pune žigova i rukom ispisanih mjesta, tako da je sve ostalo bilo
nečitko. Adresa se jedino zadržala u svojoj prvobitnoj jasnoći, i to svakako zbog originalne kratkoće
Indijanaca. Ona se sastojala jedino iz tri riječi i glasila je;
MA Y rtadebeul. Germanv.

Otvorili smo koverat i izvukli komad presavijenog papira, koji je oćito bio rezan nekim velikim nožem,

vjerojatno lovačkim. Pismo je sadržavalo slijedeće redove na engleskom jeziku, koje navodim u prijevodu.

Teška, neuvježbana ruka napisala ih je olovkom:

»Old Shatterhandu.

Hoćeš li doći do Mount Winnetoua? Ja ću svakako doći. Možda čak i Avaht-Niah, taj stogodišnjak. Vidiš li

da umijem pisati? I da pišem na jeziku bljedolikih?

Wagare-Tey Poglavica Šošona.«

Pročitavši to, Iznenađeno pogledah .Srdašce', a i ono mene. Nas nije možda začudilo to što smo primili

pismo sa Dalekog Zapada i što je od Indijanaca. To se veoma, često dešava. Začudilo me je, međutim,' to što

je pismo stiglo ud poglavice Zmija-Indija-naca, koji mi još nikada nije pisao. Njegovo ime Wa-gare-Tey

znači isto što i ,2utj Jelen'. U mojoj knjizi .Božić' moći ćete o njemu više doznati. U ono vrijeme, znači prije

više od trideset godina, bio je mlad i prilično neiskusan, ali dobar, pošten čovjek, Winnetouu i meni vjeran,

pouzdan prijatelj. Njegovu ocu Avaht--Niahu, koji je bio skroz pošten čovjek, bilo je preko šezdeset godina.

Imao je velik utjecaj, a njime se uvjek koristio samo nama u prilog. Zbog njegove duboke starosti i zbog

toga što o njemu više nikada nisam čuo, smatrao sam da je umro. Sada sam iz pisma vidio da još živi i da se

fizički i duševno dobro osjeća, jer da nije tako, pisac ni u kom slučaju ne bi mogao kazati da će ratni

poglavica Šošona možda također doći na Mount Winnetou.

Ja, doduše, nisam uopće imao pojma gdje se ta planina nalazi. Znao sam jedino to da su Apači sa drugim,

njima prijateljski naklonjenim plemenima namjeravali da se s'ože i da neku planinu, koja se po svom

položaju, svojim svojstvima i važnosti odlikuje, nazovu imenom svoga voljenog poglavice. Nisam jošništa

bio dočuo da je stvar obavljena, a pogotovu mi nije bilo saopćene na koju je planinu pao izbor. Svjestan sam

doduše bio da to nije mogla biti neka planina izvan područja na kojem se Apači kreću. Kako se logori i

pašnjaci Zmija-Indijanaca prostiru sjeverno od njih, udaljeni nekoliko dana jahanja, sigurno se radilo o

nekom izuzetno važnom slučaju, kada se čovjek, kor ;je dostigao starost od stotinu godina, odvažio da krene

na ovaj put, i to ne toliko iz nužde koliko zbog mladalačkog srca koje ga je gonilo na to.

Zbog čega je htio da ode sa svojim sinom tako daleko na jug? To nisam znao. Iako sam o tome duboko

razmišljao, ipak nisam uspio da na to pitanje sigurno odgovorim. Nije mi ništa drugo ostalo već da čekam

hoće li i sa koje druge strane stići slični dopisi. Nu pismo nisam mogao odgovoriti jer mi sadašnje boravište

obaju poglavica nije bilo poznato. U svakom slučaju imali su ozbiljan razlog da potraže , područje Apača

koje je bilo toliko udaljeno od njih. Pretpostavljao sam da se ovaj razlog nije odnosio na tijesne međusobne

odnose, već da je općenitog značenja. Kako je moja adresa tamo prijeko poznata i kako se s mnogim

tamošnjim živim osobama, o kojima sam u svojim knjigama pričao i o kojima ću još pričati, dopisujem,

mogao sam se ponadati da ću uskoro, čuti nešto opširnije.

Kako sam mislio, tako se i zbilo! Jedva dva tjedna kasnije stiglo je jedno drugo pismo, i to od strane onoga

od koga bih naimanje očekivao neki znak života ili čak i dopis. Na koverti se nalazila tačno ista adresa. Na

engleskom pisani sadržaj glasi u prijevodu:

»Dođi na Mount Winnetou na veliku, posljednju bitku! I daj mi konačno svoj skalp koji mi duguješ već

čitava dva ljudska vijeka! To ti piše

To-kei-chun, Poglavica Racurroh Komanča.«

I samo dva tjedna kasnije primio sam, a opet na istu adresu, slijedeći dopis:

»Imaš U smjelosti, tada dođi ovamo do Mount Winnetoua! Jedini metak, koji još imam, čezne za tobom!

3

Tangua

Najstariji poglavica plemena Kiowa. Napisao njegov sin Pida, sadašnji poglavica Kiowa, čija duša

pozdravlja tvoju.«

Oba ova pisma pružala su značajna razjašnjenja, i to ne samo u psihološkom smislu. Pomalo mi se činilo kao

da su ih izdiktirali To-kei-chun i Tangua na istom mjestu i pod istim utjecajem. Obojica su me još uvijek

nepomirljivo mrzila kao i nekada. Bilo mi je samo neobično to što me je sin Tangue i unatoč toj mržnji

pozdravljao, ali mi ipak nije bilo'teško shvatiti taj znak zahvalnosti. Međutim, bilo je najvažnije od svega što

su i Apačevi neprijatelji naumili da krenu gore na Mount VVinnetou. Bilo je tu govora o .velikoj posljednjoj

bitki'. To je zvučalo veoma opasno. Počeo sam se ozbiljno zabrinjavati. Da nije možda tamo prijeko netko,

recimo, neki stari, raniji protivnik, koji se sada u mojim starim danima htio sa mnom našaliti i izrugati ne bih

li nasjeo i krenuo na to ludo putovanje za Ameriku? No, nakon pola mjeseca, primio sam slijedeće pismo,

predano u Oklahomi, a koje je za mene predstavljalo dokumenat kojemu sam mogao da poklonim puno

povjerenje:

»Dragi moj, bijeli brate!

Veliki, dobri Manitou u mom srcu nalaže mi da ti saopćim da su na Mount Winnetouu pozvani savjet starih

poglavica i savjet mladih poglavica da zasjedaju i sude bljedolikima, i da se ujedno donese odluka u vezi s

budućnošću Crvenokožaca. Ti ćeš doći, ali i ja ':u doći. Moja se duša veseli tvojoj. Brojim dane, sate i mi-

nute dok te opet ne budem ugledao!

Tvoj crveni brat Matto Schahko . , glavica Osaga.«

Ovo je pismo također bilo pisano na engleskom jeziku, i to od strane njegovog sina, čiji mi je rukopis bio
poznat jer se s njime dopisujem. Osim toga je Matto Schahko bio priložio i svoj kožnati totem, što je

činio
uvijek kada se radilo o nečemu važnom. Na osnovu toga mogao sam da odbacim svaku sumnju da mi se
netko želi narugati. Stvarno je nešto postojalo, i to nešto ozbiljno. Pomisao da odem prijeko me je sve više
zaokupljala. Naravno, za ostvarenje te moje zamisli bilo je prijeko potrebno da prije svega dođem do bližih i
određenijih podataka, Na njih, istina, nisam mor rao dugo čekati. Primio sam pismo na velikom arku,
presavijeno kao da je zvanično, koje je, doduše trebalo da predstavlja poziv, ali se zbog svojstvenog načina
pisanja mot-alo ispravnije smatrati službenim dopisom. Dajem ga u prijevodu:
»Veoma poštovani gospodine!
Na prošlogodišnjim zasjedanjima poglavica bilo je jednoglasno zaključeno da se brdo Stjenovitih planina,
koje toj svrsi najviše odgovara, ubuduće zove imenom najslavnijeg poglavice svih naroda. Sto se toga tiče,
izabran je najviši vrh, koji vam je barem geografski poznat, i na koji se tajanstveni vrač Tatellah-Satah bio
povukao. Na podnožju, odnosno na terasama ove planine, održat će se ove godine, sredinom septembra,
slijedeće skupštine:
1. Miting kampa starih poglavica.
2. Miting kampa mladih poglavica.
3. Miting kampa žena poglavica.
4. Miting kampa svih ostalih slavnih crvenih muškaraca i žena.
5. Završni miting pod rukovodstvom dolje potpisanog Komiteta.
Već prema ličnom nahođenju, Vi ćete se pojaviti ovdje i prijaviti se ili predsjedavajućem ili njegovu
zamjeniku, koji će vas upoznati sa predmetom svih ovih savjetovanja. Ujedno vas upozoravamo da se svi ovi
mitinzi, kao i sve pripreme, moraju držati u tajnosti pred pripadnicima ostalih rasa. Time vas obavezujemo
na najstrožu diskreciju. Vaše časno obećanje da ćete šutjeti smatramo s pravom kao da je već'dato. Ulaznice
za naše zborove, kao i oznake mjesta, preuzet ćete lično kod potpisanog zapisničara. Zbog boljeg razumije-
10
vanja imaju se svi govori ovog savjetovanja održati na engleskom jeziku.
S poštovanjem
Komitet.
Simon Bell (Tscho-lo-let), Profesor filozofije,
predsjednik.
Edward Summer (Ti-iskama) Profesor klasične filologije, zamjenik predsjednika, William Evening (Pe-
widah),
agent zapisničar.
Antonius Paper (Okih-tschin-
•-tscha), bankar, blagajnik,
Old Surehand, partikularist, direktor.«
Na samom dnu, uz ivicu dopisa, stajala je posebna primjedba koju je napisao sam'Old Surehand:
»Nadam se da ćeš bezuvjetno doći. Moju kuću smatraj kao svoju, iako ne budemo kod kuće. Kaa direktor
sada sam, na žalost, stalno na putu. Čeka te veliko, drago iznenađenje. Bit ćeš očaran napredovanjem naše
dvojice dječaka.
Tvoj stari, vjerni Old Surehand.«
Ovom dugačkom pismu priključit ću odmah i slijedeće, kraće, koje je pristiglo. Ono glasi;
»Brate moj!
Znam da si pozvan. Nemoj nikako izostati! Neopisivo se radujem tvome dolasku. Obojica dječaka pisat će ti
posebno.
Tvoj Apanatschka, poglavica Pohonim Komanča.«
.Obojica dječaka', ili kao što se Old Surehand izrazio ,naša dva dječaka', napisali su mi u nastavku slijedeće
redove:
»Visoko poštovani gospodine!
Kada ste nas sa našeg pogrešnog, primitivnog puta umjetnika strogo uputili da stremimo prema ne-
11čem višem, najvišem, obećali smo Vam da ćemo pred javnost istupiti tek tada kada stvarnim i neoborivim
majstorskim djelima budemo mogli dokazati kako crvena rasa ni u kom pogledu nije manje nadarena od bilo
koje druge, ćak i u odnosu na umjetnost. Našu smo nadarenost naslijedili od bake koja je, kao što i sami
znate, bila čistokrvna Indijanka Spremni smo da Vam damo dokaze, koje ste zahtijevali od nas. Obećali ste
nam da ćete i usprkos velikoj udaljenosti doći čim bude kucnuo čas i da ćete dati svoju ocjenu o našim
djelima. Smatramo da se ne moramo bojati toga ispita, pa Vas sredinom septembra očekujemo" na Mpunt
Winnetouu da Vam zaželimo dobrodošlicu. Doznali smo da ste pozvani da učestvujete u tim tajnim i veoma

važnim savjetovanjima. Čvrsto smo uvjereni da Vas ništa neće moći zadržati da blagovremeno stignete na
označeno mjesto. S najvećim poštovanjem ostajemo Vama uvijek odani
Mladi Surchand. Mladi Apanatschka.«
Ovo priključeno pismo imalo je svoj cilj. Iako su ga oba .dječaka' ovako stilizirala, a to jedino zato da me
žestoko bočnu, ipak me je obradovalo. Svaki onaj koji je pročitao moj putopis ,Old Surehand', lako će
pogoditi tko su ta dva dječaka. Onoga koji ga još nije pročitao moram zamoliti da to naknadno učini kako bi
mogao shvatiti ovu knjigu koja je ujedno i 3. knjiga ,Old Surehand' i .Sotona i Iskariot'.
Svakako se još sjećate kako se utvrdilo da su Old Surehand i Apanatschka bili braća koju su njihovoj majci,
toj tjelesno, duševno i duhovno veoma obdarenoj Indijanki, bili zatajili. Preobučena u Indijanca, pod
imenom Kolma Puschi, pretražila je tokom mnogih godina gradove Istoka, savane i prašume kako bi
rasvijetlila otmicu a da nije uspjela sve dok Winnetou i ja nismo otkrili tragove koje je tražila, a ujedno i
pronašli obadva sina, jednoga kao veoma glasovitog Zapadnjaka, a drugog kao ne manje slav-
nog poglavicu Romanca, dva vanređno dragocjena čovjeka koji su mi ostali vjerni prijatelji unatoč svim
promjenama kojima su bili od tada izvrgnuti njihovi životi, kao i moj.
Obojica su se kasnije oženila lijepim, inteligentnim sestrama iz naročitog plemena Winnetouova, iz
plemena Mescaloro-Apača. Svakoga od njih je bila zapala sreća da ima sina koji je naslijedio
obdarenost Kolme Puschi još u većoj mjeri. Imali su sredstava za usavršavanje tih odlika. Mladog Surehanda
i mladog Apanatschku su odveli na Istok kako bi postali umjetnici, jedan od njih arhitekt i kipar, a drugi
slikar i kipar. Nađe koje su u njih polagali ispunile su se. Kasnije su otišli na nekoliko godina u Pariz
kako bi ondje upoznali najčuvenije ateljee. Nakon toga su pošli u Italiju, a na kraju čak i u Egipat, sa zadat-
kom da se ondje upoznaju sa zakonima nekadašnje gigantske umjetnosti. Pri povratku su navratili i do
mene. Bili su mi veoma simpatični. Veselio sam im se ne samo zbog toga što su mog neuporedivog Winne-
toua obožavali kao poluboga, već i zato što su se kao umjetnici u svom znanju i nastojanju isticali i imali
temelja da se još više razviju. Međutim, biznis, ta prava američka osobina, bio ih je doveo na krivi put.
Zbog toga sam ih umjesto pohvale veoma ozbiljno upozorio, a pročitavši njihovo pismo, utvrdio sam da mi
to do danas nisu oprostili ni zaboravili. To je vjerovatno i bio razlog zbog kojega me njihovi očevi, a ni oni
sami, nisu upoznali sa svojim planovima za budućnost, kao ni sa s\'ojim sadašnjim umjetničkim
stvaralaštvom. Pogotovo su šutjeli o uzrocima koji su tu dvojicu mladih ljudi naveli na to da prouče
upravo veličanstveno stvaralaštvo starih Egipćana. To je trebalo da ostane tajna. Pozivajući me k sebi da
dadem s^oj sud o njihovim .majstorskim djelima', počeo sam naslućivati da su se ta djela odnosila na
umjetnost starih Egipćana.
Za pisma, koja su jedno za drugim tako brzo pri-stizala, ne mogu ni u kom slučaju tvrditi da su mi
pričinjavala veselje. Zašto mi nisu odmah otvoreno i iskreno rekli o čemu se zapravo radi? Čemu ta ta-
12
13janstvena igra oko kamp-rnitinga? Velike l plodonosne misli rađaju se u netaknutoj osami, a ne u dugim
govorima od kojih se ionako mogu očekivati samo kratkotrajni uspjesi! Zašto to odvajanje starih poglavica
od mladih? Zbog čega još i crvene žene? Tko su bili ti ,osim njih još i ostali slavni crveni muškarci i crvene
žene'? Da nisu to možda ona gospoda, meni tako neobičnog, pa čak i sumnjivog Komiteta? Ovi žele da
rukovode završnim mitingom, znači da utječu i ispravljaju zaključke svih skupština! Imena obojice
profesora, koji su bili po rođenju Indijanci, bila su mi poznata, Lijepo su zvučala. Međutim, način njihovog
pisanja kojim su mi se obratili ne bi obradovao ni Sama Hawkensa, ni Dicka Hammerdulla, a ni Pitta
Holbersa. Zapisničar i blagajnik bili su mi potpuno nepoznati. Pa Old Surehand kao direktor? Šta je imalo to
da znači? Zašto je za tu stvar potreban poseban .direktor'? Možda zato da se moralna i materijalna
odgovornost prebaci na njega. Old Surehand je bio Zapadnjak prvoga reda. Hoće li se moći ogledati s
poslovnom lukavštinom jednog prepredenog američkog lišća, to, na žalost, nisam znao. Sto sam se duže i
intenzivnije udubljavao u tu stvar, to mi je postajala sumnjivija. Čak se i mojoj ženi nije dopadala. Kad sam
već i nju spomenuo, želim istaknuti da je i ona primila jedno pismo:
»Draga moja, bijela sestro!
Najzad, najzad će i moje oči da te ugledaju. Moja te je duša već davno vidjela. Gospodar tvoga doma i tvojih
misli doći će na Mount Winnetou kako bi s nama učestvovao u dogovoru koji se tiče nečega velikog i
lijepog. Znam da neće krenuti na taj put a da ga ti ne pratiš. Molim te, reci mu da na tebe i njega čeka naš
najbolji šator i da tvoj dolazak predosjećam kao neki dragi, topli tračak sunca, za koji moj život nije znao sve
do sada kada mi se bliži rastanak. Dođi, dakle, i obdari me svojim milosrđem, svojom dobrotom, sestro
moja.
Kolma Puschi.«
Moram napomenuti da se Srdašce dopisivalo s Kol--mom Puschi, pa se još i danas dopisuju, te je to pi-
14
smo imalo utjecaja na naše odluke. Budem H zaista pošao, sasvim je jasno da neću krenuti sam na put. Stigla
su još i druga pisma. Odabrat ću među njima još samo jedno, i to zbog toga što mi se učinilo kao najvažnije
od svih ostalih koja su se odnosila na ovaj predmet. Napisala ga je upravo kaligrafski uvježbana ruka na
veoma dobrom papiru. Pismo je bilo umotano u veliki Totem onoga koji ga je izdiktirao. Totem je bio od
kože antilope, tanke poput papira. Koža je bila bijela kao snijeg, a glatka kao porculan, i jedino su Indijanci

znali da je tako izrade. Utisnuti znaci bili su obojeni cinoberom, kao i još nekom drugom meni nepoznatom

crvenom i plavom bojom. Sadržaj je glasio: v
»Bijeli moj, stariji brate!

Raspitao sam se za te jer sam želio da saznam boraviš li još među onima za koje se kaže da su živi. Odgovor

na to dalo mi je obavještenje da si pozvan na septembarsko savjetovanje da u njemu učestvuješ ovdje u

mojim brdima, čiji su mir i tišina osuđeni na vječitu propast. Preklinjem te i molim da se za ljubav sviju onih

koje si nekada volio, a možda ih i danas voliš, odazoveš pozivu! Hitaj ovamo, bilo gdje da si, i spasi svoga

Winnetoua! Počeli su o njemu krivo suditi, a i mene ne žele da shvate. Ti me nisi nikada vidio, a ni ja tebe.

Kao što ja nisam nikada čuo zvuk tvoga glasa, isto tako nisj ni ti nikada čuo moj. Danas, međutim, vapaj

moga straha razliježe se daleko preko mora do tebe, toliko jasno i glasno da ćeš ga čuti i morat ćeš

bezuvjetno doći.

Nitko ne zna da te ja zovem. Jedino zna onaj koji ovo piše. On je moja ruka; on zna da šuti. Prije no što ćeš

se ovdje pojaviti, svrati do Nugget Tsila. Smreka koja se nalazi u sredini onih pet velikih i tamnih, ukazat će

ti na nešto i reći ti ono što ovom papiru ne smijem povjeriti. Još te jednom molim: dođi, o dođi i spasi svoga

Winnetoua! Naumili su da ti ga zadave i unište!

Tatellah-Satah, čuvar velikog kumira.«

15Riječ Nugget, koja se u ovom pismu spominje, označava veća ili manja prirodna zrna zlata koja tragači ili

pronalaze pojedinačno ili ponekad u čitavim, bogatim nalazištima Tsil znači u jeziku Apača planina. Nugget

Tsil otprilike znači .Planina zrna zlata'. Zna se da je na toj planini ubio oca i sestru moga Winnetoua neki

Santer. Kasnije, pred samu Winnetouovu smrt, koja ga je snašla u srcu planine Hancock, saopćio mi je da je

svoju oporuku, koja je meni bila namijenjena, bio zakopao na Nugget Tsilu, i to do nogu svoga oca koji jo

ondje sahianjen, i da ću tamo ugledati mnogo zlata, VG-oma mnogo zlata. Kada sam iza toga bio od-jahao

na Nugget Tsil da uzmem oporuku, iznenadio me je u tome onaj Santer sa četom Kiowa Indijanaca, među

kojima se nalazio i zarobio me. Vođa čete bio je Pida, koji je tada još bio mlad, a koji me je sada, nakon više

od trideset godina, u pismu svoga oca, tog najstarijeg poglavice Tangua, pozdravio od srca: Santer -je ukrao

oporuku i pobjegao s njome da prisvoji zlato čije ja nalazište bilo opisano u Winnetou-ovu zavjuštaju. Ja sam

se izbavio od Kibwa i pojurio za njim. Stigao sam na odredište upravo u času kada je pronašao blago.

Sklonište se nalazilo na visokoj stijeni kraj obale zabitnog planinskog jezera, koje su obično zvali ,Tamna

voda'. Ugledavši me, pucao je u mene. Sta se iza toga dogodilo, moći ćete da pročitate u zadnjem poglavlju

treće knjige ,Winnetou*.

Što se Tatellah-Sataha tiče, tog ,čuvara velikog kumira', moram vam priznati da sam još oduvijek žarko želio

da jednom ugledam najtajanstvenijeg muškarca među svim Crvenokošcima i da s njime govorim No, nikada

mi se nije pružila prilika da rni se ispuni ž.elja koja je od srca dolazila. Tatellah-Satah u jeziku Taosa
doslovce prevedeno znači ,Tisuću Sunca:, a u svakidanjem govoru ,Tisuću Godina'. Nosilac toga imena

dostigao je tako neobičnu, vanredno duboku starost da mu nitko ne bi mogao da odredi godine. Isto tako se

nije znalo ni gdje se bio rodio. On nije pripadao ni jednome plemenu. Visoko su ga cijenili svi crveni narodi

i nacije. Stotine i stotine pojedinaca vračeva, koji su tokom vremena stekli duhovnu na-

darenost l znanje, pripisivali su sve to njemu, najistaknutijem. Da bi se shvatilo šta to znači, potrebno je znati

da je u osnovi pogrešno ako čovjek u indijanskom ,vraču' gleda nadriliječnika, dodolu i opsjenara.

Kada su Crvenokošci počeli da dolaze u dodir sa bijelcima, svašta su vidjeli, čuli i doznali, što je na njih

ostavilo snažan utisak. Najviše ih je začudilo djelovanje naših. lijekova, naše medicine. Njihovo sigurno i

trajno djelovanje bilo im je neshvatljivo. Tada su prvi put čuli riječ medicina i povezali je sa pojmom čudo.

Ukratko, izraz .medicina' je po njihovim pojmovima imao isto značenje kao i riječ misterija. Svi njihovi

jezici i narječja su ga prihvatili. Što god je bilo u vezi sa njihovim vjerovanjem i istraživanjem sve su

označavali .medicinom'. Isto tako su označavali i sve one činjenice evropske civilizacije i znanosti koje nisu

shvatili, jer im nisu znali početak, a ni njihov razvoj. Bili su dovoljno iskreni i pošteni da otvoreno priznaju

kako su prednosti bljedolikih brojnije i veće od prednosti Crvenokožaca. Nastojali su da se izjednače s

bijelima. Od njih su bili poprimili mnogo dobra, ali, na žalost, i mnogo lošeg. Bili su toliko djetinjasti i

naivni da su mnoge stvari, koje su za bijelce bile obične ili čak beznačajne, smatrali za neobične, uzvišene, i

to sasvim prisvojili, a da prije toga nisu mislili i pitali kakve li će biti posljedice. Isto su tako bili poprimili i

riječ ,medicina' i njome označavali ono što im je bilo najuzvišenije i najsvetije ne znajući da su upravo time

uvrijedili i obeščastili ono, što im je najuzvišenije i sveto. U vrijeme kada su to .činili, izraz ,medicina' nije

baš bio na dobrom, časnom glasu kao danas. On je onda graničio s opsjenarstvom, nađriliječništvom i

vjetropirstvom. Kada su pak In-jdijanci u svojoj prostodušnosti predstavnicima teologije i nauke, koje su

zapravo bile tek u razvoju, nadjenuli ime .medicinari' (a kod nas vrač),' nisu ni slutili da su zauvijek

upropastili dobar glas koji su dotada ti ljudi uživali.

Mi tek danas možemo malo-pomalo sagledati na kome su zapravo stupnju razvoja bili prije no što im

t WinnetouO)Vi nasljednici

17se ukazala prilika da se upoznaju-sa .civilizacijom' bijelaca. Ta nam prošlost ukazuje na mnoge pojedinosti

kada su narodi Amerike bili na istom stupnju sa bijelcima. Sve što god se dobrog, velikog i plemenitog

ostvarilo među tim narodima i u tim zemljama, proizlazilo je iz duhovnih izvora i glava onih ljudi koje su

njihovi potomci kasnije nazivali ,medicinarima', tj. vračima, Tome krugu pripadaju bogoslovi, političari,

stratezi, astronomi, graditelji hramova, slikari, kipari, tumači quipua*, profesori, liječnici, ukratko sva lica i

sva plemena nosioci umnih i etičkih veličina onog vremena. Među tim prvacima, kasnije nazvanim ,

vračima', bilo je isto tako slavnih i veoma slavnih imena, kao što ih ima u historiji razvoja rasa u Aziji i
Evropi. Indijanac sigurno nije jedini krivac tome ako vračevi današnjice više nisu ono što su značili u
prošlosti. Duhovna elita kod Inka, Tolteka i Azteka, tj. ,kult vračeva' kod Peruanaca i Meksikanaca svakako
nije bio na nižem stupnju kulture od jednog pustolova Corteza i Pizzara.
Još nisam do sada upoznao ni jednoga bijelca koji bi od strane vrača bio upućen u njegove tajne i nazore, ili
da je simbole dotičnih običaja shvatio onako kao što bi ih čovjek morao shvatiti prije no Sto će se odvažiti da
tvrdi kako o njima može govoriti ili čak i pisati. Pravi vrač koji svoju dužnost i čast smatra ozbiljno neće se
nikada izložiti ruglu.
Molim svoje čitaoce da ova moja izlaganja nikako ne smatraju za dosadna ili čak suvišna. Morao sam ovo da
iznesem jer je vrijeme da budemo pravedniji i da se konačno oslobodimo grešaka koje je psihologija doskora
činila u vezi s crvenom rasom. Kao savjestan i vjerodostojan opisivač smatrao sam za svoju obavezu da,
ukoliko u Tatellah-Satahu želimo vidjeti jednoga od onih starih, velikih vračeva prošlosti, koji kao stubovi
stoje u slici umirućeg dana, pripremim ispitivačko oko za promatranje te slike.
Tajanstveni čovjek o kojem vam govorim s tako velikim poštovanjem, nije, kao što se možda čini, bio

* CJuipu — Kod starih Peruanaca naprava koda se sastoji od jednog užeta sa privezanim vrpcama različitih boja koje su služile
za bilježenje događaja, zapisivanje računa itđ.

18
moj prijatelj, nikako! Nije mi bio ni neprijatelj! On uopće nije bio ničiji neprijatelj. Njegove misli i osjećaji
bili su apsolutno pravedni i apsolutno humani, njegovjjpostupci također. Njegov stav prema meni bio je još
gcRri i obeshrabrujući nego da mi je bio i neprijatelj. Za njega ja uopće nisam postojao. Uopće me nije
udostojio ni pogledom. Zbog čega? To je zbog toga što je od onoga dana kada su otac i sestra moga
Winnetoua bili ubijeni mene smatrao za njihova stvarnog ubicu. Sestra je po vlastitoj želji i po želji čitavog
njezinog plemena bila određena da mi bude žena. Međutim, ja sam je odbio. Zvala se Nšo-tši i s pravom je
nosila to ime. Nšo-tši znači .Lijepi Dan'. Njezinom smrću sahranjena je i jedna svijetla, divna nada Apača, a
naročito draga, velika nada starog vrača Tatellah--Sataha. Za njega je ona bila najljepša i najbolja kćerka
svih plemena Apača. Tvrdio je da sigurno ne bi bila ubijena da se tada nisam uzdržao već da sam iziš_o
njihovim željama u susret. To sam, otvoreno govoreći, i priznao, iako se nisam osjećao odgovornim i nisam
imao bilo šta da sebi predbacim. Osjećam kao da je ta mila, požrtvovna prijateljica još i danas živa. Sa
svojim ocem, Intschu-tschunom, bila je pošla na put s namjerom da pođe na Istok gdje je htjela da stekne
više obrazovanje. Na tom su ih putu oboje ustrijelili kako bi ih .opljačkali. "VVinnetou, njezin brat, nije
nikada pomišljao da mi zbog puta, koji je ona zapravo zbog mene poduzela, išta predbaci. Tatellah--Satah
me je međutim nakon toga bio izbrisao iz svoga života i svih svojih proračuna, i to, kao što mi se bilo
učinilo, zauvijek. Još otkada ljudi pamte on stalno živi u najvećoj usamljenosti na visokoj planini. Jedino
poglavicama dozvoljava da mu se prjbliže, i to vrlo rijetko. Trebalo je da stvar bude od najveće važnosti pa
da se nekome dopusti da ga posjeti. Jedino Win-netou, koji je bio njegov miljenik, smio mu je dolaziti kad
god je htio. Njemu je bila svaka želja ispunjena, ako je njezino ostvarenje bilo moguće, osim jedne jedine,
koju je često, ali uzalud isticao, i to: da me jednom povede sa sobom.
19A sada, poslije toliko vremena, odjednom taj hitan poziv! Mora da su posrijedi veoma ozbiljni i veoma
važni razlozi čiji ciljevi nisu bili obični i svakodnevni, već su se odnosli na. nešto bolje i vrednije fyo sam,
primivši njegovo pismo, bio i nazreo. Sada sam već čvrsto odlučio da otputujem prijeko i da blagovremeno
stignem na Nugget Tsil pa da vidim šta mi ima reći ona smreka. Bilo je utvrđeno da će me na tom putu
pratiti Srdašce.
Nemojmo možda misliti da se je razveselila kada je to čula, naprotiv, ona se veoma uozbiljila. Mislila je na
napore tog putovanja i na opasnosti koje su skopčane s jahanjem kroz Zapad. Bilo je sasvim razumljivo da se
poglavice, koje će pristizati sa svih strana, neće služiti željeznicom. To je bilo sigurno već i zbog same
tajanstvenosti u kojoj je sve imalo da teče. Dok je razmišljala o naporima i opasnostima, nije mislila na sebe,
već samo na mene. Ipak mi nije bilo teško da je uvjerim »kako se danas još može govoriti o nekakvom
,Zapadu', ali ni u kom slučaju o ,Divljem zapadu', i kako za mene putovanje na konju znači oporavak, a ne
napor. Sto se nje ticalo, ona je bila dovoljno zdrava, hrabra, spretna, izdržljiva i bez prohtjeva, pa me mogla
pratiti. Znala je engleski i marljivim učenjem i suradnjom sa mnom bila je uzgred naučila i priličan broj
indijanskih riječi i izraza koji će joj dobro doći. Sto se pak jahanja ticalo, naš posljednji duži boravak na
Orijentu bio joj je dobra škola. Ona se tada pokazala sasvim spretnom i naučila je ne samo da upravlja dobro
konjima već i devama.
Kao uvijek i svuda, tako se i sada pokazala kao pametna domaćica koja vodi računa i o onome šta će sutra
biti. Bio sam od više američkih izdavača primio dopise u kojima su se raspitivali za objavljivanje mojih djela
na engleskom jeziku. Moje je Srdašce mi-shio da bih morao tu gospodu lično posjetiti, jer bih, u slučaju
prihvatanja njihovih uvjeta, lakše mogao s njima sklopiti ugovor nego preko pisama i na ovakvoj udaljenosti.
Originalne omotnice je snimila i izradila kopije u velikom formatu, jer je odlučila da ih ponese
20
kao uzorke radi prikaza. Veoma su joj uspjele. Srdašce se mnogo, mnogo bolje razumije u snimanje od
mene. Najbolje joj je uspio Winnetou, čovjek koji je uvijek težio za savršenstvom. Od jednog slikara po-
sjedujem i dva divna, dirljiva portreta; jedan predstavlja Abu Kitala, silovita čovjeka, a drugi Maran
Durimeh, čovječansku dušu. Kako je to dvoje određeno za slijedeće knjige, bili su također snimljeni, i to ne

na kartonu, već na sasvim tankom papiru, tako da su slike sasvim lako mogle stati u kovčeg, a smotane ili
presavijene čovjek ih je mogao strpati i u džep.
Molim da tu moju na izgled čisto poslovnu primjedbu ne smatrate za dosadnu ili čak i suvišnu. I sami ćete
uvidjeti tokom mog pripovijedanja kako su upravo ove slike u nizu događaja igrale dosta važnu ulogu. Svaki
koji me poznaje znade i to da kod mene nema .slučajnosti'. Ponude knjižara su se razvodnile i rasplinule. Ja
uopće nisam imao vremena da tu gospodu posjetim. Njihova je namjera bila samo u tome da nas navedu na
ideju da izradimo kopije omotnica i da ih ponesemo sa sobom.
Ova sudbonosna namjera bila je još jasnija i raz-govjetnija u ponudi jednog drugog izdavača koja mi nije
bila upućena preko pisma već usmeno. Bilo je značajno što mi je učinjena tačno u isto vrijeme i od strane
jednog Amerikanca. U ovom slučaju vrijedne su pažnje sporedne okolnosti koje su isključile svaku pomisao
da se radi o nekoj slučajnosti.
Imam ovdje u gradu jednog prijatelja koji je kao liječnik i psihijatar imao veoma mnogo posla. U psihijatriji
je bio postigao značajne rezultate. Smatran je za autoritet i njegove savjete traže isto toliko stranci koliko i
domaći ljudi. Poznato je da naš grad posjećuju .mnogi stranci.
Jednom prilikom posjetio nas je taj naš prijatelj. Nije to bilo u nedjelju kada je bio slobodan, već sredinom
tjedna, i to kasno uveče, što- znači u vrijeme kada nas još nikada nije bio posjetio. Spomenusmo mu našu
odluku da brodom Llovdovim otputujemo za New York.

21
— Možda ćete donijeti nuggete (zrna zlata)? — Upitao je brzo. kao da je čekao da mu jedino to saopćim
— Kako ste se sjetili baš nuggeta? — odgovorio Sam mu.
— Upravo sam danas vidio jedan grumenčić. Bio je velik kao golubije jaje i netko ga je nosio kaomkra-sni
visuljak na lančiću sata — odgovorio je.
— A tko to?
— Nosio ga je neki Amerikanac koji mi je bio još i zanimljiviji od ovog grumenčića zlata. Govorio mi je
da je došao samo za dva dana i tražio je moje mišljenje u vezi s nečim što za svakog psihologa, prema tome i
za vas, dragi prijatelju, predstavlja jedinstven .slučaj'.
— Kako to?
— Radi se o jednoj obitelji u kojoj vlada naslijeđeni nagon za samoubistvom, nagon koji bezuvjetno
spopada sve članove obitelji a da ni jedan ne ostane pošteđen. Prvi znakovi obično sasvim neprimjetno na-
dolaze i postepeno postaju sve jači i jači, pa se više tomu ne mogu oduprijeti.
— Slušao sam već o takvim slučajevima, čak sam i lično bio upoznao jednoga koji je time bio opsjednut.
Bio je uz to još i liječnik na brodu kojim sam putovao od Sueza do Cevlona. Proveli smo čitav sumrak
zvjezdane noći na gornjoj palubi u psihološkim razmatranjima. Tu sam stekao njegovo povjerenje i saopćio
mi je što još nikome nije bio rekao. Njegov brat i njegova sestra već su bili oduzeli sebi život; otac
također. Majka je od jada i straha umrla. Druga njegova sestra slala je sada za njegova putovanja po ino-
stranstvu pisma u kojima mu je govorila kako više ne može da se odupire tom nesretnom nagonu. On
je postao samo zato liječnik jer je vjerovao da će možda naći sam put spasenja u slučaju da im se ne pruži
pomoć s druge strane.
— Sto je bilo kasnije s njirn i Jijegovom sestrom?
— To mi nije poznato. Obećao je da će mi pisati i poslati adresu, međutim, to nije učinio. Da li ja
slučaj vašeg Amerikanca isto tako žalostan?
22
— Sto se njega tiče, ne bih znao reći. Nije spomenuo nikakvo ime, pa čak ni svoje. Držao se kao da govori
jedino o znancima, a ne o vlastitoj obitelji. Prema utisku koji je ostavio na mene smatram da je lično
pogođen. Oči su mu bile neizrecivo tužne. Smatram ga za dobra čovjeka i zaista iskreno žalim što mu nisam
mogao obećati nikakvu sigurnu pomoć.
— Barem ste mu utjehu pružili.
— Da, savjet i utjehu. Ali zamislite kakva ga je sve nesreća zadesila. Majka se otrovala. Otac je nestao bez
ikakva traga. Od petero djece, a svi su bili sinovi, jedino su još samo dvojica na životu. Svi su bili oženjeni.
Žene su ih međutim napustile jer je u njihove djece još u devetoj ili desetoj godini bio izbio nagon za
»amoubistvom i razvijao se takvom brzinom da je «amo jedno jedino dostiglo šesnaestu godinu.
— Znači li to da su svi mrtvi?
—«- Da, svi. Jedino su još ona dva već spomenuta brata u životu. Oni se dan i noć bore protiv tog
samoubilačkog nagona. Ne vjerujem da će i jedan jđ njih biti toliko jak da u sebi savlada tog demona,
*— Užasno!

— Da, užasno! To je koliko zagonetno toliko i užasno! Taj se kobni nagon, naime, ispoljava tek u
drugoj generaciji. Prije ga nije bilo. Na žalost, nije mi mogao reći u koga se bio prvi put javio, da li u majke
koja se otrovala, ili u oca koji je nestao. Isto tako nisam mogao doznati da li se možda ova bolest počela
ispoljavati nakon kojeg događaja koji je bio vezan s kobnim duševnim potresima. U tom slu-'tju
čovjek bi barem imao kakvo uporište. Ovako sam «e morao ograničiti u svojim savjetima i preporučiti mu
naporan rad, i to fizički i duševni, savjesno izvršavanje dužnosti, naizmjence protkano vedrim, ali ni u
kom slučaju jeftinim razonodama, a prije svega produbljivanje i čeličenje snage karaktera i volje od
kojih u ovom slučaju sve najviše zavisi.
— Jeste li doznali u kakvim prilikama živi ta jadna obitelj?
— Da. To je zapravo bilo jedno od osnovnih pitanja koje sam mu morao postaviti. Nestali otac

23
je bio Zapadnjak, sgatter (najmitelj za pašu), trap-per, tragač zlata i još mungo toga, pa je sve što je stekao s
vremena na vrijeme donosio kući. Bili su to često zamašni iznosi. Obuzela ga manija da postane milioner,
što doduše nije postigao. Obitelj se, istina, obogatila, i to prilično obogatila. Petorica braće su se udružila i
osnovala veletrgovinu konjima, govedima, ovcama i svinjama ...
— Sigurno su imali mnogo posla s velikim klaonicama? — prekinuo sam ga.
— Svakako.
— To je u vezi s njihovom nastrojenošću opasno, veoma opasno!
— Neosporno! Masovno ubijanje stoke za klanje! Miris tople krvi! Stalni miris mesa i vonj le-
šine! To je u njima samo još više uvriježilo saža-Ijevanje i pothranjivalo i tovilo demona u njima! Onom
Amerikancu sam to rekao sasvim otvoreno i upozorio ga. Tada mi je saopćio da je i sam to osjetio i obojicu
savjetovao i pomogao im da prodaju trgovinu. To se zbilo prošle godine a da se nakon toga nije
opazila neka promjena ili čak smanjenje opterećenosti. — Ali, ja vas zabavljam u kasne sate stvarima
koje bi vama kao i meni mogle samo da pokvare san. Molim vas da me izvinete i mislim da je sada naj-
pametnije da se udaljim iz ove kuće prije nego me vi istjerate. Želim vam dobar san!
Tako je naglo završio i tako se brzo udaljio, što inače nije bio njegov običaj. To se također odnosilo i na
njegov današnji dolazak. Kao da nas je danas posjetio, i to izvan uobičajenog vremena, jedino zbog toga da
nam skrene pažnju na tog Amerikanca. To je i Srdašce također osjetilo.
— Njegova današnja posjeta uopće nije nalik na posjetu nekog prijatelja, već glasnika — rekla je. — Da nije
možda nešto posrijedi u vezi s tim Yenkijem što se i nas tiče? Ovakvo pitanje mogu da postavim jedino tebi i
nikome drugom, jer bi svaki drugi smatrao za razumljivo da me zbog toga ismijava!
Dao sam joj za pravo, l gle: sutradan prije podne, u vrijeme kada sam primao posjete, nešto prije je-

24

danaest sati, sjedio sam i radio. Uto sam začuo kućno zvono. Netko je ušao. Bio sam rekao da danas
apsolutno nikoga ne primam. Nakon izvjesnog vremena došlo je Srdašce k meni, stavila preda me posjetnicu
i rekla:
— Izvini! Drugačije nisam mogla. Ipak te moram prekinuti! Stvar-je i odviše neobična — čudit ćeš se.
Bacio sam pogled na posjetnicu. »Hariman F. Enters« stajalo je na njoj, jedino to i ništa više. S iščekivanjem
sam pogledao u Srdašce.
— Da, stvarno je čudnovato — potvrdila je. — On na svom lancu za sat nosi nugget veličine go-
lubijeg jajeta.
— Zaista? — Zaista? '•
— Da! A i oči su mu upadljivo tužne!
— I što želi?
— Da govori s tobom.
— Ja nemam vremena. Jesi li mu to rekla? Neka ponovo navrati!
— On još danas mora da ode, inače će zakasniti na brod. Rekao je da neće otići a da s tobom prije ne
porazgovori. Sjedit će sve dotle dok ne dođeš. Treba da mu kažeš koliko je skupo vrijeme koje ćeš zbog toga
izgubiti. Odmah će platiti.
— To je amerikanska besmislica! Da li ti je rekao što je po zanimanju?
— Izdavač. Izgleda da ne zna ni jednu našu riječ. Želi da ti otkupi ,Winnetoua'.
— Da mu nisi možda već dala i neki odgovor?
— Saopćila sam mu da smo iz Amerike već primili slične ponude i da ćemo uskoro otputovati Lloy-dovim
brodom kako bismo riješili stvar.
— Čuj, Srdašce, to što si učinila nije bilo baš pametno!
— Zašto?
— Onaj koji želi da ode na ,Zapad' taj se prije svega mora vježbati u šutnji bez obzira da li je tamo prijeko
još sve ,divlje' ili ne.
— Ali mi još nismo tamo!

— Rekao sam: već pri samoj pomisli da čovjsk želi otići prijeko; jesi li razumjela: želi! Uostlom,

namanije potrebno da odemo prijeko na Zapad pa da budemo šutljivi, jer on je već ovdje.

— Gdje?

— Eto. taj Amerikanac. Mr. Harlman F. Enterš predstavlja američki Zapad.

— Zbilja?

— Svakako! Ubrzo ćeš i sama uvidjeti da je to tačno. Bilo tko da je i bilo što da želi, mi ćemo se sada

ponijeti kao da smo u Americi. On je došao da nas uhodi. Okrenimo kolac! Pođi sada dolje i reci mu da ću

doći, samo mu nemoj ništa više reći. Uopće, s njime govori što manje!

Otišla je i nakon izvjesnog vremena pošao sam i ja za njom, Mr Enterš bio je dobro građen, glatko izbrijan

čovjek, u četrdesetoj godini. Davao je utisak dobrohotnog, ali svojim ponašanjem nije odavao visoko

obrazovanog čovjeka. Njegov nastup je bio skroman, ali unatoč tome i pomalo nadmen. Ono s tužnim očima

je bilo tačno. Izgleda da se uopće nije znao smijati, a kada bi se jednom nasmiješio, tada je to ostavljalo više

utisak boli negoli vedrosti. Moja žena nas je upoznala. Mi smo se naklonili i sjeli jedan nasuprot drugome.

Zamolio sam ga da mi kaže čime mu mogu biti na usluzi. Odgovorio mi je postavljajući pitanje:

— Vi ste Old Shatterhand?

— Tako su me zvali — odvratio sam.

— A i sada još?

— Vjsrovatno.

— Vi ćete uskoro otputovati prijek'

— Da. '

— Kamo? Koliko daleko?

— Još ne znam.

— Kojim brodom?

— Još nije određen".

— Koliko vremena';

. — To će biti odlučeno tek tamo.

— Vi ćete posjetiti stare znance?

— Možda.

— Hoćete li tokom svog putovanja skrenuti vije prema sjeveru ili prema jugu Sjedinjenih Država?

Sada sam ustao sa svog sjedala, naklonio se, okrenuo se i pošao prema vratima.

— Kamo namjeravate, Mr. May? — rekao je naglo dok sam odlazio.

Zastao sam i odgovorio:

— Ponovo na svoj posao. Zatražio sam od vas da mi saopćite što od mene želite. Umjesto da to učinite

postavili ste mi čitav niz pitanja za koja vam nitko nije dao ni najmanje prava. Nemam vremena da varn na

to odgovaram!

— Rekao sam Mr. May da ću smjesta platiti koliko to bude stajalo — ubacio je.

— To vi ne možete. Odviše ste siromašni da biste to mogli!

— Mislite? Zar stvarno ostavljam dojam tako siromašna čovjeka? Varate se, Sire!

— Sigurno ne. Čak da imate tisuću milijardi, ne biste mogli da to učinite!

— Ako tako smatrate, neka bude. Molim vas, sjednite još malo! Bit ću kratak koliko god mogu.

Čekao je dok mu nisam ispunio želju, pretvarajući se kao da se nećkam, te je nastavio:

— Ja sam izdavač. Poznajem vašeg ,Winnetoua'.

— Govorite li i čitate li njemački? — prekinuo sam ga.

— Ne — odgovorio je.

— Kako je onda moguće da poznajete tu pripovijest? Koliko ja znam, ona još nije prevedena na

engleski.

— Bila je pročitana u jednoj obitelji s kojom sam u prijateljskim vezama i u kojoj vladaju vašim

jezikom, pa su meni za ljubav tokom čitanja prevodili. To što sam tada čuo privuklo je toliko moju pažnju da

sam uzeo jednog mladog, nezaposlenog vašeg zemljaka, a sada Amerikanca, da mi je malo pomalo, već

prema prilici, čita kako bih sve razumio i kako bih mogao praviti zabilješke o svemu što mi se učinilo

potrebnim.

— O, zabilješke! Zbog čega zabilješke? Primijetio sam da ga je to pitanje dovelo u ,>nj2-

priliku. Pokušao je da to sakrije i odgovorio je:— Naravno, zabilješke samo čisto književnog karaktera, kao

izdavač, sasvim razumljivo! Na svom dalekom jahanju preko Zapada nosio sam ove zabilješke pa sam sve

provjeravao što je u vašim trima knjigama stajalo. Zbog toga vam i mogu reći da je sve tačno, sve, pa čak

i najmanja sitnica.

— Hvala! — rekao sam kratko, dok je gledao hoće H ta pohvala ostaviti kakav dojam na mene.

— Jedino dva mjesta — bio je nastavio — još nisam uspio da provjerim jer ih nisam mogao da

pronađem.

— Koja, Sire?

— Nugget Tsil i ,Tamnu vodu', gdje je Santers našao svoj dobro zasluženi kraj. Hoćete li tokom vašeg

sadašnjeg putovanja svratiti do tih mjesta?

— Možda, a možda i neću. Vidim da ste opet počeli s izlišnim pitanjima umjesto da mi kažete što
želite!...
Učinio sam pokret kao da ču ponovo ustati.
— Sjedite, sjedite još malo! — rekao je brzo. — Smjesta ću prijeći na stvar, ili tačnije ja se od nje
uopće nisam udaljio. Želio sam jedino da vam kažem da sam vaše knjige ocijenio i da smatram za vrijedno
da se one prevedu na engleski jezik.
— Ocijenio? Zato su potrebne duge godine!
— Tako je. tako je! — potvrdio je usrdno a da nije primijetio kako sada ja želim da ga uvrebam.
— Prošlo je dosta vremena dok nisam uspio da se dotaknem svih mjesta o kojima je riječ?
— Da li se to slagalo sa vašim poslom?
— Svakako, svakako. Tada smo imali veletrgovinu konjima, govedima, svinjama i ovcama, pa smo prili-
kom naših kupovina mnogo krstarili po starom Zapadu.
— Rekli ste ,mi'. Znači kompanjoni?
— Da, samo ne stranci već kompanjon:-braća. Bilo nas je petorica braće, no sada smo samo dvojica.
Još uvijek vodimo zajednički posao, samo se ne bavimo više konjima i govedima već knjigama. 2elimo da
vam otkupimo vašeg ,Winnetoua'.
— Samo njega? — upao sam u riječ.
— Da. samo njega — odgovorio je.
— Zašto ne i ostale knjige koje su također putopisi?
— Zato što nas one ne interesiraju.
— Mislim da je u tome mnogo važnije što zanima čitaoce?
— Možda, kod nas je međutim drukčije. Mi želimo jedino ,Winnetoua' i ništa više.
— Hm! Kako vi zamišljate taj posao?
— Vrlo jednostavno: prodat ćete nam ga sa svim pravima, jednom zauvijek, i,mi ćemo ga platiti'jednom
zauvijek.
— Kada će se izvršiti isplata?
— Odmah. Ja vam mogu dati ček za bilo koju banku. Koliko tražite?
— Koliko mi nudite?
— Već prema tome! Smijemo li štampati koliko želimo?
— Ako se budemo složili, da.
Pa i vrlo malo ako to budemo željeli?
- Ne.
— Kako? Sta? Ne?"
— Naravno ne! Svoje knjige pišem zato da se čitaju a ne da nestaju.
— Nestaju? — upitao je učinivši pokret kao da je iznenađen. — Tko vam je rekao da moraju ne-
stati?
— To uopće još nije rečeno. Vi ste međutim spomenuli da vam se dozvoli štampati onoliko koliko je vama
po volji.
— Naravno. Ako vidimo da te knjige rta engleskom nemaju uspjeha, mi ih u tom slučaju
nećemo štampati. To se samo po sebi razumije!
— Mislite li to ozbiljno?
— Da
— Recite mi da li je vaše putovanje ovamo kao i dolazak u ovaj grad imao još i neku drugu svrhu?
— Nema. Nema razloga da vam tajim da sam jedinu -bog vaših triju knjiga došao ovamo.
- Tada mi je žao što ste to*«putovanje uzalud poduzeli. Knjige nećete dobiti.
28
29Dok sam to govorio, bio sam ustao. I on je ustao sa svoje stolice. Nije mogao da sakrije ovo iznenadno
veliko razočaranje koje ga je bilo obuzelo. Pogled mu je postao bojažljiv, a glas mu Je zatitrao kada me je
upitao:
— Jesam li vas dobro razumio, Sire? Vi ne ; da prodate ,Winnetoua'?
— Barem ne vama. Ja ne dajem svoje knjige da se pojedinačno prevode. 2eli li tko jednu ili samo nekoliko
njih, mora da ih sve uzme.
— Biste li pristali kad bih vam za ove tri knjige sada platio onoliko koliko zahtijevate za sve?
— Čak ni tada.
— Zar ste vi toliko bogati, Mr. May?
— Nisam, ni u kom slučaju. O nekom mome oogatstvu ne može da bude ni govora. Imam upravo
toliko koliko mi je potrebno za udoban život i za moje ciljeve, i ništa više. To mi je uostalom sasvim dosta.
A ako vi zaista poznajete moju pripovijest o .Win-netouu'. tada morate znati i to da ne težim za
bogatstvom, već za nečim uzvišenijim. dragocjenijim i za tim da svoje čitaoce obrađujem i
razonodim. Zbog toga je potrebno da moje knjige dospiju u ruke pravog izdavača, a da vi to niste, o tome
ste me upravo i uvjerili.
Moja je žena po meni vidjela, a iz onoga što sam rekao osjetila da moju odluku nitko ne može pokolebati.
Bilo joj je žao Yenkija. Stajao je pred nama s takvim licem i držanjem kao da ga je snašla nesreća koja se

više nikada neće popraviti. Skanjivao se da moju izjavu smatra kao posljednju moju riječ. Prigovarao je.

Pronalazio je razloge, davao obećanja, no uzalud. Konačno, kada mu ništa više nije pomoglo, rekao je:

— l unatoč svemu, ja se ipak nadam da ćete mi ustupiti ,Winnetoua'. Primjećujem kako Mrs, May nije

toliko uporna kao što ste vi. Posavjetujte se s njome i dajte mi vremena da porazgovorlm s bratom koji je

ujedno i moj ortak.

30

— Da ne mislite da se ponovo vratite ovamo? To bi bilo beskorisno, kao što je bio beskoristan i ovaj vaš put

— objasnio sam mu.

— Neće ni biti potrebno da dolazim ovamo jer ćete, kao što čujem, uskoro sami doputovati prijeko.

Dajte mi bilo koju tamošnju adresu i odredite dan kada vas čovjek može tamo naći, i ja ću doći,

— Čak bi i to bilo bez ikakva uspjeha! — uvjeravao sam ga.

— Po čemu to već sada znate? Zar ne bi bilo moguće da vam nakon dogovora s bratom pružim

takvu ponudu koja bi vašim ciljevima i željama bolje odgovarala od ove danas? .

Osjećao sam kako strepi da ga i sada odbijem. Ja sam ga sažaljevao, ali nisam smio da dozvolim da ovaj

osjećaj nadvlada moju odluku. Srdašce me je molećivo pogledalo. Primijetivši da to na me ne djeluje odmah,

uhvatila me je za ruku. Tada sam rekao:

— Dobro, neka bude. Razmislit ćemo o tome! Moja žena još nikada nije bila sa mnom u Americi. Naročito

želi da vidi slapove Niagare. Mi ćemo prema tome iz New Yorka krenuti za Albany Hudson parobrodom,

a odande željeznicom do Buffala, odakle je samo jedan sat do slapova. Stanovat ćemo na kanadskoj strani

Niagarinih slapova, i to u hotelu Clifton, gdje...

— Poznat mi je; veoma mi je dobro poznat! — prekinuo me je. — Tu je čovjek veoma dobro smješten. To

je prvorazredni hotel, tih, otmjen, opskrbljen svim dostignućima sadašnjice i...

— Well! upao sam mu sada u govor kako bih ga presjekao u hvalisanju kojim je želio da se istakne.

— Ako vam je poznat, onda je dobro. Dakle, tamo nas možete naći.

— Kada?

— To za sada još n*4 znam. Bit će najbolje ako se povezete s upravom hotela pa da vas smjesta obavijesti o

našem. dolasku.

— Tačno! To je najbolje, pa ću to i učiniti!

31
Na tome je i ostalo. Palo je još nekoliko uljudnih riječi pri oproštaju, te je ova posjeta bila završena, a bila je
od kudikamo veće važnosti no što sam mislio.
Srdašce sa mnom baš nije bilo najzadovoljnije. I odviše je naklonjena sažaljevanju i samilosti, a bojažljiv,
mučan pogled toga čovjeka još ju je danima progonio. Mislila je da nisam bio dovoljno učtiv i da sam u
svojim postupcima bio i odviše odbojan.
— Zašto si to učinio? — upitala je.
— Zato što me je slagao — odgovorio sam. — Zato što nije bio otvoren i iskren. Znaš li tko je on?
— Da.
— No, tko?
— Jedan od one dvojice preostalih sinova one nesretne obitelji čiji članovi umiru kao samoubice.
— Da. On je to u svakom slučaju, ali ima još i nešto drugo. On se ne zove Enters.
— Ti misliš da se on skriva pod lažnim imenom? Smatraš li ga za varalicu,- hohštaplera?
— Ne. Upravo zato što je pošten čovjek, on se ne otkriva pod svojim pravim, vlastitim imenom. On se
njega srami. Ja čak i naslućujem da se on jedino zbog mojih triju knjiga ,Winnetoua' odrekao toga imena.
Ona je bila toliko iznenađena da je čak i zaboravila da me dalje pita. Zbog toga sam bez ikakva povoda
nastavio:
— Smatraš li za moguće da sam uvjeren kako mu znam pravo ime?
— Reci mi ga! — zatražila je.
— Ovaj se čovjek zove Santer.
Ona se veoma začudila i ostavši bez daha upitala me:
~ Na kojega Santera misliš? Na ubicu Winnetou-ova oca i sestre?
— Da. Čovjek koji je bio kod nas njegov je sin.
— Nemoguće, nemoguće!
— Sigurno, sigurno!
— Dokaži!
32
— Napokon to nije toliko važno ti, si to mogla shvatiti isto tako brzo i lako kao i ja.
— Zaista? Za sada uviđam samo jedno: da ga smatraš za lazova zato što se umjesto Santera pred-
stavio kao Enters.

— Sasvim pogrešno! Da su moji zaključci proizišli iz one jedine činjenice, bio bih vanredno loš tumač
tragova, pravi zelenko, nespretnjaković, i morao bih se zbog svoje logike stidjeti. Molim te, uostalom, da se
samo sjetiš toga kalio je posebno zaposlio jednog čovjeka da mu čita kako bi mogao odmah da pravi
zabilješke. Koliko li je vremena moglo da prođe ot-kada je to činio?
— Popriličan broj godina. To je on i rekao.
— Lijepo! Radi čega je pravio one zabilješke?
— Iz čisto literarnih razloga, kao izdavač. Pa to je i sam rekao.
— Sasvim tačno! U tome se baš i sastoji laž, jer ovdje počinje trag koji nas vodi do njegovog stvarnog
imena. Priznao je i sam kako je u ono vrijeme bio veletrgovac stokom za klanje. Vrlo dobro znaš i sama
kada je prestao da se time bavi. Ili možda ne znaš?
— Kako ne bih znala! Ta je trgovina tek prošle godine bila prodana. Jučer je to rekao kad je bio kod
liječnika.
— I usprkos tome što je te zabilješke čisto ,lite-rarnog karaktera' pravio prije mnogo godina? Vjeruješ li ti u
to?
— Ne! Sada više ne! Sada i meni pomalo biva sve jasnije. Možda čak nije istina da je sada
izdavač!
— Nije mu to ni na kraj pameti! Zahvaljujući ovoj tvojoj ideji pogodila si pravi trag i složila se sa
mnom! Razmisli o tome: čim je kod nekog znanca čuo u mom ,Winnctouu', odmah je zaposlio
jednog čovjeka koji će mu tu pripovijest prevoditi i čitati. Može li se pretpostaviti da je kod toga
znanca uspio čuti sadržaj svih triju knjiga?
—''Mislim da nije.
— To je i moje mišljenje. On je ondje samo nešto načuo. Ako je nakon toga odmah uzeo nekog
Privatnog prevodioca, tada je i ono malo što je čuo

3 Winnetx>uovi nasljednici

33za njega moralo biti od ogromne važnosti l sigurno mu je to zadalo bol zbog nečega što je nosio u sebi i što ga je
duševno uznemirilo. Misliš li možda da je ono što je za njega toliko važno već onda bilo od .literarnog značenja'?
•>- Ne mislim
— Ili od poslovnog značenja?
— Ni to. Bilo je kao što si ispravno i naslutio, od psihološkog, duševnog značenja.
— To bi drugim riječima značilo da se sve to odnosilo na njegov duševni život, na privatni život na
obiteljski život, prema tome i na prilike u njegovoj porodici. Tokom čitanja pravio je zabilješke. Zašto
i u koju svrhu? Nije valjda zato da ih ne zaboravi! Sve što čovjeka potrese iz dna duše to svakako pamti i bez
zabilježaka. Priznao je da su mu se te zabilješke učinile ,potrebnim' i da su mu u njegovim provjeravanjima na
Zapadu godinama služile kao putokaz ...
— Kao putokaz za nestalim ocem? — upalo je brzo Srdašce.
Potvrdio sam joj u znak odobravanja i odgovorio:
— Pogodila si, dobro si to primijetila! Da, svakako za nestalim ocem! Mislio sam da iznesem još neke
pojedinosti da ti to bude jasnije. Kako si i sama odmah iznijela glavni razlog, to barem za sada
ne smatram više za potrebno. Upozoravam te još jedino na hitnost kojom je pokušavao da dozna položaj obaju
mjesta koja Još nisu pronađena', kao što se bio izrazio. Mislim na Nugget Tsil i ,Tamnu vodu'.
— Zar se ta žurba odnosi jedino na Santera?
— Da.
— A ne na neku drugu osobu? Ili na nuggete?
— Ne. Sto se osoba tiče, ja bih jedini došao u obzir, jer su svi ostali nevažni, ili čak i mrtvi, a pret-
postavka da je upravo zbog mene pretraživao godinama Zapad, bila bi smiješna. Svojom današnjom posjetom
bio je dokazao kako vrlo dobro zna da me svatko može brzo i lako pronaći. Sto se nuggeta tiče, pročitao je i sam
da su oni zauvijek izgubljeni da ih nitko više ne može pronaći. Dakle: u vezi s događajima kod
Nugget Tsila i ,Tamne vođe' dolaze u obzir samo dvije osobe, naime Santer i ja. Svi su ostali apsolutno sporedni,
nestali su. Ja ne dolazim u obzir, znači da ostaje samo još Santer. A sada, pazi Srdašce, ima još jedan važan razlog
na koji se oslanjam! Ovaj takozavni Mr. Enters hoće da kupi moga ,Winnetoua'. Radi čega? Valjda da ga prevede,
odštampa i rasparča?
— Ne, već kako bi spriječio da se ova pripovijest tamo prijeko pojavi na engleskom jeziku. Bio si u
pravu. To se moglo i osjetiti po njegovim riječima, a naročito po strahu koji nije umio da sakrije, pogotovo
kada je unatoč svim očekivanjima čuo da te knjige neće dobiti. Tamo prijeko ne treba nitko da bude
upoznat sa prošlošću i djelima njegova oca.
— Da. Ti si me svojim logičkim zaključkom preduhitrila jer sam i sam mislio da to prije tebe kažem. Vjerovao
je da će me punim džepom dolara moći nasukati, iako je iz knjige ,Winnetoua' morao doznati da
se ne hvatam na takav mamac. Njegov posjet, kao i ponuda, za mene zapravo predstavljaju uvredu na koju je
trebalo sasvim drukčije odgovoriti nego što sam to učinio.
— Da Se možda na mene ne ljutiš?
— Ljutim? Zbog čega?
— Zbog toga što sam te nagovorila da ga ne ođ-biješ, već da mu pružiš mogućnost sastanka.
— O ne! Ja ne bih dozvolio ni da me navedeš na pomisao da neko uzvišenije, možda čak i etičko blago prodam za
podle pare. Ti, ti bi sigurno bila posljednja koja bi mogla to od mene očekivati. Ponovni susret kod Niagare
prihvatio sam radi toga što su posrijedi veoma važni razlozi, i to da na oba brata Entersa ili Santera od sada

pomnjivo pazim. Poznato ti je da kod svakog iskusnog Zapadnjaka postoji navika da ne dozvoli
Približavanje opasnih ljudi s leda.
— Opasnih? — upitala je. — Smatram ovog Entersa, iako nam se čini da je Santer, ipak za dobra čovjeka.
— I ja. Zar i personificirana dobrota ne bi mogla Jednom da se pokaže tvrdokornom? Zar nema nečega
eksplozivnog u utučenosti, skoro bih rekao u bolećivojturobnosti toga čovjeka, od čega se čovjek rnora čuvati?
A poznajemo li njegova brata? Znaš i sama da braća ne moraju biti istog karaktera i istog temperamenta.
Uvjeren sam da ćemo ga kod Niagare upoznati,-pa će se već utvrditi kakav stav da zauzmemo prema obojici
a da ne budu prisiljeni da pođu sto-. parna svoga oca. Liječnik je jučer govorio o nekakvom demonu u njima.
Taj demon nas je ovdje otkrio i pronašao. To je nason Šantera za ubistvom. Vidiš kako je naše putovanje
počelo da biva zanimljivo još i prije no što smo prve korake učinili.
— Da, možda predviđaš kakvu opasnost?
— O ne! Znam jedino to da moramo otići prijeko pa da se upoznamo sa Mount Winnetouom i Tatellah--
Satahom, sa ,čuvarom velikog kumira'. Pisao mi je da moram ,spasiti' svoga VVinnetoua, Ako to treba da
učinim, za mene nema opasnosti. Možda za tebe?
— Nema ni za mene. Radosno ću poći s tobom!
— Neka nam putovanje bude sretno!

U ZEMLJU INDIJANACA KOD VELIKIH SLAPOVA
I evo nas kod slapova Niagare. Stanovali smo u Clifton-Houseu, nedaleko od kanadskog dijela visećeg
mosta. Iz ovog se hotela čovjeku pružao upravo vanredan pogled na grandioznu igru vode koja se ruši u
slapovima. Najbolje sobe u prvom katu okrenute su prema slapovima Svaka od njih spojena je sa dugačkom,
osam koraka širokom terasom koja je nadsvo-đena zajedničkim krovom koji leži na stubovima. Ako netko iz
hodnika uđe u svoju sobu i kroz suprotna vrata izađe ravno na terasu, pruža mu se jedinstven prizor, jer mu
pogled pada na oba slapa, na onaj ravni i onaj u obliku potkove.
Kada bi se ovaj hotel nalazio negdje u Evropi, ovu zajedničku terasu za sve goste u ovom redu soba smatrali
bi za nezgodnu i bila bi uz pomoć pregradnih zidova brže-bolje uklonjena. Ovdje se međutim svaki gost
ogradio doduše nevidljivim, no ipak visokim i jakim zidom, pa mu daščane pregrade nisu čak ni Potrebne da
se osigura od bilo čije nametljivosti ili indiskrecije. Stigavši ovamo ipak sam se obradovao što je soba na
uglu, najbliža do slapova, bila slobodna. Tako smo umjesto dva mogli imati samo jednog susjeda. A taj
jedan bili su zapravo dvojica i zvali su se — Hariman F. Enters i Sebulon L. Enters.
Slutio sam da braća neće čekati, već da će se nastaniti ovdje kako bi bili prisutni za našeg dolaska.
37Nisam ni pomišljao da bi naše sobe mogle biti jadna kraj druge. Moram priznati da mi nije bilo neprijatno
što su upravo ta dvojica bila do mene.
— Svaki novoprispjeli gost Clifton-hotela mora da se prijavi u recepciji. Jedino se tada traže obavje-
štenja od svakog gosta. U knjigu gostiju zapisani smo kao Mr. Burton i gospođa. Ovaj pseudonim je
bio potreban jer su me obavezali da pravi razlog zbog kojeg sam došao ovamo držim u tajnosti.
Bio sam prema tome prisiljen da zasad tajim pravo ime jer su ovdje za njega znali.
Naš stan se sastojao od tri prostorije. Soba moje žene gledala je prema slapu koji je imao oblik potkove. Bila
je veća od moje, no nije imala balkona. Moja je imala pogled na slapove koji pripadaju Sjedinjenim
Državama i bila je manja. Ona je zato imala , izlaz na terasu na kojoj sam se mogao sasvim ugodno smjestiti.
Između naših soba nalazila se prostorija namijenjena garderobi i toaleti i sve je bilo praktično povezano na
američki način. Kada su nam izdali ovaj stan i pokazali ga, upitao sam konobara tko pokraj nas stanuje.
— Dva brata — odgovorio je. — Oni su Yeenki i zovu se Enters. U stvari oni samo djelomično stanuju u
našoj kući. Jedino spavaju ovdje; hrane se negdje na drugom mjestu. Rano odlaze i vraćaju se tek uveče
kada se više ne poslužuje.
Izraz lica mu je bio tako neobičan dok je ovo govorio te sam počeo da se raspitujem:
— Zbog čega oni to rade? Slegnuo je ramenima i odgovorio:
— Naš je Clifton-House prvorazredan hotel. Svaki koji ne pripada ovoj kategoriji može tu prespavati,
ali se ne može hraniti i biti u vezi s ostalim gostima. On će možda jedanput i pokušati, ali veoma će brzo
primijetiti da su ga progledali i da ga izbjegavaju, oa će se čuvati svakog daljnjeg pokušaja.
Bilo je to veoma iskreno rečeno! Barem šezdeset posto ovdašnjih konobara su Evropljani. Ovaj ovdje je
međutim bio kanadski Englez. Zbog toga i. njegov samouvjeren i samosvjastan ton. Primijetivši da me

38

je počeo manje ispitivačkim, ali zato ocjenjivačkim ppgledom odmjeravati, rekao sam mu da spadam u onu
kategoriju koja daje napojnice. Prva se polovina daje odmah prilikom dolaska. Time gost daje na znanje da
rado prihvaća usluge. Druga se poloviaa daje pred odlazak, ili se uopće ne plaća, već prema tome da li je
gost bio dobro uslužen ili nije. Pri tome sam mu utisnuo u ruku prvu polovinu. Bez ustručavanja pogledao je

novčanicu. Tada se naklonio, i ni jedan Evropljanin ne bi uspio da u taj pokret unese veće poštovanje od
njega. Rekao je:
— Spreman sam na svaku vašu zapovijest! Preporučit ću to i sobarici! Da vam možda ta dvojica En-tersa ne
smetaju, Mr. Burtone? Mogli bismo ih smjesta
iseliti!
— Molim, ostavite ih; ne smetaju nam.
Naklonivši se kao i maloprije duboko i sa puno poštovanja, povukao se ozarenog lica. Kada je iza toga ušla
sobarica da se predstavi kako bismo je upoznali, primijetili smo da je već bila obaviještena o davanju
napojnica, pa smo joj pružili priliku da se isto tako efektno povuče kao i konobar. Mi to nismo učinili zato da
se razmećemo svojim novcem, a pogotovo to ne iznosim iz bilo kojeg razloga. Već sam bio rekao kako
nisam bogat, već da imam upravo toliko koliko mi je za život potrebno. Pogrešno je ako se netko prema
posluzi pokaže uviđavan i zahvalan tek onda kada je prekasno. Moji postupci su pokazali svoje djelovanje
po-čemu će se moći zaključiti zašto sam tako postupio.
Stigli smo poslije podne te smo još istoga dana poduzeli one dvije poznate vožnje koje svaki posjetilac
slapova Niagare mora bezuvjetno obaviti. Jedna od njih je vožnja željeznicom, a druga parobrodom.
Željezničke se tračnice spuštaju uz samu kanadsku obalu Niagare, a uz obalu koja pripada Sjedinjenim
Državama opet se penju. Duboko, duboko dolje kuha i ključa bujica. Stijene se dižu potpuno okomito uvis, a
tračnice su često jedva dva metra od same ivice Provalije. Čovjek duž nje juri brzinom leta. Budući da se

pred očima nalazi jedino beskrajan bezdan i su-
protna obala, čovjek od početka do kraja ima osjećaj kao da leti uvis pa se survava u dubinu. Druga se
vožnja vrši dobro poznatim i omiljenim parobrodom ,Maid of the Mist' (Djevica magle), koji plovi smjelo
čak do samih slapova kako bi na pogodnom mjestu Iskrcao na kopno one turiste koji se kod kuće žele
hvalisati.da su bili čak i ,iza vode'.
Kasnije smo uz zvuke odličnog dvostrukog gudačkog kvarteta večerali u velikoj blagovaonici koja se
nalazila u prizemlju hotela. Poslije smo se povukli u naš stan, ili tačnije, na moj slobodan balkon, koji nam je
pružao neopisiv užitak da gledamo slapove pod tajanstvenim mjesečevim sjajem. U tome je prošlo vrijeme, a
bilo je otprilike jedanaest sati kada je sobarica uletjela unutra i javila nam:
— Entersovi su ovdje.
— Gdje su? — upitalo je Srdašce.
— Još su dolje u prijavnici. Svako veće, kada dođu, obično listaju po knjizi gostiju i tek onda odlaze
u svoju sobu
— Zbog čega listaju?
— Da vide nije li možda stigao bračni par, neki Mr. May sa svojom ženom. Iz početka su se samo
raspitivali. Sada pak listaju jer osjećaju da se ovdje smatraju za suvišne. Čak ni ja s njima ne govorim.
Ona se udaljila, a mi smo napustili terasu kako ne bismo bili primijećeni. Ovo saopćenje je bio prvi plod
unaprijed date napojnice. Svakom posjetiocu Clif-ton-Housea poznato je da su sva vrata koja se otvaraju
prema balkonu iste konstrukcije. Podešena su tako da potpuno izoliraju prostorije i da nitko izvana ne može
da zaviri unutra, a ipak da propuštaju toliko zraka i svjetla koliko stanari gazele. Zbog toga su snabdjevena
oknima i žaluzijama koji se već prema potrebi mogu otvarati /i zatvarati i na njih navući zavjesa. Ovako
čovjek u svako doba dana može gledati napolje i čuti što se tamo zbiva a da ga ne opaze ili slušaju. Zbog
toga nismo upalili svjetla, ostali smo u mojoj sobi i otvorili žaluzije. Sa sigurnošću smo očekivali da se braća
neće zadržavati u sobi, već da će izići na terasu. .
Kako smo mislili, tako je i bilo. Nije dugo potrajalo i oni se pojaviše. Mjesec je još bio na nebu. Odmah smo
prepoznali onoga koji je bio kod nas. Razgovarali su međusobno i pri tome hodali gore-dolje. Kasnije su
sjeli, i to upravo uz onaj stol koji je stajao napolju u našem uglu. Bio sam zatražio da mi ga postave onamo
kako bih na njemu mogao da pišem, čuli smo i razumjeli svaku riječ, samo što je predmet nji-Inva razgovora
za nas zasad bio nevažan. Kasnije je međutim nastala pauza koju je prekinuo onaj kojega još nismo
poznavali, ciakle Sebulon, i stao glasnije govoriti:

— To je neprijatno! Veoma neprijatno što smo prisiljeni da toliko dugo sjedimo ovdje! Mogu da prođu
još i čitave nedjelje dok se oni ne pojave!
— Sigurno neće! — odgovorio je Hariman. — Oni će sigurno navratiti ovamo prije no što će posjetiti iz-
davače. Mogu stići svaki dan.
— A ti ćeš ostati pri svojoj namjeri?
— Da. Biću pošten! Ovaj čovjek doduše nije naročito lijepo postupio sa mnom, ali sa nepoštenjem
nećemo kod njega ništa postići. Ovakav je dojam bio ostavio na mene. A o njegovoj ženi bih gotovo mogao
kazati da sam je zavolio. Upravo bi mi pričinilo bol ako prema njoj ne bih mogao postupiti pošteno.
— Pshavv! Pošteno! Sta znači pošteno! Čovjek prije svega mora da bude pošten prema samom sebi. Ako
mislimo da sklopimo posao kojem mudro prilazimo..
— Pst! Tiho! — upozorio ga je onaj drugi.
— Zašto?
— Mogao bi da nas čuje stari.
Dok je to govorio, pokazao je na naša vrata.
— Stari? — upitao je Sebulon. — Poznato ti je kako taj iz dana u dan sve do ponoći sjedi dolje u čitaonici,
a iza toga čita u svojoj sobi do jedan sat. Svjetlo ne gori. znači da je još dolje.
— Ipak! A osim toga je sam i umoran. Idern spavati. Sutra ujutro za Toronto, a tek
prekosutra natrag. Potrebno je da budemo odmorni. Dođi!

41
Ustali su od stola i otišli u svoju sobu. To što smo doznali nije bilo mnogo, ali barem toliko da Ha-riman
Enters misli da bude prema nama pošten. A bili smo i uvjereni da ćemo Sebulon L. Entersa, njegovog brata,
moći također- prozreti.
Kada smo slijedećeg jutra otišli dolje na doručak, rekao nam je konobar da su naša dva susjeda već ramo
napustila hotel i ostavila poruku, ako se Mrs. i Mr. May pojave ovdje, da im se saopći da su braća Enters
otputovala za Toronto i da će se tek sutra navečer vratiti. Odmahnuo je prezrivo rukom i dodao:
— Siledžije, ta dvojica Entersa! Zamalo što se nisu ovdje onemogućili. Ti Mrs, i Mr. May iz Evrope,
koji tragaju za ovakvim ljudima, ne pristaju u ovu sredinu. Oni neće dobiti sobe!
Kako je samo bilo pametno što sam se upisao pod tuđim imenom! A i ova konobarova izjava upozorila nas
je da budemo oprezni, pogotovu što sšleđžlja može biti surov, ali .ne i loš čovjek.
U Ćlifton-Houseu postoje samo pojedinačni stolovi, a ne i veliki zajednički. Najugodnije se sjedi i ruča u
dugačkoj verandi koja je spojena sa velikom dvoranom. Uzama je toliko da u njoj imade mjesta jedino za
dva reda stolova. Odavde se pruža prekrasan pogled na slapove. Ovdje smo izabrali jedan stol j odlučili da
ga za sebe rezerviramo. Upitali smo konobara da li je to moguće, i on je odgovorio:
- Nije uobičajeno, no Mrs. i Mr. Burton mogu to dobiti. Pobrinut ću se. Ovaj stol nije najbolji, već onaj
zadnji, jer je čovjek izložen samo s jedne strane pogledu, odakle ga mogu čuti i dosađivati mu. No taj su već
dvojica gentlemana rezervirala. Zelja im nije bila odbijena.
Rekao je to uobičajenim, poslovnim tonom. Međutim dodao je tiše:
— Oni, naime, sve plaćaju sam« nuggetima! Predali su na čuvanje čitavu, tešku torbu s povećim zrnima
zlata!
Svi koji su došli i pošli k onom stolu da za njega sjednu bili su odbijeni. Kada je vrijeme doručku bilo već na
izmaku, ugledali smo dva muškarca kako

42

ulaze, te odmah privukoše pažnju svih gostiju. Bili su Indijanci i otprilike istih godina. To se vidjelo na prvi
pogled. Bili su visoki i pleća<ti, crte lica oštre, a ipak plemenite. Išli su, ni u koga ne gledajući, polako i
dostojanstveno do spomenutog stola i sjeli za nj. Nisu nosili indijanska odijela, već od fanog sukna, običnog
kroja, dok je njihova kosa bila podšišana isto onako kao i u ostalih ljudi. Čovjek se mogao mirne duše i
najvećom okladom kladiti da bi oni u sedlu, u savani i među kolosima stjenovitih planina djelovali više
zapovjednički nego ovdje. I usprkos od sunca opaljenoj koži, njihovo je lice ipak nosilo trag nevidljivog
daška, koji je svojstven samo onim ljudima koji mnogo razmišljaju i koji su naviknuti da uzvišeno misle. Za
takve ljude se obično govori da imaju produhovljen lik, produhovljene crte, a utisak te produ-hovljenosti je
to veći, dublji i trajniji ako iz očiju izbija i ona duboka sjeta, ona duševna žalost koja je svojstvena ljudima
prohujalih godina, odbrojenih dana i umirućim narodima. Ova tiha ali ipak jasno izražena, neopisiva tuga
izbijala je iz očiju ove dvojice Indijanaca.
— To su ti gentlemam — rekao fe konobar. — Fini su ljudi, iako su Indijanci! Veoma fini!
Zapucketao je prstima kako bi mu pohvala bila izrazi tija.
— Odakle su? — upitao sam.
— Ne bih znao tačno reći. Jedan od njih je izdaleka, veoma daleko, a drugi odnekle bliže. Obojica su došla
rijekom preko Quebeca i Montreala.
— A njihova imena?

— Mr. Athabaska i Mr. Algongka. Naročita imena, zar ne? Zvuče gotovo kao glazba! A zapravo i jeste kac
glazba: plaćaju samo nuggetima!
To je bilo njegovo mjerilo i nije se ni najmanje ustručavao da se njime posluži u našem prisustvu. Rekao
nam je još da ta dvojica .gentlemana' također stanuju u onom redu soba koje su pod njegovom kontrolom i
da su ondje zauzeli najveće i najskuplje sobe koje postoje. Zatim je pošao dalje da posluži i druge goste.

43

Mr. Athabaska i Mr. Algongka su veoma polako i veoma uzdržljivo doručkovali, i to tako kao da su
odrasli u hotelima kategorije Clifton-Housea. Bio je pravi užitak promatrati ih. Naravno, pazili
smo da ne budemo upadljivi. Bili su skromni, i u svakom, pa i u najmanjem pokretu tih veoma
zanimljivih ljudi ogledalo se izvjesno dostojanstvo, a to je Srdašce očaralo. Na njihovim rukama čovjek nije
mogao da vidi ni prstena, ni lančića sa satom, a ni bilo koji drugi predmet na osnovu čega bi se moglo
zaključiti da su . imućni ili čak i bogati. Bilo je to sasvim po ukusu moje žene koju gotovo uvijek
moram natjerati da kupi novi šešir ili novu haljinu! Moja je pažnja bila naročito usredsređena na jednu
drugu okolnost, naime na njihov veoma živ razgovor, što se zapravo kosilo s uobičajenom šutljivošću
Indijanaca. Veoma su marljivo unosili nešto u dvije knjige, a svaki je imao svoju. Izgleda da su im te
knjige služile za pravljenje zabilježaka i to veoma, veoma važnih, jer su ih čuvali s takvim oprezom i
ljubavi kao da su to najbolji, najdragocjeniji predmeti koje posjeduju. Sve što god su zapisivali činili su s
takvom lakoćom i sigurnošću, po čemu se moglo -zaključiti da su potpuno pismeni. Vidjelo se kako ti
ljudi nisu samo vješti rukovanju tomahavkom i lovačkim nožem, već perom i olovkom, i da su apsolutno
navikli na umni rad.
U Clifton-Houseu se nakon svakog obroka odmah plaća i napojnica. Kako smo to uradili nakon završenog
doručka, zapitao nas je konobar, i to zato što mu oku nije izmaklo naše interesiranje za one Indijance:
— Možda Mrs. i Mr. Burton žele onaj stol pored dvojice gentlemana?
— Da — odgovorilo je brzo Srdašce. Za sve obroke?
• • -- Stalno!
— Well! Postarat ću se!
Kada smo stigli na ručak, poglavice su već sjedile za stolom. I svi ostali stolovi su bili također zauzeti osim
onoga koji smo dali rezervirati. Naš nas je konobar već čekao i sapoći nam kako nas uprava mola da ova
mjesta stalno zadržimo. Sjedili smo sada tako

44

blizu dvojice Indsmena da smo svaku njihovu izgovorenu riječ mogli čuti. I opet su imali uza se one knjige.
U pauzama između jela naročito su mnogo zapisivali, a često i usred samog jela odlagali privre*
rrteno nož i viljušku. Zamislite samo koliko sam se iznenadio kada sam čuo da razgovaraju jezikom moga
Winnetoua i da su odlučili da proučavaju i utvrde tijesno srodstvo između svih jezika Athabaska, među
koje spada i jezik Apača. Za Athabasku je to značilo rad na raznim narječjima materinskog jezika, ali ne i
za Algongku. Izgleda da ovaj potječe iz kanadskog plemena Kriha. Tokom njihovog veoma živog
razgovora bio sam čuo jednu njegovu primjedbu koja je za mene bila veoma interesantna, i to da
ima nekoliko velikih popisa riječi Nahuatja, znači iz starog jezika Azteka koji je srodan sa njegovim mate-
rinskim. Slušajući ih, došli smo do veoma važnog podatka, koji su oni, istina, samo ovlaš ubacili, po kojemu
smo doznali da i oni namjeravaju do Mount Win-netoua. Čitav njihov razgovor tekao je na jeziku Apača,
Vježbali su se u tom jeziku jer nisu htjeli, kada stignu na cilj svoga putovanja, da ih smatraju za ne-
znalice. Kako je samo moralo biti bogato njihovo jezično znanje! Da. Bili su poglavice, sasvim sigurno! Ali
u svakom slučaju bili su još i više, mnogo više nego samo to! Samo šta? Nije trebalo da se sada tim pitanjem
pozabavim. Cilj njihova putovanja se poklapao s našim i bio sam uvjeren da ću ih tamo bolje upoznati no što
mi je bilo moguće ovdje na Niagari.
Poslije podne smo otputovali za Buffalo kako bi na ondašnjem šumskom groblju posjetili grob i spomenik
slavnog poglavice Sa-go-ye-wet-ha i položili cvijeće. Prema tom velikom čovjeku gajio sam upravo
vanrednu privrženost i poštovanje. Njega još i dan-danas zovu ,strong and peerless orator' (snažan i
neuporediv govornik) svih indijanskih Seneka. Groblje je lijepo, moglo bi se reći vanredno lijepo. Sto se tiče
njegova uređenja, slobodno se može reći da te Amerikanac u tome upravo genijalan. Već i sam Pojam smrti
on pokušava da umjetnički prevlada, jer kod njih nema humaka koji ionako ne predstavljaju

45
ništa drugo već samo znak raspadanja. On, štaviše, smrt preobražava u nešto živo, jer za sahranjivanje bira
najradije takvo zemljište koje je veoma talasasto, što znači da je često ispresijecano. Njeguje ga kao svijetli,
suncem obasjani park pun zelenila. Nadgrobni spomenici ovdje nisu tijesno zbijeni, već raštrkani nadaleko.
Bio je lijep, vedar, sunčan topao dan. Kada smo na poglavičinu ploču bili položili cvijeće, sjeli smo na
donji rub njezinog podnožja odakle se uzdizao njegov kip visoko do samih vrhova okolnih stabala. Govorili
smo o njemu gotovo tiho, kao što se obično govori kraj grobova. Zbog toga nas i nisu čuli oni koji su se
iza naših leđa približavali spomeniku. Isto tako ih ni mj nismo čuli jer je zemljište unaokolo bilo obraslo
mekanom travom koja je prigušivala šum njihovih koraka. Čak nas nisu mogli ni vidjeti sve dok
nisu obišli ugao postolja koje nas je zaklanjalo. Tada su nas ugledali, a i mi njih. A tko je to bio?
Dvojica indijanskih poglavica iz Clifton-Housea! I oni su htjeli da posjete slavnog Seneku govornika,
a sada su utvrdili da je ista misao i nas dovela ovamo. Oni nisu ničim pokazali da su nas primijetili. Polako
su pošl} dalje duž ploča koje su bile postavljene ipred spomenika za njega i, za pojedine članove porodice.
Tu je ležalo naše cvijeće. Kada su ga ugledali, stali su.
— Uff! - rekao je Athabaska. — Tu je netko govorio jezikom ljubavi! Tko je to mogao biti?
— Nikako bljedoliki — odgovorio je Algongka. Sagnuo se i podigao nekoliko strukova cvijeća da
ih pogleda. Athabaska je isto tako uradio. Obojica su izmijenila brz pogled pun iznenađenja.
— Još je svježe, ubrano je tek pred jedan sat!
— rekao je Athabaska.
— Nema ni četvrt sata otkako je ovdje položeno
— nadodao je Algongka promatrajući tragove naših stopa koje su se još jas-no vidjele u travi. — Znači da
su to ipak bili bljedoliki!
— Da, ovi ovdje! Hoćemo li s njima govoriti? - Kako moj brat želi. To prepuštam njemu.

46

Pretpostavke poglavice bile su sasvim tačne. Ono cvijeće nismo ponijeli sa. Niagare, već je bilo odavde, i to
sasvim svježe ubrano. Srdašce je zadržalo dva struka, jedan za sebe, a drugi za mene. Kratko izrečene
rečenice dvojice Indijanaca bile su na jeziku Apa-ča. Nježno i oprezno su ponovo položili cvijeće ondje gdje
je i bilo. Tada se Athabastka obratio nama na engleskom jeziku:
— Mislimo da ste vi darovali ovo cvijeće. Da li je to tačno?
— Da — odgovorio sam ustavši učtivo sa svog mjesta.
— A kome je namijenjeno?
— Sa-go-ye-wat-hu.
— Zbog čega?
— Zbog toga što ga volimo.
— Ako nekoga volimo, moramo ga i poznavati!
— Mi ga poznajemo. Ali ga i shvaćamo.
— Shvaćate? — upitao je Algongka, suzivši jedva primjetno očne kapke, čime nam je dao na znanje da
u to sumnja. — Jeste li čuli njegov glas? On je već odavno mrtav! Već je skoro osam puta deset ljeta kako je
mrtav.
~ On nije mrtav. On nije umro. Njegov smo glas veoma često čuli. Čije su uši otvorene, taj ga i danas može
isto onako jasno čuti kao nekada kada je govorio .Zajednici vukova' svoga plemena. Oni ga, na žalost, nisu
čuli!
—• A šta je trebalo da čuju?
— Ne površan zvuk njegovih riječi, već njihov duboki od Manitoua podaren smisao.
— Uff! — uzviknuo je Athabaska. A koji smisao? ~ Da ni jedan čovjek, ni jedan narod, ni jedna
rasa ne smiju ostati u povoju. Da svaka, savana, svaka planina i svaka dolina, svaka zemlja i svaki kontinent
postoji zato da na njima žive civiliziirani ljudi, a ne da se živi u tuči i batinjanju. Veliki Manitou je milostiv,
ali je i pravedan. Htio je da i Indijanac bude milostiv, a naročito prema vlastitoj crvenoj braći. Ali kada
Indsmemi nisu htjeli da prestanu sa međusobnim klanjem, poslao im je bljedolikog...
47— Kako bi nas još brže dao pobiti! — upao mi je u riječ Algongka.
Obojica su s očitom napetošću očekivali što ću im odgovoriti na tu upadicu.

— Ne, već da vas spasi — odgovorio sam. — Sa--go-ije~wat~ha je to shvatio i želio da i njegov narod,
njegova rasa to također shvati-. Međutim, njega nitko nije htio da sluša. Čak i danas ne bi bilo kasno da
Indijanac koji je ostao u povoju postane čovjek.
— Znači ratnik? — upitao je Algongka.
— O ne! Upravo je to igranje ratnika i Indijanaca u rasi najsigurniji dokaz da su ostali djetinjasti te da ih
moraju zamijeniti ljudi koji teže ka nečem višem. Postati čovjek ne znači postati ratnik, već ličnost.
Poglavica Seneka, na čijem grobu stojimo hiljadu je puta to rekao. Neka to ne bude moj, već njihov glas koji
vam to sada ponovo govori. Budete li to učinili, on ni za vas neće biti mrtav, već živ i živjet će u vama i
dalje!
Skinuvši šešir pozdravio sam ih želeći da se udaljim. Na svoje veliko iznenađenje Srdašce je sada počelo da
govori. Rekla je:
— I uzmite ova dva cvijeta! Nisu od mene, već od njega! Ovo cvijeće uviđavnosti, dobrote i ljubavi, koje je
nekada pružao svome narodu, samo je izvana uvelo, a miris mu je ostao. Pogledajte samo kako se sunčev
trak polako, tiho približava kako bi imena koja su uklesana u kamen obasjao i zagrijao! I slušajte šapat lišća
sa kojega nestaje sjena! I ovaj grob nije mrtav. Idemo.
Pružila je svakome po jedan cvijet.
— Ne idite, ostanite! — zamolio je Athabaska.
— Da, ostanite • još ovdje! — pridružio mu se Algongka. — Ako ga volite, mjesto vam je ovdje!
— Ne, sada — odgovorio sam. — Ja sam mu prijatelj: vi ste međutim njegova braća. Ovo mjesto
pripada vama. Mi imamo vremena.
Pošli smo. Nismo se ni jednom okrenuli. Kada smo dosta poodmakli, tako da nas oni nisu više mogli vidjeti,
Srdašce upita:
- Slušaj, da nismo možda napravili kakvu grešku?
— Nismo — odgovorio sam. — Zbog čega?
— Ti si im odmah održao podulji govor. A ja sam ih čak darivala cvijećem, iako su nam potpuno ne-
poznati. Da li je to otmjeno?
— Vjerojatno nije. Samo se zbog toga nemoj gristi! Postoje takvi trenuci u kojima su ovakve greške nešto
najbolje što se može učiniti. Uvjeren sam da je upravo sada bio jedan. od tih trenutaka. Naravno, pred
nekim drugim ljudima sigurno ne bih održao ,govor'. Vjerujem da poznajem Indijance, a osim toga uzeo
sam u obzir i predstojeće okolnosti koje mi nisu samo dozvoljavale već mi čak i nalagale da kažem više
nego što bih to vjerovatno u bilo kojem drugom slučaju učinio. Rezultat nam je uostalom pokazao
koliko je bilo ispravno ono što smo učinili. Pozvali su nas da ostanemo! Razmisli samo! Da ostanemo
kraj groba! S.njima, poglavicama! To je čast, veoma velika čast! Mi smo se po njihovu shvaćanju veoma
dobro ponašali. Da smo učinili neku grešku? Sigurno nismo!
Da sam bio u pravu, pokazalo se odmah pri našem povratku pred večer, i to zbog toga što nismo putovali
vlakom, već brodićem do Niagare. Tek što je konobar saznao da smo se ponovo vratili, pojavio se kraj nas i
pozdravio nas još dubljim poklonom nego do sada.'
— Izvinite što vas odmah uznemiravam — rekao je. — Imam da vam saopćim nešto veliko, nešto sasvim
neobično!
— A što? — upitao sam.
— Mr. Athabaska i Mr. Algongka danas neće večerati dolje, već gore u svojoj sobi!
Nakon toga nas je pogledao takvim pogledom kao da nam je saopćio nešto što je potreslo svijet, ili kao da
ima još da nam saopći.
~ Tako? — pretvarao sam se. — Zar je to nešto što se i nas tiče?
~ Po mom mišljenju jest! Naime, počašćen sam fer su mi dali nalog da pozovem i Mrs. i Mr. Burton!
To je bilo svakako nešto sasvim neočekivano. * Winnetouovl nasljednici

49

l

Jasno, Ja sam se pretvarao kao da nam nije ni na kraj pameti da se tome čudimo, pa sam ravnodušnim gla-
som pitao: - Kada?

— U devet sati. Obojica gentlemana bit će toliko slobodni da lično dođu po vas. Ja im moram što prije javiti
da li je po>ziv prihvaćen ili ne.
— O tome ima d« odluči Mrs, Burton, a ne ja. Dok je svoj upitni pogled upravio mojoj ženi, ona
mu je saopćila:
— Prihvaćamo poziv i bit ćemo tačni.
— Hvala! To ću odmah javiti. Sto se toalete tiče, obojica vas gentlemana mole da ih smatrate prijateljima
koji ne gledaju na odjeću.
Ta posljednja primjedba bila nam je draga, i to ne zbog nas, već zbog toga što nismo željeli da se poglavice
osjećaju neugodno, jer je ta etiketa i u našim i u njihovim očima bila suvišna. Tačno u devet sati pojavili su
se da nas povedu sa sobom. Taj njihov gest jasnije je govorio no što bi se to moglo riječima kazati. Došli su
hodnikom koji je vodio kroz unutarnji dio zgrade, ali su nas zamolili da pođemo terasom na koju je i njihova
soba imala izlaz kao i naša. Dok smo prolazili kroz vrata na balkon, mjesec je još jasnije svijetlio negoli
sinoć. Oba slapa su se pružila pred našim očima slična čudu iz bajke, dok je njihova buka dopirala čak do
nas. Poglavice su se dvoumile da krenu dalje. Zastali su i Athabaska je rekao:
— Sada i crveni znaju, a ne samo bijelci, da je sve na ovom svijetu samo usporedba i ništa više. Jedna od
najvećih i najsnažnijih usporedbi, o kojoj nam je Manitou propovijedao, pruža se ovdje pred našim
Očima.
On i Algongka prišli su rubu terase. Srdašce me uhvatilo pod ruku i mi smo pošli za njima. Lagano me
gurnula laktom, što sam veoma dobro razumio. Naše su misli skoro uvijek istovetne. Isto kao i ja i ona je
sada osjetila razlog zašto se poglavica poslužio upravo ovim riječima. Imao je namjeru da nas iskuša, iako
samo jednim jedinim pitanjem. Rezultat ove kušnje imao je da odluči kako da dalje postupa s nama, da
50
li kao s običnim, potpuno jednostavnim ljudima, ili ne. Sto sam kraj groba velikog Seneke-govornika bio
rekao, o tome sam mogao isto tako i negdje da čitam ili da načujem nešto na bilo koji drugi.način i da za-
pamtim kako bi se u datom momentu time koristio. To mi je moja žena htjela da kaže kad me je laktom
gurnula. Ja sam joj na isti način uzvratio, što je trebalo da znači da sam je razumio i da me njihova kušnja
neće iznenaditi.
Stajali smo nekoliko minuta tiho kraj balustrade. Tada je Algongka ispružio ruku i upravio je prema bujici
koja se survavala s druge strane bezdana.
— Ovo je slika crvenog čovjeka. Može li je bijelac shvatiti?
— A zašto da je ne shvati? — upitao sam.
— Zato. jer nije u pitanju vlastita, već tuđa sudbina.
— Mislite li kako mi bijelci tuđe probleme ne umi-' jemo shvatiti, već samo vlastite?
— Dobro, znate li odgonetnuti ovu zagonetku?
— Da odgonetnem? Vi niste govorili o zagonetki, već o usporedbi. Usporedbe se ne odgonetaju već
tumače
— Tada vas molim da rastumačite!
— Rado! Ovdje vidimo bujicu koja se rušeći lomi i raspršava. Veliko jezero, međutim, iz kojega dolazi ne
vidimo. A i jezero koje se ulijeva nije vidljivo. Oba su pred našim očima skrivena.
— Dobro! To je ta usporedba — klimnuo je ozbiljno Athabaska.
— A njezino značenje?
— Danas svijet vidi samo tešku, duboku, potresnu propast crvene rase. Ovaj šum je zbir samrtničkih
krikova svih onih koji su propali l koji će još nestati. Gdje da se traži onaj veliki, snažan, divan narod čija su
se djeca ovdje raspršila i još se imaju raspršiti? U kojoj li je zemlji postojao ovakav narod? 1 u koje doba? Mi
to niti znamo niti vidimo! Kod ove bujice koja se survava možemo jedino vidjeti da se njezin mlaz dolje
raspršava, i to u stotine i stotine razmili naroda, plemena, pastva, četa i družina. Uzevši
51ih pojedinačno, jedva broje više od stotinu ljudi. Ovaj ih slap tjera i vrti sve dalje i dalje dok na kraju
nestanu! A ono što čujemo pri rušenju bujice, koja se u vrtlogu bezdana raspršava, drobi, mlavi, rnrvi,
pretvara u prah, predstavlja bezbrojne i sve slabije i slabije glasove, jezike/ idiome, dijalekte i narječja. Svaki
istraživač jezifoi koji bi se osmjelio baciti u tu bujicu, izložio bi se opasnosti da propadne isto onako kao što
su propali i oni za kojima traga! A gdje da se nađe onaj još veći, moćniji, i još divniji narod u koji bi se
morala ulijevati ova raspršena, isit-njena i isprekidana bujica jezične i etnografske Nia-gare, pa da se opet
sjedine, šteknu mir i blagoslovljenu zakonitost za početak novog, boljeg razvoja? U kakvoj li će zemlji da
živi taj narod? I u koje doba? Mi to niti znamo niti vidimo. O ovom slapu, kojd nam služi kao usporedba,
možemo da kažemo samo toliko da izvire iz jezera Erio i da se ulijeva u Ontario jezero A poznato nam je
jedino još to kako ova raspršena crvena rasa potječe iz zemlje silovitih ljudi i da teče ka zemlji plemenitih,
kako bi kraj novih obala našla novo sjedinjenje. To, gentlemani, to je ta usporedba i to je moje obrazloženje!
Šutjeli su. Stajali smo još neko vrijeme sve dok nismo na otvorenim vratima njihovog stana ugledali
konobara koji se bio pojavio. Tada je Athabaska primio Srdašce pod ruku i pošao s njome prema vratima ni
riječi ne progovorivš-i. Pošao sam s Algongkom za njima. I on je bio šutljiv.
Stan dvojice poglavica sastojao se iz više soba isto kao i naš. U najvećoj je bio postavljen stol. Pohvale radi,
moram reći da uopće nismo uočili znak da se žele hvalisati ili nam imponirati. Jela su bila ista kao i ona koja
bi nam iznijeli da smo otišli dolje u blagovaonicu. Pred našim priborom stajalo je vino, pred njihovim voda.

Srdašce im je iskreno rastumačilo kako kod kuće radije pijemo uz jelo vodu nego vino. Konobaru je tada bio
dat znak da ukloni boce. Ispred svakoga od njih stajala je malena vaza s vodom i cvijećem, koje im je bila
poklonila moja žena, a za uzvrat pred svakim od nas dvoje stajala je jedna jedina
52
ali odabrana lijepa ruža. U vezi s time nije spomenuta ni jedna riječ.
Razgovarali smo jedino za pauza, a ne i za jela. O sebi nisu ništa govorili, a o nama i našim prilikama se
također nisu raspitivali. Naša pitanja i odgovori su se odnosili isključivo na jedan jedini predmet, naime, na
prošlost i budućnost Indijanaca, što znači na sudbinu crvene rase. Moram priznati istinu da sam mnogo,
veoma mnogo naučio od ove dvojice ljudi unatoč njihovoj šutljivosti i kratkom vremenu koje smo kod njih
proveli, Iz njihovih usta nije izišla ni jodna riječ koja ne bi bila značajna. Jedna jedina rečenica vrijs-dila je
često koliko i čitavo životno iskustvo. Obojica su ličili gigantima koji sa Stjenovitih planina odva-Ijuju
velike, nekoliko centa teške misli i puštaju ih da se kotrljaju dolje u dolinu kako bi ih tamošnji sitni ljudi
upotrijebili za svoje bolje oruđe. Provedeno veće je bilo veoma ozbiljno, a obogatilo je naše misli. osjećaje,
znanje i htijenje; dokle god budemo živi, ostat će nam u sjećanju.
Bila je ponoć kada smo se rastali. Da ne mislite da smo možda cijelo vrijeme sjedili u sobi. Dali smo iznijeti
stol i stolice na terasu. Tu smo sjedili poslije jela i gledali u slapove ne bismo li im oteli koju misao. Tek u
posljednji čas, kada smo se već spremali da se oprostimo, doznali smo da će Athabaska i Al-gongka već
sutra otputovati i da su svoje posljednje veče bili poklonili nama. Tomu je bilo krivo Srdašce sa svojim
cvijećem!
Nitko od njih nije ni slutio da nismo ovdašnji, a još manje da se cilj našeg putovanja poklapa s njihovim. Oni
se nisu raspitivali za našu adresu. O tome su šutjeli bilo da su željeli ponovni susret ili ne. Kada sam im
međutim pružio svoje ruke,, duže su ih zadržali nego što je to zapravo običaj. Athabaska je tada prišao toliko
blizu mojoj ženi, pazeći da je se ne dotakne, položio obje ruke na njenu glavu, privukao je još bliže k sebi i
poljubio njezinu kosu.
— Athabaska vas blagosilja! — rekao je. Algongka se poveo za ovim primjerom izgovorivši pri tom iste
riječi koje su od srca dolazile. To se
53osjetilo po njifibvlm izgovorenim rijeSima i po brzini kojom su nestali odlazeći u svoj stan.
Njihov se stan nalazio skoro u samoj sredini soba, a naš naprotiv na kraju. Vrata našeg stana smo ostavili
otvorena. Da bismo stigli onamo, morali smo da prođemo kraj susjedne prostorije braće Enters. Pri-bliživši
se utvrdili smo da je bila osvijetljena. Vrata doduše nisu stajala otvorena kao naša, ali su preklopi žaluzija
bili razmaknuti i kroz njih nije samo prodirala napolje svjetlost već i jasan zvuk dva glasa, koji su očito u
tom času bili nekako uzbuđeni. Braća su se već danas vratila. Hodali su po sobi gore-dolje i svađali se.
Naravno, m,i nismo prošli kraj njih, već zastali kraj njihovih vrata i čuli što je Hariman upravo govorio:
— Dakle, ponavljam: nemoj da tako vičeš! Poznato ti je da nismo jedini koji stanujemo ovdje u hotelu!
— Neka vrag nosi ovaj Clifton-House! Nitko nas dovoljno ne cijeni!.Uostalom, za ovu sobu plaćamo, i
mogu ovdje da vičem glasno koliko god me je volja! Stari ne može čuti; otišao je. May međutim još uvijek
nije ovdje. To mi nikako ne odgovara! Dokle još da čekamo? Pogotovu sada kad smo čuli koliko je stvar sa
Devils pulpitom hitna! Budemo li zakasnili i samo pola dana, izgubit ćemo iznose čija se visina sada uopće
ne da odrediti!
To je govorio Sebulon. Hariman je odgovorio:
— Toga se zapravo i ja bojim. No, možemo li da odemo a da ne dočekamo dolazak toga veoma važnog
bračnog para?
— A zašto ne? Barem jedan od nas dvojice mogao bi da ide kako bi zadržao Kiktahan Schonku (,Pas
Čuvar'), dok i drug; ne stigne! Ali me to toliko ne uzbuđuje koliko me ljuti tvoje takozvano
poštenje, koje mi se čini toliko ludo u ovoj našoj situaciji da to ne mogu shvatiti' Da, želimo i moramo da
upoznamo Nugget'Tsil i ,Tamnu', ili što se mene tiče, i .Mračnu vodu'. Jedino taj čovjek može da nam
pokaže oba mjesta. To još nikako ne smatram kao razlog da se prema njemu pokazuje neka naročita ljubav,
kao što ti to želi«!
54
— Tko je o tome govorio? Ja nisam! Tražio sam jedino iskrenost, a ne neku naročitu ljubav!
— Pshaw! Prema ubici našeg oca ne treba biti iskren!
— On nije ubica! Otac je i sam bio kriv što je na ovakav način nastradao! On će sve nas povući za~
sobom, sve nas! Jedino smo još nas dvojica ostali. A ako ne budemo iskreni, naš će kraj doći dvaput brže! Ja
se nadam i još uvijek se nadam spasenju! To je moguće jedino onda ako ono što je učinjeno bude
oprošteno. Jedino taj čovjek može dati oproštenje. Svi ostali su mrtvi! Zar ne uviđaš?
Sebulon nije odmah odgovorio. Nastao je kratki tajac. Začuli smo nakašljavanje, ali je ipak više bilo nalik na
jecanje. Od koga je dolazilo? Da li je to bio Hariman? Ili Sebulon? Zatim je ovaj posljednji progovorio, no
više plačljivim nego uzbuđenim glasom:
— Grozno, upravo je grozno kako to u meni Viče i mami me, kako me gura i goni, kako me tjera i tjera, sve
dalje, sve dalje! Volio bih da sam već mrtav!
— I ja, i ja!
Opet je nastala stanka nakon koje smo začiili Sebulona:

— U meni uvijek nešto broji, broji! Neprekidn6! Danju i noću! Da nam samo uspije spasiti blago koje je
zajedno s ocem otišlo u vodu! A koliko bi nam možda Kiktahan Schonka platio ako mu tog čovjeka
izručimo da ga ubije! Koliko, koliko vrećica punih nuggeta, možda čitavu bonanzu, čitavo nalazište!
— Za boga miloga! — u strahu povika Hariman. —• Samo se ostavi tih misli!
— Mogu 11? Ova ideja može mene ostaviti, ali ja ne mogu nju! U meni je; tu je! I sada kada je u meni, još
je mnogo snažnija i moćnija od ovo malo snage koju još imam! A sada — sada me je odjednom savladao
strah, strah! Sta li je to? Da ne stoji možda netko pred vratima i prisluškuje?!
Tada sam uhvatio ženu za ruku i hitro je odvukao u svoju sobu koja je bila kraj njihove. Nismo imali
vremena da za sobom zatvorimo vrata, već smošmugnuli kroz sobu ravno u garderobu, gdje smo zastali i
osluhnuli. Kako je samo bilo pametno što smo ostavili otvorena vrata! Braća su izašla napolje. Stajali su
pred našim vratima.
— Ovdje nikoga nema — rekao je Hariman. — Ti si se prevario.
— Vjerojatno — odgovorio je Sebulon. — To je samo bilo nešto u meni. Čuo nisam ništa, baš ništa.
Ali ova vrata! Zar su bila otvorena već onda kada smo došli?
— Da. Stari je otišao i ostavio ih otvorena radi zračenja.
— Ja bih ipak. ušao unutra!
— Besmislica! Da je u njoj neki prisluškivač, bio bi za sobom zatvorio vrata. To je sigurno!
— Donekle vjerovatno.
Ipak je ušao unutra, zakoraknuo nekoliko koraka i pri tome lupio u stolicu.
— Nemoj da dižeš! larmu! — upozorio ga je Hariman.
Tada se onaj drugi okrenuo i izišao napolje. Njegov je brat gurnuo oba krila vrata sa žaluzijama da budu
zatvorena, pa su ponovo nestali u svojoj sobi. . Mi smo međutim otišli u sobu moje žene gdje smo mogli
upaliti svjetlo, jer je bila s druge strane, a da nas oni ne primijete.
Srdašce je bilo veoma uzbuđeno.
— Da te izruče i ubiju! — rekla je. — Zamisli samo! Tko je taj Kiktahan Schonka o kojem su govorili?
— Vjerovatno jedan od poglavica Siouxa. Ja ga ne poznajem, i o njemu nikada nisam čuo. Ti si zabrinuta,
Srdašcu. Za to ne postoji nikakav povod, baš nikakav!
— Tako? Žele da te izruče i ubij'j. Znači da te zakolju! A ti to ne smatraš za povod?
— To se neće dogoditi jer mi je sa-la to pjznato. A osim toga to još nije gotova stvar, već samo pomisao s
kojom se ovaj bijedni sotona bori. A treće: čak da je stvar i ozbiljna, protiv mene se neće ništa poduzeti dok
ne stignem do jezera u kojem se San-
56
ter nekada udavio. Dotle mi je život u sigurnosti. Sve to nije toliko opasno koliko zvuči.
— A Devils pulpit, odnosno ,Đavolja propovjedaonica'? Jezive li riječi!
— Ja ne smatram da je jeziva koliko romantična. Sutra ću ujutro u Prospect-Houseu doznati položaj Devils
pulpi ta koji je ovdje bio spomenut.
— Kakva je to kuća?
— Hotel u kojem ću noćas spavati.
— Spavati? Ti? — iznenađeno je upitala. — U jednom drugom hotelu?
— U drugom hotelu!
— Iznenađena sam!
— Ja nisam! Kao što je poznato, u dobrom, sretnom braku ovisi sve o tome da li je muž. iznenađen ili nije!
Ne vjerujem da ti je potrebno iznositi sve moguće uzroke i potanko sve objasniti. Ja ću sacla otići u
Prospect-House,-* pojest ću nešto, naručit ću sobu i poslat ću dva ili tri retka ovamo Mr. Harimanu F.
Entersu kako bih mu javio da sam stigao u Nia-gara-Fal i da sam u knjizi gostiju Clifton-Housea
pročitao da u njemu stanuje. Reći ću mu da sam se iz naročitih razloga nastanio u Prospect-Houseu, gdje će
sutra ujutro, između osam i deset sati, moći da me sa svojim bratom nađe i razgovara, ali ne kasnije
jer ću poslije toga biti u društvu žene koja još nije stigla. Slažeš li se?
— Hm, ako tako mora biti! — smiješila se — Naravno, nije potrebno da mi posebno navodiš
razloge. Dajem ti dozvolu da se preseliš. Da li je to moguće? Tako kasno u noći?
— Ovdje je sve moguće!
— I bez kofera? Zar ti ne bih mogla pripremiti barem neki mali paket? Ostavit ćeš nevjerovatno si-
romašan dojam ako se u hotelu pojaviš bez ičega i potpuno praznih ruku!
— To će samo da djeluje na njih, i ništa višs. Sada imam još samo jednu molbu koja je zapravo i
suvišna: da se nikako ne pojavljuješ!
57— Nije ni potrebno da to spominješ! — povlađivala mi je. — Smijem li malo da te otpratim? Možda
samo dolje do vrata?
— Hvala! Moraš ostati nevidljiva. Mi ćemo se ovdje gore rastati!
Dolje u halu su još svi bili budni, ali na mene nitko nije obratio pažnju. Izišao sam, odšetao preko mosta na
drugu stranu mjesta gdje sam četvrt sata kasnije već i imao sobu u Prospect-Houseu. Poslao sam pismenu
poruku Mr. Hariman F. Entersu. Večerao sam, i zadovoljan s onim što sam toga dana obavio odoh na
počinak. Naravno, ja sam se i ovdje upisao pod imenom Mr. Burton.

Kada sam slijedećeg jutra u pola osam stupio u salon da popijem kavu, dvojica Entersa su već sjedila ondje.
Hariman se požurio da mi predstavi Sebu-lona. Rekao mi je da su u prvi mah bili veoma raspoloženi kada su
čuli da sam stigao, ali, došavši ovamo, bili su razočarani jer im nitko nije znao nešto da kaže o nekoj Mrs,
May i Mr, Mayu.
— Putujem pod pseudonimom, pod imenom Burton.
— Well! — kimnuo je Hariman. — To je zbog čitalaca koji vas ne bi ostavili na miru, Sire, ako bi
doznali za vaš dolazak.
— Svakako.
— A Mrs, Burtori? Nju ne vidim.
— Ona još nije stigla. Kasnije ćete je vidjeti, Mazda sutra ili prekosutra. Jasno, ja sam najprije bio u Clifton-
Houseu. Ondje sam pronašao vaša imena u knjizi. Zbog toga sam došao ovamo. Nadam se da vam to
odgovara?
— Svakako, svakako! Sto se Mrs. Burton tiče, nju smo još danas htjeli pozdraviti, ali se na žalost, sada toga
moramo odreći. Naime, još danas putujemo, pa se nećemo s njome susresti ni sutra ni prekosutra.
— Tako? Tada se sve slaže s onim štp sam vam već prije rekao: čak ni današnji naš razgovor nema
nikakvu svrhu,
— To se ne bi moglo tvrditi. Naprotiv, mi se nadamo da ćemo se s vama sporazumjeti, Mr. Burtone.
58
— Na osnovu čega se nadate?
— Na osnovu vašeg razuma, vaše razboritosti. O tome možemo i kasnije govoriti! Vidim da ovo mjesto nije
za to prikladno,
U tome je svakako imao pravo, Salon je bio pun ljudi koji su pili kavu, čaj i kakao, i čovjek je morao da pazi
da ne govori o nečem povjerljivom. Zato sam se požurio da završim doručak, pa smo krenuli u kratku šetnju
duž rijeke da sjednemo na jednu od klupa koje su bile kraj obale. Tu smo mogli o svemu da razgovaramo a
da nas nitko ne čuje. Hariman se još uvijek držao onako kako sam ga opisao u prvom poglavlju. Sebulon je
imao iste one ,tužne.' oči, a po karakteru je ostavljao utisak više zagriženog i nepouzdanog čovjeka. Što se
mene lično tiče, bio sam odlučio da s njima mnogo ne okolišam, već da budem kratak koliko god je to
moguće. Pošto smo sjeli, Hariman je smjesta otpočeo:
— Bio sam vam rekao kako računamo na vaš razum i razboritost, Sire. Dozvoljavate li da odmah
prijeđemo na poslovne stvari?
— Da — odgovorio sam, — Zanima me prije svega s kime vi uopće želite da razgovarate, sa Zapadnjakom
ili piscem?
— Za sada samo sa piscem, a možda kasnije sa Zapadnjakom.
— Well! Obojica vam stoje na raspolaganju, ali svaki najviše četvrt sala. Naime, vrijeme mi je jako
ograničeno.
Izvukao sam sat, pokazao im brojčanik i dodao:
— Kao što vidite, sada je tačno osam sati. Dakle, možete do osam i petnaest da govorite sa piscem, a do
poli devet sa Zapadnjakom. Naš će susret tada b.ti okončan.
— Ali vi ste nam pisali da ćete za nas imati na raspolaganju puna dva sata — dobacio je Sebuion
— Dabome! Ja sam tada bio uračunao sat i pol ^ .prijatelja'. Kako vi želite da govorite samo sa -
Piscem', a možda i sa .Zapadnjakom', ostat ćemo pri onih pola sata.

59
— Mi se međutim, nadamo da ćemo postati prijatelji. Smijemo li u tom slučaju da računamo na dva sata?
— Čak i na više. Dakle, počnimo! Od prvih četvrt sata su već tri minuta prošla.
— Vaš način u pregovaranju o poslovnim stvarima je neobičan! — Ijutito doda Sebulon.
— Jedino tada kada sam i nakon odbijanja prisiljen da ponovo žrtvujem svoje vrijeme za nešto što
je već odlučeno. Dakle — molim!
Sada je Hariman preuzeo riječ:
— Radi se o vaše tri knjige ,Winnetou' koje želimo da otkupimo ...
— Da ih štampate? — upao sam mu u riječ.
— Zar se knjige kupuju samo da bi...
— Molim, bez okolišanja! Odgovorite kratko! Da ili ne! Hoćete li ih prevesti i dati u štampu?
Smeteno su pogledali jedan u drugoga. Ni jedan nije odgovorio. Tada sam ja nastavio:
— Budući da šutite, odgovorit ću ja umjesto vas: Vi ih ne želite štampati, već da nestanu, i to zbog vašeg
stvarnog ime'na i obzira prema -vašem mrtv9m ocu.
Tada su obojica u isti mah skočila sa klupe i obasuli me pitanjima. Energičnim pokretom ruke dao sam im
znak da prestanu.
— Mir, mir! Molim vas šutite! Pisca biste možda mogli da zavarate, ali Zapadnjaka ne. Vaše je ime
Santer. Vi ste sinovi onog Santera koji me je, na žalost, bio prisilio da o njemu pričam mnoge ružne stvari.
Nadam se da ću o vama moći ljepše govoriti nego o njemu!

U početku su stajali nepokretni kao drveni kipovi. Tada su opet sjeli, i to jedan za drugim, kao da im je
ponestalo snage da se drže dalje na nogama. Gledali su preda se i ništa nisu govorili.
— No? — upitao sam.
Hariman se tada obratio Sebulonu;
— Govorio sam ti to, ali mi nisi htio da vjeruješ. Njemu se na ovakav način čovjek ne smije približiti! Da ja
govorim?
60
Sebulon je potvrdio. Tada se Hariman opet obratio meni i upitao:
— Jeste li voljni da nam prodate pripovijesti pa da zatim nestanu?
_ Ne.
— Ni po koju cijenu?
— Ni po koju, pa makar kako bila visoka! Nemojte da mislite da je to možda zbog osvete ili zato što sam
tvrdoglav, već zato što vam ovaj posao ne bi ništa vrijedio. Sto god sam pisao, više ne može nestati. Ovdje u
Sjedinjenim Državama ima na tisuće primjeraka ,Winnetoua' na izvornom jeziku. Prema ovdašnjim
zakonima nisam zaštićen kao autor. Svatko ima pravo da prevodi ili štampa koliko god želi. To je svakom
knjižaru poznato. Vi ste mi još tamo prijeko, kad ste mi davali svoju ponudu, bili dokazali da niste knjižar.
Vaš bi novac mogao da strpani u džep i da vam se smijem iza leđa. Želite li to?
— Čuješ li? — upitao je Hariman svoga brata. — On je iskren!
Sebulon je ponovo ustao sa svoga mjesta te stao ravno preda me. Njegove su oči gorjele a usne poigravale.
— Mr. Burtone — rekao je — pokažite mi svoj sat!
Ispunio sam mu tu želju.
— Samo još dvije minute; i petnaest minuta će proći! — kimnuo je, — Kao što vidite, prihvatio sam vaš
raspored vremena. Bit ću tačno onako kratak kako vi želite. Posljedice neće pogoditi nas, već vas i vašu
savjest! Da, rni smo Santeri, a naš otac je bio čovjek k'Jjega poznajete. Hoćete li nam prodati ,Winnetoua'?

— Ne.

— Sa piscem }e svršeno! Vrijeme je prošlo, i to tačno na sekundu. A sada daljnjih petnaest minuta
sa Zapadnjakom! Pitam vas: koliko bi trebalo da vam Platimo da nas obojicu odvedete do Nugget Tsila i
3° :Tamne vode'?
— Ja to uopće neću učiniti. Ja nisam vodič za strance.

le:

— Ali kada bi čovjek dobro, veoma dobro platio?
— Čak ni onda. Ja nikada ne radim nešto zbog novca.
Tada je Sebulon upitao svoga brata:
— Hoću li? Smijem li?
Ovaj je sšHa potvrdio i Sebulon je nastavio, okre-nuvli se prema meni:
— Vi ćete to ipak uraditi, iako ne za novac: u to možete biti sigurni! Poznajete li Siouxe?
— Da.
— A Apače?
— Kakvog li pitanja! Ako ste stvarno pročitali moga ,Winnetoua', tada će vam biti isto toliko jasno kao
i meni da je ovo pitanje bilo suvišno!
— Čujte tada šta ću vam reći! A da je to istina, spremni smo obojica da ruke u vatru stavimo. Poglavice
Apača pozvali su k sebi poglavice Siouxa. Zašto i zbog čega to mi nije poznato. Čuo sam jedino to da među
njima treba da zavlada mir. Ondje se imaju da pojave samo poglavice i nitko više. Siouxi su međutim
odlučili da iskoriste ovu priliku pa da se sastanu sa svim protivnicima Apača kako bi ih uništili. Vjerujete li
u to?
— To se mora provjeriti — odgovorio sam hladno.
— Nastavit ću: Već je ' mjesto određeno na kojem će se sastati neprijatelji Apača kako bi se dogovorili 3
ratnom planu da ih unište. Poznajem to rn;esto,
— Zaista?

— Da.

— Otkuda? Od koga?
— Cisto poslovna stvar, ali vama ću reći, jer pretpostavljam de ćete mi biti zahvalni. Ja poznajem Sio-uxe i
oni poznaju mene. Mi smo po zanimanju trgovci konjima i govedima, pa smo često u vezi s njima. Sada
su nam ponudili jedan posao koji je toliko velik i unosan kao što nikada nije bio ranije. Treba da
preuzmemo plijen koji će oteti Apačima. Shvaćate li na što mislim?
— Veoma dobro.
— Znači da vjerujete da smo dobro obaviješteni? —" To će se tek pokazati!
— Treba da dođe do borbe, do besprimjernog prolijevanja krvi. Znam da ste prijatelj Apača. Spreman sam
da vam pružim priliku kako bismo uništili planove njihovih neprijatelja. Ja ću vas odvesti do onog mjesta
gdje se ti neprijatelji savjetuju. Spreman sam da se odreknem dobiti koja nam je bila u izgledu. Za uzvrat

tražim od vas jedino da nas odvedete do ona dva mjesta koja sam vam bio spomenuo. Recite jeste li spremni!
Samo brzo recite, određeno i jasno! Mi nemamo vremena!
To je govorio veoma brzo kako bi što manje vremena utrošio. Zvučalo je dvostruko bojažljivije i dvostruko
upečatljivije. I unatoč tome stao sam se raspitivati mirnim, staloženim glasom:
— Vi želite da me odvedete do mjesta na kojem se održava savjetovanje? U kom pravcu vodi taj put?
— Gore za Trinidad.
— Na koji to Trinidad mislite? Ima ih više.
— Na onaj u Coloradu.
U tom je Trinidadu živio jedan stari dobri znanac, po imenu Max Pappermann, koji je nekada bio veoma
koristan prerijski lovac, a sada je vlasnik takozvanog hotela. Po-rijeklom nije bio Amerikanac. Imao je
osobinu da svoje ime smatra za izvor svih nedaća koje su ga snašle. Svoje ime nije izgovarao engleski. (
Imao je grešku u govoru pa je X u svom imenu Mas uvijek izgovarao kao Makš. Iako se zbog toga osjećao
nesretnim, ipak mu nije bilo ni na kraj pamet; da uradi što bi svaki drugi na njegovom mjestu učinio, naime,
da što više izbjegava to ime. Dapače, on ga je Pri svakoj zgodi izgovarao, pa su ga zbog toga i jpš 2t>og
jodnog razloga nazivali .Plavi Makš'. Naime, on Je Prilikom svojih krstarenja po Zapadu doživio 'ie-srecu.
Puščani prah, koji je eksplodirao, opalio mu 'e cijelu lijevu stranu lica. Pri tome doduše nije izgubio °ko, ali
je opaljena polovina lica ostala zauvijek plava. Bio je mio, divan, vjera«) i požrtvovan drug s kojim sam se
nekoliko puta bio susreo na kratko vrijeme —
33bio je to jedan od onih Zapadnjaka koje sam stvarno od srca zavolio.
Da bih dao što vjerniju sliku, želim nadodati da je ovaj Trinidad glavni grad Countv Animasa u sjeverno-
amerićkoj državi Colorado. On predstavlja čvor mnogih željezničkih pruga. U njemu se još i dan-danas
obavlja značajna trgovina stokom. To je razlog zbog kojega su obojica Entersa veoma dobro poznavali grad
i njegovu okolinu. Sebulon je nastavio da me i dalje obavještava, pa me je upitao:
— Jeste li već nekada bili gore u Trinidadu, Mr, Burtone?
Odgovorio sam mu okolišeći:
— Moram se najprije prisjetiti. Bio sam već u mnogim mjestima i priličan je broj onih koje sam za-
boravio. Dakle, tamo gore je sastajalište svih neprijatelja Apača?
— Da, samo to nije u samom Trinidadu, već mnogo dalje u brdima.
— Tako?! Čini mi se^da me smatrate za početnika, jer ste od mene očekivali da ću pretpostaviti kako će
crveni odabrati za svoj sastanak tako živ grad, a njihove namjere treba-da ostanu u tajnosti. To
vaše mišljenje o meni teško će me potaknuti da vam' se priključim. Sada još jedino želim da vas upitam
kada bi trebalo da se ondje pojavim.
— Mi ćemo još danas odavde da otputujemo i to zato ste u Chicagu imamo još jedan čitav dan posla, a dva
puna dana u Leavenvvorthu. Vi biste mogli da za nama krenete. Dogovor će se održati tačno za deset
dana računajući od danas. Mi bismo vas međutim dočekali tri dana prije u Trinidadu.
— Označite tačnije mjesto! Da nije možda taj Trinidad tako malen da nas možete odmah primijetiti čim
stignemo?
— Raspitajte se za hotel staroga Pappermanna, kojega obično zovu ,Plavi Makš'. Tamo ćemo preno-
ćiti. Već smo se prijavili. Ali, Sire, već je prošlo jedanaest minuta. Imamo samo još četiri minuta. Razmi-
slite brzo, recite što ste odlučili, inače će biti prekasno!
— Ne brinite! Kada prođe petnaest minuta, mi ćemo biti gotovi!
64
— Nadajmo ;se! To je još više u vašsm interesu n»c<oli u našem!
— Zašto?
— Zato što bez nas ne biste mogli spasiti Apače!
Sada je došao red na mene da izbacim svoj adut kojim ću uzdrmati njihove zahtjeve, a pogotovu samo-
uvjerenje. Pogledao sam ga vragoljasto u lice i rekao:
— Da se možda ne varate? Zar vi stvarno vjerujete da bi mi bilo teško pronaći poglavicu Kiktahan Schonku
kod Devils pulpita?
To je djelovalo! l to odmah i vanredno uspješno! Sada je i Hariman skočio sa svoga mjesta i prestrašeno
uzviknuo:
— Heavens! On za to već zna! Da li ste sveznajući, Sire?
— Da, zar ste sveznajući? — upitao je i Sebulon. Stajali su preda mnom kao dva dječaka koji su
bili uhvaćeni u krađi jabuka. Izvadio sam sat, pogledao u brojčanik i odgovorio:
— Nema na svijetu čovjeka, koji sve zna. Kako ovog časa za vas više nisam pisac, već
Zapadnjak, samo se po sebi razumije da moram dobro otvoriti oči. Sto ste smatrali za tajnu, bilo mi je
poznato još prije no što ste mi rekli. Sasvim ste na pogrešnom putu ako smatrate da se za vaše saopćenje
moram odužiti Nugget Tsilom i ,Tamnom vodom'. Štaviše, stvar je sasvim drukčija: vi uz pomoć Siouxa
ne možete dobiti ništa, već jedino uz pomoć Apača, a ja bih vam u tom slučaju morao to osigurati.
Sada sam i ja ustao sa svoga mjesta i nastavio:
— Od danas pa za sedam dana bit ću u Trinidadu, u hotelu koji ste mi naznačili. Od toga dana podvrgnut ću
vas ispitivanju: budete li položili ispit, vidjet ćete Nugget Tsil i ,Tamnu vodu', inače ne! Odlučite sami
uz koga ćete biti, uz Siouxe ili Apače. Samo znajte, posljedice ćete snositi vi a ne ja! — Tako! I °vih

petnaest minuta je prošlo, tačno na sekundu Ostajte mi zdravi, Mesch 'schura! I do viđenja koc'
starog Pappermanna u Trinidadu!
Sklonio sam opet sat i udaljio se a da se nisam nijednom za njima okrenuo. Nisu izgovorili ni jedre

5 VVinnetouovi nasljednici

65riječi. Bili su potpuno iznenađeni. Otišao sam ravno u Clifton-House gdje nitko nije ni slutio da sam preko
noći bio odsutan Ako me je uopće netko i zapazio, morao je pretpostaviti da sam se vratio s jutarnje šetnje.
2a moga odsustva Srdašce nije napustilo svoju sobu, znači da još uopće nije doručkovala. Otpratio sam je
dolje do našeg stola kako bi propušteno mogla nadoknaditi. Dvojica poglavica već su bili otputovali. Na
njihovim mjestima sjedili su drugi. O mom susretu , s Entersima podrobno sam je izvijestio. Odala mi le-j
priznanje koje mi kao bračnom drugu u svakom slučaju pripada. Kao što je već prije rečeno, prozor:
kraj kojega smo sjedili gledao je na rijeku. Kroz prozor su se mogle vidjeti osobe koji su
dolazile preko mosta Upravo sam bio završio izvještaj kada sam primijetio braću koja su s one strane
dolazila ovamo u hotel. Konobar ih je također ugledao i rekao pokazujući prema njima:
— To su ti susjedi! Danas su veoma rano otišli. Dobili su neko pismo. Čovjek ih nikada nije mogao da
vidi po danu. Danas se međutim vraćaju. Idem da vidim šta to treba da znači!
Ništa nam nije moglo da bude milije od ove njegove radoznalosti. Izišao je napolje. Nakon nekoliko minuta
opet se vratio i javio:
— Odlaze! Putuju! Sada za Buffalo, a odatle prvim vozom za Chicago. Isto onako kao i dva gentlemana
danas ujutro, koja su također otputovala za Chicago. Šteta, grdna šteta! Plaćali su samo nuggetima!
Ubrzo iza toga ugledali smo braću Enters kako napuštaju hotel i kako opet prelaze preko mosta. Prtljaga koju
su nosili sastojala se samo iz po jedne kožnate torbe. Nisam imao nikakva razloga da se možda naknadno
raspitam gdje su i kako provodili vrijeme preko dana. Ja sam s njima barem za sada bio završio.
, — A sada ćemo i mi ubrzo otputovati? — upitala ife moja žena.
— Da, sutra ujutro — odgovorio sam.
— Kako daleko?
— Hm' Da sam sam, otputovao bih ravno do Tri-nidada.

_ Misliš li da ja to ne bih izdržala?
— Naporno je to, Srdašce!
— Za mene nije! Ako hoću, tada i mogu! Čekaj da nešto pogledam.
Otišla je u prijavnicu da donese red vožnje. Gledali smo i računali. Nismo smjeli da se pokažemo ni u
Chica'gu ni u Leavenvvorthu. To nije bilo teško izvesti, pogotovo zato što nismo namjeravali putovati preko
Leavenwortha, već preko Kansas Citvja koji leži nedaleko od njega. Odavde je trebalo još dobar komad puta
do Triniđada. Da stignemo do njega, neće biti naporno, jer su uređaji u američkim željezničkim kolima
savršeni i pružaju svu udobnost.
— To ćemo i učiniti — reklo je Srdašce. — Putovat ćemo bez prekida. Ja ću se lično pobrinuti za vozne
karte!
Kad god je govorila ovako sigurnim tonom, uvijek je znala što hoće. Već smo slijedećeg jutra sjedili u odjelu
Pullmancara koji smo unaprijed telegrafski naručili i vozili se u susret .Dalekom zapadu' i događajima koji
su nas ondje očekivali i za koje se nadamo da neće biti opasni.

»ZAPADNJACI«

Bio sam upozorio Srdašce da ćemo od trenutka kada napustimo u Trinidadu željeznička kola morati da se za
duže odreknemo jednog velikog dijela civilizacije. Pokazalo sa koliko sam bio u pravu. Trinidad doduše nije
više bio isti kao prije kada sam ga prvi put između prerije i planina ugledao, ali mu je još štošta nedostajalo.
Dok sam se na željezničkoj stanici raspitivao za Mr. Pappermanna i njegov hotel, nadležni službenik mi je
kratko odgovorio:
— Nema ga više!
— Sta? — upitao sam. — Zar taj hotel više ne
Postoji?
67— Da. Još postoji.
— Da nije možda Mr. Pappermann umro?
— Nije. Još je živ.
— Vi ste upravo rekli da ga više nema!
— Postoji i jedan i drugi, .ali svaki za sebe! Razišli su se!
Taj se čovjek veoma veselio svojoj jeftinoj šali, smijao se samome sebi te nastavio:
— Mr. Pappermann je prodao, morao je prodati! Tomu je krivo njegovo nesretno ime!
Udaljio se smijući se još uvijek.
Hotel nije zavrijedio da se tako o njemu misli. Seosko je svratiste kod nas obično privlačnije i bolje izgledalo
od ovog. Kako smo već bili upućeni ovamo, a i zbog mog starog prijatelja, nije mi se dalo da odem drugamo.
Dobili smo dvije sobe, jednu kraj druge, koje su doduše bile malene i skoro sirotinjski opremljene, no ipak
čiste. Ove nazovi ,sobe', a što je naročito bilo naglašeno, imale su tu prednost što su im oba prozora bila
okrenuta prema ,vrtu'. Kada smo pogledali u vrt, ugledali smo kvadrat opasan sa četiri polurazrušena zida. U
njemu su se nalazili slijedeći predmeti: dva stara stola sa po tri još. starije stolice, gotovo potpuno ogoljelo
stablo koje je svim silama nastojalo da bude ili lipa ili topola; četiri , meni potpuno nepoznata džbuna koji
vjcrovatno ni ' sami nisu znali kako se zovu; naposljetku nekoliko tuceta slamki trave od kojih se sigurno

uzaludno već godinama očekivalo da se pretvore u neku vrstu travnjaka. Uz jedan stol sjedio je neki
muškarac, a uz, drugi također jedan muškarac, i to obojica' tako da smo im lica mogli vidjeti sa strane. Jedan
je u ruci držao pivsku čašu, no nije pio jer je bila prazna. Drugi je imao cigaru u ruci, no nije pušio jer mu se
bila ugasila. Obojica su jedan prema drugom bili okrenuti leđima. Obojica su bili gostioničari. Onaj s pra-
znom čašom — a što smo kasnije doznali — bio je novi gostioničar A onaj s ugašenom cigarom — na što
smo odmah pomislili — bio je stari gostioničar. Vidjelo se po obojici da nisu mnogo sretni jer su

68

ostavljali dojam kao da se kaju zbog sklopljenog po-sja i kao da duboko razmišljaju šta bi iz njega mogli još
da izvuku.
__ Slušaj — reklo je Srdašce — čini mi se da bi
ovaj s desne strane mogao biti tvoj prijatelj Pappermann. Upravo se bio napola okrenuo i ugledala sam mu
lijevu stranu lica; ona je plava.
— Da, to je on T- odgovorio sam. — Ostario je i osijedio! Ali je još uvijek snažan. Pazi sada! Sad ću ga
pokrenuti, samo kako' Pazi samo da te ne vide!
Još sam se više približio prozoru, ali sam se zaklonio iza zida, turio kažiprst u usta oponašajući reski ratni,
poklič S.iouxa. Odmah je djelovalo. Obojica gostioničara skočila su sa svojih stolica i ,Plavi Makš' je
viknuo:
— Hallo, hallo, dolaze Siouxi, Siouxi!
Obojica su pogledala oko sebe i kako nisu otkrili ni jednog jedinog čovjeka, gledali su jedan u drugog.
— Siouxi? — upitao je novi gostioničar. — Htio bih da znam otkuda bi mogli doći u sam centar grada!
I to nakon nekoliko dana putovanja iz kraja gdje još postoje!
— Bio je jedan! — tvrdio je Pappermann.
— Glupost!
— Ono! Ja ne pravim gluposti! Znam. čak i to kojem plemenu pripada! To je bio Sioux iz plemena
Ogellallaha!
— Nemoj da ti se smijem! Ako bi se...
Dalje nije govorio jer sam i po drugi put zviždnuo ratni poklič
— No, čuj! Ako to nije istinski Ogellallah, neka mi na stupu mučenja režu kožu u kaišave!
— Tada mi reci gdje se nalazi!
— Otkuda bih znao? To je doprlo do nas, kako mi se čini, negdje odozgo, visoko nad nama!
— Da, odozdo, duboko odozdo ne bi mogao doći, to je tačno! Bila je to obješenjačka šala i ništa više!
— Nije, to je ozbiljno! Samo što to nije bio ratni Poklič, već signal, prs vi signal!
Još jednom sam ponovio ratni poklič.
C9— Čuješ! —• reče Pappermann. -~ To nije nikakva glupa šala! Čovjek je ili stvarno iz plemena Siouxa
Ogellallaha, ili neki stari lutalica sa Zapada, moga kova, koji umije da oponaša ratni poklič crvenih
kako bi ih zavarao. To je neki stari drugar koji me je vidio ovdje da sjedim i želi da mi kaže da,..
Netko ga je prekinuo jer se sa stražnjih vrata kuće začuo ženski glas:
— Brzo unutra! Ne znam šta da kuham!
— Kuhati? Zar ne žele da samo piju?
— Ne! 2ele i da jedu! Pa čak i da odsjednu!
— Znači da je neki stranac ovdje? -r- Čak i dva!
— Hvala bogu! Najzad, najzad opet jednom! A gdje su?
— U sobi broj tri i četiri! Bračni par! Tada je Pappermann brzo upao u riječ:
— Broj trj i četjri? To je na stražnjem dijelu! Ćulo se s ove strane! Prozori su otvoreni! Sada znam
odakle je dopro krik!
— I opet glupost —r proturječio je novi gostioničar. — Otkadji bračni parovi urliču?!
— Veoma često! Naravno, samo ovdje nije ženi. zaurlala, već muž! To je neki moj drugar! Pri tonu ostajem,
inače neka me katranišu, očerupaju, linčuju i...
>— Dođite već jednom unutra! — prekinuo ga je ženski glas. — Stranci žele jesti, a ja nemam mesa, a ni

novaca!
Nestali su u kući. Sa smiješkom na usnama Srdašce je reklo:
— Čuj, izgleda da smo ovdje naišli na vanredno sjajno gazdinstvo! Samo što tvoj stari Pappermann nije
ni glupak, a ni loš čovjek! On mi se već sada počinje svictati, i ja ...
Tada je netko snažno i glasno zakucao na vrata.
— Naprijed! — rekla je prekinuvši svoj govor. A tko je ušao? Naravno Pappermann!
— Pardon! — izvirijavao se. — Čuo sam ratni poklič Siouxa Ogellallaha i htio sam — i mislio sam —
pa mi se učinilo — l — i — Mr. Shatterhand, Mr. Shatterhand — halig, dobro došli, dpbro došli!

70

U početku mu je govor bio tečan. Kad me ugledao zastao je i ponovo zastao, dok me nije prepoznao i
us'kliknuvšj pojurio k meni. Raširio je ruke kao da će me zagrliti i poljubiti, ali se sjetio da to ne bi bilo
zgodno, pa me je samo za ruke uhvatio. Neprekidno ih je stiskao, privukao ih k srcu, usnama, sa svim
mogućim uzvicima istinske srdačne radosti i pri tome me gledao i gledao suznih očiju. Ukratko, izgledalo je
kao da se uopće ne može savladati. Srdašce je bilo ganuto i suze su joj navrle na oči, a i ja sam se morao
savlađivati da bih barem na izgled ostao miran.

— Zar ne, vi ste kriknuli, vi, vi, Mr. Shatterhande? — upitao je kad se bila slegla prva -duševna oluja.
— Da, ja sam bio — priznao sam.
— Znao sam! Znao sam! To ste morali bitu samo vi, i nitko drugi!
— Da, samo ja — smijao sam se. — A ne moja žena kao što ste to bili pravilno i rekli vašem kolegi.
— Vaša žena? 's death -— grom i pakao, potpuno sam zaboravio da izrazim moje poštovanje! U svakoj
preriji i svakoj savani postoji dobar običaj da se najprije pozdravi žena, a tek onda muž! Pardon! Želim
to ispraviti!
Nastojao je da mu naklon bude što pokorniji i elegantniji. Onda je odmah htio da sazna što sam tokom
godina doživio pa da mi poslije toga ispriča svoju sudbinu. Naravno, to nisam prihvatio jer je čovjeku zato
potrebno slobodno vrijeme i pravo raspoloženje. Pozvao sam ga da jede s nama i zamolio ga da javi dolje da
želimo u vrtu jesti, i to tek nakon jednog sata. Dotle ću se sa suprugom prošetati kako bi upoznala grad u
kojemu moj stari drugar posjeduje ovaj lijepi hotel.
— Ne posjeduje više, već je jednom posjedovao ispravio me je. — Ispričat ću vam to.
— Samo ne sada, već kasnije! Ujedno vas molim da o meni što manje govorite. Ovdje nitko ne mora zr>ati
kako se zovem, a ni to da nisam odavle.
— Šteta! Grdna šteta! — prekinuo me je. — Upra-vo sam imao namjeru da pričam ovdje o vama...

l71

— Nikako, nikako! — upao sam mu u govor. — Smjesta bih otišao i nikada se više ne bismo vidjeli. Sa
moje strane im možete reći da sam i ja jedan od starih Zapadnjaka.
— I to slavan, veoma slavan!
— Ne, ni u kom slučaju! Imam naročitih razloga cia se o meni ne govori. Ja se sada zovem Burton, a vi ste
bili mnogo, mnogo slavniji od .mene. Jeste li me razumjeli?

— Da.

— Nemojte samo počiniti kakvu grešku?
— Budite bez brige! Ja se zovem Makš Papper-mann, pa ako treba, bit ću i nijem i gluh. Naslućujem da se
radi o nekoj vašoj staroj ili bolje rečeno novoj avanturi?
— Možda! Možda ću vam se i povjeriti, ali samo onda kada se budem uvjerio da zaista znate šutjeti. Sada
idite!
Naklonio se i po drugi put i udaljio kako bi izvršio nalog. Mi smo 'pošli da obiđemo grad i vratili se tačno u
naznačeno vrijeme. Najprije smo otišli u naše sobe. Otuda smo vidjeli da su stigli novi gosti, naime, šest
mladića koji su također htjeli da ,iedu u ,vrtu'. Za nas je već bio postavlj'en stol, a za njih nije. Bili su im
iznijeli nešto što je sličilo dugačkom stolu i stolice. Sjedili su tako uz flašu brand.vja i urnebesno protestirali
jer je bijeli stolnjak, jedini koja je gostioničar imao, bio prostrt preko našeg stola a ne preko njihova. Čak su
zahtijevali da im se iznese jelo koje je upravo bilo zgotovljeno za nas. Papper-manna su prisilili da sjedne s
njima i da s njima pije. Bio je toliko pametan da im se pokorio. Sad su svi počeli da mu nešto dobacuju. Nisu
htjeli samo da ga naljute već su ga i zadirkivali. On se međutim držao tako mirno, kao da ga to ne dira, što i
dolikuje sa-vanskoj i šumskoj lutalici. Kasnije smo doznali da se onaj koji je vodio glavnu riječ zove Howe.
Upravo kada smo stigli u naše prostorije, čiji su prozori bili otvoreni, čuli smo ga kako govori:
— Tko je zapravo taj Mr, Burton kojd je u svemu prije bio poslužen?
Pappermann je pogledao prema našim prozorima. Vidio me na prozoru. Blago je kimnuo glavom i od-
gmrorio:
__ On je muzičar.
_ Muzičar? Šta to treba da znači?
__On duva u harmoniku, a njegova žena ga prati na gitari.
— Duva, duva u harmoniku! Zašto onda i njegova žena ne duva u gitaru?
Razlegao se grohotan smijeh na ovu neslanu šalu.
— Zašto govori takve gluposti? — ljutilo se Srdašce.
— Pusti ga! — zamolio sam je, — To je namjerno. A to je dobro. Naslućujem kako dolje nastaje jedna od
onih scena u kojoj jedan Zapadnjak uvijek uživa, naime, da ukori ljude koji ga smatraju za bedasta ili
manje vrijedna.
— Da ovi ljudi nisu možda siledžije? w
— Ne vjerujem, 'iako se tako ponašaju. Zbog toga više zaslužuju dobru lekciju nego što bi zasluživali
da to stvarno jesu. Naslućujem — a, ti konji! Izgleda da su njihovi!

— Jesu li dobri?
— Dobri! Ta riječ i odviše malo kazuje: .— Znači dragocjeni?
Odugovlačio sam odgovor jer mi je pažnja sada bila usmjerena isključivo na životinje na koje se odnosilo
pitanje. Pozadi, na vrtnom zidu, nalazila su se vrata iza kojih se pružala ledina. Na njoj nije bilo nijedne
zgrade, a kad smo došli, bila je potpuno prazna. Saaa je tamo bilo nekoliko konjušara zaposlenih oko
Podizanja šatora. U njihovoj su se blizini kretale dvije grupe konja koji su zaokupili svu moju pažnju. Ječma
grupa se sastojala od devet konja i četiri rnazge. Konji u prvoj grupi pripadali su vrsti takozvanih .dobrih'
konja. Oni u drugoj grupi sigurno su potjecali iz Mexika, i to iz odličnog odgajališta koje se tamu označuje

riječju .plemenit'. U drugoj su grupi bila samo tri konja, ali samo kakva! Bili su to bijelci išarani Pjegama, i
to ne crnim već riđim. Ta jedinstvena i veoma otmjena boja se postizava dugom j napornom
73njegom. Građa njihova tijela, držanje i njihovo vladanje me podsjećalo na slavnog vranca moga Winne* ,'
toua, a ujedno i na one izdržljive Dakota-kasače kojih danas više nema. Odgajali su- ih u nekoliko
indijanskih plemena na sjeveru i njihovom izdržljivošću postiza-.f vali su više nego što se postizava s
najboljim trkačima. Tako sam sada mislio. Čovjek bi morao poći onamo da ih izbliza promotri i pogleda
kako bi mogao nešto sigurnije ustvrditi. Da su ta tri bijelca bili čistokrvni, vidjelo se po tome što su bili
odvojeni i veoma nježni jedan prema drugom. Lizali su se i mazili. Trčali su tamo-amo, lovili se, pa se opet
priljubili. Čovjek ih je bezuvjetno morao smatrati za braću ili barem za bliske drugove koji su zajedno
odrasli i koji još nikada nisu bili razdvojeni.
U blizini šatora ležala je gomila ćebadd i drugi predmeti potrebni za putovanje i logorovanje. Bilo je i
mnogo sedala, svakako više od dvadeset komada. Među njima je bilo i nekoliko za žene. Zbog čega? Da nisu
možda u društvu te šestorice odveć glasnih mladića i neke žene koje se sada još ne vide? Da M se to društvo
sastojalo'od onoliko osoba koliko je bilo sedala, znači više od dvadeset? Za sada su se vidjela samo ons
šestorica i tri konjušara. U svakom slučaju, ja se maloprije nisam bio prevario kada sam pretpostavljao da
nisu siledžije. Doduše, bili su prilično bahati i nisu pokazivali dobar odgoj i pr'stojnost. To su ćoka-zaii
svojim ponašanjem maio orije prema gostioničaru i kasnije prema nama. Mogli su biti čak i nešto gore od
siledžija! Izvadio'sam !z kofera svoja dva revolvera, nammio ih i spremio da mi budu pri ruci.
— Sta radiš za ime božje? — upitalo je Srdašce.
— Ništa što bi pobudilo tvoju zabrinutost — odgovorio sam.
— I ti ćeš pucati!
— Ne! Pa čak i da pucam, neću u čovjeka.
— Pa ipak! Bit će bolje da ovdje jedemo!
— Zar me želiš osramotila?
— Ne! — rekla je odlučno. — Dođi!.
Pošli snio dolje, sjeli za naš stol, a da nikoga nismo pozdravili. Nastupio je kratak tajac. Promatra-

74

i; su nas; .odmjeravali' su nas. Pappefmann je ustao od njihova stola i prišao nam jer smo ga bili pozvali da s
nama jede. Tada su zbili glave i po načinu kako su razgovarali moglo se zaključiti da se ponovo radi o nekoj
podvali koju su htjeli da nam prirede.
__ Oni su umjetnici — rekao je Pappermann dok
je sjedao za naš stol.
— Koje vrste? — upitao sam.
_ Slikari i kipari. Rekli su kako misle otići na jug do Apača.
— O! Zbog čega žele i moraju tamo?
— Ne znam. Nisu mi ništa rekli. To sam jedino iz njihovih riječi zaključio. Izgleda da su pozvani. Oni
već sutra ujutro misle .da odu dalje. Hiljadu im je vragova u tijelu. Nijedan od njih još nema trideset godina.
Zelembaći, Vladaju se kao da im je pamet lopatama ubačena u glavu. Jeste li čuli što su pitali?
— Da.
— A i to šta sam im rekao tko ste?
— I to..
— Da li je bilo dobro?
— Ni dobro ni loše. Sasvim mi je' svejedno šta ti ljudi o meni misle.
— O, možda i ne! Ljute se na vas. Naslućujem neku vragoliju!
— Neka bude!
Tek što sam to rekao, već su se riječi i obistinile. Howe je ustao i polako se uputio prema nama.
— Sad će početi! — upozorio je Pappermann.
— Bit će mi samo drago — odgovorio sam. — Pustite me da sam djelujem i ne miješajte se u to!
Uto je Howe stigao do nas, posprdno se naklonio i upitao:
— Mr. Burton, ako se ne varam?
— Da — potvrdio sam.
— Vi duvate u harmoniku?
— Zašto ne bih? Pogotovo za vas, i to veorta rado.
— A ovo je Mrs. Burton?
Pri tome je pokazao na Srdašce.
75— Da — odgovorio sam.
— Ona svira u gitaru?
— Želite li možda da je čujete?
— Sada još ne, ali možda kasnije. Za sada nam je potrebno sarno ovo.

Povukao je bijeli stolnjak s našega stola, odnio ga i prekrio njime njihov.
— To je drsko! Čak i bezobrazno; — ljutio se Pappermann. Srdašce nije ni trepnulo.
— Budite samo mirni! •— rekao sam. — Dozvolit ćemo im sve, sve!

Tada je prišao novi gostioničar da nas lično posluži. Najprije je donio tanjure i pribor. Tek što nam je
okrenuo leđa, došao je Howe, oduzeo nam pribor i odnio na svoj stol. Nakon toga je gostioničar donio juhu.
Vidio je u čemu je stvar, ali je ostao miran i stavio duboku zdjelu na naš stol. Odmah su je odnijeli i
ispraznili. Onda su nam je opet vratili. Ovako su postupili i s ostalim jelima dok nije došao red i na voće.
Puni tanjuri, zdjele i šblje bile su odnesene i prazne vraćene. Sve je to bilo propraćeno stalnim ismijavanjem
i posprdnim smijehom.
— To nisu Crnci! — rekao je Pappermann. — Nisu ni Indijanci! To su bijelci! Sta kažete na to,
Sire?
— To ćete vjerovatno ubrzo čuti — odgovorio sam.
— Jasno, ja ću za nas smjesta naručiti drugo jelo!
— Ne, sada još ne! Ova se lakrdija mora najprije do kraja odigrati. Kada će ovi gentlemani dobiti svoje
jelo?
— To može da potraje još nepun sat. Moja dobra stara kuharica je otišla, a novoj gostioničarki, koja sama
kuha, treba mnogo vremena. Prije no što očerupa mladu kokoš, mogu da prođu i tri mjeseca, jer ona
svako perce pojedinačno vadi. Naime, ova je banda naručila kokošju juhu. Imali su još samo jednu staru
šestogodišnju koku. Dok se ta ne očerupa, može. ako se ne varam u računu, da prođe pet do šest mjessci. A
sada i sami možete zaključiti kada će ti .gentlemani' dobiti svoje jelo!
— Izvrsno! Srdašce, jesi li raspoložena da sviraš u gitaru?

76

— Kako ti to misliš? — upitala je.
_ To ćeš kasnije doznati. Sada samo reci jesi li raspoložena! Harmonika i gitara se nalaze u mojim
džepovima.
__ Ah, revolveri?
— Da.
— Da li je opasno?
— Nije, uopće nije!
— Onda ću i ja svirati!
— Lijepo! Mislim da je otpočeo drugi čin lakrdije. Već se i zavjesa diže.
Howe je ponovo prišao našem, stolu, široko raskre-čenih nogu stao pred nas i rekao:
— Dolazim s jednom molbom. Naime, mi smo slikari. Želimo da naslikamo Mrs. i Mr. Burtona zajedno sa
Mr. Pappermannom.
— Vi svi, sva šestorica? — upitao sam.
— Da.
— Nas troje?
— Da. Hoćete li nam to dozvoliti?
— Veoma rado, veoma rado. Imam samo jedan uvjet.
— Koji?
— Da ostanemo sjedeći tačno ovako kao sada.
— Well! Ja bih, doduše, želio neku drugu pozu, sasvim drugu, ali ćemo se i ovim zadovoljiti. Sjedite
tako da se što manje mičete, inače, inače nećemo moći stvoriti nešto istinski umjetničko.
Može da počne!
Izvukli su papir i olovke iz džepova i počeli crtati. Tada smo daleko napolju ugledali nekoga kako dolazi
prema strništu. Imao je na sebi indijansko odijelo, dok je na leđima nosio u kožu vezan teret, koji nikako nije
bio lagan. Išao je pognut i sporim hodom. Bio je veoma izmoren. Zaustavio se kod konja i promatrao ih.
Tada je dalje krenuo. Kada je stigao tako blizu da smo mu mogli lice razabrati, ustanovili smo da mu je
otprilike dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Crte njegova lica bile su veoma simpatične. Kosa mu je bila
vezana u perčin tačno kao nekada u Winnetoua i padala fnu niz leđa. Izgleda da mu je ovdje bilo sve poznato
Jer se uputio ravno i tačno prema vratima koja su vodila u ,vrt'.
77— Bože, to je on! — rekao je Pappermann.
— Poznajete li ga? — upitao sam.
— Da. To je ,Mladi Orao'. Prije četiri godine sišao je sa planine, ne na konju, već pješice, tačno kao i danas,
Ostao je dva dana kod mene da se odmori. Osim odijela koje je nosio bio je ponio još jedno novije, bolje.
Kada je pošao, predao mi ga Je na čuvanje. Rekao je, ako ne umre, da će se vratiti ponovo nakon nekoliko
godina da ga preuzme. Novaca nije imao uza se, već nuggete, samo ih nije bilo mnogo. Njihova vrijednost
iznosila je jedva tri do četiri stotine dolara. Teško meni, izgleda da je iznuren i izmučen!
— Gladan je! — nadodao sam.
— Mislite?
— Ne samo da mislim već je zaista tako. Vidi se na njemu.
— Taj osjećaj imam i ja! — reklo je Srdašce. — Potpuno je iznuren! Tetura se! Neka s nama jede! Ja ću mu
to reći. Iznesite brzo još jednu stolicu. Mr. Pappermann!
Pappermann je brzo otišao da ispuni ovu želju. Srdašce je ustalo, pošlo prema vratima kojima se mladi
Indsmen približavao. Otvorila ih je, tamo ga dočekala, primila ga za ruku, dovela ga do našeg stola i
zamolila ga da nam bude gost. U to je već Pappermann donio stolicu. Koliko god Indijanac bio umoran, nije

odmah sjeo, već je i dalje stajao pogledavši svojim velikim tamnim očima one koji su ga na tako neuobiča-
jeni način prihvatili.
— Tačno kao Nscho-tschi koja je prema svakome . bila milostiva! — rekao je. Tada se spustio na stolicu i
zatvorio očj. Bio je tako umoran i nije uopće mislio da odloži teret koji je nosio. Skinuli smo mu ga S leđa
odriješivši remenje. Bio je to dugačak, težak, u čvrstu kožu ve?an zavežljaj čija je težina mogla biti između
trideset i četrdeset kilograma. Mora da je željezo! Taj smo teret položili kraj stolice. Pappermann je prišao
onima za dugačkim stolom i zamolio Ih za čašu brandyja.
— Za koga? — upitali su ga.
— Kao što vidite za onog Indijanca! — odgovorio je.

78

__Branđv nije za crvene, već za bijelce, ne za
njega, već za nas! Tornjajte se odavde!
Zbog toga što je bio odbijen stari se Zapadnjak razbjesnio. Umirivao sam ga i uvjeravao:
— Ne ljutite se! To će nam oni već platiti! Otrčite u kuhinju i donesite tanjur juhe i stvorite je kako god
znate! To je bolje od ovog vašeg brandvja!
Poslušao je moj nalog. Indijanac je čuo moje riječi. Doduše, oči je još držao zatvorene, ali je tiho rekao:
— Ne brandv! Nikada branđv!
Spomenuo je ime Nscho-tschi, ime sestre moga Winnetoua. Da možda nije Apač? Pappermann je donio
juhu.
— Samo bujon od stare koke — rekao je. — Unatoč tome je dobra!
Sjeo je prema Indsmenu. Ovaj se međutim nije pomaknuo. Tada je Srdašce prihvatilo kašiku kako bi svome
gostu ulila juhu. Nato se kraj susjednog stola zaorio grohotan smijeh.
— Zapravo, kokošja juha je naša! — rekao je Howe. — No za ljubav lijepe slike spremni smo da je se
odreknemo. Naziv slike će biti: ,Trostruka sveta milost ili izgladnjeli Indijanac'. Za pet minuta mora biti
gotova! Tko ne bude gotov za to vrijeme, plaća bocu brandvja.
Sada su olovke počele naprosto da lete i nije prošlo ni pet minuta a šest karikatura je već bilo pred nama. To
uopće nisu bile karikature, već ordinarno skrabanje. Sigurno su pretpostavljali da ćemo se zbog toga naljutiti
i da će nas to navesti na neku glupost. Mi smo naprotiv postupili sasvim suprotno i pretvarali s« kao da se
veselimo tomu što nas je zapravo trebalo da razbjesni.
— Divno! — rekao sam. — Zaista divno! Koliko stoji takva jedna slika?
— Slika, slika! — smijao se Howe. — On tako nešto naziva slikom! Ne stoji ništa, ništa! Poklanjamo vam
ih!
— Besplatno? — upitao sam.
— Da.
— Svih šest?
79— Pa da, da!
— Hvala!
Slike sam presavio, turio ih u džep pa zatim nastavio:
— Ja sam, međutim, pristojan momak. Ne dozvoljavam da mi se bilo šta poklanja a da to ne uzvratim.
Umije li možda netko od vas da me nacrta na konju? Nije mi stalo do tri, četiri ili pet dolara koje bih za nju
platio.
— Pet dolara? Do đavola, to je čitav imetak! Već trčim, jurim, žurim! Smjesta ću dovesti konja! — do-
viknuo je jedan od njihovih.
Otišao je da odabere najlošijeg, dok su ga ostaM slijedili.
— Smišljate li kakvu namjeru? — upitao me je Pappermann.
— Naravno! Sada dolazi kazna! Otrčite brzo unutra gostioničaru i recite mu da su mi potrebna dva do tri
dobra, punovažna svjedoka, po mogućnosti policajd ili ljudi iz gradske uprave. Neka ti ljudi odu gore u naše
sobe odakle će moći da vide i čuju sve što će se dogoditi.
— Well, vvell! Pobrinut ću se, smjesta!
Žurno je otišao i kada su doveli konja, .opet je bio ovdje. Hovve je zatražio unaprijed pet dolara. Isplatio sam
mu. Tada sam smio uzjašiti. Pretvarao sam se kao da još nikada nisam jahao konja i tri puta sam pokušao da
se popnem, ali bez uspjeha. Kod četvrtog pokušaja zamah je bio toliko jak da ne samo što se nisam popeo
već sam se preturio na drugu stranu i pao. Zaorio se gromoglasan smijeh. Naposljetku su me podigli gore i
stavili mi u ruke uzde. Tada je iznova počelo crtanje.
— Bit će veličanstvena, zaista veličanstvena! — uzviknuo je jedan od .umjetnika'. — Mr. Burton sjedi
visoko i ponosno na konju kao junak i vitez koji na svakom turniru pobjeđuje!
Naravno, bdio je sasvim drukčije.
— Zar je zaista tako? Zar je zaista tako? — upitao sam obradovan i ponosan.
— Dakako, dakako! Vidi se da se ni jedan od nas, što se jahanja tiče, ne može mjeriti s vama.1

80

— Zaista?
— Da, zaista!
__ Tada recite koliko stoji ovakav konj?
— Hoćete li da kupite jednoga?

— Možda i nekoliko! Kad već kažete da sam odličan jahač, bio bih glup kad bih i dalje putovao skupom
željeznicom! Jahanje je svakako jeftinije! Zar nije tako?
— Naravno, mnogo jeftinije! Imamo ih nekoliko na pretek. Možda ćemo vam jednoga od njih prodati.
Namignuli su jedan drugome. To je trebalo da bude potajice, ali sam ja to ipak primijetio.
— Samo jednoga? — upitao, sam. — Trebam pet do šest!
— Ono! Za koga?
— Za mene i Mrs, Burton ...
— Koja svira u gitaru? — posprdno upade Howe.
— Da. A osim toga još i za nekoliko dobrih znanaca ...
— A koji su također svirači?
— Ako vam se to sviđa da. Najradije bih uzeo tri konja i tri mazge i za njih potrebna sedla. Koliko to stoji?
Isprva su bili zabezeknuti. Pogledali su najprije u mene, pogledali jedan u drugoga, a onda me ispitivački
upita Howe:
— Tri konja i tri mazge? A koje? Pokazao sam mu mazge i odgovorio:
— Što se konja tiče, htio bih da uzmem one koji su sada legli, tamo, desno, s dugačkim ušima.
Tada su njihova lica prestala da budu ozbiljna. Ja sam međutim nastavio, pokazujući ona tri konja bijelca:
— A i one mazge tamo također mi se sviđaju. Platit ću svaku cijenu!
Smijeh se ponovo prolomio.
— One mazge tamo! I oni konji tamo! To je izvrsno, izvrsno, nenadmašivo!
Sva su šestorica bez ikakvog reda glasno nešto dobacivala jedan drugome. Kada se njihovo raspoloženje
stišalo, upitao je Howe:
— Svaku cijenu ćete platiti? Tako? Koliko vi novaca zapravo imate uza se, Sire?

' Winnetouovi nasljednici

81

— Čitavih dvije stotine i pedeset dolara! — hvastao sam se. — To je sigurno kudikamo više no što vam
vrijedi čitava vaša konjica!
Sada se zaorio grohotan smijeh. Sabiše glave da »kuhaju plan koji Je za mene mogao hiti samo povoljan.
Više uopće nisu mislili na sliku koju su htjeli da naprave — mene na konju — već jedino na to kako da se
dočepaju mojih dvije stotine i pedeset dolara.
— Sjašite dolje! — naložio mi je Howe. — Vi nam se vanredno sviđate, vanredno, Mr. Burtone! Dobit
ćete konje i mazge, a i potrebna sedla! To ćete sve moći dobiti badava, ako hoćete!
— Badava? Kako? — upitao sam.
— Htjeli bismo da vas vidimo kako jašete, jašete! Na konjima i na mazgama! Sada ćemo ih osedlati, svih
jest! Tamo napolju ćete uzjahati i ujahati u galopu, samo nikako kroz vrata, već preko zida!
— Znači u skoku? — upitao sam.
— Da. Usuđujete li se?
— Zašto ne bih? I sami ste me uvjeravali kako sam veoma dobar jahač! Zar bi čovjek mogao pasti kada su
mu noge u uzehgijama a uzde u rukama?
— Ne, zaista ne! — smijao se, a i ostali su se smješkali s njime, — Dakle, dobit ćete svakog konja i svaku
mazgu koji vas glatko preko zida prebace a da ne slome vrat ili vas zbace!
— Smijem li prije toga da skinem šešir i da svu-j čem kaput?
Tada su mu drugovi naprosto zaurlali od veselja. On se međutim savladao i odgovorio:
— Ja vam od svoje strane dozvoljavam da svučete i obučete što god želite. Nemamo čak ništa protiv ako »e
preobučete čak i u harlekina ili glupog Augusta. A sad dolazi ono najglavnije, od čega sve zavisi, hoće li se
naš posao ostvariti ili ne. Naime, onih dvjesta pedeset dolara morate nam unaprijed isplatiti. Ako vam uspije
da izvedete onih šest skokova, dobit ćete ih natrag, a s njima konje i mazge. Ali, ako vam ne uspije, nećete
dobiti ništa, a novac je naš. Drukčije ne ide, a to i vi uviđate.
— Naravno! Vi ste spremni da uložite vaše konje, pa je razumljivo da i ja nešto uložim. Moj novac, do-
duše, vrijedi više od svih vaših konja, no voljan sam da se pokažem otmjenim!
Ponovo su se svi smijali. Na to je Howe odgovorio:
— Sasvim pravilno, sasvim pravilno! Kako mi naše konje i mazge odmah stavljamo na raspolaganje,
vi se obavezujete da ćete vaš novac odmah položiti.
— Da, odmah, čim budemo sklopili ugovor.
— Ugovor? — upitao je.
— Svakako! Ugovor. Slušao sam da su od svih ljudi trgovci konjima najprepredeniji i čovjek se mora
osigurati i čuvati u svakom pogledu.
— Ali mi nismo nikakvi trgovci konjima, ve6 umjetnici!
— I unatoč tome! Ovo je trgovina konjima, bez obzira tko ste i što ste!.
— Well! Slažem se. Dajte papira!

— A ja ću diktirati! — rekao sam.
Sada sam sjahao s konja i to tako da je više ličilo na klizanje nego na spretan skok na zemlju. Howe je sjeo.
Diktirao sam mu ugovor, a on ga je zapisivao slog po slog, jer je "bio duboko uvjeren da za njega neće biti
posljedice ako bilo što potpiše. Bio je siguran da će me već prvi konj odmah zbaciti sa sedla. Diktirao sam
mu povišenim glasom, jer me je pogled na naše prozore uvjerio da su traženi svjedoci prisutni, koji su morali
da čuju l razumiju svaku riječ. Nadodao sam da ću novac uručiti neutralnoj osobi i da nitko drugi osim nje ne
smije osedlati konje l mazge, a ta je neutralna osoba Mr. Pappermann. Howe, kao i njegovi drugovi, bili su
toliko sigurni u svoju stvar da su neoprezno prihvatili tu pogodbu. Tada su se svi potpisali, a na kraju i ja.
Ugovor sam predao starome Zapadnjaku koji ga je strpao u džep. Od ovoga ^ni časa onih šest divnih
životinja mogao smatrati kao svoje. Izvukao sam novčanik i sa zadovoljstvom Priložio ugovoreni iznos. Čak
se i Srdašce smiješilo. Potajice mi je kimnula. Indsmen, koji je s njome sje-
dio
za stolom, bio se u međuvremenu dovoljno opora-
Vl° i s pažnjom je pratio sve što se odigravalo. Ispitivački pogled svoga oka uperio je na mene, a taj ml je
pogled govorio da unaprijed osjeća šta će se dogoditi. — A sada na sedlanje! — naredio je Howe.

82If

On i njegovi drugovi pojurili su kroz vrata, a stari | Pappermann za njima. Odmjerenom sporošću krenuo •',

sam za njima i promatrao ih. Saopćili su konjuša- f rima šta će se sada odigrati. Konjušari su sluge, pot-
činjeni. Obično se ti ljudi biraju među Meksikancima najnižih društvenih slojeva. Ovi su međutim bili si-
gurno Yeenki, i to veoma iskusna bratija, ne više mladi, sigurno im je bilo preko četrdeset godina. Razgova-
rajući sada s .umjetnicima', nisu više stajali pred njima kao sluge, već kao njihovi gospodari. To mi je
udarilo u oči. Meni se učinilo da su se ipak složili s lošom šalom čija,sam žrtva imao biti, jer su se-na kraju i
oni stali smijati s ostalima. Đak se Howe sa dvojicom udaljio kako bi došli do bijelca, doviknuo im je treći
šaljivim glasom:
— Šteta što Sebulon i Hariman nisu prisutni! Razboljeti bi se od smijeha!
Sam; možete zamisliti kako su na me djelovala ta dva imena! Dakle, oba Entersa! Da se to odnosilo na njih,
saimo po sebi se razumije. Čak je bio tačan i redoslijed po kojemu su imena bila izgovorena: Sebulon prvi.
On je mnogo bolje pristajao ovim ljudima nego brat, a sigurno bi se i više od injega veselio podvali. No ja
sada nisam imao vremena da o tome razmišljam jer sam se približio sedlima i trebalo je odabrati što mi se
sviđa. Bila je sporedna stvar da li će mi sada to stvarno trebati, ali sam imao određene namjere koje su se za
sada zasnivale jedino na pretpostavkama, a kasnije su se pokazale kao ispravne. Moj je izbor pao na jedno
žensko sedlo i na pet najboljih jahaćih pedala. U slučaju da sam pravilno naslutio, trebalo je da od ovih
posljednjih dva komada zamijenim za dva tovarna sedla.
Sada mj je1 bilo jasno da ovih šest lica nisu bili ni umjetnici, a ni pošteni ljudi. Gotovo mi je bilo žao što sam
pred njima odigrao ulogu bezvrijednog čovjeka, kakvi su zapravo oni bili. Ma kakvi oni bili, nedostajala im
je i najosnovnija inteligencija. To što sam iz gomile dvadeset sedala znao odabrati upravo pet najboljih,
trebalo im je bezuvjetno da pokaže kako nisam onaj glupan za koga su me svi smatrali. Sto se
tiče svi su međutim bili toliko slijepi da mi je konjušar' čak donio i svoje velike mamuze da mi ih prikopča.
Mirno sam ga pustio da to uradi.
Pappermann je najprije osedlao tri mazge, poslije konje bijelce. Oni su to mirno podnosili, i jedino nisu
dozvoljavali da im se bilo tko približi sa strane. Morao sam doznati da li se to odnosilo samo na lijevu, znači
na onu stranu s koje se uzjahuje, ili i na desnu. Držao sam se kao da im se želim približiti i s te strane.
Međutim, oni su se stalno okretali tako da sam uvijek bio ispred njih. Čak ni odstraga nisu nikoga puštali da
im se približi. Upravo su se počeli opasno ritati, i to sva trojica. Sada sam dosta znao. S ova tri ždrijepca bilo
je mnogo iakše prebaciti se preko zida nego sa rnazgama, o kojima je trebalo najprije doznati da li su
dresirane ili određene samo za nošenje tereta.
— Sada naprijed, Mr. Burtone! — naredio mi je Howe. — Vrijeme je! Samo nas pustite da se vratimo u
vrt kako bismo vas mogli vidjeti i diviti vam se kada budete dojurili!
— Samo mi najprije pomozite da uzjašim! -,- zamolio sam ga dok sam prilazio jednoj od mazgi.
Podigli su me i smijući se žurno pošli prema ,vrtu'. Konjušari su međutim ostali napolju, a i Pappermann. On
se njih stalno držao i tajnim znakom dao. mi na znanje da se u njega mogu pouzdati. Ovaj obazriv i
promišljen čovjek i sada je bio onakav kakav je bio onda kad sam ga upoznao prije mnogo godina. Sada
podbođoh mazgu. Učinilo mi se da je od svoje velje krenula naprijed, najprije sporo, tada nešto brže. Trčala
je ravno, lijevo, desno, očigledno po svojoj volji. Okrenula se. izvela luk, ponovo se okrenula i dalje kasala,
čak pokušala da pojuri. Klatio sam se i zanio. Kadšto sam izgubio uzde, a ponekad su mi n°ge ispadale iz
uzengija. Sve je to izgledalo vrlo veselo, ali je zapravo značilo strog, vrlo strog ispit koji sam imao s ovom
mazgom. Ona nije bez moje volje izvela ni Jedan korak i ubrzo sam primijetio na čemu sam. "vo je divno
stvorenje prošlo kroz najbolju meksikan-sku školu. Pritegnuvši je malo, sasvim malo, kao za skok, poslušala
je isto tako tačno kao i brzo, da sam jedva uspio taj potjecaj opozvati novim stiskom. Tako smo se sve više i
više približavali vrtnom zidu i sti-
85gli smo na četiri ili pet koraka od njega. Tamo prijeko ču<j te posprdan smijeh. Bili su uvjereni da je
mazga zajedno sa mnom pošla u šetnju.
— A sada preskočite, Mr. Burtone! Na ovu stranu! — doviknuo mi je Howe.

— Da, moram li stvarno? — upitao sam.
— Naravno!
— Tada mi nemojte zamjeriti!
— I ne pomišljam! Dakle, preskočite! - Salto! Alto! Elevado!
Izgovorivšj ove tri kod skoka uobičajene riječi,-poletjeli smo visoko, preko zida na onu stranu i stali tako
nepokretni i mirni kao da se uopće nismo ni makli s mjesta. Moj prvi pogled bio je usmjeren na In-dsmena.
Njegove su se oči iskrile.
— Grom i pakao! — opsovao je Howe. Njegovi su drugova slično uzviknuli.
— No? — upitao sam ga. — Jesam li sada s ove ili još s one strane?
— Neka vas vrag nosi! — bijesno se izderao na mene. — Izgleda da vi ipak umijete jahati?
— Izgleda? Ipak? — Jesam li možda tvrdio da ne znam jahati?
Sjahap sam, izveo mazgu iz ,vrta' u dvorište i ondje je privezao.
— Zašto se izveli životinju? — upitali su me. Nisam odgovorio, radosno sam klimnuo Srdašcu
i pošao da dovedem drugu mazgu. Ova je izvela skok isto onako kao i prva,
— Evo vam! viknuo je Howe. — Ovaj momak zna da jaže! Lagao je!
Nisam reagirao na tu uvredu, već sam mazgu otpremio u dvorište kao i onu prije. Tada sam zamolio Srdašce:
— Molim te, zatraži, dok ja ne dovedem treću, da se moj kofer donese dolje, ovamo na naš stol!
Stigavši do onog mjesta na kojem su čekali ko-njušari, jedan mi je od njih rekao:
— Sire, izgleda da se s nama želite našaliti?
- Kad bi to i bilo. tada bih imao istu namjeru kao i vi! -^ odgovorio sam.
86
— Čuvajte se, jer bi Stvar mogla pćstati ozbiljna!
— U mene se svaka šala svršava ozbiljno. Zar je u vas možda drukčije?
Prišao je blizu mene i zaprijetio:
— Upozoravam vas!
— Pshaw! — rekao sam s omalovažavanjem.
— Da, ja vas upozoravam! I to iz sasvim drugog razloga no što mislite. Nisu konji glupe mazge. Vi ćete ili
razmrskati kosti, ili slomiti vrat!
— Čekajte, pa ćete vidjeti!
Više nisam smatrao za potrebno da se i dalje pretvaram. Vinuo sam,se na mazgu koju je Papper-mann držao
za uzde.
— A kako će biti s konjima? — upitao me je tiho.
— Isto cvako! — odgovorio sam.
— Ali, oni nikome ne dozvoljavaju da im se približi!
— Ne brinite! Ja ne samo što ću im se približiti Već .ću i uzjahati!
Nakon tih riječi u letu sam prešao prostor, a i zid. Kada sam doveo u dvorište mazgu, tamo je već bilo puno
ljudi. Stvar se bila raščula i ljudi su došli da prisustvuju. To je gostioničaru bilo samo drago jer je,
zahvaljujući tome, dobio goste. I susjedna dvorišta, kao i .vrtovi', počeli su se puniti gledaocima.
Moj je kofer donesen. Srdašce je pošlo gore po njega. Rekla mi je da su kraj naših prozora četiri svjedoka, tri
policajca i neki gospodin kojeg su oslovljavali sa Corregiidor.
— To znači isto što i gradonačelnik. Ljudi meksi-kanskog porijekla obično se služe tim španjolskim iz-
lazom — objasnio sam.
~ On je tek naknadno došao. Doveo ga je jedan °d policajaca, ali ne znam iz kojih razloga. Bio je veoma
uljudan. Da li ti je nešto iz kofera potrebno?
— Da. Najprije kaput za vijećanje.
Otvorio sam kofer i izvadio od bijele kože saši-Veni odjevni predmet, čiji su šavovi bili ukrašeni uvoj-ctaa
skalpova.
— Uff — reče poluglasno začuđeni Inđsmen. — • °vako neSto dozvoljeno je samo poglavici da nosi!
Al to jedino prilikom vijećanja kraj vrata i prilikom plemenskih svečanosti'
Svukao sam svoj kaput i zamijenio ga ovim indijanskim.
- Zbog čega? - upitalo je Srdašce. - Čuješ li kako se momci zbog toga smiju i izruguju?
— Pus'ti ih. Čak ću i ukrase poglavica da stavim. To je zbog 'konja. Oni su dresirani na indijanski način.
Osim svome gospodaru, oni ni jednom bljedolikom ne dozvoljavaju da im se približi. Ja ne bih
uspio uzjahati ako se ne preobučeni.
— Oa! Zbog toga je i ugovoreno da se smiješ svući i obući prema svojoj volji?
— Da. Vidiš da mi je svaka riječ bila odmjerena, iako nisi ni sama znala zašto i zbog čega.
Kada sam počeo razmotavati ukras poglavice, Inđ-smen i po drugi put začuđeno upita:
— Uf f, Uf f! Pravo, perje ratnog orla koji više ne postoji! Ima li pet puta po deset pera?
— I više — odgovorio sam.
Tada je ustao sa dubokim poštovanjem i rekao:
— Dozvolite da vas pozdravim i da vas zamolim za oproštenje.

— Mir, mir! — prekinuo sam ga. — Mi se ovdje ne nalazimo kraj vatre za vijećanje. Sve sam
ove tajanstvene predmete, za čije se značenje srećom ovdje ne zna, izvadio jedino radi toga kako bih se
pomoću njih mogao približiti vrsnim konjima.
Za ukras, o kojem se ovdje govorilo, mogla su se upotrebiti samo dva krajnja pera krila ratnog orla. Moj je
straga dosezao do zemlje, a predstavlja najbrižljiviju indijansku izradu i ima svoju, veoma dirljivu historiju.
Kada sam ga nataknuo na glavu, počela su se dvojica ili trojica od one šestorice ponovo smijati. Howe se
međutim Ijutito obrecnuo na njih:
— Prestanite! Zar ne vidite šta nam se sprema! Tajna triju ždrijebaca mu je poznata! Tu nema šta da se
smije! No, ipak se nadam da će slomiti vrat!
Prošao sam ravno kroz njihovu skupinu, pa napolje do konja. Ondje su stajali konjušari. Nijedan od njih nije
progovorio, ali da su me mogli pogla-dima ustrijeliti, bio bih već mrtav. Konji bijelci sta-

88

jali su još uvijek zbijeno. Zakoraknuo sam polako prema njima. Promatrali su me a da se nisu ni po-
makli. Njihove ružičaste nozdrve počele su drhtati. Malene uši poigravati. Njihovi dugački, prekrasni
repovi živnuli su. Dva konja su mi dozvolila da im se približim, ali je treći zarzao. Ustuknuo je, nije me ni
udario ni ugrizao. Ovaj je bio najpametniji. Njega sam ostavio da bude posljednji. Imao je malen,
svijetli znamen baš povrh nosa, velik otprilike kao dinar, . bistre, duboke i zdrave oči, čistu i
karakternu glavicu, poput svile sjajnu dlaku i tako besprijekornu građu da sam već sada stvorio zaključak
— iako md još nije ni pripadao — da ga za sebe uzmem. Uzjahao sam jednoga od one dvojice.
Nije pružio nikakav otpor, ponio me je dva puta u galopu, napravio krug i sa mnom preletio preko zida
kao da je to neka niska stepenica. Po dvorištima se razleglo glasno odobravanje. Šestorica .umjetnika' nisu
progovorila. Konja sam smjestio kod mazgi i krenuo da i drugog dovedem. Uspjelo mi je i to. Kada sam i
posljednji put došao konjušaru, prišao mi je onaj koji me je jednom već bio oslovio i rekao mi:
— Sire, svakako ćete priznati da ste imali na- . mjeru...
— Da vam dadem dobru lekciju? — prekinuo sam ga. — Da, svakako.
— No, dobro! To vam je i uspjelo. Za sada je dosta! Mi više nećemo učestvovati u tome.
~ Ni ja! Nije više ni potrebno! — Odmah smo gotovi!
— Još ne sasvim! Ovoga konja nećete uzjahati! Prišao je ždrijepcu sprijeda da ga uhvati za uzdev
Ja sam međutim bio od njega brži. Kada je konj vidio da mu se približava, pomislio je da ga želi uzjahati.
Isprsio se, upravio glavu prema njemu i prijeteći zafrktao. ,Ja sam iskoristio ovaj momenat. Prišao sam mu
straga brzim koracima, snažan zamah, jedara skok, uzmah i sjedio sam u sedlu. Sada samo brzo uzengije i
uzde! I bijelac je sa sve četiri poletio zrakom. Konjušar je bio prisiljen da skoči u stranu kako ga ne bi
pogodila kopita.
— Pseto! — izderao se na mene. — To ćeš mi platiti! — Okrenuo se prema svojim drugovima nado-
89davši: — Dođite brzo u dvorište! Ugovor se mora poništiti! On ih mora ponovo izručiti, sve!
Odjurio je s njima, Kako sam već sjedio u sedlu, vjie me nisu mogli spriječiti da izvedeni i posljednji skok.
Sada se jedino radilo o tome da ponište dobro zasluženu nagradu moga truda. Zbog toga su požurili, ne bi li
im uspjelo da me prestignu. Naime, bili su uvjereni da me ovaj konj neće tako lako poslušati kao ostala dva.
No, prevarili su se. Budući da sam već čvrsto sjedio u sedlu, nije više pokušavao da me zbaci zahvaljujući
djelovanju indijanskih odjevnih predmeta čiji su ga izgled i miris obmanjivali. No, ipak me je prozreo. Znao
je da nisam Crvenokožac. već bijelac, i zbog toga se počeo nećkati. Čuvao sam se da ga prisiljavam
mamuzama. Stavišo, oslovio sam ga lijepim riječima. Pokušavao sam najprije, na jeziku Dakota, jer sam
vjerovao da potječe iz neke njihove mješavine, i to riječima koje upotrebljavaju Dakote kada žele da
podstaknu konja;
— Schuktanka lehike, waschteh! Amani-wo, to-Jciye-wo — budi dobar, budi dobar, dragi konju! trči,
trči, naprijed!
Ovaj moj poziv ostao je bezuspješan. Sada sam pokušao na jeziku Apača:
— Intschu, atkugo! Tatischah, nakate elkhantasch — budi tako dobar; budi dobar1 trči, trči!
Naćulio je uši i mahnuo repom. Ove je riječi,
znači, razumio, samo to još uvijek nisu bile one
prave. Zbog toga sam sada pokušao na jeziku Ko-manča:
— Miaro, namachzo — naprijed, brzo ...
Zastao sam usred bodrenja. Više nije bilo potrebno da dovršim jer je ždrijebao zarzao od veselja du-. bokim
glasom i smjesta počeo kopitima poigravati. I onda mi je sinula misao, koja mi se zapravo učinila
nemogućom, a kasnije se ipak pokazala opravdanom. Sjetio sam se, naime, plemenitog, tamnog ridaqa moga
prijatelja Apanatschke. koga je nekada kao poglavica Naiini-Komantscha najradije jahao. Toga sam konja
bio spomenuo u prvoj knjizi ,Old Surehand' i opisao ga. Znao sam i to da su se Apanatschka, kao i Old
Surehand, mnogo trudili da tu lijepu apačku pasminu
90
križaju sa Winnetouovlm ljubimcem i sa najboljim Da-
ko'ta-kasačima, kako bi odgojili konje u kojima su združene sve dobre osobine svih triju pasmina.
Namjera im je uspjela. Obojica su sada posjedovali nekoliko velikih uzgajališta. Najznačajnije medu njima
se nalazilo tamo prijeko kod Bijou Creeka, pritoka južnog Platta. Uz sporedne zgrade Old Surehand je
dao sagraditi i stambenu u kojoj je obično provodio po nekoliko mjeseci takom godine. To je bilo ono

veoma ukusno uređeno poljsko imanje na koje su se , odnosile njegove riječi u pismu: — Smatraj moju
kuću kao svoju, iako od nas nikoga neće biti kod kuće. — Valjda nisu ova tri bijelca odande? A "možda i
mazge? Da nisu ova šestorica takozvanih ,umjetnika' zajedno sa svojim konjušarima konjokradice? U
svakom slučaju nije isključeno. Trinidad je po svojoj trgovini konjima nadaleko poznat, a ujedno
kao prikladno i zgodno mjesto za ološ ove vrste, da proture ono što su opljačkali.
Sve mi je ovo prošlo kroz glavu munjevitom brzinom, a da nisam imao vremena da o tome dublje
razmišljam. Bijelac je počeo, kao što je upravo bilo rečeno, da poigrava na sve četiri noge i da pleše. Nje-
gova dva prijatelja i rođaka nisu više bili ovdje. Htio je za njima, htio je da bude s njima, Čvrsto sam ga
prilegao i pustio u kas, ali samo do zida. Tu sam ga zaustavio. Dubokim mumljavim glasom molio me je
da ga ipak pustim prijeko, želio sam to čuti. On nije bio nijem; govorio je! Sada sam mu ispunio želju.
Zdrijebac je, kao što se obično kaže, ,s najvećom elegancijom' svladao zid.
•"•'Pobijedio je, pobijedio! Konji su njegovi, njegovi! — začuli su se mnogostruki povici.
Pappermann je brže-bolje pojurio za mnom. Predao sam mu konja da ga otpremi do ostalih u dvorište.
— Stanite! Ostanite ovdje! •- zopovjedničfci mu je doviknuo Howe, — Ždrijebao je naš, a i svi ostali. Onj se
opet moraju vratiti ovamo, k nama!
Uhvatio je za uzde. Tada sam stao kraj njega i rekao: -— Sklonite ruke s konja! Brojit ću do tri: Jedan -dva -
tri!
I dalje ih je držao Zbog toga sam ga kod ,trr udario pesnicom u rebra te je odletio ravno među svoje drugove
i srušio se na zemlju. Odmah je htio da se podigne i da mi uzvrati udarac, ali mu to nije pošlo za rukom.
Uspio je samo da se polako podigne. Dok se sve to odigravalo, već ga je drugi zamijenio, naime konjušar
koji me je bio nazvao ,pseto'. Približavao mi se stegnutih pesti i vikao:
— Hoćeš li i da se tučeš, da se tučeš? To ti neće...
Dalje nije stigao. Prekinuo ga je novi gostioničar koji je toga časa stupio u ,vrt' vodeći sa sobom nekoliko
sirovih, mišićavih "muškaraca. Davši im mig, bio ih je brže-bolje skupio da u odlučnom trenutku s njima
stupi u akciju.
— Mir, mir! Jezik za zube! — nadvikivao je ko-njušara. — Evo, dolazi jelo! Juha! Razračunavajte se
poslije jela! U mom hotelu nije dozvoljeno da odmah ; prorade pesnice! Ovdje, dakako, važi: najprije koka,
a onda trgovina!
Taj je čovjek bio lukav. Da umiri konjušara, svalio je za sada krivicu na mene, y okom mi je dao znak i
molio me da mu ne zamjerim zbog riječi ,da otimah prorade pesnice'. Dok su ostali iza njegovih leđa nosili
tanjure i pribor, on je nosio dukobu zdjelu sa kokošjom juhom. Govoreći bio je zavukao ruku u zdjelu i
dohvatio staru, »kuhanu koku za nogu pa ju je izvukao i podigao visoko kako bi je svatko mogao vidjeti. Što
je mudro smjerao, to se i ostvarilo. Iz okolnih dvorišta i .vrtova' razlegao se čak do nas glasan smijeh, iz
mnoštva su se čuli veseli glasovi:
— Sasvim pravilno! Sasvim pravilno! Najprije koka, a onda trgovina! Vivat toka! Neka živi!
To je djelovalo.
— Well! — rekao je konjušar. — Neka bude! Najprije koka, a onda konji! Sjednite! Jest ćemo! Ovaj Mr.
Burton može da čeka dok ne završimo!
— Ne! Ne treba da čeka! — odvratio je Howe ot-hramavši do svoje stolice kako bi sjeo. — On će nam
92
svirati! Hoćemo glazbu uz objed! On će duvati u harmoniku, a Mrs. Burton će svirati u gitaru!
— Da, to će morati, morat će! — suglasio se konjušar, dok mi je zapovjednički domahnuo. — Ovamo
harmoniku! I ovamo gitaru!
— Odmah! — odgovorio sam. — Odmah!
Prišao sam Srdašcu, izvukao revolvere iz spoljinih džepova kaputa, koji sam malo prije bio odložio, i upitao
je:
— Zamišljaš li što će se sada odigrati!
— Da — odgovorila je.
— A jesi li dovoljno smjela?
— Mislim da jesam. - Tada dođi!
Otkočio sam oba revolvera i njoj dao jedan u ruku. Do sada sam stajao tako da se oružje nije moglo vidjeti.
Onda sam se okrenuo i pošao prema stolu, a Srdašce za mnom. Podigao sam desnu ruku sa revolverom i
rekao:
— Evo moje harmonike!
— Evo moje gitare! — zaprijetilo je Srdašce.
— Svirka počinje! nastavio sam. — Tko se od vas oude latio oružja, smjesta će dobiti metak! Ako je
naše jelo maloprije bilo za vas, sada je vaše za nas! Molim, Mr. Pappermanne, prihvatite se posla! 'Prenesite
stolnjak na naš stol! Prenesite pribor i posuđe! I koku prenesite!
Nekoliko časaka svuda naokolo zavladala je duboka tišina. Primijetio sam kaka je ruka moje žene u kojoj je
držala revolver počela da se malo trese. Drugom • rukom uhvatila me je za mišicu da bi se sigurnijom
osjećala. Međutim, prijetnja je djelovala. Nijedan od .umjetnika' i konjušara nije se usudio maknuti. I sada se
svuda unaokolo čulo razdragan6 odobravanje.

— I koku prenesite! — rekli su, vikali, smijali se i izrugivali svi koji su imali glasa. — Prenesite, prenesite!

Koku, koku!

Pappermann je počeo da izvršava moje upute i nitko ga nije u tome ometao. Tada je u dvorištu nastala

gužva. Netko je odande htio da iziđe napolje u ,vrt'. ,

— Dolazi Corregidor! — čuo sam da govore. — Corregidor!

93Dakle, lično gospodin načelnik! A iza njega tri .olicajca. Dakle, naši svjedoci. Samo što oni nisu došli

jedino kao svjedoci, već i zbog jednog mnogo opasnijeg razloga. Kada je stigao do nas, Corregidor se

najprije obratio meni:

- Sklonite revolvere, M r. Burtone! Oni 'su učinili svoje i više nisu potrebni jer ću se lično uplesti u tu stvar.

Konji i mazge su vaši. Nitko vam ih ne može oduzeti. A i vaš novac opet pripada vama! ;

— Oho! — viknuo je onaj. već spomenuti konju-šar koji je utvrdio da naša oružja više nisu uperena u

njega. — Tu i mi Imamo nešto da kažemo!

— Svakako da imate! Pogotovo vi! Mnogo sam željan da vaše ime doznam! Samo ne ono krivo, već

pravo!

— Moje ime? — upitao je konjušar. — Zašto? Ja se uopće ne sakrivam pod krivim imenom!

— Ja u najmanju ruku znam deset do jedanaest kojima ste se do sada služili kako biste se skrili. Vaše je

pravo ime Corner. Pod posljednjim lažnim imenom bili ste zbog pljačke i krađe, konja osuđeni u Spring-

fieldu, ali ste pobjegli!

- To nije istina! To je laž! To je sramota! Pošten sam čovjek i nisam nikoga, ni jednog čovjeka prevario za

paru!

— Stvarno? — Hoćete li da vidite nekoga koji ne samo da će suprotno potvrditi već će to i dokazati?

— Ovamo s njime!

— Evo ga!

Kad je to rekao, službenik je koraknuo u stranu, & onda svi ugledaše policajca koji je do sada stajao njemu
iza leda. Ovaj je ironično kimnuo prema konj ušaru i rekao1

— Svakako me poznajete. Mr. Corner? Ja sam vas bio uhapsio u Springfieldu i sada to ponavljam s velikim

užitkom. U međuvremenu sam premješten ovamo

u Trinidad! i

Tek što je konjušar ugledao ovoga policajca i začuo njegove riječi, viknuo je:

— Ta bitanga je ovdje, ta bitanga! Đavo vas sve odnio! Dođite!

Dok je izgovarao te riječi, koje su bil« upućene

njegovim pajdašima, skočio je, napustio nas i odjurio ravno iz vrta prema strništu u pravcu mjesta gdje su

stajali konji.

— Za njim! Hoće da bježi! — zapovijeđio je corre-gidor i pojurio za njim. Konjušar međutim nije bježao

sam. Svi njegovi pajdaši skočiše na noge i povedoše se za njegovim primjerom takvom brzinom i spret-

nošću da se iz svega toga moglo zaključiti kako su za takve događaje bili veoma dobro izvježbani. Navikao

sam da brzo djelujem kada treba. Stupio sam brže--bolje u akciju, ali mi je uspjelo da samo zadnjega od njih

uhvatim i zgrabim. On je, doduše, pokušavao da se odupre i otrgne. Pappermann, koji je bio veoma snažan,

preuzeo ga je iz mojih ruku, bacio na tlo i kleknuo mu takvom snagom na prsa da se više nije mogao ni

maknuti.

I sada ugledasmo kako trče svi, svi. Bjegunci su stigli do konja, uzjahali ih i odjurili vodeći sa sobom četvrtu

mazgu kao i konja njihova druga koga smo svladali.

— Nitkovi! — bijesno je vikao kada je to Viđao. — Sta li će sada.sa mnom biti!

— Zavisi od tebe — odgovorio sam.

— Kako to? — upitao je. - Čekaj!

Sva je moja pažnja bila zaokupljena smiješnom scenom koja se napolju odigravala. U gonjenju su uče-

stvovali svi prisutni. Izuzeci su bili Pappermann, gostioničar sa svojim ljudima, Indijanac, moja žena i ja.

Čak su i susjedi sa svojim posjetiocima kraj zidova f ograda bili uskočili unutra i pojurili za bjeguncima.

Nije im uopće bilo ni na kraj pameti, kad su bjegunci odjahali, da i dalje stoje ili da se vrate odakle au

došli. Čak smo čuli i corregidora kako poziva: — Brzo u corrale! A onda za njima! Corrali su ograđeni,

slobodni prostori, u kojima se konji smještaju. Stanovnici Trinidada imali su mnogo takvih mjesta. Svi su

požurili k njima kako bi brže--bolje uzjahali konje i poSli za tragovima onih koji su tako brzo nestali.

Sada snio bili sami, i ja sam se

95obratio zarobljeniku koga je Pappermann još uvijek čvrsto držao:

— Ustani, momče, i čuj što ću ti reći!

Tada je Pappermann malo popustio, a ovaj uspio da ustane. Nastavio sam:

— Budeš li iskreno i istinito odgovorio na moje pitanje, pustit ćemo te na slobodu.

— Zar ćete me pustiti kamo želim? — brzo je upitao.

- Da.

Ispitivački me je promatrao.

— Vi ne ličite na lazova. Nadam se da ćete održati riječ. Dakle, recite mi što želite doznati?

— Čija su ona tri bijelca?

— Pripadaju farmi nekog Old Surehanda.

— A mazge? -. Također?
— Ukradeni?
— Nisu. upravo nisu. Bila je to samo prsvara, sitna, dražesna prevara. Corner je doznao da su Olđ
Surehandovi najbolji konji i mazge spremni za nekoga koga su očekivali sa' njegovom ženom.
Oni su očekivali i nekoliko mladih slikara i kipara koji su morali biti spremni...
— Spremni7 Zašto? — prekinuo sam ga.
— Kako bi odjahati na neku veliku priredbu u zemlju Apača Mladi Surehand ih je pozvao,
ali je otputovao naprijed isto 'kao i njegov otac. Tada smo se mi pojavili. Izvfcli smo nekakvu
maskaradu sličnu onoj kakvu se priređuje, za poklade. Upravnik nam je povjerovao i dao nam sve što god
smo zatražili.
— Aha! Zbog toga ste još i sada kipari i slikari!
— Tako je! -- smijao se. — Pitajte dalje!
— Ja sam gotov. Da dublje zalazim u vaše tajne, sigurno bi mi bilo teško, pa čak i nemoguće da održim
svoju riječ. Znači, ne želim više ništa da doznam.
— A ja smijem da odem?
- Da.
— Hvala! Vi ste častan čovjek, Sire! Ali ja nemam konja!
— To ne mogu promijeniti.
— Zar mi ne biste mogli dati barem jednu mazgu?
96
— Ukradeno dobro? — Ne!
— Pa ni vi ne smijete zadržati životinje kada znate da nisu vaše!
— I neću. Poznajem starog i mladog Surehanda. Budite sigurni da će im biti vraćeno ono što ste
pokrali i to barem onoliko koliko sam uspio spasiti. Zadržat ću čak i šator.
— Well! Meni je svejedno! Samo bez konja ne mogu otići. Još danas ćete doznati da je ovdje
nekome ili negdje drugdje nestao jedan. Zar to neće vašu sa-vijest opteretiti7
— Ni najmanje. Nije mi do toga da je opterećujem onim što drugi rade.
— Dobro! Gotovi smo! Ostajte mi zdravo! Okrenuo se da pođe. Tada mu je gostioničar, koji
nas je slušao, prepriječio put.
— Ako vi u svakom slučaju želite da tražite savjeta od tuđe savjesti, tada vam svoju stavljam na
raspolaganje. Smjesta ću se pobrinuti da danas ovdje nikome ne ukradu konja! A ni bilo gdje
drugdje ni bilo kome drugome! Za deset minuta doznat će cijeli grad da ste nam pobjegli i da
namjeravate ukrasti konja. Bježite odavde!
Čovjek se spremao da posluša, ali ga je Pappermann još jednom 'uhvatio za mišicu i rekao:
— Samo još nešto! Ova dva gentlemana, koji misle da vas puste, zaboravili su na ono što je naj-
glavnije. Vi sigurno imate novaca?
— Onoliko koliko mi je potrebno, da. - Gdje?
— Ovdje u džepu. .
Izvukao je prilično punu kesu da nam je hvalisavo pokaže, pa je nadodao:
~ Zbog čega se interesirate za moj novac?
— Zbog računa! — odgovorio je Papparmann, smijući mu se u lice. — Ja se, naime, zovem Makš Pap~
Permann i ne dozvoljavam da me takvi momci, kao što ste vi, vuku za nos! Platit ćete svoj račun i račun
vaših drugova!
— Platit ću svoj! Za druge ne plaćam; nije ma ni na kraj pameti!

Winnetouovi nasljednici

97— Bit će vam već na pameti! Dajte mi kesu! Istrgnuo mu je kesu iz ruke i dodao mi je brzo
rekavši:
— Budite tako dobri da platite, Sire! Ja ću dotle zadržati ovog lupeža.
Kako je rečeno, tako je i učinjeno. Novi gostioničar je napravio račun; platio sam mu i vratio čovjeku kesu s
preostalim novcem. Nakon toga je nestao, doduše psujući i grdeći, ali najbrže što je mogao ...
ASCHTA
Pošto se konjokradica udaljio, spremio sam u kofer ukras poglavice i revolvere. Tada smo mogli da u miru
jedemo. .Mladom Orlu' ponovo se vratila boja lica. Izgleda da mu je bilo veoma neugodno što smo bili
svjedoci njegove slabosti. Njemu je bilo stalo do toga da ga poštujemo. Radi toga nam je i saopćio da su mu
pred četiri dana dolje kraj Carriso Creeka ukrali konja i sve što se nalazilo u bisagama. Uz put je našao nešto
jestivog korijenja i divljih jagoda i ništa više. Ovaj težak paket morao je nakon toga sam nositi, pa nije ni
čudo što je stigao ovamo toliko iznuren. Doznao je da ga čeka njegovo netaknuto kožnato odijelo Sada je jeo
s nama, ponašajući se kao čovjek koji živi među kulturnim ljudima. Srdašce se veoma raduje kada primijeti
da njezinim gostima sve prija. Lice joj ie zadovoljstvom ozareno.
Ja sam imao o njemu posebno mišljenje, ali ništa nisam rekao. Čak je i Pappermann želio nešto više da
dozna o njemu. Međutim, Indijanac je i unatoč svojoj mladosti ostavljao na njega takav utisak da se nije
usuđivao da mu pitanjima dosađuje. Ali moja žena, moja žena! Ona ne trpi nikakvu neizvjesnost! Ona u
svim stvarima mora tačno da zna na čemu je. Strpljenje i uzdržljivost Indijanaca nju najmanje očaravaju.
Promatrala je .Mladog Orla'. Vidio sam po njoj da joj se vanredno sviđa. A teško onome koji joj se sviđa!

Takva čovjeka to mora dirnuti u srce, i što god je u njemu, mora pokazati, htio to ili ne htio. To nije zato što
je Ijubopitljiva ili možda namet-

98

ljiva; ni najmanje. Kada vidi da se netko nalazi u neprilici, a želi da mu pomogne, ima naročit način da
dozna kako se to može najbolje riješiti. Tako je i sada bilo! Staru koku, koju su nam donijeli, još
nismo pošteno ni načeli, s ,Mladi Orao' već je rekao mojoj ženi, iako ona tome nije ništa pridonijela, da mu
je oružje ukradeno, da više nema novaca i da želi otići na Jug. Kamo, to međutim nije naveo. Nato mi je
dobacila pogled koji sam shvatio. Morao sam ga pozvati da s nama jaše. To je upravo i bio razlog zbog
kojega sam želio da imam tri konja. Rekao sam mu u čemu je stvar. Tada mu se lice ozarilo od radosti.
Skočio je, ali je odmah sjeo, jer Indijanac ne smije da pokazuje tako otvoreno radost ni bol. Po njegovom
ozarenom licu primijetio sam da je ipak naslutio tko sam, iako me još nikada nije bio vidio.
— Ja sam Apač — odgovorio je. — Htio sam najprije da odem do Nugget Tsila.
Dok je to govorio, gledao je preda se. Naprosto sam osjećao s kakvom je napetošću čekao što ću mu na to
odgovoriti.
— I mi također — odgovorio sam hladnokrvno, kao da uopće nisam pomišljao na to da ga
promatram i da ga prozrem. Obrativši se Pappermannu, upitao sam:
— Da vttm možda nije poznat Devils pulpit koji mora da se nalazi ovdje u blizini?
- Da - odgovorio je, - ,Mladi Orag' također zna, jer mi je prije četiri godine govorio da je odande
došao. Namjeravate li onamo?
- Da.
— Da vas vodim?
- Ako hoćete?
- Kakvog li pitan ja l Da li hoću! Samo pod jednim uvjetom, jednim jedinim.
- Kojim?
~ Jedva se i usuđujem da vam to kažem.
~ Recite mi! Stari drugovi među sobom smiju da °udu iskreni!
~ Čak i onda ako se zovu Pappermann? Makš Pappermann? Vražje nesretno ime! Izgovorite ga već
99jednom engleski! Tada mnogo gore zvuči! Cio svijet mu se smije!
— Govorite već jednom slobodno, bez obzira kako se zovete!
— Well! Pokušat ću! Dakle, odvest ću vas do Devils pulpita ako mi dozvolite da i dalje s vama
jašem'
Tada je Srdašce brzo upalo u riječ:
— Dozvolit će — dozvolit će!
— Oho, ono! - dobacio sam strogim glasom protivljenja.
— Oho, ono! - smijala se ona. — Nemojte se dati zastrašiti, Mr. Pappermanne! On vas voli, a i ja. Ima tri
konja i tri mazge, znači više no što nam je potrebno. Ako ne pristane da vas sa sobom povede,
morat će sam odjahati, jer ću ja ostati ovdje i neću se udaljiti od vas; pri tome i ostajem!
Tada se ovlažiše oči te stare dobričine. Pružio joj J je svoju ruku i rekao:
— Budite blagosloveni, Mrs. Burton! Koliko U 'j sam vam zahvalan' Morat će me povesti
zbog toga ' što se osjećam obaveznim da zbog vas pođem i u ' vatru i u vodu!
— Ali. što će biti s vašim hotelom? — upitao sam.
— On me se više ne tiče! Niti imam išta ispod njega, a ni na njemu. Potpuno sam izgorio, sasvim izgorio.
Siromašniji sam i od crkvenog miša. A tako sam star, tako star! Da, samo da se drukčije zovem! Ne
Pappermann! To je upravo i razlog, jedini razlog što me stalno drži nesreća i bijeda! Povedite me sa
sobom, molim vas, povedite me sa sobom! Još nisam postao sasvim nekoriston, a moja oosljednja snaga i
ono malo još što mi je od života ostalo treba da pripada vama, Mr. Shatterhande...
Ta njegova želja koja mu je izvirala iz srca bila ga je svega obuzela. Odviše se zanio. Prestrašeno je zastao.
Tada je licem mladog Indijanca prešao topao, dragi i dirljiv smiješak te je rekao:
— Nemojte se prestrašiti! Nije to nikakva izdaja. Znao sam. Ja ionako ne bih prešutio da sam pre-

^

100
poznao brata našeg velikog Winnetoua i najboljeg prijatelja moga naroda. Bio sam obavezan da vam to
kažem.
Tada je Srdašce podiglo visoko ruke i udarilo dlanom o dlan. Uzviknula je:
— Pa ipak će biti onako kako želim! Mogu 11 obadvojica s nama, obadvojica?
— Da — odgovorio sam. — .Mladi Orao' će jahati na trećem bijelcu. Naš će Pappermann dobiti tri mazge
sa šatorom. On će biti naš majordomus. Vodit će nadzor nad kućanstvom, a naravno i nad ženom!
Kako je samo bio sretan taj stari Zapadnjak! Izrazima beskrajne zahvalnosti nije bilo kraja. Indijanac je bio
sasvim tih, ali se sreća duboko urezala u njegovu dušu.
Poslije jela najprije smo se pobrinuli da se šator ponovo skine, zamota i da se sa svim potrebnim predmetima
sa praznog prostora dopremi u .kuću. Ovdje je bio na sigurnijem mjestu. Dok se to dešavalo, Pappermann je
rukom pokazao prema spomenutom mjestu.
— Pogledajte tamo! Šta odande trči?
— Mazga. četvrta mazga! — odgovorila je moja žena.

— Da! Uniakla je onim mangupima! Uzjogunila se! Otkinula se! Htjela je da se vrati svojim drugovima!
Dovest ću je ovamo, odmah — odmah!
S njome smo dobili još jednu mazgu za nošenje prtljaga, tako da su sve životinje ukradene Oldu Surehandu
bile ponovo na broju.
Kasnije sam još jednom pošao u grad da za .Mladog Orla' kupim pušku i revolver. Nož je imao uza se. Tada
sam dobrom Pappermannu izdiktirao pismo koje nisam htio da sam pišem. Bilo je upućeno Harimanu F.
Entersu i glasilo je:
»Održao sam svoju riječ i došao ovamo. Upoznao sam vaše prijatelje Cornera i Howea. Zbog toga sam
mnogo ranije otišao no što sam mislio. Ostajem pri svome obećanju. Budete li pošteni — ali samo u tom
slučaju — pojavit ću se ponovo pred vama i odvesti vas,do onoga mjesta koje želite vidjeti.
Burton.«
101Pappermannu je bilo teško da napiše ovo pismo. Preznojavao se kao drvosječa. Trebalo je gotovo tri sata
dok nije završio, jer ie zbog grešaka, masnih i svakakvih mrlja koje je napravio, morao iznova pisati, dok na
kraju nije bijesno uzviknuo:
— Kakve li muke! Kakve li tegobe! Sada i nikada više! Radije umrijeti i propasti nego bijeli papir išarati
crnilom tako da ga čovjek može pročitati! Zaista sam spreman da sve učinim za vas i vašu ženu, no za takvo
mučenje nisam; nemojte mi zamjeriti!
Sasvim je razumjivi zbog čega se nisam, u ovakvim okolnostima, i dalje zadržao u Trinidadu da dočekam
dolazak braće Bnters. Imali smo prečeg i važnijeg posla. Kao što smo pred svakim tajili moje ime, isto tako
nismo nikome govorili kuda ćemo dalje. Čak ni gostioničar to nije doznao.
Gonioci konjokradica su se uvečer vratili kući. Nisu bili uhvatili ni jednog jedinog. A onaj kojega smo
pustili na slobodu, nije se odmah pokazao lopovom, jer nismo čuli da je ikome nestao konj. Već slijedećeg
jutra smo napustili grad kako bismo, držeći se zapadnog pravca, najprije stigli do takozvanog Park-platoa. U
Trinidadu nismo proveli cijel; dan. Koliko god je kratak bio taj' boravak, toliko su značajnije bile njegove
posljedice po nas. Među manje značajne posljedice možemo ubrojiti i to što smo sada umjesto udvoje jahati
učetvoro i što smo, zahvaljujući šatoru i njegovoj opremi, mogli putovanje učiniti ugodnijim no što smo se
prije nadali. Životinje su bile raspoređene onako kako sam to već bio naveo. Moja žena, ja i ,Mladi Orao'
imali smo bijelce, dok je Pappermann jahao na najboljoj mazgi, a ostale tri upotrijebili smo za nošenje šatora
i Indijančeva kožnog paketa. Kakve su se stvari ili kakav se predmet nalazio u paketu, nismo znali. Nismo se
niti raspitivali. Sudeći po težini, mora da je neko gvožđe, samo ne obično, već veoma dragocjeno željezo. To
se dalo zaključiti i po pažnji kojom ga je vlasnik skidao i tovario.
Ovdje je potrebno napomenuti kako sam se koristio prvom zgodom da izmijenim sjećanja sa starim
Zapadnjakom. Prije mnogo godina posljednji sam put bio na Zapadu i nije nikakvo čudo što nisam imao
jasne predstave o sudbinama mojih nekadašnjih dru-
102
gova. Istina je da sam se još s nekoliko njih dopisivao, no sadržaj pisama ljudi koji nisu naviknuti na pisanje
dobro je poznat: to su većinom općenite, prazne opaske i malo, ili nimalo pojedinosti.
O sudbini nekoliko glavnih osoba bio sam svakako obaviješten.
Old Firehand je, na primjer, već odavno preminuo, i to u Saint Louisu, gdje se, pošto je iskoristio nalazište
rudače kraj Srebrnog jezera, povukao. To mi je bilo poznato. O sudbini Harrvja, njegova sina iz prvog
braka sa Ribannom, kćeri Assiniboinsa, na žalost, nisam ništa uspio pobliže doznati. Mladić je odviše
rano naučio da živi samostalno, jer nije volio da se skriva pod očevo okrilje. Bio je i odviše nemirnog duha
a da duže zadrži bilo koje zanimanje. Vodio je nemiran lovački život. Njegova želja za osvetom zbog
surovog ubojstva njegove majke i malene sestrice — o čemu sam pisao u Winnetouu II — nije se ni u kom
slučaju ohladila. Bio je i ostao najogorčeniji neprijatelj Sioux Ogellallaha. Njegova nepogrešiva puška je
medu njihovim redovima sijala smrt i unište- • nje. Mračna slutnja, koja se svakako zasnivala na bogatim
iskustvima, govorila mi je da mu život neće mirno završiti. Tetka Droll je već nekoliko mjeseci nakon
pustolovina — koje su opisane u knjizi ,Princ nafte' ~ pala od metka ubice. Njegova pronicavost odvela ga
je na pravi trag. Sudbina Zapadnjaka!
A gdje li su ostali junaci Zapada, sva ta velika četa slavnih Zapadnjaka? Većini se svaki trag zameo. Možda
negdje u savani ili u stjenovitim brdima pokriva njihova tijeJa u žurbi nabačeni humak. Ili im se kosti bijele
u užarenom pijesku Llana Estacada, ili u svježoj provaliji bilo kojeg od mnogih čovjeku nepristupačnih
gudura Grand Cafiona — sudbina Zapadnjaka!
Brodić života je samo malom broju uplovio u tihu luku. Doznao sam, na primjer, da debeli Jemmy kraj
Ontario jezera provodi mirnu starost.
Za ovo što želim ispričati, na žalost, imam na raspolaganju samo jednu knjigu, iako bih ovim doga-.
đajirna mogao da ispunim četiri ili možda čak i r>e* knjiga a da ne zamorim svoje čitaoce. Zbog
toga moram da budem Jto kraći i da ispustim- štošta preko

103

čega samo nerado prelazim. To se prije svega odnosi na podroban opis puta kojim smo krenuli. Moram da se
ograničim i da kažem kako je vodio gore prema Raton planini iza koje se spuštala divna dolina Pur-gatorio, za
razliku od gigantskih masa .španjolskog Pika'
Bio je tu veliki, divni planinski pejzaž kojemu smo u susret jahali. Svakim satom sve smo mu se više približavali
dok nismo stigli do njega. Odsada smo se stalno kretali usred prirodnih ljepota kojima nije bilo nikada kraja Bivali
su sve brojniji i veći. Moja žena - koja je sada bila prvi put sa mnom i koja se uvijek smijala kada sam joj iznosio
svoje mišljenje da se ljepote Švicarske nikako ne mogu uporediti sa prirodnim čudesim- Sjedinjenih Država —
morala je sada da odbaci ovu sumnju. Postala je tiha, sasvim tiha. A kada je takva, onda je ne uznemiravam, jer
znam da u nje ta nijemost predstavlja tiho obožavanje.
Bilo je trećee dana oko podneva kada smo se zaustavili kraj bistre vode tekućice. Ovdje sam poveo 3 njome
razgovor b razlikama između prirodnih ljepota ravnica i brda, .Mladi Orao' ie po svom običaju skromno pratio naš
razgovor. Pappermann je povremeno dobacivao po koju -'iječ, jer je o mnogo čemu slušao i veoma mnogo
razmišljao. Unatoč tome što ga je život obmanuo, ipak je pokazivao izvjesnu nadarenost. Sada je rekao:
— Ova razlika će sutra biti još očitija. Stići ćsmo do ,Jezera ravnice' koje leži među vrlo visokim planinama.
— Da li ga poznaješ? — upitao sam.
— Ne znam — odgovorio je. — To je Kanubi--jezero.
— Slušao sam o njemu. Prava njegova slika, ili bolje rečeno njegova prašiika, leži u državi Massachus-setts.
Iz Lawrencea sam jednom tamo pošao. U prošlosti pojedinih indijanskih plemena, a naročito Ssneka, ovo
Kanubi-jezero je odigralo veoma važnu ulogu, Blještava površina suncem obajsane vode, njegovi
lijepi daleko istureni, sočnom travom iskićeni otcci i obale, bili su veoma prikladni za miroljubiv život
104
plemena. Jedva sam uspio da otrgnem pogled od tog jezera. Znam da je ovdje go^-e nekakvo planinsko jezero
nazvano istim imenom. Zanima me da li ga je zavrijedilo.
— Vjerovatao ga zaslužuje — reče Pappermann. Pri tome je duboko uzdahnuo.
— Jeste li često odlazili gore? — upatio sam ga.
— Vrlo često.' — Vrlo često!
I ponovo je duboko uzdahnuo. Da nije možda ono jezero za njega mjesto žalosnih uspomena? Šutio sam da ga ne
povrijedim. Dugo je, dugo gledao preda se, a onda je i sam otpočeo:
— Kod tog me je jezera pogodio u lice podli hitac, unakazio me za cijeli život i zagorčio mi ga.
— Tko je pucao? — upitao sam.
— Neki Tom Muddy. Da niste možda nekada nešto čuli o toj bitangi!
— Nisam.
— Zapravo, on se tako nije zvao. Pravo mu ime nisam doznao.
— Jeste li ga još koji put sreli?
— Nikada više, nikada, na žalost, na žalost! Iako sam čitav ljudski vijek tragao za njim, kao prosjak za
ušteđevinom koju je izgubio. Ja o tome nerado govorim. Ali, ako mj i danas bude pri duši, kao što to biva
uvijek kad ugledam jezero, možda ću varn večeras sve ispričati. Za sada ću vam reći samo toliko: da je ono o
Senekama tačno!
- Sta to?
— Da su bili naseljeni dolje u Massachussettsu, kraj Kanubi-jezera. Znate li njihovo pravo ime? Kako su se
zapravo zvali?
— Da. Senontowana.
— Tačno je. Ime Seneka su im bijelci silom naturili. Jedan od najvećih njihovih poglavica zvao se Sa - go-
ye-wat-ha. Sahranjen je u Buffalu. Ondje su mu podigli veliki spomenik.
— Iako je prije svoje smrti bio izrazio želju da ga sahrane međa njegovom crvenom braćom, a ne među
bijelcima! — umiješala se moja žena.
~ Znači da znate za njega? Čuli ste o njemu? — . upitao ju je.
105— Bili smo na njegovu grobu — odgovorila je.
— Budite blagoslovljeni! Smatram da niste onaj grob posjetili iz radoznalosti, već vas je važe srce gonilo
da to uradite. Ja sam, međutim, baš narodima Seneka naročito naklonjen.
— Iz kojeg razloga?
— Jer — je — jer — hm! Ispričat ću vam večeras, ne sada. Moram jednom sebi dati oduška, jer ponovo
čujem zvuk l drhtaje one stare pjesme koja će prestati tek onda kada nam jezero bude iza leđa. Dozvolite mi
da za sada o tome šutim!
Poslije podne smo se stalno penjali uz brdo sve do vrha s kojega smo ugledali u podnožju prostranu
visoravan koja se protezala prema zapadu. Sunce je ' bilo na zalasku. Pod njegovim sjajem aasvjetlucalo je
nešto usred ravnice, slično velikom sjajnom dijamantu koji okružuje široki vijenac zelenih smaragda čiji su
se obrisi iskrili i žarili.
— To je Kanubi'jezero — reče Pappermann. — Koliko god nam se čini blizu, ipak je daleko. Treba
tri sata dok do njega stignemo. Zbog toga ćemo se ovdje ulogoriti, i to, ako vam je pravo, na
istom mjestu na kojem sam spavao kada sam prvi put bio zašao u ovaj kraj.
Odveo nas je do mjesta koje je sa tri strane bilo sasvim zatvoreno, a sa četvrte samo do pola i pružalo veoma
dobru zaštitu od vjetra koji je ovdje noću veoma hladan. Bolje mjesto za logorovanje nismo mogli poželjeti.
Šator je bio brzo podignut i vatra Upaljena. Šator je bio samo za moju ženu. Mi muškarci smo radije spavali
pod vedrim nebom. Bilo j« sada upravo divno indijansko ljeto kada se, čak i na ovoj visini, može noću
izdržati izvan šatora.

Dok smo jeli, nadošlo je i veče. Mjesec je izronio, prva mjesečeva četvrt. Zrak je bio potpuno čist i bistar,
magle nije bilo. Mjesečina tako jasna da s« vidjelo gotovo kao i po danu, samo što su obrisi bili neodređeniji
i što su se slivali, Blistavi se dijamant bio pretvorio u srebrnastobijeli biser. Pappermann j« počeo da priča
iako ga na to nismo naveli.
— Tačno kao i sada — rekao je — ležalo je jezero i onda pred mojim očima. Nešto me je vuklo k njemu.
100
Veoma sam se rano probudio i uzjahao konja da krenem, a da se zapravo nisam niti ispavao. Bilo je
svježe rano jutro. Zbog toga sam veoma brzo jahao i upravo pri izlasku sunca stigao do jezera. U travi sam
ugledao tragove ljudi, Indijanaca. Bio sam na oprezu, sakrio svoga konja i pažljivo išao za tragovima. Vodili
su kroz grmlje do vode. Stigavši onamo, ugledao sam kolibe ili bolje rečeno kućice samo ne primitivne
wigwame ili šatore već prave kuće sa gredama, dašča-nim podovima i pregradnim zidovima, krovovima od
šindre. Bile su tačno onako sagrađene kao što su nekada bile građene po indijanskim gradovima i selima,
prije dolaska bijelaca. Kraj obale je ležalo nekoliko čamaca. Ribarske su mreže bile obješene da se
suše. Svuda je vladala vanredna čistoća. Nigdje nečistoće, oružja, krvavog ostatka divljači, što bi
ukazivalo na lov i smrt. Svuda duboka tišina. Sve je mirovalo. Vrata su bila zatvorena. Svi su još spavali. I
to sasvim bebzri-žno, jer nisam vidio ni jednoga čuvara. Izgleda da im je taj dan bio dan odmora.
Prišuljao sam se bliže, zaokrenuo oko nekog grmlja i ugledao — ugledao najljepšu djevojku, tako mi boga,
najljepšu djevojku koju su moje oči ikada u životu ugledale! Molim vas, vjerujte mi! Sjedila je
na visokom kamenitom trupcu kraj obale i gledala prema istoku, gdje je upravo sunce izlazilo.
Haljina joj je bila od mekane, bijelo stavljene kože životinje, ukrašena crvenim resama, a njezina dugačka,
tamna kosa, ukrašena cvijećem i kolibrima, padala joj je niz leđa. Kada su se u prvim zracima sunca počeli
kolibrići svjetlucati, ustala je sa svoga sjedala, raširila ruke te rekla glasom predanim i punim divljenja: ~ O
Manitouu, o Manitouu!
Više od toga nije rekla. Mogu vam reći da u svom životu još nisam nikada čuo dobronamjernijih i iskre^
nijih riječi. Stajala je ovako dugo, dugo i gledala u sunce. Ja nisam ostao na svom mjestu. Ona me je
privlačila poput magneta kojemu se čovjek ne može oduprijeti. Zakorakiuo sam prema njoj, i to polako,
neodlučno, tiho. skoro bi se reklo bojažljivo. Tada me je ugledala, Nije se uopće prestrašila. Nije se ni po-
krenula, već je ostala kao ukočena. Gledala je samo
107u mene, i to krupnim, širom otvorenim očima u kojima se zrcalilo iščekivanje! U njezinim očima ogle-
dalo se isto ono sunce koje je na istoku izronilo. Rijetka ljepota naprosto me začarala. Zaboravio sam da
pozdravim. Kako sam mudro i duhovito postupio, to mi je tek danas jasno! Jedino sam bio svjestan toga da
je očekivala da je oslovim. To sam onda i uradio. Samo umjesto da budem uljudan i da je pozdravim,
počinio sam najveću glupost upitavši je: ,Kako se zoveš?' Odgovorila je: ,Zovem se Aschta!' U prvi mah mi
se učinilo kao ime od milja. Kasnije sam, međutim, saznao da je Aschta stvarno indijanska riječ, a znači
.dobrota'. Dakle, zvala se ,Dobrota', što je stvarno l bila. tlvijek je bila samo tiha, dobrodušna, čista i
blagonaklona. Na njezinoj haljini nikada nije bilo mrlja, a preko usana nije nikada prešla preglasna riječ.
Mogu vam reći da sam u ono vrijeme veoma često boravio kraj Kanubi-jezera i da sam mjesecima tumarao u
njegovoj blizini.,Provodio sam sate i dane kraj nje, ali nijednom nisam vidio ili čuo a da bi učinila nešto što
nije bilo lijepo ili dobro. Zbog toga nisam bio jedini 'kojemu se izvanredno sviđala. Tko god je stigao
ovamo, nije više htio otići, i to jedino zbog nje. Tako je bilo i sa Tomom Mudđyjem i — Sio<ux
Ogellallahom.
Zastao je usred govora. Moja je žena to iskoristila da ga upozori na nešto što mu je izmaklo:
— Ali, Mr. Pappermanne, vi nam još uopće niste rekli čije su bile one kućice kraj jezera i tko je bio njezin
otac!
— Zar nisam? Hm! Da, sasvim tačno. Ona je uvijek u mome sjećanju i zbog toga sve ostalo za-
boravljam. Tako je i onda bilo Njezin je otac bio slavni vrač Soneka, a ne jedan od onih nađriliječnika
i lakrdijaša koji i dan-danas zahtijevaju da ih čovjek tako naziva. Zbog njegova velikog
utjecaja među Crvenokošcima progonili su ga bijelci, pa je sa još nekolicinom, također plemenitih
Indijanaca, napustio svoju domovinu da nađe spasa na .Divljem zapadu'. Stigao je u ovaj kraj. Ugledao je
jezero. Očarala ga je sličnost s jezerom u domovini. Ostao je ovdje sa svojim pratiocima. Sagradili su
kuće po starom na-

108

činu njihovog plemena, a jezero prozvali onako kao što se zvalo i ono u domovini, naime, Kanubi-je-zero.
Za ovo se novo naselje veoma brzo pročulo među bijelim i crvenim lovcima Zapada i često su ga posjećivali.
Predstavljalo je oazu mira, na kojoj se Crvenokožac i bijelac, prijatelj i neprijatelj smio sastati a da ne
podlegne ispadima mržnje. Prešlo je u običaj, pa čak i u zakon, da tu zamre svako neprijateljstvo i da zavlada
samo ljubav i mir.
Zato je nekoliko časaka, duboko uzdahnuo i sa-njalački rekao:
— Bilo je to dobro, drago vrijeme! Vrijeme u mome životu kada sam stvarno bio čovjek i to dobar
čovjek. Molim vas, vjerujte mi!
Onda je nastavio svoju pripovijest:
— Među bijelce koji su dolazili na Kanubi-je-zero spadao je i Tom Muddy, a među Crvenokošce
mladi vrač Ogellallah-Siouxa. Ovaj je došao Aschtinom ocu da mu bude učenik i da kod njega uči tajne
nauke crvene rase. Nitko nije znao gdje je zapravo stanovao. Tajio je to pred svakim kako ga ne bi nitko

uzne-miravao u dubokoj usamljenosti koja mu je bila potrebna zbog učenja, a i zato da mu ne bi neprijatelj
dosađivao. Čini mi se da je uz jedan od pritoka Purgatorija bio podigao kolibu koju je napuštao jedino
onda kada je odlazio svome učitelju da primi nove upute. Bio je lijep mladić, spretan u rukovanju svakim
oružjem, no ipak toliko miroljubiv kao da na svijetu nikada nije postojalo oružje. Nije onda čudno što je
Aschta od svih koji su dolazili baš njega izabrala. Ja, međutim, nisam o tome ništa znao, već sam to doznao
od Toma Muddvja.
Ovaj nije bio ni lijep ni ružan momak, ali nametljiv i surov. Nitko nije htio da zna za njega. Bio je bacio oko
na Aschtu. Ona ga je izbjegavala na svakom koraku i. koliko god je to bilo moguće, nikako nije htjela da
govori s njime. To ga je veoma ljutilo, jer je stvarno bio uvrtio u glavu da mu bude žena. Vjerujem da je nije
samo volio već i mrzio, i to upravo zato što je svoju naklonost javno i otvoreno isticala. To je u njemu
izazvalo bijes. Najradije je bio u društvu sa mnom. Zašto, to ni danas zapravo ne znam.
109Vjerovatno zbog toga što sam od svih najmanje vrijedio i što nisam imao srca da mu se uklanjam kao što
su to ostali radili. Čuvao sam se, naravno, da se pred njim odam kako je i u mom s-rcu buknula divna, velika
ljubav, čista od svakog grijeha za koju bih i svoj život položio, samo da toj lijepoj Indijanki to mogu i
dokazati. Katkada sam, naravno, pomišljao da je za mene odviše uzvišena, ali sam se u izvjesnim trenucima,
misleći o sebi, ipak osmjelio. Govorio sam sebi da ipak nisam tako loš momak a da se s drugima ne bih
mogao usporediti i mjeriti. Bili su to trenuci kada sam odlučio da s njome iskreno i otvoreno govorim. U
njezinoj blizini izgubio bih trenutno hrabrost i nisarn se mogao dosjetiti nijedne riječi od svega onoga što
sam joj htio da kažem.
Vratio sam se jednog lijepog dana nakon dužeg lova i doznao od Toma Muddvja da je Sioux-Ogellallah
zaprosio Aschtu u oca i dobio dozvolu da je po noći otme...
— Otme? — prekinula ga je moja žena. — Zar je bilo potrebno?
— Ne samo potrebno već i pristojno. Pričali su mi da su sn ti običaji zasnovani na dubljim razlozima i
da imaju svoje zrvičenje. Otac i majka odgojili su svoje dijete, svoju kc^r, i proveli tisuće besanih noći s
velikim brigama i žrtvama. Dođe onda neki stranac i odvede irn kćer. Zarobi im srce njihova djeteta, a ono
ga rado sluša l ne pita je li to i zavrijedio. Indijanski vjeridbeni običaji moraju pokazati to duševno
stanje. Kćerka je spremna da je otmu. Hoditelji, međutim, nastoje svim silama da to spriječe. Zatvore je na
skriveno mjesto i pod strogom stražom. Vjerenik svim silama nastoji da nadmudri roditelje, pa ako mu to
ne pomogne, tada pribjegava čak i sili. Tada nastaje veoma interesantna borba tko će koga nadmudriti
i cijelo pleme napeto iščekuje fazu borbe, ili čak u njoj učestvuje. Pomaže se jednoj ili drugoj strani. Pri
tome dolaze na red i lukavštine, kao i djela lične smjelosti, kojima prosilac želi da pokaže šta od njega može
da očekuje pleme kasnije u javnom životu, « ratu i miru.
110
Doznavši od Toma Muddvja tu novost, bilo mi je kao da me je pesnicom snažno udario u čelo. Najprije sam
osjetio potpunu otupljenost. Tom Muddy je međutim bio bijesan. Zakleo se svim na ovome svijetu da Sioux
neće oteti djevojku i da se već pobrinuo da mu te ne uspije. Kada sam ga upitao na koji on to način misli
spriječiti, zahtijevao je da se zakunem da neću odati njegov plan, pa će mi onda reći. Zakleo sam se samo
zato da ga spriječim u izvođenju. Tada mi je pokazao svoj pištolj. Do vrha je bio napunjen barutom. Ovaj je
barut trebalo ispaliti Siouxu među , oči, unakaziti mu lice, zasjeniti vid i sasvim ga oslijepiti. ,Njoj onda
sigurno neće pasti na um da rnu bude
.squaw!' nadodao je prije no što se udaljio. Prije
odlaska još me je jednom podsjetio na moju zakletvu.
Ako ga izdam, neće oslijepiti samo Siouxa nego i
mene.
— To uopće niie čovjek, nego pravi vrag! — uzvik-nulo je Srdašce.
— Ako nije vrag, a ono je bitanga, koji nije prezao ni od čega samo da dođe do cilja — odgovorio je
Pappermann. — Naravno, smatrao sam za svoju dužnost da ovaj zločin spriječim. Jasno, nisam smio ništa
odati. Samo nekoliko mojih riječi bilo bi dovoljno da Sioux barem osjeti opasnost koja mu prijeti. Ali njega
više nitko nije mogao vidjeti, a ni razgovarati s njime. Od onoga časa kada je dobio dozvolu da
otme Aschtu, morao je svoj pothvat izvesti s najvećom tajanstvenošću i prišuljati se s takvim
oprezom kao da rnu je sam život u pitanju. Sasvim je razumljivo zašto nije mogao dolaziti po danu. Čitave
sam noći nastojao da ga bilo gdje pronađem. To je bilo skopčano s opasnošću jer sam znao da i Tom Muddy
nastoji da mu se prišulja. Moj je zadatak zapravo bio dvostruk: da jednoga od njih izbjegavam, a drugoga
pronađem. Mogu vam reći* da mi nije bilo lako da oprezno postupam. Za to je potrebna vježba. Ovako je
potrajalo čitavu nedjelju dana a da mi trud nije urodio plodom. Onda je nastupila vlažna noć, bez mjeseca i
zvijezda, za koje, doduše, nije padala gusta kiša, već samo sipila. I unatoč tome nisam ostao u svom
toplom logoru, već se šunjao unaokolo, jer sam imao
111osjećaj da mi netko govori da će se upravo za ove veoma neugodne noći nešto dogoditi što ne smijem
propustiti. Tiho sam puzao duž stražnje strane kuće sve do ugla. Ondje sam namjeravao ostati i prisluškivati.
Stigavši do ugla, povukao sam se malo naprijed i — nebesa! Ondje je već netko ležao! Prijeko, na drugoj
strani! Umalo se nismo sudarili, on me je vidio. Kako ga nisam mogao prepoznati, tako nije ni on mene. Tko
je bio? Sioux ili Tom Muddy? Već sam bio otvorio usta da nešto tiho progovorim, kada onaj prijeko podiže
ruku. Držao je nešto u njoj. Uspio sam u brzini da lice okrenem u stranu, a pucanj je odjeknuo. Dobio sam

čitav pogodak. Ni jedno zrnce nije promašilo. Samo srećom ne u oči, već u lijevu stranu lica koju sam brzim
pokretom bio izložio toj bitangi. Htio sam doviknuti — ,nemoj pucati, ne pucaj!' ali .nisam stigao ni da
izustim riječ jer sam izgubio svijest. Bio je to doduše bijedan, bezvrijedan hitac iz pištolja, i to bez olova i
metka, ali ispaljen iz takve blizine da me je odbacio te sam se izvrnuo kao vreća. Ležao sam ovako u
nesvijesti sve dok me nisu pronašli i odnijeli u kuću da me ponovo osvijeste.
Čuli su hitac i pojurili napolje da ispitaju zbog čega je ispaljen. Došao je vrač; došla mu je žena, Aschta,
njegova kćerka je došla, a i drugi su došli. Dok su svi bili zauzeti oko mene, stigao je još netko: Sioux-
Ogella.llah. Bio se prišuljao kao dašak vjetra i dovoljno pametan da iskoristi tu situaciju. Kada su me
dopremili u kuću i smjestili na ležište, odjeknuo je napolju jasan, pobjednički poklik Ogellallaha. Svi su
oslušnuli. Nestala je kćerka. Wnali su na čemu su: otmica je uspjela. Sioux je morao sada da se samo udalji s
Aschtom pa da bude njegova. Ali on to nije uradio; on ju je poveo, a ona mu se pokorila umak-nuvši iz očiju
roditelja. To je bilo dovoljno. Ponovo ju je uveo u kuću i roditelji ga dočekaše kao sina. I tako je Tom
Muđdvjcv hitac samo pospješio i ubrzao upravo ono što je htio spriječiti. No, ja sam dugo buncao i od
bolova naprosto pištao kao pas koga živa paraju. Čim sam opet mogao ustati, odmah sam se otrijeznio i ništa
nisam odao. Nitko, osim mene i Toma Muđđvja, nije znao za krivca i za stvarni uzrok hica. A ta bitanga je
iste noći nestala, nestala bez traga, iako sam
112
žarko želio da ga ponovo sretnem. Kada sam nakon više godina ponovo svratio do Kanubi-jezera, naišao
sam na prazne kuće. Bile su napuštene. Banda bijelih razbojnika bila je napala Seneke i ubila sve do
posljednjeg čovjeka. Od svih je jedino Aschta ostala u životu i to zbog toga što je bila napustila jezero i
pošla sa Sioux-Ogellallahom njegovu plemenu.
— Da li ste je ikada ponovo susreli? — upatala je moja žena.
— Ne, nikada! Ja sam oduvijek smatrao Ogellal-lahe za neprijatelje bijelaca i čuvao se da ne dođem u dodir
s njima. Jasno, ja sam se nekoliko puta raspitivao za nju. Doznao sam da je vračeva Seneka — squaw
veoma sretna. Gore, kraj Niobrare, osnovao je za sebe i svoje učenike rezervat i cijeli život posvetio starim
totemima i vampumima, koje je skupljao, kao i knjigama koje su mu na njegovo traženje slali bijelci. Među
bijelcima uživa glas veoma cijenjenog i veoma slavnog čovjeka.
Kad je posljednju riječ izrekao, brzo sam upitao Pappermanna:
— Vi sigurno znate ime tog .Indijanca?
— Da — kimnuo je.
— Da li se zove Wakon?
— Da, VVakO'rt.
— Ima li kakav dodatak uz to ime?
— Samo Wakon! — ponovio je.
— Tada mi je poznat, iako ga još nikada nisam vidio. On je čitav svoj život i svu svoju snagu posvetio
proučavanju historije crvene rase i o tome" pisao knjige, koje još, na žalost, nisu objavljene, jer će ih
tek tada izdati kada i posljednja knjiga bude gotova. S pravom se svi neobično zanimaju za to njegovo
živo'tno djelo.
— Koliko mu je sada godina? — upitalo je Srdašce.
— To je sporedno — odgovorio sam. — Veliki Ijudj obično ne umiru dok nisu barem u duši svojoj
postigli ono što su htjeli i morali postići. Izuzetak su takozvani ratni heroji. Jeste li umorni?
Ovo sam pitanje upravio Pappermannu, koji se Počeo umotavati u svoje ćebe kao da će leći.
113— Umoran zapravo nisam — odgovorio je — osjećam se tako kao da me je Tom Muddy i drugi put po-
godio metkom. Spopalo me sjećanje! Ja sam veoma volio :tu Indijanku! Poslije svega toga više nikada nisam
pogledao žensku osobu i zaželio da mi bude žena. Osamio sam se, i kada mi kucne posljednji čas, sigurno ću
osamljen i umrijeti. — Pokušat ću da spavam. Laku noć.
Poželjeli smo mu i rnj ,laku noć', ali se ta želja nije ostvarila. Prevrtao se sigurno dva sata s jedne strane na
drugu. Onda se opet izmotao iz svoga će-beta, i ustao da bi u pješačenju potražio mira. U ponoć još nije
stigao naitrag. Tada sam zaspao. Možda nakon dva '^ata ponovo sam se probudio. Tada je sjedio na svome
mjestu. Bio se vratio, ali nije legao, Sada sam i ja sjeo. Tek što sam to učinio, .Mladi Orao' se također
uspravio. Tada se iz šatora začuo glas moje žene:
— I ja ne spavam! — Dozvoljavate li da nešto predložim?
— Sto to? — upitao sam.
Rastvorila je još više otvor na šatoru kraj kojega je stajala, izašla napolje i odgovorila:
— Otići ćemo odavde! Idemo dalje! Dolje prema jezeru! Ionako više nećemo zaspati! To su'posljedice
prošlik događaja!
Pappcrmann je tada skočio na noge i spremno prihvatio:
— Well! Otići ćemo! Idemo dalje! Stići ćemo tačno kada sunce bude izlazilo, kao nekada! Jeste li zado-
voljni?
Složio sam se s njime, a .Mladi Orao' također. Spremili smo šator. Tada smo pojahali širokim, ugodnim
obronkom prema visoravni na kojoj je bilo jezero. Svilao je novi dan u sivoj izmaglici. Toliko se već vidjelo
da su se naši konji mogli snaći i krenuti. Zatim je bivalo sve svjetlije i svjetlije.

Zar je Pappermannovo pričanje bilo uzrok našem nespavanju? Ili nam je bilo suđeno da mnogo ranije

krenemo nego što smo namjeravali? Čudnovato!

Tiho smo jahali jedan kraj drugoga. Stigli smo do ravnice po kojoj smo mogli brže napredovati. Pribii-

114

zavalo se jutro. Nastajao je dan. I upravo kada je sunce izlazilo, stigli smo do vanjskog ruba jezera obraslog

zelenim i lisnatim drvećem. Uzana krčevina, neka vrst livadice, vodila je u šumu. Sve se je više sužavala i na

kraju se pretvorila u put širok nekih pet metara.

— To je isti onaj put kojim sam nekada, došao — rekao je Pappermann. - Samo što je sada šuma i viša i

gušća. Ovdje sam pronašao tragove. I samo još komad puta pa ćemo ugledati jezero.

Ovoga puta je jahao na čelu. Tada se okrenuo prema nama, pokazao rukom naprijed i rekao:

— To su zadnji grmovi. I sada dolazi jezero i visoka stijena na kojoj je nekada sjedila Aschta - o nebesa!

Zaobišao je spomenute grmove, ali nije produžio dalje, već zastao, uskliknuo od iznenađenja, čuđenja i zurio

u jednu tačku, koju nam je grmlje skrivalo od pogleda. Brzo smo onamo odjahali. Naravno, primijetili smo

da je imao razloga da se čudi. Da, naše je čuđenje bilo isto tako veliko kao i njegovo.

Stigli smo do jezera. Nalazili smo se na njsgovom istočnom rubu. Da, zavrijedilo je da se usporedi s

istoimenim Kanubi-jezerom u Massachussettsu. Ali sada nismo imali vremena da uživamo u njegovoj
ljepoti. Desno od nas ležali su ostaci nekadašnjih kuća •c:';-neka koje su se kupale u ranim sunčanim

zracima. Pred nama se pružala od tihog jutarnjeg povjetarca uzburkana, providna, sivkastoplava

površina jezera čija je bogato razvedena obala ličila kulisama koje se uvlače jedna u drugu, obrasla

sočnim zelenilom, čiji su listovi izgledali kao da ih je netko zamoeio u tekući metal. A lijevo od nas,

gdje su grmovi dosezali gotovo do same obale, dizala se visoka, bijela, glatko isprana stijena, a na n}oj

stajaše - mlada Indijanka, tačno onakva kako ju je Pappcrmann sinoć bio opisao: odjevena u mekanu,

bijelu kožu životinje, ukrašenu crvenim resama, a njezina dugačka, tamna kosa, ukrašena cvijećem i

kolibrima, padala joj je niz leđa. Kollbri su se svjetlucali pod sunčevim zrakama i prelijevali u šarenim

bojama dragog kamenja. Međutim, djevojka nije, kao nekada, gledala prema

115suncu, već joj Je lice bilo okrenulo prema onom mjestu odakle smo se mi pojavili. Ta je djevojka imala

prekrasno .lice i tijelo. Nije se pomakla. Nije rekla ni jednu riječ. Gledala nas je svojim velikim, tamnim

očima smireno i radoznalo.

Čudno! Pappermann je polako sjahao sa svoje mazge, pošao isto tako polako, skoro mehanički, prema njoj,

kao da ga je obuzela neka duboka iskonska bojazan i upita je:

— Kako se zoveš?

— Zovem se Aschta — odgovorila je, tačno onako kako mu je i nekada bilo odgovoreno.

— A koliko ti je godina?

— Osamnaest.

Prešao je rukom preko lica i rekao kao u srnu:

— Ne! To ne može biti! To je neka druga, iako njoj slična, neobično slična!

— Govoriš li o mojoj majci? — upitala je sada. — Govori se da sam joj neobično slična.

— Imaš li majku? - Da. •

— Kako se zove?

— Aschta, kao i ja.

— A tvoj otac?

— Zove se Wakon. Mi živimo daleko na sjeveru* kraj rijeke Niobrara.

Sklopio je ruke i uzviknuo:

— To je njezina kći!

Izvila se malo naprijed, kao da želi skočiti sa stijene, i upitala:

— Ti poznaješ moga oca i moju majku? Jedna strana tvoga lica je opaljena od praha! Da nije možda

tvoje ime Pappermann?

— Da, tako se zovem.

— Bio si kraj Kanvbi-jezera u isto ono vrijeme kada su se otac i majka upoznali?

— Da, u isto ono vrijeme.

Sada je sišla sa sitijene i zamolila ga:

— Pruži mi svoje ruke!

On je to uradio. Uhvatila ih je, poljubila ih ja jedanput, dvaput, privukla njegovu glavu, poljubila ga

jedanput, dvaput u tamno lice i rekla:

116

- Ti- si spasio moga oca! Ti si se žrtvovao za njega! Zašto nisi došao k nama? Otac i -majka uvijek su se

raspitivali za te, ali nikada nisu doznali gdje boraviš.

Stari Zapadnjak je drhtao od uzbuđenja i ganu-tosti. Plakao je.
— Kako tvoj otac znade da onaj hitac nije bio namijenjen meni, već njemu? — upitao je. — ;Ja to

nisam nikada odao!

— O, ipak jesi! Samo nesvjesno. Ispričao si to u bunilu. Otac je onog čovjeka kasnije dva puta vidio, samo

nije uspio da ga uhvati. Njegovo pravo ime nije bilo Muddy, već Santer. Kada je sinoć vaša vatra na brdu

žasvijetlila kao neka malena, iskričava zvijezda, rekla mi je majka: ,Isto ovako je svijetlila nekada
logorska vatra našeg bijelog spasioca one večeri prije no što sam ga prvi put ugledala'.
— Tvoja je majka ovdje? — raspitivao se nestrpljivo.
— Bila je, ali više nije tu — odgovorila je. — Bile su ovdje mnoge žene i kćeri koje su u prvorn
svitanju odjahale. Ostala sam sama iza njih — kao straža, kao izviđač.
— Kao izvođač? — upitao je smješkajući se. — A da smo neprijatelji?
— Ne bis/te me ugledali.
— Željela si doznati tko smo?
— Da, jer smo ugledali vašu vatru.
— A po čemu si zaključila da nismo opasni?
— Po tome što se među vama nalazi jedna squaw.
— O! Sasvim pravilno, sasvim pravilno! A sada ćeš sigurno morati odavde brzo otići?
~ Da, da ostale sustignem. Samo što ovo mjesto neću nikako napustiti a da od tebe ne doznam kuda i gdje te
možemo vidjeti i s tobom se sastati.
— Kamo jašete?
~ To ne smijem kazati.
,Mladi Orao' je sada sjahao sa svoga konja, prišao Joj je i rekao:
— Smiješ kazati! — Gledaj ovamo! Ja sam tvoj brat.

117

Imao je na sebi ono novo kožnato odijelo koje mu je Pappermann sačuvao; staro je odbacio. U ovom novom
je veoma dobro izgledao. Prstom je pokazao na desnu stranu svojih grudi, gdje je bila pričvršćena
dvanaestokraka zvijezda od bisera. Istu takvu zvijezdu ugledao sam na istom mjestu i na njezinoj odjeći.
— Ti si Winnatou? — upitala je, promatrajući ga sada pažljivije.
- Da.
— A ja sam Winnetah. Znači da oboje nosimo zvijezdu velikog Winnetoua, pa smo brat i sestra. Ja
pripadam plemenu Sioux-Ogellallaha. A ti?
— Apač iz plemena Mescalerosa.
— Dakle, iz Winnetouova plemena. Molim te da mi kažeš svoje ime. Ili ga možda još nemaš?
— Imam ga —" smješkao se. - Zovu me ,Mladi Orao'.
Tada je napravila pokret pun iznenađenja.
— Poznalo je da to ime nosi najomiljeniji učenik slavnog Tatellah-Sataha. Dobio ga je još u ranoj mladosti
kada ga drugi još nemaju. Poznaješ li ga?
- Da.
— On je bio prvi među svima komu je Tatellah--Satah dozvolio da nosi zvijezdu našeg Winnetoua. Znaš li
gdje je on sada?
— Da. On stojj pred tobom.
- Ti, ti si taj? Ti lično? - upitala je, dok su joj se obrazi ozarili iskrenom radošću. — Govori se da si
nestao?
— Govorili su samo istinu — odgovorio je.
— Da doneseš svetu glinu za lulu mira? . — Da. I još teže od toga.
— Priča se da si pri tome postavio sebi teški, veoma teški zadatak?
— I to je istina.
— Jesi li u tome uspio?
— Uspio sam. Naš veliki, dobri Manitou vodio me je i štitio. Otkako sam napustio Mount Winnetou,
prošlo je više od četiri godine. Sada se vraćam, — Ide« li istim putem?
118
- Da.

— Neću da te pitam kamo jašete, jer znam da ću te ponovo vidjela.

- Želiš li to? '.

- Da. A ti?

- I ja.

— Pruži mi, molim te, svoju ruku!

— Pružam ti obadvije!

Pružila mu ih je i svojim velikim otvorenim očima gledala u njegovo muško, ozbiljno Uče. On je,

međutim, gledao preko jezera kao u neki daleki kraj, Za kraitko vrijeme nastupila je šutnja. Tada je rekao: —

Unuka najvećeg vrača Seneka, kći Wakona, istraživača i naučenjaka, i učenik nedostižnog Tatellah--

Sataha, kod kojega je Zgažena duša crvene rase našla svoje jedino i posljednje utočište: to si ti, i to sam ja.

Manitou nam je omogućio da se ovdje sastanemo. Mj ćemo se samo prividno rastati. Na ovom

mjestu na kojem ćemo se ponovo naći niknut će blagoslov, veliki blagoslov. Budi blagoslovljena, ti, draga,

lijepa Winnetah!

Poljubio ju je u obje ruke i upitao:

— Kada ćeš napustiti ovo jezero?

— Smjesta — odgovorila je. — Prije nego što odem moram te upitati kojim pravcem krećete.

— Prema Devils pulpitu. Poznaješ li to mjesto?

— Da. Dobro je što sam te upitala. Želim da te Upozorim!

- Na što?

— Na Kiktahan-Schonku, na starog ratnog pogla-, vicu S'ioux-Ogellallaha.

— To je tvoj poglavica?

— Psaw! — rekla je ponosno. — Aschta ne priznaje nikakvog poglavicu. Među plemenima Dakota došlo

je do dubokog rascjepa. Mladi su ratnici za Win-netoua, a stari protiv. Pričuvaj se! Znam da će Kik-tahan-

Schonka doći do Devils pulpita kako bi se ondje sastao sa poglavicama Utaha i s njima se posavjetovao.

Čuvaj se kako im ne bi pao u ruke! Znaš li da s« Priča da će doći Old Shatterhand?

~ Znam.

~ A vjeruješ li u istinitost te vješti?

119— .Vjerujem.

— Znači, vidjet ćemo ga, ako moi uspije da izbjegne opasnostima koje na njega vrebaju.

— Znaš li ti kakve su to opasnosti?

— Ne. Jedino znam • da se svi nadaju kako će ga uhvatiti ako zaista dođe. Svi neprijatelji njegova

brata Winnetoua oduvijek su gajili žarku želju da ga vide kako umire na stupu mučenja. Govori se da

je veoma ostario i osijedio. Kad nadođu godine, čovjek gubi tjelesnu snagu i duševnu energiju. Kako bi se

samo svi veselili kad bi se sada ostvarilo ono što je starac. tako često osjetio u svojoj mladosti. Samo da

znam kada će i otkuda doći. postavila bih uhode da ga upozore.

— Za njega ne brini, Aschta! Ono što bi mu tvoje uhode rekle, već mu je i saopćeno.

— Znači da je upozoren? , • • . - Da.

— Hvala Manitouu! Sada mogu da odem. Čekaj! Samo još jedan časak! • .

-,

Pošla je prema ruševini obližnje kuće, iza koje je stajao konj, što smo tek sada primijetili. Ondje je uzjahala,

pojahala- prema nama i zaustavila se da ,Mladom Orlu' pruži ruku.

— Zbogom! — rekla je. — Mi ćemo se ponovo vidjeti!

Onda je upitala Pappermanna:

— Znaš li ti, da ja neću napustiti ovo mjesto dok jie doznam gdje ćemo te susresti? Reci mi mjesto koje god

želiš. Doći ćemo!

Pappermann nije znao što da joj odgovori, zbog toga je odvratio:

— Ja sam pošao sa .Mladim Orlom'; kamo, to sada -1 ne znam.

— Da li ćeš ostati s njime?

- Da.

- Dokle?

— Dokle mu se svidi.

— Onda sam zadovoljna! Znam da 6u se sigurne s tobom ponovo susresti.

Nakon toga se obratila mojoj ženi i meni. I nama je pružila obje svoje ruke i rekla:

120

— Nije mi rečeno tko ste; zbog toga i ne smijem pitati. Ostajte mi zdravo!

Tada je odjahala, prošla mimo ruševine i zaokre-nula u grmlje iza kojega je nestala. Pappermann i

,Mladi Orao' gledali-su za njom sve dok nije iščez-nula. Starac je kao u snu pošao polako za njom. Mladi

Indijanac je još neko vrijeme stajao na istom mjestu. Tada se naglo okrenuo, kao da mu je teško da se

otrgne dojma koji je ostavila njezina pojava. Nas dvoje smo također sjahali s konja, a ja sam onda pošao da

ispitujem tragove onih koji su ovdje prije boravili. Srdašce se dotle prihvatilo pripremanja jutarnje kave.

U početku putovanja, naravno nismo mislili na kavu i slične užitke. Kako smo, međutim, u Trinidadu,

i to na sasvim neočekivan način došli do mazgi i do veoma dobrog šatora, bili smo se prije našeg odlaska

opskrbili ondje priličnom količinom prijatnih i korisnih stvari, bez kojih civiliziran čovjek, čak i na ,Divljem
zapadu', gotovo ne može biti. Samo se po sebi razumije da je u to spadala i kava.
Po tragovima sam zaključio da je ovdje bilo oko četrdeset osoba, među njima samo dva muškarca, koii su im
vjerovatno bili vodiči. To se prije nije moglo nikako zamisliti. Svi bi bili izgubljeni. Tu su sigurno bile
Indijanke, naviknute na osebujnost divljine i na njene opasnosti, ako ne iz ličnog iskustva, a ono po
pređanju.
Vrativši se, Pappermann nam je javio da je Aschta odjahala ravno prema jugu kamo su vodili i svi ostali
tragovi. Naš je cilj vodio u pravcu zapada. Kad je sjeo do nas, rekao je:
— 'Zar to nije čudo, pravo čudo? Tačno kao i nekada, tačno onako. A znaju čak i to da onaj hitac nije bio
namijenjen meni! l tragali su za mnom! Ti dobri, dragi ljudi! Danas je najveći praznik moga života! Zaista
sam sretan, neizmjerno sretan!
Nato smo svi zašutjeli i zavladala je duboka tišina. Sto je sreća dublja i čistija, to su riječi manje potrebne!
Susret sa mladom, lijepom Indijankom bio je i za mene značajan događaj od velike važnosti. U vezi s time
morao sam stvarati zaključke o budućnosti. One dvije zvijezde od bisera izazvale su u meni osobit interes.
Bile su znak raspoznavanja. ,Mladi Orao'

121
o njima nije ništa govorio, pa se ni ja nisam raspitivao. I onako sam znao na čemu sam. Ovdje se jedno-
stavno radilo o velikoj razlici koja je postojala između .plemena' i ,klana' kod crvene rase.
To je od veoma velikog značenja, iako još ni sami istraživači nisu tome posvetili onoliko pažnje koliko bi
bezuvjetno trebalo. Koliko samo ima, naročito takozvanih narodnih ili čak omladinskih pisaca koji su pisali
.knjige o Indijancima', a da o pozitivnoj strani toga vanjskog i duševnog života američke' rase ništa ne znaju!
Takvu knjigu hvale i preporučuju poslije i ostali koji još manje znaju! Mene su već mnogi, čak i veoma
mnogi .indijanski pisci' posjetili, samo što među njima nije bilo ni jednoga, zaista ni jednog jedinog koji bi
nešto znao o onome šio je u stvari trebalo proučiti, naime, prvobitne njihove odnose u klanu.
Kao što se u razvoju čovječanstva općenito uočavaju dva suprotna stremljenja, tako se i u razvoju svake rase
posebno primjećuje težnja ka rascjepu i. težnja ka ujedinjenju, ili drukčije rečeno, težnja ka rasparčanosti.
Rasparčavanje počinje od početka, obično od. ljudskog roda, prelazi na rasu, naciju, na narod, na grad, na
selo i sve niže, a. prestaje tek kod zabačenog majura, čiji se _ vlasnik samo u izvjesnim prilikama prisjeća
kako i on spada u ljudski rod. To je put nacionalne superiornosti, političke bezobzirnosti. Drugi je put
suprotan ovome. Prožet jednom jedinom velikom idejom, vodi ka sjedinjavanju svih pojedinaca u jedan
jedini veliki narod. Koji od ta dva puta vodi ka stvarnoj, istinskoj sreći, to čovječanstvo još do danas nije
uvidjelo, znači da će gorkim iskustom doći do tog saznanja.
Koliko je to iskustvo bolno, koliko okrutno, to izrazito pokazuje američka rasa. Ona je taj rascjep i odvajanje
najdalje dovela. Nigdje, pa čak ni na mračnom Dalekom istoku, ovo se nekada moćno jedinstvo nije toliko
razmrvilo i isitnilo u malene, sićušne nemoćne mrve i mrvice kao u Indijanaca. Svaka od tih mrva, svako od
tih brojnih i bezbrojnih sićušnih plemena ponosi se sobom i uvijek je spremno da iz čiste samosvijesti srlja u
potpunu propast. To rascjepkavanje bi ih već odavno odvelo totalnom uništenju da se
122
veliki vračevi prošlosti nisu pobrinuli da ga spriječe na dva načina, i to teološki i sociološki.
Teološki put ka jedinstvu počivao je na ideji ,Veliki duh' ili ,Veliki dobri Manitou'. Istraživanje je dokazalo,
• a dokazat će i nadalje, da je iskonski Indijanac bio uvjereni monoteist i da se osjećao sretnim sve dok se
nije razdorno mnogoboštvo, koje je spol ja došlo, ukorijenilo duboko u njegovu dušu i time pripremalo veliki
pad, odnosno propast rase kao cjeline, njezino ra-spršavanje i razbijanje jezika. Sociološki put ka uje-
dinjavanju pripremljen je stvaranjem klan ova, pomoću kojih je trebalo da se prividno rascjepkana plemena u
srcu opet povezu i ujedine. Jasno, riječ klan nema ovdje ono značenje koje ima u Engleza ili Skotlanđana.
Oni su osnovali klan istine, vjernosti, milosrđa, rječitosti i poštenja. Tko god je htio da se vježba u rječitosti,
tko god je odlučio da u svom čitavom životu bude milosrdan, tko god se osjećao dovoljno jak' da nikada ne
izusti laž, da nikada ne bude nevjeran i nepošten, mogao je pristupiti određenom klanu i svojom riječju i
stiskom ruke obećati da će ispuniti dotičnu zapovijest i da će je se pridržavati do kraja života. Tko god se o
nju ogriješio, bio je izopćen i zauvijek ostao nečastan čovjek. Radi lakšeg razlikovanja i uočljivijeg
raspoznavanja svaki je klan prisvojio ime bilo koje životinje čija im je slika služila kao oznaka. Rekao sam
već ranije da je veliki govornik Sene-ka, čiji smo grob bili posjetili u Bui'falu, pripadao klanu
vukova. Postojao je klan orlova, jastrebova, jelena, medvjeda, kornjača itd.
Bilo kome plemenu pripadao, svatko je mogao pristupiti jednome od tih klanova. Čak je i smrtni neprijatelj
bio primljen i moćno zaštićen i potpomognut ako Je postavljene uvjete vjerno i pošteno ispunjavao.

Na primjer, koliko god su se Kiowe i Navajosi međusobno mrzili i smrtno proganjali — bilo je svako ne-
prijateljstvo onog časa i zauvijek zakopano u trenutku kada su se izjasnili kao članovi klana. Možete zami-
sliti kako je plemenito bilo djelovanje tih klanova! Ali, na žalost,'sve je to prestalo dolaskom ,bljedolikih',
kada im je bilo dozvoljeno da i oni mogu pristupiti. Oni su se klanovima koristili samo za vlastite svrhe
123i prisvajali prednosti koje su im pružali, ne ispunjavajući svoje obaveze. Zbog toga su klanovi izgubili
svoj dobar glas, moralni ugled, a ujedno i veliki socijalni utjecaj, što su ih stvorili njihovi nekadanji osnivači.
Budućnost će pokazati da li će ponovo oživjeti.
Klanovi su uvijek nosili imena životinja, nikada ljudi. Ja se barem ne sjećam da sam čuo za takav slučaj.
Štaviše, sada sam prvi put čuo da postoji klan s imenom Winnetou! Da je ovdje u pitanju bio klan, razumije
se samo po sebi, a znak prepoznavanja pripadnika je bila dvanaestokraka zvijezda, koju su ,Mladi Orao' i
Aschta nosili na svojim odijelima. Kada je ovaj klan bio osnovan? Barem prije četiri godine, jer je toliko bilo
stai'o odijelo koje je ,Mladi Orao' sada nosio. Ovaj mladi Indijanac bio je prvi među svima primljen u novi
klan, i to od strane Tatellah--Sataha, koji je prema tome bio i osnivač družine Winneto>u, čiji su se muški
članovi smjeli nazvati ,Winnetou', a ženski ,Winnetah'. Za kakvim, je višim ciljevima težio ovaj klan? Koje
je obaveze nalagao svojim članovima? Nisam se raspitivao, nadajući se da ću to veoma brzo doznati. Da su
mu ciljevi bili miroljubivi, vidjelo se i po plemenskoj pripadnosti oboje članova koje sada poznajem: jedan
*Apač i jedna Sioux-Ogellallah, znači pripadnici dviju nacija koji su se bezuvjetno morali smatrati za smrtne
neprijatelje!
KOD »UHA MANITOUA«
Dok smo pili kavu, Pappermann nam je rekao da ćemo večeras stići do Devils pulpita. Molio je samo da se
jedan sat zadržimo ovdje kraj Kanubi-jezera kako bi opet mogao još jednom sve pogledati. Mi smo pristali.
Vrlo rado bismo mu dopustili da se i više zadrži, ali nije ni jedan sat prošao a on se već vraćao sa svog
obilaska i rekao:
— Krenut ćemo ako vam je pravo! Ako se još i duže budem ovuda vukao, osjetit ću više gorčane nego
slatkoće, a starom momku to nije potrebno!
Bio je u pravu. Ovo Kanubi-jezero bilo je krasno, samo što njegova voda u- našim očima nije imala veseli,
124
već elegičan sjaj, pa je u našem sjećanju ostalo kao mjesto kratkog boravka, jer nas je čekalo novo puto-
vanje. Odjahali smo dalje u dolinu Purgatorija i produžili uzanim tokom kristalno bistre vode koja nas je
imala da odvede našem cilju. Stigli smo do cilja kada je gotovo pao mrak, te sam predložio da za danas ra-
dije ostanemo izvan područja ,Đavolje propovjedaonice', jer su nas upozorili na to mjesto, a zbog mraka više
nismo imali vremena da ga prije toga pretražimo i utvrdimo prisutnost neprijateljski raspoloženih Indijanaca.
— Well! — rekao je Pappermann. — Onda ću vas odvesti do jednog skrovišta koje ni jedan Crvenoko-žac
ne može otkriti, pa da ima ne znam kakve oči. Slučajno sam "fa otkrio i ne vjerujem da itko osim mene za
njegajfna.
— Malo pretjerujete! — primijetio sam.
— Ne pretjerujem — odgovorio je. — Treba da jašemo samo nekoliko koraka i da nastavimo uz
potočić koji izvire iz jednog skrovitog jezera. Jezerce nija veliko. Okruženo je visokim neprohodnim
stijenama. U njima nema otvora — tako se barem čini. Međutim, kada čovjek na konju prijeđe preko
jezera i stigne na suprotnu stranu, dolazi do zaključka kako ipak postoji bočni otvor, koji je koso usječen, a
vodi do pravog izvora potočića, koji ipak ne izvire iz jezerceta, već malo podalje u stijeni, i to ondje gdje
ćemo i prenoćiti;
~ Da li je otvor dovoljno širok za naš prtljag? "raspitivao sam se.
— Da — odgovorio je. — Jedino ću morati šatorske kolce pakovati uzduž, a ne poprijeko.
— A koliko je duboko jezerce?
— Najviše jedan metar.
— To je nekada bilo!
' - Hm! Mislite li da je možda postalo dublje? To u svom životu još nikada nisam čuo. Vođe stajaćice s
vremenom obično postaju pliće, ali ne dublje. Stanimo! Stigli smo do potočića! Ovdje ću prepakovati. Zatim
ćemo se s ove strane probiti kroz stijene unutra.
Pomogli smo mu u premještanju šatorskih kolaca. Bilo je još toliko vidljivo da smo mogli znati kuda •
125gazimo. Stigli smo do jezerceta koje nam se zbog mraka učinilo zagonetnim. Prešli smo ga na konjima.
Stigavši na drugu stranu, stvarno smo ugledali u stijeni otvor zaklonjen zelenim guštikom. Produžili smo
vanjskom stranom otvora, te još malo uz potočić naviše, dok nismo stigli do njegova izvora koji je izbijao iz
velikog kružnog otvora u stijeni čiji su zidovi bili neprohodni i dizali se okomito uvis.
Tako! To je ono mjesto! — rekao Je Papper-mann. - Ovdje možemo l stotinu godina logorovatl a da nas
nitko ns otkrije.
- Da nije vlažno? — upitao sam.
— Nije' Vlaga nestaje. Uostalom, sada je indijansko ljeto i već dugo bez kap; kiše. ..A
— Može li se čovjek popeti uz s.n|s|ie?
— Ne znam. To onda nisam pokušavao. Nisam nikada pokušavao da planinarim.
— A kakav se pogled odozgo pruža?
— Čovjek bi se morao najprije popati gore. Sa vanjske strane neće nikome uspjeti.

~ To me umiruje. Sada najprije zapalimo vatru, a zatim razapnimo šator1

I jedno i drugo bilo je obavljeno u roku od pola sata. Konje i mazge nismo privezali, pa su se mogli kretati

po volji. Najprije su se pošteno napili. Iza toga su se isto tako pošteno izvaljali po mahovini, što rado čine

dok su im kosti i zglobovi zdravi. Našli su toliko lišća i drugog zelenila da smo mirne duše mogli ovdje

ostati i nekoliko dana ne bojeći se da ć« ponestati hrane. Odmor im je bio više potreban od hrane, jer je put

od Kanubi-jezera dovde bio mnogo dulji i naporniji nego što je to po Pappermannovim riječima izgledalo. I

mi smo se umornima osjećali. Zbog toga smo odmah poslije večere otišli na spavanje. Odmah smo zaspali i

na svoju sramotu moram priznati da sam ustao tek onda kad me ie probudio Pappermann.

- Mrs. Burton je već budna! — izvinjavao se. — Naručila je vruću vodu, da — čujete li? Melje kavu u šatoru

da vas ne probudi. Samo joj nemojte reći da

126

sam ipak smatrao za ispravno da vas probudim! Muškarac mora uvijek biti muškarac! Ako suviše spava,

onda to nije!

— Znači da ste me samo radi moga ugleda probudili? — smijao sam se.

— Yes! Old Shatterhand da spava kada mu je žena već budna! To se nikako ne slaže!

Sada sam razgledao mjesto gdje smo se nalazili. U svakom slučaju pružilo nam je vanredno lijepo »krovište.

Nigdje nije bilo ni najmanjeg traga po kojem bi se vidjelo da je ikada netko ovdje boravio. Stjenoviti zidovi

su bili vanredno strmi, ali se moglo po njima penjati. Bilo je tu ogromnih stabala, starih nekoliko stotina

godina, koja su se sa svojim granama i grančicama toliko priljubila uz stijene da su olakšavali i pomagali

penjanje. Čim je ,Mladi Orao' bio popio.svoju kavu, već je pokušao da se popne. Uspjelo mu Je bez

teškoće. Kad je stigao gore,, začuo se njegov zov: - Uff, uff! Vidim nešto čudno!

— Ne tako glasno! — upozorio sam ga. — Mi za sada još ne znamo da li ima ljudi u blizini!

— Ovdje ne može biti nikoga tko bi nas čuo! — odgovorio mi je odozgo. — Ovdje je svuda naokolo

samo zrak!

— Tako je visoko! A šta je dolje?

— Devils pulpit! >

— .Đavolja propovjedaonica'? Stvarno? - Da.

~ To je nemoguće, sasvim nemoguće! — usprotivio se Pappermann.

— Zašto? — upitao sam ga.

~ Zato što znam. A što Makš Pappermann zna, to je i tačrio! Put prema .Đavoljoj propovjedaonici' vodi

ulijevo, duboko dolje, a mi smo skrenuli udesno. Ona je sa svih strana opkoljena visokim, strmim stijenama

po kojima se nitko ne može popeti gore. Kako Je onda moguće da je vidi!

— On to tvrdi!

— Vara se!

— Zar ne bi bilo moguće da se vi varate? - Ne! '

127— Da se vrate zato što put krivuda odavde do ,Đavolje propovjedaonice'!

— Nema tog čovjeka, nj životinje, a ni puta koji bi toliko krivudao da me uspije zavarati!

Još sam jedanput upitao Indijanca, koji je ostao pri svojoj tvrdnji da vidi Devils pulpit. Kako je i njemu bila

poznata .Đavolja propovjedaonica', učinilo ma se da se tu nešto ne slaže, i zbog toga sam pošao za ,Mladim

Orlom'. Moja žena nije loš planinar. Veoma rado odlazi u brdske krajeve i katkad se pokaže smje-lijom nego

što bi trebalo. Došla je zna mnom. Pap-permann je međutim ostao i dalje da sjedi.

— II svom životu još nisam bio divokoza — tvrdio je — pa to ni sada ne želim. Ravan put, dobar konj i

pritegnuto sedlo, to je ono što želim. Penjite se visoko koliko god hoćete, ja vam se ne pridružujem!

Stigavši gore, ukazao se pred nama prekrasan pogled. 'Đavolju propovjedaonicu' još nisam nikada vidio, ali

sam se na 'prvi pogled uvjerio da je ispred nas. Doviknuo sam to dolje i starom Zapadnjaku. Onda se ipak

podigao 'i počeo polako i veoma oprezno da se pentra. Dosta je potrajalo do-k nije do nas stigao.

— Tako! Evo me! — rekao je. — Htio bih da pogledam dolje, da vidim kakva se neshvatljiva

glupost ovdje...

Stao je usred rečenice, čak je i usta zaboravio da zatvori.

— Na koju glupost mislite? — upitao sam ga.

— Glupost, da, da — sto mu vragova! Sto je to sa mnom?

— No, da li je to DeviLs pulpit ili ne?

— To je! O Pappermanne, Makš Pappermanne, kakav si ti konj! Tome je krivo samo ovo nesretno

prezime! Jer samo onaj koji nosi prezime Pappc-rmann može se tako obrukati! Ah, to prezime! Otkad

živim, samo mi nesreć.u nosi! Da mi je. otac imao koje drugo prezime, bio bih sretan kao i svi ostali ljudi.

Ali Pap-permann, Pappermann, to je najstrašnije prezime koje postoji! Ono me je proganjalo sve dovde! A

progonit će me i nadalje, sve dotle dok na meni više ne bude ničega što bi se moglo progoniti!

128

Osjećao se nevjerovatno nesretnim. Bila je u pitanju njegova čast Zapadnjaka, do koje mu je bilo najviše

stalo. Ovakvu zabunu ne bi smio doživjeti nijedan čovjek koji krstari šumama, brdima i savanom, ako ne želi

da stavi na kocku svoj dobar glas. Srećom nije bilo nikoga koji bi ga podsjetio na tu grešku. I kada sam ga

uvjeravao da sam i ja često griješio, postao je mirniji.

Zamislite ravan krov čija je kamenita ograda zidana od teških gromada stijena. Taj je krov obrastao drvećem
i gustim grmljem, a čovjeka koji gore stoji nitko odozdo ne može vidjeti. Priđe li tko ogradi i pogleda dolje,
primijetit će da stjenoviti zid gotovo strmo pada u dubinu. Mi smo se sada nalazili na tom ravnom krovu, a
duboko pod nama ležala je .Đavolja propovjedaonica'.
Tko je učio geometriju, taj zna što se pođrazumje-va pod elipsom. Kako moji čitaoci nisu svi upućeni u
geometriju, ja se ovdje neću izražavati stručno, već laički, kako bi me lakše shvatili: elipsa je kružnica
koja je toliko razvučena da ima dva središta. Tko u kuhinji ima specijalnu posudu za ribu, tome je poznat taj
izduženi, zaobljeni oblik elipse. Ta posuda za ribu predstavlja ujedno i sliku izdužene, zaobljene planinske
kotline prema kojoj se spušta naš stjenoviti zid. Ova kotlina ima tako pravilan oblik elipse kao da je nije
priroda, već ljudska ruka uklesala usred moćnog i kompaktnog planinskog masiva. Kasnije sam, naravno,
uvidio da je priroda prva otpočela, ali da ju je sračunata, ljudska snaga završila. To se zbilo u stara, prastara
vremena, i to tako davno da su stjenoviti zidovi zbog vremenskih prilika sada otkrivali napukline, pukotine,
uglove, rubove, udubljenja, terase i druge oblike odstupanja od vertikalne crte. Oni su najprije sigurno bili
okomiti i goli, a tek kasnije postepeno se Počele množiti snažne skupine drveća i grmlja, a osim J-oga i
zeleno bilje, šiblje i mahovina. Dno kotline bilo Je također pokriveno zelenom vegetacijom, ali sam pri-
mijetio dvije značajne stvari. Naime, ovdje, vjerojatno, u Početku nisu namjeravali da prošire biljni svijet,
•isr je podloga bila potpuno neplodna, a nju su namje-fjce ovamo dopremili, jer je inače svuda, kuda god Je
oko dopiralo, bilo samo plodno zemljište. Stabla,

9 \Vi~- •

128koja su uzrasla dolje na dnu kotline, više nisu imala krošnje, iako stara i snažna. Ako je koja krošnja po-
stojala, bila se osušila. To je bio dokaz da su stabla svoju hranu crpla iz tankog, nanesenog sloja zemlje, pa
im se korijenje nije moglo probiti u dubinu i ondje naći hrane. A šta je zapravo bilo: kada sam kasnije Stigao
dolje i razgledao sve, utvrdio sam da je prvobitno dno čitave elipse bilo tako gusto obloženo kamenitim
pločama kroz koje se ni jedna biljka nije uspjela probiti. Iznad ovih ploča bio se s vremenom nakupio sloj
crnice iz koje su kasnije nikla stabla i grmlje i crpli svojim sporednim žilama hranu. Glavnih žila nije uopće
bilo, zbog toga i sušenje krošnji.
Radi čega je ovo tlo bilo nekada obloženo pločama? To je bilo prvo pitanje na koje je pažljiv i oprezan
promatrač imao da-odgovori. Druga se značajna stvar sastojala u tome što je jedna trećina vegetacije, bar
naoko, bila potpuno netaknuta, dok se kod ostale dvije trećine, već na prvi pogled vidjelo da su tuda često
prolazili ljudi. Granica između većeg, posjećivanog dijela, i manjeg, netaknutog, oštro je udarala u oči kao
da je postojala stroga zabrana pristupa na tu veoma gusto obraslu trećinu elipse.
Radi čega i zbog čega ta razlika? Ovo je bilo drugo pitanje na koje je trebalo odgovoriti ako ie čovjeku bilo
stalo da ga smatraju za oštra i pouzdana promatrača.
A sada dolazi ono što me je naročito bilo zainteresiralo. Naime, na tom inače potpuno ravnom, elip-sa&tom
tlu kotline postojala su dva prilično velika, vještački podignuta uzvišenja. Po njihovu obliku čovjek je mogao
pretpostaviti da je kotlina nekada bila namjerno oblikovana kako bi sačinjavala nešto slično jezeru iz kojega
su uzvišenja stršila u vidu otoka. Voda koja je oticala tokom stoljeća, duboko se upila u zemlju, te je
površina pala čak do dna bazena. Na kraju je presušilo jer je dovod presahnuo.
Na osnovu tih zapažanja dalo bi se zaključiti da su u prastara vremena sigurno ovdje boravili ljudi koji su u
vezi s njihovim građevinama i drugim stvarima bili na daleko višem stupnju razvoja no što su kasnije bili
Indijanci, ili tačnije, kasnije generacije.
130
Ta su dva uzvišenja — radi vjernije slike, nazvat ću ih otocima ~ zbog njihovih svojstava bila
veoma upadljiva. Ležali su tačno u dvama žarištima elipse! Ovo svakako nije puki slučaj, već mora da je
proračunato. Sada je iskrslo pitanje: koju je svrhu imala ta proračiinatost? U svakom slučaju nije bilo
posrijedi nešto .obično, nešto svakodnevno. Sjetio sam se teških, astronomskih preračunavanja kao osnove
za gradnju egipatskih piramida, i nerazjašnjenih tajni Teokallija, kao i drugih zdanja hramova iz ranijih
godina. Nisam stručnjak a ni naučen jak, pa se ne usuđujem upuštati u ovako teške, naučne teorije. No, ipak
mi je sinula jedna ideja, mada me objektivnost goni da priznam kako mi se učinila smjelijom nego što to
jednostavno Zapadnjak, koji jedino treba da vodi računa o svojoj sigurnosti, može sebi dozvoliti. Ta me je
ideja sve više zaokupljala. Sve me je čvršće obuzimala i više me nije napuštala. Bio sam se sjetio
činjenice, koja je u starom vijeku bila često primjenjivana i u građevinarstvu, da se unutar određenog
geometrijskog oblika može s jedne njegove tačke sasvim jasno čuti o čemu se na drugoj, udaljenoj tački tiho
govori. Ova mi je ideja došla sama od sebe. Bio sam je odbacio, ali čim je ,Mladi Orao' progovorio,
smjesta se javila i nije htjela da me viša napusti. Indijanac je, naime, odozgo gdje smo stajali pokazao dolje
i rekao:
~ To je propovjedaonica. Mi sada stojimo na onom dijelu zida koji je najviši i kojim je opkoljena. Postoje
dvije propovjedaonice. Za jed.nu, naime, za ovu ovdje, znaju i bljedoliki. Međutim, za onu drugu ne ' znaju.
Ovu ovdje su prozvali .Propovjedaonicom đavo-'a', a drugu bi vjerovatno nazvali .Propovjedaonicom dobrog
Man.itoua'. Crveni ljudi, međutim, ovu su ovdje nazvali ,Tscha Manitou' (Uho Manitoua), a drugu .Tscha
Kehtikeh' (Uho đavola).
~ Koju tačku vi označavate kao,propovjedaonicu? ~ upitao sam ga. - Izduženi krug ove stjenovite kotline
pruža se od istoka prema zapadu. Jedna je uzvika u istočnom dijelu, a jedna u zapadnom. Koja je °d ovih
dviju propovjedaonica?