Karl Maj - Vinetuovi nasljednici _doc_

— Tada te molim da po mogućnosti budete ondje gdje sada stoje konji. Nemoj se nepotrebno Slagati

opasnosti! Nemoj nikako poduzimati bilo što da nas uhodiš! Ja sam budna umjesto vas. Moje oči su vaše

oči! Sto god uspijem da doznam, doznat ćete i vi.

Obećao sam da 'ću joj ispuniti želju. Potom sa udaljila. Mi smo još ostali gore da promatramo Cr-venokošce.

Dugo je trebalo dok Siouxi nisu prošli. Onda su došli Utasi. Naprosto me je zaboljelo gledajući te

kratkovidne, mržnjom prožete ljude kako prolaze.

— Tko će pobijediti? — upitalo je Srdašce. — Oni ili mi?

— Mi! — odgovorio sam uvjerljivo. — Zar ne vidiš da oni ne znače našu propast već pobjedu?

— Po čemu bih to mogla znati?

— Po njihovoj sporosti, njihovom držanju, njihovoj ravnodušnosti, a prije svega po njihovim praznim

zobnicama i bisagama.

- Kako to?

Čak me je i ,Mladi Orao' upitno pogledao.

Nastavio sam:

— Nemaju hrane ni za sebe, ni za konje.

— To će oni sigurno dobiti od svojih sadašnjih saveznika, od Kiowa i Komanča.

— To ne mijenja stvar, jer bi to moglo biti samo privremeno. Ovi stari Indijanci su lakomisleni, rnnogo

lakomisleniji nego što su mladi ikada bili. Oni jedino misle na prošlost i ne mogu da shvate

sadašnjost. Kada se prijašnjih godina polazilo u rat, išlo se u. manjim grupama, a ne odmah u jačini od

tisuću ljudi. Održavanje i ishrana tih manjih grupa bila je mnogo lakša. Bilo je bivola za lov, a odabirali su

put koji Je po mogućnosti vodio preko travnate prerije, gdje su konji nalaaili potrebnu hranu. U proljeće

je Indijanac spremao sebi mesa za šest mjeseci, a u jesen °Pet mesa za drugih šest mjeseci. Na taj način imali

su velike zalihe ribanog i sušenog mesa, te su u svako doba mogli lako da se spreme za duge ratne pohode.

GdJe su sada bivoli? A gdje ostale životinje za lov? "'dje je danas onaj Indijanac koji u svom šatoru imade
zaliha mesa za nekoliko mjeseci? Gdje su konji kak-V1h je ranije bilo — u koje se čovjek mogao pouzdati

W Winnetouovi nasljednici . 257i onda kada su bili glađnt ili žedni, po mrazu ili

vrućini, po vjetru i n "J vremenu, u svakoj opasnosti, pa čak i za najtežeg, najsmjelijeg smrtnosnog jahanja?

Toga je ranije bilo, ali sada je sve drukčije. Tko god misli da će na stan način moči postupati, taj je izgub-

ljen. Moja puška za medvjede visi kod kuće. Moja brzometka i revolver su u koferu. One su preživjele. A šta

rade Kiktahari Schonka i Tusahga Saritsch? Krenuli su sa tisuću Siouxa i tisuću Utaha. Sa ljudima i konjima

koji nemaju ratnog iskustva, j prije svega bez potrebnih zaliha hrane! Sada su prisiljeni da prosjače od Kiowa

i Komanča. A gdje su njihove zalihe mesa i kruha? Nemaju ničega! I njih će biti po dvije tisuće, a sveukupno

će ih vjerojatno biti četiri tisuće ljudi i četiri tisuće konja, bez prateće komore! A odakle dnevne zalihe hrane,

hrane za konje i voda za tolike nerazumne ljude? Nije potrebno da bilo koji od njih bude ubijen ili proboden.

Svj će oni izginuti od gladi, od gladi i žeđi, svi, svi! Dok ih sada gledam kako prolaze mimo nas, čini mi se

kao da ne vidim JUiova tijela već umrle duše koje idu na onaj svijet 'q ondje u svojim praznim vječnim

lovištima potpuno izgladne!

- Uf f, uf f! - uzviknuo je ,Mladi Orao' koji Je odmah shvatio značenje mojih riječi.

Srdašce je međutim šutjelo. Čak je i ona uvidjela da imam pravo, samo što je to saznanje nije mnogo

oduševljavalo već naprotiv tištilo. Njezino dobro srce je vidjelo propast četiri tisuće ljudi i bilo joj je žao i

teško što se naš zadatak sastojao u tome da ubrzamo njihovu propast.

Kada je i zadnji Utah prošao, sišli smo dolje. Ljestve smo dobro sakrili, tako da ih ni najoštrije oko ne bi

moglo otkriti, a onda smo se vratili Papper-manu i našim konjima.

— Kakho-Oto bila je ovdje — javio je. — Osed-lala je brzo konja i odjahala. Rekla je da vi već znate kamo.

Sada smo razapeli šator i udobno se smjestili-Odlučio sam da poslušam želju naše prijateljice i đa se ne
izlažemo opasnostima. Najbolje je da se ovdje sakrijemo i da se ne mičemo. Sada sam imao vre" mena i

prilike da se prihvatim pregledan ja oporuke

258

moga Winnetoua. Otvorio sam pakete, te smo cijelo prijepodne i popodne bili zadubljeni u njihov sadržaj, ja

i Srdašce. O sadržaju ću govoriti drugom prilikom, za sada želim samo toliko napomenuti kako do sada , još

nikada nisam čitao nešto slično i da je blago koje se pred nama razotkrilo bilo veće i od nekoliko stotina

kilograma novca i dragog kamenja.

Pred večer se pojavila Kakho-Oto. Javila nam je da su Kiowe, Komanči, Utasi i Siouxj sada svi na okupu, i

to u jačini od četiri tisuće ljudi, odnosno od svakog plemena nešto preko tisuću ratnika. Dakle, tačno onako

kako sam pretpostavljao. Prije podne su jeli, dok su poslije podne održavali razna savjetovanja. Nakon

mnogih prigovora su se najzad složili, tako da bi naknadno glavno savjetovanje zapravo bilo suvišno da nije

završna ceremonija imala da bude kruna svega onoga što je ovome prethodilo.

— Znači da će se glavno savjetovanje održati? — upitao sam,

— Da — odgovorila je prijateljica. - Kada?

— U ponoć.

~ Kada bih samo mogao prisustvovati a da me nitko ne vidi!

Uvijek zabrinuto Srdašce dobacilo je:

— Ne! Od toga neće biti ništa! I odviše je opasno'

— Zašto opasno?
~ Ako te uhvate, s tobom je svršeno! Kao tvoja žena moram u svako doba voditi brigu barem o tome da
ostaneš na životu!
Kakho-Oto se nasmiješila. To sam učinio i ja te upitao Srdašce:
~ A ako bi se pokazalo da nije opasno?
~ Onda ću s tobom poći kako bih to provjerila! NiJe nikakvo umijeće ako je stari momak Zapadnjak.
Razumnom muškarcu, koji je već odavno oženjen, neće pasti na um da izigrava Zapadnjaka, pogotovo kada
je sa sobom poveo t ženu. Ako mi žene nekoga Prisluškujemo, odmah se o tome naveliko priča. Ali se
gospoda muškarci provlače kroz šumu da pri-
259sluškuju Indijance, tada se tvrdi da je to u prvom redu potrebno, a drugo d n spada u^ smjelost i junaštvo.
Imam jednu izvrsnu ideju, koja bi ovo opasno prisluškivanje uč'inila sasvim nepotrebnim.
- Koja?
— Kakho-Oto će učestvovati u ovome glavnom savjetovanju pa će nam poslije reći o čemu su razgo-
varali.
Glasno sam se nasmijao i odvratio:
— I ti nazivaš tu ideju dobrom? Glupa je da gluplje nema! Zsnsko stvorenje neće nikada smjeti da
prisustvuje ovakvim skupovima poglavica!
— Zaista? To je prava sramota! Mi u svakom slučaju moramo saznati šta su zaključili! Kako da to
ostvarimo?
Prijateljica se ponovo nasmiješila i odgovorila:
— Moći ćete prisustvovati tome skupu.
— Mi? Oboje? — brzo je upitalo Srdašce.
- Da.
— Mislila sam da kao žena ne smijem!
— To ćemo izvesti u tajnosti. Nitko vas neće vidjeti. Poglavice će naime doći do .Kuće smrti'.
To želi vrač Komanča, a vrač Kiowa se s time složio. Oni tvrde da je ,Kuća smrti' već više od tisuću
godina kuća u kojoj vođe održavaju savjetovanja, i sada, poslije njezinog otkrića, treba to obnoviti. Ona je
ujedno i mjesto gdje se sahranjuju poglavice. Ženama je pristup zabranjen. U protivnom slučaju očekuje ih
smrtna kazna, kao i obične ratnike, ukoliko nisu došli kao poglavićine sluge".
— To je izvrsno! — reklo je Srdašce. — Dakle, oni stižu u ponoć?
— Da, nešto prije toga, jer tačno u ponoć ima da otpočne ceremonija.
— Mi ćemo se onda ranije pojaviti, možda već u jedanaest!
— Valjda ne misliš i ti? — upitao sam.
— A zašto ne bih? — upitala je.
— Upravo si čula da je ,ženama' zabranjen pristup, u protivnom slučaju stiže ih smrtna kazna! To je odviše
opas.no! Kao tvoj muž moram prije svega u svako doba voditi računa o tome da mi barem ostaneš
.260
na životu! Dužnost mi je da te upozorim kako je tvoje prisustvo sasvim suvišno u toj noćnoj pustolovini!
— Oho! Odbijam poslušnost' Ako smjesta ne povučeš tu izjavu, otići ću odmah do ,Kuće smrti' i sa-krit ću
se ondje do ponoći kako bih vas sve zajedno mogla prisluškivati, i to ne samo Indijance već i vas!
— Gdje bi se sakrila?
— Još ne znam.
— To moram znati!
— Već sada?
— Svakako! Lako je reći: sakrit ću se. Čovjek prvo mora da razmisli gdje bi se najbolje sakrio,
kako ne bi bilo prekasno. Mi još ne znamo koliko će osoba doći...
— Ja znam — upade Kakho-Oto. — Doći će: Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch, To-kei-
chun i Tangua, četiri vrhovne poglavice, nadalje vrači Komanča i Kiowa, a osim toga pet zamjenika
poglavica iz svakog plemena. Među njima imade i nekoliko običnih ratnika koje će nositi drva'za vatru'kao i
Tanguu koji ne može da hoda. Svako pleme će zapaliti vlastitu vatru. Zajednička vatra će gorjeti na
žrtveniku gdje će biti položeni kumira poglavica i ostati sve dotle dok se ne provede ono što je bilo
zaključeno.
— Prema tome možemo pretpostaviti — nastavio sam — da će najmanje trideset osoba biti prisutno. Za
sada još ne znamo gdje i kako će biti raspoređeni. U donjem dijelu kuće, to jest na podu, nema ni jednog
mjesta gdje bismo mogli biti sigurni da nas neće opaziti. Ondje nema ni jednog jedinog predmeta iza
kojega bismo se mogli sakriti. Tamo je samo žrtvenik oko kojega će se okupiti.
— Onda ćemo se gore sakriti! — reklo je Srdašce. — Uz pomoć Ijestava! U nišama, u zračnim otvorima; u
prozorskim udubljenjima!
~ Dobro! — potvrdio sam. — A da li si pri torne Pomislila i na vatru?
- Zašto? Zbog čega?
- Zbog čega? Kakvog li pitanja! Da se ne ugušiš !"• da se ne odaš stalnim nakašljavanjem! Gorjet će Pe^ vatri>
četiri plemenske vatre i jedna vatra na žrtveniku. Gorjet će drva, šiblje i tome slično. Nastat će

261velik dim i gusta para, pogotovo ako drvo nije dovoljno suho, tako da se gore, gdje ti misliš da se sa-
kriješ, neće moći izdržati, osim ako ne nađemo mjesto gdje neće doprijeti gusta para i dim.
— Misliš li da takvo mjesto postoji?
— Nadam se. Mi se dolje, naravno, ne možemo sakriti i moramo poći gore, i to ne previsoko, jer inače
nećemo uspjeti da čujemo. Potrebno je da provjerimo pravac vjetra i strujanje zraka. Ulaz, kao i svi prozori
su otvoreni. Bit će više propuha no što je potrebno. Ali na kojoj strani? Imamo još čitav sat vremena dok
ne padne mrak. Pođimo do kuće i zapalimo vatru pa da vidimo kuda ide dim.
— I da nas pri tome uhvate! — upozorio je Pap-permann.
— Neće nitko cloćj — uvjeravala je Kakho-Otb. To možemo bez ikakve opasnosti pokušati.
Dakle, moj je prijedlog bio prihvaćen. Krenuli smo prema staroj građevini i uz put smo sakupili onoliko
suhog granja koliko je bilo potrebno da izvedemo zamišljeni pokus. Donijeli smo opet ljestve. Pap-permann
je ostao dolje kraj zapaljene vatre kako bi je pođsticao. Nas četvoro smo se popeli gore i promatrali toplinom
prouzrokovano strujanje zraka i kretanja dima. Tako smo otkrili koje je mjesto za nas najpogodnije te smo
ponovo sišli da ugasimo vatru i da brižljivo uništimo svaki trag. Poslije tega smo se opet vratili našem
logO'rištu. Kakho-Oto se međutim od nas oprostila. Dok je moja žena pripremala večeru na logorskoj vatri,
mi smo od medvjeđeg loja, što smo ga imali, i uvrnute, bezbojne pamučne vrpce napravili nekoliko malih
svijeća, koje su nam bile potrebne pri opasnom penjanju duž zida kuće. To nismo smjeli izvesti u potpunom
mraku. Bilo bi i suviše opasno da se penjemo po isturenim stepenastim Stijenama zida uz koje nije bi'lo
ograde ni prislona. Svaka omaška dovela bi do pada. Zbog toga sam naumio poći gore s .Mladim Orlom'.
Srdašce je zapravo bilo više nego suvišno, pogotovo zato što ne bi nijednu riječ savjetovanja razumjela jer se
savjetovanje održavalo na indijanskom jeziku. Ona je navaljivala da nas prati možda zato što je osjećala
opasnost i što
262
je više bila zabrinuta za mene nego za sebe. Isto tako je bila uvjerena da ću u njezinom prisustvu biti
oprezniji.
Kada se približilo jedanaest sati, spremili smo se da krenemo. Fappernmnnu smo dali nalog, ako se do jutra
ne vratimo, da oprezno krene do ,Kućc smrti' i da vidi zbog čega smo se ondje zadržali. Ponijeli smo svoje
revolvere, iako smo vjerovali dan nam neće biti potrebni. Stigavši u kuću, zapalili smo tri svijeće. Penjanje
je bilo mnogo teže no što sam predviđao, i to zbog lj ustava. Bile su nam potrebne da se dočepamo najnižih
stepenica, a osim toga ih nismo smjeli ostaviti dolje jer bi nas odale. Morali smo ih gore ponijeti. Ja sam. se
prvi popeo. Iza mene Srdašce, a za njom ,Mladi Orao'. On i ja smo držali vodoravno ljestve koje su za moju
ženu predstavljale pokretnu sigurnosnu ogradu za koju se mogla pridržati u slučaju potrebe. Gore smo stigli
veoma sporo, a ipak sretno. Tada smo ugurali ljestve u duboki prozorski otvor tako da su u njemu potpuno
nestale, ugasili naša malena oskudna svjetla, prošli kroz otvor koji je imao izlaz na vještački podignutu
kamenitu naslagu i izašli napolje.
Nad nama je bilo jasno zvijezdama posuto nebo. Vidljivost je bila takva da smo mogli vidjeti jezero sa
njegovom blijedom srebrnastom površinom, obrubljeno sjenama obalnog grmlja. Nismo dugo morali čekati
jer smo ispred sebe ugledali neko kretanje. Dolazile su nekakve prilike, polako i pojedinačno, jedna iza
druge, Što su se više približavale tim smo ih jasnije raspoznavali. Nismo vidjeli crte njihovih lica, pa ni
čitavu pojavu. Nije bilo sumnje da su Indijanci. Ugledali smo čak i nosila na kojima su nosili poglavicu
Kiowa. Ona su se sastojala od jednog ćebeta koje je bilo pričvršćeno za dva kolca. Drugi su nosili velike
hrpe drva i granja. Nabrojali smo trideset i četiri osobe. Cekalj grno dok je i posljednji nestao u kući, a onda,
smo se i mi vratili unutra. Vladao je duboki mrak. Sjeli smo.
Odozdo se začulo neko tajanstveno šuškanje i ništa više. Nitko nije progovorio, a nije «e čuo bilo kakav
zvuk, zapovijest ili naređenje. Izgleda da je
263sve unaprijed bilo određeno. Tada je negdje vrcnula iskra, pa druga i treća. Jskre su se pretvorile u
malene plamenčiće. Od plamenčića su nastali plamenovi, a od plamenova goruće vatre. Bile su četiri vatre
koje su predstavljale uglove jednog kvadrata, u čijem je središtu bio žrtvenik. .Oko ovih vatri posjedale su
fantastične grupe Indijanaca — poglavice svakog plemena oko svoga zasebnog plamena. Dim se dizao gore,
ali nam nije smetao. Nestajao je kroz otvore na suprotnoj strani. I svjetlo vatri širilo se uvis, ali što je više
dopiralo, tim je slabije bilo i avetinjski je djelovalo. Pri plamsanju vatre čovjek je imao dojam da se sve
kreće, ne samo dolje već i ovdje gore: niše, mumije, kosturi, ispreturani dijelova kostiju. Srdašce me je
primilo za ruku, grčevito je steglo i došapnulo mi:
— Kako sve ovo djeluje avetinjski i mrtvački! Gotovo me je strah!
— Hoćeš li da odeš odavde? — upitao sam.
— Ne, ne! To više nikada nećemo vidjeti, nikada! Zamisli samo da smo u paklu!
Njezino upoređenje nije bilo tako loše, samo bih ja prije rekao: u čistilištu. Ono što su dolje imali da
zaključe, bio je grijeh, pravi grijeh! Mi smo zapravo radi toga i došli ovamo da cijelu stvar usmjerimo ka
boljem i sretnijem završetku. Ja u tim osobama dolje nisam vidio potomke minulih stoljeća, već duše onih
prastarih vremena koje se moraju spasit; i koje su se sakupile da izvedu posljednji rdav čin. Dok sam o tome
razmišljao, odjeknula je prva izgovorena riječ:
~ Ja sam Avat tovavh (Velika Zmija), vrač Ko-manča. Saopćavam: ponoć je!
I drugi glas mu se priključio:

— Ja sam Onto tapa (Pet Planina), vrač Kiowa. Pozivam vas da otoočnete s pregovorima!
— Neka otpočne! — viknuo je Tangua.
— Neka otpočne! — viknuo je Tusahga Saritsch. - Neka otpočne! - viknuo je Kiktahan Schonka. Mi još
nismo mogli prepoznati crte njihova lica.
Jedino smo razabrai; njihove pojave, dok je njihov glas dopirao do nas kao iz podzemlja koje nema veze sa
gornjim svijetom. Tada je vrač Komanda prišao žrtveniku i rekao:
264
— Stojim pred svetim mjestom gdje se čuvaju kumiri. U hramu našeg starog, slavnog brata Tatellah--
Sataha visi ogromna koža već odavno izumrle pume na kojoj su ispisane slijedeće riječi: ..Čuvajte vaše ku-
mire! Bljedoliki dolazi preko velike vode i preko široke prerije ovamo da vam oduzme vaše kumire. Ako je
taj čovjek dobar, donijet će vam blagoslov. A . ako je zao, razlijegat će se kuknjava po svim vašim
logorima i svim vašim šatorima.'
Nakon toga je i vrač Kiowa pristupio žrtveniku i rekao:
— Samo što pokraj 'pumine kože visi i koža velikog ratnog orla. Na njoj stoje slijedeće riječi: ,1 onda će se
pojaviti junak kojega nazivaju ,Mladi Orao'. Ovaj će tri puta obletjeti oko brda kumira te će se spustiti
kraj vas da vam ponovo vrati ono što vam je bljedoliki ukrao.' Pitam vas,-vas poglavice četiriju
udruženih plemena: Hoćete li se vjerno pridržavati zaključaka koje ćemo danas donijeti?
— Hoćemo — odgovorila su sva četvorica.
— A jeste li spremni da ovdje položite svoje kumire kao garanciju da ćete sve poduzeti kako biste
izvršili zaključke?
Odjeknulo je glasno četverostruko ,da'.
~ Onda ih donesite ovamo i predajte mi ih!
To su i uradili. Čak je i Tangua dao da ga odnesu do žrtvenika kako bi vlastitom rukom predao svoje kumire.
Kiktahan Schonka je počeo jadikovati dok je vraču predavao svoje kumire:
— Ovo je samo polovina, drugu sam polovinu putem izgubio, jer je Manitou svoj pogled bio skrenuo s
mene. Neka opet pogleda na me kako ne bih i drugu polovinu izgubio! Teret mojih zima sve me više goni
grobu. Zar da se poslije smrti na onom svijetu bez kumira pojavim i da zauvijek budem izgubljen? Već
samo radi svoga spasa prisiljen sam da sve učinim i da održim ono što sam danas obećao!
Sa žrtvenika su skinuli ploču i kada su u otvoru nestali svi kumiri, ponovo su je postavili na žrtvenik. Sada
su na nj nabacali drva i granja i zapalili malu vatru, samo ne onako kako to mi radimo, već na indijanski
način, naime, zapalili su samo vrhove drva
265l granja. Kad su vrhovi sagorjell, uvijek su ih iznova gurali prema vatri. To je bila vatra ,savjetovanja',
koje je sada otpočelo. Bilo je veoma svečano. Najprije su počeli pušiti lulu mira, što se dosta dugo oteglo. I
unatoč već održanim prethodnim razgovorima, dugo se raspravljalo. Bilo bi veoma zanimljivo kad bih mo-
gao te govore od riječi do riječi ovdje ponoviti. Neke govore nismo mogli ubrojiti u remek-djela indijanskog
govorništva. Nedostatak prostora ne dopušta mi da budem opširan kao što su ovi • Indijanci. Dovoljno je ako
kažem da smo sa našeg mjesta mogli veoma jasno razumjeti sve o černu su razgovarali. Gotovo nam ni jedna
jedina riječ nije izmakla. Rezultat pregovora je bio slijedeći:
Četiri plemena su skovala plan da izvedu prepad na logore Apača i njihovih prijatelja na Mount Win-netouu.
Ovaj prepad trebao je da osujeti planiranu proslavu u čast Winnetoua. Ujedno su se nadali da će se tim
prepadom domoći, velikog plijena i svega blaga koje se sada steklo u tom logoru. To se naročito odnosilo na
dobrovoljne priloge u inuggetima i drugim plemenitim metalima koje su kao darove ponijeli sa sobom čitava
plemena, klanovi i družine ili pak pojedinci. Namjeravali su da ostanu još nekoliko dana kraj ,Tamne vode'
kako bi se odmorili od provaljenog puta, zatim da krenu do onog mjesta koje se zove ,Dolina spilje'. Ta je
dolina ležala u blizini Mount , Winnetoua i, prema pričanju, pružala je sigurno skro-vište čak i velikom broju
ratnika. Odatle je trebalo izvesti prepad na Apače i na njihove saveznike.
Za nas je bio veoma važan onaj dio razgovora koji se odnosio na planirani prepad. Naime, ova četiri
udružena plemena imala su kod Apača jednog čovjeka čija je dužnost bila da ih o svemu obavještava, da pri-
premi prepad i da utvrdi najpogodnije vrijeme za početak prepada. Taj špijun i izdajica bio je tim opasniji što
je bio član Komiteta za podizanje spomenika i zbog toga je uživao sveopće i veliko povjerenje. To je bio Mr.
Antonius Paper, čije je indijansko ime glasilo Okih - tscha, koji je u hodu gegao. Ovo je saznanje za nas bilo
veoma dragocjeno. Za ovo učestvovanje u zavjeri obećan mu je znatan dio u plijenu, samo se o visini nije
govorilo. Izgleda ds
266
su se vrhovne poglavice ustručavale da pred svojim zamjenicima o tome nešto potanje kažu. Bila su spo-
menta i braća Entersi, kao i to da neće primiti ono što im je obećano, jer se to isto ima isplatiti Antoniusu
Paperu, i tu su riagrođu htjeli da zadrže s izgovorom da je moraju isplatiti dvojici Entersa. U svakom slučaju
ovdje se radilo o velikoj podvali o kojoj ( nisu rado govorili. Naslućivao sam da su htjeli svu trojicu prevariti,
isto tako Papera kao i Enterse, pa nakon toga bez traga nestati.
Kada je ceremonija bila završena, oba su vrača ugasila na žrtveniku .vatru savjetovanja'. Očistili su pepeo sa
ploče i povukli se nekoliko koraka od žrtvenika. Vrač Komanoa je sada svečanim glasom rekao:

— Kad god se sveta vatra ugasi nad kumirima, moraju se ponoviti riječi koje stoje na koži pume:
.Čuvajte vaše kumire! Bljedoliki dolazi preko velike vode i preko široke prerije ovamo da vam oduzme
vaše kumire!'
A vrač Kiowa je nadodao:
— Kad god se sveta vatra ugasi nad kumirima, moraju se ponoviti riječi velikog ratnog orla: ,1 onda će se
pojaviti junak koga nazivaju ,Mladi Orao'. Ovaj će tri puta obletjeti oko brda kumira te će se spustiti kraj vas
da vam ponovo vrati ono što vam je bljedoliki ukrao. Duša crvene rase će se onda probuditi iz svog
hiljadugodišnjeg sna, i što je dotle bilo razdvojeno sjedinit će se u naciju i predstavljat će veliki narod!
Nakon toga više nije nitko govorio. Sjedili su ( sve dok se vatre jedna za drugom nisu počele gasiti i dok nije
i zadnje iskre nestalo. Onda su se spremili za polazak. Indijanci su napustili kuću tačno onako *?° što su t
došli: polako i tiho, jedan za drugim. Naši su ih pogledi pratili dok nisu stigli do jezera gdje su se razdvojili
svaki na svoju stranu. Srdašce Je duboko, duboko uzdahnulo.
- Kakvo veče! Kakva noć! - rekla je. - Ovo neću nikada, nikada zaboraviti! A ita ćemo sada?
— Sidi ćemo dolje i uzeti kumire - odgovorio
267— A smijemo li?
— Zapravo je zabranjeno. To se smrću kažnjava. Ni jedan se Indijanac ne bi usudio da se o to ogriješi. Za
nas je to zakon nužde.
Ovo je čuo i ,Mladi Orao'. Na to ništa nije rekao. Ponovo smo zapalili naše tri svijeće, dohvatili ljestve i opet
se polako i veoma oprezno spustismo dolje. Kad smo se spustili, prišli smo žrtveniku. Tada je mladi Apa'č
upitao na svom materinskom jeziku:
— Zar ćeš ih zaista uzeti?
— Da, bezuvjetno — odgovorio sam. — Oni u mojim rukama predstavljaju moć, i to veliku, blago-
tvornu moć.
— Znam. Međutim, ja sam Indijanac i poznato mi je značenje i nepovredivost kumira koji su na ovakvom
mjestu ostavljeni. Znaš li šta mi nalaže moja dužnost?
— Da. Moraš me spriječiti kako ih ne bi dotaknuo. Čak i silom se možeš poslužiti. Imam li ja
namjeru da ih oskrnavim?
— Ne. Nemaš. Ti si Old Shatterhand, a ja sam samo dijete. Sukob s tobom donio bi mi samo smrt. Ipak te
molim da mi dozvoliš da ti postavim jedan uvjet!

— Možeš.

— Ako misliš da si ti bljedoliki s kože pume koji treba da dođe ovamo pa da nam uzme naše kumire,
dozvoli mi da ja budem mladi Indijanac s kože ratnog orla koji će se spustiti sa Mount Winnetoua kako bi
svojoj braći ponovo vratio kumire!
- Umiješ li ti to?
— Da, ako to želiš!
- Da letiš?
- Da.
— Tri puta oko brda?

- Da.

Ovaj trenutak je bio veoma značajan, pa čak i velik. Ova tama! Ovo jezovito mjesto! Bljedoliki u staračkim
godinama! Jedan veoma nadaren, smjeli Indijanac mladalačkih godina, pun nada! Obojica ovdje kraj
žrtvenika, stojeći jedan prema drugome, sa malenim sićušnim svjetiljkama u rukama, čija oskudna

268

svjetlost već nakon dva tri k'oraka nestaje u tami! Govorio je o letenju. Uvjeravao me je da umije i to takvim
glasom i na takav način da nije bilo nikakve sumnje! On je mislio na tjelesni let. Ja sam pak mislio na
duševni i duhovni let koji je on kao predstavnik podmlađene nacije imao da izvrši, ako joj je mislio da vrati
kumire izgubljene tokom .tisućljeća. Moje povjerenje je u njega bilo veliko i duboko.
— Vjerujem ti! — odgovorio sam. — Uzet, ću ih. Čim ih budeš zatražio, dat ću ti ih odmah.
— Pruži mi tvoju ruku u znak potvrde!
— Evo je!
Pružili smo jedan drugome ruke,
— Sada ih uzmi! — rekao mi je. Dohvatio js ploču kako bi mi pomogao da je maknemo u stranu. Bila je još
vrela. Izvadio sam kumire iz otvora žrtvenika. Navukli smo ploču ponovo na njezino prijašnje mjesto i,
ugasivši svijeće, napustili kuću kako bismo se .vratili u naše logo-rište.. Ljestve smo ponijeli sa sobom
kako nas ne bi odale. Tako je naš boravak kraj .Tamne vode' bio okončan. Makar koliko bio
kratak — njegovim smo rezultatima mogli biti zadovoljni.TATELLAH - SATAH
Bilo je otprilike nedjelju dana kasnije. Posljednje noći bili smo se ulogorili kraj donjeg toka rijeke Klekih
Tolija i sutradan smo jahali uz njezinu obalu uzvodno. Klekih Toli na jeziku Apača znači .Bijela rijeka'. Ova
rijeka strmo teče. Spušta se u brojnim kaskadama sa Mount VVinnetoua. Po bijeloj pjeni tih kaskada dobila
je i ime. Korito joj je duboko usječeno, i zbog toga su joj obale visoke i strme, na vrhu obrasle šumom, a pri
dnu šipragom. Na mjestu gdje izvire iz snažnog masiva Mount VVinnetoua pravi mnoge vodopade koji
svojoj okolici daju živopisnu sliku.
Bilo nas je četvoro: Srdašce, ,Mladi Orao'. Papper-man i ja. Dvojicu Entersa'kod ,Tamne vode' nismo vidjeli,
a osim toga nismo imali nikakva razloga da se s njima susrećemo Bilo je sasvim sigurno da ćsmo se negdje

ponovo susresti. Kakho-Oto je sutradan nakon savjetovanja u ,Kući smrti' došla k nama i saopćila nam da se

u logoru crvenih nije ništa naročito dogodilo. Nije nas pitala što smo saznali dok smo prisluškivali. Zato smo

i mi o tome šutjeli kako ne bi došla u sukob sa samom sobom i sa obavezama prema svome plemenu. Pred

njom smo tajili da smo prisvojili kumire. Što je za to manje ljudi znalo, to je za nas bilo bolje. Kada smo joj

saopćili našu odluku da smjesta krenemo dalje, taj nagli rastanak ju je zabolio. Rado bi nas pratila, no

uvidjela je da bi nam bila na teretu i da će nam biti od veće koristi ako i dalje ostane sa Kiowama. Usprkos

svemu tome dogovorili smo se da ćemo se svakako sastati kraj Mount VVinnetoua.

Bili smo blizu planine, iako je još.nismo ugledali, a to smo zaključili po dubokom riječnom koritu kroz koje

smo jahali. Od ,Tamne vode' vodio je još jedan lakši put do Mount VVinnetoua, samo onuda nismo krenuli,

jer smo računali da se u sadašnjim prilikama tim putem više koriste nego što bismo to željeli. Htjeli smo da

izbjegnemo nepotrebne susrete kako bismo se tamo iznenada pojavili a da nas prije toga nitko ne vidi i ne

promatra. Zbog toga smo krenuli, ne baš sasvim prohodnim putem, ali smo ipak bili prisiljeni da skrenemo

do Klekih Tolija kako ne bismo cilj promašili. Po tragovima ljudskih stopa i konjskih kopita zaključili smo

da smo izbili na put kojim su već mnogi prošli. Ubrzo smo ugledali i nekoliko Indijanaca koji su čučali u

grmlju na onome'mjestu kraj kojega smo i mi morali proći. Bila su četvorica. Njihovi su konji kraj vode

pasli. Na njima nije bilo ratnih boja i jedino su bili naoružani kopljima, ali smo ipak u njima prepoznali

Pohonim Komanče. Primijetivši nas uspravili su se i pogledali prema nama. Ovdje su čuvali stražu i

kontrolirali svakoga koji prolazi ovuda. ,Mladi Orao' je pojahao naprijed i prošao mimo njih tiho ih

pozdravivši. Njega su pustili da prođe, dok su nas zaustavili.

— Kamo smjeraju moja bijela braća? — upitao je najstariji među njima.

— Do Mount Winnetoua — odgovorio' sam.

- Sto tamo traže?

— Želimo do Olda Surehanđa.

— Nema ga tamo.

— I do Apanatschke, poglavice Pohonim Ko-manča.

~ Ni on nije tamo. dbojica su zajedno odiahala.

— Onda ću tamo čekati dok se ne vrate.

- To je nemoguće. Sada ni jedan bljedoliki ne smije do Mount VVinnetoua.

- Tko je to zabranio?

— Komitet.

~ Čiji je Mount Winnetou? Pripada li on Komitetu?

~ Ne — odgovorio je sav zbunjen. <•

~ Prema tome taj Komitet nema ita da zapovijeda, a isto tako što da zabranjuje!

l

270

271Potjerao sam svoga konja kako bih dalje krenuo. Uto me uhvati za uzde i reče:
— Ja vas moram zadržati. Ja vas ne smijem pustiti da prođete. Vi se morate vratiti!
— Pokušaj!
Pri tome sam privukao konja, ovaj se ustremio na njega i odgurnuo ga. Ostala su trojica htjela da zadrže
Pappermanna i Srdašce. Moj se konj u skoku među njima našao i rastjerao ih. Pappermann je smijući se
uzviknuo:
— Mene da netko vrati natrag! Makš Papper-manna da zadrži! Za,r je itko ovako nešto
doživio? Smjeste ću probosti onoga koji se usudi da me takne!
U nekoliko skokova bio je sa svojom mazgom na mjestu gdje su četiri koplja bila zabodena u zemlju. U
istom trenutku sam se i ja tamo našao. Dva brza zahvata i koplja su bila u našim rukama. Zavukao je ruku u
omču jednog koplja, dok je drugo držao spremno da ga baci. Ja sam isto to učinio.
— Tako! — smijao se. — Tko ne želi da bude proboden, neka se skloni sa puta! Naprijed!
Produžili smo.
Komanči su bili mlađi. Najstariji među njima nije još imao trideset godina. Nisu pripadali onim starim
ratnim vremenima. Bili su toliko zbunjeni da nisu znali šta da poduzmu. Uzjahali su svoje konje i krenuli za
nama. Molili su nas da im vratimo koplja i da dalje ne produžimo, već da čekamo dok nas naprijed ne
prijave. Onda ćemo tek saznati smijemo li nastaviti naš put ili ne. Kako nismo imali namjeru da ih pred
njihovim drugovima osramotimo, vratili smo im koplja, ali»smo i produžili putovanje. Nisu se više usuđivali
da nas spriječe u tome i jahali su za nama, jer nas, vjerovatno, nisu smjeli da puste da produžimo bez
nadzora.
Otprilike nakon jednog sata jahanja stigli smo do druge straže koja se također sastojala od četiri čovjeka. Ovi
su također pokušali da nas zadrže. Nismo ih poslušali. Prva su se četvorica sada jačim osjećala nego t>rije.
Sada sam sjahao s konja, pošao do mazge na kojoj je bio moj kofer, otvorio ga, iz njega izvadio oba
revolvera kao i municiju, napeo ih, povukao se
272

dvadeset i pet koraka u stranu, naciljao d jedno za drugim brzo ispalio osam hitaca. Ruke Komanča u kojima

su držali koplja trgle su se. Svih osam sam probušio. Ponovo sam napunio, vratio se svome konju, uzjahao

ga i rekao:

— Za sada sam gađao samo u koplja. Od sada ću gađati u ljude. To zapamtite!

Jahali smo dalje. Još neko vrijeme su i dalje stajali i tiho između sebe razgovarali. Onda su pošli za nama sva

osmorica i. nisu se usudili da nam se približe više no što nam je to odgovaralo.

Nakon jednog sata ponovo smo stigli do slijedeće straže koja se sastojala od četiri čovjeka kao i prethodna.

Ovi su također imali samo koplja. I oni su htjeli da nam prepriječe put. No kada su primijetili da nas prate,

sklonili su se u stranu, propustili nas i priključili se osmorici plemenskih drugova koji su jahali iza rias. To je

razveselilo Srdašce.

— Sada ih je tačno dvanaest! — rekla je. — A nas je samo tri muškarca i jedna žena! Jesu li to oni smjeli

jCrvenokošci' o kojima se čita i prepričava? Jesu li to oni Komanči o kojima se pisalo da su najod-važniji

između svih Indijanaca?

— Nemoj se samo prevariti — odgovorio sam. — Mladi su i neiskusni. Neka samo steknu iskustva i vidjet

ćeš da neće ni u čemu zaostajati za svojim očevima. Jednostavno smo ih smutili, i to je sve!

Onda smo morali da jašemo sat i po dok nismo stigli do slijedeće straže. Ovdje je stajala prostrana brvnara

pred kojom se nalazilo nekoliko panjeva koji su imali da služe kao sjedala. Ovdje ih je bilo više od četvorice.

Izbrojao sam desetoricu: osam Indijanaca i dva bijelca. Toliko je i konja bilo. Dvojica bijelaca sjedila su
odvojeno od njih jer im se Crvenokošci vjerovatno nisu učinili dovoljno otmjenima. Doručko-vali su iz

bisaga i uz to pili brandy. Među njima je stajala boca. To smo još izdaleka primijetili. Stigavši bliže, utvrdili
smo da smo se prevarili: ta dvojica nisu "ila bijelci, već jedan Indijanac, a drugi mješanac, sa-mo su nosili

odijela kao i bijelci, dok su Komanči imali na sebi nošnju svoga plemena. Ta su nam dvojica već

18 Wlnnetouovt nasljednici 273bila poznata* veoma dobro poznata. Naime,

mješanac je bio gospodin Okih-tschin-tscha, zvani Antonius Paper, a čistokrvni Indijanac predstavio nam se

kao Mr. Evening, agent za sve. Kraj njih su ležale puške i ne-, koliko ustrijeljenih ptica. Izgleda da su

obojica bila u lovu.

•> Prepoznavši nas, obojica su skočila na noge.

— Hallo, hallo! - uzviknuo je Paper. — Pa to je onaj ogavni Burton sa svojim modrim boyem! Zato je

,Mladi Orao' tako brzo dojahao! Hoće da ih unutra proknjumčari! Zadržite ih! Oni ne smiju

produžiti! Uhvatite ih! Zarobite ih!

Taj je nalog dao Indijancima. Mr. Evening je nadodao upozoravajući:

— Samo budite obazrivi! Ovi ljudi su siloviti! Ovaj Burton je navikao da se odmah tuče!

Na. te riječi nismo obraćali pažnju, već skrenuli naše životinje prema vodi gdje smo sjaheli da ih napojimo.

Bilo je već vrijeme za to. Dok smo to obavljali, dvanaestorica naših pratilaca su ih obavještavala o nama.

Doduše, nismo čuli što su govorili, ali smo i te kako dobro znali da nas nišu hvalili i uzdizali.

~ Valjda ovaj Paper neće biti toliko glup da s tobom opet započne kavgu? — zabrinuto reče Srdašce.

— Vjerovatno će to učiniti! — odgovorio sam. — Ovakvi ljudi se nikada ne opamete!

- Hoćeš li opet da se tučeš?

- Ne.

— Hvala bogu! Ja to ne volim!

— Ovo je drukčije mjesto. Ovdje se čovjek može l na drugi način obraniti.

Tek što sam ovo rekao, imenovani se već dogegao do nas. isprsio se preda mnom i rekao:

— Danas ćemo se obračunati, Mr. Burton. Vi ste moj zarobljenik!

Nisam mu odgovorio.

-" Jeste li me čuli? - upitao je. — Kada bi mi pri ruci bile lisičine smjesta bih vam sputao ruke. Ovakve

bitange...

— Bitange? — upitao sam brzo prekinuvši ga. - Da, bitange l Jer samo bitanga može...

274

Nije uspio da završi otpočetu rečenicu, jer sam ga objema rukama zgrabio poviše kukova, ponio do same

vode, zavitlao i bacio u rijeku ko.la je ovdje bila prilično duboka.

— U pomoć, u pomoć! — zaurlao je dok je još letio kroz zrak.

Pao je u vodu i potonuo, ali se veoma brzo opet pojavio na površini i počeo da grabi rukama vodu kao pas,

ali ga je brzak ponio sa sobom.

— U pomoć, u pomoć! — vikao je.

— Izvucite ga iz vode! Izvucite ga iz vode! — viknuo je William Evening, • agent za sve. — Ne dajte da se

udavi, ne dajte da se udavi!

Dvojica Indijanaca su se požurila da stignu do onoga koga je nosila voda kako bi ga uz pomoć kopija izvukla

na obalu. Ja sam se međutim uputio do agenta, nasmiješio se isto onako uljudno kao što ma se i on na-

smiješio kod Nugget Tsila, još se uljudnije naklonio, nego on ondje i poslužio se njegovim vlastitim

riječima:

— Mi smo zbog neke važne stvari ovamo došli. Vjerovali smo da nećemo ni na koga tu naići Vaše nam

prisustvo smeta.

Gledao me je širom otvorenih očiju.

— Sigurno ste me razumjeli? — upitao sam ga tačno onako kao što me je i on bio upitao.

Tada mu je sinulo. Sjetio se scene i počeo naslućivati da sam sada ja spreman da okrenem kopiis.

— Razumio sam vas — odgovorio je. - Bilo je dosta jasno rečeno.

- Pa?

~ Vi želite da se udaljimo?

- Da.

- Kada?

— Smjesta! Inače ću vam potprašiti oete! Izvukao sam revolver. Istodobno je i Pappermann

izvadio svoj iz džepa.

~ Poći ćemo, poći ćemo! — uvjeravao nas js agent za sve, uporno i brzo. — Evo nose Mr. Papera. Nadam se

da mu nije ponestalo snage od straha i da se može Popeti na konja!

Ako je to zaista tako. spreman sam da mu snagu Ponovo vratim. Čiji Je ono šešir sto na grani visi?

275'— Mr. Paperov.

— Izvrsno!

Indijanci su izvukli iz vode gospodina Okih-taschin--tscha. Sa njega se cijedila vođa. Izgleda da mu je dosta

bilo. Zurio se da što prije stigne u brvnaru. Još u nju nije ni stigao a ja sam podigao revolver i gađao u šešir.

Pogodio sam ga. Paper je odmah zastao jer se uplašio hica. Pokazao sam mu probušeni šešir i rekao:

— Za sada je to bio šešir! A sada dolazi na red čovjek koji me je htio uhapsiti! Mr. Antoniusu Pa-

peru dajem samo pet minuta vremena. Ako se dotle ne izgubi, dobit će drugu rupu. samo ne kroz šešir,

već kroz glavu. Sretno pošli, Mr. Evening! Nadam se da ćete i vi isto tako brzo nestati!

U to je i Pappermann izvadio svoj revolver i dobacio mi:

— Dakle, pet minuta, i ništa više! U protivnom slučaju vi ćete pucati u jednoga, a ja u drugoga!

Gospodin Okih-tscha brzo je zgrabio svoj probušeni šešir, stavio ga na glavu i odjurio svome konju. Agent

za sve upakirao je sve što je izvadio iz bisaga, čak i bocu sa brandvjem, pokupio obje puške, jer je Antonius

Paper od straha zaboravio svoju. Pet minuta još nije minulo a obojica su odjahala u velikoj žurbi a da ss nisu

ni okrenuli.

Indijancu se najviše sviđa snaga i hrabrost. Našim srno držanjem u Komanča stekli poštovanje. To se odmah

i pokazalo.. Najstariji od njih nam je prišao i upitao:

— Kao što mi je rečeno, moja bijela braća poznaju Olda Surehanda?

— Da — odgovorio sam.

— A i Apanatschku, našeg poglavicu?

— I njega. Poznajem čak i mladog Surehanda l mladog Apanatschku. I očevi i djeca me zovu prijateljem.

— Jesu li ti rekli šta će ovdje biti?

— Da. O tome su mi pisali u pismima. Pozvali sil me da dođem do Mount Winnetoua.

— Jeli li ponio sa sobom ta -pisma? - Da.

— Molim te pokaži mi ih da ih pročitam!

276

- Vrlo rado, vrlo rado'

I ako sam kofer morao ponovo otvarati, rado sam to učinio. Srdašce mi je u tome pomoglo. Ima trenu-taka

kada joj vrag ne da mira, i onda neka se svatko pripazi. J sada je bio jedan od tih trenutaka. Ona nije otvorila

moj, već svoj kofer, izvadila četiri podmirena hotelska računa, pružila ih Komanču i rekla: '

— Izvolite! Od oba oca i oba sina!

S poštovanjem je pružio ruku i prihvatio papire. Podrobno ih je razgledao. Lice mu je sve više poprimalo

ozbiljan izraz kao da je sve razumio. Obratio se svojim ljudima i u znak potvrde posebno podigao uvis svaki

raiun i rekao:

— Tačno je; istina je! Ovo je pismo Olđa Surehanda, a ovo mladog Surehanda, ovo je Apanatschkino, a ovo

mladog Apanatschke. U svim ovim pismi.ma stoji da su im bljedoliki prijatelji i da moraju doći do

Mount Winnetoua!

Njegovi su drugovi vjerovatno dobro znali šta se od njega može očekivati, a što ne, jer je jedan od njih

upitao:

- Umiješ li ti to pročitati?

. — Ne — odgovorio je — ali vidim. Hov/gh!

Predao je ,pisma' onome koji mu je postavio pitanje. Ovaj ih je podrobno pregledao i uzviknuo pružajući ih

dalje:

- l ja vidim. Howgh!.

I tako su računi išli od ruke do ruke, i svaki je odlučno dodao:

— I ja vidim. Howgh!

Zatim su nam vratili , pisma', a predvodnik je donio odluku:

~ Dakle, bijelu braću i njihovu squaw možemo mirne duše pustiti da produže. Ratnici Pohonim Ko-ro

.-

moiraju biti poslušniji svojim poglavicama nego Komitetu!

Račune smo ponovo stavili u kofer. Srdašce je na rastanku pružilo ruku hrabrom čitaocu pisma i rekla:

~ Moj crveni brat ne samo da je mudar i razu-ttian već poznaje naše toteme i vampume. U njega je veoma
dobro srce. Ja mu se zahvaljujem i uvijek ću ga se rado sjećati.
277To Je za njega bilo previše. Sav se ukočio, očd su ttiu iskrile. Čvrsto je držao njezinu ruku kao da je ne
želi više ispustiti i mucajući najzad reče:
— Riječi moje bijele sestre su kao sunčevi zraci. Ja joj se zahvaljujem! Nadam se da ćemo je opet vidjeti!
I mi smo mu pružili ruku te krenuli dalje.
,Mladi Orao' požurio je naprijed, i moja je žena pretpostavljala da će se negdje zadržati kako bi nas dočekao.
Ja sam međutim drukčije mislio. On se odvojio od nas kako nam ne bi smetao pri zanimljivim prizorima koji
su se začas očekivali. Želio je da se oni koji s'U bili protiv nas osramote, a da bi se to ostvarilo, nije smio s
nama-ostati. Bio sam uvjeren da ćemo ga tek na pravom mjestu ugledati.
Prošli smo još kraj mnogih stražarskih mjesta. Međutim nas Indijanci na tim mjestima nisu zaustavljali. Pred
nama su se sklanjali. Po njihovim sumnjičavim pogledima bilo nam je sasvim jasno da su primili neka
uputstva koja za nas nisu bila nimalo prijateljska. Slutio sam da nam Mr. Okih-tschin-tscha sprema takav
doček kojemu se ne bismo smjeli veseliti.
Neki su nam znaci ukazivali na to da se približavamo cilju. Na određenim zavojima iujeke vidjeli smo
brdskog giganta, veoma neobičnog oblika. Sto smo više napredovali, sve je više rastao i daleko nadvisivao
sve ostale visove između kojih se probijala rijeka. Najzad smo kraj puta ugledali šator ili polušator, ubrzo još
jedan, pa drugi i treći. Bilo ih je sve više i sve tješnje poredanih. Imali smo dojam da prolazimo pokrajnom.
ulicom koja vodi u centar veoma prostranog logorskog grada. Pred tim šatorima su sjedile Indijanke koje su
nas Ijubopitljivo i s neobičnim interesiranjem promatrale. Po njima se vidjelo da su bile obaviještene o na-
šem dolasku. Djece nije bilo. Nisu Ih smjeli sa sobom povesti do Mount Winnetoua. Nismo ni muškaraca vi-
djeli. Otišli su naprijed.da prisustvuju prizoru koji nas je očekivao.
Riječna dolina se ovdje nagl6 širila i visoke riječne obale odjednom je nestalo, te smo jednim pogledom
mogli obuhvatiti cijelu visoravan. Vlsaravan je ostavila takav dojam na nas da smo odjednom svi zaustavili
svoje konje i mazge i od ushićenja sam uzviknuo:
278
— Divno! Divno!
— Kako je lijepo, kako je lijepo! — reklo je Srdašce. Zar ovako nešto na zemlji stvarno postoji?
Stari Pappermann se pridružio:
— Naravno, takvo mjesto još nikada nisam vidio, nikada!
Zamislite katedralu gigantskih razmjera koja je preko hiljadu metara visoka i ispred koje se pruža isto tako
ogroman prazan prostor koji čitav niz stepenica dijeli u gornju i donju polovinu. Ova takozvana katedrala
leži na zapadnoj strani prostora i prelazi postepeno u mnogobrojne tornjeve koji se stapaju i nestaju u
tajanstvenom sivilu zapada. S ostalih triju strana prostor je okružen unaokolo niskim planinama, dok riječna
dolina na njegovoj istočnoj strani, kojom smo mi stigli gore, predstavlja jedini otvor koji u nj vodi. Ova je
divovska katedrala zapravo Mount Winnetou. Glavni njegov toranj diže se visoko iznad oblaka i sliči
gotskom tornju koji su najsmjelije prirodne sile improvizirale. Njegovi zupčasti šiljci iz golog su kamenja,
koji se iz mekanog, zelenkasto sjajnog pokrivača dižu uvis. Između šiljaka prostire se sjajno bijeli snijeg,
koji stalno miluje sunce i pretvara ga u vodeni prah, mlaz, koji se od kamena do kamena, od klanca do
klanca ruši u dubinu. Na ovom mjestu gdje se toranj počinje širiti u obliku građevine skupljaju se te vode i
zajedno s ostalim potocima susjednih planina stvaraju jezero iz kojeg se s obje strane ruši po jedan vodopad
visok preko šezdeset metara. Jedan od tih vodopada teče prema jugu, a drugi prema zapadu, da bi na kraju
obrubili visoravan, to jest prazan prostor pod katedralom, pa da se na istoku sastanu l stvore rijeku Klekih
Toli, duž koje smo danas jahali i dojahali gore. Ispod zelenog pokrivača počinje rijetka šuma koja prema
jezeru postaje sve tamnija i gušća i obrubljuje ga. Od katedrale pa do praznog prostora raste grmlje koje
prelazi u sočnu preriju. Jezero se zove Nahtowa-pa-apu (Tajanstveno jezero). Na istočnom dijelu katedrale
nalazi se portal, t° jest široka visoravan kojom se penje do visokog vrha brdskog masiva i do .Tajanstvenog
jezera'. Nad tim portalom diže se bočni toranj Mount Winnetoua *°Ji, doduše, nije tako visok, a ni masivan
kao glavni.
279Obrastao je gustom šumom. Kroz tamne smreke i jele vide se svijetli brdski pašnjaci. Na pola puta prema
vrhu stoji staroinđijanska stražarnica s koje čovjek može da vidi čitavu ravnicu i gornje zavoje rijeke. Samo
nekoliko koraka ispod nje nestaju i planina i šuma da bi ustupile mjesto istaknutom platou sličnom
neosvojivoj tvrđavi. S obje strane platoa nalazi se niz građevina koje vjerovatno potječu još iz vremena
Tolteka i Azteka i ukazuju na mračnu prošlost čiji su ostaci danas rijetki. Ovdje gore živi Tatellah-Satah,
,čuvar velikog kumira'. Da bi do njega došao, čovjek mora preći prednji dio doline, a zatim krenuti bočnom
dolinom. Međutim, nijednom čovjeku nije dozvoljeno da krene tim putem bez njegova odobrenja.
Glavni toranj divovske katedrale je zapravo Mo-unt Winnetou, a bočni toranj ,Planina kumira'. Oko te
planine treba ,Mladi Orao' tri puta da obleti kako bi crvenom čovjeku vratio izgubljene kumire.
Prerija na visoravni ispred Mount Winnetoua bila je tako velika da je jahaču trebalo čitav sat da je prođe s
kraja na kraj. Sada je bila puna koliba i šatora koji su predstavljali čitav grad. Kako je ta ravnica bila
podijeljena na višu i nižu, to se i ovaj grad sastojao iz gornjeg i danjeg. To se ticalo samo njegova položaja.
Da li je među gornjim i donjim dijelom grada postojala neka razlika, to u ovom kratkom vremenu, dok smo
ga promatrali, nismo mogli utvrditi. Donjd grad je bio gušće naseljen od gornjeg — u ovom zadnjem su se

nalazili samo šatori. U donjem je bilo i malih brvnara, kao i dugačkih drvenih građevina za koje nismo mogli
odmah utvrditi čemu služe. Neke od njih su vjerovatno bile logorske kuće za održavanje zborova. Pred
šatorima su bila zabodena koplja vlasnika. Između njih su konji pasli. Gorjele su mnoge vatre kraj kojih se
peklo i pržilo jer se približavalo vrijeme ručku. Općenito uzevši, svuda je bilo živo. Nigdje nismo ugledali
nijednog bijelca — svuda Crvenokošci. Većina od njih je imala na sebi indijansku odjeću. Jedan veliki
prostor bio je označen za borbene i viteške igre, drugi za savjetovanje i za druge javne stvari. Na ovom
posljednjem ugledao sam dvadeset mjesta z3 sjedenje, koja su bila jedno do drugoga i uzdizala s«
280
iznad zemljišta - vjerovatno za Komitet i za druge istaknute ličnosti. Upravo u ovom trenutku ja bilo na
onom mjestu mnogo ljudi čija je pažnja bila usmjerena na nas. To smo po tome zaključili što su u trenutku
kada smo se pojavili pokazivali prema nama i prd tome veoma glasno govorili.
Pred nama je isfcrsnuo stari kameniti most koji se pružao u obliku luka preko rijeke. Takvi su mostovi
veoma pogodni da brane prijelaz preko rijeke. Znači da je ovo mjesto još u prastaro vrijeme bilo smatrano za
geografski i strateški veoma važno. Na drugoj je strani stajala čitava četa Indijanaca. Gledali su u nas kao da
nas očekuju. Nama se nije žurilo. Uživali smo u prizoru grandiozne i neuporedive brdske panorame i veoma
interesantnog života koji se činio sićušan i bezbrižan unutar označenih velikih površina. Da li su ljudi ranijih
stoljeća bili možda viši od današnjih? Ovdje bi više pristajali sinovi Enaka koji jašu na ko-• njima velikim
poput slonova i knezovi čija prijestolja sežu do oblaka! Sunce je visoko stajalo, vjerovatno nad nama. Bacalo
je samo male sjene oko naših nogu. Osvjetljavalo je svaki kutak, svaku pukotinu, svaku rupu i sve što je
skriveno. Ni jednog oblačka na nebu, ni daška vjetra. Zemlja je ovdje snažna i u srži zdrava! Dašak snage i
volje godi oku i srcu. Ovo je pravo mjesto da nadahne čovjeka novim, dobrim i sretnim mislima!
Sada smo pojahali dalje, uz most pa preko njega. Kad smo stigli na drugu stranu, Crvenokošci su nas odmah
opkolili. Da, čekali su na nas. Imali su nalog da nas uhapse. Svaki od njih je nosio oko ruke šarenu traku.
Kako smo kasnije doznali, oni su predstavljali policiju Komiteta i služili za održavanje reda. Kada smo se
našli između njih, upitao je njihov predvodnik na engleskom jeziku:
~ Jesteli vi oni bljedoliki koji ste našeg Mr. An-toniusa Papera bacili u vodu?
~ Da, mi smo — odgovorio je Pappermann šaljivim glasom.
~ Bit ćete kažnjeni! ,- Od koga? - Od Komiteta!
281— Pshaw! A gdje je taj famozni Komitet?
— Tamo, prijeko!
Pokazao je prema mjestu koje je bilo određeno za savjetovanje.
— Pođite tamo i recite da ćemo odmah doći! Treba takve ljude pogledati izbliza!
— Mi ćemo postupiti po svojoj volji! Mi ćemo poći tamo, ali s vama! Uhapsit ćemo vas i odvesti prijeko!
— Vi nas? — smijao se. — Pokušajte samo! Podbo je svoju mazgu koja se u krugu okrenula,
a i mi smo to isto uradili. Crvenokose! su se raspršili. Neki su od njih pali na zemlju. Mi smo, međutim, od-
jurili ravno prema onom mjestu. Vičući pojurili su za nama. Kad smo tamo stigli, natjerali smo svoje konje
ravno usred mnoštva, raspršili ga te sjahali.
— Ovdje je sasvim dobro — rekao sam — ovdje ćemo ostati. Skinite prtljag!
— Oho! — začuo sam glas iza svojih leđa — ovaj se ponaša kao da nije zarobljenik, već kao zapovjednik!
Okrenuo sam se da vidim tko je. Bio je to gospodin Okih-tschin-tscha, nazvan Antonius Paper. Do njega je
stajao Williiam Evening, agent za sve.
— Zatočenik? — upitao sam dok sam Išao prema , njima ispruženih ruku.
Brzo su nestali iza ostalih. Na njihovom se mjestu pojaviše Simon Bell i Edvvarđ Summer, oba profesora.
Prvi je dao zapovjednički znak rukom i rekao:
— Odbijte! Nemojte gubiti iz vida odnos koji postoji između vas i nas! Uhapšeni ste!
— Od koga?
— Od nas! Vi ste još kod Nugget Tsila čuli da nam vaše prisustvo smeta. To važi i danas!
- Zaista?
— Da, zaista!
— Hm! Naprosto čovjek ne može vjerovati!
— Mislite što god hoćete, ali ono što ja kažem ostaje: vi ste uhapšeni!
- Znači da ćete nas uhapsiti i zadržati?
— Da, tako je!
— Prema tome, ako vam netko smeta, vi ga hapsite t zadržavate! Čudnovato! Ovakvu logiku nisam očeki-
vao od jednog profesora filologije!

282

Bijesno me je napao:
— Šutite! Mi vas ne hapsimo zato što nam je vaše prisustvo neugodno, .vsć zato što ste se ogriješili o jednu
ličnost iz našeg Komiteta! To zahtijeva kaznu!
— Dobit će batina, batina! — viknuo je Antonius Paper.
Sada je Pappermann stegnuo pesnicu i, probivši se, krenuo prema njemu. Zbog toga se razdvojila skupina
koja nas je bila opkolila i tada smo ugledali dvije osobe koje su se približavale. Prizor koji se ovdje odi-
gravao privukao je njihovu pažnju. Na sebi nisu imali evropsku odjeću, već indijansku. I unatoč tome, a mo-

žda i zbog toga, odmah sam ih prepoznao. Bili su to Athabaska i Algongka, dvojica poglavica iz hotela kraj
slapova Niagare.
— S ta se ovdje događa? — upitao je Athabaska obrativši se profesoru Bellu.
— Uhapsili smo dvije opasne skitnice sa njihovom squaw, koje su se ogriješile o Okih-tschin-tscha ba~
civši ga u vodu. Sudit ćemo im po zakonima prerije l kazniti ih. Molimo vas da tom zasjedanju prisustvujete.
Govorio je glasom punim poštovanja.
— Pokažite nam ih! — naredio je Algongka. Sklonili su se u stranu kako bi nas mogli vidjeti.
Da, to su bile poglavice1 starog kova! Na njihovim se licima nije mogao primijetiti ni najmanji trag iznena-
đenja. Poljubili su Srdašce u ruku, kao da smo se tek sinoć rastali, stegli i moju i nakon toga se obratili
profesoru.
~ O skitnicama ne može biti ni govora — rekao im je Athabaska. — Ovo su Mrs. i Mr. Burton, koje veoma
cijenimo i volimo. Tko vrijeđa njih, vrijeđa i mene! Howgh!
__ ~ Tako je — suglasio se Algongka. — Tko njih vrijeđa, vrijeđa i mene! Hovvgh!
~ Ali me je ovaj Burton bacio u vodu! — uzbuđivao se Antonius.
Athabaska ga je vjerovatno već dobro poznavao. Upitao ga je glasom u kojem se očitovao prizvuk iro-niJe i
omalovažavanja.
~ Trebalo je da se utopite?
~ Da, svakako! — odgovorio je.
283— A jeste li se utopili?
— Nisam!
— Mr. Burton sigurno znade što radi. Pođite, dakle, ponovo tamo, skočite u vodu, i kada se utopite, vaši
će računi biti izravnani!
S gospodinom Okih-tschin-tschaom na taj je na-čin račun bio izravnat. Profesor Summer ss kao zamjenik
predsjednika osjećao uvrijeđenim u svome dostojanstvu. Kao teoretičar nije se nikako mogao osloboditi
snažnog dojma koje su na njega ostavile ove dvije ličnosti koje su prošle tešku ali korisnu školu života. Uli-
jevale su mu poštovanje, i zato se ljutio. Sada je pokušavao da pred njima istakne svoj autoritet i uputio im je
slijedeće riječi:
— Upozoravam vas, Messieurs, da je prema našim odredbama zabranjeno svakom bijelcu da se pojavi na
Mount Winnetouu. A ove csobe ovdje su bijelci!
Ovo je rekao prilično oštrim glasom. Po zvuku njegova glasa osjećalo se da je ovdje već došlo do nekih
trzavica, ali o njima još nismo ništa znali.
Athabaska se sasvim uspravio. Oko njegovih usana je zatitrao ponosan i ironičan smiješak dok je odgovarao
pitajući:
— Mogu li doznati od koga odredbe po,tječu?
— Od nas, od Komiteta! Mi smo ih donijeli pošto smo dobro promislili!
— A od koga potječe taj Komitet? Tko ga je osnovao? Tko ga ovlastio da izda zakone i da ih sprovodi
silom? Vi predstavljate Komitet po"milosti Olda Sure-handa i Apanatschke, ništa više. Vi ste sami sebe iza-
brali. Sada smo mi došli da provjerimo taj izbor i vaše odredbe!
Govorio je ozbiljno i ponosno, kao kakav vladar. Oba su profesora bila beznačajna pred njegovom veli-
činom. Pogledao je oko sebe i nastavio:
— Ovo je mjesto određeno da bude savjetovalište na kojem će se odlučiti sudbima crvene rase. Tko su ti
muškarci koji će odluku donijeti? Vidim ovdje dvadeset sjedala. Pet je veoma visokih, a os/tala su nešto
niža. Za koga je određeno tih pet sjedala?
— Za nas, za Komitet.
284
- A ostala?
— Za poglavice koje će biti pozvane na savjetovanje.
— Kako se zovu?
Rekao je njihova imena. Među njima su bili i Athabaska i Algongka, kao i svi ostali koji su mi bili pisali.
Athabaska je nastavio:
— Ne vidim poglavicu, i to upravo onoga čije ime najradije slušam, naime Olda Shatterhanda.
— On je bijelac!
— Možda ga niste uopće ni pozvali?
— Jesmo! Dali smo mu uputstva da kod zapisničara uzme broj za svoje mjesto.
— A vi vjerujete da će on to učiniti? Kakvi ste vi ljudi! I to vi nazivate Komitetom! Velim vam: u slučaju
da Old Shatterhand stvarno stigne, odabrat će sebi ono mjesto koje njemu odgovara, a ne ono koje mu vi
nudite! Nas dvojica, Athabaska i Algongka, odričemo se mjesta koje ste vi odredili. Kojim je pravom Ko-
mitet sebi odredio viša mjesta od onih koja ste odredili za stare, slavne poglavice pozvanih plemena? Tko
vas je ovlastio da iznad naših sjedala sebi dižete prijestolje? Maknite se! Odlazimo. Za nas ovdje nema mje-
sta!
Uhvatio je mene i moju ženu za ruku i pošao naprijed. Crvenokose! su se pred nama sklonili u stranu. Brzo
je opet zastao, okrenuo se; i obrativši se profesorima rekao:

— Upravo je to riajveća greška što bljedoliki koji vole našu rasu ne prisustvuju savjetovanju na Mount
Winnetouu. Nitko se ne može veličati bez pomoći drugog čovjeka. To se odnosi na narode, nacije i rase. Mo-
žete išarati sebe i svoga kamenitog Winnetoua crvenom bojom koliko god želite, ali sve to neće moći prikriti
crvenilo stida zbog vašeg glupog postupka.
Tada -se obratio meni:
~ Meni su poznati vaši osjećaji i naklonosti prema Jednom narodu Indijanaca. No ipak me iznenađuje što vas
ovdje vidim. Znate li o čemu se ovdje radi?
~ Čini mi se da žele Wiflnetouu podići gigantski i ili metalni spomenik.
285- Tako je. Tu je ideju dao Old Surehand i Apa-aatschka, koji bi htjeli na taj način proslaviti svoje sinove.
CJpravo bi oni morali izraditi spomenik. Osnovan je Komitet da time upravlja. Poslani su pozivi svim
plemenima crvene rase. Pripreme su izvršene s istom prepredenošću kao i osnivanje željezničkih i petrolej-
skih kompanija Otpočele su dosta davno i veoma tiho. Prije svega su dirnuli u divan dio prirode gdje se sada
nalazite. Planinu su nazvali Mount Winnetou. Oni ovdje namjeravaju da osnuju grad koji treba da nosi ime
Winnetou-City i u kojem će samo Indijancima biti dozvoljeno da stanuju. U blizini već crpu naftu. Već su
sputali jedan od vodopada kako bi došli do električne energije. Time je otpočelo razaranje jednog diivnog di-
' jela prirode i obeščašćavanje i prljanje svih ideala našeg velikog Tatellah-Sataha. Krči se šuma. Buše se ka-
menolomi, koji treba da daju materijal za divovski spomenik, kao i za kuće. Žele čak da unište i čudo
prirode, onaj divni slap koji pada ,kao koprena', kako bi došli do mjesta za podizanje profane građevine. To
vam vje-rovatno još nije poznato. Ubrzo ćete saznati sve to kao i mnogo drugog.
Zaista je. To je Algongka iskoristio i nadodao: — Oni misle da će ovim spomenikom ujediniti sva crvena
plemena. Time će baš suprotno postići. Na taj način oni nas sve više otuđuju i u duši i u srcu. To pokazuje i
slika koja vam se pred očima pruža: ovdje donji, tamo gornji grad. Ovdje su se naselile pristalice izgradnje
spomenika, a gore stanuju protivnici, među koje i mi spadamo. A visoko gore nad svima narna bjesni
Tatellah-Satah i ne želi da mu bilo tko na oči iziđe. Od kada su ovdje počeli izgrađivati, nije se joS nijednom
dolje spustio i ni jednom čovjeku nije dozvolio da se popne gore, On jedino još saobraća sa ,Win-
netouovima' i preko kojih održava vezu sa spoljnim svijetom. I mi ga1 još nismo vidjeli. Najavili smo mu naš
dolazak. Zahtijevao je od nas strpljenje dok ne stigne onaj kojega bolno očekuje. Tada će biti vrijeme da na-
pusti kuću i da se pokaže onima čiji su osjećaji i volja isti kao i njegovi.
- A tko bi to mogao biti? - upitalo je Srdašce.
— To ne znamo ni mi, kao ni onaj Winnetou koji
nam je prenio poruku. Čekat ćemo i želimo da taj brzo
288
stigne. Vaš nam cilj Mr. Burton također nije poznat. Da H ste vi samo slučajno ovdje?
— Nisam — odgovorio sam.
— Znači da ste namjerno došli na Mount Win-netou?
- Da.
— I ostat ćete ovdje?
— Ostat ću dok se sve ne rasplete.
— Gdje ćete stanovati? U donjem ili u gornjem gradu?
— Gore, kod vas.
— Onda vas molimo da svoj šator razapnete u samoj našoj blizini. Možda ćemo tada doznati, naravr.o. ako
ste za to raspoloženi tko je vas, bijelca, naveo na to da dođete ovamo.
— O, što se toga tiče, možete već i sada doznati. Pozvali su me da dođem ovamo. A osim toga ja bih i
onako dojahao na Mount Winnetou, jer vi ste mi ne samo mnogo zanimljivog pričali o toj planini, već i o
planovima koji ovdje treba da se provedu. •
— Mi? Nas dvojica? — upitao je.
— Da, vas dvojica.
- Kada i gdje?
— U Clifton-hotelu, kod slapova Ntagare.
— Tamo? Mi smo vas ondje doduše upoznali i odmah smo prema vama osjetili duboko poštovanje, ali o
Mount Winnetouu nismo govorili!
- Da, ne sa mnom, već između sebe! To sam slučajno čuo jer sam sjedio za susjednim stolom.
~ Uf f, uf f! — uzviknuo je.
- Uff, uff! - reče i Athabaska. - Razgovarali smo na jeziku Apača. Bili smo uvjereni da ga ondje mtko
ne razumije. A vi ste nas ipak razumjeli?
U trenutku kada sam htio odgovoriti, do nas su
doprli iz gornjeg grada glasni uzvici. Počelo je kretanje
zmeđu šatora koje nam se sve više približavalo. Jurili
su na sve strane da pronesu vijest. Uskoro smo čuli što
&u govorili.
~ Dolazi Tatellah-Satah! Dolazi Tatellah-Satah! -i Dovikivali su jedan drugome.
~ Zar je moguće? - upita Algongka.

287— Zar je istina? — raspitivao se Athabaska. — Bit će da je stigao onaj na koga je čekao! Tko je to?
Tko ga je vidio?
Uto ugledasmo dva jahača, bolje rečeno dvije jahačice koje su u galopu dojahale iz gornjeg grada. Jednim su
pogledom obuhvatile donji grad, ugledale mnoštvo ljudi gdje smo se i mi nalazili, i svoje konje upravile
prema nama. Bile su to obje Aschte, majka i kći.
Stigavši do nas, skočiše sa svojih konja, požuriše prema nama ne gledajući ni u koga drugog i pozdra-više
nas dirljivom, gotovo neshvatljivom radošću. Odmah sam shvatio u čemu je stvar, jej je majka uz pozdrav
dodala i slijedeće riječi:
— Sada smo spašeni, sada smo ~spaseni! I to zahvaljujući vama, Mr. Burton!
— Spašeni? Zahvaljujući meni? — upitao sam.
— Da, zahvaljujući vama! Sada je došao kraj čekanju i Tatellah-Satah će otpočeti akciju, akciju! Kada je
,Mladi Orao' ovamo stigao, odmah je odjahao k
\ njemu gore da vas najavi. Iz stražarnice su vas posmat-rali, i kada ste stigli, dali su znak onima dolje. Veliki
vrač svih crvenih naroda napustio je sada prvi put, nakon dugog vremena, svoj visoki stjenoviti dvorac i
pošao vama u susret. Mi se veoma veselimo, veoma veselimo'
Nekoliko puta mi je stegla ruku i onda poljubila Srdašce. Nakon toga došao je na red i naš stari valjani
Pappermann koga su srdačno pozdravili. Mada su Athabaska i Aigomgka znali da se savladaju, ipak nisu
uspjeli da sakriju svoje iznenađenje. .Nisu mogli da to riječima iskažu jer se iz glavnog grada približavao od-
red konjanika koji je svu našu pažnju zaokupio.
Na čelu je jahao ,Mladi Orao'. Iza njega su nastupala dva odreda vračeve tjelesne garde, na konjima crnim
kao ugljen čiji su pokrivači bili od pumina krzna. Jahači su bili sve mladi odabrani ljudi u odijelima kakva je
nekada i Winnetou nosio. Nisu bili naoružani kopljima i puškama, već samo noževima i revolverima koji su
bili zadjenuti za pojas, a oko ramena imali su smotani lasso koji im je visio do kuka. S^J su na grudima imali
znak klana ,Winnetou'. Stigavši u našu bli-. zimi, ,Mladi Orao' upravio je svoga konja prema nama, pokazao
na našu grupu i zaustavio se. I svi ostali su se

288

zaustavili. Njihovi redovi su se razdvojili, a u sredini se pojavio zapovjednik, koji je polako po jahao prema
nama, i došavši sasvim blizu nas, zaustave je svoga konja i pogledao u nas ispitivačkim pogledom.
Jahao je na divnoj snježnobijeloj mazgi čija je griva dopirala gotovo do zemlje u dugačkim spletenim
viticama. Pokrivač je bio od izvanrednog staroindijan-skog pletiva čiji je svaki kvadratni decimetar predstav-
ljao čitavo imanje. Uzengije su bile od čistog zlata, išarane — cizelirane inka-peruanskim motivima. Na
njemu je bio ogrtač, a odijelo se nije moglo vidjeti. Ogrtač je bio plave boje, takve koju cio sada još nikada
nisam vidio i vjerovatno nikada više neću ni vidjeti. Materijal je bio vanredno fin, poput najfinije indijske
svile, samo što to ipak nije bila svila, već davno nestalo legendarno sukno o kojem se priča da su ga jedino
žene starih južnoameričkih vladara znale izatkati. Bio je gologlav. Imao je vanredno gustu, jaku, srebrnasto-
sjajnu kosu, koja mu je s obje strane u viticama padala čak do uzengija.
— Marah Durimeh! — došapnulo mi je Srdašce.
Pogodila je. Isto ovakvu kosu je imala i moja stara, divna, mojim čitaocima dobro poznata Marah Durimeh.
Umalo da nisam zanijemio jer su i njegove crte lica bile neobično slične njezinim. Prije svega te velike,
širom otvorene, nedokučive, pronicljive oči koje su i pored neumoljive strogosti zračile i toplinom, oči koje
su^umjele sve da shvate i sve da praštaju. Kada je počeo govoriti, umalo se nisam prestrašio. Podišla me
Jeza. Njegov glas je bio potpuno isti kao i u Marah purimeh, topao, dubok, snažan, jedino malo više mu-
škiji, ali ipak potpuno sličan!
~ Tko je od vas Old Shatterhand? — upitao je dok nas je mjerio pogledom.
Kada je stigao, svi su ušutjeli, toliko je duboki dojam ostavila njegova tajnom obavljena, neodoljiva ličnost.
Spomenuvši moje ime, čuo sam kako su se svi °ko mene počeli došaptavati:
~ Old Shatterhand? Old Shatterhand? On nije °vdje! Nije moguće da je ovdje! Možda je ipak ovdje? . ~ Ja
sam — odgovorio sam, stupio naprijed i po-ak° krenuo prema njemu.
19

'innetouovi nasljednici

28015 jednom trenutku imao sam osjećaj kao da me je svojim pogledom htio svega obuhvatiti i sažeci. Zatim
je s mladenačkom lakoćom skočio sa sedla, krenuo nekoliko koraka meni u susret da mi prihvati obje ruke.
Ovako smo sada stajali jedan prema drugome, ozbiljni, vanredno ozbiljni, ali ipak duboko radosni. Oči u oči.
Pogledi su nam bili čvrsto prikovani. Obojica smo bili svjesni značenja i važnosti ovoga momenta. Tada je
ponovo progovorio:
— Rečeno mi je da si ostario. Vidim da nisi: Ljudska bol može čovjeka pretvoriti u matronu, ali ne i ljubav
koja nas sjedinjava, iako sam tek u zadnje vrijeme počeo da te shvaćam. Dobro došao!
Poljubio me je, privukao me k sebi i opet poljubio. Zatim me je uhvatio za ruku pa se obratio prisutnima:
— Ja vas ne poznajem. Ja sam Tatellah-Satah, a ovdje kraj mene stoji Old Shatterhand. Samo se u nama
nemojte pre variti! Mi nismo samo to već i više od toga. Ja sam oličenje čežnje crvenog naroda, koji, gle-
dajući prema istoku, očekuje spasenje. A on je dan koji se budi i prelazi preko zemalja noseći nam
budućnost. Svaki čovjek treba da predstavlja i čitavo čovječanstvo, i što god budete ovdje pod mojom
planinom uradili, bilo dobro ili zlo, nećete to učiniti za se, i ne samo za danas već za stoljeća i tisućljeća i za

sve narode na svijetu!

Obrativši se ponovo meni, nastavio je:
— Uzjaši svoga konja i pođi za mnom! Ti si moj gost! Najmiliji koga poznajem! Sto god je moje, neka
bude i tvoje!
— Nisam sam — odgovorio sam.
— Poznato mi je. Tu su mi vijest dostavili sa - Nugget Tsila. Dovedi mi squaw o kojoj su moje
uhode
govorile da je kao sunčev sjaj! A dovodi mi i onog starog vjernog lovca!
Pošao sam po Srdašce. Bilo joj je pri srcu tako kao da će pred njim kleknuti i poljubiti mu ruku. On ju je,
međutim, privukao k sebi i rekao:
— Moje usne još nikada nisu dotakle ženu. Ti ćeš biti prva, a i posljednja, jedina!
290
Poljubio ju je u čelo i lice." Onda Ju je
- Uzjaši! Podignut ću te!
Pappsrmann je doveo njezinog konja .Čuvar velikog kumira" isprepleo je svoje prste : pružio ih umjesto
uzengija. Srdašce je položilo nogu na njegove ruke i on ju je podigao u sedlo. Nakon toga je i Pappermann
primio ljubazan stisak ruke i nalog de se s prtljagom nama priključi. Prije no što će i sam Tatellah-Satah da
uzjaše, upoznao sam ga s našim prijateljicama, dvjema Aschtama, kao l s Atha-baskom i Algongkom. Način
na koji je to učinio osvojio je odmah njihova srca. Iza toga je uzjahao svoju mazgu, odveo nas do svoje
pratnje koja je s nama ođjahala u istom poretku u kojem je i došla: na čelu ,Mladj Orao', zatim prva polovina
,Wlnnetoua', iza njih. Tatellah - Satah sa Srdašcem i sa mnom, pa Papper-mann sa tovarnim mazgama, a na
kraju druga polovina tjelesne garde. Ovako smo krenuli iz donjeg grada u gornji, pa prema visoravni koju
sam bio označio kao portal Mount Winnetoiua. Prolazili smo kroz dvored Indijanaca, koji su nijemo, ali ipak
na jasan način odali poštovanje i iskazali vjernost svom najvećem i najslavnijem istraživaču i naučenjaku.
Ponašali su se kao da kraj njih prolazi kralj. Srdašce je bilo sasvim blijedo od silnog dojma, a ni ja se nisam
osjećao bolje.
Ostavivši za sobom ravnicu punu šatora, koja se prostirala ispred Mount Winnetoua, ugledali smo pred
sobom, u kompaktnoj masi planinskog ogranka, visoku, široku, stjenovitu kapiju, kroz koju smo došli na
ravnicu koja je vodila u srce same planine. Stijene doline su bile veoma visoke. Bile su obrasle šumom.
~ Prije no što ćemo odjahati gore do ,dvorca', odvest ću vas do svoga čuda - rekao je Tatellah --Satah. — Pri
tome mislim na slap koji sliči kopreni i kakvog nigdje više nema. Prije toga ću vam još nešto pokazati,
naime, čuveno ,Uho đavolje', čija svrha više jwje poznata, kao i model Winnetouova spomenika, na kojemu
rade mladi Surehand i mladi Apanatschka.
Na to nisam ništa rekao, šutio sam. Pretvarao se kao da me ,Uho đavolje' uopće "ne interesira, što vam je
poznato, starog Kiktahan Schonku i
291njegova saveznika Tusahgu Saritscha upoznali smo na planinskoj elipsi koja nos-i ime .Božje uho'.
Ondje smo doznali da postoji loš i jedna druga, slična elipsa, koja se zove .Đavolje uho'. Da li se to odnosilo
na mjesto o kojem "je sada vrač govorio? Srdašce je pogledalo u mene. Mislila je da moram nešto reći u vezi
s time. Ja sam, međutim, blago odmahnuo glavom. Kad je .Mladi Orao' kod Devils pulpita govorio
0 .Božjem uhu' i o ,Đavoljem uhu', napomenuo je da se nada da će tajnu obaju mjesta saznati
od Tatellah-Sataha. Ja sam, međutim, mislio da ni sam vrač o tome ne zna sve. Zbog toga sam smatrao
za korisnije da ne govorim o tome sve dotle dok ne saznam dokle dopire njegovo znanje u vezi s time.
Tlo po kojem smo jahali nije uopće slično divljem puteljku, već nekakvoj staroj, očajno izrovanoj seoskoj
ulici kojom saobraćaju teška teretna vozila. Vidjeli su se duboko urezani tragovi kotača kola, kao
1 tragovi konja, po čemu se moglo zaključiti da su morali mučiti životinje kad su prenosile teret. Srdašce
nije moglo izdržati a da ne stavi primjedbu punu sažaljenja. Ja sam joj odgovorio. Tatellah - Satah
je šutio. Bio se namrštio i lice mu je postalo strogo,
Ovaj , je kolnik vodio 'uzbrdo, samo veoma blago da se to jedva primjećivalo. Ubrzo smo stigli do širokog
puteljka za jahače koji je skretao ulijevo, i odmah se strmo penjao.
— To je naš put do dvorca — objasnio je starac. - Mi ćemo, međutim, ostati još dolje i produžiti dalje.
Možda nakon četvrt sata ova je dolina odjednom izbila na čistinu koja je iz početka bila uska, a postepeno se
sve više i više širila. Sto se više širila, to su i stijene postajale vrletnije. One su s obje strane našeg puta
stvarale ne baš sasvim kružne usjekline koje su stajale jedna prema drugoj. U njihovim stijenama bilo je s
jedne i druge strane po jedno ogromno udubljenje. Udarilo mi je u oči da su bile tačno istih razmjera i
jednako zaobljene. Dobio sam dojam da je to doduše priroda stvorila, ali da je i ljudska ruka potpomogla, i to
vjerovatno još prije nekoliko tisućljeća. Razumije se da ljudska pomoć
292
nije imala samo određenu svrhu, već i dublji smisao. Odmah sam stvorio vlasiti sud, pogotovo što sam uočio
nešto što me je podsjećalo na Devils pulpit, gdje smo prisluškivali dogovor između Utaha i Siouxa. Naime,
tlo u prednjem dijelu obaju udubljenja bilo je obloženo kamenitim pločama koje nisu dozvoljavale da ondje
bilo šta raste. Nad tim pločama izdizala se u objema udubljenjima stijena slična propovjedaonici, nalik na
mali otok na koji su vodile stepnice. To me je odmah podsjetilo na onu propovjedaonicu na čijim sam
stepenicama našao male pseće šapice koje su predstavljale dio kumira starog Kiktahan Schonke. Zadnji dio
obaju udubljenja bio je gusto obrastao džbunjem, guštarom i stablima. Čovjek je mogao lako da zamisli još

jednu propovjedaonicu iza grmlja, sličnu onoj na kojoj je medvjed imao svoj brlog i kojega smo bili
ustrijelili. Ako čovjek ne razmišlja malo dublje, lako je mogao doći na ideju da svako od ovih .udubljenja
predstavlja sliku elipsaste kotline koju smo upoznali kao Devils pulpit. Namjerno sam rekao, ,ako čovjek ne
razmišlja malo dublje', jer sam s osobitim zadovoljstvom to uspoređenje smatrao ne toliko aa ludo koliko za,
površno. Više nisam imao vremena da d tome razmišljam jer je Tatellah-Satah prekinuo šutnju i, pokazavši
na obje sirane, rekao:
'— To su ,Đavolje uši', jedno s jedne, a drugo s druge strane/Jesi li ikada o njima štogod čuo?
— Samo o jednome, a ne o dva — odgovorio sam.
— Ovdje je zapravo samo jedno. Jedno je pravo, a drugo lažno. Danas se, međutim, još ne zna koje Je
pravo, a koje lažno.
~ Da li se to ranije znalo?
~ Da. Samo se s vremenom izgubilo. Mnogo sam se trudio da ponovo saznam, ali, na žalost, bez uspjeha.
Postoje dvije ,Đavolje propovjedaonice'. Ova ovdje, a druga gore u Coloradu. Ona tamo je ,Božje uho', a ova
ovdje je .Đavolje uho'. Ispričat ću ti šta znače ta imena, samo ne sada već kasnije.
Jahali smo dalje.
Mjesto na kojem smo se sada nalazili bilo je još * »ada obraslo hiljadugođišnjim, širokoilarošnjatim li-
293stopadnim stablima koja su nam zaklanjala vidik. Kad smo prošli mimo njih, pružio nam se slobodan
vidik. Zaustavili smo konje, jer ono što smo ugledali toliko nas je zanijelo da se od silnog uzbuđenja nismo
mogli maknuti.
— To je ono čudo o kojem sam govorio, slap koji pada ,kao koprena' — rekao je vrač dok je rukom
pokazivao na njega.
Sada smo mogli da vidimo i posljednji visoki dio širokog prostora. Tamo gore se pružalo već spomenuta
.Tajanstveno jezero', ali za nas nevidljivo, jer smo se mi nalazili duboko pod njim. Stijene, koje su se odozdo
dizale, bile su svom svojom širinom veoma strme, gotovo okomile. Već sam spomenuo da je voda ovog
jezera stvarala dva slapa koji su se rušili niz obje strane Mount Winnetoua i dolje sjedinjeni pro-dužavali kao
.Bijela rijeka'. Međutim, ovim slapovima nije otjecao sav višak vode, već je postojao i. treći put, a to je bio
,Slap koprene'. Dok je sa oba kraja voda otjecala u vidu tankih slapova, jezero se sa čitavom svojom širinom
prelivalo od jedne do druge strane onoga mjesta na kojem smo dolje stajali. Gornji rub, gdje se: voda
prelivala, bio je potpuno ravan, horizontalan, i vođa se podjednako i ravnomjerno rušila u dubinu, pa je
njezina površina bila glatka i ravna kao ogledalo.
Ovo je ogledalo bilo nekih pedeset metara visoko. Njegovu ravnu površinu nije ništa prekidalo i nigdje se
nije mogao opaziti ni najmanji prekid. Kako je zapremalo čitavu širinu unutrašnjeg dijela doline, možete i
samj zamisliti kakav je silan dojam na nas ostavilo! Bilo je upravo pred podne. Sunce je stajalo visoko.
Njegovi su zraci koso padali na površinu vode koja ih je odbijala i prelamala, te je čovjek imao dojam da to
nije voda, već tekuće zlato, srebro ili bakar, i da se u mlazovima ruše dijamanti, rubini, safiri, smaragdi,
topazi i drugo drago kamenje. To je na svaki način djelovalo kao čudo! Još je čudnije bilo to što taj slap
dolje nije stvarao jezero ili rijeku, već je odmah i bez ikakvog traga nestajao u zemlji.
— Gdje ta voda ponovo izlazi? — upitao sam Tatellah-Sataha.
294
- U .Dolini spilje'. Odavde ima pet sati jahanja -odgovorio je.
Ovo je za mene bilo veoma važno, jer je ta .Dolina spilje', predstavljala mjesto na kojem se Kiktahan
Schonka htio sakriti sa svim saveznicima. Tatellah --Satah je nastavio:
— U ovo doba dana slap izgleda kao da je satkan od zlata i dragog kamenja, kao da nije koprenast.
Promatrajte ga u drugoj prilici! Uveče ili po noći, po mraku, u sumraku, po mjesečini, pod sjajem zvijezda, i
čovjek se tada osjeća kao da je na nekoj drugoj zvijezdi, u nekom drugom svijetu, a ne u ovoj zemlji.
Pri tome je pokazao na otpočetu građevinu koja se ispod samog vodopada dizala prema nebu kao da ima
zadatak da obeščasti ovo čudo. Ondje je stajalo ogromno, teško, masivno postolje koje je sačinjavalo deset
ogromnih stepenica koje su bile veoma široke i visoke, pa im je težina iznosila i mnogo hiljada centi
sračunatih da izdrže ogromnu težinu. Na tom postolju su se uzdizale dvije s^ele pomoću kojih su se vršili
rado.vi na donjem dijelu nekakve ogromne statue. Jedna je noga bila dovršena do koljena, a druga već do
polovine bedara. Jasno se vidjelo da ta figura ima na sebi indijanske hlače za jahanje i mokasine.
— Kakvog li grijeha! — jadikovalo je Srdašce. — Ovako nakazno djelo ljudske ruke pred ovakvim čudom
prirode! Kome je ovo na um palo?
— Ne jednom, već četvorici! — odgovorio je Tatellah - Satah. - Oldu Surehandu, Apanatschki^ i nji-
hovim sinovima!
— Što? Kako? — uzvikauo sam. — Zar bi trebalo da ova figura predstavlja Winnetoua?
Na to je vrač samo kimnuo glavom. ~ Nije moguće! Ovdje!? Ja sam mislio da ga žele Podići na vrhu
planine!
Stigavši u ovu dolinu, nismo više bili u sredini, već na čelu tjelesne garde. .Mladi Orao' je prema tome bio s
nama. Odgovorio je:
7 To je tačno. Figura će biti postavljena na vrhu Planine, što ću vam već pokazati. Model se nalazi u
295donjem dijelu grada, u posebnoj zgradi. Ovo ovdje je samo probni pokušaj. O njegovom će uspjehu
ovisiti konačni plan. Za ovakvo divovsko djelo potrebna su i divovska sredstva Da bi čovjek došao do tih

sredstava, potrebno je da se darovatelji oduševe za to djelo. Upravo su radi tega i izabrali ovo mjesto za
probnu statuu. Ovo mjesto kraj ,Slapa koprene' najpogodnije je da ih oduševi. Ovdje će biti izložen
spomenik. Za noći će ga osvjetljavati pomoću struje, lampiona i vještač-kog vatrometa. Pri tome svakako
računaju i na veličanstveni, silni prizor što ga pruža ,Slap koprene'.
— A vi to dozvoljavate? — upitalo je Srdašce koje je imalo veoma izoštren osjećaj za umjetnost, pa se
zbog toga osjećala povrijeđenom.
— Ja ne' — odgovorio je Tatellah - Satah, pri čemu je podigao ruku kao da se želi zakleti. — Bio
sam jedini među njima. Mogao sam samo da izvršim neke pripreme pa da čekam. A sada kada je stigao
onaj kojemu sam se nadao, postavit ću mu isto pitanje: zar ti to dozvoljavaš?
Ove je riječi uputio meni U tom se trenutku u meni počelo da budi nešto neobično, nešto neopisivo.
— Imam li ja upliva na tvoj narod, na tvoju rasu? — upitao sam ga. — Ne!
— Ne? — upitao je. — Pa da ga i nemaš, ipak si taj koji jesi. Potrebno mi je tvoje oko. Potrebno mi je tvoje
uto. Potrebna mi je tvoja ruka. Potrebno mi je tvoje srce. Budeš li mi sve to dao, pobijedit ću!
Sada sam mu pružio ruku i odgovorio:
— Evo ti moje oko i uho, evo ruke i srce. Tvoj sam!
Na to mi je stegnuo ruku da me je skoro zaboljela i rekao:
— Dobro došao i po drugi put, dobro došao! Budi inoj gost onako kako do sada još nitko nije bio...
Brzo sam ga prekinuo:
— Bit ću tvoj gost, ali onako kako ja želim'
— Kako ti želiš?
— Da budem slobodan čovjek i da mogu doći i otići a da me u tome nitko ne sprečava i da stekhem tvoje
povjerenje kao što ga ti imaš u samoga sebe!
— Neka bude! Svoj si gospodar, i što god imam tvoje je!
296
Opet me je zaokupilo maloprijašnje raspoloženje. Pokazao sam prstom na tešku građevinu i rekao:
— A ja ti kažem: ovi će blokovi sami od seba' nestati pod zemljom još prije no što uspiju da
nagrde Winnetoua lampionima i vatrometom! Pokušajmo za sada lijepim načinom!
— Da, za sada lijepim načinom — saglasio se. — Dođite, vratimo se. Ovdje više nemamo posla;
Vratili smo se istim putem kojim smo i došli, dok nismo stigli do onog mjesta na kojem je puteljak za jahaće
skretao prema dvorcu. Produžili smo njime. Putem smo doznali od .Mladog Orla' da je mjesto kraj ,Slapa
koprene' stalno puno radnika i da je danas bilo prazno i pusto samo zato jer su svi radnici morali da odu do
kamenoloma kako bi dopremili nove blokove. Srdašce je bilo veoma ozbiljne i zamišljeno. Vidjela ja da sam
to primijetio i da želim doznati razlog. Zbog toga je i ne čekajući moje pitanje rekla:
-- Tvoje riječi da će ovi blokovi priie nestati pod zemljom nego što dozvoliš da upotrijebe lampione i va-
tromet tište me. Često se dešava da se sve ono što kažeš i obistini, makar svi ostali smatrali to za nemoguće.
Katkada se to ispuni doslovce. Dok si maloprije govorio, imala sam us jecaj kao da je to što si rekao jedno
od onih proročanstava koje ti je sinulo a da nisi svjestan njegova izvora
~ I to te tišti? — upitao sam.
~ Tišti? Ne! Naprotiv, uzdiže me, očvršćuje me. Imam osjećaj kao da čujem glas neumoljive sudbine koja
nam dolazi u pomoć. Zbog toga sam tako šutljiva i zamišljena.
Za ove kratke izmjene riječi stigli smo na ono mjesto s kojeg se pružao slobodan pogled n;i vrh porigorja.
Ovdje je Tatellah-Satah zaustavio svoju mazgu, pokazao prema vrhu i upitao: — Vidite li unutar najjuini-JeS
stjenovitog šiljka ono ogromno orlovsko gnije7do koje se čovjeku čini da njega ne može dosegnuti?
Vidjeli smo ga. Vrač je nastavio:
~~ Još kao dječak ,Mladi Orao' se popeo gore.
Htio je da po gnijezdu velikog ratnog orla dobije ime
kumire. Remen o kojem je visio prekinuo se. Srušio
se u gnijezdo i nije više mogao da se izvuče napolje.
297Usmrtio je dva mladunčeta. Uto ]e stigla majka orlića. Bo*rio se s njome i prisilio je da ga s one strašne
visine prenese dolje u dolinu. Sada mu njezino perje, kandže i kljun služe kao ukras, a kandže i kljunčići
mladih kao kumiri. Od tada nosi ime ,Mladi Orao'. Ja sam mu kum, jer sam upravo u trenutku kada je
orlušica stigla s njime i spustila se ispred mojih nogu, sjedio pred vratima.
Ovo je zvučalo kao bajka, a možda čak kao i priče Minhauzenove, a ipak je bilo istina. To se samo po sebi
razumije. Ovo nije čuo ,Mladi Orao'. Bio je odmaknuo ispred nas, a mi smo išli za njim a da starca nisam
zamolio de mi to potanko ispriča. Međutim sam primijetio da je Srdašce odlučilo da to što prije sazna i da se
u vezi s time lično obrati mladom čovje^ku.
Puteljak za jahače vodio je u brojnim zavojima duž unutarnje strane planine prema vrhu sve dok nismo stigli
u visinu ,dvorca'. Tada je skrenuo prema prednjoj, to jest prema istočnoj strani Mount Winne-toua. Kada
smo tamo stigli, ugledali smo duboko ispod sebe gornji i donji grad. Odatle je ,Mladi Orao' odja-hao gore
kako bi Tatellah-Satahu najavio naš dolazak. Visoko nad nama ugledali smo stražarnicu. ,Čuvar velikog
kumira' pokazao je prema vrhu i rekao ,Mladom Orlu':
— Ondje gore ćeš stanovati. Ali, sada ćeš poći sa nama da popušimo lulu mira i gostoprimstva.

Dvorac nije sačinjavala jedna ili možda nekoliko građevina. On je predstavljao stjenoviti grad koji je
izgrađivan stoljećima i tisućljećima. Zato su ovdje i bili zastupljeni svi američki stilovi, kao i vrste
građevina, od prvobitne spilje j prve kordiljerske kolibe do staro-peruanske tvrđave, staromeksikanske kuće
namijenjene zborovima i do kamenitog wigwama sjevernih krajeva. Bilo je ovdje čvrstih građevina od
kamena onako kako su ih gradila Pueblo plemena. Kasnije sam utvrdio da su ove građevine služile kao
magazini u kojima su se tko zna od kada spremale u velikim količinama žitarice i sušeno meso, kako se sve
to ne bi pokvarilo. Ovdje su stršile zidine, građene od većih kamenih blokova nego što su oni koje sam vidio
u Baalbeku i u drugim poznatim orijentalnim mjestima. Jahali smo duž svakojakih indijanskih šatora, koliba,
kuća, palača, balkona,
298
verandi, krovova, gumna, Staglja, pojata, koji su sta^ jali pripijeni uz vrh planine i predstavljali dugačku,
čvrstu traku zidina i kao kamenit pozdrav iz prastarih vremena gledali dolje u dubinu gdje se u gornjem i
donjem gradu svim silama borio jedan mali narod sadašnjice protiv toga da bude velik. Koliko god volio
crvenu rasu i o njo.i mislio samo dobro, plemenito, ipak moram istini za volju otvoreno priznati da su mi se
ove građevine unatoč njihovoj impozantnosti ipak učinile bezvrijedne i prazne i nisu mi imponirale niti me
oduševljavale. Sve su one na mene ostavljale indijanski pečat. Vidjeli smo samo gdjekoji prozor. Izgleda da
nisu čeznuli za slobodom, zdravim zrakom, za suncem i dnevnom svjetlošću.
Stjenoviti dvorac je bio veoma naseljen. Svuda su stajali ljudi, na zupčastim otvorima, po krovovima, kraj
otvora, pred vratima, na ulicama — muškarci, žene i djeca. Muškarci su bili odjeveni tačno onako kao i
Winnetou, sa zvijezdom na grudima, a i žene su bile vanredno čiste, inteligentnog pogleda, a tako i djeca.
Nigdje indolentnog lika koji čovjek inače često susreće. • Ni na jednom se licu nije opažao izraz nijemog
bola ili nacionalne sjete, što se inače primjećuje kod ljudi koji ne znaju za radost i sreću. Vidio sam samo
inteligentne crte, samo vedra lica. Svi su bili veseli. Nasmijani. Tatellah-Sataha su pozdravili uz duboke na-
klone i pokretima ruku s mnogo poštovanja. Odavali »u mu najveće, najdublje poštovanje, i — voljeli su ga.
Njihovi pogledi puni iščekivanja bili su upereni u mene i Srdašce. Znali su za osobu koju je ovamo lično do-
pratio ,čuvar velikog kumira'. Izgovarali su moje ime s ushićenjem, jer su znali da će najzad otpočeti akcija
k°ja se toliko odugovlačila.
— A ovo je njegova squaw — njegova squaw — njegova squaw! - čuo sam kako govore.
Napominjem da riječ ,squaw' ne znači nešto što ne-ffia cijene. Ima takvih pisaca romana koji prikazuju in-
dijanske žene kao bespravne, kao robove svojih muževa- To je sasvim pogrešno. Bilo je indijanskih žena -
Plemenskih poglavica. Položaj žena je još i više istaknut jer je nasljedno pravo na strani žene. Pokojnika ne
"isljeđuje njegov sin, već sin njegove sestre. Zbog toga
299nije bilo ništa neobično što su i Srdašcu poklonili istu pažnju kao i meni
Prošli smo na konjima kroz široku, veoma duboku kapiju zgrade, koja je bila dugačka i u čijim su se
vanjskim zidovima nalazili uzani, ali veoma visoki otvori slični puškarnicama. Svaki otvor imao je izlaz na
kameniti balkon s kojega je čovjek mogao da vidi čitavu ravnicu pred Mount Winnetouom. Prošavši kroz
kapiju stigli smo u veoma prostrano dvorište,' gdje smo nasuprot ovoj ugledali drugu, sličnu građevinu. I ova
je imala kapiju kroz koju se ulazilo u drugo dvorište do treće zgrade. Ovako su se jedna za drugom nizala
dvorišta i zgrade duž stjenovite usjekline koja je pri dnu bila veoma široka, a sve se više sužavala prema
vrhu. Prema tome su i zgrade i dvorišta imala sličan izgled. Oba zida stjenovite usjekline predstavljala su
bočne stranice dvorišta i sa svih su strana vodili duboko uklesani puteljci desno i lijevo, gore prema šumi,
gdje su na livadama pasli dragocjeni konji slavnog vrača.
U.najdonjem, najvećem dvorištu smo sjahali. Tatel-lah-Satah odveo nas je u kuću, mene, Srdašce i .Mladog
Orla'. Nitko nije smio za nama da pođe. Odveo nas je stepenicama na sprat u prilično veliku i visoku
prostoriju. U sredini prostorije stajala Je ploča koju je držalo šest ogromnih grizzlv-međvjeda. Na njoj je
ležalo više od dvanaest lula mira sa svim što im pripada. Ovdje su se dočekivali obični gosti. Međutim, nas
je odveo dalje, kroz čitav niz najrazličitijih prostorija sve dok nismo stigli do kožnatog, lijepo uštav-Ijenog i
šarenog zastora. Povukao ga -je i zamolio: — Uđite unutra i sjednite. Ja ću se brzo vratiti. To smo učinili.
Već smo na prvi pogled utvrdili da se ovdje nalazimo u malom, ali s velikom ljubavlju očuvanom svetilištu.
Kroz stakla dvaju otvora dopirala je svjetlost. Sve je bilo uređeno kao u šatoru, ali ne kao u ratnom, već kao
u šatoru mira, čije su se strane sastojale od naizmjenično poredanih krzna rijetkog, bijelog dabra i bijelih
prerijskih kokoši. Na podu su bila četiri snježnobijela krzna bivola, tako složena da su stvarala mekana
sjedala, dok su glave i jaki rogovi služili kao nasloni za laktove i leđa. Između njih, u sredini, bile su četiri
glave jaguara koje su držale ve-

300

liku izglačanu zdjelu izrađenu od svete gline sa Sjevera od koje se i lule prave. U njoj je ležao kalumet. Nije
bio velik, a ni dragocjen, prije bi se reklo da je malen i sasvim običan. Na njemu nije bilo baš ničeg što bi
privuklo pažnju, a ipak sam u njemu odmah prepoznao najdragocjeniju i najskupocjeniju lulu mira što sam
ih uopće vidio.
— Winnetouova lula! — uzviknuo sam. — Lula koju je imao uza se kada sam ga upoznao! Kakvo
iznenađenje, kakva radost!
— A da se možda ne varaš? — upitalo je Srdašce. - Ne!
— Željela bih da je podrobnije razgledam. Htjela je da pođe po nju i da je uzme.

— Stani! — zamolio sam je. — Nemoj se ničeg doticati! Vidim da je ovo mjesto sveto,,pa ga
moraju poštovati čak i prijatelji kao što smo mi!
Odveo sam je do <prozora. Pod nama se prostirala ravnica sa šatorima i brvnarama. Po pokretima smo
zaključili da su vjerovatno stigle neke važne ličnosti. Nismo mogli da to i utvrdimo jer se upravo vratio Ta-
tellah-Satah. Sada je bio bez ogrtača i mogli smo vidjeti odijelo koje je imao na sebi. To je odijelo bilo
sasvim obično, indijansko, izrađeno od mekane uštavljene kože, prirodne boje, na kojemu se nigdje nije
primjećivao trag bilo kakvog veza ili ukrasa.
Prišao je ravno Srdašcu, primio je za ruku i odveo do njezinog mjesta. Nasuprot njezinome bilo je njegovo
sjedalo. Desno đ\> njegova bilo je moje, a lijevo ,Mla-dog Orla'. Stari Pappermann je ostao dolje kraj konja.
Tatellah-Satah nije odmah sjeo. Dok je stajao, rekao je:
— Moje srce je veoma uzbuđeno, a moja se duša bori s jadima minulih vremena!' Kada smo zadnji put
ovdje pušili kalumet, bio je to dim rastanka. Na mjestu gdje sada sjedi naša bijela sestra, sjedila je Nscko-
tschi, najljepša kćer Apača, nada našeg plemena. Tu gdje sada sjedi Old Shatterhand, sjedio je Winnetou,
moj ljubile, kojega nitko tako dobro nije poznavao kao ja. °vdje gdje je sada ,Mladd Orao', sjedfo je
Intschu--tschuna, mudri i hrabri njihov otac. Došli su ovamo da se od mene oproste. Nscho-tschi je
namjeravala da pođe na Istok, u gradove bljedolikih, kako bi usvojila obrazovanje bljedolikih. Moje su se
oči tada napunilesuzama. Ona u koju smo polagali sve naše želje i nade napuštala nas je, jer njezina ljubav
više nije nama pripadala. Dan je bio tmuran. Vani je bjesnjela oluja i na moju se dušu spustio mrak. Otišli su.
Nscho-tschi se više nije vratila. Ubili su je zajedno s ocem. Naljutio sam se na onoga zbog kojega nas je naša
kći napustila. Tada je Winnetou odložio svoj kalumat u zdjelu i zakleo se da tu lulu neće uzeti u ruke sve
dotle dok njegovom bratu Shattrarhandu ne dozvolim da i on sjedne ovdje i s nama popuši lulu mira. Često,
cesto je nakon toga dolazio k meni. Mjesecima je znao stanovati pod Monut Winnetouom, provodeći vrijeme
u vježbama i radu, a da u ovaj šator više nikada ne stupi. U ovu prostoriju nije nitko imao pristupa. U njoj je
ostala njegova zakletva i čekala, dugo, dugo čekala. Winnetou je umro. Umro je na Old Shatterhandovu srcu.
Ljutio sam se više nego ikada. Imao sam osjećaj da je s njime umrla i budućnost Apača. Bio sam čuvar
kumira, znao sam ponešto o historiji i o tajnama naše rase. Tu sam rasu htio da spasim od propasti, od smrti.
Trebalo je da njezina duša uskrsne u Winnetouu, u najplemenitijem i duhom najsnažnijem biću među svim
Indijancima. Bio je mrtav, a vjerovao sam da je s njime umrla i duša njegove rase. Ovako sam ja mislio, ja
luđak!
Zastao je i za trenutak pogledao kroz prozor koji sam bio otvorio, te nastavio:

— Osvanuli su svijetli, sunčani dani. U meni se ponovo počeo buditi glas života. Koga god sam čuo, taj je
govorio o Winnetouu. Znači da je živio. Vraćao se S planine Hancock, gdje je bio ubijen, preko prerija,
dolina i brda, natrag u svoju domovinu. Približavao se sve više i više. Nije više bio mrtav. Zar je uopće on
ikada i umro? Njegova su djela počela da oživljuju. Njegove su riječi išle od šatora do šatora. Duša mu je
progovorila. Prolazila je dolinama. Penjala se preko brda. Stigla je do mene, gore do ,Planine kumira'. Ušla
je u moju kuću, i prepoznavši je, utvrdio sam da to nije samo duša moga Winnetoua već i duša njegova
plemena, njegova naroda, njegove rase. Ostala je kod mene. Iz dana u dan, iz sata u sat, čuo sam joj glas.
Kroz sva vrata, sve otvore, sve rupe dopiralo je do mene ime Winnetoua. Spominjale su ga sve crvene nacije.
Njegovo je ime u misilima svih predstavljalo
302
vječiti plamen koji se nadvio nad savanama i brdima. Tko god je htio da poduzme nešto što je dobro, čisto i
plemenito, pozivao se na Wmnetoua. Tko god je težio ka nečem uzvišenijem, spominjao bi njega. Winnetou
je postao idealom. On je prva duhovna ljubav njegove rase. Naučio sam da shvaćam mnogo štošta što ranije
nisam. Bio sam uvijek tih i miran kada god bih pored imena Winnetouova čuo i ime Olda Shatterhanđa. Do-
šao sam do saznanja da su ova dvojica u borbi za ljudske ideale bili nerazdvojivi. Kad god bih u časovima
unutrašnje borbe stupio u ovaj šator, u kojem vam sada govorim, svaki put bih pred sobom vidio Winnetoua
kako odlaže kalumet u zdjelu i diže ruku u znak zakletve da ga nikad više neće dotaći bez Olda
Shatterhanđa.
Ponovo je zastao. Kroz otvorene prozore čuli smo glasove koji su izdaleka dopirali. Dolazili su iz grada. Bili
su to usklici pozdrava. Tatellab-Satah pošao je k prozo.ru, pogledao dolje i rekao:
— Stigle su poglavice. Ukrašeni su perjem. Ubrzo ćemo saznati tko su.
Ponovo se vratio i nastavio:
— Još nikada nisam ovako jasno osjetio kao u ovom času da je Winnetou još živ.. Old Shatterhanđ
je došao preko kopna i mora. Pisao sam mu. Zamolio sam ga da dođe, da spasi svoga brata Winnetoua. Me-
đutim, ja sam uvjeren da Old Shatterhanđ veoma dobro osjeća tko ga je u stvari zamolio: ne Tatellah-Sa-tah,
već Winnetou, duša crvene rase, koju njezini vlastiti sinovi žele da zgaze i uguše. Ona želi da se uzdigne, da
dobije krila! Ona ne želi više da ostana nejako dijete, jer teško narodu koji ne teži razvoju1 Veoma se
veselim i sretan sam što je Old Shatterhanđ došao da mi pruži svoju ruku. On sjedi s moje desne strane kao
Winnetou nekada i -naprosto mi se nameće ^ misao da je on VVinnetou. U našoj bijeloj sestri vidim Nscho-
tschi, ljubimicu našeg naroda. Ja sam Tatellah--katah, ,čuvar velikog kumira'. Osjećam u sebi prisustvo
onoga koga sam volio više nego bilo koga drugog. Neka vidi i čuje da se ispunjava danas njegova zaklet-Va-
O1d Shatterhanđ je ovdje. Mrzio sam ga, a sada ga ..olim. Neka mi bude brat, kao što sam i ja njemu.
eka torne bude svjedok kalumet našeg Winnetoua!

303Dohvatio je lulu, napunio je i pripalio, povukao kao prvi šest puta, otpuhnuo dim gore, dolje, i na sve
četiri strane svijeta, i pri tome je izgovorio uobičajene riječi. Tada ju je meni pružio. Ustao sam i rekao:
— Pozdravljam svoga Winnetoua i čujem prvo buđenje njegova naroda. On i ja smo uvijek bili jedno b'iće.
Tako je i danas, i neka zauvijek ostane! Time sam dovoljno rekao, a sada neka djela govore! Došlo je
vrijeme!
Potom sam i ja povukao šest puta i vratio kalumet vraču. Pružio ga je Srdašcu rekavši:
— Primi ga kao naša Nscho-tschi! Neka ona progovori kroz tvoje riječi!
To je bila velika čast. Tome sam se veselio, ali s nekom strepnjom. Trebalo je da govori! Sto će kazati? A
treba i da puši! Oštar duhan izmiješan sa su-mahom! Hrabro se nasmiješila, uzela lulu, ustala i rekla:
— Zavoljela sam Nscho-tschi, kćerku Apača. Bila sam kraj njezina groba. Imala sam osjećaj da to nije grob
i da u njemu nema ništa što ne živi. Sve što je suvišno nestaje, dok duša i dalje živi. Daj mi tvoje srce,
Tatellah-Satahu, moje je već tvoje!
Hrabro je povukla šest puta i vratila lulu. Kada je sjela, primijetio sam da su joj oči bile vlažne, samo što
nisam mogao utvrditi da li je to. od uzbuđenja ili uslijed duhana.
Zatim je i .Mladi Orao' dobio kalumet. Ustao je i rekao:
-• Vrijeme velikih zbivanja je došlo. Ali je ono tek u začetku. Još je nejako, treba da se 'razvije, a i mi s
njime. Čovječanstvo se uzdiže i teži za svojim idealima. Uzdižemo se i mi! Ne klonimo kao do sada! .Mladi
Orao' širi svoja krila. Kad tri puta obleti oko planine, crveni čovjek će se probuditi iz prividne smrti i svanut
će dan na koji je tako dugo čekao!
I on je po svim propisima povukao šest puta te vratio kalumet .čuvaru velikog kumira'.
On ga je sada morao do kraja popušiti a da se pn tom nije smjela ni jedna riječ progovoriti. Obred i« time bio
završen. Poslije toga nas je Tatellah-Satah od-

304

veo u veliku prostoriju u kojoj su se nalazile lule mira. Pokazujući na ogromnog Indijanca koji nas je čekao,
rekao je:
— Ovo je Intschu-inta (Dobro Oko), vaš sluga. On će vas odvesti do vašeg stana i dat će vam'obavještenja o
svemu što budete željeli. On je bio Winneto-uov ljubimac. Neka sada bude i vaš. Zamolit ću vas da mi
samo danas budete gosti za stolom, i to samo jedan sat. Poslije toga ste u svemu slobodni, a k meni možete
navratiti! kad god vas je volja.
Tada nam je pružio ruku i povukao se. Najprije smo pošli dolje u dvorište, u kojem smo ostavili svoje konje.
Tu smo našli samo ždrijepca ,Mladog Orla' i mazgu sa prtljagom. ,Mladi Orao' je uzjahad konja i odjahao
prema stražarnici koja mu je bila određena za stanovanje. Od Intschu-inte smo saznali da je Papper-mann
odveo konje i mazge do našeg stana kamo smo i mi pošli.1
Kao što je već rečeno, Intschu-inta je bio pravi gorostas, preko šezdeset godina star, ali još uvijek mla-
dalačkog držanja. Bio je istinoljubiv i vjeran. Poveo nas je kroz već spomenute kapije i dvorišta. U šestom
dvorištu dizala se zgrada koja je bila namijenjena samo nama.
— Ovo je Wlnnetouova kuća — objasnilo nam je ,Dobro Oko'.
— Zar je on ovdje stanovao? — upitao sam.
~ Kad .god bi došao ovamo — odgovorio je sluga. - Prostorije 'u kojima će stanovati Old Shatterhand nalaze
se još i sada u istom stanju u kojem su bila onda kada je posljednji u njima boravio Winnetou. Kad god bi
došao Intschu-tschuna, uvijek bi stanovao kod svog slavnog sina. Isto tako i Nscho-tschi. Naša wjela sestra
će stanovati u sobama u kojima je stanovala lijepa, mila sestra Winnetoua.
I ova je zgrada imala sa frontalne strane balkone, ispred uzanih otvora sličnih puškarnicama. Zbog visokog
položaja zgrade odavde se svakako moglo više Bdjeti nego kod Tatellah-Sataha. Naši konji i mazge 'U su
smješteni u sporednoj prostoriji, sličnoj staji. renuH smo stepenicama gore u stambene prostorije. aJprije smo
ušli u vel'iku sobu uređenu na indijanski

20 Wirwetouovi nasljednici

305način, u kojoj su stajale velike glinene posude za umivanje. Bi'o je mnoge sjedala najrazličitijih oblika,
kao i zdjela sa lulama mira.
— To je soba za primanje — nasmiješilo se Srdašce.
Zidovi su bili ukrašeni svakojakim oružjem. Ugledao sam nekoliko noževa, pištolja i pušaka, koje sam
poznavao. Bili su svojina naših drugova iz lova. Sluga nas je proveo kroz čitavu zgradu. U njoj je bilo do-
voljno prostora za trideset do četrdeset gostiju.
U SPILJI
Mount Winnetou leži u jugoistočnom kutku između Arizone i New-Mexika. Tamošnji slobodni Indijanci na
priznaju nad sobom nikakvu vladu. ,Komitet za podizanje spomenika Winnetouu' bio je toliko prepreden c!a
se obratio Kongresu Sjedinjenih Država i dobio dozvolu da kod Mourit Winnetoua izgradi grad koji će se
zvati Winnetou, -i da nekadašnjem poglavici Apača ondje podigne spomenik proizvoljne visine i razmjera, i
da može sve poduzeti za podizanje zgrada koje su im za to potrebne. Tako je glasilo odobrenje koje je nad-
ležni delegat uspio da dobije.
Nakon toga su počeli izgradnju a da nisu vodili računa o tradiciji, kao i pravima drugih. Nije bilo teško
pridobiti plemena Apača jer se ovdje radilo o njihovom ljubimcu Winnetouu, kao i nekoliko plemena Ko-

manča, jer je Apanatschka zapravo bio poglavica Po-honim-Komanča. Poslije Winnetoua plemena Apača
nisu htjela više da slušaju ni jednog poglavicu. Tatel-lah-Sataha nitko nije uspio da nagovori da se složi s

projektom, iako je imao veliki utjecaj na sva crvena plemena. Old Surehand i Apanatschka vjerovali su da će
ga ipak pridobiti. Računali su da će ga na osnovu započetih radova prisiliti na to. Radili su i otpočeli graditi
ne obazirući se na njegove prigovore. Odbija'i su svako njegovo protivljenje, tvrdeći da imaju odobrenje
Kongresa, što je odgovaralo istini. Old Surehand i Apanatschka nisu više bili onakvi Indijanci i Zapadnjaci
kakvi su nekada bili. Stekli su veliko bogatstvo, razgranali trgovačke veze i otuđili se od svega u što su
306
nekada vjerovali. U duši već odavno nisu više pripadali Crvenokošcima, već bijelcima. Zaboravili su da je
svaki Indijanac spreman da gine za svoju boju. Oni su sa svojim projektom htjeli da naprave ,posao', da im
se sinovi proslave i na osnovu toga steknu još veće bogatstvo. Međutim Tateliah-Satah nije bio čr^je-k koji
se lako odriče onoga što je smatrao za pravilno. On ih nije mogao spriječiti da vodopad okuju električnim
žicama, da šumu obeščašćuju kamenolomima i da dovedu veliki broj crvenih radnika koji ih sigurno ne bi
poslušali da nisu bili izopćeni iz svojih plemena. Poslao je glasnika Mescalerosima, Llanerima, Jicaril'asima,
Taraconeima, Navajosima, Chirichausima, Pinalenjosima, Kojoterosi-ma, Gilasima, Lipansima,
Mimbrnjosima i Indijancima u rudnicima bakra. Ovo su sve sama plemena Apača koji ,čuvara velikog
kumira' poštuju kao najznačajnijeg čovjeka čitave rase.
Pozvao je njihove poglavice. Razgovarao je s njima. Objasnio im je da se ovdje manje radi o odavanju časti
Winnetouu, a više o tome da se proslave mladi Surehaind i mladi Apanatschka i da je cijela ova stvar obična
trgovina. Uspio je da ih uvjeri da je pravi grijeh prema Winnetouu dizati ga na ovako visoki prijeđestal, <
pogotovo što je on u svakom pogledu bio veoma skroman. Dokazivao im je kako se time ne odugovlači pro-
past naroda, već ubrzava, i to zbog toga što će ostala plemena zavidjeti Apačima. Ukratko, njegovi su razgo-
vori sa poglavicama bili uspješni. Poslao ih je natrag njihovim ljudima da i njima objasne u čemu je stvar.
Klan »Winnato>ua« bio je već osnovan i djelovao je. Pravu, otvorenu akciju protiv Komiteta grada i spome-
nika Tatellah-Satah odložio je do prilike kada bude održan veliki miting na Mount Winnetouu. Ovaj mome-
nat se približavao. On je za sada čekao jer je htio da S£>zna tko je od poglavica za, a tko protiv njegovog
Plana. Do sada se još nikome nije odao i pokazao. Skrivao se u svome zamku i danas je prvi put nakon
dugog vremena izišao i došao da me povede sa sobom gore.
Ovo nam je ispričao to-kom ručka na koji smo bi'i
Pozvani. Nije mu uopće palo na um da se požali na
ogađaje zbog kojih je nastala svađa. Imao je oštre
Oci i gledao daleko u budućnost. Uvidio je da je jedino
307on mogao pružiti pomoć kako bi se sadašnja situacija raščistila i pretvorila u novu budućnost punu nada.
Zbog toga je Tatellah-Satah toliko dugo odugovlačio. Zato je i želio da dođem i da što prije sazna na čijoj
sam strani, na njegovoj ili na strani onih koji dižu spomenik. Od onog časa kada je sa Nugget Tsila primio
vijest da sam uz njega, imao je osjećaj da se oslobodio najveće brige. Iz dana u dan. se nadao mome dolasku,
a sada kada sam konačno stigao, upito me je jesam U stvarno spreman da mu pružim sVoju pomoć kako bi
zajednički onemogućili protivnike.
— Spreman sam — odgovorio sam. — Predlažem da odmah otpočnemo, po mogućnosti već sada, još danas.
Najprije malom, a ako to ne uspije, silom!
To ga je umirilo. Opunomoćio me je. da činim što me je volja i. da raspolažem svim što mi je potrebno. Na
osnovu toga bio sam svoj gospodar i nije me ništa sputavalo. Time sam se, naravno, bez ustručavanja ko-
ristio.
Najprije smo htjeli da pogledamo model za statuu. Zbog toga smo odmah iza ručka odjahali dolje u grad, ja,
Srdašce, Pappermann i Intschu-inta, sluga. Ovaj me je zamolio za dozvolu da povede šest mladih, ali isku-
snih i snažnih članova klana ,Winnetou' koji sačinjavaju moju tjelesnu gardu. Tako je želio Tatellah-Saitah.
Rado sam se s time složio. Imao sam mnogo štošta da obavim, pa su mi ovi ljudi mogli pri tome biti od
velike koristi.
Mi nismo odmah odjahali u grad, već sam, stigavši u dolinu, skrenuo najprije do ,Slapa koprene'. Pregledali
smo cijelu njegovu okolinu kao i dvije Đavolje propovjedaonice koje su se nalazile na oba kraja slobodnog
prostora. Paziili smo da to ne udari u oči, i nisam odao ni jednom riječju što sam pri tome mislio. Sluga je
međutim bio veoma oštar promatrač, što sam veoma brzo utvrdio. Tome se nisam ni najmanje čudio jer ga je
Winnetou bio odgojio. Pokušavao je da odgo-netne svaki moj pogled. Razmišljao je. Zahvaljuju« svojoj
oštroumno&ti veoma je brzo otkrio pravi trag. Dok smo se vraćali i spuštali se već ranije opisanim, duboko
izlokanim putem prema gradu, pritjerao Je svoga konja uz moga i rekao:
- Old Shatterhand nije imao namjeru da promatra
,Slap koprene'.
Upitno sam ga pogledao.
— A ni započeti spomenik Winnetoua što ga namjeravaju podići — nastavio je,.
~ Sto sam onda namjeravao? — ispitivao sam ga.
— Da promatraš dva ,Đavolja uha', ono pravo i ono lažno.
Bio je u pravu. Pošao sam u dolinu jedino zbog ta dva ,ĐavoJja uha'. Oni su mi bili važniji, mnogo va~ žniji
od divnog ,Slapa koprene'.
— Hm! — progunđao sam.
To mu je dalo povoda da nastavi.

— Ja ih poznajem — uvjeravao me je. — Samo ono što se o njima govori nije istina. Čovjek može da
stoji gdje bilo i ništa ne možp čuti.
— Jesi li ti već tamo bio?

- Da, na svakom mjestu. Čak i straga, kamo nitko ne smije poći, jer je zabranjeno. Ali ni ondje se ništa ne
čuje.
— Hoćeš li mi obećati da ćeš šutjeti? Prinio je ruku k srcu i odgovorio:
- Tebi rado obećajem, kao nekada našem Win-netouu!
— Tada ćeš brzo naučiti kako možešj čuti. Pokazat ću ti kako se to radi. Poznaješ li možda ^Dolinu spilje'
kraj Mount Winnetoua?
~ Sasvim dobro!
~ A možda čak i spilju?
— Također.
- Da li je velika? Da li je duga?
- Veoma je velika i veoma duga! Čovjeku treba gotovo -punih pet sati odavle do nje. Veoma je duga i seže
čak do ,Slapa koprene', i tek u njegovoj blizini završava.
- Sutra ćemo odjahati do nje da je pregledamo, ripremi sve, samo inemoj nikome ništa reći!
o 7lme Je naš razgovor bio okončan. Nutarnja dolina
aja je za nama. Projahali smo kroz stjenovitu ka-
wju i ugledali ispred sebe grad šatora. U njemu je sada
1 o življe nego onda kada smo mi stigli. U susret nam su ^Olazila četa Jahača. Po svemu sudeći, namjeravali sam
°dU g01'e do dvorca- Ugledavši nas zastali su, i
•""o su dvojica produžila dok nisu stigli do nas. Bili
309su to Athabaska i Algongka. Milina ih je bilo gledati kako sjsde na konjima. Pošto su nas na najutjudniji
indijanski način pozdravili, rekao je Athabaska:
~ Htjeli smo da odemo na planinu da pozdravimo Olda Shatterhanda, gosta svih crvenih ljudi. Zavoljeli smo
ga još prije no što smo ga vidjeli. Upoznali smo se s njime a da mu pravo ime nismo znali. A sada kada je
stigao ovamo i kada je rekao svoje ime, smatrali smo da ne smijemo čekati da on prvi dođe do naših šatora, i
krenuli smo k njemu jer smatramo da je on veći od svih nas.
— Zar među braćom može biti netko koji stoji nad ostalima? — upitao sam. — Jednaki smo. Posjetit ću
moju braću. Želim da u njihovim šatorima popušim lulu dobrodošlice!
To ih je obradovalo. Algongka je odgovorio:
— Ponosimo se željom našeg bijelog brata. Neka pođe s nama. Ugledat će prijatelje, znance iz ranijih
godina koji su stigli. Kad su čuli da je bijeli brat već stigao, zamolili su nas da im dozvolimo da i oni pođu u
planinu i da ga pozdrave. Oni tamo čekaju.
Pokazao je na grupu koja se bila zaustavila. Krenuli smo prema njima. Tko su? Koga sam odmah prepoznao
unatoč mnogim godinama koje su odonda prošle? To su bili Wagare-Tey poglavica Schoschona, Mat-to
Schahko, poglavica Osaga, i nekoliko njihovih zamjenika. Koliko sam se samo obradovao ovome susretu!
Čak i Avaht Niah je tu bio, taj stogođišnjak! Zar je to moguće? Jasno, on sada nije mogao da s njima krene u
planinu. Ostao je dolje sjedeći kraj svoga šatora. Zamolio sam ih da njega najprije obiđem i pozdravim.
Htjeli su da nagovore Wagare-Teya i Matto Schahka da razapnu svoje šatore u donjem gradu. Ovi su
međutim bili toliko razumni da se raspitaju najprije o situaciji. Ono što su doznali navelo ih je da od-jaše u
gornji grad i da se pridruže Athabastoi i Al-gongki.
Naprije smo odjahali do šatora Wagare-Teya, koji je stanovao zajedno sa svojim starim ocem. Tek što samo
bili krenuli, stigla su nam u susret dva Pohonim--Komanča s namjerom da i oni pođu gore do zamka. Kad
me ugledaše, zaustaviše se i obratiše se meni. Mladi Surehand i mladi Apanatschka ih je poslao d*
310
me pozovu k sebi jer su u času našeg dolaska bili odsutni Kada su stigli, saznali su da smo došli i pozvali nas
preko svojih glasnika da dođemo k njima jer su namjeravali da mi još danas pokažu svoje umjetničko djelo
statuu Winnetoua. Već sam zaustio da ini odgovorim, ali mi je Athabaska pokretom ruku dao znak da šutim i
odgovorio Komančima:
— Vi ovdje pred sobom vidite Athabasku i Al-gongku, poglavice najudaljenijih, najsjevernijih naroda,
nadalje Matto Schahka, poglavicu Osaga i Wagare--Teya, poglavicu Schoschona. Vratite se smjesta mladom
Surehandu i mladom Apanatschki i recite im da moramo hitno s njima razgovarati, hitno! Neka''
smjesta dođu. Radi se o nečemu veoma važnom!

Po njegovom se glasu dalo zaključiti da je posrijedi nešto veoma hitno. Ni jedan od glasnika se nije usudio
da protuslovi, te hitro pojuriše natrag. Mi smo sada nastavili put prema šatorima. Šatori Athabaske,
Algongke, Matto Schahka i Wa>gare-Teya stajali su jedan blizu drugoga. Još prije no što smo do njih stigli,
ugledali smo stogodišnjaba kako sjedd pred svojim šatorom. Njegova bijela, s+tra povezana kosa padala mu
je niz leđa. On nije sličio na skelet poput Kiktahan Schonke. Još se prilično lako kretao. Oči su mu bile
bistre, a zvuk glasa svjež i siguran kao u čovjeka od pedeset ili šezdeset godina. Ugledavši nas, ustao je bez
ičije pomoći. Od Waga:re-Teya, svoga sina, čuo je da se četa vraća taiko brzo zbog toga što su mene
neočekivano susreli, mene i moju squaw. Lice mu je bilo izbrazdano sa bezbroj malih bora koje ga nisu

nagrđivale. Bio je Ujep, zaista lijep starac! Ugledavši me, odmah me je Prepoznao. Njegove stare dobre oči

iskrile su od radosti. Pošao mi je u susret, zagrlio me objema rukama, Privukao me k sebi i uskliknuo:

— O veliki, o dobri Manitou! Hvala ti na ovoj sreći i radosti! Koliko li sam čeznuo za tim da još jednom

im najboljeg, najiskrenijeg prijatelja svih crvenih naroda. Moja je nada ispunjena. Doznao sam da će doći.
rada sam odlučio da i ja dođem. Starost je pružila svo-Ju suhu ruku prema meni da me zadrži. Ja sam se,

me<Jutim, otrgnuo od nje jer se osjećam mlađim. Glas srcu govorio mi je da moram pohitati svome

311bijelom bratu Jer nam on ponovo vraća dobrotu, ljubav i jedinstvo koji su nas bili napustili. I tek što sam

stigao, stigao je i on! A ti si njegova žena?

To je pitanje uputio Srdašcu. Bili smo sjahali s konja. Ona je stajala do mene.

— Da — odgovorio sam.

Tada je pružio svoju ruku prema njoj, privukao je k sebi isto onako kao i mene i nastavio:

— Doveo nam je prijateljicu, bijelu sestru. Dobro nam došla u našim šatorima i našim dušama! Ja sam od

svih najstariji. Posjedajte u krug i donesite mi ka-lumet. Rukovođenje ovim pozdravnim skupom smatram

za svoju posljednju i najveću čast. Old Shatter-hand neka sjedne desno od mene, njegova squaw lijevo. Neka

se zapali vatra radosti!

Kako je rečeno, tako je i učinjeno. Dobrodošlice, koje su se sada izmjenjivale, bile su veoma dirljive. Lula je

neprestano išla od ruke do ruke. Oživljavali smo hiljade sjećanja, i sva su bila vezana za VVinneto-uovo

ime. Sada nismo imali vremena da o tome više govorimo pa smo to ostavili za kasnije.

Ta živa i vesela scena bila je prekinuta dolaskom mladog Surehanda i mladog Apanatschke. Bili su na

konjima kao i svi ostali. Sjahali su, ali nitko na njih nije obraćao pažnju. Htjeli su da sjednu do nas, ali im

nitko nije ustupio mjesto. Ovako su stajali dugo, dugo, a zatim opet prišli svojim konjima s namjerom da

odu. Najzad smo im se obratili, i Athabaska im reče:

— Neka sinovi Olda Surehanda i Apanatschke stupa bliže!

Vratili su se ponovo. Zvuk njegova glasa bio je takav da mu se nitko ne bi usudio suprotstaviti i svatko bi ga

poslušao čak i onda kada za to ne bi bio raspoložen. Odjednom su svi zašutjeli. Nitko nije govorio. Čulo se

čak tiho pucketanje male vatre. Tada je Athabaska obojicu upitao:

— Jesu li mladi Surehand i mlađi Apanatschka poglavice?

— Nisu — odgovoriše obojica.

— Da li je Olđ Shatterhamd poglavica?

- Da.
- Proživio je skoro sedamdeset teških zima, do« oni nisu prevalili još ni trideset lakih ljeta, pa iP8*

312
nisu prvi P°^' k nJemu> vgć zahtijevaju da on dođe k njima! Od kada je običaj kod crvenih ljudi da starost mora

slušati mladost i iskustvo neiskustvo? Mi želimo da se naš narod ponovo probudi. Želimo da umije raz-

likovati prava od dužnosti i da se ubroji u obrazovane nacije. A kako ćemo to postići ako ne umijemo da

poštujemo zakon najdivljijih među divljima, naime, da omladina poštuje starije?

Mladi Surehand ponosno dobaci:

— Mi smo umjetnici!

— Uf f, ut'f! — uzviknuo je Athabaska. — Zar je to nešto bolje nego biti čovjek, još ako je star i iskusan?

Vi ste umjetnici? Jeste li to već i dokazali? Možda je i Old Shatterhand također umjetnik. On se još nije

predstavio kao umjetnik. Vi se, međutim, takvim nazivate i zbog toga ćemo vas podvrgnuti ispitu da vidimo

imate li prava na to ili ne. Upitajte svoje očeve i Kolmu Puschi što sve imaju da zahvale Oldu Shat-terhandu!

Zar bi on zbog tih svojih dobrih djela i zbog svoje ljubavi prema njima morao sada da trči za sinovima zato

što oni tvrde da su umjetnici? Čemu služi ta vaša umjetnost? Da nam stvori divovsku statuu Winnetoua!

A možete li vi da to učinite? Ne vjerujem! Naš veliki Winnetou je iznad svega bio veoma skroman. Bio je

pokoran. Umio je da cijeni i poštuje starost, pa čak i u najjednostavnijem čovjeku. Njega je najviše veselilo

to što je mogao nekome pomoći, da ga usreć; *i da s njime zajedno snosi tegobe. Vi ste, međutim, toliko

ponosni da ne želite prići njegovom najboljem prijatelju i kao prvi iskazati mu poštovanje. Prema tome vi
Vinnetoua niste nikada ni shvatili ni razumjeli. Kako onda možete stvoriti njegovu sliku koja treba da je

istinita i poštena? Gdje su vaši očevi? Jesu li došli?

~ Još nisu. Danas su ujutro odjahali. Vraćaju se tek uveče.
, ~ Kađa budu stigli, recite im slijedeće: ovdje

Kupljene poglavice zahtijevaju od njih da dođu do

da Shatterhanda i da ga umjesto sinova mole za
v

Proštenje. Mi ćemo nakon jednog sata poći do vašeg

•s menog Winnetoua da provjerimo jeste li umjetnici ili
niste. Sada možete ići!

313Uzjahali su svoje konje i odjahati a da se ni jednom riječju nisu izvinili ili nešto rekli u svoju oJbranu.

Kada smo nakon jednog sata stigli pred veliku, visoku kuću od balvana, u kojoj su radili na svome modelu,

stajali su pred vratima i dočekali su nas tiho i ponizno kao ljudi koji bi htjeli da se ljute, ali to ne smiju.

Uostalom, oni su bili krasni i simpatični mladi ljudi. Po Srdašcu se vidjelo da je bila spremna da ih odbrani.

Potajice im je kimnula glavom i nasmiješila se. Ja sam im samo dobacio pogled u znak pozdrava, i ništa više,

kako ne bih uvrijedio Athabasku.

Kada smo ušli u zgradu, primijetili smo da je cio ,Komitet' bio na okupu. Došli su ovamo da utječu na

poglavice. Međutim, poglavice nisu na njih uopće obraćale pažnju, a oni se nisu usudili da im se približe ili

da čak nekoga i oslove.

Kuća je bila okrugla, slična cirkuskom šatoru, i u njoj se nalazila samo jedna jedina prostorija. Zid od

balvana je bio prekriven platnom i na njemu smo ugledali vrlo uspjelu panoramu ovdašnjeg kraja sa Mount

Winnetouom i njegova dva ogromna, stjenovita tornja. Onaj prednji, manji toranj sa dvorcem ,Tatellah-Sata-

ha', i onaj viši na kojem je sada stajala ponosno gigantska figura Winnetoua, jasno, samo kao projekt. Kao

nadopuna tome u sredini se nalazio model, Bio je nekih osam metara visok. Kroz gornji otvor dopiralo je

danje svjetlo. U mračnim večernjim časovima služili su se električnom rasvjetom. Električnu energiju, koja

je za ovu svrhu bila potrebna, stvarao je slap bez velikih troškova. Izračunali su da će je kasnije biti dovoljno

za cijeli grad Winnetou.

Pogledao sam najprije lice Winnetouovo. Bilo Je vjerno, izvanredno vjerno, no ipak mi se učinilo stranim.

Bile su to njegove crte, potpuno njegove crte, samo što nisu bile onako prijazne, ozbiljne, blage i mile kao

što sam ih ja poznavao. Primijetio sam neki tuđ izraz na licu koji on nikada nije imao. Ovaj je izraz svakako

bio u skladu s agresivnim pokretom koji su rnu dali njegovi tvorci. Odjeća mu je bila u tančine savjesno
izrađena. U njegovu isturenom pokretu bilo Je nešto što je ličilo na zmiju ili panteru koja je iskočila iz svog

zaklona da se obori na plijen.

314

- Šteta, grdna šteta! - đošapnulo mi je Srdašce.

— Na žalost, imaš pravu! - odgovorio sam. — Umjetnici su, pravi umjetnici!

- Nema nikakve sumnje! Samo im je shvaćanje pogrešno. Ne shvaćani kako su mogli da ovako prikažu

Winnetoua! l tu bi figuru trebalo postaviti na vrh planine!

— Nikada, nikada! To neću dopustiti. I ako me ne budu poslusali, posegnut ću za posljednjim sredstvom i

uništit ću figuru pred svima!

Poglavica su šutjele. Obišli su polako figuru kako bi je sa svih strana pogledali, ali rekli nisu ništa. Mladi

Surehand -i mladi Apanatschka stajali su u blizini. Na njihovim se licima nije moglo opaziti ni najmanje

uzbuđenje. Bili su potpuno uvjereni da će njihovo djelo na nas ostaviti dubok dojam. Gospoda iz Komiteta

su isto mislila. Očekivali su da ćemo uzvicima dati oduška našem oduševljenju. A kako je prolazilo vrijeme

a da nismo ni jednu riječ izustili, onda su oni učinili ono što mi nismo, Čuli su se hvalisavi uzvici kako bi

nas naveli da isto učinimo. Postigli su sasvim suprotno: poglavice su se okrenule, pošle prema izlazu i jedan

za drugim izišli napolje. Srdašce i ja smo za njima pošli. Tada je Komitet, na čelu s umjetnicima, pojurio za

nama. Htjeli su da čuju naše mišljenje. Athabaska se prvi bacio u sedlo. Čekao je dok svi nismo uzjahali, pa

se zatim obratio onima koji su jurili za nama:

. ~ Te l, vaš Winnetou predstavlja najveću laž koja Je ikada postojala među ovim planinama. Razbijte tu

"guru! Ona neće nikada biti postavljena na vrh platne, nikada, nikada!
Tada je pokazao gore prema vrhu na kojem je tre-Dalo da bude postavljena figura.

~ Nikada! - suglasi se Algongka.

Nikada - nikada - nikada - nikada! - slo-no rekoše ostale poglavice i njihovi zamjenici. Antonius
Ipak će biti postavljena na vrh planine! - vik-nu» .je mladi Surehand.
A_ ~ Da> b't će postavljena! - potvrdio je mladi "-Panatschka. - Dokažite da je laž! dem

paper, koji bi se uvijek prenaglio, monstrativno se dogegao do nas i počeo vikati!

315— Mi predstavljamo Komitet za podizanje spomenika Winnetouu. Sto god zaključimo, to se

mora i ostvariti. Figura će biti postavljena na vrh planine!

Pri tome je mlatarao rukama ispred konja Matto Schahkova. Ovaj je bedrima brzo stegnuo konja, pregazio

ga i odgovorio:

— Zaista? Vi ste Komitet? Onda ćemo vas raspustiti i drugi izabrati!

— Da, drugi, drugi! — viknuli su zamjenici, dok se Mr. Antonius Paper dizao sa zemlje i zaklonio iza

leđa ostalih članova Komiteta. Tada je prvom predsjedniku, profesoru Bellu, bilo jasno da njihova namjera

nije tako sigurna kao što je do sada pretpostavljao i da je sadašnji trenutak veoma odlučan. Prišao je nekoliko

koraka bliže meni i upitao:

— A što vi mislite, Mr. Shatterhande? Molim vas, recite mi!

— Ovdje nije važno što ja mislim — odgovorio sam.

— Nije istina! — odvratio je. — Uvjeren sam da će se učiniti ono što vi predložite. Zbog toga vas molim

da mi kažete: šta vi predlažete?

— Sada nije pravo vrijeme, a ni pravo mjesto da to kažem. Ja uopće ne znam. koje ste mi mjesto odredili.

Govorit ću tek onda kada primim svoj broj. Možda će vaš zapisničar biti toliko ljubazan da mi ga dostavi u

moj sadašnji stan.

Tada sam odjahao. Ostali su odmah za mnom krenuli. Kad smo stigli u gornji grad, trebalo je da se samo još

o nečemu posavjetujemo. Mislili smo da se ne može ništa poduzeti dok ne budemo govorili sa Ol-dom

Surehandom i Apanatschkom. Dakle, na to se moralo čekati. Nakon toga smo se oprostili od poglavica i

odjahali do šatora žena Siouxa da naše prijateljice, obje Aschte, pozovemo da dođu večeras k nama. Rado su

pristale. Tada smo se vratili u dvorac, predali naše konje i pješice krenuli u šumu, gore do osmatračnice, da

posjetimo ,Mladog Orla' pa da i njega pozovemo večeras. Kod njega smo zatekli nekoliko In" dijanaca i
Indijaniki koje je bio zaposlio. Radili su nešto od đrveta i like, ali nisam pitao zašto i u koju svrhu.
316
Tatellah-Sataha danas više nismo vidjeli. Smatrao je za ispravno ako me pusti da budem potpuno slobodan.
Uostalom, to sam i sam odlučio, kao i to da ga neću posjećivati sve doile dok se zato ne ukaže potreba. Tako
smo ostali sami ovo veče sa naša tri mila gosta i s tihom radošću promatrali kako su se srca mla-1 dih ljudi
sve više približavala jedno drugome. Mislio sam da će se možda Old Surehand i Apanatschka još danas
pojaviti i doći k meni. To se, međutim, nije dogodilo. Ujutro, kada sam ustao, zatekao sam njihovog
glasnika. Poručili su mi da ja sigurno znam koliko me vole i cijene i koliko se raduju ponovnom viđenju,
samo što me ne mogu posjetiti u stanu svoga protivnika Tatellah-Sataha. Moram odlučiti za koga sam, za
njih ili za njega, treće ne postoji. U slučaju da dođem u donji grad, u svako vrijeme mogu s njima razgo-
varati. Osim toga oni smatraju da njihovi sinovi nemaju razloga da se izvinjavaju, jer nemaju pristupa
dvorcu.
Ovu poruku nisam primio k srcu. Postojalo je nešto što je meni bilo nepoznato i što nisam morao ni da znam.
Čovjek se morao pridržavati samo jednog načela, naime: tko neće, taj mora! Jutros sam bio najmanje
raspoložen da se pozabavim pitanjima ličnih svađa. Morao sam da odem u ,Dolinu spilje' kako bih upoznao
njezin položaj u slučaju da neprijatelji stignu i ondje se sakriju.
Intschu-inta, naš sluga gorostas, bio je još od sva-nuća spreman sa svojom tjelesnom gardom da nas ot-prati
tam,p. O svemu se pobrinuo, o hrani i piću, o svjetlu, bakljama, konopima, kukama i svim mogućim drugim
predmetima koji su nam bili potrebni da spilju upoznamo onako kako je trebalo. Za mene je ona bila od
ogromne važnosti. Ne bi mi bilo lako da dam neke određene i jasne razloge, jer se ovdje radilo više ° slutnji,
a manje o nekom određenom, sigurnom zna-nJu. Otkada sam primijetio da ,Slap koprene' naglo Ponire u
zemlju i kada sam doznao da podzemna spilja Dopire čak do ovog slapa, stekao sam utisak da će ona
sadašnjim prilikama imati značajnu ulogu.
Radi jasnije slike, podsjećam vas na slavnu ma-
"Hitsku Sipilju u Kentuckvju, u Sjedinjenim Državama,
°Ja Je sa svojim bočnim spiljama dugačka preko tri
317stotine kilometara Njezin se glavni dio pružao pad zemljom u dužini od šesnaest kilon-.-tara. U spilji
imade bezbroj okna. potkopa, hodnika, klanaca, dvorana, sobica, galerija, padina, katedrala, jezerceta, jezera,
potoka, rijeka i vodopada. Tako sam otprilike zamišljao i spilju pod Mount Winneto.uom i kasnije se
pokazalo da se nisam prevario. Ona, doduše, nije bila tako ogromnih razmjera, ali čudnih prirodnih pojava
bilo je i ovdje mnogo. Naročito smo se divili bogatoj i neuporedivoj tvorevini stalaktita.
Put prema spilji nije vodio kroz grad i duž ,Bijele rijeke', već se spuštao s druge strane vrha i pro-dužavao uz
potočić, ponovo onamo otkuda je i krenuo. Stalno je zaokretao u obliku zavrtnja i sve se više spuštao dolje.
Zahvaljujući torne, uspjeli smo da sagledamo mali Mount Winnetou, na kojem je stanovao Tatellah-Satah, sa
svih mogućih strana. U jednom smo trenutku veoma jasno ugledali veliko gnijezdo ratnog orla do kojeg se
naš prijatelj, ,Mladi Orao', bio popeo. To je dalo povoda Srdašcu da upita slugu da li je i njemu poznat taj
događaj. Danas je s nama bio jedino Pappermann, a ne i ,Mladi Orao'. Dakle, mogli smo o tome razgovarati
mirne duše a da ne budemo neb'oazrivi.
— Da, sve mi je poznato - odgovorio je Intschu--inta. Kada je ,Mladi Orao' odletio sa timora ratnog orla
i sletio upravo pred naše noge, stajao sam kraj Tatsiiah-Sataha, koji je sjedilo pred vratima. Po-
mogao sam da se ubije ženka koja je bila mnogo veća od mužjaka. Otkada je sviieta i vijeka, veće,
jače i snažnije ptice od ove ženke nije bilo. Koliko je bila stara, to se nije moglo znati. Svi su je
poznavali. Ona nije trpjela mužjaka kraj sebe, ujedala bi i tjerala ga. Pripisivali su joj ogromnu
snagu. Tvrdili su da bi mogla ponijeti čak i razvijenog prerijskog vuka gore do timora. Tada je ,M!adi
Orao' imao dvanaest godina. Stanovao je ovdje kod nas. Bio je rođak Winnetoua i ljubimac svih koji su ga
poznavali. I unatoč mladim godinama pošao je na Sjever da iz svetih kamenoloma u Dakoti donese glinu za
svoju lulu mira-Kada je sa glinom stigao natrag i kada je lula bila napravljena, izjavio je da sada želi
imati i svoga kumira. Otišao je u pustinju i u njoj postio četrdeset
318
dana. Ondje mu se u snu najavilo ime .Mladi Orao' i zadatak da mora iz gnijezda uzeti oba mlada ratna orla
Njihove kandže i kljunovi bit će mu kumiri. Bio je sav iznemogao od posta. Izgubio je u težini više od
polovine, a ipak se usudio da ostvari san. Uzeo je konop, zadjenuo nož za pojas i opremio se mnogim

Kaiševima i počeo se penjati prema timoru. Stigavši gore, utvrdio je da je gnijezdo nepristupačno. Da bi
stigao do gnijezda, morao je da se popne još više i. da se uz pomoć konopa spusti dolje. To je i uradio.
Pričvrstio je konop za natkriljenu stijenu i počeo se spuštati niz konop. Konop je međutim bio prekratak.
Stigavši do njegova kraja, još je uvijek .lebdio visoko nad gnijezdom i snage su ga napuštale. Opustio je ruke
i skočio u gnijezdo.« Konop se njihao amo-tamo, visoko nad njim, i nije ga više mogao dohvatiti.
- Grozno! — reče Srdašce. — Zar nije bilo nikakvog izlaza iz gnijezda?

— Ne — smiješeći se odgovori pripovjedač. — Orlovi nemaju običaj da svoje gnijezdo savijaju na pri-
stupačnom mjestu. Orlušica je bila odsutna, a oba mladunčeta su ležala u njemu. Razjapili su svoje malene
kljuniće i počeli preplašeno da kriješte na na-metljivca. Ubio ih je, odrezao im glave i kandže, strpao ih u
džep, a tijela bacio u dubinu. Tada je počeo da razmišlja kako bi se izvukao. Nije vidio nikakvu mogućnost.

Visoko nad njim bio je konop koji nije mogao dohvatiti, a pod njim jezovita dubina, a on sam na vrtoglavom

stjenovitom timoru iz kojega ne bi našli izlaza ni štakor, ni miš, a kamoli čovjek! Kada je postao svjestan u

kakvoj se situaciji nalazi, ugledao je staru kako dolazi držeći među kandžama mladu divljač koju je ulovila

za svoju mladunčad. Čim ga je ugledala, ^pustila je divljač i kreštavim glasom se okomila na njega. Izvukao
je nož da se brani. U isti mah učinilo mu se kao da do njega dopire jasan, upozoravajući S'as: ,Nemoj je ubiti,

nemoj je raniti, inače, si izgub-yen! Ona je tvoj jedini spas!'

~ Aha, da poleti! — reklo je Srdašce duboko uz-dahnuvši.
~ Da, da poleti! — potvrdio je Intschu-inta. —' Urugog izlaza nije bilo.

319- Jadan dječak! Kako je samo uspio?

— Ne jadan dječak, već od važan, mudar, hrabar dječak! Ovdje nema mjesta sažaljenju, već samo divljenju! Timor

leži na malom stjenovitom ispustu odakle je vodila uzana pukotina u unutrašnjost stijena. U njoj su bila drvca i

granje iz prijašnjih godina, jer ratni orao svake godine iznova gradi svoje gnijezdo, i to uvijek više. Dječaku je

uspjelo da se skloni u pukotinu još prije no što je kreštava ptica grabljivica stigla do samog timora i prešla u

bijesan napad. Sve više i više se zavlačio pod granje i njime se branio. Pri tome je stalno razmišljao kako bi se

spasio. Uvidio je da je jedina mogućnost u tome da ga orao odnese dolje. Pitao se da nije možda i unatoč svojoj ma

težini ipak pretežak za pticu. Dok je o tome razn,,sljao, stara je odustala od napada i počela da traži svoju

mladunčad. Tako je dobio u vremenu da mirno razmisli.

— Bio je pretežak! — bojažljivo je ubacilo Srdašce.

— To se svakako moglo pretpostaviti — složio se Intschu-inta. - Slijetanje nije moglo biti sigurno i mirno

ako se uzme u obzir da se" orao svim snagama odupirao da ga ponese. Iako to nije bio pravi let, nije to bilo ni

pravo survavanje u dubinu. Postojala je pretpostavka da će pokreti krila ublažiti nagao i snažan pad. Orla je

trebalo vezati tako da dječaka ne rani kljunom ni kandžama, a da ipak može letjeti. Svaki Indijanac, pa i

svako dijete zna kako ga treba vezati i sputati. Tek što je to smislio, već je počeo vršiti pripreme da to izvede.

Kaiševa je imao više nego što treba. Uz pomoć prikladnog drvete> što ga je bio izvukao iz gnijezda, i tri

kaiša napravio je pritegu, kojom je orla prisilio da drži ispružen vrat i glavu. Ovako nije mogao da se posluži

opasnim kljunom. Za kandže je pripremio peterostruku omču koju će kasnije još i pojačati. Kaiš oko tijela

trebalo je da posluži za pritezanje krila, naravno, samo dotle do« ne poleti. U stjenovitu pukotinu je zabio nekoliko

ko-

• laća koji su poput ograde imali da zaštite dječaka. Ako bi orao htio da ga zgrabi, morao je najprije provuci glavu
kroz ogradu. Tada bi ga veoma lako mogao uz pomoć omče uloviti i pritegnuti.

320

Moja ga je žena napeto slušala, a i ja. Papper-mann je gotovo svaku riječ gutao. Intschu-inta je nastavio:
— Kratko vrijeme1 nakon obavljenih priprema vratila se orlušica. Izgleda da je bila pronašla tijela svoje djece jer

se na svog neprijatelja okomila još većom žestinom. Nije uopće razmišljala i odmah je proturila glavu kroz

ogradu. Smjesta joj je omča pala oko vrata. Mada se je branila, već nakon nekoliko minuta

pritega je bila pričvršćena .prisiljavajući je da drži ravno ispružen vrat i glavu. Počela se braniti svom

snagom krilima i kandžama. Sada je lako mogao oko njih da prebaci kaiševe i da ih čvrsto pritegne. Zatim

je dječak morao ogromnoj ptici grabljivici da umiri krila. Ona sada nije više mogla da se brani, pa ju je privukao

do polovine k sebi u stjenovitu pukotinu. Priljubio joj je krila uz tijelo i kaiševima ih svezao. Kada je sve to

obavio, orao se više nije mogao maknuti. Bio ga je potpuno svladao. Pobjednik, međutim, nije pretrpio ni

najmanju ozljedu, a isto tako ni ptica. Najteže je bilo obavljeno, pa je najsmjelije moglo otpočeti, naime, leteći

pad ili rušeći let u jezovitu dubinu.

— Hvala bogu što to nisam bio ja! — mislio je Pappermann. - Meni to sigurno ne bi uspjelo. Kada je nekome

suđeno da se zove Pappermann, taj mora Ostati na čvrstoj zemlji, inače može loše proći! Pričajte dalje, brzo!

Sav sam uzbuđen!

Sluga je nastavio:

~ Kada je grabljivica bila ukroćena, dječak je roogao da napusti pukotinu. Stao je uz rub i pogledao u bezdan.
Nije se uopće kolebao. Nije ni pomišljao . da odustane od naumljenog pothvata. Orao je bio još PV' pun°J snazi. Ako
mu snaga oslabi, bit će opasniji ok sa timora dolje u zjapeći bezdan. Ptica je mirisala na divljač i krv. Njezine su
se velike oči žarile od 'Jesa i mržnje. I usprkos tome jedino je ona mogla a ™u bude spasilac! Dječak je

podvukao pod pazuha, reko grudi i leđa svoje najbolje kaiševe, privezao za orlove kandže — ali je vodio

računa o tome da sad Ptice u letu ne rane po licu — pa ju je

a povukao do same ivice bezdana. Tu je sada erezao 0°a kaiša kojima su joj krila bila privezana

39,1uz tijelo. Orao je počeo da se miče. Pokušavao je da ih raširi, ali nije uspio da se uspravi jer su mu

kandže bile ^vezane Tada je dječak zatvorio oči, polako se spustio niz stijenu i povukao pticu za sobom. -

Dalje, dalje i — viknuo je Pappermann. — Nestrpljiv sam!

— Da, brzo, brzo! — zamolilo ga je i Srdašce. Intschu-inta ih posluša:

— Rekao sam da je dječak zatvorio oči. Vi možda mislite da se survao? Nije. U tom bi se slučaju za

nekoliko trenutaka survao u dubinu. Sekunde .su međutim prolazile i on je još bio živ. Nad njim su

šuštala krila. Lebdio je u prostoru. Orao nije prestajao da kriješti. Njegovo je kriještanje odjekivalo pla-
ninom i dolinom. Tko god ga je čuo, morao je gore da1 pogleda. Dječak je otvorio oči. Vidio je da pada,

stalno pada, samo što se nije rušio, već polako kružio. Orao se branio i protivio. Nije htio dolje. Borio se

svim snagama svojih krila. Dječak je međutim bio pretežak i vukao ga je prema zemlji sve do blizine dvorca.

Tamo su sletjeli na čvrsto tlo. Dječak, međutim, još nije bio spašen. Uza'se nije više imao noža Nije imao

čime da prereze kaiševe kako bi se oslobodio ptice koja je pokušavala ponovo da se vine uvis. Došlo je

do borbe u kojoj se orao pokazao jačim od dječaka. Tukao je po njemu krilima, vukao ga amo-tamo. Ljudi

su dojurili. Orlove su se snage udvostručilo od straha pred njima. Svladao je teret koji je na njemu visio. Još

se jednom podigao u zrak, iako ne visoko. Poletio je malo, a onda se opet srušio na zemlju ravno ispred

Tatellah-Sataha i mene. Ondje je ležao nekakav kamen. Podigao sam ga i njime smo ubili ogromnu

pticu. Dječak je bio spašen. Udarci krila su ga prilično izranili. On se. međutim, srniješio, čak je i

klicao, jer je postigao ono što je bio naumio, naime, da dođe do svojih kumira. Od tada mu je ime ,Mladi

Orao'. Najradije priča o letenju. Čak je otišao u gradove i sela bljedolikih da se tome obučava,

— Da li je naučio? — upitalo je Srdašce.

— To još ne zinam. Znam samo toliko da je još jučer počeo izrađivati krila. Izgleda da je ipak naučio.

Samo što to nitko drugi osim nas ne smije znati.

322

Dok je trajalo pripovijedanje, bili smo prevalili dobar komad puta i prolazili kroz čitav niz dolina i klanaca

koji su bili međusobno povezani. Njihov je pravac vodio na sve strane, i teško je bilo reći ja-šemo li prema

sjeveru ili jugu, istoku ili zapadu. Već smo preko tri sata putovali kada smo stigli do neke male rijeke, po

čijoj se bistroj vodi moglo utvrditi da ne dolazi iz kraja čije je tlo od zemlje ili gline, već stjenovito.

— Ovo je ,Voda spilje', duž koje ćemo jahati dalje uzvodno — rekao je Intschu-inta. — Dolazi iz spilje l

prema tome će nas dovesti tačno do našeg cilja.

Krenuli smo tim pravcem. Stigavši, do vode, došli smo i do najniže tačke našeg današnjeg puta. Sada smo

ponovo počeli da se penjemo prema Mount Win-netouu, iako sada sa druge strane. Mnogo smo zaobilazili.

Zračna linija do planine bila je mnogo kraća. Dolina kraj rječice je bila uzana i gusto obrasla četinarima.

Šuma je na mjestima bila toliko gusta da smo jedva uspjeli da se probijemo. To je trajalo više od jednog sata.

Strane uz riječnu dolinu bivale su sve više i više. Stigli smo do mjesta gdje su se odjednom počele jako širiti

i trebalo nam je sigurno pola sata dok nismo stigli do drugog kraja. Ovo je mjesto sličilo velikoj, izduženoj

udubini, nalik na tiganj, koju je rijeka presijecala ravno kao da je ravnalom povučena linija. S obje strane

prostirala se čudesna vegetacija ogromnih stabala. Među gigantskim stablima raslo je gusto šipražje. Tlo

stjenovitog tignja bilo je također prekriveno gustim grmljem. Bilo je u izobilju lišća i trave za hranu naših

konja, toliko da bi i tisuće konja moglo ovdje dugo pasM a da sve ne popasu.

~ To je Dolina spilje — rekao je Intschu-inta.
~ A gdje se spilja nalazi? — upitalo je Srdašce.

~ Sasvim straga, na kraju doline, gdje izravno dodiruje Momi Winnetou. Dođite!

Jahali smo dalje.

Dakle, na ovom su se mjestu htjeli sakriti saveznici Mouxi, utasi, Kiowe i Romanci. Nisu odabrali loše

™Jesto. Samo je bilo mnogo udaljeno od nas. Tko god ^odavde htio da izvrši napad na nas, morao je prije

da prevali pet sati dugog i napornog puta. Možd-

323postoji neki kraći, pogodniji put? Možda su naši protivnici znali za nj? Takve su mi misli prolazile

glavom. Učinilo mi se da to vrijedi razmotriti. I čudnovato, tek što sam počeo o tome razmišljati, zaustavio

sam svoga konja i dao znak ostalima da i oni stanu. Naime, ugledao sam nekakav trag. Sjahao sam da ga

provjerim. Potjecao je od dva konja koji nisu došli istim putem kojim i mi,' već odozgo, lijevo od nas, i to

najviše prije jednog sata. Znači da su prije nas ovdje bila dva jahača. Po tragovima nisam mogao zaključiti

tko je bio. li svakako Indijanci. Izvukao sam iz džepa revolver, Pojahali smo dalje polako i oprezno, što tiše,

uvijek jedan iza drugog, dok sam ja jahao na čelu. Stalno smo slijedili tragove koji su se veoma jasno vidjeli

na zemlji koju je voda nanijela sa vrhova. Vodili su duž rijeke i probijali se kroz grmlje prema kraju doline.

— Odjahali su prema spilji — rekao je Intschu--inta. — Znači da znaju za nju!

— I to veoma dobro — nadodao sam — jer su je pronašli, iako su se koristili prečicom preko divljih

podgorina. Oni su mnogo bolje upućeni nego ti.

Približavali smo se kraju doline. Ona je završavala na onom mjestu gdje je rijeka izvirala ravno iz planine.

Nekakav otvor je vodio unutra. Bio je tri puta širi od rijeke, ali visok samo onoliko koliko je trebalo da jahač

prođe a da se ne sagrie. Bio je to ulaz u veliku spilju koju smo htjeli upoznati. Ispred ulaza bio je malen,

slobodan prostor, prekriven odronjenim kamenjem, pa zbog toga nije bilo nikakve vegetacije. Stigavši do

ivice toga prostora, zaustavili smo se i ugledali oba jahača koja smo tražili. Bili su sjahali i potrbuške ležali

na zemlji. Glave su nadnijeli nad nešto bijelo, što je, po svemu sudeći, bio nekakav papir ili nešto slično.

Njihovi su konji krčkali suhe grane grmlja. Oba sedla su ležala u blizini, a kraj njih nekoliko torbi i paketa,

kao i puške. •,

Sjahali smo i odveli naše konje malo natrag da ih ondje privežemo, jer bi nas inače odali. Zatim smo se

ponovo dovukli do grmlja da promatramo onu dvojicu.

— Poznaješ li ih? — upitao sam Srdašce.

— Ne — odgovorila je. .

324

— Ti si ih, međutim, već vidjela!

— Nisam, sigurno nisam!

- Ipak Jesi! Čak si ih gledala nekoliko sati!

- Gdje to?

— U .Kući smrti', prilikom savjetovanja poglavica. To su ona dva vrača Kiowa i Komanča koji su otvorili

ži-tvenik.

— Oko ti je oštrije od inoga. Vidjela sam ih samo pri onom oskudnom, treperavom svjetlu vatre.
— Ja također. Međutim, Zapadnjak se prije svega trudi da što bolje pamti crte onih lica koja su važna.
Tomu ti nisi vična. Papir nad koji su se nadnijeli sigurno je važan. Čini mi se da je nekakva karta ili
nešto slično tome. Uporno povlače prstima po njoj kao da se svađaju i govore tako glasno da se gotovo do
nas može čuti. Odšuljat, ću se onamo da prisluškujem.
- Hoću li i ja?
— Ne, drago Srdašce — nasmijao sam se. — Na kome jeziku želiš da prisluškuješ? A tvoje šuljanje bi
moglo da ispadne malo bučnije nego što treba.
- Šteta! Rado bih učestvovala! A što ako te ubiju? Da te ustrijele, ubiju 'ili prohodu?
— Tada ćeš mi brzo priteći u pomoć!
— Dozvoljavaš li?
— Da, dozvoljavam! Dozvoljavam ti da čak i vi-češ, urlaš i zapomažeš koliko god-želiš!
~ Tada pođi! U svakom slučaju ću doći! Pappermannu i Intschu-inti sam dao potrebna uputstva, a onda sam
zašao u grmlje kako bi se došuljao do Indijanaca. To mi nije bilo teško jer su bili toliko zaokupljeni sobom
da nisu obraćali pažnju na druge stvari. Prišuljao sam im se tako blizu da sam iz grmlja, u kojem sam se
skrivao, mogao rukom do-teknuti nogu Kiowe koji je potrbuške ležao na zemlji. Tema njihova razgovora
bila je od velike važnosti ne samo za njih već i za nas.
Ono što sam smatrao >da je papir, zapravo je bila za. poput svile tanka, slična pergamentu, ispisana s Je
strane, iša-rana crtežima*. Na jednoj se strani nalazio tačan crtež Mount Winnetoua i položaj .dvorca' u
kojem je stanovao .čuvar velikog kumira'. Na drugoj Se strani nalazila tačna karta unutrašnjosti velike spi-
325Ije pred kojom smo se nalazili. Sve sam to doznao već nakon nekoliko minuta prisluškivanja. Njihov je
razgovor bio veoma bučan, Okt-etali su kartu amo-tamo, spominjali su, tražili i pronalazili najrazličitija
imena mjesta i tačke. Sve sam to čuo i zapamtio. Doznao sam da karta pripada vraču Komanča. Ona je bila
prastaro nasljeđe njegove porodice. Nitko osim njeg& nije znao za nju. Velika, važna stvar zbog koje su
danas ovamo stigli dala mu je povoda da sada otkrije tajnu. Vrač Klowa se veoma trudio da što bolje upozna
sadržaj kožnatog dokumenta i da ga zapamti.
— Zar je zaista tako kako je ovdje prikazano? — upitao je.
— Tla", zaista je tako! — potvrdio je Romane.
— Mi se sada nalazimo na ovom mjestu?
— Da — odgovorio je onaj drugi.
— I ovdje se može podzemnim putem doći do samog Mount Winnetoua? l to ne samo pješice već i
jašući?
- Da.
— I ti nas tim putem želiš povesti zajedno s naših četiri hiljade ratnika kako bi izvršili prepad na Tatellah-
Sataha i na njegove pristalice? Uff, uff! To je zamašan plan, veoma zamašan! Da li se moj crveni brat
već jednom koristio tim putem? Da li je već bio gore?
— Nije, ali jedan od mojih predaka je tajno pokušao, i to s uspjehom. Put završava na nekoliko
mjesta. Uspio je da stigne do jednog mjesta do kojega i ja želim stići.
— A taj je iza .Slapa koprene'?
— Da. To je jedina tačka do koje se na konju može doći. Do ostalih se tačaka može stići samo pješice.
— A što ako pothvat ne uspije? Sto će biti ako se četiri tisuće ljudi nađe u spilji pa ne mogu krenuti ni
naprijed ni nazad? Neka moj brat razmisli što je sve potrebno za toliki broj'ljudi i konja!,
- Mislio sam i na to. Odjahao sam zbog toga naprijed kako bih prije mogao pregledati spilju, A
tebe, moga crvenog brata poveo sam sa sobom je-

326

dino zbog toga što si i ti čuvar kumira isto onako kao što sam i ja Tatellah-Satah. U tebe se mogu pouzdati.
— Nemojmo dalje gubiti vrijeme, već počnimo! Ustao je.
Znači da se nisu svađali, nego mi se to samo učinilo zbog njihova živog razgovora. I Komanč je ustao.
Složio je polako i pažljivo kartu kako bi je .stavio u džep. U to sam se i ja podigao, izišao pred grm i rekao:
— Moja će crvena braća izgubiti malo vremena prije no što otpočnu!
— Uff! — prestrašeno viknu Kiowa. Jedan bijelac!
— Uff, uff! Bljedoliki! — istovremeno je uzviknuo i Komanč.
Istrgao sam mu pergament iz ruku, stavio ga u svoj džep, postavio se tako da nisu mogli doći do svo^ jih
pušaka i nastavio:
— Kartu ću za sada zadržati, jer ću vam pomoći da pronađete pomoću nje put kroz spilju!
Pribrali su se i spremili za borbu.
— Tko si ti što se usuđuješ da me kradeš? upitao je Komanč.
Zatim mi se približio kako bi posegnuo za svojom puškom. Izvukao sam revolver, zapeo ga i odgovorio:
— Ja ne kradem! Ako je karta zaista tvoje vlasništvo, dobit ćeš je ponovo. Dalje od pušaka, inače
pucam! Ja nisam sam!
Dao sam znak rukom. Na to su stigli Pappermann, Intschu-inta i odred ,Winnctoua', za njima Srdašce.
~ Uff, uff! — uzviknuo je Kiowa kada je ugledao Pappermanna. - Pola modrog lica!
~ I jedna bijela squaw! — nadodao je Komanč, koji je sada zaista bio prestrašen.

~ Vi ste o tom modrom licu i ovoj squaw već čuli. A tko sam ja? — upitao sam.

~ Old Shatterhand! — viknu i Kiowa. — Naš ne-Prijatelj, naš najogorčeniji neprijatelj!
~ To je laž! Ja nisam nikome neprijatelj. Da, mene bi prije mogli nazvati neprijateljem bijelaca, a ne

Crvenokožaca! Upitajte samo vaše poglavice kako &am ih nekada poštedio! Upitajte vaše stare ratnike da

327li su bilo kada od mene čuli i jednu riječ mržnje: da li mi možda mogu pripisati makar i jedan jedini čin

osvete! Ja volim sve ljude, a i vas volim. Želim vam sreću. Zbog toga se suprotstavljam svakoj vašoj namjeri

koja bi vas odvela u propast. Ovo sto ste danas naumili također vas vodi u propast. Ne dozvoljavam da se to

dogodi. Sjednite ponovo i predajte mi vaše noževe. Vi ste zarobljeni!

— Mi nismo zarobljeni, već ...

Izgovorivši te riječi, Komanč je skočio prema meni. Ja sam se, međutim, izmaknuo u stranu, zahvatio ga

bočno i bacio na zemlju. Gorostas Intschu-inta kleknuo mu je na grudi i svladao ga bez napora. Isto tako je

postupio i sa Kiowom hrabri stari Pappermann. Ubrzo su oba zarobljenika bila sputana i nisu se mogli ni

maknuti. Sjeli smo do njih. Odred .Winnetoua' dopremio je naše konje. Najprije sam izvukao kartu iz džepa,

rastvorio je kako bih je podrobno pregledao. Već pri prvom pogledu znao sam na čemu sam. Obratio sam se

Komanču:

— Neka mi vrač Komanča, Avat-tovavh, sada kaže ima li o-n veliku zbirku knjiga, to jest biblioteku?

— Nemam — odgovorio je. — Nema je ni jedan Komanč.

— A znade li možda Avat-tovavh gdje postoji takva biblioteka?

— Ovdje na Moumt Winnetouu, kod Tatellah--Sataha.

— I nigdje drugdje?

— Nigdje.

— Onda ti ovu kartu nećeš dobiti natrag. Morat ću je vratiti njezinom pravom vlasniku. Ona pripada

Tatellah-Satahu. Ukradena mu je.

— To je laž! - planuo je vrač.

— Nije laž, već istina.

— Dokaži!

— Odmah! Smatram da ti nećeš moći sve razumjeti što ću ti reći. Ova je karta označena brojevima, i to

na starom Pokontsch-dijalektu jeziku Maya. Ovdje dolje u ovom uglu su upisani brojevi koji označuju

stotinu: Jo — tuc: što znači pet puta dvadeset, dakle jedna stotina. A ovdje u drugom uglu stoje desetice i

328

jedinica: wuk — laj; to znači sedam i deset, dakle sedemnaest. Ova karta ima broj sto i seđamnaes-t, što

znači da je pod tim brojem zavedena u biblioteci ili jednom njezinom odjelu. Pokazat ću je Tatellah--Satahu

i sigurno će se utvrditi da je njegova.

— Nemaš ti njemu šta da pokazuješ! Ova karta je svakako ukradena, ali tek sada jer si je ti ukrao! Ti si

lopov!

— Umukni, inače ću te udariti po ustima, stari mangupe! prekinuo ga je Pappermann. — Gdje

su braća Entersi?

Nije bilo loše smišljeno što je upitao za braću Enterse. Tako su obojica Crvanokožaca saznala da nismo

neznalice, kako su to oni pretpostavljali. Svoje iznenađenje nisu mogli prikriti, ali su se ipak brzo svladali.

Komanč upita ravnodušnim glasom:

— Enters? Tko je to?

— To su dva brata koji su obećali da će nas izručiti vama. Time smo vas dovoljno uvjerili da ni-

smo voljni da s vama postupamo u rukavicama. Ako izustite samo i jednu riječ koja nam se ne bi svidjela,

dobit ćete batina! <

Doduše, bolje bi bilo da je Pappermann pustio mene da govorim. Nakon mnogo godina, on je danas prvi put

imao pred sobom zarobljenike, pa sam omogućio tom starom valjanom momku da malo izigrava junaka. Od

toga trenutka oba su vrača šutjela. Postali su sumnjičavi kada su čuli za ime Enters.

Prije svega smo mo-rali da jedemo. Srdašce je razmotalo hranu koju smo ponijeli sa sobom i poslužila nas.

Rasedlali smo konje. Pustili smo ih da se napiju i da potraže zelenu hranu. Naravno, k-irta je za mene bila

važnija od jela. Taćno ram je prostu-dirao i potražio savjet u Intschu-intc, koji rne je uvjs-ravao da tačno

pozna spilju. Pri tome se pokazalo da se karta i on ne slažu. Prema karti bio je samo Jedan ulaz u spilju pred

kojim smo se sa'da nalazili, a Šore na vrhu tri različita izlaza, dva uska i jedan Široki. Široki put je bio za
jahače, a izlaz mu je bio Iza_.Slapa koprene'. Ostala dva puta koja su bila za Pješake, na određenom mjestu

odvajala su se od Puta za jahače i još neko vrijeme išla usporedo, a za-tim se odvojila. Jedan je završavao u

dvorcu. Na kojem mjestu, to se nije moglo utvrditi jer je crtež bio premalen. Drugi nije išao onoliko visoko

jer je završavao u planinskoj dolini, u blizini, kako se činilo, započete ogromne statue Winnetoua, ili kraj

jedne od Đavoljih propovjedaonica. Intschu-inta za ova tri izlaza nije znao. Sjeća se da je ranije, u starim

vremenima, postojalo nekoliko izlaza iz spilje, samo što su ti. bili zatrpani. Zbog čega, to nije znao reći.

Tvrdio je da put kroz spilju postaje sve širi, da je prohodan i da se stalno penje do onog mjesta gdje se naglo

počinje sužavati, i da završava pred skupom siga. Taj skup je stajao nešto po strani od ,Slapa koprene' i nje-

gov se pad može čuti u samoj spilji ako čovjek ima oštro uho.

Tko je u pravu? Intschu-inta ili karta? U svakom slučaju karta. Odlučio sam da se oslonim na nju, barem u

vezi s gornjim dijelom spilje i izlaza koji se tamo nalaze. Do toga sam se mjesta mogao potpuno osloniti na

slugu i njegovo' poznavanje spilje. Zbog toga sam odlučio da konje ne ostavimo ovdje, već da ih sa sobom
povedemo. Naša je namjera bila da se poslije razgledanja ponovo vratimo. Međutim, ako je go>re stvarno
postojao onakav širok i pogodan izlaz, kao što je bio ucrtan na karti, onda smo već morali biti kod kuće i ne
bi onda trebalo da se ponovo vraćamo kroz spilju i da ponovo jašemo pet sati do kuće. Intschu-inta je,
doduše, uporno tvrdio da ćemo se morati vratiti, dok sam ja bio mišljenja kako nd jednom razumnom
čovjeku nije moglo pasti na um da zatrpa ona tri izlaza. Staviše. pretpostavljao sam da su samo kamuflirani,
dakle prikriveni, i zbog toga sam se oslanjao na svpju snalažljivost i dobre oči.
Čim smo završili jesti, odmah smo počeli vršiti pripreme za pregledanje spilje. Bili smo ponijeli baklje i
sviieće. Kada smo otvorili pakete dvojice zarobljenika, utvrdili smo da su se i oni dobro opskrbili. Zbog
vlage i svježine sa sobom smo ponijeli velike, tanke, nepropusne indijanske pokrivače kojima smo se mogli
zaogrnuti umjesto kaputa. Konje smo opet osed-lali, vračeve privezali za njihove konje, zapalili ne~ koliko
baklji i otpočeli pregledanje spilje.

330

Jahali smo kroz divan podzemni svijet. Na čelu Intschu-inta sa jednim od ,Winnetoua' koji je nosio baklju,
za njima ja i Srdašce, pa zarobljenici, onda Pappermann s preostalim ,W.tnnetouima', od kojih je jedan nosio
drugu baklju. Gdje god se ukazala potreba, upalili bismo osim baklji i svijeće.
Put se stalno penjao, često i veoma strmo. Čak i na najnižim mjestima spilja je bila dovoljno visoka za naše
konje. Svaka je od podzemnih prostorija kroz koju smo prolazili bila različita. Redale su se raznolike slike,
iznenađenje za iznenađenjem. Dok su sa stropa visili raznoliki stalaktiti, odozdo su se dizali divni sta-lagmiti
i zajedno predstavljali cijevi, stupove, orgulje i druge predmete, tako da čovjek nije mogao vjerovati da je
sve to priroda stvorila. Na žalost, sada nismo Imali vremena da to podrobnije promatramo. Zurilo nam se
naprijed sve do onog mjesta gdje se moralo utvrditi možemo li dalje ili ne. Jahali smo hodnicima i tunelima,
kroz male sobičke i ogromne dvorane, kroz predvorja i prostrane dvorane sa stupovima, kroz verande i
prolaze. Prolazili simo kraj bezdana u čijoj je dubini žuborila rijeka, Išli smo sve dalje i dalje, dok konačno
nismo došli do kraja širokog puta. Odjednom je postao toliko uzan i tijesan da je samo pješak mogao dalje da
se probije.
— Vidiš da sam bio u pravu — rekao je Intschu--inta.
— Put za konje je pri kraju i dalje ne ide. Nema ovdje nikakvog otvora koji bi izlazio iza ,Slapa koprene'.
Izgleda da je bio u pravu. Nalazili smo se u širokom hodniku i pred nama su se ispriječile dvostruke skupine
stalaktita i stalagmita, dok je uzani puteljak skretao udesno. Na karti ovo skretanje nije bilo označeno, već je
put produžavao ravno dalje. Ovo Je mjesto bilo presudno. Sada se moralo pokazati koliko se mogu osloniti
na svoje oči i moć rasuđivanja! Počeo sam istraživati skupinu siga. Ubrzo sam utvrdio da nije potrebna
nikakva mudrost da se otkrije prava istina.
Stalaktiti su sige koje vise sa stropova spilje. Sta-su sige koje se dižu uvis sa dna spilje. Kada
331se spoje, predstavljaju stupove i skupine stupova. Sta-lagmiti nastaju drukčije od stalaktita. Oni se veoma
lako mogu razlikovati jer im struktura nije ista. Ovdje sam odmah utvrdio da su sdge na,stropu bile prave.
Međutim one koje su se dizale sa dna spilje nisu bile prave. Bili su to stalaktiti, a ne stalagmiti. Oni nisu
ovdje nastali, već su ih dopremili i složili. Zašto i u koju svrhu? Veoma jednostavno: da bi se presjekao
široki puteljak, da ga kamufliraju, prikriju, tačno onako kako sam naslućivao,
Prodrmao 'sam jednoga od prednjih. Pokrenuo se. Odvukao sam ga u stranu. Ostalj su slijedili moj primjer i
pomogli mi da uklonimo i druge. Već nakon kratkog vremena put je bio toliko slobodan da smo se mogli
uvjeriti u njegov nastavak. Proširili smo otvor toliko da se čovjek kroz njega mogao provući. Tada sam
pozvao Pappermanna i jednoga od ,Winnetoua' sa bakljom da pođu za mnom kroz otvor. Htio sam da vidim
šta se iza toga nalazi. Ostali su morali da čekaju i da razmaknu onoliko kamenja koliko je bilo potrebno da
konji prođu.
Osim baklje koja je gorjela ponijeli smo još jednu kao rezervu, te se počesmo probijati dalje, naravno
pješice. Put je bio još strmiji nego do sada. Ubrzo smo ispred nas začuli neko šuštanje, huku, pa romo-renje,
kao da se nalazimo u samoj blizini slapova Nia-gare. Ta huka i romorenje postali su tako glasni da ni vlastite
riječi nismo čuli. Stijena, desno od nas, rušila se u dubinu Odozgo je dopiralo slabo svjetlo kao da se dan
probija kroz debelo mliječno staklo. Iza jednog zavoja smo odjednom ugledali ,Slap koprene' kako se uz
buku ruši u podzemni svijet, u kojem pro-dužava kao mala rječica duž koje smo maloprije u spilji jahali.
Duvao je tako oštar vjetar da smo morali šešire pridržavati. S jedne strane bio je stjenoviti zid, dok je na
drugoj zjapio bezdan u kome je slap nestajao. Ivica nije bila zaštićena ogradom. Put je međutim bio toliko
čvrst i širok da su i četiri konja mogla usporedno ići. Tako smo prošli slap cijelom njegovom širinom. Kada
smo stigli na drugi kraj, nestalo je svjetla odozgo, i opet smo se morali osloniti na naše baklje. Produžili smo
potkopom koji se dizao uvis,

332

samo ne u ravnom smjeru već u luku. Ovdje smo opet začuli šum vodopada. Postajao je sve jači i jači. Kada
je postao toliko jak da smo gotovo oglušili, ugledali smo ponovo danje svjetlo, samo što nije prodiralo
odozgo, već ispred nas. Uputili srno se prema njemu i već nakon nekoliko trenutaka bili smo pod vedrim
nebom. Zapravo nismo bili pod vedrim nebom, već između pobjesnjele mase ,Slapa koprene' i visoke strme
stijene sa koje se rušio. Stajali smo uz sam rub ponora u kojem je nestajao, kuda smo upravo bili prošli.
Sada sam dovoljno znao. Vratili smo se do onog mjesta gdje su se naši pratioci nalazili. Stigavši onamo,
utvrdili smo da još nisu završili posao. Kamenje koje su imali da uklone bilo je veoma teško i trebalo irn je

još podosta vremena da to obave. To sam vrijeme iskoristio za dalja istraživanja. Htio sam da doznam kuda

vodi uzani puteljak. Ovoga puta nisam poveo Pappermanna, već Intscha-intu i jednog sa bakljom. Srdašce

me je zamolilo da i nju »ovedem. Pristao sam. ' '

Nije bilo daleko do onog mjesta na karti gdje se dva puteljka razdvajaju. Stigavši tamo, odmah sam utvrdio

da su i ovdje stajali stalaktiti umjesto sta-lagmita. I ovdje je izvršeno kamufliranje. Intschu--inta nije ništa

primijetio, i nije zastao. Nije ni slutio da se jedan od uzanih puteljaka ovdje odvaja i produžio je sa čovjekom
koji je nosio baklju. Pošao sam za njima ništa ne govoreći. Put koji su mimoišli sigurno je vodio prema

Đavoljoj propovjedaonici. Na osnovu karte put kojim smo išli vodio je gore prema dvorcu. Želio sam da ga

još danas otkrijem. Zbog toga smo išli ovim puteljkom sve do onog mjesta gdje je prividno završavao.

~ Ovdje prestaje — rekao je Intschu-inta, za-

stavši.

~ I ne ide dalje? — upitao sam.

— Ne. Tačno onako kao i onaj maloprije!

~ Da, taćno onako kao i onaj maloprije! Ako se

ukloni kamenje cdmah ćemo primijetiti da ovdje ne završava, već da se 'produžava dalje. Uklonimo ka-

333Ovi stalaktiti nisu bili teški. Sklonio sam nekoliko u stranu. Intschu-mta je pomogao. Šta sam mislio, to

se i obistinilo: put je produžavao. Ovdje nijg bilo potrebno da sve kamenje uklonimo. Više nam nije stajalo

ništa na putu da bismo mogli produžiti. Počevši odavde, nije bilo više siga, već sumo gole spilje. Redale su

se jedna za drugom. Morali smo se penjati. Na kraju nije bilo više ovih prirodnih šupljina, već je put vodio

kroz stjenovitu pukotinu u kojoj su bile uklesane stepenice i hodnici koji su bili nadsvođeni. Zrak je bio

nevjerovatno suh i čist. Nisam pogledao na sat, ali sam osjetio da smo se više od četvrt sata penjala.

Odjednom su prestale stepenice. Dalje nismo mogli. Pod nama stepenice, desno zid, lijevo zid, nad nama zid.

Nigdje vrata, prozora, otvora! Kako da se odavde iziđe?

Upravo nad posljednjom stepenicom' bila je smještena ploča od kamena. Ona nije mogla biti teška jer joj

stranice nisu bile duže od tri pedlja. Pokušao sam da je maknem. Nije mi uspjelo. U njoj su bila dva

udubljenja i mogao sam u njih da zavučem držak noža. To mi je pomoglo da pomaknem ploču. Najprije sam

pokušao da je "povučem naprijed, pa natrag; pa udesno — uzalud. Ali kada sam povukao ulijevo, ona se

konačno pomakla. Imao sam osjećaj da se pokreće na kotačima. Nada mnom se ukazao četvero-uglasti otvor,

kroz koji sam se mogao provući/Opreza radi sam najprije provukao samo glavu. Sto sam ugledao?

Preda mnom se ukazala jedna osmerouglasta prostorija sa dvojim vratima. Zidovi su joj bili potpuno obrasli

pleterom čije su grane sezale čak do stropa u kojem su' svuda unaokolo b,ili brojni otvori kako bi prodirala

svjetlost. Prema meni nalazila su se zatvorena vrata. A tu gdje sam se sada nalazio vjerovatno su bila još

jedna, samo što ih nisam mogao vidjeti dok se ne provučem kroz otvor. Kad sam "ušao u pro-' storiju,

utvrdio sam da su to bile stepenice koje su vodile gore prema izlazu koji je bio zabravljen. Popeo sam se

gore, uklonio rezu i otvorio ih. Našao sam se pod vedrim nebom, samo nisam htio da utvrđujem gdje se

nalazim. Zatvorio sam opet vrata, spustio se dolje i pozvao Intschu-intu da i on dođe gore da mi kaže

334

zna H možda gdje se nalazimo. Čim je ugledao prostoriju, zadovoljno je uzviknuo:

'- Uff! To je tajna sobica Tatellah-Sataha u kojoj se on češće zadržava!

— Kuda vode ona vrata na suprotnoj strani?

— U spavaonicu Tatellah-Sataha.

— A ona tamo na vrhu stepenica?

— Napolje, na planinu. Nitko ovdje nije naslućivao da postoje ova prijeklopna vrata kroz koja smo sada

stigli!

Sada je i Srdašce ušlo, a iza nje i čovjek sa bakljom. Ona je izrazila želju da ovdje ostane. Rekao sam

joj:

— Mi ostali se opet vraćamo, no ubrzo ćemo opet doći.

— Ovamo? — upitala je. — Kada?

— Možda već za pola sata. Vraćam se u podzemni svijet da dovedem oba zarobljenika kako bih ilf ovim

tajnim putem otpremio u dvorac. Osim nas, nitko ih drugi neće vidjeti. Ne želim da bilo tko od njihovih

pripadnika ili drugova sazna gdje se nalaze.
— Dobro, ja ću vas1 ovdje sačekati. Međutim, što ću raditi ako me netko ovdje zatekne?

~ Bilo tko da dođe, postupit će prema tebi kao prema prijateljici. Uostalom, nije ni potrebno da te netko

zatekne, jer se možeš poslužiti onim stepenicama i izići napolje, pa te neće nitko primijetiti.

— Dobro! Dakle, ovdje ću čekati

Sjela je na klupu. Mi ostali počesmo da se spuštamo kroz hodnik. Kamenu ploču sam ponovo namjestio.

Vratili smo se do onog mjesta na kojem su nas čekali naši drugovi. Gotovo su bili završili posao, naime,

uklanjanje stalaktita. Sjeo sam da sačekam dok

to

ne završe. Dok sam sjedio, osjetio sam da nešto sa

stropa pada na mene. To nije bila voda, već kameni Pješak. Pogledao sam gore. Svjetlost naših baklji nije

dopirala visoko, a ipak sam upravo nad sobom ugledao uzanu pukotinu iz koje je padao pijesak. U ovakvim

spiljama to nije bilo ništa neobično i zato nisam ni Pomišljao da istražujem uslijed čega je nastala pukotina.

, Kada je široki put bio oslobođen, rekao sam da cerno se ovdje razdvojiti. Oba vrača, Intschu-inta i

335čovjek sa bakljom poći će pješice sa mnom gore. Ostali će jahati dolje i dovesti naše konje, i to pod
vodstvom Pappermanna. Poći će onim putem koji smo malo prije otkrili i koji završava iza .Slapa koprene'.
Odande će smjesta krenuti prema dvorcu. Čekali smo dok ne odu. Vračima sam zavezao oči. Ja sam uhvatio
za ruku Komanča, a Intschu-inta Kiowu. Čovjek sa bakljom je išao naprijed. Tako smo se penjali prema taj-
noj sobici. Zbog zavezanih očiju zarobljenika sporo smo napredovali i tek nakon jednog sata smo stigli do
zadnjih stepenica. Počeo sam da povlačim u stranu ploču. Tek što sam to uradio, začuo sam glasove.
Izgledalo je kao da je netko kod moje žene. Otvorio sam prijeklop-na vrata pri čemu sam pazio da budem što
tiši. Pomakao sam opet samo gornji dio glave da vidim tko govori. Srdašce je nestalo, vjerovatno kroz
stepenišna vrata koja vode napolje. Sada je Tatellah-Satah sjedio na klupi. Pred njim je stajalo dvanaest
poglavica Apa-ča, svi mlađi ljudi od kojih nisam nijednog poznavao. Najstariji među njima nije imao ni
pedeset godina. ,Stari čuvar velikog kumira' govorio im je nešto uzbudljivim glasom. Do mene je dopro
nastavak započetog govora:
— Ovdje je Old Shatterhand kojega sam mrzio, a sada ga volim. Svjestan sam da bez njega ništa ns
mogu, isto onako kao što ni crvena rasa ne može ništa bez bijele. On će nas opet sjediniti u ljubavi i unatoč
tome što sami idemo putem mržnje koja nas može uništiti. I dok mi...
Zastao je usred rečenice. Nismo uspjeli da ugasimo baklju i ona je počela glasno pucketati. Bacala je iskre.
Dimila se, pa se dim dizao kroz otvor gore, i Indijanci su odmah osjetili njegov miris i ugledali nas. Svi su
gledali u mene. Tatellah-Satah je iznenađen ustao sa klupe. Nije mi ništa drugo ostalo već da se provučeni
kroz otvor.
- Old Shatterhand! - uzviknuo je. - Old Shatterhand, o kome upravo govorim!
— Old Shatterhand! Da li je to on? Zaista on? -• upitali su ga poglavice.
- Da, on je! — odgovorio je. — Otvor u pj>đu! Kuda vodi? Odakle dolaziš?

336

Ove su riječi bile upućene meni. Prišao sam mu, izvukao iz džepa kartu, koju sam oduzeo vraču Komanča,
rastvorio je, predao mu je i odgovorio:
— Pogledaj ovo! Vidjet ćeš i sam odakle dolazim. Pogledao je u naslov, primijetio brojke i uzviknuo:
— Iz tajne biblioteke! Veoma važna karta koju je netko mojim precima ukrao! Sve naše traganje za njom do
sada bilo je uzaludno! Sumnja je bila pala na nekadašnjeg vrača Komanča koji je ovdje nekoliko tjedana
boravio kao gost i koji je veoma često zalazio u biblioteku. I sada mi ju je Old Shatterhand donio! To je
pravo čudo! Pravo čudo! Tko ti je dao tu kartu?
— Dobio sam je od praunuka lopova. Pokazat ću ti ga.
Bio je dovoljan samo jedan zov i već su gore stigli: Intschu-inta i čovjek s bakljom, koji su sa sobom vodilj
oba zarobljenika. Poglavice Apača su ih odmah prepoznali. Htjeli su da dadu ođuška svome iznenađenju, ali
sam ih ja jednim pokretom ruke umirio i tiho rekao:
— Mir! Oni ne smiju ni da vide, ni da čuju gdje se nalaze. Kasnije ću vam sve ispričati. Postoji li u dvorcu
kakvo mjesto gdje bismo mogli zarobljenike skloniti tako da ne mogu pobjeći i da ih nitko ne vidi?
— Imamo mi ovdje veoma dobre i sigurne zatvore - odgovorio je Tatellah-Satah.
~ Neka ih Intschu-inta tamo smjesti i neka se ponovo vrati. Bit će mi još potreban.
Tatellah-Satah je tihim glasom dao potrebne naloge svom ogromnom sluzi. Ovaj se s oba vrača kao i sa
čovjekom koji je nosio baklju udaljio da ih otpremi u ćeliju. U tom trenutku otvorila su se vrata iznad
stepenica i na njima se pojavilo Srdašce. Uspjelo joj 3e j3a se blagovremeno povuče. Primijetila me je kroz
odškrinuta vrata i smatrala je da se i ona sada može Pojaviti.
Ispričao sam im samo onoliko koliko sam smatrao °a je potrebno. Upravo u času kada sam završio, vra-11 o
se Intschu-inta. Javio je da su zarobljenici na si-šurnom mjestu i da je Pappermann sa svojom prat-Jorn
stigao sa slapa u dvorac. Rekao sam mu da ćemo •>°s Jednom dolje u spilju i neka nabavi dvije nove

22 vri-

nnetouovi nasljednici

337baklje. Srdašce me je upitalo mora li i ona poći. Odgovorio sam joj da ne mora, pa me je Tatellah-Satah
zamolio da njemu povjerim svoju squaw. On očekuje posjet Kolme Puschi i raduje se što će se obje žene
upoznati. Nisam ništa imao protiv toga. Kada je In-tschu-inta stigao sa bakljama, pošao sam sa njime opet
dolje u spilju. Napominjem da je dvanaest poglavica Apača tek danas stiglo ovamo za moga odsustva. Svoje
su šatore podigli u gornjem gradu. Predstavljali su štab svih plemena Apača na koje se Tatellah-Satah mogao
osloniti.
Imao sam naročitih razloga da se još jednom spustim u spilju. Kada sam počeo da je upoznajem, želio sam
da je cijelu istražim jer je postojao još jedan maleni dio koji mi je bio nepoznat. U spilji se odvajao i drugi
uzani puteljak kraj kojega smo prošli a da ga naši pratioci nisu primijetili. To je mjesto samo meni palo u oči
jer su stalaktiti umjesto stalagmita ukazivali na to da je i ovdje zakamufliran put koji je prije bio prohodan.
Vratili smo se ponovo na to mjesto. Poveo sam Intschu-intu zato jer sam ga smatrao za povjerljiva čovjeka i
jer je to novo otkriće moralo također ostati tajnom. Povezujući mjesta nad zemljom s onim pod zemljom,
zaključio sam slijedeće: široki put je imao izlaz u planinsku dolinu, iza slapa. Uzani put vodio je gore u
dvorac. Između ova dva se nalazilo mjesto gdje se odvajao uzani puteljak koji se prema tome morao
završavati negdje gore između slapa i dvorca. Kad god bih se zapitao koje bi mjesto tome najviše
odgovaralo, uvijek sam pomišljao na .Đavolju propovjedaonicu' ili na .Đavolje uho', kako ga ovdje nazivaju.

U svakom slučaju ono je bilo povezano sa tajanstvenom, velikom spiljom. Tko zna kakve su važne veze

postojale između gornjeg i donjeg dijela prije nekoliko tisuća godina.

Kada smo stigli do onog mjesta na kojem je uzani puteljak skretao, stali smo. Uklonili smo nekoliko siga

koliko je trebalo da vidimo što je bilo iza njih. Ubrzo smo otkrili slobodan puteljak koji je gore vodio. Moje

me slutnje nisu prevarile. Bilo je samo pitanje gdje se završava. •

Najprije smo se malo odmorili, jer uklanjanje teških siga baš nije bilo lako. Svuda oko nas vladala je

338

potpuna tišina. Jedino je izdaleka dopirao nekakav neobičan šum, i to vjerovatno odanle gdje se naš uzani

puteljak odvajao od širokog. Sto je to bilo, ili tko je to bio? Da nije možda tamo netko bio? Sigurnosti radi

morali smo to što prije saznati. S podignutim bakljama žurno smo pošli u onom pravcu iz kojega je šum

dopirao. Ondje smo utvrdili da se ne radi o prisutnosti ljudi, već o padanju kamenja sa stropa, i to baš na

onom mjestu gdje sam bio sjedio i primijetio načetu pukotinu. Sada je ta pukotina bila šira i veća. Bili su

otpali prilično veliki komadi siga. Vjerovatno je gore nešto popustilo. Tko od sada onuda namjerava proći,

mora biti veoma oprezan. Ja, međutim, o tome nisam brinuo brigu jer nisam ni slutio što je tomu uzrok.

Vratili smo se na ono mjesto gdje smo uklonili sige i pošli novootkrivenim uzanim bočnim hodnikom čiji

izlaz još nismo otkrili. Gorostas Intschu-inta je bio grdno iznenađen.

— Imam osjećaj da si ti Winnetou - rekao je. — Sve čuješ, sve vidiš, sve pronalaziš! A mi koji već od-

vajkada ovdje živimo, niti čujemo, niti vidimo, a niti pronalazimo! Ti sa kao on, a on je bio kao ti!

I ovaj je puteljak vodio gore kroz same spilje, samo što je bio mnogo strmiji od onog prvog. Pri kraju smo

naišli na stepenice koje su bile uklesane u tvrdom kamenu. Konačno smo stigli do kraja. Ovdje nije bilo

vrata, ni zida, ni kamena, već bezbroj korijenja i žila što su virili iz zemlje jer tlo nije bilo kamenito. Bilo je
sve gušće i morali smo upotrijebiti noževe. Sjekli smo sve što nam je smetalo i bacali iza ^a' Probijali smo se

korak po korak. Pred nama nije V1se bilo korijenja i žilica, već gusto grmlje kroz čije je granje dopiralo do

nas danje svjetlo. Ugasili smo baklje.

Grmlje i džbunje raslo je iz hrpe kamenja koje, vjero vatno, nije ovdje nastalo prirodnim putem, već ga

Jietko dopremio da bi zaklonio ulaz iz kojega smo Probijajući se kroz grmlje, nastojali smo da što lomimo

granje i grančice. I stigli smo do kojeg Stigli smo do lijevog .Đavoljeg uha', znači onako kako sam i

naslućivao. Desno uho leža-g druge strane kolnika, upravo prema nama.

,

339— Uff, uff! — viknuo je Tntsctiu-inta. — Događaju se čuda!

— Ponovno otkriće nečeg starog ne predstavlja nikakvo čudo — odgovorio sam. — Mi smo sada kod

vašeg Devils pulpita.

— Čiju tajnu nitko ne može otkriti!

— Ne? Zaista ne?

— Ne. Čak ni Wmnetou nije mogao!

— Pri čekaj samo! Možda ćeš ti to moći! '

— Ja? — začuđeno upita. — Nemoguće!

— Ne samo što nije nemoguće već je sasvim vje-rovatno. Hoćeš li šutjeti, barem neko vrijeme, pa čak" i

pred Tatellah-Satahom?

— Hoću! — obećao je gledajući u mene s velikim očekivanjem.

- Dobro! Onda najprije da pogledamo? Popnimo se na ,Đavolje uho', da se gore sa svime upoznamo!

Popeli smo se gore. Našao sam se gotovo u istoj situaciji i u istim prilikama kao i na prvom Devils pulpitu,

gdje je .Mladi Orao'-ustrijelio medvjeda. I tu su bile dvije propovjedaonice, tačno kao i ondje. S druge strane

ceste bile su još dvije na istom odstojanju. Zapravo je sve to predstavljalo dvostruku elipsu sa četiri žarišta, s

jedne strane dva i s druge strane dva, koja su pri pravilnom korišćenju omogućavala razne glasovne

eksperimente, što je za neupućene ljude predstavljalo čudo.

Kao'što je rečeno, to sam utvrdio već na prvi pogled. Međutim, nešto mi je probudilo pažnju. Nastale su

krupne promjene otkada smo zadnji put ovdje prošli. Iz početka kip Winnetouov je rastao velikom brzinom.

Putem su prolazila mnoga teretna kola sa gotovim blokovima što su ih dovlačili iz kamenoloma, kao i veliki

broj radnika koji su imali zadatak da iz blo-kova sastave figuru. U njima su već bile izbušene rupe u koje će

se zabiti željezne spojnice, kuke i kolci-Figura je bila izrađena gotovo do trupa. Skele, na kojima &u imali

da rade monteri, bile su tek danas podignute. Kada je Inschu-inta primijetio da mi je sva pažnja usmjerena na

spomenik, rekao je:
-- Grozničavo rade. U svaju stvar nisu više sl~ gurni. Iz dana u dan sve jasnije vide da se s nj-

340

vim mišljenjem ne slažu svi. Zbog toga se i žure da što prije završe spomenik, kako bi u času kada stignu

hiljade uzvanika na njih ostavio jak dojam. Kada sam maloprije pošao po baklje, doznao sam da su naumili

da rade i dan i noć, jer su čuli da si.i ti protiv spomenika. Vjerovali su da će te lako onemogućiti.

— Ah! Naročito Mr. Okih-tschin-tscha, zvani An-tonius Paper? Treba da mislimo na današnje naše

dužnosti. Ovdje ispred nas su dvije .propovjedaonice'. S druge strane su također dvijev Mi se nalazimo -
na prvoj. Ovdje ću ja ostati Ti ćeš otići prijeko, na prvu. Kada stigneš tamo, izgovorit ćeš običnim glasom

deset brojki. Ja ih ovdje neću čuti. ali ću ipak ponoviti iste brojke.

- Ponoviti? - upitao je. - Da li ću ih ja čuti?

- Da.

— Nije moguće1
— Čekaj, pa ćeš se uvjeriti! Idi! Nemoj nikome reći kamo ideš i što tamo tražiš!
S nevjericom me je pogledao pa se udaljio. Gledao sam za njim pazeći da me nitko od radnika i vozača koji
su putem prolazili ne primijeti. Nitko na njega nije obraćao pažnju. Kad je tamo došao, popeo se na prvu
.propovjedaonicu'. Možete i sami zamisliti koliko sam bio radoznao da li će mi pokus uspjeti. Slušao sam. I
stvarno, čuo sam samo deset brojki, naime, sve Parne od dva do dvadeset. Čakao sam samo časak i ponovio
ih isto onako polako i razgovijetno kao što ih .Je d on izgovorio.
~ Uff, uff! — čuo sam kako je sav iznenađen uzviknuo. - Da li si zaista to ti?
~ Jesam — odgovorio sam.
~ I ti si me čuo?
~ Tačno onako kao što sada i ti mene čuješ. Sada ćeš otići na drugu .propovjedaonicu' i nešto ćeš drugo reći.
- Sta?
~ Bilo šta. Postavit ćeš neko pitanje, a ja ću ti odgovoriti. Kreni!
- Dobro, već'idem!
Napustio sam svoju .propovjedaonicu' i pošao na u§u. Na njoj nije bilo [grmlja, i brzo sam se popeo.
341Čuo sam njegov dolazak s druge strane. Granje je za-pucketalo, u grmlju je zašuštalo. Stigavši gore, upi-
tao je:
- Jesi U još tu? Čuješ li me?
— Da, čujem te — odgovorio sam mu a da mu nisam rekao da sam u međuvremenu promijenio
mjesto.
— Hoću H opet da brojim?
— Da. Deset drugih brojeva.
Izgovorio je neparne brojeve od trideset i jedan do četrdeset i devet, a ja sam mu ih ponovio. Tada sam ga
zamolio da se vrati ponovo na prvu propovjedaonicu' i da ponovo izgovori nekih deset brojki. Vidio sam da
je stigao. Popeo se gore. Vjerovatno je sada brojio, ali ga nisam čuo. Sada sam sve znao. Ovdje se stvarno
radilo o dvostrukoj elipsi. Čovjek je ovdje mogao čuti i ne čuti, prema njegovoj želji. Sve je ovisilo o
odabranom mjestu. Sišao sam sa svoje ,pro-povjedaonice' i uputio se prema kolniku. Uto me je Intschu-inta
ugledao, pa je i on krenuo.
— Posljednji put nisi odgovorio — rekao je. — Ili te možda ja nisam čuo? Pravo čudo, čudo! Uf f! Na toj
razdaljini nitko ne može čuti riječi drugoga, a ja sam te ipak razumio! Kako da to čovjek objasni?
— Razmisli! Pa ti bi morao odgonetnuti tajnu!
— Šališ se! Zašto da se mučim pogađajući ono što ti dobro znaš, jer da nije tako, ne bi me nd poslao na
pravo mjesto. Hoćeš li mi reći?
— Da, ako dozvoli Tatellah-Satah.
~ Zar ja zaista ne smijem njemu za sada ništa reći?
— Nikome! Mogao bi počiniti najveće zlo ako to bilo kome odaš. Vratimo se gore u dvorac. Sunce već
zalazi!
Nebo je bilo prekriveno tankim slojem oblaka. Stigli smo do zavoja ceste odakle smo, kada smo dalazin iz
gornjeg grada, prvi put ugledali ,Slap koprene'. Zaustavili smo se da uživamo u njegovoj ljepoti. Smetao
nam je kip koji je odudarao od nježne koprena. Drvene skele su ukrivo bile postavljene. Među njima je bio
jedan jedini nosač koji je uspravno stajao. To sam samo uzgred primijetio i nisam smatrao da le
342
važno. Uskoro sam morao utvrditi da nema događaja koji nisu važini.
ISTINSKI VVINNETOU
Vraćali smo se prema dvorcu. Intschu-inta je putem šutio. Razmišljao je o ishodu naših istraživanja. Stigavši
gore, rastali smo se. Otišao je do Tatellah--Sataha, a ja prema svome stanu gdje sam očekivao da ću zateći
Srdašce. Tamo sam je i našao, ali ne samu. Kod nje je bila Kolma Puschi, Sjedile su jedna kraj druge. Kada
sam ušao, ustale su i pošle, mi u susret. Na njihovim sam licima primijetio duboku ganutost Ime Kolma
Puschi u dijalektu Moquija znači ,Crno Oko' ili ,Tamno Oko'. Bila je mnogo starija od mene. Njezino nekada
elastično tijelo, sada je bilo pogrblje-no. Njena sijeda sjajna kosa bila je spletena oko glave. Njezino
ostarjelo lice bilo je naborano, a ipak lijepo. Kolma Puschi sada nije Više bila obučena kao muškarac, već
kao žena. Stajala je ispred mene i gledala me dugo ispitivačkim pogledom i rekla ozarenog lica:
— Da, to je on! Isti kao i ranije! Unatoč mnngim i mnogim godinama koje su otada prošle! Dozvoljavate li
da pozdravim Olda Shatterhanda?
Odgovorio sam:
— A zbog čega to ne biste mogli?
— Zbog neprijsteljstva!
— Kakvog neprijateljstva? Ja ne znam ni zo kakvo neprijateljstvo!
~ Nisam ni ja znala dok ga nisam sada osjetila, '51d Shatterhand je U vezi sa spomenikom naš pro-Uvnik!
— Protivnik možda, ali nikako neprijatelj. Otkako Poznam Kolmu Puschi, uvijek sam je cijenio, volio i
divio se, i dok budem živ, to ću prijateljstvo s;!.';uvali. Molim je da mi pruži ruku koja je znala bi U
tako SmJeIa i hrabra, a istovremeno blaga i plemenita.

Pružili smo jedno drugome ruku. Čvrsto sam je zagrlio i poljubio u oba dobra i nekada tako. tužna °ka. Iza
toga smo sjeli kako bismo nastavili prekinuti razgovor. Utvrdio sam, a i čuo da je Kolma Puschi Badnjih
deset godina mnogo, veoma mnogo naučila, "a se duševno uzdigla sa svojim unucima, mladim
343Surehandom i mladim Apanatschkom. Bila je oduševljena planiranom apotezom Winnetoua, a isto tako
je bila uvjerena da ćemo i ja i Srdašce biti isto tako ushićeni. Kada su nastala razmimoilaženja i odvaja-
nja, vjerovala je da će jedino naš dolazak riješiti te sporove. Zadnjih dana nije bila ovdje jer se vratila sa
Oldom Surehandom i Apanatschkom. Doznala je da smo stigli, da su s omalovažavanjem postupili s
nama i da nam je Tatellah-Satah pružio zadovoljštinu i lično nas doveo u dvorac da ondje kao njegovi gosti
stanujemo. To je samo povećalo razdor između donjeg i gornjeg grada. U donjem gradu su se bojali da će
sada upravo Old Shatterhand, koga su mislili izgurati, imati odlučnu riječ u vezi sa spomenikom. To je Olda
Su-r^handa i Apanatschku navelo da izjave kako su čvrsto odlučili da me ne posjete u mome stanu kod Ta-
tellah-Sataha. Kolma Puschi, međutim, nije imala srca da postupi tako grubo. Javila se ,čuvaru velikog ku-
mira' i zatražila dozvolu da nas posjeti, a on je to veoma rado odobrio. Obje žene su tokom mog odsustva
satima sjedile zajedno i razgovarale. Iako je vrijeme bilo kratko Srdašcu je uspjelo da svoju gošću podari
onim što je ona od nje očekivala. Naime, u pismu koje nam je Kolma Puschi uputila, bile su riječi: — Dođi,
podari me svojom ljubavlju, svojom dobrotom.
Kada me je zamolila da unatoč svemu pođem s njom u donji grad i posjetim Olda Surehanda i Apanatschku,
odgovorio sam joj:
— Ne smijem. Ja sam Tatellah-Satahov gost, a tko njega izbjegava, toga moram i ja.
- Zar je zaista tako? — zabrinuto je upitala.
— Da, tako je! — potvrdio sam. — Prema zakonima crvenih ljudi kuća moga domaćina je i moja
kuća. Tko je prezire, prezire i mene!
- Oprosti! Varaš se ako govoriš o preziranju. Nitko se neće usuditi da te prezire!
— Pogrešno! Ja se ne varam. Pozvan sam da dođem na Mount Winnetou. Došao sam. Trebalo je da me
netko dočeka, pozdravi i poželi mi dobrodošlicu.^ A tko je to učinio? Nitko nije izašao preda me. Traži" su
da ja dođem k vama i da trčim za vama. Sada ću ti .dati odgovor na to.

344

Srdašce mi je dalo potajice znak da ne budem toliko oštar jer je pred nama žena. Znao sam, međutim, što
želim i nastavio istim glasom:
'— Molim Kolmu Puschi da se vrati Oldu Sure-handu i Apanatschkj i da im saopći da ih pozivam sutra na
ručak, i to ovamo u moj stan. Pozvat ćemo još i neke druge osobe, ali za sada još ne znam koga.
Lice joj postade još ozbiljnije.
— I ti misliš da će moji sinovi doći? — upitala je.
— Ja se nadam!
— Na ručak?
— Da, tačno u podne i ni minutu kasnije.
— A ako ne dođu?
Pri tome je u me napeto gledala. Odgovorio sam:
— To ću smatrati za najveću uvredu koja mi je ikada bila nanesena. Smjesta bi se odredilo borilište l tada bi
meci progovorili!
— Zar između takvih prijatelja kakvi ste nekada bili?
— Prijatelj koji me vrijeđa gori je od neprijatelja! To im reci! Saopći im da sam osijedio, ali da sam još
uvijek o-naj stari! Ako ne dođu, pucat ćemo. U tom bi slučaju čitav Komitet bio raspušten i izabran drugi,
dostojniji. Winnetou je bio poglavica Apača, a oni jedino mogu odlučiti na koji se način njemu ima iskazati
počast!
— Kada Old Shatterhand prijeti, to je isto kao da je već izvršeno. Misliš li ti ozbiljno?
— Sasvim ozbiljno! Radi čega je živio Winnetou? Radi čega je umro? Da ne mislite možda radi toga da
proslavi mladog slikara i mladog kipara? A kako su ga prikazala ta dva neiskusna čovjeka? Gdje mu je duh,
gdje mu je duša? Glinena figura tamo dolje može jsto tako da predstavlja bilo kojeg kauboja, trčkarala ili
skitnicu, a govore nam da predstavlja Winnetoua! Molim te,.drago Srdašce, pokaži im onog drugog Win-
netoua, to jest našeg!
Moja je žena pošla da otvori kofer i donijela kopije slika koja je kod kuće izradila. Kad sam joj prišao °a
uzmem onu na koju sam mislio, iskoristila je primku da mi tiho došapne:
~ Budi dobar! Ne budi tako grub! Još malo pa će zaplakati! Nije ona kriva!
345Kriva je više nego što misliš! — odgovorio sam išlo tako tiho. Ona o umjetnosti ništa ne zna i obožava
svoje unuke. Prepusti to meni!
Već sam ranije napomenuo da smo ponijeli Win-netouovu sliku. Imali smo nekoliko kopija. Uzeo sam jednu
i pričvrstio je sa četiri čiode za zid te upalio svjetlo, jer je u međuvremenu pao mrak.
— Ovo je naš Winnetou — rekao sam. — Pogledaj ga!
Podigla je oči, ali ništa nije rekla. Prišla je bliže i opet ništa nije rekla. Povukla se nekoliko koraka unazad a
da nije ništa govorila. Kad se približila suprotnoj strani zida, sjela je na pod držeći stalno uperen pogled u
sliku. Još uvijek je šutjela. Na njezinom licu smo međutim primijetili radost. Uto se pomakao zastor pokraj
mene i netko je ušao. To je bio Tatellah-Satah čiji dolazak nismo očekivali. Dao mi je potpunu slobodu i
odlučio da me što manje uznemiruje. Međutim, poslije današnjeg otkrića i izvještaja, koji mu je vje-rovatno

podnio Intschu-inta, smatrao je to kao dobar razlog da me posjeti i nešto pobliže dozna. Ugledao je sliku,
zastao na vratima i promatrao je raširenih očiju. Ušao je u sobu, prišao bliže slici, zatim se povukao natrag i
ponovo krenuo prema njoj. Oči su mu se sve više i više sjajile.
— Uff, uff! — uzviknuo je. — Ovo je Winnetou? Istinski Wi<nnetou? Znači, naš Winnetou?
Potvrdio sam.
— Samo ne tijelom, već dušom! — nastavio je. Bio je sav očaran. Usne su mu se micale, ali se
riječi nisu čule. Tek nakon nekog vremena glasno je progovorio:
— To je on. Da. to je on! Samo kada bismo ga našem narodu mogli pokazati ovakvog kakvog ga rni ovdje
vidimo! Samo kada bismo mogli postaviti spomenik koji bi ga prikazao onako kako ga ja sada u duši
osjećam!
— Da! To možemo i to ćemo uraditi! — odgovorio sam.
— To je nemoguće!
— Zašto je nemoguće?
— Da iz mramora, kovine ili kamena zrači nJe" gova duša?
346
— Ni iz kamena, a ni iz kovine!
— Ne shvaćam te!
— Shvatit ćeš me. Možda već sutra. Dođi! Sjedni! Imam još nešto da ti pokažem.
Sjeo je. U to je Kolma Puschi ustala sa svog mjesta i meni se obratila riječima:
— Old Shatterhand je pobijedio, kao i uvijek. Pobijedio je sa svojim prijateljem i bratom Winnetouom.
Pri tome je pokazala na sliku i nastavila:
— Naravno, ovakvog Winnetoua ne mogu prikazati ni mladi Surehand, a ni Apanatschka! Sada odlazim.
Predat ću mojim sinovima poziv za ručak i nadam se da će doći. Hoćeš li im pokazati tvoga Wihnetoua?
— Ako žele, onda hoću.
— Ostajte mi zdravo! Do sada nisam znala da slike mogu snažnije djelovati od riječi!
Otišla je.
Ona do sada nije naslućivala kakva'moć leži u pravoj umjetnosti. Ja sam, međutim, znao i zato sam joj i
pokazao sliku. Ona ga je lično poznavala. Poštovala ga je i voljela. Njemu je imala da zahvali što se ne-
kadanji njezin tužan život obratio u sreću. Moja je strogost bila sračunata i očekivao sam da će se razvijati
onako kako treba. Kada se udaljila, otpočeo je Tatellah-Satah:
— Došao sam da mi ispričaš što si otkrio u spilji i da ti onda pokažem biblioteku iz koje je karta ukradena.
Razgovarajmo najprije o slici. Da li imaš samo ovu sliku?
— Imam ih nekoliko.
~ Onda bih te zamolio da mi jednu pokloniš!
— Uzmi ovu! Tvoja je!
~ Hvala! Zar nije čudno što Old Shatterhand uvi-Je>k nešto drugome daje kad boravi među svojom crve-nom
braćom? Sto god od njih dobije, to je neznatno, Jer su siromašni. On daruje bogatstva koja se ne mogu
Platiti. Vjeruješ li da ćeš ovom slikom moći savladati Protivnike?
~ Ne slikom, već uz pomoć Wimnetoua. Slika tre-"3 da posluži zato da im se otvore srca i razum. Dok °ni
dolje kraj .Slapa koprene' rade na spomeniku, radit ću i ja.
347- Sto?
— Lik, lik Winnetoua. Sanio što će ovaj biti mnogo . jći, ljepši i plemenitiji nego što bi ga bilo koji umjet-
nik mogao izraditi.
— A tko će ga podići? Zar ti?
— Ja? Ne! Ako to umjetnik ne umije, ja još manje! Graditelj, kipar je sam Winnetou! Njegovo djelo je
majstorsko djelo. Već je završeno. Moram jedino da ga postavim.
— A gdje ti je?
— Ovdje, u susjednoj sobi. Iskopao sam ga na Nugget Tsilu. To je njegovo zavještenje To su manu-
skripti koje je napisao. Pusti samo Surehande i Apa-natschke neka grade pred slapom! l mi ćemo! Ovdje
gore, kod tebe, u dvorcu. Vidjet ćemo čije će djelo biti dragocjenije! Zamolio bih te da mi dozvoliš da sutra
priredim ručak. Tačno u dvanaest. Preko Kolme Puschi pozvao sam Olda Surehanda i Apanatschku.
- Uf f! Neće doći!
— Doći će! Poručio sam im da će, u slučaju da odbiju, progovoriti meci.
— Onda će doći!
— Ujedno i sve tvoje poglavice pozivam na ručak, a i Athabasku i Algongku, Wagare-Teya, Avaht-Niaha,
Matto Schahka i druge. Ali tebe ne. Ti si u mojim očima uzvišeniji od svih koje sam spomenuo.
— Uradi kako god želiš. Znaš da .si ovdje gospodar. Dogovori se sa Intschu-intom o svemu što ti je
potrebno, a naročito što se tiče jela koja ćeš odabrati. On će se o svemu pobrinuti. Smijem li upitati: radi
čega taj ručak?
— Prije svega da bih prisilio Olda Surehanda i Apanatschku da dođu ovamo. Nadalje, što je veoma
važno, da svim ovim poglavicama priredim ono što bljedoliki nazivaju čitalačkim kružokom. Oni će svako
veće morati doći ovamo gore, u dvorac. Ti ćeš predsjedavati, a ja ću glasno čitati ono što je pisao Winne-tou
i što je ostavio svim crvenim, bijelim i drugim ljudima.

- Uf f, usf! Izvrsno, izvrsno! - uzviknuo je ,čuvai velikog kumira'.

348

— Dok budem čitao, oni će. zahvaljujući sadržaju, steći pravu, vjernu slika moga i tvoga Winnetoua. Tko

god bude shvatio njegove riječi, okrenut će leđa Komitetu i Mr. Okih-tschin-tschuu, zvanom Antonius

Papper. Slažeš li se sa mnom?

Pružio mi ]e ruku i rekao:

- Od svega se srca slažem! Iako ne znam što je Winnetou doslovno napisao, često sam imao priliku da

upoznam njegove misli, pa vjerujem da će ovaj tvoj potez vjerovatno dovesti do mira i da neće doći do

borbe. Dakle, slažem se.

— Uzmi svoju sliku i dozvoli mi da ti pokažem još jednu.

Dao sam mu sliku i 'na isto mjesto pričvrstio veliku kopiju Marah Durimeh. Čim ju je ugledao, već je ustao i

upitao:

— Tko je to? Ja? Moja sestra? Možda moja majka? Ili netko od mojih predaka?

— Ovo je Marah Durimeh o kojoj ću ti još mnogo pričati.

— Rekao si Marah Durimeh. Da li je to naša kraljevska kći Marimeh?

— Da, O tome kasnije. Kad već govorimo o slikama, pokazat ću ti i treću.

Uz Marah Durimeh prikačio sam kopiju Abu--Kitala. Slika je vanredno djelovala na Tatellah-Sataha.

Ukočeno je gledao u nju, zatim zatvorio oči, razmišljao i rekao ne otvarajući oči:

— Znam ga! Winnetou mi ga je opisao. Pri tome mi Je govorio da si mu ga ti opisao! To može biti samo
°naj siloviti čovjek od čijeg pogleda čovjeka srce zaboli! Rekao si Abu-Kal.

— Tačno! Samo što mu 1e ime Abu-Kital. Cesto sam o njemu govorio sa Winnetouom

~ Molim te dozvoli mi da ga kasnije bolje pogledam.

— •Uzmi ga. Uzmi i Marah Durimeh. Možeš obje slike zadržati. Imam nekoliko primjeraka.

— Zamotaj mi ih!

To sam učinio. Kada ih je osjetio-u rukama, otvorio je oči i rekao:

349— Odlazim. Ponijet ću sa sobom sve tri. Svega su me zaokupile. Danas, na žalost, više niču imati vre-

mena da ti pokažem biblioteku. Učinit ću to sutra ili kasnije. Razgovaraj sa Intschu-intom o svemu što ti je

potrebno! Odoh.

Srdašce je sada imalo da obavi mnogo važnih stvari u vezi sa sutrašnjim ručkom Smatrala je da sa Intschu-

intom treba sastaviti jelovnik. Pozvala je slu-. gu. Kada je stigao, uvjeravao nas je da ovdje imade napretek

svega, i to mesa, brašna i drugih stvari. Sastavila je jelovnik: juhu sa trgačieima, kokoš, ribu, pečenku,

kuhano meso, salatu, slatkiše, sir, i tako dalje. Prije svega bilo joj je mnogo stalo do ragua od divljači i

pudinga od krupice sa voćnim prelivom. In-tschu-inta ju. je predano slušao i sve potvrđivao. Imao je sve.

Znao je sve. Poznavao je sve i obećavao sve. Međutim, lice mu se odužilo kada ga je upitala postoji li ovdje

mlinac za biber. Uvjeravao ju je da ima više od dvadeset komada. Bila je veoma zadovoljna.

— Jesi H čuo, ovdje.svega ima, svega! — ushićeno ie rekla — Bit će to sjajan ručak!

- Drago Srdašce, bilo bi dobro da 'najprije sve te lijepe stvari pogledaš! — rekao sam.

— Da, učinit ću to! — odgovorila je. — Samo ti ne smiješ biti prisutan.

- Zašto ne?

- Nisi mi potreban! Ljudi koji zaviruju u lonac znaju pokvariti kašu!

— Onda idi i kuhaj! Želim ti sreću!

— Hvala! Ubrzo ću se vratiti.

Udaljila se sva razdragana. Intschtu-inta je pošao za njom i u posljednjem trenutku se još jednom okrenuo i

dobacio mi bespomoćan i zbunjen pogled. Morao sam se uzdržati da se glasno ne nasmijem. Nakon jednog

sata donijeli su mi večeru. Srdašce mi je poručila da sam jedem. Ona još neće doći. Nakon drugog sata

poslala je Intschu-intu s porukom da su joj P°" 'trebna još čitava dva sata dok ne završi. Htio sam da od njega

doznam nešto pobliže. Međutim, on je tako brzo nestao da nisam stigao izustiti ni jednu riječ. Čitao sam

Winnetouove manuskripte. Kada su prošla dva sata, začuo sam iza svojih leđa glas moje žene:

350

— Idi spavati ako si umoran! Ja imam još mnogo posla!

Brzo sam se okrenuo prema njoj, ali sam uspio da vidim samo zastor kako se miče. Bila je već nestala.

Čekao sam još jedan sat, a zatim pošao u Winnetou-ovu spavaonicu i legao. Ne znam koliko sam dugo spa-

vao, probudio sam se. Srdašce je stajalo na vratima koja su vodila u njezinu sobu. Nakašljao sam se. Nato

me ona upita:

— Jesi li budan?

— Da, upravo sam se probudio — odgovorio sam — Koliko je sati?

— Blizu tri. *

— I sve do sada si bila u kuhinji?

- Da. To se zapravo i ne rnože nazvati kuhinjom. Pokazat ću ti je po danu.

— Šta je s juhom?

— Juhe, naravno, neće biti.

— A ragu od divljači?

— Ni toga.

— A puding sa voćnim prelivom?

— Slušaj, sve mi se čini da me želiš zadirkivati!
— A šta je sa dvadeset mlinaca za biber?
— Molim te šuti! Rugaš se sa mnom! Zar je to hvala što sam se toliko namučila da ti priredim ovakav
ručak? Zamisli samo devet Indijanka i četiri Indijanca u velikoj, ogromnoj, nadsvođenoj prostoriji, koja se
ovdje, smatra za kuhinju! Šta su se ti natrčali, najurili i naradili! I koliko će samo još da se narade dok ručak
ne bude gotov! Bit će veličanstven! Pravim čak i uštipke. Svega imaju! A sada laku noć!
- Dokle?
~ Samo dva sata. Do pet sati. Onda moram ponovo otići. Svih trinaest osoba mora doći u pet sati.
~ Jadno moje Srdašce!
~ Nema razloga jadikovanju! Osjećam se neizmjer-no sretnom što za toliko slavnih indijanskih poglavica
smijem kuhati, peći! To nikada ni u snu ne bih po-»Uslila! Dakle, laku noć!
Povukla se u svoju sobu, a ja sam ponovo zaspao, robudio sam se kasno ujutro i pronašao na svom po-ču
listić koji mi je napisalo Srdašce. Glasalo je:
351»Budna sam od pet sati. Sve ide kao po loju. Ručak će biti veličanstven. Možeš spavati do pola dvanaest
kada ću doći da te probudim. Blagovaonica je već gotova i pripravna. Ako se ranije probudiš, pogledaj da li
možda štogod nedostaje. U vezi s gostima nismo se ništa dogovorili i zbog toga sam umjesto tebe pozvala
sve poglavice. Jesam li pogriješila? Jela će biti dosta. Imat ćemo čak i kineskog čaja od prženih listova
jagoda i čitavo brdo divlje salate. Tvoje Srdašce.«
To ti je Klara! O svemu se brine umjesto mene. Brzo sam ustao i dozvao Intschu-intu. Kada je stigao,
saopćio mi je da su stigla dva bijelca i da me već čitav sat čekaju.
— Dva bijelca? - upitao sam. — Mislio sam da je bijelcima ovamo zabranjen pristup!
— Prijatelji su Okih-tschin-tscha. On im je dao dozvolu.
— O, tako! Jesu li kazali imena?
— Da, braća su i zovu se Enters.
— "Poznajem ih. Gdje su?
— U dvorištu. Hoću li ih dovesti gore?
— Ne. Otići ću ja dolje. Sta radi moja žena? Gdje je ona sada?
— Još uvijek u kuhinji i radi kao najobičnija žena kojeg Covoite-Indijanca. Danas ujutro joj je stigla pomoć
kojoj se veoma obradovala.
- Tko je došao?
— Aschta, žena Wakona, slavnog vrača Siouxa. Ćula je u logoru da je Old Shatterhandova žena preuzela
ulogu da bude domaćica današnjim gostima. Smjesta je otišla k njoj da joj ponudi svoju pomoć. A sada
ćemo imati dvije domaćice koje su preuzele dužnost da nadgledaju posluživanje poglavica. Ah gl£> tko
je to stigao?
Stajali smo kraj prozora. Pokazao je prema donjem gradu. Stigla je četa nekih stotinu Indijanaca koji su svi
bili obučeni u kožna odijela i jahali dobre konje. Nismo mogli utvrditi kojem plemenu pripadaju. Oni se nisu
dolje zadržavali, već krenuli prema gornjem gradu. Na čelu je jahala osoba koja se držala gordo J uspravno.
Nisam imao vremena da ih duže promatram jer su me čekala braća Entersi. Kada sam stigao u
dvorište, vidio sam da su se povukli malo dalje da ih nitko ne primijeti. Hariman se obradovao kada me je
ugledao. Sebulon je, kao i uvijek, bio uzdržljiviji.
— Sigurno ste iznenađeni što nas ovdje vidite — rekao je Hariman. — Ne smijemo se dugo zadržavati jer
se dolje ne smije saznati da s vama održavamo veze. Kako to da vas nismo sreli kod ,Tamne vode'?
— Morali smo brže otići no što smo mislili — odgovorio sam. — Jesu li ona četiri plemena još tamo?
- Danas više nisu. Krenuli su dalje. Stići će ovamo za tri dana.
- Koliko ih je?
— Više od četiri hiljade jahača.
— Gdje će se sakriti?
— U dolini koja je daleko odavde i zove se ,Do-lina spilje'.
— Poznajete li je?
— Ne Još danas ćemo poći onamo da utvrdimo na čemu smo. Za nas je bilo važnije da se s vama vidimo.

— Kako to da su vas propustili? Oni zapravo ne propuštaju nijednog bijelca!
— Uputili su nas Mr. Antoniusu Paperu.
— Tko vas je uputio?
— Kiktahan Schonka. Zbog toga su nas i propustili.
— Gdje ste sada?
~ Kod one hulje, Antoniusa Papera!
— Šta? Kako? Hulje? Zbog čega ga tako nazivate? ~ -Zato što je hulja! Došli smo k njemu s poštenim
namjerama. Sve smo mu kazali i što nam je povjerio Kiktahan Schonka. Pretvarao se kao da nam je najbolji
prijatelj. Čak nas je nagovarao da ostanemo kod nJega. Mi smo, međutim, prisluškivali njegov razgovor s
agentom Eveningom i zaključili da je on najveća hu-!ja na svijetu. Zamislite samo, Mr. Burton, Kiktahan
Schonka, Paper i Evening su namjeravali da nas iskoriste i da nam. ništa ne dadu! Da, još i gore: Oni nas
niisle maknuti kada im više ne budemo potrebni! Mo-žeti li tako što zamisliti?

~ Ne samo što mogu zamisliti, već to davno znam. Znam još i više. Kiktahan Schonka ima namjeru da

Prevari [ Papera i Eveninga isto tako kao i vas. I oni *i morali da nestanu u času kada im uspije podvala.

23 Winnetouovi nasljednici 353Udružene poglavice ne misle ništa dati, već sve za

sabe zadržati.

— Ali devils! Između svih ovdje vi ste jedini pošten čovjek! Mi se nalazimo među samim lazovima i

izdajicama! Dajte nam dobar savjet, Mr. Burton, potreban nam je'

Savjetovao sam im da ostanu i dalje kraj Pa-pera i da drže otvorene oči i da mi sve saopće što primijete.

Ostalo će samo po sebi doći. Kada su otišli, za njih sam bio sigurniji nego prije. Prije nego što su krenuli,

upitao je Sebul;jn bojažljivo:

— Smijem li znati kako je Mrs. Burton?

— Hvala — odgovorio sam. Dobro joj je i često govori o vama.

— Je li istina?

— Da. Mislim da vas je čak i zavoljela. Bio je sav sretan.

Kada su htjeli proći kroz kapiju, morali su se skloniti u stranu jer je dolazio jahač. U njemu sam prepoznao

onog visokog, ponosnog muškarca koji je jahao na čelu Indijanaca koji'su maloprije stigli. Na braću nije

obraćao pažnju, dojahao je do mene, pogledao me i upitao kratko i određeno'

— Još te nikada nisam vidio! AH znam da si Old Shatterhanđ!

— Da, jesam — odgovorio sam.

— Došao sam ravno k tebi. Čuo sam da si odsjeo ovdje i da je moja squaw s tvojom. Upravo sam stigao. Ja

sam Wakon. Doveo sam vam odabranu omladinu svoga plemena.

Lice mu se sjalo od sreće. Sjahao je s konja, pozdravio me i zagrlio kao starog dobrog znanca.

— Tvoj sam prijatelj - nadodao je. — Dozvoli da ti budem brat. Pokaži mi svoju squaw, kao i moju, kako

bi ih obje pozdravio!

Nisam znao ni gdje se nalazi takozvana kuhinja. U tom se času na sreću pojavio Intschu-inta koji nas je tamo
odveo. Nalazila se u prizemlju iza velike pro~ strane dvorane. Primijetili su naš dolazak. Izašle su napolje

obje žene koje smo tražili: Srdašce zavrnutih rukava i Aschta, majka, također zavrnutih rukava. Glasno smo

se nasmijali.

354

Intschu-inta se pobrinuo za vračeva konja. Ja sam se međutim osjećao obaveznim da ga prije svega od-

vedem Tatellah-Satahu. Stigavši u njegovu kuću, saznali smo da je u biblioteci. Bila je u drugoj zgradi.

Nemam namjere da ovdje opisujem međusobne pozdra-. ve. Tatellah-Satah nas je zatim vodio kroz sve

prostorije biblioteke, a poslije u treću i če'tvrtu zgradu u kojoj smo ugledali hram i nekoliko prostranih

prostorija u kojima su se čuvale uspomene na minula stoljeća. Vrijeme je bilo prekratko da ih podrobnije

pregledamo. 2elim samo jedno napomenuti, naime, u hramu smo ugledali ogromnu kožicu ,davno izumrle

pume', a o kojoj je govorio vrač Komanča u ,Kući smrti'. Ovaj primjerak je bio mnogo veći od današnjih

puma. Slova su još bila na njoj. Kraj nje visila je koža velikog ratnog orla koju je spomenuo vrač Kiowa.

Još nismo ni izdaleka sve to pregledali kada sam morao zamoliti Tatellah-Sataha da za danas prekinemo.

Samo je još nekoliko minuta ostalo do dolaska naših gostiju.

Primanje se nije obavilo u prostoriji gdje smo morali ručati, već u onoj u kojoj je bila zdjela sa lulama mira.

Tek što smo stigli u nju, počeli su da stižu i prvi gosti. I ostali su brzo došli jedan za drugim. Posljednji su

bili Old Surehand i Apanatschka. Ušavši potražiše me pogledom. Kad su me ugledali, nestao je svaki trag

naše prepirke. Ushićeno su pošli prema meni i grljenju nije bilo kraja. Zamolili su me da sjednu s moje desne

i s lijeve strane. To me je jako obradovalo. Sada sam bio uvjeren da sam pobijedio.

Napunili smo lule. Moja je dužnost bila da pozdravim goste, što sam obavio kratko, a ipak srdačno. Nije

potrebno da ovdje ponovimo opis ceremonije pušenja. Kada je to prošlo, trebalo je da razmotrimo važnost

današnjeg dana. Upravo sam htio ustati da održim govor kada su se vrata otvorila. Ušao je Tatellah--Satah,

,čuvar velikog kumira'. Ugledavši ga, svi su prisutni ustali sa svojih mjesta. Zapalio sam jednu lulu i Pružio

mu. U znak pozdrava povukao je šest puta, vratio mi je i rekao kratko i sažeto kao čovjek koji umije
zapovijedati:

355— Ja sam Tateliah-Satah. Vi ste glas moga Iju-bljenog naroda. Govorite, a ja ću vas slušati. Najple-

menitiji među svim muškarcima našega naroda bio je Winnetou, poglavica Apača. Vi mu dižete spomenik, a

to zapravo znači da ga želite uobličiti u kovinu i kamen. Stajat će na hladnom, osamljenom vrhu planine. Mi

ostali ne zamišljamo spomenik kao mrtvu stvar, već kao nešto od krvi i mesa, dakle živo. Svaki pripadnik

crvene rase treba da predstavlja kap te tople, plemenite krvi. Vaš se Winnetou kleše, teše i lije, dok će se naš

roditi u našim srcima. Ujedinjena crvena rasa mora da predstavlja Winnetoua koji će stajati iznad svega što

je podlo i nečasno! '

Obrativši se Oldu Surehandu i Apanatschki, nastavio je:

— Vi i vaši sinovi ste za Winnetoua od kamena. Ja ne želim sam da odlučim da li je to pravilno ili nije. O

tome ćete vi odlučiti. Vaš će Winnetou stajati ispred slapa kako bi ga svi mogli vidjeti i diviti mu se. Sada

vas molim da i mi nešto slično uradimo. Pružit ćemo vam priliku da se upoznate s našim Winne-touom i da

ga u srcu osjetite. Usporedite poslije vašega Winnetoua sa našim, pa ćemo vidjeti za kojega ćemo se mi

odlučiti. Tko je uz mene?

— Howgh! — odgovorio sam.

— Howgh! — rekoše oni koji su dijelili moje mišljenje.
— Howgh! — uzviknuli su čak i Olđ Surehand i Apanatschka, djelomično zbog toga što su ih starčeve
riječi oduševljavale, a djelomično zbog toga što ga nisu sasvim shvatili i još uvijek svoj projekt smatrali kao
siguran. Zatim je Tatellah-Satah nastavio:
— Pozivam vas sve da večeras dođete k meni. Povedite i mladog Surehanda i mladog Apamatschku, dva
umjetnika koji znadu samo za svog kamenog Winne-toua, a ne za onog drugog, živog. Oni ovdje moraju
upoznati pravu umjetnost. Oni će večeras čuti glas onoga kojega namjeravaju gore u planini prikazati u
kamenu. Potrebno je da saznaju što on od njih zahtijeva. Kada to budu čuli, upitat ćemo ih ostaju li J°š uvijek
pri svojoj odluci. Dakle, očekujem vas sve, &ve-Ja sam govorio!
356
Mahnuo je rukom, okrenuo se l nestao Iz sobe. Ostavio je na sve prisutne dubok dojam i nitko nije
odgovorio. Uto je iskrsnuo Intschu-inta i javio da je ručak spreman.

Dobro Srdašce me je iznenadilo sa dvije stvari: obukla je svoju indijansku haljinu od kože, mekane poput
svile, ukrašenu prastarim biserima i resama: ona i Aschta su preko svakog moga očekivanja sve dobro
organizirale. Jelo je bilo veoma ukusno. Poglavice su potvrdile da je sve izvrsno. Sto god je bilo izneseno,
nestalo je kao da ga nije ni bilo. Iznosili su sve više i više jela, i tome nije bilo kraja sve dok nisu najzad
jedan za drugim počeli ostavljati noževe izjavljujući da im ponestaje daha. Crveni ljudi jedu veoma rado i
mnogo. Nakon toga su dostojanstvene poglavice sjedile mimo jedan kraj drugoga.
Razgovor za vrijeme jela bio je veoma živ. Kao što je već spomenuto, ja sam sjedio između Olda Surehanda
i Apanatschke i brzo smo ispričali jedan drugome što smo tokom godine doživjeli. Primijetio sam da im je
mnogo stalo do toga da me pridobiju za svoj projekt. Nisam se ni u što upuštao, nisam se svađao. Ispričao
sam im što sam kod Nugget Tsila iskopao.
Nakon svečanog ručka svi su se vratili svojim šatorima. Jedino su Wakon i njegova squaw ostali s nama. Nas
četvoro smo se veoma brzo zavoljeli. Njihova kći je bila gore na osmatračnici s radnicima koje je ,Mladi
Orao' zaposlio. Predložio sam da se gore od-šetamo. Aschta je brzo pristala i zamolila da sa sobom
povedemo starog dobrog Pappermanna. Wakon je, međutim, izrazio želju da ostane u Winnetouovoj sobi jer
bi htio da prelista ,oporuku'. Rado sam pristao. Pozvali smo Pappermanna i krenuli šumom gore do ,Orla'.
Ovaj se veoma obradovao kada nas je ugledao i odveo nas na ravan krov svoga stana. Gore se nešto u tajnosti
pripremalo. Odmah sam primijetio da se radi o nekakvom aparatu za letenje. Ugledao sam dva tanka
neobična krila, koja još nisu bila gotova, i dva šuplja trupa koja su veoma vješto bila izrađena od jakog ali
lakog pletera. Osim toga bio je tu i jedan
n, lagan, ali snažan motor, koji je ponio sa sobom
357s Istoka. Ovaj motor je nosio u onom paketu koji smo vidjeli kada je stigao k nama u Triniđad. Trup još
nije bio gotov.
Odavde se pružao divan vidik. Potom smo se ponovo spustili dolje do našeg prebivališta gdje smo zatekli
Wakona zadubljena u čitanje WinnetO'Uove oporuke. Gotovo nije ni primijetio- da smo ušli unutra. Odložio
je svezak koji je upravo čitao, ustao je i rekao:
— Da, to je Winnetou, pravi Winnetou! Kada večeras budemo čitali, izazvat će to ogroman i snažan
dojam kod svih protivnika, i bit će nam lako da ih pobijedimo. Želim i da moja squaw bude prisutna,
Povest ću i Aschtu!
— I mene! — zamolilo je Srdašce. — Ili je možda ženama zabranjeno da prisustvuju?
— Zapravo da — odgovorio sam. Nitko se neće usuditi da vas spriječi. Ovdje se ne radi o skupu po-
glavica, jer su pozvani i mladi Surehand i mladi Apa-natschka. Gdje je njima pristup dozvoljen, tu je i
vama.
Upravo kada sam to rekao, ušla je Kolma Puschi. Saopćila nam je da su Old Surehand, Apanatschka i
njihovi sinovi već kod Tatellah-Sataha. Došla je s njima da utvrdi jesu li Aschta i Srdašce voljni da i oni
prisustvuju. U tom slučaju htjela bi se njima priključiti. To joj je naravno bilo omogućeno. Kada smo po-šli,
ponio, sam samo prva dva sveska koja je W.innetou namijenio meni.
Stigavši do Tatellah-Sataha, primijetili smo da su već svi pozvani bili prisutni. Dao ih je odvesti u onu divnu
skrovitu prostoriju u koju je i nas sada odveo. Ondje su bila mnoga sjedala izrađena od kožica. Gorjele su
dugačke svijeće. Da bi zrak bio svježiji, vrata nad stepenicama bila su otvorena. Večeras sam ja morao čitati.
Moje je sjedalo bilo više od ostalih i oko mene je bilo više svijeća kako bih imao dovoljno svjetla. Kada smo
ušli, svi prisutni su ustali. Nisu se začudili što smo i svoje žene poveli. Tatellah-Satah im je rukom dao znak
da sjednu. On je i dalje stajao. Sve je pozdravio i objasnio svrhu današnjeg našeg sastanka i čitanja. Zamolio
je prisutne da i dušom J srcem prate čitanje kako im ne bi izmakao dolazaK

358

onoga kome je ovo veče posvećeno. Tada sam počeo čitati. Prvi redovi su glasili:
»Ja sam Winnetou. Zovu me poglavicom Apača. Pišem svom narodu. Pišem svim ljudima na zemlji!«
Ove su riječi duboko potresle sve prisutne.
— Winnetou! — Winnetou! — Winnetou! — čuo se šapat.
Čitao sam dalje. Riječi moga crvenog brata ostavljale su veoma snažan dojam kada je govorio, a isto tako i
sada u pisanoj oporuci. Sadržaj ovoga što čitam bit će objavljen kada se odštampa oporuka. Kako se nekada
razvijala duša dječaka Winnetoua, tako se nekada razvijala i mlada crvena ra*a. Razvijala se i rasla.
Winnetouova sudbina je bila i sudbina njegove nacije. U prvoj svesci je opisao svoje djetinjstvo, a u drugoj

dječaštvo. Sjedio sam prema .otvorenim vratima, Kada sam načas pogledao prema njima, ugledao sam osobu
koja se pred vratima pojavila. Nije ušla unutra. Ostala je vani da sluša. Bila je mlada. Lice joj nisam mogao
prepoznati. Kosa joj je bila dugačka i padala niz leđa.
Svi su me sa napetošću slušali. Njihove su oči čitale s mojih usta. Cesto se začuo tihi, a ponekad i glasan
»uff!« Bili su sve više napeti. Osoba pred vratima nije se pomakla jer je bi}a sva obuzeta onim što je čula.
Čitao sam do pola noći i tada sam htio prestati. Međutim, nijedan od prisutnih se s time nije složio.
— Dalje, dalje! — svi su molili.
Wakon se ponudio da čita umjesto mene. Pristao sam. Čitao je i čitao, satima, dok vani nije počelo sva-
njivati. Tada sam prepoznao onoga koji je vani sjedio. BIO je to ,Mladi Orao'. Ustao sam i zamolio ih da
prestanemo. Bit će bolje da večeras nastavimo. Svi su ustali. Nitko nije progovorio. Vjerovatno su osjećali
da bi svaka izgovorena riječ bila svetogrđe. U to je Tatel-lah-Satah pokazao rukom prema istočnom
horizontu i rekao:
— Pogledajte, braćo, kako se budi dan, novi dan ljudi obično nazivaju jutrom. Istodobno se budi i
u meni, pa ako je volja Manitoua, i u vama, novi, mladi, lijepi dan, ljepši od svih proteklih. Time mislim na
:Vediki divan dan crvene rase. U časovima posveće-
359nim našem Winnetouu, on se i u vama budio. Osjećate li ga? A osjećate li u svojoj duši šta nam je rekao i
nagovijestio? Osjećate li njegovu sliku koja u vama nastaje?
— Osjećam! — odgovorio je Athabaska.
— Da, osjećam! — uzviknula je Aschta sva oduševljena.
— Osjećam, osjećam! — začuli su se i ostali. Čak su i Old Surehand t Apanatschka potvrdili.
Jedino im još sinovi nisu ništa rekli. I oni su bili duboko potreseni onim što su čuli. Međutim, znali su i to da
im se plan neće ostvariti ako se ti osjećaji u njima još više probude. Zato i nisu još ništa rekli.
- A hoće li moja braća večeras ponovo doći? — upitao je Tatellah-Satah. — Očekujem ih tačno u isto
vrijeme.
— Doći ćemo — obećao je Algongka.
— Da, doći ćemo — rekla je Kolma Puschi, koja je sada bila uz nas.
— Doći ćemo, doći ćemo! — čuli su se i ostali. Ovoga puta čuli su se čak i glasovi obaju mladih um-
jetnika.
Razišli smo se i pošli svojim kućama.
Iz dana u dan smo nastavljali čitanje. Stvaralo je čuda. A najveće čudo je bilo to što su mladi Surehand i
mladi Apanatschka uvijek prvi došli. S velikim su nestrpljenjem čekali nastavak čitanja. Iako nas je to
veoma veselilo, ipak smo se pretvarali kao da ne primjećujemo. I unatoč njihovom velikom interesiranju za
našeg Winnetoua, ipak nisu odustajali od grozničavog rada na spomeniku od kamena kraj ,Slapa koprene'.
Vidno je napredovao jer su pojedini dijelovi već bili pripremljeni i samo ih je trebalo sastaviti. Bilo je kao da
se međusobno takmičimo koji li će spomenik biti prije gotov, njihov od kamena, ili naš koji se rađa u duši.
Treće večeri, nakon posjeta braće Enters, Han-man me je ponovo potražio. Odlučio je da me posjeti kad
padne mrak jer nije želio da ga itko vidi. Pred samu večer stigle su u donji grad nove pridošlice. F«
uzbuđenju koje je njihov dolazak izazvao, izgleda da se među njima nalaze važne osobe čija imena još ni-
gmo doznali. Hariman Bnters je sada došao da nam ih saopći. Dočekao sam ga u prisustvu moje žene.
— Znate li. Mr. Shatterhand, tko je danas pred večer stigao? - upitao je.
— Ne — odgovorio sam.
— Vaši smrtni neprijatelji, one četiri poglavice.
- O? Je li istina? Sami?
— U pratnji nešto više od trideset ljudi.
— I nijedan zamjenik?
- Ne.
— Kako su samo neoprezni! Po tome se dade zaključiti što namjeravaju! Oni zamjenici su svakako
njihovi ljudi. Ako ih nema, to znači opasnost. Vje-rovatno su ostali sa onih četiri hiljade jahača koje su
poslali do ,Doline spilje'?
— Sasvim sigurno! To je. međutim, sada sporedna stvar. Najvažnije je fo što vas oni sutra žele da izazovu
na dvoboj.
— Ah! Veoma zanimljivo! Srdašce je međutim brzo prekinulo:
— To uopće nije veoma zanimljivo, već veoma bezobrazno i opasno! Tko je taj čovjek koji je naumio
da ubije moga muža?
Pitanje je bilo upućeno Entersu. Odgovorio je:
— Ne radi se o jednom, već o četvorici.
— Kako? Jesam li dobro čuo? Četvorica? Tko su ta četvorica?
— Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch. Tangua i To-kei-chun.
— Zar četvorica istovremeno misli da udare, pro-bodu ili ubiju moga jadnog muža?
— Samo žele da pucaju, ništa više.
— Tako! Ništa više! Kao da to ništa ne znači! Zar sva četvorica istodobno?
— Ne, već jedan za drugim.

~ To neću dopustiti! Baš lijepo, jedan za drugim! Kao da se nalaze na strelištu! Ako jedan ne pogodi,
pogodit će drugi! Hvala' Tako bi se čovjek teško mogao živ izvući!
— To oni i misle! Old Shatterhand bi bezuvjetno morao poginuti. Tako ne bi zadovoljili samo svoju
osvetu, već bi i Winnetouov kameni spomenik bio sparen. Oni su uvjereni da ste vi jedini opasni protivnik
361podizanja spomenika. Ako vas ne bude više bilo, bit će im lako da uz pomoć četiri hiljade jahača ostvare
sve...
— Oho! — Ijutito upade Srdašce. — On, međutim, neće poginuti! Pirije no što bi im uspjelo da ga ubiju,
ubila bih ja onih četiri hiljade isto tako jednog za drugim, a onda...
Naglo je zašutjela jer je tek sada postala svjesna onoga što je rekla i počela se veselo smijati.
Bilo je tačno da su me četiri poglavice h'tjele izazvati na pravi indijanski dvoboj — na život i smrt. Samo se
po sebi razumije zašto su takav dvoboj željeli, jer bi mi to onemogućilo da se spasim. U vezi s time večeras
nisam mogao donijeti nikakvu odluku, a isto tako bilo što poduzeti. Morao sam se najprije upoznati s
uvjetima. Pida, sin Tangue, trebalo je da mi preda izazov. Kao što vam je poznato, bio mi je prijateljski
naklonjen, te sam se mogao pomadati da ću uz njegovu pomoć uspjeti da uklonim sve što bi po mene bilo
opasno.
Dok sam to izlagao Srdašcu, postala je mirnija i rekla je:
— Sve mi se to ne čini toliko opasnim koliko smiješnim. One četiri hulje će se osramotiti. Potrebno je
da se pokažeš kao pravi muškarac, i ništa drugo!
— Hm! Sta si time mislila? — raspitivao sam se.
— Stvar je jednostavna: zar nisi protiv svakog dvoboja?
— I još kako!
— E, pa onda! Kada te oni budu izazvali, reći ćeš: ja nisam pristalica dvoboja i ne želim da se tučem! Oni
će se povući i postidjet će se!
- Hm, hm! - nasmijao sam se. - I ti još tvrdiš da bih se morao pokazati kao pravo muško?
— Da! Zar ti ne smatraš da je muški gest ako netko otvoreno i pošteno priznaje da je protivnik dvoboja?
— O, svakako! Čak sam veoma spreman da se pokažem muško, i to pravo muško!
- Pravo muško! - upitala je. - Čuj, to mi sumnjivo zvuči. Čini mi se da ovdje nije nešto u redu. Počinjem
sumnjati!
— Sumnjaš? Tom ću Pidi muški priznati da sam protivnik dvoboja. A uz to ću isto tako muški na-
dodati da sam spreman da se sa četvoricom poglavica ogledam, Zar to ne znači biti pravo muško?
— Kakvo pravo muško, to je nepopravljiva pogreška! Nadam se da se ti samo šališ!
— Ako sam se i našalio, ipak sve to smatram za vrlo ozbiljno. Iskreno rečeno, taj izazov ću primiti kao
lakrdiju i tako se i vladati, iako je s neprijateljske strane krvavo smišljeno. Za sada još ne znam kako ču sve
to izvesti i što ću odlučiti. Reci da dovedu Pidu i čut ćeš šta ću govoriti!
— Znači, ti ovu stvar ne smatraš kao opasnu? - Ne.
— I misliš da ćeš izvući čitavu kožu?
— Svakako.
— Poglavice su mislile i na to — ubacio je Ha-riman Enters. - Nepovjerljivi su i boje se vaše lu-kavštine
i snalažljivosti. Zbog toga su pozvali mene i moga brata i upoznali nas sa svojim planom. U slučaju da
izmaknete smrti, dobili smo nalog, moj brat i ja, da vas maknemo, vas i vašu ženu...
— I mene? — upitalo je Srdašce. — Jeste li pristali na to?
~ Naravno!
— Vjerovatno samo prividno?
— Da, samo prividno! — potvrdio je. — Nije nam ni na kraj pemeti da se o vas ogriješimo. Vjerni smo
vam. Mi ćemo vas zaštititi, a ne ubiti!
— To vam vjerujem! — rekla je sva uzbuđena.
— Istina? Zaista vjerujete? — upitao je ozarenog lica.
— Da, istina - odgovorila je.
— A vi, Mr. Shatterhande?
~ I ja vjerujem — potvrdio sam.
— Veselim se tome! Neobično se veselim! Čak Vam rftogu i dokazati da u vezi s vama pošteno mislim.
Pobrinuo sam se za to. Donio sam vam dokaz, neoboriv dokaz. Imam uza se nešto što sliči ugovoru.
~ Da nije i napisano? — upitao sam.
- Da.
- Nevjerojatno! Od koga potječe?
362
363— Od četiriju poglavica, a kao svjedoci su se potpisali Mr. Evening i Mr. Paper. Evo, tu je.
Predao mi ga je. U stvari to nije bio ugovor, već obaveza za isplatu nagrade, čija je zapravo svrha bila da
prevari obojicu braće, kao i potpisane. Sastavljači su bili uvjereni da to neće dospjeti u ruke protivnika. Oni
su- ga predali braći s namjerom da im ga ponovo .oduzmu. Kada sam ga pročitao, htio sam ga ponovo vratiti
Harimanu Entersu. On je, međutim, rekao:
— Da li bi vam koristilo ako ga zadržite?
— I te kako — odgovorio sam.

— Meni više ne treba. Smatrajte ga kao svoje vlasništvo!
— Hvala. Vi ste time svakako dokazali da je vaš stav prema nama pošten. Zašto niste poveli i svoga
brata?
— Zato što o tome ne treba nitko bilo šta da zna, i što bi se dvojica mnogo lakše otkrila nego jedan. Javit ću
vam se čim nešto važno doznam. Sada vas molim da mi dozvolite otići.
— Zaista je vjeran — reklo je Srdašce kada je otišao.
— Pitanje je samo da li je i njegov brat? — rekao sam
— Ne vjerujem da bi mi bilo što nažao učinio.
— Da, tebi! A meni? Ne voli me. To je sigurno. Ja se pred njim samo zato osjećam sigurnim jer bi svako zlo
koje bi meni htio da nanese ujedno i tebe pogodilo. Kao uvijek, tako i sada, ja se nalazim pod tvojom
zaštitom.
— U svakom slučaju ona ti je i potrebna! — našalila se. — Pogotovo sutra kada na tebe budu pucale četiri
poglavice, i to-jedan za drugim! Nemoj samo biti lakomislen! Moraš bezuvjetno izvući živu glavu.
Tvoj život ne pripada samo tebi već i meni!
Slijedećeg jutra pojavila su se dvojica Kiowa Indijanaca i javili mi da njihov poglavica Pida želi sa mnom
govoriti. Htjeli su da im kažem kada ću ga primiti. Zakazao sam sastanak za podne. Kada su otišli, naredio
sam Intschu-inti da pozove sve one osobe koje su prisustvovale čitanju i da im kaže da budu ovdje

364

četvrt sata prije podneva. Kada su stigli, ja sam im ukratko izložio o čemu se radi. Htio sam da u trenutku
izazova bude prisutno što više svjedoka,
Pida je stigao s velikom pratnjom. Međutim, unutra u pustili samo njega. Na njemu se vidjelo da je bio
veoma iznenađen što me nije samog -zatekao. Srdašce, Aschta i Kolma Puschi bile su također prisutne. Kada
je ušao, ustao sam sa svog mjesta, pošao mu nekoliko koraka u susret i rekao:
— Pida, poglavica Kiowa jednom je osvojio moje srce. Ono je još i danas njegovo, iako baš nisam
siguran hoću li s njime moći govoriti jezikom koji iz srca izvire. Neka mi kaže kakav 'je njegov
stav, da li je došao da me pozdravi kao gosta ili kao izaslanik svoga oca koji me ne bi udostojio nikakvim
pozdravom!
Kada sam ga upoznao, još je mladić bio, a sada već čovjek pedesetih godina. Crte njegova lica bile su oštrije
nego prije, ali ipak simpatične. Njegove su me oči prijateljski gledale, iako mu je glas bio ozbiljan dok mi je
odgovarao:
— Old Shatterhand veoma dobro zna da li ga Pida voli ili mrzi. Došao sam kao izaslanik svoga oca i nje-
govih saveznika.
— Neka onda Pida sjedne i govori!
Dok sam to govorio, vratio sam se na svoje mjesto i rukom mu pokazao da sjedne ispred mene. On je,
međutim, to odbio, nastavivši:
— Pida mora da stoji. Sjeo bih samo onda da među nama vlada mir. Old Shatterhand treba da
gleda u meni izaslanika četvorice slavnih ratnika. Navest ću im imena: Tangua, poglavica Kiowa, To-kei-
schu, poglavica Tacurroha Komanča, Tusahga Saritsch, Poglavica Kapote Utaha, i Kiktahan Schonka,
najstariji Poglavica Siouxa. Već su mnoge godine prošle otkada 3e Old Shatterhand svojim postupkom
prisilio poglavice da ga izbrišu iz redova živih. Umakao im je. Još uvijek je živ. Njegova krivica još uvijek
postoji, i zato rnora biti kažnjen. Usudio se da zađe u njihovu zemlju i da pođe putevima koji su zabranjeni
njegovim stopama. Zbog toga im se sam predao. On je njihovo vlasništvo i mora da umre. Međutim,
vremena mučenja "•a stupu su prošla i poglavice žele da budu plemeniti
365l humani. Žele da mu pruže priliku da se spasi od
zaslužene smrti Om se žele s njime boriti. Došao sam da ga pozovem na borbu i da ga izazovem. Sto on
ima da mi na to odgovori? Ustao sam i rekao:
— Nisu minula samo vremena mučenja na stupu već i vremena dugih govora. Ono što imam da kažem,
kratko je. Ja nisam nikada bio neprijatelj ni jednom crvenom čovjeku, niti sam zaslužio mržnju, a ni
smrt. Ja se čak ni danas ne služim zabranjenim putevima i ne osjećam se krivcem koji treba da bude izručen
poglavicama. Ostario sam i obazriviji sam. Proklinjem svako prolijevanje krvi. Protivnik sam svakog
dvoboja...
Tada me je Srdašce potajice gurnulo i došap-i nulo mi:
— Dobro si rekao, dobro! Budi muško!
To joj je uspjelo jer sam stajao tik do nje. Nastavio sam:
— Kako mi je poznata slava poglavica i kako po-• štujem i cijenim njihovu sijedu kosu, ne želim da ih
uvrijedim time što bih odbio njihov izazov. Spreman sam da se s njima borim.
— Jesi li poludio? — došapnulo mi je Srdašce. Potom je Pida ponovo prihvatio riječ:
— Old Shatterhand je još uvijek onaj stari. On nikada nije znao za strah, samo sada neka bude smo-
treniji! Uvjeti koje poglavice postavljaju su oštri, neumoljivi. Istina, on će moći i svoje da postavi, jedino se
ne može očekivati da...
— Nikakve uvjete neću postavljati — prekinuo sam ga brzo. — Prihvaćam sve što poglavice od mene
traže.
Sumnjivo me pogledao i upitao:
- Govori li Old Shatterhand u šali ili ozbiljno?

- Ozbiljno!
— Neka mi tada ponovi još jednom to što mi je rekao. No prije neka čuje zahtjev poglavica. Oružje će
biti puška. — Morat će da se bori sa svom četvoricom. — Kocka će odrediti redoslijed. — Pucat će se iz
sjedećeg stava. Svaki ima pravo samo na jedan hitac. — Protivnici će sjediti jedan prema drugome,^! to
na udaljenosti od samo šest koraka. — Prvi će

366

pucati onaj koji je stariji. — Drugi pucanj će slijediti tačno minutu iza prvoga. — Borit će se do smrti. — U
slučaju da Old Shatterhand ostane na životu, iako su se sve četiri poglavice izredale, borba počinje iznova.
— To su uvjeti. Neka Old Shatterhand o njima razmisli!
Nakon svake tačke uvjeta zastao je i ispitivački, gotovo zabrinuto, gledao u mene. Tada sam mu odgovorio:
— Već sam razmislio. Tko će određivati početak paljbe?
— Prvi predsjednik Komiteta.
— Koliko treba čekati na drugi hitac u slučaju da prvi ne padne?
• — Da ne padne? Poglavice su starije od Old Shat-terhanda koji još nije navršio sedamdesetu. Svaki će od
njih pucati. Čim padne komanda, pucat će.
— Tko to može da tvr-đi? Ja sam već često doživio da se nemoguće ipak ostvari. Dakle, pitam: svaki od
poglavica ima pravo na prvi hitac, a ja na drugi. Ako prvi ne padne, kada smijem pucati?
— Tačno minutu nakon prvoga!
— Prihvaćam. U što treba da se puca?
— U srce, tačno u srce.
— Ni u jedan drugi dio tijela? ~ Ni u jedan!
— Gdje će se odvijati borba?
— Na granici između gornjeg i donjeg jgrađa. Mjesto će biti označeno.
- Kada?
~ Sat prije zalaska sunca iza Mount Winnetoua.
— Tko je odgovoran za strogo pridržavanje uvjeta?
~ Sa svake strane po dvije osobe. Poglavice su-izabrale agenta Wiliiama Eveninga i bankara Antoniusa
Papera. Old Shatterhand neka tako isto izabere dvojicu.
~ Onda ću kao svoje odabrati moga prijatelja i brata Matto Schahka, poglavicu Osaga, i moga prijatelja
Wagare-Teya, poglavicu Schoschona. Oni će stajati kraj mene i smjesta ubiti onoga poglavicu koji bi,
367prekršivši, gađao u drugo mjesto, a ne u srce. Da li g® Pida, izaslanik mojih neprijatelja, slaže s time?
— Da — odgovorio je. — A Old Shatterhand?
— Prihvaćam borbu jedino pod uvjetima koji su sada ugovoreni.
— Sačuvaj bože! — došapnulo mi je Srdašce tako glasno da su je svi čuli. — Protivim se! Ti si iz-
gubljen!
— Ima li Old Shatterhand još nešto da mi saopći?
— pitao je Pida.
— Jedino to da ću se sa svojom puškom pojaviti tačno u određeno vrijeme i ništa više. Pida, poglavica
Kiowa je prenio poruku. Može ići! .
Podigao je ruku u znak pozdrava i okrenuo se da pođe. Kod samih vrata još jednom je zastao, malo raz-
mislio, okrenuo se, brzim korakom mi prišao, uhvatio me objema rukama i sasvim izmijenjenog izgleda
rekao:
— Pida voli Olda Shatterhanda. On ne želi smrt Oldu Shatterhandu, već želi da i dalje živi i da bude sretan.
Zar Old Shatterhand ne može ništa izmijeniti u vezi s borbom, jer mu ona sigurno donosi smrt.
— Mogao bih, samo neću — odgovorio sam. — Pida je moj brat, a ja sam njegov. Ova mi borba neće
donijeti smrt. Old Shatterhand zna uvijek što govori. Neka Pida i sada vjeruje u mene kao i uvijek. Mene
neće uspjeti da ubije nijedan Komanč, nijedan Kiowa, nijedan Utah i nijedan Sioux! Neće dugo potrajati i
Oni će svi biti naši prijatelji. Molim te da mi vjeruješ!
- Vjerujem, a to je i moja želja - uvjeravao me je. — Old Shatterhand uvijek govori u zagonetkama, ali mu je
svaka riječ smišljena A određena. On sve vidi i čuje što drugi ne vide. Zbog toga i zna sve unaprijed što
drugi ne mogu znati. Ja sam govorio. Odlazim!
Stegnuo sam mu ruke i poljubio ga u čelo. Oči su mu se sjale. Sve je naokolo pozdravio i uzdignutog
čela izišao.
I sami možete zamisliti kako su me svi obasuii pitanjima. Nisam mogao da im onako odgovorim kako su
željeli. Morao sarn šutjeti ako nisam želio da upropastim ishod onoga što sam bio naumio. Uzbuđenje
368
prisutnih sve je više raslo. Pošli su dolje u grad i tamo razglasili vijest o tome. Pred svojim Srdašcem nisam
o tome smio šutjeti. Bilo je potrebno da je umirim. Rekao sam joj da imam četiri pancira koji štite od svakog
metka. Ti panciri su bili kumiri koje smo iz ,Kuće smrti' bili ponijeli sa sobom. Nijedan Indijanac se neće
usuditi da povrijedi vlastiti kumir. Radije će poći u smrt nego da to uradi. Kiktahan Schonkin kumir je
zapravo bio pojas i pseće šapice koje sam tada našao na stepenicama. Sto su predstavljali kumiri preostale
trojice, to se nije moglo vidjeti, jer su bili ušiveni u kožnate vrećice. Kaiševe koji su na njima visili tako sam
učvrstio da su mi, stavljajući ih oko vrata, padali tačno na mjesto gdje je bilo srce. To su bile pripreme koje

sam imao da obavim prije dvoboja koji je izgledao tako opasan. Kada je Srdašce čulo sve to, odmah se
umirila. Taj ju je dvoboj počeo čak i razveseljavati.
Nije dugo potrajalo kad smo dolje u logoru primijetili veliko komešanje. Označili su mjesto za borbu i
pobrinuli se za prostor za stotine gledalaca. I u donjem, kao i u gornjem gradu, zavladala je velika živost.
Obilazili su jedni druge. Razgovor se vodio samo o predstojećoj borbi na život i smrt između Olda Shat-
terhanda i četvorice slavnih poglavica. Za onog prvog su govorili da je upravo lud što je prihvatio onako
krvave uvjete. Međutim, znali su da je on često sasvim nešto drugo smišljao i da se i sada zbog toga ne smiju
istrčavati, već jednostavno sačekati ishod borbe. Ukratko, o pustolovini se prepričavalo, i samo se po sebi
razumije da je za nju doznao i Tatellah-Satah, iako ga ja nisam o tome obavijestio. Bilo je to poslije ručka.
Posjetio me je. Bio sam sa Srdašcem. Nije sjeo. Rekao je kako namjerava odmah da ode. Ispitivački me je
pogledao i upitao:
~ I ti ćeš se zaista boriti puškom s tom četvoricom poglavica?
— Neću — odgovorio sam. Lice mu se ozarilo te je nastavio:
— Mislio sam! Old Shatterhand nije samoubica! Samo ćeš se tačno u naznačeno vrijeme pojaviti!
- Da.

VVinnetouovi nasljednici

369- Tada neću pitati šta si naumio. Svoj si gospodar i nemaš koga da pitaš za dozvolu. Samo ću i ja doći!
— Sam? Ili možda sa svojim — Winnetouima?
— Bit će onako kako god želiš.
— Dođi sam! Neka vide da umijemo pobijediti i bez velike vojske.
— Hoćeš li večeras čitati?
— 'Da. Ovo je dan kao i svaki drugi. Ovaj dvoboj nije ništa drugo već samo lakrdija, iako se iza toga skriva
nešto veoma ozbiljno.
— Tada ti želim da ova lakrdija svrši onako kako je zamišljaš!
Pružio nam je ruku i otišao. Nakon izvjesnog vremena primijetili smo ga dolje u logoru. Provjeravao je
označeno mjesto i izgleda da ja izdavao zapovijesti. Nama prijateljski naklonjene poglavice su mu se pri-
družile. Potom sam sa svojom ženom pošao u šetnju, samo ne u logorski grad već do planinske doline i pre-
ma .Slapu koprene'. I ondje je sve bilo živo, iako na drugi način. Zabijali su visoke kolce. Vukli su mno-
gobrojne gajtane i žice. Na zemlji smo vidjeli čitava brda papirnatih fenjera. Bilo je tu električnih kabela,
sijalica svih mogućih oblika. Jurili su tamo-amo sa fotografskim aparatima. Jedan inžinjer, također In-
dijanac, imao je zadatak da montira na stijeni .Đavolje propovjedaonice' veliki projekcioni aparat. Srdašce je
brzim koracima prišlo inžinjeru, jer je željela da sazna što se ovdje dešava. Za to vrijeme sam sjeo i
promatrao užurbane radove.
Kip još nije bio gotov. Još su jedino glava i vrat nedostajali. I gle, dok sam razmišljao i pogledom prešao
preko kipa, učinilo mi se kao da on više ne stoji uspravno, već ukoso. Vjerovatno se sjećate da sam ga zadnji
put promatrao na onom mjestu gdje. cesta zaokreće. Tada mi se učinio kao da su se svi nosači skele bili
nagnuli i da je samo jedan stajao uspravno. Sada sam otišao do onog mjesta. I stvarno, skele i kip su bili
nakrivljeni, iako ne mnogo, ipak toliko da se primijeti. U tome nije bilo sumnje. Greda, koja je u početku
stajala potpuno uspravno, sada je bila nagnuta, dok su sve ostale grede bile još više nagnut« udesno.

370

Kada sam to primijetio, prestrašio sam se. Sjetio sam se naprslina i pukotina koje sam primijetio dolje u
stropu spilje iz kojeg se osipao pijesak i padalo sitno kamenje. Da nije možda težina kipa bila preteška za
šuplju podlogu? Možda ta podloga ne može da izdrži tolike tone? Kakva li nas katastrofa očekuje? Dok sam
o tome razmišljao, Srdašce se vratilo. Inženjer joj je sve rekao. Za sada se radilo jedino o probnom
osvjetljenju koje će se izvršiti sutra uvečer. Naumili su da sve prisutne pozovu.
— A čemu služi onaj ogromni projekcioni aparat? upitao sam.
— U njemu su montirane slike mladog Surehanda i mladog Apanatschka koje će biti projicirane na
glatkoj površini vodopada, i to s obje strane spomenika. Dakle, tvorci spomenika s desne i lijeve
strane svoga djela!
— To ne dozvoljavam! — viknuo sam.
— Sto ćeš poduzeti? — upitala je.
- Zabranit ću! To je dovoljno!
— Da, svakako! Nemoj zaboraviti da je to za sada samo proba! Zar ne bi bilo pametnije pustiti da se
nesmetano izvrše probe, a da zabranimo pravo izvođenje?
— Da, možda je to pravilnije. Međutim, uvjeren sam da ta stvar više nije u našim rukama. Umiješala se u
cijelu stvar viša sila.
~ Sta si time mislio?
— Pogledaj bolje i reci mi: stoji li uspravno kip ili koso?
Provjeravala je pogledom i odgovorila:
— Uspravno. Valjda nisu htjeli da ga postave ukrivo?
- Svakako ne namjerno, a ipak je nakrivljen. Ti ovo ne primjećuješ, jer ti oko nije toliko izvježbano ka0
moje, a još k tome ni odstupanje od prave linije nije tako veliko da to možeš primijetiti. Usporedi to sa
pravcem slapa i reci mi...
Već mi je upala u riječ:

- Nakrivio se, da, nakrivio se! Vjeruješ li da tone?
~ Za sada se još ne može reći da tone. Moramo čekati pa onda ustanoviti da li se odstupanje povećava.
371Danas nemam vremena. Međutim, sutra ću poći dolje u spilju da vidim da li se strop još mrvi.
— Nije li to opasno po život?
- Nije.
— Samo ti smatraš ipak za moguće da se to sruši!
— Nije samo moguće, već i vjerovatno. Jedino se to neće dogoditi tako brzo. Molim te da o tome
nikome ne govoriš!
— Nikome?

- Da.

- Ni Tatellah-Satahu?
— Ni njemu. Želim da sam budem gospodar situacije. Ne želim da me bilo tko smeta i da md sve pokvari!
— Jesi li svjestan odgovornosti?
— Da. U svakom je slučaju velika. Sada dođi, Srdašce, moramo se vratiti kući. Ne smijem ni minutu
zakasniti zbog borbe.
— Sto se toga tiče, nisam baš bezbrižna! — uz-disala je.
— Budi ti samo bezbrižna, jer imaš više razloga da se smiješ nego da se bojiš!
Kada smo stigli gore u dvorac, poručio nam je Tatellah - Satah da će doći po nas. Od poglavica je stigao
glasnik i javio mi da će me i oni ispratiti. Ja sam ih, međutim, zamolio da to ne čine jer ne vrijedi truda.
Obukao sam odijelo poglavice. Napunio sam svoju brzometku, iako sam pretpostavljao1" da neće biti
ispaljen ni jedan hitac. Kumire četvorice poglavica nisam smio nositi. Srdašce ih je stavilo u svoju putnu
torbu. I ona je htjela, sjedeći kraj mene, da učestvuje u borbi. Nisam imao ništa protiv. Kada je stiglo vrijeme
i kada smo stupili u dvorište u kojem je Intschu--inta već spremio naše konje, naišli smo na ,Mladog Orla' i
našeg starog Pappermanna, koji su također željeli da me otprate do mjesta moje vjorovatne pobjede.
Istodobno se pojavio i Tatellah - Satah na svojoj bijeloj mazgi. Bio je sam. Krenuli smo. ,Cuvar velikog
kumira', Srdašce i ja na čelu, a za nama ,Mladi Orao' i Pappermann.
Još odozgo smo primijetili da su se ljudi, koji su do sada bili raštrkani u donjem i gornjem gradu, svi

372

okupili oko borilišta. Svi su'već ondje bili. Svi oni koji su morali biti prisutni već su bili došli. Mi smo bili
posljednji.
Moja četiri protivnika već su sjedila. Kada smo stigli do njih, ustali su svi osim Tangue, jer ovaj nije mogao
da stoji. Tatellah - Satah je zahtijevao da mu se odredi takvo mjesto za sjedenje kako bi mi bio ravno iza
leđa, odakle je četvoricu poglavica mogao držati na oku. Bilo mi je rečeno da će prvi predsjednik Komiteta
održati govor, a poslije njega svaki od četvorice poglavica. Na kraju je trebalo da održim ja, a zatim je mogla
otpočeti borba. Tada sam stupio korak naprijed i rekao glasno, teko da me je svaki mogao čuti:
— Old Shatterhand nije došao da drži govor, već da se bori. Govore oni koji se boje bliske opasnosti.
Hrabar čovjek šuti i djeluje. Pida mi ni jednom riječju nije spomenuo govore, a ja samo dopuštala ono na
što sam pristao!
Prvi predsjednik Komiteta mahnuo je rukom i rekao:
— Komitet je odlučio da govorim, a što Komitet zaključi, to ću...
— Šuti! — zagrmio sam. — Vrijedi samo ono što smo Pida i ja zaključili! Vaš Komitet za mene ne
postoji. Tebe jedino mogu podnijeti. Dozvolio sam jedino da određuješ kad će opaliti poglavice, a
kada ja, minutu poslije njih. Više od toga ti nije dozvoljeno!
~ Valjda ne misliš da ja ovdje stojim da...
~ Ako nećeš da stojiš, sjedi! — prekinuo sam ga. Zakoraknuvši, snažno sam ga dohvatio i prisilio da sjedne.
Uplašio se. Nastavio sam isto tako glasno i energično:
~ Dok sam pregovarao sa Pidom, izabrao sam kao svoje svjedoke slavnu braću Matto Schahka i Wagare -
Teya i dao im zadiitak da vode računa o uvjetima i o tome da se ti uvjeti poštuju. Neka sada oni govore i
iznesu uvjete!
Ustali su sa svojih mjesta i rekli: iako su moja četiri protivnika kao svjedoke odobrali Williams Eve-ninga i
Antoniusa Papera, ipak im ne dozvoljavam da govore. Matto Schahko i Wagare-Tey pobrinut će
373se za kocku. Poglavice se nisu protivile Jer su bili uvjereni da mi je to ionako posljednja i uzaludna želja.
Kocka, je odredila slijedeći redoslijed mojih protivnika: Tusaga Saritsch, To-tei-chun, Kiktahan Schonka i
Tangua. Tim su redoslijedom i sjeli nasuprot meni. Svi su imali dvocijevku i na njihovim se licima opažala
samouvjerenost u sigurnu pobjedu. Prije nego što sam zauzeo svoje mjesto, prišao sam Avaht-Niahu, onome
stogodišnjaku, poglavici Schoscho-na, koji je također sjedio. Sagnuo sam se do njega, poljubio ga u staru
vjernu ruku i rekao:
— Ti si najstariji od svih prisutnih i nisi došao ovamo da vidiš krv onih koji su ti dragi. Ti si najmudriji i
najiskusniji među nama, i prvi ćeš potvrditi da je o>va borba ludost.
U znak pozdrava privukao je moju ruku svojim usnama i odgovorio:
—' Neka Old Shatterhand počini tu ludost kako oni koji za nama dolaze ne bi više činili ono što su činili
njihovi preci. Neka je pobjeda tvoja!
Pošao sam na mjesto koje mi je bilo određeno i sjeo. Srdašce je sjelo do mene. Uto je Kiktahan .
Schonka viknuo:

— Sta traži ova squaw među ratnicima? Maknite je!
— Zar se ti bojiš jedne squaw? — odgovorio sam. Hajde! Ona se ne boji i ostat će ovdje!
— Zar je Old Shatterhand postao baba i ne osjeća uvredu koju ja, kao ratnik, osjećam? — upitao
je.
- Kao ratnik? Pshaw! Pitao si šta moja squaw traži među ratnicima? Zar ti stvarno vjeruješ da ste ratnici? Vi
ste stare babe, ništa drugo! Zbog toga sam i prihvatio sve vaše uvjete bez ikakva odlaganja. Oldu
Shatterhandu i ne pada na pamet da se bori s vama, jer je on muško. Doveo je svoju squaw samo zato što je
jedan pokret njezine ruke dovoljan da svakoga od vas uništi. Ako se nje bojite, odlazite!
— Neka ostane! — bijesno viknu Kiktahan Schonka. — Samo moj prvi metak je tebi namijenjen, »
drugi njoj!
- Da, neka ostane, neka ostane! Neka padne i • njime umre! — složno rekoše ostala trojica. — Neka otpočne
borba!

374

Nas petorica protivnika sjedili smo u sredini označenog mjesta. Naši svjedoci su bili sasvim uz nas. Kao što
je već spomenuto, Tatellah - Satah je sjedio ravno iza mene. Prvi veliki krug oko nas sačinjavale su prisutne
poglavice. Čak je i dvanaest poglavica Apača bilo ovdje. Iza njih su bili zamjenici poglavica i ličnosti koje
su imale neki položaj. Dalje od njih sjedili su ostali. Među ovima su naročito udarali u oči već jednom
spomenuti radnici koji su bili zaposleni u kamenolomima i oko dizanja spomenika. Napustili su posao kako
bi uživali u prizoru borbe i vladali su se kao prave siledžije, iako se u prisustvu ovolikih poglavica nisu
usuđivali da budu odviše bučni. Među poglavicama su osim Kolme Puschi i obje Aschte sjedile još i dvije
druge žene čije sam prisustvo smatrao za važno, naime, Pidina žena i njezina sestra, koja je sada, nosila
žensko odijelo. Znači da su obje uspjele u tome da ih povedu do Mount Winnetoua. Njihovo prisustvo mi je
dokazivalo da je četiri hiljade ratnika stiglo u .Dolinu spilje'.
Samo se po sebi razumije da su oči svih s velikom napetošću bile uperene u nas. Gospodin predsjednik
Komiteta, koga sam prisilio da sjedne, odjednom se sjetio svoje dužnosti. Ustao je spreman da objavi po-
četak borbe. Matto Schahko i Wagare-Tey izvukli su revolvere, napeli.ih i zaprijetili da će svakog od moje
četvorice protivnika smjesta ustrijeliti ako učine nešto što nije dozvoljeno. Čvrsto su odlučili da izvrše pri-
jetnju. Sada je Tatellah-Satah progovorio. Rekao je:
~ Svaki od četvorice može otpočeti borbu tek onda kada podignem ruku i nikako prije. Hici se ne smiju
opaliti dok ne podignem ruku. Prvi borac je Tusahga Saritsch, poglavica Kapote Utaha. Da li je spreman?
Upitani je prinio pušku i odgovorio:
— Spreman sam. Sada neka Old Shatterhand dokaže kako je jedan jedini pokret ruku njegove squaw
dovoljan da svakoga od nas uništi!
Dao sam znak Srdašcu. Brzo je iz putne torbe izvadila kumire mog prvog protivnika i objesila ih wieni oko
vrata. Ležali su na mom srcu. Potom sam javio ,čuvaru velikog kumira':
375—• I ja sam spreman. Borba može otpočeti. Neka puca Tusahga Saritsch! Minutu kasnije pucat ću ja.
Svi su zanijemili. Svaki je gledao u kesicu koju tni je moja žena objesila oko vrata. U prvi mah nisu shvatili
zašto je to urađeno. Tada je Tatellah-Satah naredio:
— Došao je trenutak. Neka otpočne borba.
Odjeknula je komanda predsjednika Komiteta. Tusahga Saritsch međutim nije pucao. Pušku je doduše držao
u ruci, ali nije naciljao. Njegove širom razroga-čene oči, pune straha i bojazni, zurile su u moje grudi.
— Moji kumiri! Moji kumiri! — mucao je.
— Pucaj! — doviknuo sam mu.
— Zar da pucam u svoje vlastite kumire? — ja-dikovao je. — Kako si došao do njih? Tko ti ih je dao?
— Ne pitaj, već pucaj! — izazvao sam ga i po drugi put.
Primijetilo se kako su svi prisutni glasno i s olakšanjem odahnuli. Oni zapravo još nisu shvatili u čemu je
stvar, ali su ipak primijetili da baš nisam onako nezaštićen kao što su pretpostavljali. Lica mojih prijatelja su
se ozarila. Glas Tatellah - Sataha bio je zvonak i zvučao radosno, dok je po drugi put dao znak rukom. Rekao
je:
— Zašto ne puca Tusahga Saritsch? I zbog čega nije dan znak Oldu Shatterhandu? On ima da čeka samo
jednu minutu, i ne više! Počnimo iznova! Neka Old Shatterhand spremi pušku!
To sam uradio. Komanda je i po drugi put odjeknula. Kriknuo je:
— Ne mogu pucati! Ne smijem pucati! Tko puca u vlastiti kumir, puca u svoj vječni život!
- Minuta je prošla! - viknuo je Tatellah - Satah. Uto je odjeknula komanda za mene.
- Sada će Tusahga Saritsch otputovati U vječita lovišta! —. rekao sam dok sam cijev svoje brzometke
uperio u njegove grudi.
- Uf f, uf f! - zaurlao je iz svega glasa, skočio na noge i odjurio.

376

— Hvala bogu! — došapnulo mi je Srdašce. — Laknulo mi je! Iako sam vjerovala u tebe, ipak sam se
bojala!
Naprosto je bilo smiješno gledati starog poglavicu kako juri brzinom mladog momka. Nitko se nije smijao.
On je prema starim ranijim zakonima prerije izgubio sada čast. Morao je dozvoliti da ga ubijem.

Moj slijedeći protivnik bio je To-kei-chun. Znao je da su zajedno bili kumiri sve četvorice. Ako sam imao
jedne, sigurno sam i ostale imao, dakle i njegove. Nije bio dugo u nedoumici. Srdašce mi je objesilo i
njegove preko onih prvih. Tada sam rekao:
— Sada je na redu To - kei - chun, poglavica Ta-curroh-Komanča. Spreman sam!
Primijetio sam da mu je od užasa ponestalo daha. Hvatao je zrak. Oči su mu se smanjile i ovlažile.
— Da li je To-kei-chun spreman? — upitao je Tatellah - Satah.
— Nije! Nisam spreman! — viknuo je upitani, skočio na noge, odjurio isto onako brzo kao i maloprije
Tusahga Sairitsch.
Sada su se već i prisutni počeli smješkati.
— Sada je na redu Kiktahan Schonka, poglavica Siouxa — rekao sam.
Ovaj je međutim počeo da viče na mene ozlojeđenim glasom:
— Old Shatterhand je šugavo pseto, bitanga, hulja. Krade kumire! Da nisu možda i moji u njega?
— Jesu — odgovorio sam, dok mi je moja žena stavljala oko vrata samo pojas.
Ugledao ga je, nacerio se posprdno i upitao:
— Da ne misli možda Old Shatterhand da ću i ja pobjeći? Moj će ga metak sigurno pogoditi, jer polovina
kumira nema snage kad druga polovina nedostaje.
— Tu su svi — tvrdio sam.
— Gdje su! — dobacio mi je. — Nema ih!
— Evo ih! Tu su! Neka se u to uvjeri Kiktahan Schonka!
Dohvatio sam pseće šapice i držao ih tako da ih on jasno vidi i objesio ih gdje im je bilo mjesto.
Ukočio se od straha. Zasiktao je vilo ozlojeđenim glasom:
377— Zar su šugava pseta svemoćna? Tko ti je dao ono što sam izgubio?
— Nitko. Našao sam ih.
- Gdje?
— Na stepenicama .Đavolje propovjedaonice' na kojoj su se poglavice Siouxa i Utaha dogovarale u
vezi s pohodom na Mount Winnetou. Oni su se tamo dogovarali kako bi uhvatili Olda Shatterhanda.
Dok su pregovarali, odjeknuo je glas velikog duha. Uplašili su se i dali u bijeg. Pri tom bijegu si
izgubio svoju periku i polovinu kumira. Periku su ti predali. Polovinu kumira sam ja uzeo kako bi ih
priključio drugoj polovini.
— Znači da si nas prisluškivao? Ondje na 'Đavoljoj propovjedaonici'?
- Da.
- Uf f, uf f!
Izgledao je kao da će na mjestu izdahnuti. Sav se presavio oborivši glavu na koljena.
— Spreman sam na borbu — javio sam ,čuvaru velikog kumira'.
Ovaj je upitao:
— Da li je i Kiktahan Schonka spreman? Upitani je na to podigao glavu, pogledao prema
svojim ljudima davši im znak. Prišli su dvojica.
— Dignite me i odnesite! — zapovjedio im je. To su učinili, podigli ga na konja i pratili, kako
bi ga podržali na konju.
Sada je još samo Tangua ostao, otac Pide, najogorčeniji i najnepomirljiviji moj neprijatelj. Sjedio je na
zemlji kao oduzet, sklopljenih očiju s dvocijevkom u ruci. Ni jedna crta nepomičnog lica nije odavala ono
što je mislio. Tada sam rekao:
— Tangua, najstariji poglavica Kiowa, napisao mi je: ,Ako imaš smjelosti, dođi prijeko do Mount Win-
netoua! Moj jedini metak koji čuvam za tebe, .čezne za tobom!' Došao sam. Evo me gdje sjedim. Gdje je
tvoj metak?
Dok sam ovo govorio, pustio sam da mi Srdašce objesi njegove kumire. Dok je gledao u njih, razrogačio je
oči i rekao:
- To sarn i mislio? I moji su s njihovima! U njih neću pucati! Odričem se svoga hica. Tebe međutim

378

molim: pucaj mi ravno u.srce nakon jedne minute! Kada budem mrtav, položi mi moje kumire u grob! Hoćeš
H to učiniti?
— Neću! — odgovorio sam.
— Znači da sam se u tebi prevario. Mrzim te kao ito do sada nisam mrzio nikoga. Želim tvoju smrt. Učinio
bih sve, sve. da mi se to omogući. Smatrao sam te za poštenog neprijatelja!
— Varaš se. Pošten jesam, ali ne i tvoj neprijatelj. Neću pucati u tebe. Ne želim tvoju smrt, i zbog toga
nemam šta da ti položim u grob, a pogotovo ne tvoje kumire. .
— Što si s njima naumio! Sta ćeš $ njima uraditi? Hoćeš li ih uništiti?
— Ne. Vaši kumiri ne pripadaju meni. Neću ih.zadržati. Kome ću ih predati, to za sada još ne mogu reći. O
tome ćete sami odlučiti.
— Sami? Sva četvorica?
— Da. Kušat ću vas. Ako dokažete da ih zaslužujete, dobit ćete ih. Ako ih ne budete zaslužili, predat ću ih
Tatellah - Satahu. On je čuvar velikog kumira i prilož-it će ih svojoj zbirci kako bi djeca vaših unučadi

saznala kako su njihovi pradjedovi bili nepopravljivo zli ljudi. Dakle: poklanjam ti život, ali ti ne pokla-

njam kumire. Moraš ih zaslužiti! Ja sam govorio. Howgh!

Ustao sam. Srdašce također. Uto se podigao i Tatellah-Satah i glasno objavio:

~ Borba je završena! Old Shatterhand je pobijedio! Pobjeda bez krvi! Desetostruka pobjeda!

Prišli smo našim konjima i uzjahali. Prije nego što sam napustio to mjesto, obratio sam se još jednom Tangui

i rekao mu:

— Prijatelj sam Tangui, poglavici Kiowa, bez obzira da li me mrzi ili voli Zbog njegova dobra želim da mi

ubuduće bude prijateljskije naklonjen nego što je to do sada bio. Ima li što da mi kaže u vezi s time?

— Mrzim te, i mrzit ću te do kraja života! — odgovorio je. — Progonit ću te do zadnjeg časa tvoga

života?

~ Hi do tvoga!

— Svejedno!

379— Onda te samo toliko molim, l to samo radi tvoga vlastitog dobra, da nadalje ne održavaš tijesne

veze s Komitetom i da ne poduzimaš ništa protiv onih koji se s njima ne slažu!

— To neću obećati, već ću suprotno učiniti!

— Velim ti: to vodi tvojoj i tvoga plemena propasti!

Uspravio se, uzeo pušku u ruku i prijeteći viknuo:

— Šuti! Udalji se! Ako to smjesta ne učiniš, zabit ću ti dva metka u glavu! 9

— Usudi se samo da uperiš pušku u me, smjesta ćemo te sravnati sa zemljom! — odgovorio sam i pokazao

na Pappermanna koji mu je brzo prišao i pri-nio mu cijev revolvera pod nos. — Najprije ste se

udružili protiv podizanja spomenika, a sada ste se pridružili Komitetu da se -borite protiv njihovih pro-

tivnika. Zar je to dostojno jednog poglavice? Zar tako postupa pošten čovjek? Ti želiš moju propast. Ja te

međutim upozoravam, i to iskreno: čuvaj se ,Doline spilje', prije svega same spilje!

Zgrčio se kao mačka, 'prostrijelio me nemirnim očima i upitao:

— Kakve to veze ima sa spUjom? Kakve veze sa njezinom dolinom?

— Upitaj samoga sebe. Nekada si ustajao protiv mene, a zatim si morao da okaješ vlastitu krivicu. Tvojom

krivicom život ti se pretvorio u bogalja. A sada kada sa pri kraju svoga bijednog života, ponovo mi prijetiš i

gomilaš'Tmvicu za krivicom. Razmisli o posljedicama! Ti ne živiš samo radi sebe! Za posljedice koje su u

vezi s tobom ti si odgovoran. Međutim, posljedice koje će pogoditi tvoga sina, tvoju obitelj i tvoje pleme

nećeš rnoći opravdati. U vječnim lovištima tražit će tvoje kumire. Sta ćeš im odgovoriti? Tako! Ja sam

završio. Howgh!

Udaljio sam se s istom pratnjom s kojom sam i došao ovamo. Moj prijatelji su mi sa svih strana klicali.

Neprijatelji su šutjeli. Prolazeći kraj mnoštva radnika, čuo sam riječi koje su privukle moju pažnju.

- Old Shatt'erhand! Hulja! Uljez! Pseto! Kojot! Neprijatelj! Osveta! Zadaviti! Ubiti! - bile su prijetnje koje

su dopirale do moga uha.

380

To me je iznenadilo. Nisam uopće mislio da bi to moglo biti moguće. Nisam vidio razloga za toliku mržnju.

Kada sam to saopćio -Tatellah - Satahu i ,Mladom Orlu', objasnio mi je stari Pappermann:

— Da, radnici vas mrze. Mr. Shatterhande. Ogorčeni su na vas, od prvog do posljednjeg. Oni to i ne taje.

Njima je poznato da ste se naročito vi okomili protiv podizanja spomenika i da im time uskraćujete

mogućnost zarade. Već nekoliko dana održavaju tajne sastanke na kojima se dogovaraju kako da se oslobode

Olda Shatterhanda i Tatellah-Sataha. Tim sastancima prisustvuju i gospoda iz Komiteta!

— O! Tako! To je važno, veoma važno! rekao sam. - Otkuda to znate?

— Doznao sam od Sebulona Entersa!

— A ne od Harimana?

— Ne, od Sebukma: Znam da u ovoga imate još manje povjerenja nego u brata. Međutim, od onog

časa kada je saznao da ga žele prevariti, stoji čvršće uz vas nego uz bilo koga drugog. Braća dolaze uveče

potajice k meni. Ja se s njima savjetujem ...

— A da me niste ni pitali? — prekinuo sam ga.

— Ne brinite! — odgovorio je. — Za sada je važno da od njih sve doznamo. Čim budem čuo nešto

važno, doći ću sam k vama. O vama se najviše govori u kantini.

— U kojoj kantini?

— U onoj brvnari kraj kamenoloma u kojoj se radnici hrane.

~ Da li ste vi već bili tamo, Mr. Pappermanne? - Da.

— Ja još nisam. Moram je vidjeti, i to smjesta, još prije no što padne mrak. Pođimo zajedno na konjima!

~ Zar obučen kao poglavica? — upitalo je Srdašce.

— Da. Nemam vremena da odem do dvorca i da se presvučem. Skinut ću pernati ukras. Ponijet ćeš ga sa

sobom. Ponijet ćeš i brzometku.

— Mislila sam da ću i ja s tobom?

~ Ovoga puta, drago dijete, nećeš. Ovdje se radi o kratkom i veoma brzom izviđanju, što bi tebe jako

zamorilo.

381— Postoji li kakva opasnost?

— Ni govora'

— Onda hajde'

Predao sam loj pernati ukras, ,Mladog Orla' pušku, oprostio se od Tatellah-Sataha, krenuo sa starim
Pappermannom prema .Slapu koprene' pa duž njega nastavio zaobilaznim putem prema kamenolomima.
Sunce je već odavno zašlo iza Mount Winnetoua, ali se još nije počeo hvatati mrak. Jahali smo u galopu,
kroz bočnu dolinicu. Planinska dolina je ostala iza nas, a mj smo produžili rijekom koja je sa Mount
Winnetoua tekla prema sjeveru. Kamenolomi su sličili neizlječivim ranama koje su zadali planini. Uočili
smo odvratne skele, zidove, žičane konope i balvane pomoću kojih su htjeli da ukrote vodopad. Ondje su
stajale prljave konjušnice sa čitavim nizom teških teretnih vozila. Čuo se rezak zvuk pilane koja je uništavala
jele. Raskidani šatori povlačili su se po zemlji. Niske barake ležale su razađute bez ikakva reda. Pappermann
je pokazao jednu veliku, izduženu brvnaru.
— Ono je kantina -• rekao je. — Gostioničar je pravi gorostas. Zovu ga ,Nigger'.
— To je za Indijanca pogrdna riječ, a ujedno i uvreda! - primijetio sam.
— On je na to naviknut. Nikome ne zamjera iako je inače veoma surov i silovit. On nije čistokrvan Indi-
janac. Govori se da mu je majka bila Crnkinja. Braća Enters zalaze k njemu.
— Teško meni! Zbog čega?
— Da ga ispipaju. On je zapravo vođa ovdašnjih radnika. Čak se govori i to da mu neke poglavice ukazuju
svoje povjerenje. Jedno je međutim sigurno, a to je da je ljubimac ,gospode iz Komiteta'. Priča se da Mr.
William Evening i Mr. Antonius Paper znaju po čitave noći sjediti kod njega uz piće i kocku. Želite li da ga
vidite?
— Ako je to moguće, da.
— Moguće je. Samo još nekoliko minuta, pa će pasti mrak, a onda ću vas odvesti do one sobice gdje smiju
zalaziti samo oni koji uživaju njegovo povjerenje. Ne dozvolimo da nas netko primijeti i bolje je da se malo
na konjima prošetamo!

382

Cijelo smo se vrijeme držali grmlja koje nas je veoma dobro zaklanjalo. Odavde smo mogli vidjeti sve a da
ne budemo primijećeni. Produžili smo tim putem bez namjere da još nešto otkrivamo, već jedino da nam
prođe vrijeme do prvog mraka. To nije dugo trajalo. Brzo se spustio sumrak. Brzo je i prošao, pa je nastupila
potpuna tama, jer je upravo bio mlad mjesec, a svjetlost zvijezda još nije mogla da jače osvijetli nebo.
Skrenuli smo prema brvnari. Iza posljednjeg grma smo stali, vezali naše konje za kolce i naredili im da
legnu, što su i uradili. Zatim smo oprezno produžili prema brvnari kako bi neprimijećeni stigli do stražnje
strane brvnare. To nije bilo teško izvesti.
Kada smo tamo stigli, primijetili smo sanduke i bu-rad koji su stajali duž stražnjeg zida. Oni su nam mogli
dobro poslužiti ako bude potrebno da se sakrijemo. Na sreću, to nije bilo potrebno. U brvnari je gorjelo
svjetlo. To nam je pomoglo da vidimo njenu unutrašnjost. Ona se sastojala iz nekoliko malih i jedne velike
prostorije. Pappermann me je odveo do jedne od onih manjih.-Ona je imala samo jedan prozor koji je sada
bio otvoren. Pod njim je stajao težak, čvrst sanduk, na kojem je čovjek mirne duše mogao stajati a da se nije
morao bojati da će izdajnički zaškripati ili pak kroz njega propasti. Iznutra su dopirali glasovi.
— To je ,Niggevova' sobica — rekao je tiho Pappermann. — Prepoznao sam je. Entersi su mi je tačno
opisali. Čujete li razgovor?
— Da. Popet ću se na sanduk i zaviriti unutra.
— Dobro. Ja ću stražariti!
Kada sam se popeo na sanduk, mogao sam da vidim sve u sobici. U njoj su bila dva stola od sirovih dasaka
sa isto takvim stolicama. Razgovor je vodilo pet muškaraca, od kojih sam četvoricu odmah prepoznao. Peti
je vjerovatno bio gostioničar, pravi gorostas, s indijanskim crtama lica, samo što mu je nos bio prćast, a boja
kože kao u pravog Crnca. Razgovor je bio veoma živ. Upravo u trenutku kada sam Prvi put pogledao u sobu,
rekao je .Nigger':
— Čini mi se da tamo gore još ni sada ne znaju da su im ona dva vrača umakla. Neka je proklet onaj
Shatterhand koji je prisvojio kartu spilje! Srećom, ona nam nije potrebna. Vrači i bez nje znaju da pronađu
383put. Shatterhand je unatoč svemu pravi glupak. Kada je stigao na mjesto borilišta i hvastao se ukradenim
kumirima, nije ni slutio da su se njegovi zatvorenici ponovo dočepali slobode i da je plan za sutra već sko-
van. Današnja, njegova navodna pobjeda mu ništa ne koristi. Samo je jedan dan dobio u vremenu i ništa
više! Sutra će uveče sa svojom ženom već biti mrtav! , Nadam se da ćete održati svoju riječ? Pitanje je bilo
upućeno braći Enters.
— Sto god smo obećali, to ćemo i održati! — odgovorio je Hariman.
A Sebulon je nadodao:
— Velik je obračun što ga imam s tim čovjekom i njegovom ženom. Nije nam ni na kraj pameti da im ga
poklonimo!
— Ne bi vam ni koristilo! — zaprijetio je ,Nigger'. — Još jednom vam velim: sutra će bezuvjetno pasti
dvije glave, ili bračni par, ili braća Enters! U to budite sigurni! Naime, ja u vas još nisam siguran! Ovdje se
radi o našem zaposlenju, o našem opstanku, o mnogim hiljadama koje želimo.i koje možemo ovdje zaslužiti.
Zbog toga sam i stavio na raspolaganje poglavicama za sutra sve radništvo i zato zahtijevam da se tačno
onako postupi kao što smo se i dogovorili. Tako mora biti!
Zatim je ustao To-kei-chun, poglavica Racurroh Komanča i rekao:

— Da, tako mora biti! Svi smo pozvani na svečanost. Mj ćemo doći. Znamo već i mjesta koja će nam biti

dodijeljena. Vrači će voditi kroz spilju naših četiri hiljade ratnika. Onj neće jahati, već ići pješice.

Svoje će konje ostaviti u dolini jer nismo sigurni da li je zadnji dio podzemnog puta stvarno takav da se

njime može jahati.

— U međuvremenu ću ovdje postaviti svoje radnike — prekinuo ga je ,Nigger', a oba Entersa se moraju

pobrinuti za Olda Shatterhanda i njegovu ženu. Čim vaši ratnici izbiju kod ,Slapa koprene', dat će nam

pucnjem znak da su stigli. Odmah poslije pucnja En-tersi će obračunati s Olclom Shatterhandom i njegovom

ženom, a ja ću sa svojim radnicima izvršiti prepad na čitavu drugu bandu, kako bi vašim ratnicima osi-

gurao slobodan put i slobodne ruke.

384

Sada je i Tusahga Saritsch ustao i rekao:

— Dobro je to! Tako mora biti! U slučaju da se nešto mora izmijeniti, reći ćemo ti ili saopćiti preko

glasnika. Mi odlazimo.

Krenuli su, a gostioničar ih ie otpratio. Entersi su ostali sami. Gledali su zabrinuto jedan u drugoga.

— To može da krene po zlu! — rekao je Sebulon.

— Zašto? - upitao je Hariman. — Saznali smo što smo htjeli. Sutra ujutro ćemo obojica poći Oldu

Shatterhandu da mu sve ispričamo i da ga upozorimo. Što onda može po zlu krenuti?

- Ne rad; se o meni i tebi. Mi ćemo se već nekako probiti, samo to prolijevanje krvi ne vdlim! Ni sam

Shatterhand neće moći da ovakav prepad odbije bez borbe. Ne brinem se ja toliko za njega koliko za nju.

Ako već svi moraju da umru, ona ne smije!

Dosta sam saznao i skočio onda sa sanduka.

— Jeste li što važno čuli? - upitao je Pappermann.

— Nešto veoma važno! — odgovorio sam. — Čovjek bi morao povjerovati da ga je sam nagon doveo

ovamo da čuje kraj toga razgovora. Uz put ću vam ispričati. Jedno vam međutim moram odmah saopćiti,

naime, da su dva vrača, koje smo na ulazu pred spiljom zarobili, pobjegla.

~ Nije moguće! Kada?

— Vjerovatno danas ujutro! Odmah su potražili svoje poglavice ; s njimu utvrdili plan koji sam upra-

vo čuo. Dođite brzo! Moramo se vratiti kući!

Odšuljali smo se do naših konja, odvezali ih, uzja-hali ; krenuli. Uz put sam starom, vjernom drugu ispričao

šta sam doznao Znao je da je jedan povjerljivi Indijanac bio isključivo zadužen da čuva oba vrača. Stanovao

je u prizemlju velike kuće koja se nalazila ispred dvorca Tatellah-Sataha. U njoj se nalazila i prostorija u

koju su bih smješteni zatvorenici. Predali smo naše konje i odmah pošli prema njegovom stanu. Njega nismo

našli. Bio je čovjek bez ikoga svoga, stanovao je sam i nitko nam nijt: mogao dati obavještenja 0 njemu.
Tada smo pošh do zatvora. Zatvor je bio na zabačenom mjestu, gdje nitko nije stanovao i rijetko 110 zalazio.

Tek što smo počeli da ih otvaramo, za-

5 VVinnetouovi nasljednici sčuli smo da netko iznutra kuca na njih i moli nas da se

požurimo. Kada smo povukli reze — tko ]e izašao? Čuvar zatvora! 'Kada je jutros zatvorenicima donio jelo i vodu,

iznenada su ga napali. Izudarali su ga, i on se onesvijestio. Kada je ponovo došao k sebi, utvrdio je da je zatvoren u

mračnom podrumu. Zatvorenici su pobjegli. On je dozivao i dizao galamu, ali uzalud. Nitko ga nije čuo < nitko

nijo dolazio. Bojao se da će ga zbog toga Tatellah-Saf.ah strogo kazniti, te me je zamolio da mu pomognem.

Obećao sam mu i pustio ga da ode.

Zatim sam pošao u svoj stan. U njemu nisam zatekao Srdašce. Ostavila je ceduljicu na kojoj je pisalo da je otišla
Tateliah-Satahu i ponijela sa sobom manuskripte, jer !se nisam pojavio na vrijeme. Wakon će čitati, a ja neka

dođem kada stignem.

POBJEDA

Stigavši u stan ,čuvara', pošao sam do njegove spavaće sobe. U susjednoj skrovitoj sobi vladala je tišina. Zbog toga

sam tiho otvorio vrata. Upravo u tom trenutku čuo se glas Olda Surehanda:

— Da, zaista, bio je veći, mnogo veći od svih nas! Mnogo veći no što smo mislili!

— I postao je veći a da to nismo ni primijetili! ~ nadodao je Apanatschka.

— Sta mislite sada o svome spomeniku? — upitao je Athabaska.

— Odviše je malen, vrlo malen, podigli ga mi ne znam koliko visoko! — uzviknula je Koima Puschi

Aschta, majka, nadodala je:

— Nama ne treba slika od kamena! Želimo da ga imamo samo u našim srcima! Dragocjene riječi koje smo

upravo slušali treba da odjeknu za sva vremena u duši naše nacije!

Primijetili su me na otvorenim vratima.

— Stigao si u pravo vrijeme! — pozdravio me je Tatellah-Satah - Prekinuli smo za časak. Nismo nastaviti jer

smo bili i odviše dirnuti. Čitali šino

386

gov opis tvoje pobjede nad njim, a nakon toga njegovu pobjedu nad svim poglavicama Apača. Zavjesa se podigla i

sada vidimo šta se iza nje skriva i iza naših sićušnih djela. To je potreslo čak i Olda Surehanda, Apanatschku, i

njegove sinove ..,

— Nije nas potreslo — prekinuo ga je mladi Apanatschka — već su nam se otvorile oči, lako još ne sasvim.

Jedna je koprena pala sa naših očiju. Hoće li i druga, još ne znamo Rečeno nam je da je naša umjetnost samo

prikaz vanjskog i da joj nedostaje duša i osjećaj. Pozvali smo vas da sutra uveče budete naši gosti kraj